Koliko god da su motivi protestnih okupljanja s kraja na kraj Crne Gore različiti, gotovo svi imaju zajedničku nit: građani blokiraju ulice kako bi odgovornima skrenuli pažnju na postojanje problema koji je u njihovoj nadležnosti. A ne rješava se

Od srijede imamo skuplji hljeb. Vekna bijelog hljeba, od 700 grama, umjesto 80 košta – 85 centi. Za desetak procenata poskupjeće i druge vrste hljeba i peciva, najavili su iz Udruženja pekara, uz konstataciju da je poskupljenje „simbolično“ i, kažu, neminovno – zbog naraslih troškova poslovanja.

„Kada je u pitanju cijena hljeba, Vlada tu ne može uticati“, rekao je ministar poljoprivrede Vladimir Joković u novembru 2022. godine. Sada se nije oglašavao. SNP priprema partijski kongres pa ministar, biće, ne stiže da se bavi „trivijalijama“.

Zato je najavu poskupljenja hljeba, umjesto resornih ministara, komentarisao predsjednik borda Eklektroprivrede Crne Gore.  „Želim da apelujem na vlasnike pekara i sve proizvođače osnovnih životnih namirnica da se uzdrže od povećanja cijene hljeba“, poručio je Milutin Đukanović pozivajući na društvenu odgovornost.

„Ako smo mi u EPCG mogli da u najtežim uslovima obezbijedimo stabilnost i ne posežemo za povećanjem cijena prema građanima, vjerujem da i drugi mogu slijediti taj primjer. Samo zajedno možemo očuvati ekonomsku stabilnost i pokazati da su nam građani i njihov životni standard zaista na prvom mjestu“, poručio je.

Šta ti je društvena odgovornost. Đukanović, doduše, ne priča o političkom i porodičnom zapošljavanju ili enormnim troškovima koji su i resornog ministra Admira Šahmanovića natjerali da zatraži objašnjenja od EPCG. Ili o milionima isplaćenih  zaposlenima  mimo redovnog sistema isplate zarada, slupanim službenim vozilima (neki  menadžeri iz sistema Elektroprivrede urnisali su više komada bez kazne i obaveze da naknade štetu), službenicima koji u radno vrijeme u kancelarijama upravne zgrade EPCG drže privatne časove. Važno je da struja i hljeb ostanu jeftini. I, uglavnom, dostupni.

U Crnoj Gori se nikada nije bolje živjelo, obavijestio nas je premijer Milojko Spajić. Opet. Na pitanje šta njegova Vlada može da uradi po pitanju učestalih blokada puteva (tunela, plaža, šetališta…), odgovornost je prebacio na građane.

Demokratija je, kaže, stigla u Crnu Goru, pa sada svako može da izrazi svoje mišljenje. „Ali, jako je bitno da građani imaju senzibiliteta za ono od čega se živi, a to je turizam, i da svojim djelovanjem ne ugrožavaju svoju budućnost”.

Vladin senzibilitet je drugo. Cetinjani na Kruševom ždrijelu svakodnevno protestuju tražeći da nadležni ponesu odgovornost za (ne)reagovanje prije, tokom i nakon dva masovna ubistva u Prijestonici koja su se dogodila za manje od dvije i po godine. Građani blokiraju put Šavnik-Žabljak zahtijevajući da se završe lokalni izbori započeti u oktobru 2022. Mještani pograničnih sela u Pivi blokirali su magistralni put Plužine-Sarajevo tražeći da stanovnicima opština Plužine i Gacko bude dozvoljeno da sa ličnim dokumentima mogu prelaziti granicu preko prelaza Ravno, u Pivi, i da turisti u ljetnjoj sezoni taj prelaz mogu koristiti kao granični.

Tu nije kraj blokadama. Zbog odluke Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede da zabrani sječu šume u privatnom vlasništvu, mještani sa područja opština Nikšić, Plužine i Cetinje, koji se bave ovom djelatnošću, blokirali su jednu saobraćajnu traku kod tunela Budoš a, neki dan kasnije, i put Nikšić – Vilusi u mjestu Kuside. Saobraćaj na gradskoj rivi u Kotoru blokirali su vlasnici taksi-glisera pokušavajući da skrenu pažnju nadležnim u Ministarstvu pomorstva na nezadovoljstvo najavljenim promjenama Zakona o sigurnosti pomorske plovidbe. U Tivtu su građani protestovali zbog odluke Morskog dobra da u zakup da jednu od rijetkih slobodnih plaža u toj opštinu (plaža Belane). Ulcinjani su, nedavno, blokirali saobraćajnice prema Baru i Sukobinu pokušavajući  da odbrane Veliku plažu od nenajavljenih investitora iz UAE.

Protesta je bilo i u Podgorici, Pljevljima, Baru, Bijelom Polju… Koliko god da su motivi protestnih okupljanja različiti, gotovo svi su imali jednu zajedničku nit: građani su izlazili na ulice kako bi odgovornima, uglavnomVladi, skrenuli pažnju na postojanje problema koji je u njihovoj nadležnosti. A ne rješava se.

Zoran RADULOVIĆ

Lažni narativi uvijek prate zločin. Sastanak Mandića i ambasadorke Izraela u parlamentu samo je mali podsjetnik. Ambasadorka ekstremistima naziva crnogorske građane koji ustaju protiv genocida Izraela i domaćeg ćutanja. Mandić u kulturu sjećanja  krsti službovanje konceptu srpskog sveta zbog kog je devedesetih tekla krv. Stvarna

Ambasadorku Izraela u Crnoj Gori Avivit Bar-Ilan uplašio je ovonedjeljni protest u Podgorici. Protest, odnosno performans, organizovan je  povodom prikazivanja Dana izraelskog filma u KIC Budo Tomović, dok smrt i glad haraju Gazom.  Od  genocida koji javno  sprovodi Izrael, zapadni svijet ili okreće glavu ili ga pomaže, a Crna Gora gleda izraelske filmove. I ćuti. Ambasadorku su uplašili oni rijetki koji govore o paklu u Gazi.

“Radikalne grupe pokušavaju da naruše kulturnu saradnju između Izraela i Crne Gore . To nije ona Crna Gora koju poznajemo i koju volimo. Duboko sam razočarana pokušajem da se miran kulturni događaj sabotira kroz strah i agresiju “, kazala je ambasadorka. Radikalne grupe, u stvari su rijetki civilni aktivisti, profesori i novinari, okupljeni na performansu koji je organizovao Pokret solidarnosti sa Palestinom.

Ambasadorka je nastavila tonom prikladnim  žrtvi strašnog nasilja. “Mržnjom ispunjene parole koje smo čuli bile su odjek poruka terorističke organizacije Hamasa… Uzvikivali su nasilne parole sa lažnom propagandom, zastrašivali goste i, što je najuznemirujuće,  širili slike lažne krvi kako teče ulicama Podgorice.  Moj strah je jednostavan: gdje danas teče lažna krv, sjutra može teći prava”, saopštila je. Nasilne parole sa lažnom propagandom su neke od poruka ispisanih  na transparentima tokom performansa :  „Bravo za film.. sledeći put neka igra neko iz Gaze..ako preživi“,  „Ako ćutite dok traje genocid i vi ste saučesnici“.

Gazom teče prava krv, podsjetili su ambasodorku iz Pokreta solidarnosti.  “Simbolični performans crvenom bojom nije čin agresije, već umjetnički odgovor na stradanje u Gazi – poziv na saosjećanje i odgovornost . Prava krv već teče i ne možemo da ćutimo pred njom”,  odgovorili su. Podsjećajući na zastrašujuće brojke. Prave.

“Prema raspoloživim podacima znamo da je u pojasu Gaze nastradalo preko 56 000 ljudi, od čega je gotovo 80 odsto civila, dok su preko 30 odsto žrtava djeca. Nazivati građane koji traže pravdu „radikalnima“ ili ih poistovjećivati s ekstremizmom predstavlja uvredu za civilno društvo”,  kazali su. Podsjećajući  ambasadorku  da je Međunarodni krivični sud izdao naloge za hapšenje premijera  Izraela Benjamina Netanjahua i bivšeg ministra odbrane Joava Galanta.

Vlasti,  i opozicija, kao i genocid u Gazi, otćutale su i  protest ispred KIC-a  i ambasadorkino reagovanje.

Djela  govore.  Predsjednik parlamenta Andrija Mandić sjutradan je ambasadorku Izraela ugostio   u  Skupštini. Nakon sastanka, iz njegovog kabineta saopšteno je da su Mandić i Bar-Ilan , uz prigodne priče o odnosima dvije zemlje, razgovarali i o važnosti njegovanja kulture sjećanja.

“U tom kontekstu, podsjetili su da je Skupština  prvi put obilježila 22. april – Dan sjećanja na žrtve genocida u logorima Jasenovac, Mauthauzen i Dahau”,  navodi se u saopštenju.

Lažni narativi uvijek prate zločin. Sastanak Mandića i ambasadorke Izraela u parlamentu samo je podsjetnik. Ambasadorka ekstremistima naziva crnogorske građane koji ustaju protiv genocida Izraela i domaćeg ćutanja. Mandić u kulturu sjećanja  krsti službovanje konceptu srpskog sveta zbog kog je devedesetih tekla krv. Genocid počinjen devedesetih, u ime ideje za koju se svim srcem borio, vojvoda ne priznaje. Sjetio se genocida u komšiluku iz Drugog svjetskog rata,, čiji su autori tokom tog rata poraženi i osuđeni.

Istog dana kada se Mandić sastao sa ambasadorkom, ministar vanjskih poslova Filip Ivanović primio je ministarku  vanjskih poslova i dijaspore Palestine, Varsan Agabekian.  Onako u kumbulj, uz zvaničnike Jermenije i Srbije.

Iz njegovog kabineta, stidljivo je, na sajtu Vlade, izdato saopštenje u kom se navodi da je tokom sastanka  poseban akcenat stavljen je na humanitarnu situaciju u Gazi.

“Potpredsjednik Ivanović je izrazio žaljenje zbog dugotrajnog i neselektivnog stradanja civila. Ukazao je i na važnost eliminisanja bilo kakvog izgovora kojim bi se osporavalo pravo palestinskog naroda na dostojanstven život, te ponovio stav Crne Gore o neophodnosti uspostavljanja dvodržavnog rješenja”, navodi se.

Pa ti utvrdi koji je stav Crne Gore o genocidu u Gazi. Već viđeno. Glasaš za Srebrenicu u UN, pa izglasaš Rezoluciju o Jasenovcu kod kuće.  Pričaš o antifašizmu, ćutiš na veličanje Pavla Đurišića.  Antifašizam je za paradu. Ćutanje je glasnije.

Milena PEROVIĆ

Ni pet godina od pada Đukanovića, u Crnoj Gori nema mjesta za Slobodana Pejovića. Jer   nema mjesta za istinu o zločinima. Ni onih iz devedesetih, ni drugih. Kamen po kamen u temelje Crne Gore laž i danas  ugrađuje jedinstveni DPS.  I njegovo narodnjačko desno krilo,  sada pod pseudonimom ZBCG

Datumi. Vatromet za 19. Dan nezavisnosti, uz polupraznu zvaničnu proslavu, i tradicionalno ćutanje pred 33. godišnjicu zločina Deportacija. Dok se prošlost na sve strane pegla i falsifikuje. Prijeteći da nas proguta. Ta laž u koju nas decenijama guraju oni koji vode ovu zemlju. Sa pomagačima.

Više nevladinih organizacija uputilo je ove sedmice apel državnom tužiocu Miloradu Markoviću. Traže njegovu reakciju zbog sve učestalijeg veličanja četničkog pokreta i ratnog zločinca Pavla Đurišića. Kada je Đurišića mitropolit Joanikije nedavno nazvao „velikim junakom nepobjedivog karaktera“, ćutali su i  vlast i institucije. Možda Marković i izda neko prigodno saopštenje. Vidjećemo.

Da nas spasi od istorijskog revizionizma i sačuva antifašističke temelje zemlje ponudio se DPS. Čiji je počasni predsjednik, nepobjedivog karaktera, glavni akter zločina Deportacija. Premijer države čije su policijske službe mjesec dana u proljeće 1992. lovile nedužne ljude, da ih pošalju u smrt. Zbog njihovih imena. Tu su urušeni antifašistički temelji zemlje.

Đukanović je govorio da nije znao. Valjda nije čuo ni da su njegove službe kasnije, u vrijeme dok je čvrstom pesnicom vladao svim institucijama u zemlji, koristeći stare Udbine metode, ali i nove, iz mafijaških sistema u koje su nas u to doba uvrstili, bjesomučno pokušavale da slome Slobodana Pejovića. Hrabrog svjedoka koji je  progovorio o Deportacijama. U vremenu kad je to značilo biti heroj. Čovjeka čija su  ljudskost i hrabrost bile snažnija od mraka režima, o čijoj utrobi čitamo u skaj prepiskama.

Đukanovićev brižljivo sastavljeni partijski podmladak i danas živi u neznanju o prirodi tog  režima. Sjećaju se samo da je počasni predsjednik zaslužan za nezavisnost i ulazak zemlje u NATO. Zato su odbili da Dan nezavisnosti zvanično proslave „sa prisiljenim slavljenicima“, koji sa pozicija vlasti „razgrađuju nezavisnost Crne Gore“.

Naizgled ljuti protivnici, u temelje ove zemlje skupa i predano ugrađuju laž i zločin.  Đukanovićevog ministra policije u vrijeme Deportacija, Pavla Bulatovića, Demokrate, iznikle iz SNP-a,  pokušavaju da pretvore u heroja, tražeći da mu se podigne spomenik. O Bulatovićevoj monografiji, zajedničkom izdanju beogradskog Štampar Makarije i pogoričkog Obodskog slova, u Javnoj ustanovi Kulturno informativni centar Zeta  besjede Matija Bećković i Želidrag Nikćević. I niko ništa, sem nekoliko civilnih organizacija. „Antifašisti“ iz DPS-a ćute. Jer je to zajednički zločin. Jedinstvenog DPS-a. Koji je i danas živ.

RTCG je ove sedmice pustila dokumentarni film Karneval, koji svjedoči o zločinu Deportacija i hrabrosti Slobodana Pejovića. Kao da je Crna Gora bolja od one u kojoj je bilo nezamislivo da javni servis emituje ovaj film. Ili je na djelu još jedno krečenje prošlosti. Autor Karnevala, Šemsudin Radončić, najavio je na društvenim mrežama njegovo emitovanje na javnom servisu. U vrijeme progona Pejovića od strane Đukanovićevog režima, Radončić je napravio i drugi dokumentarni film u kom je od Pejovića pokušao da napravi zločinca, demantujući istovremeno sam sebe. Nije ga sada  pominjao.

Praznike su obilježile i dodjele nagrada. Nikom nije palo na pamet da bi jedna mogla otići Slobodanu Pejoviću. Stvarnom heroju.

Ni pet godina od pada Đukanovića, u Crnoj Gori nema mjesta za Slobodana Pejovića. Jer   nema mjesta za istinu o zločinima. Ni onih iz devedesetih, ni drugih. Kamen po kamen u temelje Crne Gore laž i danas  ugrađuje jedinstveni DPS. I njegovo narodnjačko desno krilo sada pod pseudonimom ZBCG. I dalje živi, predano šminkaju  zločince  u heroje.

Milena PEROVIĆ