Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA B. VUČINIĆ, PROFESOR PRAVA I BIVŠI SUDIJA SUDA U STRAZBURU: Ekstremni tzv. neoliberalni koncept je generalni uzrok kršenja većine ljudskih prava

Objavljeno prije

na

Crna Gora je ostvarila određene pomake i rezultate ali situacija nikako nije zadovoljavajuća, a posebno u kontekstu ekonomskih i socijalnih prava. Rigidni, ekstremni tzv. neoliberalni polit-ekonomski koncept, koji je sustinski antiliberalan i antikonstitucionalan, predstavlja po meni uzrok kršenja većine ljudskih prava i negativnih pojava u društvu

 

MONITOR: Grupa nevladinih organizacija predložila Vas je za ombudsmana. Da li na tu poziciju dolaze ljudi koje civilno društvo prepozna kao one koji bi štitili ljudska prava ili ipak o takvim izborima odlučuje vlast i bira kandidate po svojoj mjeri?
VUČINIĆ: Nije na to pitanje baš lako dati decidan odgovor, posebno ako ste kandidat za tu poziciju I to ne jedini predložen od strane civilnog sektora, jer stara rimska maksima kaže da „niko ne može biti sudija u sopstvenom sporu”. Ipak vjerujem da je i dosadašnja praksa bila da na tu poziciju dolaze ljudi koji su oprijedjeljeni da štite ljudska prava i koji uživaju bar djelimičnu podršku civilnog sektora i građanskog društva. Normalno, na predsjedniku države je da odluči koga će predložiti, ali mislim da se tu svakako mora uzeti u obzir da onaj ko štiti ljudska prava građana mora biti itekako povezan sa građanskim društvom, jer je jedna od osnovnih funkcija nevladinog sektora upravo da štite osnovna ljudska prava. Dakle, ostaje da se vidi. Istorijsko-politički gledano, institut zaštitnika je specifična rezultanta djelovanja i uzajamnog odnosa države i građanskog društva, tako da je zaštitnik i državno-ustavna institucija i institucija civilnog društva. Ovo kažem i rukovodeći se i dosadašnjim iskustvom i radom ombudsmana koji je postigao dosta značajne rezultate u tom kontekstu. Uostalom, to je potvrdio i Izvještaj Skupštine Crne Gore o radu ombudsmana u protekloj godini.

MONITOR: Šta biste uradili ako budete izabrani? Da li biste promijenili nešto u dosadašnjem načinu rada i funkcionisanja ove institucije?
VUČINIĆ: Nema nikakve dileme da se ta institucija u proteklom periodu znacajno afirmisala na polju zaštite ljudskih prava. Ono što bih ja, ako bih bio izabran, uradio i na čemu bih insistirao je da se pojača autoritet te institucije u odnosu na druge grane vlasti, naročito na izvršnu, a i u odnosu na društvo u cjelini. Jer ljudska prava, osim države, mogu da krše i moćne korporacije, privatne institucije. S druge strane, autoritet će se pojačati samo tako što će odluke institucije ombudsmana biti vrlo pravnički utemeljene i zasnovane na najvišim međunarodnim standardima o zaštiti ljudskih prava. To su dva zadatka koja su kompatibilna jedan sa drugim. Takođe, unutrašnja konsolidacija i stabilizacija institucije, dodatno, jačanje stručnih i kadrovskih potencijala bi bio moj prioritet, jer institucija ombudsmana mora da bude ne samo primjer drugim organima vlasti u državi nego i čitavom društvu.

MONITOR: Kad smo već kod ljudskih prava, kakva je situacija u Crnoj Gori? Često čujemo konstataciju da u našoj zemlji nema sistemskog kršenja ljudskih prava, dok se, čini se, većina građana osjeća obespravljeno?
VUČINIĆ : To što nema sistemskih kršenja ljudskih prava ne znači da je situacija dovoljno dobra. Ima dosta nepravde, diskriminacije i nejednakog tretmana. Imamo nekih pitanja koja su vrlo blizu sistemskog problema, kao što je problem torture i ponašanje policije. Imamo mi dosta problema kad su u pitanju ljudska prava, kao uostalom i sve države u tranziciji. Ono što je interesantno za ljudska prava: i najdemokratskija država, država zasnovana na najvišim standarima ljudskih prava može i da ih krši, jer je priroda ljudskih prava takva. To je politički determinizam ljudskih prava. Ona se ostvaruju u odnosu državna vlast – pojedinac. Svake godine u Strazburu imali smo barem po jedan slučaj na Velikom vijeću iz Velike Britanije i skandinavskih država. Na Veliko vijeće idu oni najteži slučajevi, oni sistemski problemi tumačenja i primjene Konvencije. Dakle, to je prirodna posljedica svake vlasti.

MONITOR: Pomenuli ste da Crna Gora ima problema sa torturom.
VUČINIĆ: Prije dva mjeseca održana je i konferencija tim povodom u Podgorici u organizaciji Savjeta Evrope, gdje su prvi put došli i predstavnici policije, veoma organizovano i pripremljeno. I na toj  konferenciji su konstatovani ti problemi. Mi smo mala država, pa je desetak slučajeva prekoračenja upotrebe sile kod nas veoma sporna situacija. U Strazburu takođe imamo nekoliko slučajeva, uključujući i slučaj Mija Martinovića. To je jedan od problema na koji se ubuduće itekako mora obratiti pažnja. Takođe, položaj osoba na izdržavanju kazne je još jedan veliki problem. Sjećate se slučaja sukoba u ZIKS-u između osuđenika i zatvorskog osoblja. Osuđenici su vrlo brzo procesuirani, a još nemamo adekvatan odgovor suda na ponašanje zatvorskih službenika, što je veoma simptomatično.

MONITOR: U Strazburu smo izgubli i jedan broj slučajeva zbog određivanja pritvora. Šta to govori o pravosuđu?
VUČINIĆ: Po pitanju pritvora, da, tačno je, i sud u Strazburu, ali i ovdašnji Ustavni sud je našao kršenja, ali mislim da se tu polako naše sudstvo prilagođava standardima. Ranije se zaista olako određivao pritvor, često, nažalost, po sistemu kopi pejst. Ima još uvijek slučajeva gdje se krši to pravo, a naročito u dijelu razloga za produženje pritvora.

MONITOR: Kad smo već kod pravosuđa, ovih dana je u žiži javnosti bio izbor Vesne Medenice za predsjednicu Vrhovnog suda po treći put. Da li je moguće da je pravo tako relativna kategorija da se mora tumačiti da li je Medenica imala pravo na treći mandat, odnosno da li je zakonito izabrana?
VUČINIĆ: Nijesam se o tome izjašnjavao do sada. Postoji podijeljenost o tom pitanju između pravosudne zajednice na jednoj i intelektualne i naučne zajednice na drugoj strani, što me kao profesora i ranijeg sudiju Evropskog suda posebno brine. Ja zastupam teoriju konstitucionalne demokratije i po meni Ustav, kao osnovni akt ustanovljenja, kontrole i ograničenja vlasti – „Društveni ugovor” se tumači jezički, sistematski i ciljno. U ovom slučaju se radi o odnosu između dva pitanja, pitanja načina izbora i pitanja mandata. Pitanje mandata je regulisano Ustavom. Po meni, prioritet ima Ustav, a on je u ovom slučaju vrlo decidan, i jezički i sistematski i ciljno. Biće interesantno šta će sudovi reći na ovu temu jer se jedan od kandidata za predsjednika osnovnog suda žalio na proceduru i rezultat izbora.

MONITOR : Kako vidite situaciju u pravosuđu?
VUČINIĆ: Da budemo iskreni, neki su rezultati postignuti, posebno na planu ubrzanja suđenja i prava na suđenje u razumnom roku. Takođe, poboljšan je i kvalitet presuda. Počeli su naši sudovi, doduše stidljivo, da primjenjuju standarde iz Evropske konvencije, ali je to tek izazov koji nas čeka. Sada su na dnevnom redu pitanja suštinskog kvaliteta i bolje obrazloženosti presuda, usklađenosti i konzisentnosti sudske prakse i punoporavnije primjene međunarodnih standarda. Taj član 6, koji se tiče prava na pravično suđenje u razumnom roku, je posebno materijalno pravo, ali to je i procesno pravna pretpostavka za ostvarenje svih ostalih ljudskih prava. Dakle, ako postoji sistem nezavisnih sudova onda je stepen zaštite ljudskih prava mnogo djelotvorniji i efikasniji.

MONITOR: Vjerujete li da su naši sudovi nezavisni ili ste bliži često iznešenim ocjenama da su ovdašnje institucije, pa i pravosuđe – zarobljene?
VUČINIĆ: Pazite, taj institut nezavisnosti je jedna fundamentalna kategorija kada je riječ o pravu. Bićemo članica Evropske unije kada budemo mogli to da garantujemo, bez obzira ko se s kime i protiv koga sudi. Nije lako to globalno procijeniti, ali ima slučajeva, pokazuje to i praksa suda u Strazburu, da naši sudovi nijesu djelovali i funkcionisali ni kao nepristrasni ni kao nezavisni.

MONITOR: Skoro smo slavili još jednu godišinjicu nezavisnosti. Gdje je Crna Gora danas u odnosu na 2006. godinu?
VUČINIĆ: Crna Gora je ostvarila određene pomake i rezultate, ali situacija nikako nije zadovoljavajuća, a posebno u kontekstu ekonomskih i socijalnih prava. To je takođe jedna od tema kojom bi zaštitnik trebao mnogo djelotvornije da se bavi. Rigidni, ekstremni tzv. neoliberalni pristup odnosno koncept predstavlja, po meni, uzrok svih kršenja ljudskih prava i negativnih pojava u društvu. Ja sam o tome još prije dvadeset godina govorio i upozoravao, ali se uz određene promjene danas insistira i dalje na tom tzv. rigidnom neoliberalnom konceptu, koji je u suštini i neliberalan i antikonstitucionalan. Po meni je tu rješenje za Crnu Goru. I na globalnom nivou taj se koncept pokazao kao apsolutno neodrživ. I kao uzrok diskriminacije, korupcije, organizovanog kriminala i svih drugih negativnih društvenih pojava.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da su tri decenije nakon ratnih devedesetih neka identitetska pitanja i dalje aktuelna?
VUČINIĆ: To su vječna, apsolutna pitanja. Nije to samo karakteristično za našu zajednicu, mnogi pate od sličnih boljki. Samo je problem što se te razlike, koje su djelimično i objektivno uslovljene, često zloupotrebljavaju u dnevno političke svrhe. Istorija Crne Gore je takva da postoji objektivna esencijalno politička podijeljenost po nekim suštinskim pitanjima, među kojima je i pitanje državno pravnog statusa. I nije tu ništa sporno. Problematično je to što se te podjele s vremena na vrijeme zloupotrebljavaju i namjerno podstiču, odnosno služe da se suštinska ekonomska i socijalna pitanja stave u stranu, u cilju zadovoljenja dnevno-političkih i ekonomskih interesa određenih grupa i pojedinaca, umjesto da se mudrom i promišljenom politikom pomiruju i ublažavaju.

MONITOR: Mislite li da se aktuelno crkveno pitanje na isti način koristi i zloupotrebljava? I gdje nas sve to može odvesti?
VUČINIĆ: Crkveno pitanje objektivno postoji kao problem, ali je činjenica da se taj problem s vremena na vrijeme namjerno potencira. Treba biti oprezan, veoma mudar, treba na svaki mogući način sa predstavnicima SPC napraviti dogovor, ali uz odlučan stav države zasnovan prije svega na jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, da bi se zadovoljili legitimni interesi zastupnika Crnogorske autokefalne crkve. Država je dužna da svima garantuje jednaku slobodu vjeroispovjesti bez ikakve diskriminacije, i da omogući uslove za ispoljavanje te slobode. U tom kontekstu ja vidim odnos SPC i CPC.

MONITOR: Da li ste optimista kad je u pitanju pravac i evropski put kojim Crna Gora ide? Da li smo lideri u regionu i je li to dovoljno?
VUČINIĆ: To je jedna fraza koja se koristi u dnevno političke svrhe. Nijesmo mi još blizu ispunjavanja onih fundamentalnih uslova.

MONITOR: Možda bi nam Evropa mogla progledati kroz prste?
VUČINIĆ: Nakon prijema Rumunije i Bugarske, teško će više Evropa bilo kome gledati kroz prste. Zbog određenih geopolitičkih razloga ubrzan je prijem tih država, i ušle su u EU preko reda, da se tako izrazim. Ali to se više neće desiti, posebno imajući u vidu strukturne reforme koje treba da napravi sama EU da bi se prilagodila novonastalim promjenama u svijetu.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, PREDSJEDNIK DEMOSA: Glas za DPS je glas za „Kovertu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala

 

MONITOR: Reagujući na nastavak pregovora između vlasti i Mitropolije, kazali ste da vlast pred izbore nastavlja sa temama koje podstiču i produbljuju konflikte u Crnoj Gori. Šta stoji iza tog poteza vlasti?

   LEKIĆ: Sasvim je jasno da cinično i neodgvorno podgrijavanje podjela, sada već i sa iskopavanjem rovova, ima za cilj opstanak na vlasti. Pritom, podgrijavanje podjela se izvodi kao podgrijavanje neke političke sarme ili igre bez granica, sve to po cijenu ruženja zemlje iznutra i spolja.

Iako je mnogo toga ogoljeno, pa zato i prolazi rok trajanja mnogih obmana – vlast uporno izbjegava prezentovanje njenih rezultata i realnog stanja u zemlji. A to je stanje ekonomije, socijalne i pravne države, građanske demokratije, nezavisnog pravosuđa, međunacionalne i ukupne vrijednosne kohezije u društvu, sloboda medija, a posebno statusa sada partijski zarobljenog Javnog servisa itd.

U navedenim okolnostima se došlo do zaključaka da Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji od one skupštinske noći u decembru do ovog julskog „popravljanja” zakonskih normi u nastavcima – ipak trenutno ima najveću upotrebnu vrijednost u operaciji manipulisanja crnogorskim građanima.

Uostalom, treba li podsjećati da proizvodnja unutrašnjih konflikata jeste metodologija vladanja u čitavom trideseto godišnjem periodu trajanja iste vlasti.

MONITOR: Kako vidite stav analitičara da je vlast obnovila pregovore, jer se plaši uticaja Mitropolije na birače? 

LEKIĆ: Treba imati u vidu i da je vlast obnovila temu crkve i zakona nakon što je politička eksploatacija korona epidemije, koja je dovela i do neustavnog raspisivanja izbora, ušla u krizu najnovijom epidemiloškom situcijom i razvojem događaja.

U takvim uslovima Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala.

Izborna inovacija DPS i njenog predsjednika da u ustavno proklamovanoj sekularnoj državi ovoga puta idu na tržište ljudskih duša i religije je već dala teške rezultate. Ne samo što je zemlja jednim pravno i politički poroblematičnim zakonom i reakcijama građana dodatno i frustrirajuće iznova duboko podijeljenja, sve uz visoke i riskantne tenzije.

Naime, Đukanović je sa samozvanim oreolom ovjerenog  čuvara nacionalnog identiteta, istina njemu novog identiteta, čitavom ovom operacijom koja ništa nije riješila na crkvenom planu, proizveo sliku zemlje duboke krize identiteta.

MONITOR: Ocijenili ste da uoči izbora centralna tema nije crkva, nego „Koverta”. Ali zar baš „Koverta” nije pokazala da su institucije zarobljene i da u tom ambijentu ne mogu biti održani fer i demokratski izbori?

LEKIĆ: Stoji ocjena da korupcionaški skandal „Koverta” jeste pokazao, i to drastično, zarobljenost institucija. Pokazao je, nažalost, i da se kritičke ocjene međunarodnih adresa kojima se traži pravni i politički ishod za takve primjere endemske korupcije ostanu skoro mrtvo slovo na papiru.

Kada govorim o centralnosti teme „Koverta” – koja bukvalno i simbolički izražava sistem korupcije, tu osnovnu, kanceroznu bolest ove zemlje – mislim na njene odjeke kod građana.

Građani će, vjerujem, biti svjesni situacije – da glas za DPS znači glas za „Kovertu”.

MONITOR: Zašto onda bojkot nije opcija? Dodatno, opozicija se na to obavezala građanima nakon afere „Koverta”.

 LEKIĆ: Mislim da se opozicija primarno obavezala da smijeni postojeću vlast i što hitnije izgradi temelje demokratske, pravne i ekonomski stabilne države.

Sve opcije djelovanja treba da budu podređene tom cilju. Opcija bojkota ima svoje argumente. Njih ipak treba sagledati u kontekstu i svih drugih.

Vjerovatno ćemo se saglasiti da ne treba izabrati onaj opozicioni oblik djelovanja koji će najviše odgovarati Đukanovićevoj vlasti. Ne treba isključiti mogućnost da bi opcija bojkota izbora mogla biti dobra vijest za DPS.

Jer u uslovima simulacije većeg broja partija satelita na izborima, uz moguću solidnu izlaznost građana, sve to odobreno od međunarodnih faktora koji inače stalno ponavljaju da su protiv bojkota izbora – bojkot opozicije bi mogao biti poklon vlastima u Crnoj Gori. Pobjeda vlasti bez borbe. Model današnjeg, u suštini jednopartijskog Nikšića, na državnom nivou.

Konačno, u varijanti bojkota opozicije i sami građani bi mogli da dignu glas, i to ne bez razloga, zašto se opozicija predala bez borbe na izborima.

Zato temu učešća na izborima treba primarno sagledavati na realistički način. A realizam je – neko bi nas na to mogao i podsjetiti – ozbiljan politički i filozofski pravac.

MONITOR: Demos je sa Demokratama i nekoliko manjih partija formirao, kako je saopšteno „građanski blok”. URA ide samostalno, okuplja intelektualce, opet u „građanski blok”. Zašto imamo dva „građanska bloka”?

LEKIĆ: Osim što smatram da svaka stranka, pa i URA, imaju legitimno pravo da izaberu način izlaska na izbore, uključujući i onaj samostalan, prepustio bih takođe svakoj stranci da ona obrazloži razloge za svoj izbor.

Mogu govoriti o izboru Demosa za koaliciju stranaka koje imaju vrlo slične političke programe boreći se za iste demokraske ciljeve političke, ekonomske i kulturne emancipacije savremene Crne Gore.

MONITOR: Šta je, u stvari, u pozadini konflikta između Demokrata i URA-e?

LEKIĆ: Nisam siguran da poznajem dovoljno te odnose, pogotovu ne pozadine odnosa dvije stranke.

MONITOR: Koliko pred izbore pomažu svađe u opoziciji?

LEKIĆ: Izvjesno ne pomažu. Zapravo odmažu. Ohrabruje da već u relativno dužem periodu nije bilo napadanja u opoziciji. To ukazuje i da je opozicija naučila određene lekcije iz prošlosti. Vjerujem da će tako i ostati. Mislim da je i opoziciona javnost manje podložna mogućim manipulacijama. U takvim uslovima nije teško zaključiti da bi eventualni pojedinačni napadi u samoj opoziciji išli u korist DPS i njihovih klijenata podzemnog daha. Vlast čeka opoziciju na greškama. Ne smijemo im to dozvoliti ovoga puta.

MONITOR: Zašto je nemoguća ujedinjena, organizovana akcija opozicije?

LEKIĆ:  Ujedinjena opozicija, a mislili ste izborno ujedinjena, jeste moguća. Takvih organizovanja je već bilo u prošlosti. S različitim izbornim rezultatima. Ovoga puta se nije uspjelo i ne bih se vraćao na pojedinosti koje su uostalom objašnjenji od samih aktera na sastancima gdje se raspravljalo o tome.

Ali to ne znači da izlazak u nekoliko kolona sprečava saradnju opozicije tokom izbornog procesa. Naprotiv. Sve treba da bude podređeno zajedničkom cilju.

Vidite, opozicija uz sve svoje interne probleme se bori u nedemokratskim uslovima, u državi koja je zaglavljena i u izbornom blatu. U takvim uslovima opozicija ulazi u političku arenu skoro poluvezanih ruku.

Uprkos tome dobar dio odgovornosti nosi sama opozicija. Prije svega neophodnim djelovanjem snaga koje su objektivno kredibilna alternativa postojećoj vlasti, spremni da izgrađuju Crnu Goru kao ozbiljnu, pristojnu, prosperitetnu zemlju evropskih standarda i pravila koja bi jednako važila za sve njene građane.

Konačno, i građani su akteri koji oblikuju budućnosti ove zemlje. Ponižavanje građana zahtijeva građanski odgovor.

MONITOR: Pozvali ste vlast da odloži izbore zbog epidemiološke situacije. Mislite li da će se to dogoditi?

 LEKIĆ: Pozvali smo institucije i pojedince koje nose najveću stručnu i institucionalnu odgovornost da daju kompetentnu, javno odgovornu ocjenu i predloge u vezi sa odražavanjem zakazanih izbora.

Nažalost, sve je sada u rukama vrha vlasti, konkretno njenog predsjednika. Uprkos činjenici da je u svim elementarno demokratskim zemljama materija izbora jednako stvar vlasti i opozicije.

Ovdje nije tako iz samo jednog razloga. Država je autokratska. Sa vlašću koja je van demokratske kontrole, dok se neki njeni dijelovi nalaze i van pravnog poretka. Zato je Crna Gora i dalje daleko od članstva u EU.

Zato smo i daleko od uživanja prednosti članstvom u EU. Ne samo zbog evropskih, demokratskih standarda, već i ogromnih ekonomskih benefita koja recimo sada uživa Hrvatska nakon posljednjeg uspješnog evropskog samita na kojem je odlučeno o znatnim materjalnim stimulansima zemljama članicama EU za prevazilaženje krize uslovljene pandemijom.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon septembra i ovih izbora?

 LEKIĆ: Vidim je kao zemlju građana koji odbijaju da budu podanici i objekti političko-ideološko-nacionalnih manipulacija, čiji je sastavni dio potreba za postojanjem u Crnoj Gori nekih stalnih vođa koje će odlučivati u ime svih.

Vidim je na početku ozbiljnog i uspješnog liječenja od dva virusa koji su je skoro bacili na koljena. Primarno, virus korupcije, zatim virus korone.

Sve kao pretpostavka za građenje odgovorne države u službi građana, za strpljivo izgrađivanje zrelog društava kolektivne demokratske svijesti kao najvećeg garanta progresa i budućnosti zemlje.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI MED. IGOR MIĆUNOVIĆ, PREDSJEDNIK OBRAZOVNOG KOMITETA SVJETSKE FEDERACIJE KINESKE TRADICIONALNE MEDICINE: Korona nije sezonski bezopasni grip

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke. Bilo je prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma, a uslijedilo je postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi

 

MONITOR: Crna Gora je postigla neslavan rekord: u regionu ima najviše zaraženih od korona virusa na 100.000 stanovnika. Zašto se to dogodilo?

MIĆUNOVIĆ: Uvjerenja sam da je stanje u kojem se trenutno nalazi Crna Gora posljedica neodgovornosti, nerazumijevanja, kriminalnih aktivnosti kao i uvjerenja da je pandemija CoVid 2019 kod dobrog dijela građana Crne Gore shvaćena kao sezonski bezopasni grip.

Poznato je da je mnogo građana prelazilo granicu Crne Gore uprkos zabrani prelaska, te ponovno importovalo virus korone u Crnu Goru. Bez obzira na razloge prelaska granice, prijeko je potrebno identifikovati te građane, kao i pripadnike granične policije, ukoliko postoji naznaka da je tim osobama pomagano da ilegalno prelaze granicu Crne Gore, te ih adekvatno zbrinuti i sankcionisati. Glavni problem na Balkanu, a time i u Crnoj Gori, je objektivno sagledavanje učinjenog prestupa, te njegovo proporcionalno sankcionisanje. Već decenijama Crna Gora pokušava da se oporavi nakon raspada SFRJ-a, sankcija, bombardovanja 1999,  što je proizvelo polarizovanje građana, i od proglašenja nezavisnosti 2006. godine dodatno podijelilo crnogorsko društvo. Epilog tog procesa je da dobar dio građana ne vjeruje zvaničnim predstavnicima vlasti i oponira svemu što vlasti pokušavaju postići, pa makar imalo veze i sa pandemijom virusa korone.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen da se Crna Gora proglasila za prvu ,,korona free” državu u Evropi, proglasila kraj epidemije i otvorila granice da bi sad stigla do zabrinjavajućeg broja zaraženih?

MIĆUNOVIĆ: Crna Gora je prvi talas pandemije virusa korone shvatila veoma ozbiljno. Uz pomoć naše dijaspore, UN, Evropske unije, NR Kine, budžetskim preusmjeravanjima Vlade Crne Gore, kao i donacijama građana Crne Gore se nadomješćavao deficit respiratora i medicinske opreme. Postigao se zavidan uspjeh u tom procesu. Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke, što je sasvim adekvatno.

Problem nastaje nakon tog početnog uspjeha. Znate, najlakše je zatvoriti granice ukoliko imate neznatan broj zaraženih virusom korone. Mnogo teže je funkcionisati kada je u okruženju epidemiološki bum. Očigledno je bilo prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma Crne Gore. Balkanski mentalitet rada je sve samo ne postojan. Ono što je uslijedilo je zapravo postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi. Očigledno je da nam fali profesionalaca u raznim službama, a ne političkih kandidata, koji će radi svojih političkih ciljeva narušiti epidemiološko zdravlje građana Crne Gore. Ne zaboravite događaje okupljanja građana, tj. protesta u Budvi, te organizovanja litija, koji su dodatno usložili epidemiološku situaciju. Mišljenja sam da otvaranje granica nije bilo preuranjeno, već problem nalazim u strategiji. Naime, trebalo je iskoristiti ,,korona free” vrijeme za izradu funkcionalnijeg sistema epidemiološke zaštite, za što smo mogli da naučimo i implementiramo strategiju  od NR Kine, Koreje ili Japana, što se nažalost nije desilo.

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJA DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

Tufik SOFTIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo