Povežite se sa nama

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

MONITOR: Milorad Dodik kaže da je Bosna i Hercegovina nepotrebna zemlja, napravljena na bazi tempiranih laži?

KAZAZ: Da, ona živi na bazi tempiranih laži koje proizvodi sam Dodik, ali i drugi nacionalisti, bošnjački, srpski i hrvatski skupa. Tu prije svega mislim na nacionalističke interpretacije rata, historijski revizionizam, negaciju genocida i drugih masovnih zločina i pretvaranje ratnih zločinaca u nacionalne heroje. To svjesno proizvođenje laži, kao maska za bezočnu pljačku zemlje karakterističnu za političke etno kartele, Dodikov je specijalitet. Ali, on nema snage da sruši zemlju i osamostali Republiku Srpsku, baš kao što nemaju ni drugi snage da nametnu svoja politička rješenja i ostvare secesionističke ili unitarističke ciljeve.

BiH živi u ravnoteži nacionalističke nemoći, proizvodnji straha i bezočnoj pljački društvene imovine.

MONITOR: Vi ste prije tri godine u intervjuu Monitoru rekli da je turkofilija premrežila bošnjački mentalni prostor; da bošnjačke tobožnje elite u horskom navijanju za Erdogana narod drže u mentalnom ropstvu… Šta se u međuvremenu promijenilo?

KAZAZ:  Promijenilo se raspoloženje u Turskoj i Erdoan je na lokalnim izborima izgubio Istanbul, Ankaru i Izmir, tri najveća turska grada. A to znači da je morao preko Izetbegovića ojačati pritisak u BiH i ispostaviti zahtjev da ovdašnje institucije što prije isporuče njegovom režimu turske državljane koji gotovo dvije decenije rade u našoj zemlji, s optužbom da su ti ljudi gulenovci i da su učestvovali u poznatom državnom udaru. A to je ojačalo otpor erdoanizmu kao najozbiljnijoj Izetbegovićevoj političkoj doktrini. Mentalno ropstvo se raspuklo, a Erdoan je od nacionalnog heroja postao u očima većine stanovništva običan diktator. To pokazuju i neke činjenice: njegove posjete BiH ne doživljavaju se više kao veliki bošnjački događaji, niti je Erdoan lider kojemu se ljudi dive. Dobra promjena, mora se reći.

MONITOR: Politički analitičari kažu da živimo u vremenu kada je nacija postala glavni kriterij svega i da živimo u mikro svjetovima, gdje se nacionalna atribucija stavlja na prvo mjesto…  Važi li to i za BiH?

KAZAZ: Naravno, pri čemu je ovdje takav proces svođenja čovjekovog identiteta na samo jednu odrednicu, nacionanalnu, pojačan onoliko puta koliko nacionalizam međusobno politički ratuje u BiH. Ali, ne možemo se oteti utisku da najzeda konzervativizma, rigdinih ideologija, rasizma pa i ur-fašizma, kako bi rekao Umberto Eko, u ovom vijeku pokazuje da je poražen duh integracije iz druge polovine 20. vijeka i da danas živimo snažne dezintegracijske procese.

Nadati se da će oporavka ljevice i ubrzanje klimatskih promjena natjerati establišment na promjenu ideoloških naracija. A ta nada, ma koliko krhka, jest jedino ono za šta se vrijedi boriti u svijetu koji nastanjujemo.

MONITOR: Kada se sve navedeno ima u vidu kakvu budućnost BiH može da očekuje?

KAZAZ: Dugoročna, kako je već rečeno, ravnoteža nemoći tri nacionalizma da pobijede u međusobnom sukobu.

MONITOR: Vi ste doživljavali od čuvara vlastodržačkog poretka u BiH prijetnje, ucjene, najgnusnije laži na društvenim mrežama… Imate li i danas takvih neprijatnosti?

KAZAZ: Da, bošnjački nacionalisti prijetili su mi smrću, proglašavali me četnikom, ustašom i komunistom, odvrtali mi šarafe na točkovima automobila, presijecali kočiono crijevo, zabranjivali gostovanja na promocijama knjiga i na koncu lažno optužili za mobing. Međutim, sve sam ih dobio na sudu, razobličio njihove laži i nastavljam borbu.

 

Na socijalnoj bombi

MONITOR: Državljanstva BiH se u protekle četiri i po godine odreklo 18.759 građana, od kojih je 8.167 mladih koji se, najvjerovatnije, neće vratiti u BiH, podaci su Ministarstva civilnih poslova. Zbog čega se odriču državljanstva?

KAZAZ: Mnogo je razloga za odlazak ljudi s ovih prostora u inostranstvo i za odricanje od državljanstva. Ne postoje tačni podaci o tome koliko je ljudi u posljednje vrijeme otišlo u BiH tražeći posao u zapadnim zemljama. Ni podaci koje pominjete nisu potpuno pouzdani, jer ih plasira institucija vlasti koja je u više navrata u javnost iznosila nepouzdane statističke informacije.

Prema nekim pretpostavkama iz BiH godišnje ode čitav jedan grad, pa se može reći da ova zemlja polako postaje demografska pustinja. Ogromne teritorije za koje je nacionalizam ratovao devedesetih godina prošlog vijeka danas su nenastanjene. A to znači da strah od sukoba koji se stalno širi u društvenom polju proizvodi demografsku katastrofu, pa se može reći da su sva tri nacionalizma u BiH samo sebi najveći neprijatelji, jer strahom tjeraju stanovništvo da odlazi iz zemlje.

Na drugoj strani propast privrede, naročito industrijske proizvodnje, rezultira strašnim siromašenjem, a BiH se pretvorila u zemlju veoma siromašnih slojeva stanovništva, gdje, prema nekim pokazateljima, gotovo četrdeset procenata stanovištva živi ispod donje granice siromaštva, a preko pola miliona je nezaposlenih. Istodobno, zemlja je, statistike to potvrđuju, dobila preko stotinu milionera.

Taj jaz između uskog kruga bogatih i ogromnog broja siromašnih poizvodi socijalnu bombu. Ona zasad neće eksplodirati, jer ljudi pronalaze spas u inostranstvu, a odriču se državljanstva jer ne žele živjeti u zemlji stalnih poltičkih sukoba. Na drugoj strani, takav masovni odlazak rezultirat će time da će u skoroj budućnosti propasti penzioni fondovi. A to može dovesti do toga da sadašnji državni službenici, kojih ima oko 200.000, kad odu i penziju, a nema im ko nju i zarađivati, krenu u masovne pobune. To znači da zemlja živi i na odgođenoj socijalnoj bombi

 

U raljama Beograda i Zagreba

MONITOR: Je li, i ako jeste zašto, BiH u raljama Beograda i Zagreba?

KAZAZ: Naravno da jest, a razlog je jednostavan: velikodržavne ideologije nisu otišle sa scene. Naprotiv, one su Dejtonskim sporazumom legitimirane na međunarodnom planu.

Taj  sporazum omogućio je Srbiji i Hrvatskoj da kao njegove potpisnice drže BiH u svojim, kako kažete, raljama. Sve dok BiH bude u unutarnjim sukobima, a to je očigledno dugoročan proces, velikodržavne ideologije u Beogradu i Zagrebu promatrat će je kao dio plijena. Srbija naročito, jer je, jasno je u ovom momentu, izgubila i na Kosovu, a o Crnoj Gori da ne govorimo.

Gubitak Kosova srpski nacionalisti nastoje nadoknaditi u BiH idejom prisajedinjena Republike Srpske tzv. zemlji matici. No, da bi se ta ideja ostvarila nužan je rat. Srbija je ratove s kraja prošlog vijeka izgubila, nema osnova da taj za razbijanje BiH dobije, tim prije što nije mogla dobiti ni onaj 1992-1995.

 

                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo