Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR I ESEJIST: Predsjednica Hrvatske nije dorasla toj dužnosti

Objavljeno prije

na

Naša lijepolika predsjednica poprilično je površna, sklona jeftinim efektima, brzopleta, neodgovorna

 

 

MONITOR: Hrvatska se ovih dana našla u fokusu javnosti i van našeg regiona zbog izjava predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i obilježavanja 24. godišnjice vojno-policijske akcije Oluja. Kakvo je Vaše mišljenje o predsjednici Hrvatske?

VISKOVIĆ: Onima koji prate moje izjave u medijima i na društvenim mrežama nije nikakva tajna da o hrvatskoj predsjednici imam vrlo kritičko mišljenje. Samo ja više volim biti kritičan prema hrvatskim političarima unutar hrvatskog medijskog prostora, nego ih “ogovarati” u inozemstvu. Premda je, naravno, to inozemstvo masovnom upotrebom interneta postalo jako relativan pojam. Utoliko više što između Hrvatske i Crne Gore ne postoji jezična barijera.Stoga najkraće – mislim da je naša lijepolika predsjednica poprilično površna, sklona jeftinim efektima, brzopleta, neodgovorna, nedorasla dužnosti koju obavlja.

MONITOR: Predsjednica Grabar Kitarović je za vrijeme nedavne posjete Izraelu kazala da je BiH nestabilna zemlja koju kontroliše militantni islam. Njena izjava osuđena je u BiH kao skandalozna kao i izjava da je Oluja spasila Bosnu i Hercegovinu. Kako će se to odraziti  na odnose između Hrvatske i BiH? 

VISKOVIĆ: Podsjećam kako je potom demantirano da je hrvatska predsjednica to rekla. Valja znati kako je to rečeno u razgovoru “u četiri oka” i očito je nekome na izraelskoj strani odgovaralo da u medijima osvane informacija o vezama bosanske i iranske vlade i uvozu militantnog islama u jednu evropsku zemlju. Kad je to objavljeno, izazvavši burne bosanske reakcije, Kolinda je očito tražila od svojih domaćina da pritisnu redakciju Jerusalem Posta, pa su sporni fragmenti razgovora povučeni.

Naravno, ima dosta razloga da vjerujemo kako je gospođa Grabar Kitarović izrekla te optužujuće riječi pro interno, a da ih je izraelska strana zbog svojih interesa učinila javnima. Tim neodmjerenim riječima je produbljen jaz u odnosima s BiH. Samo to nije prvi put da gospođa predsjednica spominje rastući utjecaj militatnog islama u BiH, a odnosi dviju zemalja prethodno su ozbiljno narušeni traženjem dvojice članova Predsjedništva da se pokrene sudski spor koji bi onemogućio gradnju, za Hrvatsku vitalnoga, Pelješkog mosta. I za mene osobno vitalnog, jer mi se zadnjih nekoliko godina događalo da putujući  za Podgoricu u Neumu provedem nekoliko sati čekajući prelazak granice.

MONITOR: Povodom 24. godišnjice Oluje, iz Srpskog narodnog vijeća saopštili su da rat nije gotov i da nikada nije bio prisutniji…

VISKOVIĆ:Nisam vidio da je netko to tako oštro formulirao, nekako mi je nespojivo s karakterom Borisa Miloševića i Milorada Pupovca, čelnika Vijeća, koji su vrlo trezveni političari.

Gledano nacionalističkim optikama, a one su dominantne, unatoč naporima Dokumente i sličnih udruga, teško će u bliskoj budućnosti doći do zajedničkog stava o operaciji Oluja. Za veliku većinu Hrvata to je bila legitimna operacija kojom je oslobođena Hrvatska (od pobunjenika ili “agresora”) prostorno objedinjena. Za većinu Srba to je martirij kojim  je više od 200 tisuća Srba izgnano iz Hrvatske. Nesumnjivo je Oluja i jedno i drugo: sa Srpskom krajinom u svome trbuhu (od Vrlike do Karlovca ima 250 kilometara) Hrvatska je bila potpuno disfunkcionalna kao država, podijeljena na dva dijela (povezana pontonskim mostom kod Maslenice, a i taj most bio je pod nadzorom srpske artiljerije). Bilo je jasno u onom trenutku kad je Hrvatska priznata od međunarodne zajednice kao država da je Krajina neodrživa kao posebna država unutar države. Međunarodni posrednici (poredvođeni Amerikancima) nudili su Krajini vrlo široku autonomiju planom Z1.

MONITOR: Ali Srbi su odbili taj plan…

VISKOVIĆ: Srpska strana je odbila taj plan unatoč upozorenjima posrednika kako je alternativa hrvatska intervencija. Sve upućuje na to da su Martić i krajinsko društvo znali kako ih u slučaju hrvatske intervencije neće podržati Beograd, jer je sama Srbija devastirana sankcijama, iscrpljena dugotrajnim pomaganjem bosanskih Srba, pa i financiranjem krajinske administracije. A bila bi još dodatno kažnjena za interveniranje u Hrvatskoj.

Mogu samo pretpostaviti koliko se kod Tuđmana slavilo kad su krajinski Srbi definitivno odbili Z1. Jer to je značilo kako Hrvatska više neće imati problema ni s autonomijama ni sa Srbima. Neću kao Rašković reći da su Srbi lud narod, ali je ovo zapravo značilo samoubojstvo; znali su da ih neće, i ne može, pomoći ni Milošević, ni Karadžić i Mladić; znali su pritom da nemaju vojne efektive kojima se mogu suprotstaviti Hrvatskoj vojsci, raspolagali su s otprilike pet puta manje vojnika (200 tisuća prema 40).

Ne vjerujem da je pred Olujom iselilo 250 tisuća ljudi, kako tvrde neki srpski izvori. Radilo se o slabo naseljenim, pasivnim krajevima, s kojih je i prije Oluje bilo intenzivno iseljavanje, pa i bježanje vojno sposobnih muškaraca; vjerojatnije je da se radi o 150 tisuća ljudi koji su pokrenuti na masovni odlazak od srpskih vlasti.

Što se tim masovnim odlaskom htjelo pokazati? Kako Srbi ne pristaju ni pod kojim uvjetima živjeti u “ustaškoj Hrvatskoj”? Čak ni u relativno velikoj autonomiji? Da su njihovi vođi imali smisao za realnost, znali bi kako je autonomija jedini mogući izlaz. Ako ne mogu dobiti sve, Srbi će suicidalno radije izabrati ništa. A to su hrvatski nacionalisti jedva dočekali. Znam da će me naši nacionalisti zbog ovoga napasti i dokazivati kako je Tuđman pozvao krajinske Srbe na samom početku Oluje da ostanu, polože oružje i budu lojalni hrvatskim vlastima te nastave živjeti u nezavisnoj Hrvatskoj. Ali, realno, njegov je san bila maksimalna etnička homogenizacija Hrvatske, svođenje Srba na – kako bi on rekao – “podnošljivu mjeru” od 3-4 odsto. Lideri Krajine su mu išli na ruku  I odabrali su radije egzodus.

MONITOR: A oni koji su ostali?

VIAKOVIĆ: E, ti su – često starci u zabitim selima – opljačkani, popaljeni, nerijetko pobijeni. Podaci o tome koliko je bilo ukupno poginulih i pobijenih u Oluji razlikuju se, ali zasigurno ih je bilo više stotina. Hrvatska strana haško oslobođenje Gotovine i Markača doživljava kao definitivno otklanjanje krivice hrvatskog vojnog vrha od odgovornosti za etničko čišćenje Srba i ratne zločine. Nerijetko se ovdje operira  kako je za pojedinačne zločine pokrenuto čak 1.800 postupaka, ali u stvarnosti donesene su samo tri pravomoćne presude.Osim toga, prvih se godina nakon odlaska Srba postavljalo sve moguće prepreke kojima je bio cilj onemogućavanje i otežavanje povratka.

MONITOR: Koliko je ljevica jaka da se suprostavi jačanju desnice u Hrvatskoj?

VISKOVIĆ: Nisam član nijedne stranke, ali podržavam ljevicu. Sve do prije nekoliko mjeseci SDP je kao glavna stranka ljevice padao, devastirale su ga frakcijske borbe, slabost aktualnog vodstva, ali uspio se konsolidirati pred izbore za Evropski parlament i osvojiti isti broj poslaničkih mjesta kao i HDZ. Pobijedi li bivši premijer Milanović na skorim predsjedničkim izborima, a nije bez izgleda, moglo bi to biti uvod u potpuni oporavak ljevice.

MONITOR: Mnogi političari revnosno rade na destabilizaciji regiona. Da li su mogući novi sukobi?

VISKOVIĆ: Nacionalizmi su još jaki uvijek, ratovi iz devedesetih ničemu nas nisu naučili. Glasački poeni se najlakše stječu radikalnom, ekstremističkom retorikom. Ali nema nitko više ni ratnu moć ni ekonomsku snagu za pokretanje novih militarnih sukoba. Osim toga, nema šanse da netko povede rat protiv država koje su članice NATO-a. Sve ostaje na verbalnim prijetnjama i zastrašivanjima. Nije ugodno, ali ne vidim nikakve mogućnosti za neki lokalni rat, čak ni kad se zvecka oružjem kao između Srbije i Kosova ili unutar BiH.

 

I poslije Tuđmana – Tuđman

MONITOR: Predsjednica Hrvatske u Glini je 3. avgusta otkrila spomenik Tuđmanu i poručila da Hrvatska ratne zločine mora procesuirati. Hoće li to ispoštovati nadležni sudovi?

VISKOVIĆ: Tuđman se pretvorio u mitsku figuru, danas svako mjesto ima kip prvoga hrvatskog predsjednika. To je naš “kult ličnosti”: i poslije  Tuđmana Tuđman. Pa, evo, sad je postavljen kip i u Glini, valjda simbolički i zbog toga jer je u doba Krajine u Glini mladi radikal Aleksandar Vučić na mitingu govorio kako tu nikad neće kročiti “ustaška” noga.

A to Kolindino “procesuiranje zločina” odnosilo se na srpske zločine u nedavnom ratu, prije svega one u istočnoj Slavoniji. Kao što vjerojatno znate, Erdutskim sporazumom abolirani su svi pripadnici srpske paravojske u istočnoj Slavoniji, što je bio uvjet mirnog pripojenja. Danas se, međutim, radikalni hrvatski nacionalisti bune da su tim sporazumom pomilovani i srpski ratni zločinci. I da su Srbi kao manjina dobili nezaslužena nacionalna prava. E, pa ovo je bilo Kolindino predizborno obećanje tim nacionlistima (koji izmiču iz njezina glasačkog tijela prema drugom kandidatu desnice – Škori), da će se ona pobrinuti da srpski zločinci budu pravedno procesuirani.

Naravno, ona nema nikakve ingerencije nad pravosuđem da bi to mogla obećavati, ali zna ona što njezini glasači žele čuti.

 

Nisu nam strani Kiš, Kovač, David…

MONITOR: Sa Mirkom Kovačem i Filipom Davidom osnovali ste Društvo nezavisnih pisaca Jugoslavije dramatične 1989. godine. Sarađuju li danas pisci iz bivših jugoslovenskih republika?

VISKOVIĆ: Da, ja sam bio jedan  od četiri koordinatora Društva nezavisnih pisaca. Davno bilo, netom prije početka raspada Jugoslavije, u doba kad su službene republičke organizacije književnika bile pod dominacijom nacionalista. Okupilo se nas  četrdesetak iz cijele Jugoslavije, moćna gomilica. Netko je pobrojao među članovima-osnivačima dvadesetak dobitnika Ninove nagrade. Ali otišlo je sve dovraga.

Dio nas se našao ponovo 2000. godine u Sarajevu. Pokrenuli smo časopis Sarajevske bilježnice, koji je okupio vodeće pisce iz nekadašnje zemlje. Objavili smo pedesetak brojeva u 16 godina izlaženja. Imali brojne sastanke velike redakcije pune uglednih intelektualaca, promocije u glavnim gradovima novonastalih država. Sjajna druženja, izvrstan časopis. Ja sam bio glavni urednik, prvih godina stvarno, kasnije više nominalno; prava pokretačka snaga bila je Vojka Smiljanić Đikić, izvršna urednica časopisa.

Kasnije 2002. godine osnovao sam u Zagrebu Hrvatsko društvo pisaca i bio mu dva mandata predsjednik; ono trenutno okuplja preko tri stotine književnika. Jedan od ciljeva nam je unapređenje književne i kulturne suradnje unutar regije. Razmijenili smo dosta gostovanja sa srodnim književnim organizacijama susjednih zemalja; naši članovi redovito gostuju na manifestacijama u Crnoj Gori, ponajviše na onima koje organizira Varja Đukić.

Da, suradnja postoji; neće ona dosegnuti nikad predratne razmjere, ali imamo nekakvu zajedničku baštinu. Ne može nitko mlade hrvatske pisce uvjeriti kako su im strani pisci Kiš, Kovač, David, Velikić, Albahari, Basara, Nikolaidis… Nema tu jezične barijere. Oni su tu, jednostavno – naši.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo