Povežite se sa nama

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

MONITOR: Milorad Dodik kaže da je Bosna i Hercegovina nepotrebna zemlja, napravljena na bazi tempiranih laži?

KAZAZ: Da, ona živi na bazi tempiranih laži koje proizvodi sam Dodik, ali i drugi nacionalisti, bošnjački, srpski i hrvatski skupa. Tu prije svega mislim na nacionalističke interpretacije rata, historijski revizionizam, negaciju genocida i drugih masovnih zločina i pretvaranje ratnih zločinaca u nacionalne heroje. To svjesno proizvođenje laži, kao maska za bezočnu pljačku zemlje karakterističnu za političke etno kartele, Dodikov je specijalitet. Ali, on nema snage da sruši zemlju i osamostali Republiku Srpsku, baš kao što nemaju ni drugi snage da nametnu svoja politička rješenja i ostvare secesionističke ili unitarističke ciljeve.

BiH živi u ravnoteži nacionalističke nemoći, proizvodnji straha i bezočnoj pljački društvene imovine.

MONITOR: Vi ste prije tri godine u intervjuu Monitoru rekli da je turkofilija premrežila bošnjački mentalni prostor; da bošnjačke tobožnje elite u horskom navijanju za Erdogana narod drže u mentalnom ropstvu… Šta se u međuvremenu promijenilo?

KAZAZ:  Promijenilo se raspoloženje u Turskoj i Erdoan je na lokalnim izborima izgubio Istanbul, Ankaru i Izmir, tri najveća turska grada. A to znači da je morao preko Izetbegovića ojačati pritisak u BiH i ispostaviti zahtjev da ovdašnje institucije što prije isporuče njegovom režimu turske državljane koji gotovo dvije decenije rade u našoj zemlji, s optužbom da su ti ljudi gulenovci i da su učestvovali u poznatom državnom udaru. A to je ojačalo otpor erdoanizmu kao najozbiljnijoj Izetbegovićevoj političkoj doktrini. Mentalno ropstvo se raspuklo, a Erdoan je od nacionalnog heroja postao u očima većine stanovništva običan diktator. To pokazuju i neke činjenice: njegove posjete BiH ne doživljavaju se više kao veliki bošnjački događaji, niti je Erdoan lider kojemu se ljudi dive. Dobra promjena, mora se reći.

MONITOR: Politički analitičari kažu da živimo u vremenu kada je nacija postala glavni kriterij svega i da živimo u mikro svjetovima, gdje se nacionalna atribucija stavlja na prvo mjesto…  Važi li to i za BiH?

KAZAZ: Naravno, pri čemu je ovdje takav proces svođenja čovjekovog identiteta na samo jednu odrednicu, nacionanalnu, pojačan onoliko puta koliko nacionalizam međusobno politički ratuje u BiH. Ali, ne možemo se oteti utisku da najzeda konzervativizma, rigdinih ideologija, rasizma pa i ur-fašizma, kako bi rekao Umberto Eko, u ovom vijeku pokazuje da je poražen duh integracije iz druge polovine 20. vijeka i da danas živimo snažne dezintegracijske procese.

Nadati se da će oporavka ljevice i ubrzanje klimatskih promjena natjerati establišment na promjenu ideoloških naracija. A ta nada, ma koliko krhka, jest jedino ono za šta se vrijedi boriti u svijetu koji nastanjujemo.

MONITOR: Kada se sve navedeno ima u vidu kakvu budućnost BiH može da očekuje?

KAZAZ: Dugoročna, kako je već rečeno, ravnoteža nemoći tri nacionalizma da pobijede u međusobnom sukobu.

MONITOR: Vi ste doživljavali od čuvara vlastodržačkog poretka u BiH prijetnje, ucjene, najgnusnije laži na društvenim mrežama… Imate li i danas takvih neprijatnosti?

KAZAZ: Da, bošnjački nacionalisti prijetili su mi smrću, proglašavali me četnikom, ustašom i komunistom, odvrtali mi šarafe na točkovima automobila, presijecali kočiono crijevo, zabranjivali gostovanja na promocijama knjiga i na koncu lažno optužili za mobing. Međutim, sve sam ih dobio na sudu, razobličio njihove laži i nastavljam borbu.

 

Na socijalnoj bombi

MONITOR: Državljanstva BiH se u protekle četiri i po godine odreklo 18.759 građana, od kojih je 8.167 mladih koji se, najvjerovatnije, neće vratiti u BiH, podaci su Ministarstva civilnih poslova. Zbog čega se odriču državljanstva?

KAZAZ: Mnogo je razloga za odlazak ljudi s ovih prostora u inostranstvo i za odricanje od državljanstva. Ne postoje tačni podaci o tome koliko je ljudi u posljednje vrijeme otišlo u BiH tražeći posao u zapadnim zemljama. Ni podaci koje pominjete nisu potpuno pouzdani, jer ih plasira institucija vlasti koja je u više navrata u javnost iznosila nepouzdane statističke informacije.

Prema nekim pretpostavkama iz BiH godišnje ode čitav jedan grad, pa se može reći da ova zemlja polako postaje demografska pustinja. Ogromne teritorije za koje je nacionalizam ratovao devedesetih godina prošlog vijeka danas su nenastanjene. A to znači da strah od sukoba koji se stalno širi u društvenom polju proizvodi demografsku katastrofu, pa se može reći da su sva tri nacionalizma u BiH samo sebi najveći neprijatelji, jer strahom tjeraju stanovništvo da odlazi iz zemlje.

Na drugoj strani propast privrede, naročito industrijske proizvodnje, rezultira strašnim siromašenjem, a BiH se pretvorila u zemlju veoma siromašnih slojeva stanovništva, gdje, prema nekim pokazateljima, gotovo četrdeset procenata stanovištva živi ispod donje granice siromaštva, a preko pola miliona je nezaposlenih. Istodobno, zemlja je, statistike to potvrđuju, dobila preko stotinu milionera.

Taj jaz između uskog kruga bogatih i ogromnog broja siromašnih poizvodi socijalnu bombu. Ona zasad neće eksplodirati, jer ljudi pronalaze spas u inostranstvu, a odriču se državljanstva jer ne žele živjeti u zemlji stalnih poltičkih sukoba. Na drugoj strani, takav masovni odlazak rezultirat će time da će u skoroj budućnosti propasti penzioni fondovi. A to može dovesti do toga da sadašnji državni službenici, kojih ima oko 200.000, kad odu i penziju, a nema im ko nju i zarađivati, krenu u masovne pobune. To znači da zemlja živi i na odgođenoj socijalnoj bombi

 

U raljama Beograda i Zagreba

MONITOR: Je li, i ako jeste zašto, BiH u raljama Beograda i Zagreba?

KAZAZ: Naravno da jest, a razlog je jednostavan: velikodržavne ideologije nisu otišle sa scene. Naprotiv, one su Dejtonskim sporazumom legitimirane na međunarodnom planu.

Taj  sporazum omogućio je Srbiji i Hrvatskoj da kao njegove potpisnice drže BiH u svojim, kako kažete, raljama. Sve dok BiH bude u unutarnjim sukobima, a to je očigledno dugoročan proces, velikodržavne ideologije u Beogradu i Zagrebu promatrat će je kao dio plijena. Srbija naročito, jer je, jasno je u ovom momentu, izgubila i na Kosovu, a o Crnoj Gori da ne govorimo.

Gubitak Kosova srpski nacionalisti nastoje nadoknaditi u BiH idejom prisajedinjena Republike Srpske tzv. zemlji matici. No, da bi se ta ideja ostvarila nužan je rat. Srbija je ratove s kraja prošlog vijeka izgubila, nema osnova da taj za razbijanje BiH dobije, tim prije što nije mogla dobiti ni onaj 1992-1995.

 

                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

FLORIJAN BIBER, PROFESOR UNIVERZITETA U GRACU: Đukanović bi mogao postati žrtva sopstevnog sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, rijetko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila

 

MONITOR: Glavna svjetska tema je i pandemija Kovid-19. Hoće li ovo teško zajedničko iskustvo, približiti  zemlje ili će ih još više udaljiti i okrenuti, prije svega, bogatije EU države sopstvenim interesima?

BIBER: Iako su građani nekih članica EU, posebno Italijani, razumljivo je više razočarani u EU nego što su to bili pre Kovida-19, uopšteno posmatrajući, izgleda da ljudi nisu izgubili poverenje u EU. Međutim, mnogo je važnija činjenica da, kada su ljudi razočarani u EU ili kritični prema njoj, to nije zato što ona radi suviše toga ili što postaje suviše moćna, već zato što je ono što preduzima suviše malo. Kao posledica, tu su dve stvari: zahtev za više saradnje i očekivanje da će samo međunacionalna saradnja moći da odgovori na izazove. Mi živimo u ironičnom trenutku u kojem je vođstvo EU bojažljivo i neodlučno da bliže integriše i ojača EU, dok građani, čini se, daju tome mnogo veću podršku. Pre pandemije, poverenje kao i nivo identifikacije sa EU, porasli su među građanima. Važno je i to što su  prvi put, privilegovani građani EU mogli da osete kako izgleda kada su granice zatvorene. Doživljena izolacija i ograničeno kretanje pokazali su očiglednijom važnost otvorenosti evropskih granica. Nisam primetio da su lideri EU to preveli u više saradnje, a mnoge vlade su pokazale veoma uskogrud refleks. To će otežati sprovođenje u realnost težnje za većom integracijom. U zavisnosti od trajanja i jačine krize biće i ekonomske posledice koje često osnažuju izolacionističke i ultra desne snage, kao što smo videli u godinama posle globalne ekonomske krize.

MONITOR: Izbori u Evropi održavani su, od marta,  bez većeg odlaganja.  Da li su borba državnih institucija i vođstvo lidera kroz izazov epidemije, u zemljama gde su se izbori dogodili,  uticali na rezultate?

BIBER: Pandemija je, i u demokratijama i u diktaturama stavila na test odnos između građana i države i pokazala sve ,,različite nijanse sive” između njih u upravljanju krizom. Ako su vlade krizom dobro upravljale, dogodio se rast poverenja. Na primer u Nemačkoj, Angela Merkel uživa visok stepen poverenja, uprkos tome što je toliko dugo na vlasti. To je naravno i podrška stabilnosti u nesigurnim vremenima. U Belorusiji brojnost protesta i jasna podrša opoziciji takođe su bili produkt Kovida-19. Naravno, to nije bio uzrok ali jeste okidač. Lukašenko je umanjivao opasnost od epidemije i izjavljivao da se bolest može lečiti votkom, odbijajući građane i podrivajući njihovo poverenje. Protesti u Srbiji posle izbora pokazali su slično nepoverenje, čak iako je njihov intenzitet bio mnogo manji.

Nastasja RADOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Očekivanja građana velika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova vlast neće imati priliku da se uči svom poslu jer su očekivanja građana velika i biće mnogo manje strpljenja za greške. Ako ne budu poštovali Ustav i zakone, treba ih odmah mijenjati

 

MONITOR: Ove sedmice održana je prva sjednica parlamenta, nakon konstitutivne Skupštine. Iz redova Liberalne partije i Demokratske partije socijalista čuli su se stavovi da je „država u opasnosti“. Je li država u opasnosti danas i od čega?

ĐUROVIĆ: DPS nastavlja sa retorikom iz predizborne kampanje da je država u opasnosti nasuprot izjavama njihovog predsjednika Mila Đukanovića, ponovljenim u više navrata nakon 30. avgusta, da se na ovim izborima nije odlučivalo o državi. Država nije u opasnosti zbog  puke i prijeko potrebne promjene vlasti. DPS i  Đukanović su najveći krivci što se u Crnoj Gori nisu u 30 godina razvile profesionalne institucije koje jedino mogu garantovati stabilan razvoj države.  DPS je zarobio  državu i  ta  struktura  je najviše ugrožavala Crnu Goru. Nova vlast na djelu treba da pokaže da li je odgovorna prema svim građanima, uključujući i one koji nisu glasali za partije na vlasti, a to znači i poštovanje Ustava koji je jasno odredio karakter Crne Gore u smislu njenog državnog uređenja, organizacije vlasti, građanskih prava i sloboda.  Nova vlast je potpisla sporazum kojim se iskazuje opredijeljenost da se poštuje Ustav i spoljopolitički prioriteti i treba im dati priliku da dokažu svoje opredjeljenje. DPS je na djelu pokazao da ne poštuje Ustav i zakone koje je sam donosio: 1) zakonodavnu vlast (Skupštinu) oslobodio je kontrole sudske vlasti i narušio, suprotno Ustavu, ravnopravnost tri grane vlasti; 2) DPS je nagradio sudsku vlast trećim i sedmim mandatima, stanovima i drugim privilegijama; 3) pred zakonom nisu svi bili jednaki jer zakoni nisu važili za DPS članove i pristalice; 4) izbori, suprtono Ustavu, nisu bili slobodni… Ako ne budu poštovali Ustav i zakone, novu vlast treba odmah mijenjati.

MONITOR: Kako vidite proces formiranja nove vlade?

ĐUROVIĆ: Proces formiranja nove vlade odvija se u širokom krugu političkih aktera, sastavnih djelova pobjedničkih koalicija, koji imaju različite vrijednosti, interese  i shvatanje politike. Neće biti lako pomiriti sve te razlike i pristupe. Partije koje čine novu vlast su nakon izbora nastavile sa međusobnim optužbama i uvredama, koje su dva-tri mjeseca prije izbora uspjele da ostave po strani. I pozicija mandatara je u jednom trenutku dovedena u pitanje i to od članica koalicije na čijem je čelu bio  Zdravko Krivokapić. Proces formiranja nove vlade dijelom je posljedica nedostatka iskrene predizborne komunikacije i dogovora partija koje čine sadašnju vlast. Prije 30. avgusta je bilo potrebno dogovoriti i potpisati osnovne principe na kojima treba da se formira nova vlada u slučaju pobjede tadašnje opoziije na izborima. Javnosti nije poznato da  li je bilo pokušaja postizanja takvih dogovora. Ukoliko novu vladu bude karakterisalo međusobno nepovjerenje  kao što je to bilo prije izbora, onda će njen učinak biti veoma ograničen i skroman u odnosu na (pre)velika očekivanja građana.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINO BURDŽOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Himna posljednjih emigranata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo 

 

MONITOR: Kažu najteže je biti priznat u svojem mjestu! Što vam znači nagrada Ratkovićevih večeri poezije koja se dodjeljuje u vašem rodnom Bijelom Polju?

BURDŽOVIĆ: Ja sam dao intervju Pobjedi nakon dodjele nagrade Risto Ratković, i naslovio ga „Još po moru teče Lim” a kolege su redakcijski promijenili u ,,Uvijek mi je bilo stalo da se dokažem u Bijelom Polju” što mi pomalo zvuči onako industrijski, rekao bih, mada nije daleko od istine. Ćamil Sijarić je govorio da su „književne nagrade melemi na ranama pisaca” i ja sam eto, početkom septembra, taj neki moj najdraži melem privio na svoje rane koje sam iz Bijelog Polja ponio u bijeli svijet. Mene je ova nagrada vratila kući, nakon dvije decenije izbivanja iz Crne Gore. U jednoj pjesmi sam zapisao: „I Odisej je bio toliko dugo van Itake, jedina razlika je što ja nijesam ubio ničijeg sina…”. Nijedna nagrada nije od netalenta napravila pisca, niti obrnuto, nedobijene nagrade nijesu ni promil naštetile majstorima pisane riječi, naprotiv, više same sebi.

MONITOR: Nagrađeni ste za knjigu Rifat, koja je pjesnički omaž narodnom heroju Rifatu Burdžoviću Tršu. Predstavite ovu knjigu koja daje sliku jednog zlog vremena i stradanja. Na kraju knjige objavili ste prilog o pogibiji Burdžovića, Volođe Kneževića i Tomaša Žižića.

BURDŽOVIĆ:  Tek sam sad vidio koliko je teško pisati o nekom ko nosi isto prezime! Oko godinu dana sam iščitavao knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao i o tragičnoj sudbini mojeg rođaka koji slovi za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je dao naš narod u dvadesetom vijeku. Knjiga Rifat nije „burazerska” niti familijarna! Ja sam knjigu koncipirao kao „pisma davnašnjem rođaku” i ovo je vjerovatno prvi put da se nešto objavi o Rifatu Burdžoviću Tršu a da nije stoprocentna publicistika, istorijska priča ili politička ujdurma. Izjava Slobodana Jakovljevića, jedinog očevica stradanja trojice narodnih heroja, data u Banatskom Novom Selu u maju 2007. godine, koja ide kao prilog možda je i najznačajniji dio ove knjige! Sve je uredno zavedeno, pred svjedocima, islednicima, ispečatirano i mislim da mu trebamo vjerovati s obzirom na to  da se radi o čovjeku koji je izgubio oca i petoricu braće zbog zločina koji je počinjen nad partizanskim rukovodiocima. Sve je do tančina opisao, kao pisac bio je tolika moralna veličina da nije htio tajnu iz 1942. godine, koja njegove najbliže rođake denuncira, ponijeti u grob. Narod kao narod, izmislio je pet-šest verzija i valjda je došlo vrijeme da se prekine sa teorijama zavjere. Moja knjiga ide u prilog tome.

MONITOR: Kako tumačite to što je u Crnoj Gori malo podsjećanja na ovakve individualne podvige, a stalno teče jedna opšta istorija podjela?

BURDŽOVIĆ: Podjele i kriza identiteta neraskidivi su dio crnogorske svakodnevice. Do kada će to trajati Bog sami zna. Najgore je što postoje tačke sa kojih nema povratka i toga je malo ko u Crnoj Gori svjestan! Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo i upada u letargiju koja može biti pogubna za njenu državnost.

Predrag NIKOLIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo