Povežite se sa nama

OKO NAS

ZAŠTO KOLAŠIN NIJE CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA: Idealna samo klima

Objavljeno prije

na

Vlast u Kolašinu se opredjelila da ovaj planinski gradić postane renomirani centar za pripremu sportista. I pored dobre volje i zvanične strategije, još uvijek nedostaje ono osnovno – ,,zaokruživanje potrebne sportske infrastrukture”

 

Nova strategija u turističkoj prezentaciji Kolašina zasnivaće se na maksimalnom angažovanju svih raspoloživih kapaciteta lokalne uprave na promociji Kolašina kao idealnog mjesta za pripreme sportista i obezbjeđivanje što boljih uslova kako bi se takav status opravdao. To je prije više od šest godina novinarima saopštio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković. Samouvjerenost kojom je najavio planove  obećavala je da će u narednih nekoliko godina Kolašin imati bar dio obećanog. Danas, situacija je, ako se ne računaju radovi na adaptaciji sportske dvorane, nepromijenjena.

Još se čeka ,,zaokruživanje potrebne sportske infrastrukture”.

Spisak onoga što nedostaje Kolašinu da bi zasluženo slovio za centar za pripreme sportista  je podugačak, čak i kad ga prave u aktuelnoj  vlasti.

,,Potrebna su nam dva-tri  fudbalska terena uz modernizaciju postojećih. Fudbalske ekipe idu na pripreme tamo gdje se priprema makar tri-četiri  ekipe jer tada mogu igrati prikateljske utakmice. Više stadiona omogućava da više ekipa budu u istom trenutku na pripremama. Nedostaje nam stadion sa atletskom stazom. Prostor pored Tare treba da dobije jednu uslovnu stazu za trčanje kao što je nekada bila trim – staza“,  kažu u kabinetu predsjednika Opštine Milosava Bulatovića.

Nedostaje, objašnjavaju, još smještajnih jedinica,  koji su namjenski organizovane za smještaj sportskih ekipa. Vizija kolašinske vlasti je da taj grad treba da bude  baza za pripreme mlađih reprezentativnih selekcija u svim dvoranskim sportovima I da  se cijele godine okupljaju na pripremama  pioniri, kadeti, juniori, mlade selekcije…

Nijesu objasnili zbog čega već šest godina nije učinjeno ništa da se bar počne rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka, objekta koji je i građen da bude smještaj za sportiste koji koriste sportsku halu u neposrednoj blizini. Taj objekat, kako je obećano, još 2013. godine, nakon rekonstrukcije, trebalo je da ima 50 soba za sportski turizam.

Dom mladih i Gorštak  građen je istovremeno  kad i sportska hala, krajem 90-ih prošlog vijeka.  Već nakon deceniju zgrada je bila ruinirana i od tada ne služi ničemu. Planova je bilo mnogo, ali, dok je hala rekonstruisana državnim novcem, na  smještajne kapacitete u njenoj blizini su svi zaboravili. Nekoliko više formalnih, nego stvarnih, pokušaja da se objekti objedine i funkcionišu pod okriljem jednog preduzeća neslavno su propali.

Prvo je prije sedam godina osnovano  Javno preduzeće „Sportski centar“.  Međutim,  to preduzeće je desetak mjeseci postojalo samo na papiru.  Nikad ništa nije uradilo, niti je u njemu iko zapošljen, osim direktora Srećka Medenice, tadašnjeg  predsjednika Opštinskog odbora (OO) Demokratske partije socijalista (DPS). On je dok je čekao da „firma profunkcioniše“  uredno primao platu, ne radeći ništa.  Kako nije bilo uslova da to preduzeće išta uradi kada je riječ o oživljavanju sportske zone, a kako su se novinari počeli baviti Medeničinom platom,  lokalni parlament donio je odluku o gašenju.

Poslije ukidanja „Sportskog centra“, prije pet godina, najavljeno je formiranje  Centra za pripremu sportista, koji je trebalo da bude  državno vlasništvo i da ima sve uslove   za pripreme vrhunskih sportista. Tim projektom,  obećavano je, bile bi obuhvaćena sadašnja sportska zona, u kojoj su sportska hala i Dom mladih i „Gorštaka“, kao i  pripadajuće zemljište. Zemljište, ukupno 30 000 m2,  Opština je 2014. godine prepisala na državu, pa je na taj način prebijen dug od skoro tri milona eura za poreze i doprinose  200 zaposlenih u lokalnoj upravi.  Ni to preduzeća nije formirano, pa ni objedinjena sportska infrastruktura grada.  Odavno se više i ne pominje ta ideja, a ispostavilo se da je prepreka za njenu realizaciju mnogo.

Jedna od njih je i to što se lokalna vlast 2007. godine, najblaže rečeno, neodgvorno odrekla značajnog dijela zemljišta u sportskoj zoni. Tada su se „trampili“ sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem, pa je on postao vlasnik nekoliko parcela u tom dijelu grada, a u neposrednoj blizini sportske hale i Doma mladih i Gorštaka.  Bećirović je zauzvrat ustupio lokalnoj upravi staru klanicu i zemljište oko nje, koje je nakada pripadalo Sinjajevini, OUUR-u nekadašnje Veletrgovine, koju je platio svega  120.000 eura.  Značajan dio zemljišta koje je ostalo poslije te zamjene,  vladajuća koalicija je raskrčmila i neposredno pred lokalne izbore 2010. godine, kada je građanima bez valjanih skupštinskih odluka podijeljeno na desetine besplatnih placeva u tokviru sadašnjeg DUP Sportska zona, To je i dalje „divlje“ naselje, bez adekvatne infrastrukture i objekti bez građevinskih dozvola.

No, i pored očiglednih hendikepa Bulatović sa saradnicima smatra da je ,,sportski turizam odavno prepoznatljivost Kolašina”.

,,Sportski turizam je ovog ljeta ostvario i donio ubjedljivo najviše pansiona turističkoj privredi grada. Sportisti su najbolji gosti i kada je u pitanju promocija grada ali i vanpansionska potrošnja. Ova sezona je potvrda svega toga. Gosti Kolašina bili su reprezentacija Crne Gore koja se priprema za Svjetsko prvenstvo, Asvel, prvak  Francuske i evroligaš, Budućnost Voli…”- kaže Bulatović.

Prema njegovim riječima, cilj je da sportski turizam treba da ima poseban tretman i kod lokalne i nacionalne turističke organizacije, ali i kod turističke privrede.

Tek dolazi vrijeme, smatra predsjednik Opštine, kada će se ozbilno raditi na svim segmentima ponude koja bi privukla domaće i strane sportiste u Kolašin. Uprkos uobičajenom optimizmu lokalne vlasti, neosporna je činjenica da je u tom gradu, trenutno, jedino klima ono što je idealno za pripreme sportista.

 

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SOLIDARNOST NAKON ZEMLJOTRESA U DRAČU: Ima li ko da primi pouku?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Građani i institucije u Crnoj Gori, posebno oni na Primorju koji pamte zemljotres iz 1979. godine, uključili su se u veliku akciju podrške svima onima u Albaniji koji su pretrpjeli štete od zemljotresa koji je 26. novembra najteže pogodio Drač sa okolinom

 

Nekoliko sati poslije najsmrtonosnijeg zemljotresa ove godine u svijetu ekipa humanitarne organizacije Amaneti obrela se u Draču. Desetak članova tog ulcinjskog udruženja, predvođenih Nevryzom Šaptafijem, uzelo je ono što je bilo u njihovom skladištu i podijelilo prvu pomoć. Na licu mjesta su se uvjerili što je građanima Drača najpotrebnije, i to objavili u medijima i na društvenim mrežama. Odaziv građanstva je bio odličan, drugog dana nekoliko kamiona sa najvažnijim namirnicama, posredstvom aktivista te organizacije, stiglo je u susjednu Albaniju.

Istovremeno je nekoliko stotina Ulcinjana dalo krv, a i ostale institucije su se uključile u akcije koje su pokrenuli lokalna samouprava i vjerske organizacije, Rotari klub, te Crveni krst Crne Gore.

“Od 26. novembra stalno smo na terenu. Prvih dana smo bili u gradu Draču, a onda smo  pomoć dijelili po okolnim selima. Posebno smo akciju usmjerili prema selu Bubć, gdje je oko 250 porodica ostalo bez domova. U tom području je stanje bilo alarmantno, jer im država nije posvećivala dovoljno brige i pažnje. Nama je taj narod zahvaljivao sa suzama u očima. To nikada neću zaboraviti”, kaže Šaptafi.

Članovi Amanetija su nekoliko desetina porodica iz Drača koji su ostali bez svojih domova doveli u Ulcinj, jer su im građani ove opštine obezbjedili besplatan smještaj i ishranu.

Navodeći da su Ulcinjani prije četiri decenije na svojoj koži osjetili još snažniji zemljotres od preko devet stepeni Merkalijeve skale, a odmah potom i ogromnu solidarnost cijele bivše države, gradonačelnik Ulcinja Ljoro Nrekić je rekao da su oni dužni da isto postupe kada su drugi u nevolji. On je sa svojim saradnicima takođe bio u Draču, uručio pomoć i razgovarao sa lokalnim zvaničnicima.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LJUDI I ZVJERI: Ko je predator

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Zlodjela nad zaštićenim životinjskim vrstama u Crnoj Gori ne jenjavaju, a na njihovom suzbijanju se ne radi efikasno

 

Ubijanje roda na Marezi. Prodavanje sove ušare preko Fejsbuka. Ubijanje medvjedice na Bioču.  Sve u ekološkoj Crnoj Gori.

Zaštićene životinjske vrste kod nas to nisu. Iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica kažu da nije riječ o pojedinačnim slučajevima nasilja: ,,Nedavni pokušaj prodaje jedinke sove – velike ušare u Baru, vrste koja je zaštićena, je samo jedan u nizu slučaja nezakonite trgovine, nezakonitog lova, ubijanja i trovanja ptica ili drugih životinja u Crnoj Gori. Možemo navesti niz primjera ovakvog nezakonitog djelovanja i nehumanog ponašanja, kao što je mučenje čaplje Živke, trovanje sivog sokola i velike ušare bojnim otrovom furadanom, nezakonito hvatanje štiglića, ubijanje medvjedice na Bioču. U Crnoj Gori je i još poprilično jaka tradicija  prepariranja ubijenih  ptica koje se drže  kao lovački trofeji ili služe da ‘ukrašavaju’ prostore“.

Glavni motivi za ovakve radnje su materijalna korist i potreba za držanjem životinja u zatočeništvu, objašnjavaju za Monitor iz CZIP-a. Nezakonitom trgovinom pojedinci i organizovane grupe stiču veliku zaradu, bilo da se radi o krijumčarenju lovine, egzotičnih vrsta ptica, divljih ptica pevačica i preparata strogo zaštićenih vrsta životinja.

Rode su u Crnoj Gori zaštićena vrsta od 1981. godine. Par ubijenih gnijezdećih roda sa Mareze i Perko i Perka, rode iz Polimske ulice u Beranama, jedine su gnijezdile u Crnoj Gori.  Ubistvo ptica koje donose sreću najbolje je oslikalo društvo u kojem živimo.

I medvjedi su zaštićena vrsta u Crnoj Gori. To nije spriječilo krivolovce da odstrijele medvjedicu, staru dvije godine, i da se potom samo udalje sa mjesta zločina. Iz Lovočuvarske službe LO Podgorica su tada rekli da su počinioci iz već dobro poznate grupe.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SLUČAJ VERE SABO: Pravda zaglavljena u sudnicama 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vera Sabo sedam godina čeka da se riješi ostavinski postupak i da  konačno nasljeđenu kuću od pokojnog supruga prevede na sebe. Iz Osnovnog suda u Kotoru Monitoru su kazali da je ovaj predmet na Višem sudu u Podgorici. Sabo je u međuvremenu podnijela krivične prijave protiv trojice sudija suda u Kotoru

 

Posljednjih godina u sudstvu se hvala da su prekinuli sa starom praksom u kojoj su procesi trajali godinama, neki i duže od deceniju. To je za pohvalu, ali ima i drugačijih primjera. Vera Sabo iz Kotora tvrdi da njen ostavinski postupak traje preko sedam godina.

Sudski maraton, u Osnovnom sudu u Kotoru,  počeo je u ljeto 2012. godine nakon smrti njenog supruga Andraša. Ona je tada  dala izjavu notaru, od kojeg je dobila objašnjenje da će sud zakazati ostavinski postupak kako bi naslijeđene nekretnine prenijela na sebe. Kao jedini nasljednik trebalo je da postane vlasnik zemlje pored mora i kuće. Inženjer Andraš Sabo i Vera, sa završenim ekonomskim fakultetom i germanistikom, iz Njemačke dolaze u Kotor i 1975. kupuju kuću, koja datira iz 16 vijeka.

Monitor je o ovom slučaju pisao i 2014. godine. „Sa izjavom datoj notaru ništa nisam mogla da ostvarim. Ni do danas nikada nisam pozvana u sud u Kotoru da dam nasljedničku izjavu i kažem šta sve treba da naslijedim, iako sam se obraćala pritužbama i tom sudu i na druge brojne adrese. Početkom prošle godine pokušali su da mi preotmu zemlju pored mora koju smo kupili sa kućom. Rješenje o uknjiženju, koje smo dobili 2005. godine od državnog katastra, uništeno je u poznatoj aferi ‘kotorski katastar'”, kazala je tada  za Monitor Vera Sabo.

Agencija za kontrolu rada sudova i Vrhovni sud odgovorili su tada na njenu žalbu da je Osnovni sud u Kotoru sve uradio po zakonu. Krajem 2013. godine konačno dobija odgovor na svoju pritužbu i od Ministarstva pravde. U njemu se navodi da je zbog njenih pritužbi saslušavan sudija Osnovnog suda u Kotoru Špiro Pavićević i da je izjavu dao predsjednik tog suda Branko Vučković. U oktobru 2013. godine sudski kurir donio joj je sudsko rješenje, ali odbila je da ga primi. Nije, kaže, htjela da ga uzme zato što je rješenje sud donio bez njene izjave o zaostavštini.

Na pitanje Monitora zašto ovaj ostavinski postupak traje ovoliko, iz Osnovnog suda Kotor su nam odgovorili: ,,Spisi ovog predmeta su 24. juna 2019. godine, dostavljeni Višem sudu u Podgorici, radi odlučivanja po žalbi na dopunsko rješenje o nasljeđivanju, izjavljenoj od strane udove ostavioca Sabo Vere. Po vraćanju spisa predmeta iz Višeg suda, bićemo u mogućnosti da odgovorimo na Vaše novinarsko pitanje, naravno ako budete zainteresovani’’, kazao je za Monitor, potparol kotorskog suda, sudija Špiro Pavićević.

Sabo ističe da se sudu više puta obraćala i povodom spornog kredita od 5.500 eura koji je nakon suprugove smrti isplaćivala Podgoričkoj banci. Iako tvrdi da taj novac nikada nije vidjela, a od banke do danas nije dobila ugovor  o kreditu niti prateća dokumenta.

Vera Sabo smatra da predugo čeka da sud završi svoj posao, pa je u septembru ove godine podnijela Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru krivične prijave protiv predsjednika Osnovnogsuda u Kotoru Branka Vučkovića i sudija, koji su do sada bili zaduženi za ovaj predmet, Špira Pavićevića i Veljka Bulatovića. Tereti ih za zlioupotrebu položaja, nečinjenje po osnovu zakona, izigravanje zakonskih obaveza, uskraćivanje zakonskog prava.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo