Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Neizvjesna prošlost

Objavljeno prije

na

Djelovi vlasti  retuširaju  devedesete, ponovo zaogrćući zločince izločine plaštom “cijelog naroda”.  Obespravljeni radnici roštiljaju umjesto da se bore za svoja prava. Odbjegli tajkun –nekon ekstradicije – nastupa kao žrtva bivšeg režima. Društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja

 

 

Praznik rada obilježen je širom Evrope i Azije. Uglavnom tradicionalno.  U Grčkoj se štrajkovalo, turski demonstranti sukobili su se policijom, uhapšenih je bilo i u Parizu gdje su se radničkim protestima pridružili propalestinski i antiolimpijski demonstranti.

Protestne povorke prošle su i ulicama Tokija, Seula, Berlina, Sarajeva, Skoplja… U Beogradu je prvomajski skup organizovan u čast radnika koji su stradali na radnom mjestu. Tokom prošle godine njih 42 je poginulo, a više od 800 je teško povrijeđeno na poslu.

Od dva reprezentativna sindikata u Crnoj Gori jedan je 1. maj proveo – neradno. Uz prigodno saopštenje. Drugi je protestnu šetnju zamijenio manifestacijom pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Za prvih 500 posjetilaca obezbijedili su poklon. “Glavni problemi su i dalje rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati  kao i nesigurnost ugovora o radu”, saopštili su sindikalci najavljujući manifestaciju.

Prvomajska letargija nije dokaz kako Crnom Gorom teku med i mlijeko. Mada mlijeko umalo, izistinski, nije poteklo ulicama Podgorice. U znak protesta ovdašnjih farmera, nakon što su ih otkupljivači i prerađivači nedavno obavijestili da privremeno obustavljaju otkup mlijeka zbog prevelikih zaliha. Stvar je spasio resorni ministar, ugovarajući da se višak mlijeka izveze u BiH. Gubitak će, saopšteno je, međusobno podijeliti proizvođači, otkupljivači i država. Lakše je to, nego razmišljati o preradi i plasmanu jogurta, sira ili maslaca.

Dok hranu uvozimo, zanimacije su nam domaće.

Nakon višegodišnjeg odsustva, Duško Knežević je ponovo u Crnoj Gori. “Previđajiću” da je izručen iz Londona, kako bi mu se u Podgorici sudilo zbog više krivičnih djela, Knežević zauzima pozu žrtve bivšeg režima. Poručuje da se vratio kako bi spasio preostalu imovinu. I da će izdržati, kao što je “izdržao devedesete i tuču sa Milom”. Svije se čovjeku tuga na srcu kad se  sjeti kako se sve to Knežević “mučio” od devedesetih nadalje. Dok je od države dobijao ono što sada brani kao svoje. Kako su teške bile njegove tuče sa Đukanovićem u Podgorici, Budvi, Baru, Hercegnovom, Beogradu, Moskvi, Dubaiu, San Tropeu. I ko zna još đe. I koliko je sve to koštalo stanovnike njihove države, njegovih/njihovih preduzeća, fondova, banaka, televizija… u izgubljenoj imovini, pokradenom novcu, neisplaćenim zaradama, ugašenim radnim mjestima ili godinama neuplaćenog radnog staža.

Da ne pominjemo političku korupciju kojom je Knežević godinama kupovao obilje poslovnih mogućnosti. I nekažnjivost. Sve to je, izgleda, spreman pokušati ponovo. “Ja nemam zašta da odgovaram, nigdje nisam bio odgovorno lice ni u bankama ni u tim kompanijama”, poručio je. Obećavajući da donosi plavu torbu. Umjesto novca za namirenje dugova.

Devedesete, preciznije, retuširanje onoga što se tada dešavalo, preokupiralo je i dobar dio vlasti. U fokusu je rezolucija o genocide u Srebrenici o kojoj će se uskoro glasati u UN.  Premijer je odbacio ideju da se Crna Gora priključi kosponzorima rezolucije, ali je najavio da će za nju glasati. To je ranilo dušu predsjedniku skupštine. Glasanjem za rezoluciju, kaže Andrija Mandić, Crna Gora bi okrivila cijeli srpski narod, I oskrnavila svoje vjekovno dostojanstvo.  Pa se nada da će premijer voditi računa o dostojanstvu i vitalnim interesima zemlje i naroda koji žive u njoj. I u ime tog dostojanstva  i vitalnosti, poreći genocid o kojem je rezoluciju usvojila i Skupština, kojom sada rukovodi Mandić.

Jasno je, svakome elementarno verziranom i dobronamjernom, da ta priča nema veze sa bilo kojim cijelim narodom, već sa autorima, promoterima i izvođačima zločina – ne samo genocida u Srebrenici – te njihovim pomagačima i sljedbenicima. Njihovo ogledalo je u pitanju. Zato su spremni da se po svoj širini i dubini bore za preradu prošlosti. Obećavajući bolju budućnost.

Samo, u društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Nije o fudbalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fudbalski poznavaoci vrte glavama na pomen mogućnosti da Zmajevi budu ti kojima će biti uručen pehar na Svjetskom u julu. No, pošto ovo nije priča o fudbalu, nego o snovima o boljem svijetu, lijepo bi to bilo: bosanski sinovi izbjeglih roditelja postaju šampioni i odbiju da prime nagradu od Donalda. Eh. I kod kuće treba sanjati. Zemlju čije se vlasti neće dodvoravati raznoraznim, domaćim i svjetskim nasilnicima

 

Dirljivo je gledati slavlje u Bosni i ono Zmajeva na terenu, nakon pobjede reprezentacije BiH nad Katarom na Svjetskom prvenstvu. Baš kao i raspjevano Sarajevo, kada je krajem marta postalo jasno da Bosna ide u SAD. No, ovo nije priča o fudbalu. Već o mladićima koji su mahom rasli van Bosne natapane krvlju tokom rata devedesetih, a koji danas toj zemlji, ali i nama, ne baš uzornim komšijama, donose radost decenijama kasnije.

Pa njihovi navijači, koje bi svako ko duše ima, najradije zagrlio. Na američkim ulicama skandirali su podržavajući Palestinu, a na tribinama pjevali ljubavnu pjesmu nedavno usnulog, vječnog  Halida Bešlića – Poljem se širi miris ljiljana. Sa fudbalskih tribina i muzičkog navijačkog repertoara šarmantno i s lakoćom izbacili su poenje nacionalizmu, ratu, zločincima.

No, postoje i druge priče o Mundijalu. Najmanje ih je, u stvari, o fudbalu. Miljenko Jergović u ovonedjeljnoj kolumni, recimo, upoređuje ovo svjetsko prvenstvo sa onim iz 1978. godine u Argentini, kada je tom zemljom vladala devetočlana vojna hutna, čiji je čelnik Jorge Rafael Videla Redondo direktno odgovoran za nestanak ili smrt između 10.000 i 30.000 ljevičara, sindikalista ili slobodoumnih studenata.  Danas se svjetsko prvenstvo u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu igra u SAD Donalda Trampa. Lika koji bi od razorene Palestine pravio rivijeru, a od svijeta naše devedesete. Sa milijarderskim VIP ložama. Lično je upozoravao da reprezentacija Irana ne dolazi na svjetsko, pa je na kraju iranski tim morao da boravi u Meksiku između utakmica i dolazi u SAD neposredno prije mečeva. Dok američke imigracijske službe maltretiraju učesnike prvenstva iz zemalja koje Trampu nijesu po volji. Somalijskom fudbalskom sudiji Omaru Abdulkadiru Artanu zabranjen je ulazak u SAD iako je imao važeću vizu. Morao je da propusti prvenstvo, gdje je trebalo da bude prvi sudija iz Somalije na Mundijalu. Američke vlasti obrazložile su tu odluku njegovom navodnom „povezanošću sa osumnjičenim članovima terorističkih organizacija“. Važi.

Kako je izjavio Gianni Infantino, predsjednik FIFA-e, američki predsjednik će zajedno s njim uručiti pehar pobjedniku finala Svjetskog prvenstva 19. jula 2026. na stadionu New York New Jersey (MetLife) u New Jerseyju. Kritičari te odluke ukazuju da FIFA time dodatno politizuje prvenstvo i odstupa od uobičajene prakse političke neutralnosti. FIFA je 2025. godine dodijelila Trumpu inauguralnu „FIFA Peace Prize“ nagradu. Toliko i o neutralnosti, i o ostalom.

Jergović u svojoj kolumni zaključuje: „Volio bih da svjetsko prvenstvo osvoji zemlja čiji će nogometni kapetan odbiti da primi pehar i medalju od Donalda Trumpa. Možda bi to mogla biti moja zemlja.” Možda. Ono, fudbalski poznavaoci vrte glavama i na pomen mogućnosti da Zmajevi budu ti kojima će biti uručen pehar u julu. No, pošto ovo nije priča o fudbalu, nego o snovima o boljem svijetu, lijepo bi to bilo: bosanski sinovi izbjeglih roditelja postaju šampioni i odbiju da prime nagradu od Donalda. Eh.

Kod kuće, na javi, predsjednik parlamenta Andrija Mandić saopštava da je sada „pravi trenutak za izgradnju strateškog partnerstva sa SAD“. Baš vala. I kod kuće treba sanjati. Zemlju čije se vlasti neće dodvoravati raznoraznim, domaćim i svjetskim nasilnicima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vanja i mi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok Vanja prima nagradu u Milanu, njene decenije posvećene borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, Crnu Goru jesu napravile boljom, ali ne i zemljom koja je zaslužuje

 

 

Prestižna italijanska nagrada Giorgio Ambrosoli pripala je ove godine  direktorici Mreže za afirmaciju nevladinog sektora Vanji Ćalović. Bilo je čestitki i pljeskanja kod kuće, no ipak ne dovoljno imajući u vidu važnost ovog priznanja.

Nagrada je ustanovljena 2012. godine i dugo je dodjeljivana isključivo italijanskim državljanima. Rezervisana je za one koji se ističu integritetom i hrabrošću u odbrani vladavine prava. Odnedavno ima i međunarodni karakter, a naša Vanja je jedna od tek nekoliko onih koji ne žive u Italiji koji su dobili ovo veliko priznanje. Među njima je, recimo, Diana Salazar Méndez, bivša glavna tužiteljka Ekvadora  poznata po borbi protiv narko-kartela i korupcije u tamošnjim državnim institucijama, ili Andrew Jennings, poznat po istraživanjima korupcije u FIFA. Prethodno su nagradu dobili ljudi impresivnih biografija – italijanski tužioci, policajci, naučnici, bankari, koji su riskirali i živote ustajući protiv korupcije i mafije. Nagrada nosi ime italijanskog advokata koji je ubijen 1974. godine, nakon što je razotkrio finansijske malverzacije povezane sa mafijom. U pismu supruzi napisao je da nije želio da bude heroj već da radi ono što je ispravno.

Vanja decenijama u Crnoj Gori radi ono što je ispravno. Zbog toga je bila na meti moćnika i njihovih prljavih kampanja. Brojne krivične prijave zbog korupcije i zloupotrebe moći MANS je uputio tužilaštvu proteklih decenija. Iako su mnoge dugo skupljale prašinu u fiokama, a neke i do danas ostale bez epiloga, bez njih bi brojnim ovdašnjim moćnicima bilo lakše živjeti i poslovati.

„Dolazim sa Balkana, iz regiona u kojem korupcija i organizovani kriminal nijesu apstraktni pojmovi, već sile koje oblikuju svakodnevni život ljudi. Oni određuju ko dobija posao, ko ima pristup pravdi, ko može da se osloni na institucije i ostvari osnovna prava, a ko ostaje bez stvarne šanse za normalan život”,  kazala je na dodjeli nagrade u Milanu, zahvalivši se posebno svojim saradnicima. „Zato ovu nagradu vidim i kao poruku građanima Crne Gore i Balkana: ne pristajte na ideju da je sve već izgubljeno, da se ništa ne može promijeniti ili da je ćutanje jedini način da se opstane… Borba protiv korupcije i organizovanog kriminala nije samo posao tužilaca i policije. To je borba za normalan život: za škole u kojima znanje vrijedi više od veza; za poslove koji se dobijaju sposobnošću, a ne partijskom ili kriminalnom lojalnošću; za institucije koje štite građane, a ne moćnike; za društvo u kojem se hrabrost ne kažnjava, nego poštuje”.

Dok Vanja prima nagradu u Milanu, njene decenije posvećene borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, Crnu Goru jesu napravile boljom, ali ne i zemljom koja je zaslužuje. Zemljom po njenoj mjeri. I dalje ovdje veze vrijede više od znanja, poslovi se ne dobijaju sposobnošću već partijskom i kriminalnom lojalnošću, a hrabrost se ne poštuje nego kažnjava.

Vanja je pojasnila da ova nagrada u ovom trenutku za nju ima i posebno lično značenje: „U periodu kada se oporavljam od liječenja i postepeno vraćam profesionalnim obavezama, ona predstavlja dodatni podsticaj da istrajem u borbi za vrijednosti u koje vjerujem”, kazala je na dodjeli priznanja.

Vanja Ćalović će, sasvim sigurno, istrajati. Red je, kod kuće, javno i gromko reći –  bez tebe Vanja i tvojih  pregnuća, ovdje bi bilo nepodnošljivo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Aleksandre, sklonite te momke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ima onih koji misle da Vučića treba ignorisati. Problem je što Vučić ne ignoriše Crnu Goru. Naprotiv. Osim što mlati Milanom i Metodijem po njoj, lično dođe kivan zbog njene evropske budućnosti, ispod žita pokušava da se domogne i ovdašnjih kritičkih medija. Na njegovoj crvenoj listi su svi nepokoreni. To je poruka koju je poslao i zaustavljajući dugogodišnjeg urednika Monitora ovog vikenda na srpsko crnogorskoj granici

 

 

Vučić se vratio u Beograd sa svojim ćacijima, a Crna Gora dobila pohvale za dobru organizaciju Samita u Tivtu,  plus nikad optimističnije poruke Brisela da će biti naredna članica EU. Stvar je prilično jasna, osim Perici Đakoviću. Revnosnom izvještaču sa dubrovačkog ratišta, jednom od kolumnista portala Borba, gdje su glavni junaci Milan Knežević i Aleksandar Vučić. Po Perici, ključni igrači na Samitu bili su francuski predsjednik Makron, njemački kancelar Merc i gospodar Vučić. „Dok hvale Crnu Goru, ključni predstavnici Evrope baš su u Tivtu sjeli za sto upravo sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem”, zaključio  je  starohuškač.  Promaklo mu je  da se Vučić progurao do stola u Tivtu, uz uobičajenu medijsku halabuku njegovih,  i u maniru umišljenog gospodara Crne Gore i regiona.

Neko će reći, šta nas briga šta misli Perica. Ima i onih koji misle da i Vučića treba ignorisati. Problem je što Vučić ne ignoriše Crnu Goru. Naprotiv. Osim što mlati Milanom i Metodijem po njoj, pa dođe kivan zbog njene evropske budućnosti, ispod žita pokušava da se domogne i ovdašnjih kritičkih medija. Vijesti su na udaru.  Da medije koje ne kontroliše posebno ne voli, pokazuje kontinuirano i kod kuće. I kao zloglasni ministar za informisanje Miloševićevog doba i danas. Svim silama pokušava da stavi ruku na prekidač i ugasi ono malo medija koji ne gore za njega.

Vučićeva ljubav prema Crnoj Gori i kritičarima demonstrirana je ove sedmice i na srpsko crnogorskoj granici. Boraveći u Tivtu Vučić je  “zamolio”  državne organe Srbije da prestanu da “recipročno” vraćaju i zadržavaju crnogorske državljane na graničnim prelazima Srbije.

Kako je ta Vučićeva „molba“ izgledala u praksi pokazalo je i putovanje dugogodišnjeg urednika,  programskog direktora Monitora Esada Kočana službeno u Novi Pazar, dan nakon što su ćaciji vraćeni za Beograd.  Automobil u kom je putovao skupa  sa  aktivistkinjama Anime Ljupkom Kovačević i  Ervinom Dabažinović, i novinarom Duškom Vukovićem, zaustavljen je s obje strane granice, i put Srbije i u povratku kući. Reakcija graničnih službenika jasno je ukazivala da ih u stvari zanima  Monitor, odnosno njegov dugogodišnji urednik. Na naslovnici našeg nedjeljnika, čiji je novi broj izašao baš tog dana je pisalo –  „Vučić pojačava tempo“.  Nekim je čudom, kofer Esada Kočana  bio zanimljiv graničnim policajcima sa jasnim uputstvima, pardon, molbom srpskog gospodara. Ostali tek onako. Čekanje sa strane trajalo je – 40 minuta na odlaku i sat na povratku. Bez objašnjenja, bez izvinjenja.

Vučić se i tokom posjete Tivtu osvrnuo na kritičare u Crnoj Gori. “Protiv mene vode godinama kampanju ovdje u Crnoj Gori, brutalnu i potpuno neistinitu. Ovdje vam je kampanja oko Jovanjice bila taman kao i kod ljudi sa N1 u Beogradu”, kazao je u svom maniru. Slab na „kampanje“.

Za  Vučića čista je bajka priča o tome da on pokušava da destabilizuje Crnu Goru: „ Te priče o destabilizaciji su bile potpuno besmislene. Mogli ste to da riješite na taj način, mogao je mene da pozove bilo ko, mogao je bilo ko da mi kaže – ‘Ajde da riješimo to, Aleksandre, sklonite te momke’.

Dobro onda. Aleksandre, sklonite ruke sa Crne Gore i ovdašnjih medija.  Manite se masovnih i selektivnih  pravila tobožnjeg reciprociteta. Kaučuk,  elastičnih, normi,  veoma pogodnih za široko tumačenje.  U jednom slučaju izvan svake sumnje – uzaludno je. Monitor će putovati. Ovako i onako.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo