Povežite se sa nama

DRUŠTVO

KAKO SE GAZDUJE IMOVINOM DRŽAVNIH PREDUZEĆA: Igranje milionima

Objavljeno prije

na

Usvoji li Skupština akcionara EPCG prijedlog Odbora direktora., 50 miliona eura postaće gorivo za vjetroelektrane o kojima u toj kompaniji sve glasnije maštaju

 

Jedni izgube milion, drugi deset, treći pedeset. A svi su „u plusu“,  ponosni na svoja poslovna dostignuća. I adekvatno nagrađeni od strane većinskog vlasnika.  Države.

Može vama izgledati kako je ovdje sve jedno te isto, ali vremena su se ozbiljno promijenila. Prije trideset  i nešto godina ovu zemlju su, doduše u drugim – poprilično većim – gabaritima, raspoznavali i po opšteprihvaćenoj mantri samoupravnog socijalizma: ne mogu me malo platiti koliko ja mogu malo raditi.

Onda smo dobili, redom: antibirokratsku revoluciju, burazersku privatizaciju i tajkunski kapitalizam.

Sve skupa, to nam je donijelo i novu poslovno-životnu filozofiju vladajuće elite. Mada to više nijesu radnici, seljaci i poštena inteligencija.  Iako ponekad liče. Uglavnom, njih koliko god da platimo, a plaćamo ih dobro, ne možemo platiti onoliko mnogo koliko oni mogu napraviti štete. I prave je.

Kao što smo u Monitoru već najavili , koji broj unazad, manjinski akcionari Plantaža podnijeli su Privrednom sudu tužbu zahtijevajući poništenje odluka donijetih na ljetošnjoj Skupštini akcionara, održanoj u Šipčaniku.

Kao jedan od razloga za taj zahtjev navodi se i to što manjinskim akcionarima do održavanja Skupštine ( pa čak ni tokom nje) nije bio dostupan izvještaj revizora o reviziji finansijskih izvještaja za 2018.godinu, iako zakon nalaže da taj dokument bude javan i dostupan akcionarima najmanje 30 dana prije održavanja Skupštine.

Umjesto toga, manjinskim akcionarima Plantaža je na samoj Skupštini  dostavljen skraćeni revizorski izvještaj, na svega tri stranice, odnosno, samo mišljenje revizora bez finansijskih iskaza i napomena.

„Obzirom da je tužiocu povrijeđeno pravo da bude informisan o poslovanju društva, budući da mu nije bio dostupan revizorski izvještaj, to isti nije bio u mogućnosti da na bazi valjanih finansijskih pokazatelja glasa o tački 3. dnevnog reda (odluka o isplati dividende)“, navodi su u tužbi nezadovoljnog akcionara. U njoj se podsjeća na član 63 Zakona o privrednim društvima (ZOPD) koji propisuje da će akcionarsko društvo isplatiti dividendu „samo ako neto vrijednost aktive nije manja od vrijednosti osnivačkog kapitala i pod uslovom da isplata dividende neće smanjiti neto vrijednost imovine ispod osnivačkog kapitala“. I otud je  jasno, navodi su u tužbi u koju je Monitor imao uvid, da je tužilac morao biti upoznat sa revizorskim izvještajem kako bi mogao glasati o predloženoj odluci o isplati dividende.

„Jasno je da povreda ovog prava predstavlja osnov za prekršajnu odgovornost uprave društva, kao i osnov za poništenje odluka skupštine akcionara“, navedeno je u tužbi predatoj Privrednom sudu krajem jula.

U međuvremenu je stigla vijest da gubitak Plantaža za prvih šest mjeseci ove godine iznosi 4,3 miliona aura. I da je za nekih 1,12 miliona (ili 35 odsto) veći nego u istom periodu prošle godine.

Uprava tvrdi da je lošiji finansijski rezultat posljedica povećanog obima posla i  vremenskih neprilika. Njihovi oponenti iz reda manjinskih akcionara, sa druge strane, kao glavne krivce vide – upravu. Tako je i Valerija Saveljić, bivša finansijska direktorka Plantaža, Vijestima kazala da je „očigledno ponovo namještanje poslovnog rezultata za više od 1,1 milion eura. Da nije tako, ovaj pologudišnji gubitak bi iznosio 5,5 miliona i bio bi najgori poslovni rezultat u istoriji Plantaža”.

Kako na zemlji, tako i u vazduhu – problemi se samo gomilaju.

Gubitak Montenegro airlinesa (MNA) u 2017. godini nije 4,5 miliona, kao što je to tvrdila njegova uprava, nego skoro 16 miliona eura, obznanili su iz Fidelity consultinga pozivajući se na podatke iz revizorskog izvještaja koji je radila  Ernst & Young Montenegro. Inače, Vlada podatke o poslovnim (ne)uspjesima MNA krije od poreskih obveznika koji te gubitke peglaju kao najveću vojnu tajnu.

„Procjenjivač je pregledao osnovna sredstava nacionalnog avio prevoznika i umanjio ih za čak 9,2 miliona eura, sa 31,3 na 22,5 miliona eura. Preciznije, umanjena je vrijednost opreme za 8.774.630 eura kao i građevinskih objekata za 469.854 eura; umanjena je vrijednost osnovnih sredstava za čak oko 30 odsto“, navodi se u tekstu objavljenom na sajtu Miloša Vukovića Finomen.me. 

Bilo bi dobro da odbor direktora Montenegro airlinesa, umjesto što zatrpava javni prostor infomacijama o najboljem rezultatu poslovanja, iako zapravo redovno ostvaruju gubitak, objavi ovu procjenu, kako bi znali o kojim tačno greškama se radi, kao i koja je to oprema precijenjena za preko osam miliona eura, navodi se u citiranom tekstu pod nasovom (Re)procjena. „Valjalo bi da to saznamo obzirom na veličinu greške kao i na činjenicu da ovu kompaniju uredno decenijama unazad finansiraju svi građani naše države Crne Gore, a poslednjih godina, prema priznanju nadležnih institucija, i potpuno nezakonito“.

Poslije Plantaža i Montenegro airlinesa – slijedeći gradaciju loši, gori, najgori – stižemo i do Elektroprivrede Crne Gore.

Redovna Skupština akcionara najvećeg i najbogatijeg privrednog društva u većinskom vlasništvu države Crne Gore zakazana je za 30. avgust. Moglo bi se sada raspravljati na temu da li je zakazivanje Skupštine za poslednji radni dan u osmom mjesecu u godini u skladu sa normama Zakona o privrednim društvima koje propisuju da „Odbor direktora saziva redovnu godišnju skupštinu akcionara u roku od tri mjeseca nakon završetka svake finansijske godine…“ , ali je to u ovom slučaju možda i najmanji problem.

U nekim redovnim okolnostima pažnju bi privukla treća tačka dnevnog reda, prijedlog odluke da se prošlogodišnja dobit kompanije u neto iznosu od 44,1 miliona eura ne dijeli akcionarima kroz dividendu, već da se sva „usmjerava na neraspoređenu dobit Društva“.

Nema sumnje da će se o toj škrtosti govoriti i na predstojećoj Skupštini. Tim prije što je ista uprava EPCG prošle godine, demonstrirajući zapanjujuću širokogrudost, ispucala 150-200 miliona na isplatu dividende, otkup sopstvenih akcija od italijanske A2A, kupovinu većinskog paketa akcija Rudnika uglja u stečaju od privilegovanih akcionara : A2A, Aca Đukanovića i Vlade (državne akcije).

I tada će, valjda,  biti jasnije da li je odluka da se prošlogodišnji profit ostavi u preduzeću kao neraspoređena dobit, najava kursa štednje ili prvi znak dolazeće nemaštine.  Do tada neophodno je makar u nekoliko redaka pomenuti odluke pripremljene za dolazeću Skupštinu u tačkama 5, 6 i 14 ponuđenog dnevnog reda.

Pod naslovom Odluka o poništenju sopstvenih akcija, Odbor direktora EPCG predvođen predsjednikom Đokom Krivokapićem, od akcionara traži saglasnost da baci, zapali ili potopi  akcije preduzeća koje je EPCG u septembru prošle godine platila preko 50 miliona eura.

Riječ je o 13 miliona i 50 hiljada akcija EPCG koje je Elektroprivreda, po nalogu većinskog vlasnika – Vlade Crne Gore – u septembru prošle godine kupila od A2A. U blok trgovini, po cijeni većoj od važeće na tržištu ali i bitno manjoj od nominalne i one po kojoj su Italijani 2009. kupovali iste akcije (8,3 eura).

Zakon nalaže da se te akcije prodaju („otuđe“) u roku od godinu dana. Ili bace („ponište“) i izbrišu iz bilansa, ukoliko otuđenje ne uspije. Odbor EPCG , međutim, nije uradio ništa kako bi makar pokušao da akcije plaćene više od 50 miliona stvarnog novca proda ili barem pokloni/podijeli. Recimo urednim platišama, manjinskim akcionarima, glasačima DPS-a ili nekoj drugoj interesnoj grupi…

Ovako će 50 miliona eura postati gorivo za vjetroelektrane o kojima u EPCG sve glasnije maštaju. Da nije riječ o fiktivnom novcu i poslu svjedoči i sledeća tačka dnevnog reda Skupštine – Odluka o smanjenju osnovnog kapitala EPCG po osnovu poništenja sopstvenih akcija.

Iz tog prijedloga saznajemo da će osnovni kapital EPCG biti umanjen za 85,4 miliona eura (nominalna vrijednost otpisanih akcija). A to je deset odsto sadašnje vrijednosti kompanije. „Promjena će se knjižiti tek nakon što Komisija za tržište kapitala odobri ovu Odluku i nakon što se registruju u Centralnom registru privrednih subjekata odgovarajuće Izmjene Statuta EPCG“, stoji u ponuđenom obrazloženju odluke.

Ni tu nije kraj. Pošto će se bacanje novca u vjetar nastaviti. Uprava EPCG, naime, od svojih akcionara traži saglasnost da, u skladu sa dogovorom Vlade i A2A, nastavi kupovinu akcija koje su u vlasništvu Italijana. Prema tom planu ove godine kupujemo više akcija (15,6 miliona) po većoj cijeni (4,48 spram prošlogodišnjih 3,96 za akciju). Tako će EPCG potrošiti više od 70 miliona.

Zašto su italijanske akcije ove godine skuplje to možda znaju Milo Đukanović, Vujica Lazović i Branimir Gvozdenović. A možda ih i nije briga za te detalje. I onako će i one biti poništene naredne godine. Na novoj Skupštini akcionara. Koji minut prije nego su osvoji odluka o kupovini trećeg paketa akcija od A2A. Pošto se Vladina ne poriče.

I da se vratimo na početak priče o novim pravilima funkcionisanja elite na državnim jaslama. Verica Maraš, izvršna direktorica Plantaža prijavila je prošlogodišnju neto platu u iznosu  5.167 eura.  Izvršni direktor MNA Živko Banjević je prošle godine imao platu nešto manju od 3.600 eura mjesečno. Plus nekih 1,9 hiljada eura „dodatka“ koje je dobio za jul, avgust i spetembar.  Đoko Krivokapić, predsjednik Odbora direktora EPCG prijavio je zaradu koja se kretala u rasponu od 3.100 do 3.800 eura mjesečno. Plus 15 hiljada eura godišnjeg prihoda po osnovu članstva u drugim upravnim odborima.

Nije malo. A, opet, šteta je mnogo veća od zarade.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo