Tužilaštvo traži trajno oduzimanje najmanje 54.567 kvadratnih metara nepokretnosti od Radoja Zvicera, od Milana Vujotića najmanje 19.131, dok se u predmetima Slobodana Kašćelana, Igora Božovića i Dragana Kneževića zahtjev odnosi na najmanje 10.399 kvadratnih metara. Na spisku su stambene zgrade, stanovi, poslovni prostori, garaže, dvorišta, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, šume i bazeni, kao i tri blindirana automobila

Više od 84.000 kvadratnih metara nepokretnosti, od Podgorice i Nikšića do Kotora, Tivta, Budve, Cetinja i Herceg Novog, našlo se u zahtjevima Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) za trajno oduzimanje imovine od petorice pravosnažno osuđenih pripadnika kavačkog klana. Na spisku su stambene zgrade, stanovi, poslovni prostori, garaže, dvorišta, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, šume i bazeni, kao i tri blindirana automobila.

Najveći pojedinačni zahtjev odnosi se na Radoja Zvicera, od kojeg tužilaštvo traži trajno oduzimanje najmanje 54.567 kvadratnih metara nepokretnosti. Od Milana Vujotića traži se oduzimanje najmanje 19.131, dok se u predmetima Slobodana Kašćelana, Igora Božovića i Dragana Kneževića zahtjev odnosi na najmanje 10.399 kvadratnih metara.

Zahtjevi SDT-a uslijedili su nakon pravosnažnih presuda protiv petorice pripadnika kavačke kriminalne organizacije. Apelacioni sud je u julu potvrdio prvostepenu presudu Višeg suda u Podgorici, kojom je Radoje Zvicer osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 16 godina, Slobodan Kašćelan i Igor Božović na po 13 godina, a Milan Vujotić i Dragan Knežević na po 11 godina.

Presuda se odnosila na stvaranje kriminalne organizacije i neovlašćenu proizvodnju, držanje i stavljanje u promet opojnih droga. Prema sudskim nalazima koje su objavili mediji, organizacija je tokom druge polovine 2020. godine djelovala na teritoriji Crne Gore, Južne Amerike i Holandije, sa ciljem nabavke, transporta i prodaje kokaina. U opisu kriminalnog plana navodi se da je Zvicer određivao zadatke i uloge članovima organizacije, dok je kokain nabavljan u Latinskoj Americi i prekookeanskim brodovima prebacivan do luka u Holandiji i drugim državama Evropske unije.

Nakon utvrđivanja krivične odgovornosti, pred pravosuđem se prošle nedjelje našlo pitanje imovine. U postupku trajnog oduzimanja potrebno je utvrditi da li za svaku nepokretnost i drugu imovinu postoje zakonski uslovi za konfiskaciju. SDT tvrdi da je riječ o imovinskoj koristi stečenoj kriminalnom aktivnošću i da dio imovine, iako formalno upisan na druga lica, u stvarnosti pripada osuđenima.

U slučaju Zvicera, na spisku su nekretnine u Podgorici, Kotoru, Herceg Novom i Tivtu, uključujući pet stanova u Podgorici, više stambenih zgrada, poslovni prostori, garaže, dvorišta, voćnjaci i šume. Među njima su objekti u Kavaču, Dubu i Sutvari, sa stambenim i nestambenim prostorima, garažama i bazenima. Prema navodima tužilaštva, dio imovine formalno se vodi na članove njegove porodice, druga fizička lica ili privredna društva, dok je stvarni vlasnik Zvicer.

U Kavaču, na teritoriji opštine Kotor, zahtjev obuhvata višespratnu stambenu zgradu sa dupleks stanom od 355 kvadratnih metara, dodatnim prostorima, podrumima, dvorištem i voćnjakom. Ukupna površina te cjeline iznosi 2.217 kvadratnih metara, a prema navodima SDT-a, objekat se formalno vodi na Zvicerovu suprugu.

U mjestu Dub obuhvaćena je stambena zgrada sa pet stambenih, deset nestambenih i četiri poslovna prostora, ukupne površine 1.238 kvadratnih metara. U Sutvari se nalazi još jedna stambena zgrada sa više stambenih prostora, bazenom i dvorištem, ukupne površine 1.408 kvadratnih metara.

Zahtjev obuhvata i zemljište u Bogišićima kod Tivta, ukupne površine 18.113 kvadratnih metara, kao i druge nepokretnosti u Herceg Novom koje se, prema navodima tužilaštva, formalno vode na članove porodice. Pored nekretnina, SDT traži trajno oduzimanje i dva blindirana vozila Mercedes G500.

Zahtjev je javno pozdravio potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnog sektora Aleksa Bečić, ocjenjujući da je riječ o važnom udarcu organizovanom kriminalu.

Ukazao je da se imovina osoba optuženih za teška krivična djela sve češće „zamrzava“, te da se pokreću postupci za njeno trajno oduzimanje. Istakao je i značaj novog zakonskog okvira, za koji se očekuje da će unaprijediti efikasnost postupaka za oduzimanje imovine.n

U slučaju visokorangiraog člana kavačkog klana Podgoričanina Milana Vujotića, zahtjev SDT-a obuhvata najmanje 19.131 kvadratni metar nepokretnosti u Podgorici i Nikšiću, kao i blindirani automobil. Na spisku su porodična stambena zgrada sa dvorištem u podgoričkom naselju Doljani, stanovi, poslovni prostori u Hercegovačkoj ulici, vinograd u Donjoj Gorici i objekti sa bazenom u Bioču. Prema tvrdnjama SDT-a, dio imovine formalno je upisan na članove porodice ili druga lica, iako je stvarni vlasnik osuđeni Vujotić.

U nikšićkom naselju Povija obuhvaćena je stambena zgrada sa dva jednosobna i jednim dvosobnim stanom, dvorištem, livadama i pašnjacima, ukupne površine 6.853 kvadratna metra. Tužilaštvo navodi da se ta imovina vodi na Vujotićevu taštu. Šume ukupne površine 10.530 kvadratnih metara u Bogetićima takođe su, prema navodima SDT-a, formalno upisane na drugo lice.

Dodatni zahtjevi odnose se na Slobodana Kašćelana, Igora Božovića i Dragana Kneževića, a obuhvataju najmanje 10.000 kvadratnih metara nepokretnosti u Kotoru, Tivtu, Budvi, na Cetinju i u Podgorici.

Od Kašćelana se traži oduzimanje porodične stambene zgrade sa tri stana i garažom u Dobroti, ukupne površine 404 kvadratna metra, kao i porodične kuće sa dva stana, pomoćnim objektima i pripadajućim zemljištem u Škaljarima, ukupne površine 5.544 kvadratna metra. Na spisku su i stanovi u Tivtu i Budvi, kuća na Njegušima koja nije upisana u katastar, kao i šuma u Radovanićima kod Herceg Novog. Za dio te imovine tužilaštvo tvrdi da je formalno u vlasništvu drugih lica, a da stvarno pripada Kašćelanu.

Od Igora Božovića traži se trajno oduzimanje stana površine 120 kvadratnih metara u Kotoru. Za Dragana Kneževića zahtjev obuhvata stambene objekte, garaže, dvorište i šume u Kavaču, ukupne površine 1.602 kvadratna metra, kao i stanove i garaže u Kavaču i Podgorici. Prema navodima SDT-a, dio te imovine formalno se vodi na druga lica, dok je stvarni vlasnik Knežević.

Sud će morati da utvrdi da li su dokazi tužilaštva dovoljni za trajno oduzimanje imovine. Nije dovoljno utvrditi ko raspolaže skupim kućama, stanovima, parcelama ili blindiranim vozilima već i kako je ta imovina stečena i postoji li za nju zakonito finansijsko pokriće.

Taj postupak važan je test sposobnosti države da, osim krivične odgovornosti, utvrdi i oduzme korist za koju se dokaže da je stečena kriminalom. Borba protiv organizovanog kriminala ne može biti završena hapšenjima i zatvorskim kaznama dok ekonomska moć kriminalnih klanova ostaje netaknuta.

Svetlana ĐOKIĆ

Slučaj troje djece smještene u hraniteljsku porodicu na Cetinju, koja su postala žrtve zlostavljanja otvorio je pitanje efikasnosti sistema socijalne zaštite, ali i dao odgovor šta se događa kada institucije zadužene da štite dijete –to ne učine

Krajem septembra Uprava policije saopštila je da je uhapsila bračne partnere Š. K. i A. S. sa Cetinja zbog sumnje da su počinili krivična djela trgovina ljudima i nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici. Prema policijskim navodima, troje maloljetnika, uzrasta osam, 13 i 15 godina, od januara 2022. godine bilo je izloženo fizičkom i psihičkom nasilju, dok je najstarije dijete, prema sumnjama istražitelja, bilo primoravano na rad.  Djeca su nakon policijske akcije izmještena iz hraniteljske porodice i, u saradnji sa Centrom za socijalni rad, smještena na bezbjednu lokaciju.

Iz policije su detaljno objasnili da je Š. K. u dužem vremenskom periodu maloljetnike udarao šakama, drvenim predmetima i drugim podesnim sredstvima, čime im je, kako se sumnja, narušavao duševni i tjelesni integritet. Djeca su, prema istim navodima, bila primoravana da pred službenicima Centra za socijalni rad prikrivaju nasilje, odnosno da ne govore o onome što im se dešava.

Posebno težak dio policijskih sumnji odnosi se na tada dvanaestogodišnjeg dječaka. Prema policijskom saopštenju, bio je primoravan da radi u ugostiteljskom objektu na Cetinju kako bi se, između ostalog, namirio dug člana porodice hranitelja prema vlasniku tog objekta. Sumnja se i da je radio teške fizičke poslove u privatnim kućama na teritoriji Cetinja, kao i da je trebalo da radi u ugostiteljskom objektu u Budvi. Istovremeno mu je, prema policijskim navodima, bilo uskraćeno pravo na školovanje.

Za drugo dvoje djece, uzrasta osam i 13 godina, policija sumnja da su bila primoravana da obavljaju kućne poslove i čuvaju unučad hranitelja. A. S., koja je bila zakonski staratelj djece, takođe je osumnjičena za nasilje nad njima.

Nakon policijskog saopštenja sve glasnije se čulo pitanje javnosti –kako je moguće da djeca gotovo pet godina budu u porodici koja je trebalo da bude njihovo sigurno mjesto, a da sumnje u njihovu ugroženost ne budu dovoljno ozbiljno shvaćene?

Odgovor na to pitanje ne može se dobiti samo istragom protiv hranitelja. Moraće da bude utvrđeno i šta su tokom godina radile institucije kojima je povjereno da djecu štite, kako je izvršen izbor hraniteljske porodice, na osnovu čega je porodica dobila licencu, ko je pratio uslove u kojima su djeca živjela i da li su nadležni imali informacije koje su mogle ukazivati da djeca nijesu bezbjedna.

Iz Centra za ženska prava (CŽP), nakon objelodanjivanja ovog slučaja, saopštili su da je njihova organizacija  upozoravala institucije o sumnjama u odnos hranitelja prema djeci još u februaru i martu 2022. godine, svega nekoliko sedmica nakon njihovog smještaja u porodicu.

Prema njihovim navodima, 23. februara 2022. godine o zabrinutosti za djecu obavijestili su Socijalnu inspekciju, a dva dana kasnije poslali i pisani dopis. Početkom marta nadležnim centrima za socijalni rad uputili su hitne zahtjeve za postupanje. U njima su, prema saopštenju Centra, naveli informacije da su djeca neadekvatno obučena i zbrinuta, da ih hranitelji tuku, da su zastrašena i da ih, uoči dolaska stručnih radnika, pripremaju šta da kažu.

Djeci je, prema informacijama kojima je Centar za ženska prava tada raspolagao, bilo sugerisano da ne govore o onome što im se događa, dok je kontakt sa tetkom, nakon što je ukazala na probleme, navodno bio onemogućen. CŽP  je tada tražio da se hitno utvrdi činjenično stanje, da se sa djecom razgovara odvojeno od hranitelja i da se razmotri mogućnost njihovog smještaja kod srodnika po majčinoj strani, koji su, prema tvrdnjama ove organizacije, bili spremni da preuzmu brigu o njima.

Odgovor nadležnog Centra za socijalni rad od 3. marta 2022. godine, prema dokumentaciji koju je predočio CŽP, bio je bitno drugačiji od slike koju danas daje policijska istraga. Djeca su, kako je tada navedeno, prilikom posjeta „svakog puta zatečena u adekvatnom stanju“, uredno obučena, zbrinuta i dobrog raspoloženja. Prema tadašnjoj procjeni, izražavala su zadovoljstvo boravkom u porodici.

Prema navodima CŽP, djeca su prethodno ostala bez majke, koja je bila žrtva femicida. Njihov životni put tako je već bio obilježen traumom i gubitkom. Sistem koji ih je nakon toga preuzeo trebalo je da predstavlja mrežu sigurnosti. Umjesto toga, prema policijskim sumnjama, djeca su ponovo doživjela nasilje.

Ombudsman je po sopstvenoj inicijativi formirao predmet nakon što su informacije o slučaju dospjele u javnost. Iz te institucije je saopšteno da ranije nijesu imali pritužbe koje su se odnosile na aktuelni slučaj, ali da će od nadležnih državnih organa zatražiti izjašnjenja.

Ombudsman je ocijenio da događaj mora biti povod za dodatno preispitivanje mehanizama zaštite i nadzora hraniteljstva. Hraniteljstvo predstavlja važan oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja, ali ne smije biti svedeno na obezbjeđivanje krova nad glavom. Dijete nije predmet smještaja, već nosilac prava.

Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije naložilo je inspekcijski i nadzor nad stručnim radom. Kako je saopšteno, cilj je utvrđivanje svih relevantnih činjenica i okolnosti, uključujući provjeru postupanja nadležnih centara za socijalni rad, okolnosti pod kojima su djeca smještena u hraniteljsku porodicu i postupanja tokom trajanja smještaja.

Ministarstvo je saopštilo da su nadzori u toku i da će, nakon izrade izvještaja, javnost biti obaviještena o utvrđenim činjenicama i ishodu postupaka. Istovremeno je upozoreno da interes javnosti za rad institucija mora biti usklađen sa pravom djece na privatnost, dostojanstvo i zaštitu od dodatne viktimizacije.

Ako se potvrde navodi da su bila fizički zlostavljana, da su najstarijem djetetu uskraćivani školovanje i pravo na djetinjstvo kroz primoravanje na rad, a da su mlađa djeca korišćena za kućne poslove i čuvanje djece, tada pitanje odgovornosti neće moći da se zaustavi na hraniteljima.

Osnovno državno tužilaštvo na Cetinju već je formiralo predmet kojim ispituje postupanje nadležnih organa u ovom slučaju. Kako su saopštili, biće prikupljena potrebna obavještenja i dokumentacija od nadležnih organa i ustanova, kao i preduzete druge radnje kako bi se utvrdilo da li u postupanju bilo kojeg lica postoje elementi krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti.

Posebno će biti ispitano postupanje organa starateljstva i drugih nadležnih institucija u pogledu praćenja i kontrole uslova u kojima su djeca bila smještena, kao i da li su preduzimane zakonom propisane mjere njihove zaštite.

Centar za ženska prava upravo na tome insistira. Traže da se utvrdi odgovornost svih službenih lica koja su učestvovala u licenciranju hranitelja, smještaju djece, dodjeli starateljstva i nadzoru nad njihovim boravkom u porodici, kao i onih koji su postupali po upozorenjima iz 2022. godine.

Istovremeno traže vanredni nadzor nad radom centara za socijalni rad koji su bili uključeni u slučaj, preispitivanje licenci za hraniteljstvo u slučajevima gdje su ranije postojale prijave ili sumnje koje nijesu bile pravosnažno okončane, kao i dugoročnu specijalizovanu psihosocijalnu pomoć djeci.

Zaštita djeteta ne može početi tek kada policija stavi lisice odrasloj osobi koja se sumnjiči da ga je povređivala. Sistem zaštite mora da djeluje mnogo ranije.

Istraga koja je počela ne smije se završiti samo odgovorom na pitanje ko je tukao djecu i ko ih je tjerao da rade. Mora odgovoriti i na pitanje ko je bio dužan da ih zaštiti, kada je za njihovu ugroženost saznao i šta je tada uradio.

Svetlana ĐOKIĆ

Službena verzija planskog zaborava sramote, zaklanjanje iza JNA i političkog vrha u Beogradu, ostala je živa do danas. U crnogorskim udžbenicima pominje se napad na Dubrovnik i ratovi u Hrvatskoj i BiH, ali nema nijednog pomena zločina koje su počinili građani Crne Gore, čak ni na dubrovačkom ratištu. Osim rijetkih medija i aktivista, ćutalo se i ove godine

Grad Dubrovnik 1. oktobra obilježava 35-godišnjicu napada na grad polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, kao i misom za poginule branioce. U Crnoj Gori, koja je tek obilježila trideset pet godina od proglašenja ekološke države, malo pomena o sramnom pohodu.

Zato valja podsjetiti. U ranim jutarnjim satima, 1. oktobra, više od 13 hiljada pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA), uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore, napalo je područje Dubrovnika i jug Hrvatske sa kopna, mora i iz vazduha. Tog 1. oktobra Dubrovnik je odmah ostao bez struje i vode, a prekinute su sve telefonske i radio-veze. Prve granate pale su na uže dubrovačko područje, naselje Bosanku na brdu Srđ i Mokošicu.Samo u prvoj sedmici oktobra poginulo je 27, a ranjeno 100 dubrovačkih branilaca i civila.

Dubrovnik je u novembru i decembru 1991. pretrpio najteže dane. U napadima od 8. do 14. novembra i 6. decembra, na grad je palo više od pet hiljada topovskih projektila. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.

Tokom agresije poginulo je 276 ljudi, a ranjeno je više od 1500. U logorima su bile zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 hiljade prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja. Ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je. Pljačkano je sve od zlata, umjetnina, pokretnih stepenica na Aerodromu u Ćilipima, do stoke za koju je Crna Gora i platila dio odštete u iznosu 375.000 eura.

Odmah po napadu u Morinju je formiran logor, u kome su zatvarani stanovnici Konavala i Dubrovnika. Logor u kome su bile zatočene 292 osobe, zatvoren je 1992. godine.

Napad na Drubrovnik, ili kako je tadašnji ideolog vlasti Svetozar Marović nazvao Rat za mir, trajao je do maja 1992. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.

Tadašnji državni vrh uključujući premijera Mila Đukanovića i predsjednika države Momira Bulatovića zalagao se za konačno razgraničenje sa Hrvatskom. Đukanović je izjavio i da mrzi šah zbog šahovnice. Ovaj dvojac uz predsjednika Predsjedništva SFRJ Branka Kostića i generala Pavla Strugara trudili su se da  vojne operacije prikažu kao odbrambene i nužne. Medijskom propagandom, tadašnjeg TV Titograda i Pobjede, ubjeđivali su građane Crne Gore da su ,,ustaše” na Debelom Brijegu i samo što nijesu ušle u Crnu Goru.

Kasnije je stav revidiran. Pravdali su se da im je iz Beograda podvaljeno da „trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru“ i da se ljudi neće odazvati mobilizaciji ako ih se u to ne uvjeri. Da bi se potpomogla mobilizacija, Đukanović u oktobru 1991. Pobjedi izjavljuje: „Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.“,,Izdajnici” tadašnjeg ratnog ludila su na Cetinju pjevali: ,,Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”, a u Titogradu se na prvom antiratnom mitingu okupilo 5.000 ljudi.

Oprost je 2000. u Cavtatu zatražio i Đukanović kada je izrazio „iskreno žaljenje“ građanima Hrvatske, posebno Dubrovnika, zbog boli, stradanja i materijalnih gubitaka koje je prouzročio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA.

Službena verzija planskog zaborava sramote, zaklanjanje iza JNA i političkog vrha u Beogradu, ostala je živa do danas. U školskim udžbenicima se pominje napad na Dubrovnik i ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali nema nijednog pomena zločina koje su počinili građani Crne Gore, čak ni na dubrovačkom ratištu.

,,Napad na Dubrovnik je, predstavljen kao djelo JNA, bez ikakve veze sa Crnom Gorom. Učenicima se tako, prosto, uskraćuje znanje o ulozi Crne Gore u ratu i o zločinima na njenoj teritoriji“, pojasnili su iz Akcije za ljudska prava (HRA).

Tokom napada na Dubrovnik poginulo je 166 građana Crne Gore koji su bili angažovani u redovima JNA, policijskih i dobrovoljačkih formacija.

I pored planiranog zaborava, istraživanje Centra za građansko obrazovanje (CGO) iz prošle godine pokazuje da oko četiri petine ispitanika (od hiljadu anketiranih) zna za napad na Dubrovnik. „Nešto manje od jedne petine to vidi kao opravdanu akciju, dok skoro jedna četvrtina nema stav ili odbija da odgovori na to pitanje. Na pitanje koliko je crnogorskih građana poginulo u napadu na Dubrovnik, što zaista jeste manje poznata informacija, većina ispitanih ne zna odgovor. Oko četvrtine ispitanika, njih 25,9 posto smatra da je taj broj bio veći od sto, te kada se u obzir uzmu istorijske činjenice, oni bi bili u pravu,“ rezultati su istraživanja.

Hrvatska koja načelno podržava pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, tu podršku uslovljava rješavanjem bilateralnih sporova koji proizilaze iz ratnih ’90-ih. Zagreb traži da Podgorica riješi pitanje obeštećenja bivših hrvatskih logoraša zatočenih u Morinju, nastavi potragu za 14 osoba koje se još vode kao nestale za vrijeme rata, obezbijedi efikasno procesuiranje ratnih zločina, riješi sporove u vezi sa imovinom oduzetom hrvatskim porodicama, utvrdi morsku granicu između dvije države i vrati školski brod Jadran. Traži i očuvanje spomen-ploče postavljene na mjestu nekadašnjeg logora Morinj u Crnoj Gori, u kojem su od 1991. do 1992. bile zatočene stotine Hrvata.

Crna Gora se, uspješno, trudi da zaboravi i ne opomene se.

Vladimir Barović, primjer

Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše SFR Jugoslavije u Hagu osudio je  zbog napada na Dubrovnik  viceadmirala Miodraga Jokića na sedam i generala Pavla Strugara na sedam i po godina zatvora.

Admiral Milan Zec oslobođen je optužbi zbog nedostatka dokaza, dok je suđenje kapetanu JNA Vladimiru Kovačeviću obustavljeno nakon što je ustupljeno Srbiji. Tribunal je utvrdio da Strugar i Jokić nijesu preduzeli ništa da spriječe napad i nezakonito granatiranje.

Za razliku, ostaje primjer admirala Vladimira Barovića, koga nema u u udžbenicima istorije u Crnoj Gori. Dalmatinski portal iz Splita je ove sedmice ovako pisao: ,,Na današnji dan prije 35 godina, 29. rujna 1991., admiral JNA Vladimir Barović, Crnogorac, ubio se na otoku Visu jer nije želio pucati na hrvatske gradove. Admiral Barović je ostao u sjećanju građana Pule po svojoj izjavi: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako budem ipak prisiljen narediti razaranje Pule, mene tada više neće biti“. Tako je Pula, jedan od najvećih garnizona u Hrvatskoj (12.000 vojnika, 79 vojnih objekata, vojnopomorska baza, te vojni aerodrom pokraj grada Pule), napušten od pripadnika JNA i JRM-a skoro bez ijednog incidenta. Zbog napuštanja hrvatskih kadrova jedinice ratne mornarice ostajale su bez potrebnih kvalitetnih kadrova. Barović je upućen na mjesto pomoćnika komandanta VPO (čitave JRM)“.

Par dana prije početka napada na Dubrovnik, admiral Vladimir Barović je na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, 29. septembra 1991. godine, u znak protesta protiv naređenja vrhovne komande JNA da sa ostrva Vis granatira primorska naselja u Hrvatskoj, oduzeo sebi život.

U oproštajnom pismu naveo je da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj i vojničkoj časti, i da on u njoj ne želi da učestvuje. Prethodno je, kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule, obećao: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio“.

Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posthumno je odlikovao admirala Barovića 2016. godine. Orden je primio komandant Mornarice, jer je Barovićeva supruga Radmila to odbila uz obrazloženje ,,da je sve davno rečeno”.

Predrag NIKOLIĆ