Nakon što nije dozvoljeno obraćanje glumcu Draganu Mićanoviću, prisutnima na Kanli Kuli je dobrodošlicu poželio i gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić. Katić je potpisnik peticije kojom se traži da školski brod Jadran ostane vlasništvo Crne Gore. Inicijator peticije je paracrkvena NVO Miholjski zbor poznata po veličanju velikosrpskih fašističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Mediji navode kontroverznog sveštenika Miajla Backovića kao osnivača ovog, tobože pravoslavnog, bratstva. Backović se često može vidjeti u društvu osoba koje se dovode u vezu s obavještajnim službama i organizovanim kriminalom

Filmski festival u Herceg Novom (39. po redu) je ove godine trebao otvoriti poznati beogradski glumac Dragan Mićanović. Međutim, kada je organizatoru stigao tekst njegovog govora (da bi se preveo na engleski) uslijedio je tajac. Govor je obilovao opisima situacije u Srbiji pod režimom braće Vučić. „Gaženja… tlačenja čelične vojske”, traženje odgovornosti „za veliku tragediju… glas protiv nasilja… (koje) se sve više širilo… sistematska eliminacija slobodomisleće kulturne scene” i „naše kolege prebijaju u centru glavnog grada”. Nastala je nelagoda u redovima organizatora. Kako Monitor saznaje, odlučeno je da se baza obrati vrhu za dalje instrukcije. Vrh su čelni ljudi Demokrata Crne Gore koji, osim bezbjednosnog sektora drže i čelno mjesto u opštini i Ministarstvo kulture i medija nadležno za festival. Nakon konsultacija vrha partije odlučeno je da se ne dopusti govor kako braći Vučić i njihovim izmišljotinama to ne bi poslužilo kao izgovor za tvrdnje kako se iz Crne Gore vodi kampanja protiv Srbije. Još se nije stišala nedavna histerija vučićevskih medija i partija protiv Crne Gore zbog slanja predstavnika ambasade na obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Knin 5. avgusta. Za Beograd je ovaj hrvatski državni praznik proslava protjerivanja i zločina nad krajiškim Srbima i njihovom paradržavom – stvorenom agresijom Srbije 1991. godine i etničkim čišćenjem nesrba. Iako se u Demokratama privatno slažu sa Mićanovićevim opisom režima u Beogradu, jer su i sami mete njihovih ucjena i prijetnji, odlučeno je „da se ne doliva ulje na vatru” po riječima funkcionera koji je želio ostati anoniman.

Festival je otvorenim proglasila ministarka kulture i medija, dr Tamara Vujović. Vujović je juče rekla da su svi umjetnici dobrodošli, ali Crna Gora „ne želi da njene kulturne manifestacije budu prostor za uvoz političkih sukoba iz drugih država…(i) jednostavno se ne mogu i ne smiju uvoziti u našu zemlju”. Mićanović je, nakon odluke da mu se uskrati govor, napustio Herceg Novi i vratio se u Beograd.

Prisutnima na Kanli Kuli je dobrodošlicu „u grad filma” i bogate kulturne ponude poželio i gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić. Katić je prije dva dana potpisao i peticiju kojom se traži da školski brod Jadran ostane vlasništvo Crne Gore.  „Vjerujem da će država Crna Gora istrajati i zadržati brod Jadran… u pregovorima sa Republikom Hrvatskom jer ne možemo prihvatiti da poslije toliko godina brod ode iz Boke”.

Inicijator peticije je paracrkvena NVO Miholjski zbor poznata po veličanju velikosrpskih fašističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Mediji navode kontroverznog sveštenika Miajla Backovića kao osnivača ovog, tobože pravoslavnog, bratstva. Backović je poznat po luksuznom životu. Često se može vidjeti u društvu kontroverznih osoba koje se dovode u vezu s obavještajnim službama i organizovanim kriminalom. U februaru ove godine Backoviću je zapaljen luksuzni džip Range Rover beogradskih tablica a u januaru prošle godine BMW X6 dzip u dvorištu porodične kuće.  U aprilu prošle godine Backović je obznanio da su Hrvati u Crnoj Gori „projekat” koji je počeo od Drugog svjetskog rata. Navodno su se do 1941. katolici u Boki izjašnjavali kao  „Bokelji ili Srbi”. „Onda je u ovom projektu nastupila kroatizacija bokeljskih rimokatolika i oni su se nasilno gurali da postanu Hrvati”, zaključio je ovaj srbijanizirani Crnogorac. Kasnije je, nakon osuda, rekao da su njegove riječi istrgnute iz konteksta i da su Hrvati „naša braća, komšije, kumovi i prijatelji”. Po navodima nekih medija, Hrvatska ga je stavila na listu osoba kojima je zabranjen ulazak.

Miholjski zbor je 18. avgusta pokrenuo peticiju da se spriječi davanje broda Hrvatskoj. Teško je povjerovati da je ovu velikosrpsku organizaciju briga za Crnu Goru i njenu kulturnu baštinu, pogotovo za sedam hrvatskih tačaka kojima se uslovljava podrška za članstvo u EU. Međutim, peticija može pomoći zauzimanju tvrdog stava prema Hrvatskoj što se poklapa sa strateškim ciljem porodice Vučić da se onemogući članstvo Crne Gore u evropskoj porodici.

Da se nešto događa oko spornih tačaka sa Hrvatskom najavio je Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP). Na skupštinskom zasijedanju 29. jula Knežević je obznanio da ima informacije da su se Hrvatska i Crna Gora dogovorile oko Jadrana. „Dogovor je sljedeći – mi Hrvatima vraćamo Jadran. Ploviće pod hrvatskom zastavom i biće u luci u Splitu. Povremeno, moći ćemo da ga koristimo kao trenažni brod” rekao je Knežević. Time je Crna Gora, po njemu, „zvanično kapitulirala“ i „to znači da postajemo protektorat Hrvatske” zaključio je javni obožavatelj braće Vučić. Iz Ministarstva odbrane kojim rukovodi Demokrata Dragan Krapović je stigao demanti da „nije postignut nikakav dogovor sa Hrvatskom”. Knežević je odgovorio da je Krapovićevo ministarstvo „potpuno isključeno iz nezvaničnih pregovora u kojima učestvuju Ranko Krivokapić, Ervin Ibrahimović i direktor ANB-a Ivica Janović, za koga naši susjedi tvrde da su ga oni imenovali na tu funkciju”.

Juče je objavljena i vijest da je ministar-savjetnik Ministarstva vanjskih poslova (MVP) Ranko Krivokapić bio na Godišnjoj konferencija hrvatskih diplomata nedavno u Zagrebu. Okupili su se ambasadori, konzuli i vojni atašei iz gotovo svih djelova svijeta. Krivokapić je pojavio na snimku objavljenom u Dnevniku Radio-televizije Herceg-Bosne (RTHB). Vučićevski mediji i politički glasnogovornici su horski počeli pričati o skandalu i, gle čuda, izdaji nacionalnih interesa Crne Gore.

Monitor je već ranije pisao da koordinacija napada na Crnu Goru i njeno članstvo u EU ide preko Moskve i njenih prijatelja saradnika u vrhu vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i ruskih agenata miloističke vrhuške DPS-a. Dok je crnogorskoj javnosti poznata uloga Putinove Rusije u stvaranje nezavisne Crne Gore 2006, malo se zna o ulozi Rusije u stvaranju nezavisne Hrvatske i doturanjima oružja preko aerodroma u Krku tokom Domovinskog rata (između 150 i 160 teretnih letova). Rusija ima duboke veze sa hrvatskom ljevicom, ali i desnicom, još od razlaza Tita sa Staljinom. Valja se podsjetiti ruskih veza zloglasnog zapovjednika Jasenovca Vjekoslava Maksa Luburića s ustaške i Ivana Steva Krajačića s komunističke strane. Tokom 60-ih i 70-ih Moskva je računala na djelove ustaške emigracije za prljave operacije KGB-a. U ovoj stvari interes Moskve, KGB-ovskog dijela HDZ-a se poklapa i sa strateškim interesima srbijanskog vladara Vučića.

Po informacijama Monitora iz diplomatskih izvora u Briselu, Zagrebu i Podgorici, znatan dio crnogorske Vlade je izrazio spremnost da se Hrvatskoj da Jadran ukoliko bi se Zagreb, navodno pismeno, obavezao da sadašnjim zahtjevima neće dodavati nove. Nažalost, odgovor HDZ-a je bio negativan, što je kod dijela evropskih diplomata signaliziralo da Hrvatska ima agendu koja definitivno nije evropska. Raniji prijedlog da se pitanje Jadrana riješi arbitražom je takođe odbijen, od hrvatske strane.

Ratni brodovi nemaju matičnu luku kako Hrvatska tvrdi (Split). Član 29 Konvencije Ujedinjenih nacija o pravu mora (UNCLOS) definiše ratni brod kao brod koji pripada oružanim snagama države. UNCLOS ne zahtijeva da ratni brod ima određenu matičnu luku, niti njegov pravni status zavisi od toga gdje je baziran. U slučaju jugo ratne mornarice (JRM) Jadran je bio unijet u flotnu listu ali bez matične luke. Prva luka gdje je bio stacioniran 1933. po isporuci brodogradilišta u Hamburgu je bio Tivat. Aneksom A ugovora o sukcesiji SFRJ od 2001. godine stoji da pokretna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji države sukcesora prelazi u njeno vlasništvo na dan kada je proglasila nezavisnost. Jadran je tada bio u Tivtu na remontu. Takođe, sporazumom u Žitniću (Hrvatska) od novembra 1991. JRM je izmjestila svu pokretnu imovinu iz luka Šibenik, Divulje i Split. Hrvatska tada nije tražila Jadran kao ni dugo poslije.

U srijedu je premijer Milojko Spajić na X-u objavio da „imamo ozbiljne bezbjednosne operativne informacije da će najavljeno zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja biti praćeno koordinisanim hibridnim djelovanjem, u koje su uključeni zvaničnici najmanje dvije države iz regiona”. Cilj je destabilizacija Crne Gore, uz očekivanu podršku marioneta u zemlji. Nije teško zaključiti o kojim se državama radi.  Pitanje je šta i kako dalje. Izbor neće biti lak.

Jovo MARTINOVIĆ

Ustav i ustavna kultura ne brane se samo sadržajem pojedine norme, već i procedurom njenog donošenja. U ustavnom pravu loša procedura rijetko ostane jednokratan incident, ona često u praksi postaje argument za sljedeći put

MONITOR: Nijesmo valjano sagledali ni tek usvojene izmjene Ustava, a već se, za početak septembra, najavljuju nove. Šta Vam govori takav tempo promjene najvišeg pravnog akta?

MARIĆ: Da Ustav više ne doživljavamo kao temeljni i relativno trajan društveni sporazum, već kao instrument za rješavanje tekućih političkih potreba. Ustav, naravno, nije nedodirljiv i mora se mijenjati kada za to postoje ozbiljni razlozi. Ali ako ga mijenjamo nekoliko puta godišnje, prije nego što smo razumjeli i sproveli prethodne izmjene, postoji opasnost da ga pretvorimo u, na primjer, Zakon o radu – propis koji je toliko često mijenjan da su njegova stabilnost, preglednost i autoritet ozbiljno oslabljeni.

Posebno zabrinjava što se ovdje ne radi samo o brzini, već o odsustvu suštinske javne rasprave. Javna rasprava nije demokratski ukras niti rubrika koju treba označiti kvačicom. Njena svrha je da popravi tekst. Ako nijedna ozbiljna primjedba ne može biti prihvaćena zato što je politički dogovor već postignut i zato što se nekome žuri, onda nijesmo imali javnu raspravu nego javnu prezentaciju unaprijed donijete odluke.

MONITOR: Da li žurba zbog zatvaranja pregovaračkih poglavlja može biti valjano opravdanje?

MARIĆ: Takav postupak stvara opasan presedan. Danas se Ustav mijenja ubrzano zbog evropskih obaveza, sjutra neko može tražiti da se na isti način otvori pitanje karaktera samog Ustava. Tada će moguće biti teško objasniti zašto je kratka i formalna rasprava bila dovoljna za ustavne promjene u vezi sa pravosuđem, ali nije  za tzv. identitetska pitanja. Zato se ustavna kultura ne brani samo sadržajem pojedine norme, već i procedurom njenog donošenja. Ovakvim postupanjem stvaraju se loši pa i opasni presedani u proceduri.

U ustavnom pravu loša procedura rijetko ostane jednokratan incident, ona često u praksi postaje argument za sljedeći put.

MONITOR: Očekujete li da najavljeni „test integriteta“ mandatara i članova Vlade postane dio Ustava? Šta, uopšte, znači “integritet” u pravnom smislu?

MARIĆ: Test integriteta je politički neodoljiva, a pravno veoma opasna sintagma. Ko bi javno rekao da je protiv integriteta ministara? Upravo zato moramo biti dvostruko oprezni.

Integritet nije precizan pravni pojam poput punoljetstva, državljanstva ili pravosnažne osude, već dobrim dijelom vrijednosna procjena, posebno ako nemamo jasno propisane procedure. Prije nego što takvu procjenu pretvorimo u ustavni uslov za ulazak u Vladu, moramo znati ko provjerava, šta provjerava, na osnovu kojih podataka, po kojim kriterijumima i uz kakvu pravnu zaštitu kandidata. Možemo se vratiti na nedostatak javne rasprave – ako negdje nije trebalo trčati to je ovo pitanje.

Valja podsjetiti da je Vlada o predlogu za promjenu Ustava odlučivala na telefonskoj sjednici 14.avgusta, bez održane sjednice. Promjena Ustava ide preko aplikacije na pametnom telefonu!? Zabrinjavajuće. Osim toga postavlja se pitanje zbog čega slična provjera integriteta nije predložena za predsjednika Države, predsjednika Vrhovnog suda, predsjednika i sudije Ustavnog suda,  Vrhovnog državnog tužioca, i na kraju gdje je veting u pravosuđu.

MONITOR: Ko bi provjeravao integritet mandatara i ministara, a ko bi kontrolisao te kontrolore i garantovao da se provjera neće pretvoriti u politički filter?

MARIĆ: Onaj ko izdaje potvrdu o integritetu praktično dobija pravo veta na sastav Vlade. To više nije tehničko pitanje nego raspodjela političke moći. Ako bezbjednosno ili upravno tijelo može da diskvalifikuje kandidata parlamentarne većine na osnovu tajnih podataka ili neodređene procjene, onda ne kontroliše samo kandidata nego i rezultat izbora. Umjesto zaštite države od korupcije, mogli bismo dobiti zaštitu vlasti od političkih protivnika. Zato svaka negativna odluka mora biti obrazložena, zasnovana na unaprijed poznatim kriterijumima i podložna brzoj i djelotvornoj sudskoj kontroli. Bez prava kandidata da vidi navode, izjasni se i uloži djelotvoran pravni lijek, test integriteta može postati ustavno legalizovana bezbjednosna etiketa.

Vjerujem da je prioritet jačati kapacitete i integritet ASK-a, ANB-a, Uprave policije, Tužilaštva, Sudova, drugih antikorupcijskih i ljudskopravaških državnih agencija, što je veliki i težak posao, tako da mi ovi brzi predlozi i riješenja dominantno vuku na političku oblandu.

MONITOR: Za primjer, bi li aktuelni premijer Milojko Spajić prošao takvu provjeru?

MARIĆ: Ne znam, ali znam da predlagač testa ne smije ostati izvan laboratorije. Da li bi se provjeravale samo pravosnažne presude ili i tačnost ranijih javnih izjava, porijeklo imovine, poslovne veze, prebivalište, državljanstvo i bezbjednosne procjene? Dok kriterijume ne znamo, pitanje ko bi prošao svodi se na političku anketu.

Premijer koji ovaj model predlaže morao bi zato prvi reći da li prihvata da ista pravila, bez prelaznog komfora i političkog imuniteta, odmah važe za njega i cijelu Vladu. Integritet koji se provjerava samo budućim nosiocima vlasti lako može izgledati kao moralni kredit koji sadašnja vlast sama sebi izdaje.

MONITOR: Možemo li, ironično, pretpostaviti da bi najavljenu provjeru mogao da obavlja neko poput Miloša Medenice, pošto iz objavljenih komunikacija djeluje upućenije u pojedine državne poslove od ANB-a i Uprave policije?

MARIĆ: Ironija je neprijatna zato što se naslanja na još neprijatniju stvarnost. Iz javno dostupnih komunikacija stvoren je utisak da su pojedinci iz kriminalnog miljea bili zabrinjavajuće dobro obaviješteni o kadrovima, postupcima i odnosima unutar institucija. To samo po sebi ne dokazuje da su znali više od ANB-a i policije, ali obavezuje državu da odgovori: šta su službe znale, kada su saznale i šta su preduzele?

Država koja još nije objasnila kako su joj povjerljivi poslovi postali tema kriminalnih četova ne bi smjela olako obećavati da će novim ustavnim mehanizmom pouzdano mjeriti nečiji integritet.

MONITOR: Vratimo se na početak: šta su građanima i pravnom poretku donijele tek usvojene ustavne promjene?

MARIĆ: Dobile su se bolje garancije, ali ne i garancija boljeg pravosuđa. Ministar pravde više nije član Sudskog savjeta, povećan je broj sudija koje biraju njihove kolege, a samostalnost i nezavisnost Centralne banke jasnije su ustavno izražene. To nijesu beznačajne promjene.

Ipak, Ustav može otvoriti vrata nezavisnosti, ali ne može natjerati institucije da kroz njih prođu. Rezultat će zavisiti od zakona, transparentnosti izbora, profesionalnosti članova savjeta i kvaliteta obrazloženja njihovih odluka. Ono što smo možda izgubili jeste dio jasnoće o odgovornosti. Bježeći, opravdano, od političke kontrole pravosuđa, rizikujemo da stignemo do njegove cehovske samodovoljnosti. Nezavisnost bez odgovornosti nije vladavina prava, nego zatvoren krug moći.

MONITOR: Zašto su za Sudski i Tužilački savjet usvojena dva bitno različita modela formiranja i funkcionisanja?

MARIĆ: Kada dva savjeta uređujete po različitim principima, građanima dugujete više od odgovora da je tako dogovoreno. Neke razlike mogu proisteći iz različite prirode sudstva i hijerarhijski organizovanog tužilaštva, ali svaka mora imati jasno funkcionalno opravdanje. Pošto ga nijesmo čuli, ostaje utisak da ne gledamo koherentan ustavni model, nego mapu političkog kompromisa. Kompromis je legitiman način donošenja Ustava, ali ne smije postati zamjena za njegovu unutrašnju logiku.

MONITOR: Mnogima je problematično što VDT istovremeno rukovodi tužilačkom organizacijom i predsjedava Tužilačkim savjetom? Može li Savjet djelotvorno nadzirati sistem na čijem je čelu njegov predsjednik?

MARIĆ: Kontrolor ne bi trebalo da bude institucionalni produžetak onoga koga kontroliše. VDT rukovodi tužilačkom organizacijom, a istovremeno predsjedava Savjetom koji treba da štiti njenu samostalnost i obezbijedi odgovornost. Ne tvrdim da je namjera bila stvaranje nedodirljivog VDT-a, ali je izabran model koji objektivno nosi rizik koncentracije moći.

Ako Savjet treba da ocjenjuje posljedice rada sistema, a na njegovom čelu sjedi rukovodilac tog sistema, sumnja u djelotvornost nadzora nije politička zloba nego elementarno institucionalno pitanje. Zato je predlog da predsjednika bira sam Savjet iz reda članova koji nijesu tužioci zasluživao argumentovan odgovor, a ne pozivanje na kalendar.

Ne tvrdim da je cilj bio stvaranje nedodirljivog VDT-a, ali je nesporno da je izabran model koji nosi rizik koncentracije moći. Kada stručna javnost upozori na taj rizik, odgovor ne može biti da nema vremena za izmjene. Ako nema vremena da se otkloni ozbiljan rizik, onda možda nema vremena ni da se Ustav kvalitetno promijeni.

MONITOR: Ako se naknadno pokaže da je model pogrešan, možemo li ga naknadno ispraviti, odnosno, koliko puta država može popravljati najviši pravni akt prije nego što prizna da nije sprovela reformu nego niz političkih intervencija?

MARIĆ: Ustav se može popraviti, ali se povjerenje u Ustav ne popravlja jednako lako. Svaka nova intervencija poručuje da prethodnu nijesmo dovoljno promislili.

Članstvo u EU nas neće osloboditi odgovornosti za sopstveni pravni poredak niti će evropske institucije upravljati našim savjetima umjesto nas. Zato je opasna računica da ćemo danas usvojiti „dovoljno dobro“ rješenje radi zatvaranja poglavlja, a sjutra ga popravljati kada budemo imali vremena. Ustav nije privremena skela evropskih integracija. Mora biti najbolji tekst koji država može da donese, a ne tekst koji će izdržati do sljedećeg roka iz političkog rokovnika.

MONITOR: Koliko je opasno kada domaći političari svaku kritiku nekog rješenja odbacuju pozivanjem na „zahtjev Brisela“?

MARIĆ: Briselski aplauz nije isto što i ustavnopravni sertifikat kvaliteta. Pohvale iz EU jesu važne, kao što je važno i zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Ali evropske institucije prvenstveno ocjenjuju da li je ispunjeno pregovaračko mjerilo i dostignut prihvatljiv standard, ne žive sa svakom posljedicom našeg modela. Naša obaveza je da pitamo hoće li rješenje funkcionisati kada nestanu rokovi, izvještaji i spoljašnji pritisak.

Ozbiljna proevropska politika ne mjeri lojalnost ćutanjem. Ipak, „tražio je Brisel“ postala je najudobnija rečenica domaće politike: zvuči autoritativno, a nikoga ovdje ne čini odgovornim. Zato moramo razlikovati izričit zahtjev EU, evropsku preporuku i konkretno rješenje koje su izabrali domaći političari. Brisel ne smije biti alibi iza kojeg se krije autorstvo naših odluka.

Evropski put nije administrativna trka u zatvaranju poglavlja, nego izgradnja institucija koje će raditi po evropskim pravilima kada više nema spoljnog nadzora.

Zoran RADULOVIĆ

Pred početak školske godine, pored svih problema u obrazovanju, četiri ministra u Vladi vode javnu polemiku oko izbora direktorke škole u Ulcinju. Polemika se, na žalost, umjesto da otvori ozbiljna pitanja poštovanja zakona i  funkcionisanja škola u  multietičnim sredinama, pretvorila u predizbornu kampanju sa uobičajenom, zapaljivom retorikom

Izbor direktorice JU SMŠ ,,Bratstvo-jedinstvo” u Ulcinju unio je razdor u ionako razjedinjenoj vladajućoj većini. Počelo je kada je potpredsjednik Vlade, ministar ekonomskog razvoja i lider Albanskog foruma Nik Đeljošaj objavio da se za direktora škole u Ulcinju postavlja osoba koja ne govori albanski jezik, koja se dovodi iz druge opštine. Saopštio je da to  nije poštovanje multietničnosti, već institucionalna provokacija i izraz albanofobije.

Đeljošaj je zaprijetio da će njegova partija ,,imati jasan i snažan politički odgovor na ovaj šovinizam” i na reakciju pozvao i ostale albanske stranke. Pozvao je i građane Ulcinja, roditelje, nastavnike i zaposlene u školi da dignu glas i ne prihvate „ovakvo poniženje“.

Iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija, na čijem čelu je Anđela Jakšić-Stojanović iz PES-a ubrzo su demantovali potpredsjednika Vlade. Ministarstvo je saopštilo da je  netačna tvrdnja potpredsjednika Vlade Đeljošaja da direktorica srednje škole u Ulcinju Snežana Živanović ne govori albanski jezik, kao i da je riječ o dugogodišnjoj prosvjetnoj radnici i članici kolektiva škole, a ne o osobi koja je ,,dovedena” iz druge sredine.

,,Jednako je netačna tvrdnja da je riječ o osobi koja ‘ne govori albanski jezik’. U konkursnoj dokumentaciji, odnosno biografiji kandidatkinje, jasno je navedeno da posjeduje znanje albanskog jezika na nivou B2 i to u oblastima razumijevanja, čitanja, govorne produkcije, govorne interakcije i pisanja. Takođe, netačna je i tvrdnja da je direktorica ‘dovedena iz druge opštine’. Snežana Živanović je od 1. oktobra 2008. godine zaposlena upravo u JU SMŠ ‘Bratstvo-jedinstvo’ Ulcinj, gdje više od 17 godina radi kao profesorica crnogorskog-srpskog, bosanskog i hrvatskog jezika i književnosti, kao i crnogorskog jezika kao nematernjeg”, kazali su iz MPNI.

Potpredsjednik Vlade je dobio i ukor iz Ministarstva konstatacijom da ,,direktori škola nisu predstavnici političkih ili nacionalnih kvota”.

Đeljošaj je zatim poručio svojoj koleginici u Vladi da se ne skriva iza Ministarstva, komisija i bodova, već da podnese ostavku. ,,Obrazloženje kojim poručujete da među Albancima i Albankama nema dovoljno stručnih i sposobnih ljudi da vode školu u Ulcinju predstavlja uvredu za albansku zajednicu. Zbog takvog odnosa prema jednom narodu, odgovorno bi bilo da se odmah povučete sa mjesta ministarke”, istakao je Đeljošaj i dodao ,,sve više izgleda da je jedini stvarni kriterijum bio da direktor ne bude Albanac ili Albanka”.

Nakon ove javne polemike ministara, reagovali su profesori Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (FCJK) Adnan Čirgić, Aleksandar Radoman i Boban Batrićević. Oni su najoštrije osudili, kako navode, nacionalističku, antigrađansku i antidržavnu politiku  Đeljošaja. Ocjenili su da Đeljošaj godinama sprovodi takvu politiku, koja u posljednjem slučaju, kako smatraju, podrazumijeva stav da u školama u kojima se uči i albanski jezik direktor mora biti Albanac. ,,Njegov stav o izboru direktorice škole u Ulcinju odražava zabrinjavajući oblik nacionalizma koji ne bi smio dolaziti s najviših državnih adresa”, naveli su profesori FCJK u zajedničkom saopštenju koje je objavio portal AntenaM.

Đeljošaj je zatim ministarki prosvjete ponudio rješenje. Kazao je da će podnijeti ostavku i javno se izviniti, ako direktorica na albanskom jeziku predstavi svoj program i odgovori na pitanja na nivou koji odgovara B2 znanju tog jezika. I da sve to bude javno preko medija.

Pozvao je Jakšić Stojanović da zajedno posjete gimnaziju u Ulcinju i pred medijima razgovaraju sa direktoricom. ,,Ako na albanskom predstavi svoj program i odgovori na pitanja na nivou koji odgovara B2 znanju, odmah podnosim ostavku i javno se izvinjavam. Ako se pokaže da ne posjeduje taj nivo znanja i da je javnost dovedena u zabludu, očekujem Vašu ostavku i ostavku direktorice. Ja preuzimam odgovornost za svoje tvrdnje. Očekujem isto od Vas. Vidimo se sjutra u Gimnaziji? P. S. Možemo pozvati i Ćirgića, Batrićevića i Radomana, naše novopečene ‘eksperte’ za albanski”, napisao je Đeljošaj na Fejsbuku.

,,Bratstvo i jedinstvo” unijelo je razdor ne samo u vladajućoj većini, nego i među albanskim strankama. ,,Multietničnost Ulcinja predstavlja vrijednost koju treba štititi jednakim pravima, poštovanjem različitosti i dosljednom primjenom zakona, a ne procjenjivanjem ljudi na osnovu njihovog imena, porijekla ili nacionalne pripadnosti”, saopštilo je Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava na čijem čelu je Fatmir Đeka, lider Demokratske partije. Đekina i Đeljoševa partija pored saradnje na državnom nivou, dio su vladajuće koalicije u Tuzima i Ulcinju.

Iznenađen ,,ovakvim reagovanjem i postupanjem kolege Đeke” bio je ministar javne uprave Maraš Dukaj, Đeljošajev partijski kolega.  On je saopštio da bi Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava i Fatmir Đeka ,,morao da štiti i sprovodi zakon za čiju je primjenu odgovoran”.

Dukaj je najavio i konkretnu akciju – pokrenutanje inspekcijske kontrole, ne samo u ovom slučaju, već i u drugim slučajevima koji se odnose na potvrde o ,,poznavanju” znanja albanskog jezika. ,,Biće izvršena i detaljna provjera i revizija izdatih potvrda. Vjerujem da je i kolega Đeka saglasan da je to važan put za očuvanje kredibiliteta prosvjete i obrazovanja, uključujući i ljudska prava. Zakon nije preporuka, niti je stvar političkog dogovora. Zakon mora važiti jednako za sve. A za njegovo kršenje – neko će morati da snosi odgovornost”, rekao je Dukaj.

Umjesto medijske potvrde znanja jezika, za vikend su na adrese elektronske pošte dvocifrenog broja osnovnih i srednjih škola  stigli zahtjevi kojima se traže kopije svih potvrda, uvjerenja, sertifikata i drugih isprava koje su zaposleni dostavljali kao dokaz o poznavanju albanskog jezika prilikom zasnivanja radnog odnosa. Zahtjev je potpisao predsjednik Albanskog foruma, potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj, a školama je upućen sa partijske adrese elektronske pošte.

Đeljošaj je Vijestima kazao da su potvrde zatražene nakon, kako tvrdi, ozbiljnih navoda da su pojedine isprave o poznavanju albanskog jezika kupljene ili da su ih izdavale neovlašćene institucije, a da su potom korišćene kao dokaz ispunjavanja zakonskih uslova za zapošljavanje. ,,Njihovu vjerodostojnost i zakonitost provjeriće nadležne institucije. Ko ima validnu potvrdu nema o čemu da brine”, rekao je Đeljošaj.

Direktori škola se sada obraćaju Ministarstvu prosvjete da ih uputi kako da odgovore na zahtjev potpredsjednika Vlade.

Za građane je znakovito da, pred početak nove školske godine, pored svih problema u obrazovanju, četiri ministra u Vladi vode javnu polemiku oko izbora direktorke jedne škole. Jasni su prioriteti, nacionalni i politički. Polemika se, na žalost, umjesto da otvori važna i ozbiljna pitanja poštovanja zakona i  funkcionisanja škola u  multietičnim sredinama, pretvorila u predizbornu kampanju sa uobičajenom, zapaljivom retorikom

Predrag NIKOLIĆ