Država je deset godina znala gdje Svetozar Marović boravi i kada će izgubiti pravo da izvrši presudu. Na kraju je samo konstatovala da je – slobodan.  Ko je tome doprinio neće se utvrditi prebrojavanjem urgencija, već provjerom odluka i izostavljenih postupaka koji su njegovu priznatu krivicu pretvorili u kaznu bez izvršenja. Dok takve provjere izostaju,  domaći bjegunci – od Miloša Medenice do Lidije Mitrović – imaju razlog da vjeruju da im se bjekstvo može isplatiti

Svetozar Marović više nije lice s potjernice. Država u kojoj je bio predsjednik parlamenta, potpredsjednik vlade i vladajuće partije, a uz sve to i jedan od najmoćnijih ljudi sive zone njene tranzicione ekonomije, izgubila je pravo da ga, po pravosnažnoj osuđujućoj presudi, sprovede u zatvor.

Poslije deset godina potrage, čekanja i uzaludnih zamolnica i urgencija Srbiji, 10. oktobra nastupila je apsolutna zastarjelost izvršenja njegove kazne. Osuđujuća presuda ostaje u papirima, ali je Marović izbjegao robiju.

Rasplet je bio poznat godinama unaprijed. Marović je prethodnu deceniju proveo u Beogradu, povremeno se pojavljujući u javnosti kako bi se obračunavao sa nekadašnjim prijateljima i saradnicima. Država je, s druge strane, demonstrirala odsustvo snage, a mnogi smatraju, i volje da ga privede pravdi. Posljednja urgencija za njegovo izručenje poslata je Beogradu 6. oktobra, četiri dana prije isteka zakonskog roka za početak izdržavanja kazne. Prema Ministarstvu pravde, bila je to peta urgencija uz tri zamolnice upućene nadležnima u Srbiji. Otuda, ni pisma ni Svetozara.

Marović je  uhapšen je 17. decembra 2015., a iz pritvora je izašao pet mjeseci kasnije. Sa Specijalnim državnim tužilaštvom koje je predvodio sadašnji pritvorenik Milivoje Katnić zaključio je dva sporazuma o priznanju krivice, na osnovu kojih je osuđen „za produžene zloupotrebe službenog položaja putem podstrekavanja i prevaru“, izvršene na organizovan način. Sporazumom je dogovorena kazna od tri godine i devet mjeseci zatvora, a njeno izdržavanje trebalo je biti skraćeno za vrijeme koje je osuđenik proveo u pritvoru.

Kada je dogovor sa SDT-om postao pravosnažan, Marović je pušten iz pritvora. Uskoro je otišao u Srbiju, prema obrazloženju odbrane, radi liječenja. I nije se vratio u Crnu Goru narednih deset godina. Možda sad hoće.

Iza pravnih formulacija ostali su TQ Plaza, koncertni plato na Jazu, prodaja zemlje na Prijevoru, Donji bulevar, Krapina, afera Kopirajt i drugi budvanski poslovi. Prema nalazima tužilaštva, Marovićeva OKG je opštinu oštetila za oko 45 miliona eura.

Marovićev dug po imovinskopravnom zahtjevu opštine Budva iznosio je nešto više od milion eura. Budva ga je naplaćivala prodajom založene imovine i iz dijela penzije. Prema septembarskim izvještajima, ostalo je da se naplati još oko 780 hiljada eura.

Marovićev put do zastare izdržavanja kazne trasirao je njegov sin Miloš Marović. On je osuđen u predmetu Prijevor koji se odnosio na prodaju 26.000 kvadrata opštinskog zemljišta iznad Jaza.  Prema tužilačkom obračunu, u tom poslu oštećena je za oko 1,4 miliona eura.

Miloš Marović priznao je učešće u malverzacijama i prihvatio jednogodišnju kaznu i uplatu 385 hiljada eura. Novac je platio, a preostalu robiju izbjegao boravkom u Srbiji, čije je državljanstvo dobio. Kazna mu je apsolutno zastarjela 16. septembra 2020. godine. Šest godina prije oca, za njim je povučena potjernica.

Marovići su pokazali koliko bjekstvo može biti uspješno kada se poklope blaga kazna, nesmetan odlazak iz zemlje i odlučnost novih udomitelja/zaštitnika da ne izruče bjegunca. Vrijeme tada postaje saveznik osuđenog. Pod uslovom da bjegunac zaradi zaštitu. A otac i sin Marović imali su čime da plate. Novcem, insajderskim informacijama o akterima političkog i privrednog života u Crnoj Gori, razgranatom mrežom uticaja koja je tek dotaknuta u sudskom postupku sredinom prošle decenije.

Nezvanično, vlasti u Srbiju su odluku (takođe nezvaničnu) o neizručenju pravdali činjenicom da je Svetozar Marović bio predsjednik, prvi i poslednji, državne zajednice Srbije i Crne Gore. Pa oni, kako kaže ta medijska priča, nijesu željeli da bivšeg predsjednika pošalju u zatvor u drugu državu. Onako, naglašavalo se, kako su njihovi predhodnici uradili sa Slobodanom Miloševićem.

Formalno obrazloženje te odluke nikada nije ponuđeno Crnoj Gori. Aleksandar Vučić bi, kad god je upitan o slučaju Marović, priču preokrenuo u nekom drugom smjeru. Prećutkujući bilo kakav smislen odgovor. Prosto, moglo mu je biti.

Način na koji su Marovići izbjegli izdržavanje zatvorske kazne najzanimljiviji je, moguće, njihovim ovdašnjim  kolegama u bjekstvu.

Kao i Marovićima, Srbija je postala javno ali sigurno utočište i podgoričkom stečajnom upravniku i građevinskom preduzetniku Vladanu Nicoviću, za kojim su crnogorske vlasti raspisale potjernicu radi izdržavanja pravosnažne kazne od četiri godine i četiri mjeseca zatvora, izrečene zbog zloupotrebe službenog položaja i utaje poreza i doprinosa dok je upravljao stečajem Gradskog saobraćaja. Odvojeno od tog predmeta, kupci stanova koje je gradio prijavljivali su ga zbog prodaje istih nekretnina većem broju ljudi.

Za to vrijeme, Nicović se u Srbiji pojavljivao pod imenom Vanja, kao učesnik programa informatičkog osposobljavanja državnih službenika. RTS ga je 2018., izvještavajući o obuci zaposlenih u Osnovnom sudu u Požegi, predstavio kao nacionalnog koordinatora za državnu upravu, dok je zvanični sajt Grada Požarevca u januaru 2019. objavio da je tamošnjem gradonačelniku ECDL sertifikat uručio „koordinator Vlade Republike Srbije za digitalizaciju Vanja Nicović“. Kada su mediji otvorili pitanje njegovog angažmana, Vlada Srbije je u junu 2020. saopštila da Nicović kod njih ne radi, da nikada nije imenovan na bilo kakvu funkciju i da bi predstavljanje takvom titulom bilo lažno predstavljanje.

Njegov status pred crnogorskim pravosuđem ostao je nejasan i godinama kasnije. Vijesti u martu 2025., ni nakon urgencije, od MUP-a i Ministarstva pravde nijesu dobile odgovor čak ni na pitanje da li država Nicovića i dalje potražuje.

Drugačije se završila londonska epizoda Duška Kneževića. Vlasnik Atlas grupe od 2019. bio je nedostupan crnogorskim organima, tvrdeći da je žrtva političkog progona. Velika Britanija izručila ga je 30. aprila 2024. U martu ove godine prvostepeno je osuđen na četiri godine i šest mjeseci u predmetima Kaspija 1 i Kaspija 2, vezanim za hotel Princes i bankarsku garanciju od 12,5 miliona eura. Ostali postupci protiv Kneževića povezani sa Atlasom nijesu završeni, a dva su dobila oslobađajući ishod.

Ni slučaj bivšeg direktora Uprave za nekretnine Dragana Kovačevića ne može se prepričavati kao završena priča. Tužilaštvo ga je teretilo da je organizovao kriminalnu grupu koja je nezakonito upisivala vlasništvo nad nepokretnostima na primorju. Nakon puštanja iz pritvora u februaru 2021. Kovačević se dao u bjekstvo i  „postao nedostupan organima gonjenja“. Viši sud je 5. septembra 2025. njega i ostale optužene prvostepeno oslobodio, jer djela nijesu dokazana. Za protivpravno zauzimanje zemljišta optužba je odbijena zbog zastarjelosti gonjenja. Presuda nije konačna.

Safet Kalić je bio u bjekstvu od pokretanja postupka 2011. do hapšenja u Beču u oktobru 2014. Izručen je Njemačkoj, gdje je osuđen zbog trgovine drogom. U Crnoj Gori je, sa suprugom i bratom, pravosnažno oslobođen optužbe za pranje 7,7 miliona eura. Imovina im je vraćena, uslijedile su odštetne tužbe protiv države. To je dio ovdašnje hronologije borbe protiv korupcije i kriminala u kojoj spektakularna hapšenja često imaju mnogo tiši epilog.

Ovogodišnja bjekstva vratila su problem u samo pravosuđe. Bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović nije se javila na izdržavanje pravosnažne kazne od sedam mjeseci zatvora, izrečene zbog zloupotrebe položaja u predmetu Klap. Osuđena je zbog nezakonite primjene instituta odloženog gonjenja i odbacivanja prijava za poreska krivična djela. Svoju odluku o bjekstvu javno je objašnjavala tvrdnjom da je postupak protiv nje montiran.

Koliko god  neobičan, njen slučaj ostaje u sjenci priče o Milošu Medenici. Sin bivše predsjednice Vrhovnog suda, nestao je iz kućnog pritvora u vrijeme izricanja prvostepene kazne zatvora od deset godina i dva mjeseca. Osuđen je za stvaranje kriminalne organizacije, krijumčarenje cigareta i nakrotika, protivzakoniti uticaj i trgovinu presudama, zbog čega je osuđena i njegova majka Vesna Medenica. Policija ga je tokom kontrole uoči izricanja presude zatekla na prijavljenoj adresi. Naredne večeri  ga više nije bilo. Dok su se policija, sudovi i izvršna vlast prepirali, međusobno prebacujući krivicu za njegovo bjekstvo, Medenica je ostao nedostupan. Osim gledaocima njegovih kanala na društvenim mrežama preko kojih vrijeđa i kompromituje zvaničnike sve tri grane vlasti u Crnoj Gori i, sve češće, Srbiji. Uz pregršt detalja iz rubrike crna hronika.

Spisak nedostupnih nije ograničen na osuđene.  Aleksandar Aco Mrkić, optužen da je organizovao šverc cigareta, u bjekstvu je i traži se međunarodnom potjernicom. U istom predmetu optužen je bivši direktor policije Veselin Veljović, kojem tužilaštvo pripisuje dostavljanje povjerljivih informacija Mrkiću.

Nekima, poput Ljuba Milovića i Radoja Zvicera, vijest o osuđujućoj presudi stigne dok su u bjekstvu. Odbjegli policajac Milović u julu je prvostepeno osuđen na 19 godina, a Zvicer na 40 godina zatvora. Milović je nedostupan od 2022, dok je ove godine za informacije koje vode njegovom hapšenju raspisana nagrada od pola miliona eura.

Na papiru djeluje jednostavno: oslobađajuća presuda mora se poštovati, optužnica dokazati, a pravosnažna kazna izvršiti. Stvarnost je, međutim, bitno drugačija.

Država je deset godina znala koga traži, gdje Marović boravi i kada će izgubiti pravo da izvrši presudu. Na kraju je mogla samo da konstatuje da je bjegunac stigao do svog cilja. Sada je slobodan.  Ko je tome doprinio neće se utvrditi prebrojavanjem urgencija, već provjerom odluka i izostavljenih postupaka koji su priznatu krivicu pretvorili u kaznu bez izvršenja. Dok takve provjere izostaju,  bjegunci imaju razlog da vjeruju da im se taj angažman može isplatiti.

Zoran RADULOVIĆ

Hrvatska navodi da ključna otvorena pitanja „moraju biti riješena prije nego Crna Gora pristupi EU“ i da je opipljiv napredak presudan za široku javnu, političku i parlamentarnu podršku u Hrvatskoj. Crnogorska vlada je ove sedmice pronašla način da odgovori na neke od zahtjeva Hrvatske

U srijedu je Radio slobodna Evropa (RSE) objavila da je Hrvatska početkom sedmice uputila dokument članicama EU o uslovima koje Podgorica mora ispuniti prije ulaska u blok. Dio zahtjeva je izričiti uslov da Hrvatska pristane na zatvaranje poglavlja 23 (Pravosuđe i osnovna prava) i 31 (Vanjska, bezbjedonosna i odbrambena politika). Hrvatska navodi da ključna otvorena pitanja „moraju biti riješena prije nego Crna Gora pristupi EU“ i da je opipljiv napredak presudan za široku javnu, političku i parlamentarnu podršku u Hrvatskoj. To uključuje i ratifikaciju pristupnog ugovora koju svaka članica mora uraditi u svom parlamentu.

Vezano za poglavlje 23, Zagreb ističe šest uslova za EU. Prvo ide odšteta zatočenim logorašima u Morinju, očuvanje spomen – ploče u sada zatvorenom vojnom objektu, promjena imena bazena u Kotoru, rasvjetljavanje sudbine 14 nestalih hrvatskih državljana, procesuiranje ratnih zločina uključujući i one po komandnoj odogovornosti. Posljednji je rješavanje imovinskih prava hrvatskih bokeljskih porodica, uključujući 51 porodicu iz Tivta. Njihovi zahtjevi se ne sprovode uprkos pravosnažnim presudama ili dugotrajnim postupcima.

Za poglavlje 23 se vezuje povrat školskog broda Jadran i potpisivanje ugovora o kopnenoj granici na osnovu nalaza Badinterove komisije čime bi Crna Gora nedvosmisleno potvrdila da poštuje granicu i da neće posezati za Prevlakom. Hrvatska je napravila ustupak  u vezi sa određivanjem morske granice, nit je određen rok u kojem se  to pitanje mora riješiti.

Pisanje RSE je indirektno potvrdio hrvatski premijer Andrej Plenković uoči sastanka Savjeta Evrope u Briselu rekavši da žele napredak Crne Gore prema EU ali i rješavanje osam otvorenih pitanja koje je povezao s poglavljima 23 i 31. Hrvatski vanjski ministar Gordan Grlić Radman je 12. oktobra u Luksemburgu rekao novinarima da se zahtjevi odnose na nasleđe raspada bivše države. „U ovih 20, odnosno 35 godina, niti jedno pitanje nije zatvoreno“, upozorio je Grlić Radman. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) je i zvanično upozorilo crnogorsku vladu 22. jula ove godine kako je „sada vrijeme za odlučne korake“ i da „preostaje tek nekoliko mjeseci do kraja 2026“. Julsko saopštenje podsjeća da je „u nastojanju pronalaženja puta za pomak… i rješavanje otvorenih pitanja Hrvatska  koncem 2024. ponovila poziv Crnoj Gori na dijalog“. Svo to vrijeme vlada Milojka Spajića nije uradila gotovo ništa. Jedini ustupak, kada je postalo jasno da se Hrvati ne šale, je bilo ekspresno vraćanje Doma kulture Josip Marković u Tivtu hrvatskoj zajednici.

Prije posjete ministra odbrane Dragana Krapovića Zagrebu na razgovore oko Jadrana pokušana je promjena imena bazena u Kotoru koji nosi ime navodno bivšeg čuvara u logoru Morinj. U vladajućoj većini u Kotoru nije postignut konzensus jer se dio njih (prikriveni velikosrbi) protivio preimenovanju. Deklarativno proevropski DPS i sateliti nisu htjeli osigurati većinu, vjerovatno po instrukcijama centrale.

Ipak se našlo solomonsko rješenje. Usvojeni je Zakon o sportu predviđa da se nazivi sportskih objekata mogu vezati za grad u kom se objekat nalazi, datum od posebnog značaja za mjesto ili ličnost od čije je smrti proteklo najmanje 40 godina. Time je Vlada dobila priliku da ukloni ime Zorana Džimija Gopčevića koji je umro prije 26 godina. Zakon je donešen na prijedlog  PES-a i njime nazivi sportskih objekata koji nisu u saglasnosti s novim odredbama prestaju važiti danom stupanja na snagu zakona. Skupština je u utorak usvojila i Zakon o spomen obilježju predložen od Bošnjačke stranke (BS). Njime se omogućava naknadna legalizacija spomenika podignutih mimo zakona čime se osigurava i pravni okvir za ostanak spomen-ploče u Morinju. Po nekim nezvaničnim informacijama se ubrzo očekuje i rješavanje pitanja odštete logorašima iz Morinja. Ovo pitanje je već trebalo biti riješeno prošle godine ali je odluka Vlade nekoliko puta odlagana zbog nevoljnosti dijela ministara koji se smatraju Srbima. Traženo je da se ispostavi i kontrazahtjev za crnogorske rezerviste brutalno mučene i ubijene u Lori. Rezervisti stradali u Lori su zarobljeni tokom agresije na Hercegovinu i bili su pod komandom Beograda koji ih nije prijavio Medjunarodnom crvenom krstu (IRC). Po nekim informacijama hrvatskih NVO organizacija za ljudska prava, prije svega Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, pitanje rezervista je riješeno dogovorom HDZ-a sa DPS vlašću da se to stavi pod tepih. Zauzvrat Hrvatska je zažmurila na ulogu Mila Đukanovića i njegovih saradnika u agresiji na jug Hrvatske i sistematsku pljačku okupiranih teritorija o čemu u Vladi Crne Gore postoji obilna dokumentacija.

DPS vlast je jula 2005. godine u Cavtatu potpisala Memorandum i sporazum o naknadi štete za uništeni i opljačkani stočni fond u Konavlima (oko 650 krava sa farme u Grudama). Crna Gora je na ime obeštećenja ukupno isplatila oko 380 hiljada eura. Tada je Srpska narodna stranka (sada Nova srpska demokratija) Andrije Mandića tražila ispitivanje odgovornosti Đukanovića jer „tim novcem, kojim se plaćaju goveda, gospodin Đukanović kupuje podršku Republike Hrvatske“. Od tada su Mandić i njegova stranka prošli put transformacije. Sada ga u Srbiji režimski mediji pljuju i optužuju za izdaju srpstva.

Pitanje potvrđivanja sadašnje (istorijski i pravno nesporne) granice na kopnu je vjerovatno ispostavljeno zbog stava predsjednika Jakova Milatovića i vučićevskih političara koji smatraju da je i dalje sporna kopnena granica. U nemudroj izjavi za TV E početkom juna Milatović je rekao da smatra da Rt Oštro na poluostrvu Prevlaka u pregovorima sa Hrvatskom oko razgraničenja treba pripasti Crnoj Gori jer se na taj način čuva ulaz u Bokokotorski zaliv. Slične izjave je davao i Milan Knežević.

Problem broda Jadran kao uslov zatvaranja poglavlja 31 je drugačiji. Hrvatska po riječima zvaničnika crnogorske vlasti koji je želio ostati anoniman „nastupa sa maksimalističkim zahtjevima koristeći trenutak“. Ranije diplomatske sondaže prema Zagrebu, da se stvar prepusti međunarodnoj arbitraži, su odbijene. Zagreb smatra da je Split „matična luka Jadrana“ iako nije prezentirao dokument kojim to potvrđuje. Vojni brodovi za razliku od trgovačkih de facto i de iure nemaju matične luke već se samo upisuju u flotnu listu dotične ratne mornarice (RM). Tvrdnja da je Jadran zvanično predat Kraljevskoj mornarici na svečanosti 6. septembra 1933. u Splitu je upitna. Tada je organizovana javna svečanost uručenja broda od strane organizacije Jadranska straža u vidu navodnog „poklona“ Mornarici. Na osnovu dokumenata Jadranska straža je prikupila tek osminu novca potrebnog za gradnju broda. Zvanični zapisnik o primopredaji broda između brodograditelja (hamburški Stulcken&Sohn)  i naručioca, Kraljevske Mornarice, sačinjen je i potpisan  16. jula 1933. u Tivtu i predat u tivatskom Arsenalu predstavniku KrMJ, kontradmiralu Marjanu Poliću. Sporazumom o sukcesiji od 29. juna 2001. (Hrvatska, SRJ, BiH, Slovenija i Makedonija) u Aneksu 3 stoji „pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ preći će na državu sukcesora na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada je ova proglasila nezavisnost“. Jadran je bio u Tivtu na dugom remontu.

Još teže će se riješiti povrat otete imovine bokeljskih Hrvata (ali i drugih nacionalnosti) u doba vlasti porodice Đukanović koja i dalje velikim dijelom drži zarobljeno pravosuđe. Zapadni diplomata je u neformalnom razgovoru za Monitor rekao da Hrvatska to dobro zna i  zna da je to zahtjev koji je nemoguće ispuniti u kratkom vremenu. Isto se odnosi i na zahtjev procesuranja ratnih zločina po komandnoj odgovornosti. Tužioci se, bez velikog pristiska sa Zapada, neće usuditi pozvati Đukanovića ni na razgovor a kamoli ga procesuirati za ratne zločine. Po sadašnjem ponašanju Zagreba vidno je da Đukanović ima njihovu zaštitu (i zajedničkih prijatelja u Kremlju).

Nedavno je u intervjuu za video kanal HDZ-u naklonjenog Jutarnjeg lista  istoričar i politički komentator Tvrtko Jakovina izjavio da „Hrvatska vlast…ne  želi druge zemlje u EU s evropskog jugoistoka“ i da je „hrvatskoj vlasti u interesu da Vučić ostane (na vlasti)“. Jakovina je inače i autor i priređivač obimne arhivske građe za predstojeću knjigu o Milu Đukanoviću.

Crnogorska Vlada se najviše uzda u kancelara Fridriha Merca kao i pomoć Austrije, Češke i Slovačke oko slamanja HDZ-DPS  opstrukcija za ulaz u EU. Dosadašnja ignorancija hrvatskih zahtjeva ne ide u prilog Crnoj Gori.

Jovo MARTINOVIĆ

U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije i sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti

MONITOR: Pošto je najavila program Euro model, Vlada ćuti o njegovim posljedicama.

PEJOVIĆ: Već je iznijeto dosta rezervi o Euro modelu u domenu stručnih analiza. Jednako je interesantna i manifestacija čitave priče. Premijer  koji je sugestivno zagledan u objektiv kamere, sam, najavljuje kako ćemo kada se probudimo u novoj godini, u pogledu standarda živjeti negdje iza Alpa, umjesto na Balkanu. U solidnim državama premijer bi se pojavio sa ministrom finansija, moguće i sa ministrom ekonomije i najavio paket mjera. U Crnoj Gori se ministar finansija ne oglašava, pa su ulogu tumača konsekvenci ovog radikalnog ekonomskog programa preuzeli ljudi iz struke. Često na sopstvenu štetu, jer su ovdje znanje i integritet osobine koje Vam u javnom prostoru neće puno dobra donijeti.

MONITOR: Kakav je vaš stav o Euromodelu?

PEJOVIĆ: Ja sam već neka zapažanja i rezerve javno iskazao. U domenu ekonomske teorije zna se što se dešava kada minimalna zarada premaši ravnotežnu zaradu. Raste nezaposlenost, međutim empirijski pretpostaviti koliko će se nezaposlenost uvećati nije lako. Možda je nešto lakše sa deficitom budžeta, ali tu procjenu bi trebalo dati Ministarstvo finansija.

U prethodnom broju Monitora, novinar Zoran Radulović je prezentovao sadržajnu analizu problematike disbalansa  penzija u Crnoj Gori. Fond PIO je u protekloj deceniji 2010-2019 godine  generisao 1,2 milijarde eura deficita. U 2023. godini  ukupni doprinosi su bili niži za svega 14 miliona eura od isplaćenih penzija. Deficit je bio na rekordno niskom nivou. Umjesto da država pomogne Fondu PIO da ostvari suficit, kako bi mogao da formira finansijsku aktivu kroz ulaganje u hartije od vrijednosti, kao što to rade penzioni fondovi širom svijeta, desila se Evropa sad 2. Novi program najavljuje potpuno ukidanje penzionih doprinosa. Penzija će postati uranilovka, neka vrsta socijalne pomoći pod stare dane, a ne više ekonomska kategorija na bazi ulaganja u Fond PIO. Da imamo građanske svijesti pobunili bi se.

MONITOR: Profesorica Mirjana Kuljak vidi reformski potencijal programa. Kako vi gledate na tu tezu i njeno obrazloženje?

PEJOVIĆ: Davno sam bio u stručnoj posjeti Bundesbanci u Frankfurtu.  Ekspert koji je bio zadužen za uvođenje njemačke marke u Crnu Goru (1999. godine) mi je kazao da ne treba posezati za naglim mjerama u domenu finansijskih politika, već ih uvoditi postepeno. Ako nešto krene kako ne treba posljedice se lakše saniraju. Radikalnost Euro modela je neupitna.

Profesorica Kuljak rekao bih, ako ispravno tumačim njene stavove,  očekuje da će Euro model stvoriti srednju klasu, a onda će nezavisni pojedinci insistirati na ukidanju partitokratije, i jačanju institucija. Ja bih volio da je uvažena profesorica u pravu. Ali mislim da se administrativnim mjerama ne može stvoriti srednja klasa već osmišljenim politikama rasta i razvoja. Institut minimalne zarade ima potpuno drugu funkciju. Nažalost, vjerujem da naše društvo nema snage da pobijedi organizovani partijski kriminal, koji poput zmije na skulpturi Laokon i sinovi guši i obesmišljava institucije.

Nedavno je bio aktuelan projekat Velje brdo, pa kada se posumnjalo da će vodoizvorište Mareza biti ugroženo, projekat je barem privremeno stopiran do završetka istraživanja, ali sada počinju i pravosudne istrage. Nakon velike krize iz 2008. godine tužilaštvo Islanda je pokrenulo postupak protiv tadašnjeg premijera zbog neadekvatnog odgovora Vlade na krizu. Jedan od dokaza u postupku je bio nedovoljan broj održanih sjednica Vlade. Možda bi odgovorni u Vladi Crne Gore trebali razmišljati o načinu donošenja i konsekvencama Euro modela, koji vlasnicima biznisa donosi prilično glavobolje.

MONITOR: Nova parlamentarna kriza uslijedila je nakon što sjednica na kojoj je trebalo raspravljati o smjeni predsjednika Skupštine zbog saučešća koje je uputio porodici Ratka Mladića. Kako to komentarišete?

PEJOVIĆ: Vidjeli smo da je vladajuća koalicija glasala protiv smjene Mandića koji je korotovao osuđenog ratnog zločinca, a nije se nikad pojavio na komemoraciji u Potočarima. Nisu PES i Demokrate dale podršku Mandiću zbog praktičnih razloga, stabilnosti parlamenta i slično. Već zato što dijele uvjerenja Mandića  da je Mladić ratni heroj a ne ratni zločinac. Parlamentarnu većinu u ime PES -a i Demokrata čine mlađi poslanici koji su u porodičnom domu odrasli ispod slike Slobodana Miloševića. Prema EU su orjentisani lukrativno, onoliko koliko im donosi političkog ćara i perspektive. Bez obzira na rezultat glasanja opozicija je trebala ući u odlučan bojkot parlamenta do ostavke ili smjene Mandića. Neka vlast stavi na vagu EU integracije i velikosrpstvo na drugi tas.  Ipak, rekao bih po slijedu događaja nakon glasanja da su principi zarad “pragmatizma” stavljeni u drugi plan.Ovaj „pragmatizam“,uz vjerovatni blagoslov EU, ohrabriće one snage koje pjevaju raznim đeneralima da pomisle da se ideologijom genocida može u Evropu.

Lideri bivšeg DF-a su majstori političke destrukcije. Kada predlažu rezolucije o Mauthauzenu i Jasenovcu 80 godina nakon drugog svjetskog rata i kada izjavljuju navedeno saučešće savršeno su svjesni konsekvenci, miniranja EU integracija. To im je i cilj, možda zadat. Mala je za njih Crna Gora, pa  neki aktivno podržavaju Vučića, jer Srbija po njima ne umije sama da izabere. Dok neki podlo pokušavaju da povežu studentsku listu sa Đukanovićem.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu političku situaciju?

PEJOVIĆ: Kampanja je već krenula, nisam siguran koliko je opozicije toga svjesna. DPS prati „prokletstvo građanske opozicije“. Bivše vođstvo DPS-a je u koordinisanoj akciji sa DF om uništilo građansku opoziciju još prije promjena iz 2020. godine. Vršili su surovi progon nad kritičarima, pa sada DPS nema s kim da se vrati na vlast. Nažalost, obrazovanim ljudima iz građanskog centra koji bi imali što da ponude Crnoj Gori politika nije privlačna. Postala je mjesto antiintelektualizma i niskih udaraca. U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije   i  sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

PEJOVIĆ: U Crnoj Gori u proteklim decenijama ljudi žive na način što jedan šok, egzistencijalni, politički, ubrzo zamjenjuje drugi. To je život u stanju konstantnog posttraumatskog stresa, na čemu ukazuju indikatori mentalnog zdravlja.

Ni u obrazovnim programima, ni u institucijama nema spremnosti za suočavanje i preuzimanje odgovornosti za dešavanja od 1991. godine pa nadalje. Ovdje mislim na ukupne procese koji su uslijedili od raspada Jugoslavije, ratovi, šverc, kriminal, korupcija, nepravda, te razni progoni. Pravosuđe ima jedan kriterijum kad su u pitanju politički prvaci, a drugi kad su u pitanju podanici.

MONITOR: Hoće li nas ipak primiti u EU?

PEJOVIĆ: Hoće vjerovatno, samo je pitanje kako ćemo ući u Evropu i kada? Sa integritetom kao uspravna nacija, ili će nas unijeti u EU. Prije ovo drugo. Možda nakon regionalnih  ratova svijet i Evropa dožive neku obnovu liderstva, pa taj talas i nas zapljusne, da konačno polupismeni prepuste riječ onima koji imaju što da kažu i urade.

Milena PEROVIĆ