Povežite se sa nama

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

MONITOR: Milorad Dodik kaže da je Bosna i Hercegovina nepotrebna zemlja, napravljena na bazi tempiranih laži?

KAZAZ: Da, ona živi na bazi tempiranih laži koje proizvodi sam Dodik, ali i drugi nacionalisti, bošnjački, srpski i hrvatski skupa. Tu prije svega mislim na nacionalističke interpretacije rata, historijski revizionizam, negaciju genocida i drugih masovnih zločina i pretvaranje ratnih zločinaca u nacionalne heroje. To svjesno proizvođenje laži, kao maska za bezočnu pljačku zemlje karakterističnu za političke etno kartele, Dodikov je specijalitet. Ali, on nema snage da sruši zemlju i osamostali Republiku Srpsku, baš kao što nemaju ni drugi snage da nametnu svoja politička rješenja i ostvare secesionističke ili unitarističke ciljeve.

BiH živi u ravnoteži nacionalističke nemoći, proizvodnji straha i bezočnoj pljački društvene imovine.

MONITOR: Vi ste prije tri godine u intervjuu Monitoru rekli da je turkofilija premrežila bošnjački mentalni prostor; da bošnjačke tobožnje elite u horskom navijanju za Erdogana narod drže u mentalnom ropstvu… Šta se u međuvremenu promijenilo?

KAZAZ:  Promijenilo se raspoloženje u Turskoj i Erdoan je na lokalnim izborima izgubio Istanbul, Ankaru i Izmir, tri najveća turska grada. A to znači da je morao preko Izetbegovića ojačati pritisak u BiH i ispostaviti zahtjev da ovdašnje institucije što prije isporuče njegovom režimu turske državljane koji gotovo dvije decenije rade u našoj zemlji, s optužbom da su ti ljudi gulenovci i da su učestvovali u poznatom državnom udaru. A to je ojačalo otpor erdoanizmu kao najozbiljnijoj Izetbegovićevoj političkoj doktrini. Mentalno ropstvo se raspuklo, a Erdoan je od nacionalnog heroja postao u očima većine stanovništva običan diktator. To pokazuju i neke činjenice: njegove posjete BiH ne doživljavaju se više kao veliki bošnjački događaji, niti je Erdoan lider kojemu se ljudi dive. Dobra promjena, mora se reći.

MONITOR: Politički analitičari kažu da živimo u vremenu kada je nacija postala glavni kriterij svega i da živimo u mikro svjetovima, gdje se nacionalna atribucija stavlja na prvo mjesto…  Važi li to i za BiH?

KAZAZ: Naravno, pri čemu je ovdje takav proces svođenja čovjekovog identiteta na samo jednu odrednicu, nacionanalnu, pojačan onoliko puta koliko nacionalizam međusobno politički ratuje u BiH. Ali, ne možemo se oteti utisku da najzeda konzervativizma, rigdinih ideologija, rasizma pa i ur-fašizma, kako bi rekao Umberto Eko, u ovom vijeku pokazuje da je poražen duh integracije iz druge polovine 20. vijeka i da danas živimo snažne dezintegracijske procese.

Nadati se da će oporavka ljevice i ubrzanje klimatskih promjena natjerati establišment na promjenu ideoloških naracija. A ta nada, ma koliko krhka, jest jedino ono za šta se vrijedi boriti u svijetu koji nastanjujemo.

MONITOR: Kada se sve navedeno ima u vidu kakvu budućnost BiH može da očekuje?

KAZAZ: Dugoročna, kako je već rečeno, ravnoteža nemoći tri nacionalizma da pobijede u međusobnom sukobu.

MONITOR: Vi ste doživljavali od čuvara vlastodržačkog poretka u BiH prijetnje, ucjene, najgnusnije laži na društvenim mrežama… Imate li i danas takvih neprijatnosti?

KAZAZ: Da, bošnjački nacionalisti prijetili su mi smrću, proglašavali me četnikom, ustašom i komunistom, odvrtali mi šarafe na točkovima automobila, presijecali kočiono crijevo, zabranjivali gostovanja na promocijama knjiga i na koncu lažno optužili za mobing. Međutim, sve sam ih dobio na sudu, razobličio njihove laži i nastavljam borbu.

 

Na socijalnoj bombi

MONITOR: Državljanstva BiH se u protekle četiri i po godine odreklo 18.759 građana, od kojih je 8.167 mladih koji se, najvjerovatnije, neće vratiti u BiH, podaci su Ministarstva civilnih poslova. Zbog čega se odriču državljanstva?

KAZAZ: Mnogo je razloga za odlazak ljudi s ovih prostora u inostranstvo i za odricanje od državljanstva. Ne postoje tačni podaci o tome koliko je ljudi u posljednje vrijeme otišlo u BiH tražeći posao u zapadnim zemljama. Ni podaci koje pominjete nisu potpuno pouzdani, jer ih plasira institucija vlasti koja je u više navrata u javnost iznosila nepouzdane statističke informacije.

Prema nekim pretpostavkama iz BiH godišnje ode čitav jedan grad, pa se može reći da ova zemlja polako postaje demografska pustinja. Ogromne teritorije za koje je nacionalizam ratovao devedesetih godina prošlog vijeka danas su nenastanjene. A to znači da strah od sukoba koji se stalno širi u društvenom polju proizvodi demografsku katastrofu, pa se može reći da su sva tri nacionalizma u BiH samo sebi najveći neprijatelji, jer strahom tjeraju stanovništvo da odlazi iz zemlje.

Na drugoj strani propast privrede, naročito industrijske proizvodnje, rezultira strašnim siromašenjem, a BiH se pretvorila u zemlju veoma siromašnih slojeva stanovništva, gdje, prema nekim pokazateljima, gotovo četrdeset procenata stanovištva živi ispod donje granice siromaštva, a preko pola miliona je nezaposlenih. Istodobno, zemlja je, statistike to potvrđuju, dobila preko stotinu milionera.

Taj jaz između uskog kruga bogatih i ogromnog broja siromašnih poizvodi socijalnu bombu. Ona zasad neće eksplodirati, jer ljudi pronalaze spas u inostranstvu, a odriču se državljanstva jer ne žele živjeti u zemlji stalnih poltičkih sukoba. Na drugoj strani, takav masovni odlazak rezultirat će time da će u skoroj budućnosti propasti penzioni fondovi. A to može dovesti do toga da sadašnji državni službenici, kojih ima oko 200.000, kad odu i penziju, a nema im ko nju i zarađivati, krenu u masovne pobune. To znači da zemlja živi i na odgođenoj socijalnoj bombi

 

U raljama Beograda i Zagreba

MONITOR: Je li, i ako jeste zašto, BiH u raljama Beograda i Zagreba?

KAZAZ: Naravno da jest, a razlog je jednostavan: velikodržavne ideologije nisu otišle sa scene. Naprotiv, one su Dejtonskim sporazumom legitimirane na međunarodnom planu.

Taj  sporazum omogućio je Srbiji i Hrvatskoj da kao njegove potpisnice drže BiH u svojim, kako kažete, raljama. Sve dok BiH bude u unutarnjim sukobima, a to je očigledno dugoročan proces, velikodržavne ideologije u Beogradu i Zagrebu promatrat će je kao dio plijena. Srbija naročito, jer je, jasno je u ovom momentu, izgubila i na Kosovu, a o Crnoj Gori da ne govorimo.

Gubitak Kosova srpski nacionalisti nastoje nadoknaditi u BiH idejom prisajedinjena Republike Srpske tzv. zemlji matici. No, da bi se ta ideja ostvarila nužan je rat. Srbija je ratove s kraja prošlog vijeka izgubila, nema osnova da taj za razbijanje BiH dobije, tim prije što nije mogla dobiti ni onaj 1992-1995.

 

                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

Kristof Bender – potpredsjednik Evropske stabilizacione inicijative: Mijenjati sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore

 

ESI je vodeća strateška analitička grupa za jugoistočnu Evropu i politiku EU proširenja. Kristof Bender je dio ESI ekspertskog tima od početka 2000.god. i živio je dugo vremena u Srbiji, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori. Trenutno živi u rodnoj Austriji. Tečno govori naš jezik.

MONITOR: Nedavno je ESI objavio analizu pristupnih pregovora sa prijedlozima kako da se ubrza proces evropskih integracija zemalja zapadnog Balkana. Šta je glavna zamjerka sa vaše strane na dosadašnji tok pregovora? 

BENDER: Ključni problem u dosadašnjem procesu pristupanja je nepostojanje realnog i ostvarivog cilja od strane zemalja kandidata.

Crna Gora je, kao i većina zemalja zapadnog Balkana u određenim momentima pokazala da može odraditi dobar posao u smislu zahtjevnih reformi u razumnom vremenskom roku. To se ranije desilo kada je trebalo ispuniti kriterije za bezvizni režim sa Šengenom, onda u slučaju ispunjavanja Upitnika EU ili u slučaju ispunjavanja kriterija za početak pristupnih pregovora.

Problem je u tome da kada određena država otpočne pristupne pregovore nema pred sobom realni i ostvarivi cilj. Članstvo u Evropskoj Uniji je više kao neki cilj u dalekoj budućnosti koji je izvan domašaja Crne Gore. Francuski predsjednik Makron je jasno stavio do znanja da EU može primiti nove članice tek kada se sama EU reformiše a to već ne zavisi samo od Crne Gore.

MONITOR: Često se navodi da je Crna Gora lider u EU integracijama, ali sudeći po ESI analizi sa ovakvom dinamikom CG će doći sa sadašnjih 98 na zadata 33 boda potrebna za članstvo tek za 30 godina. Takođe CG ima nakon 8 godina pregovora skoro isti broj bodova kao S.Makedonija koja nije ni počela pregovore. Kakvo je vaše viđenje Crne Gore i da li mislite da je sadašnja vladajuća garnitura sposobna da napravi suštinski progres ka članstvu u EU ili se radi o simuliranju reformi? 

BENDER: Protekle godine su pokazale da pristupni pregovori nisu rezultirali ispunjenjem ključnog cilja a to je transformacija i reforma. Čak i takozvani predvodnici, Crna Gora i Srbija, se suštinski nisu promijenile. To je nešto što tvrdi Evropska komisija u svojim analizama i ocjenama.

Naravno, možemo se, a i trebamo se žaliti na državno rukovodstvo. Ali ovdje je poenta nešto drugo. Kada pogledate na nove članice EU iz istočne Evrope vidite da su nekoliko njih prošle kroz process pridruživanja sa liderima koji su bili ili korumpirani ili nezainteresirani za prave reforme. Ali sa druge strane postojala je dinamična energija u tim državama koja ih je tjerala da slijede evropsku agendu. Zabušavanje sa EU integracijama bi za njih bilo ravno političkom samoubistvu.

Danas su stvari veoma drugačije i političarima je mnogo lakše da skrenu pažnju sa reformi i vladavine prave na priče o nacionalnim identitetima, granicama i simbolima.

MONITOR: Da li to znači da je stanovništvo lakše pokrenuti na takve vrste protesta, kao što je slučaj sa protestima u Crnoj Gori oko novog zakona o religiji i crkvenoj imovini, nego oko suštinskih stvari od kojih se živi?  

BENDER: Perspektiva članstva u Evropskoj uniji je nešto što može mobilizirati stanovništvo. Slovaci su shvatili krajem devedesetih da njihovi češki, mađarski i poljski susjedi napreduju brže ka članstvu u EU jer je njihova zemlja zapela u blatu zbog autoritarnog režima Vladimira Mečijara. To je na kraju dovelo do Mečijarevog pada. Ovo je bilo moguće jer je vladalo uvjerenje da ako Slovačka radi ispravne stvari da se može jednako brzo kretati ka EU integracijama kao i Mađari i Česi. Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore.

MONITOR:  U čemu vidite glavnu razliku izmedju Hrvatske i Crne Gore kod pristupnih pregovora? Hrvatska je za 6 god. zatvorila sva 33 poglavlja a Crna Gora je za 8 godina uspjela zatvoriti samo 3 poglavlja.

BENDER: U Hrvatskoj je tada pristupanje Evropskoj Uniji bilo na vrhu prioriteta. Postojalo je prije svega uvjerenje da ako Hrvatska radi naporno i ispunjava što se traži od nje da će u dogledno vrijeme postati država članica EU. Državno rukovodstvo je bilo predano tom projektu i svoju političku budućnost su vezali za postavljeni cilj. Hiljade zaposlenih u državnoj administraciji su marljivo radili na ispunjenju kriterija jer su vjerovali da čine nešto što je od velikog značaja za njihovu zemlju.

U Crnoj Gori nema ovakve pokretačke energije. Čak i kad bi Crna Gora ispunjavala ono što se od nje traži ostaje upitno da li bi je pustili u punopravno članstvo. Ovo je nešto što sigurno ne daje podsticaj ni državnom rukovodstvu ni brojnim službenicima koji na svoja pleća trebaju iznijeti najveći teret u smislu ispunjavanja pristupnih kriterija.

MONITOR: Da li to znači da su kriteriji za Hrvatsku bili blaži? 

BENDER: Pristupni kriteriji su za Crnu Goru formalno manje više isti kao i oni koji su važili za Hrvatsku- ispunjavanje standarda i implementacija cjelokupne EU legislative i pravila. Ali dosadašnja loša iskustva sa novim članicama su učinila neke starije članice puno opreznijim kod prijema preostalih zemalja aspiranata. To sada znači da će buduće članice morati da učine puno više da uvjere Uniju da su kadre implementirati politiku i pravila EU i da neće postati problematične članice čim uđu u EU.

MONITOR: Prema izvještajima EU, CG nije ostvarila progres u čak 23 poglavlja, u jednom je nazadovala a u ni jednom poglavlju nije dobila najbolju ocjenu (well advanced). U čemu je problem? 

BENDER: Problem je sada u tome što stagnacija, napredak ili nazadovanje više nisu bitni. Da li bi išta bilo drugačije da je, recimo, Evropska komisija napisala da je umjesto stagnacije Crna Gora napredovala u 23 poglavlja? I šta to zapravo znači u datom trenutku i da li bi napredak povećao šanse Crne Gore da uđe u EU?

Ili možemo si ovako reći: Zbog čega bi se crnogorsko rukovodstvo mučilo da dostigne EU standarde da bi eventualno Crna Gora postala članica za nekih 10 godina ili možda ni tada. Zar nije puno privlačnije da se uradi nešto malo i da se potencira status Crne Gore kao ,,predvodnika” gdje će sve druge zapadnobalkanske zemlje kaskati za njom?

MONITOR: Imate li dojam da su obični građani Hrvatske i Bugarske osjetili suštinski na svojoj koži da im je bolje nakon ulaska u EU (ako se izuzme mogućnost slobode putovanja i rada u zapadnoj Evropi)? 

BENDER: Članstvo u EU nije dovelo do eliminacije socio-ekonomskih nedaća u ovim zemljama, pogotovo kad se radi o problemima jednakosti ili zaštite socijalno ranjivih grupa. Samo članstvo uEU nije univerzalni lijek za sve probleme. Međutimkada pogledate kompletnu sliku ekonomskog razvoja onda je stvar veoma jasna. Sve istočnoevropske zemlje koje su ušle u EU i u jedinstveno tržište od 2004. su smanjile zaostajanje za Zapadom i napredovale u odnosu na EU prosjek. Neke zemlje, kaona primjer Estonija, Rumunija ili Bugarska su napredovale dramatično bolje od nekih drugih država, kao što je na primjer Hrvatska. Ali sve u svemu, svi su napredovali manje ili više što je u ogromnom kontrastu sa zemljama koje su na obodu EU i na čekanju za članstvo, od zapadnog Balkana pa do Moldavije i Ukrajine.

MONITOR: Da li je sadašnja EU dobar okvir za zemlje zapadnog Balkana? Vidimo da postoje problemi sa pravosudjem i vladavimom zakona u Poljskoj, Slovačkoj, Malti, Hrvatskoj, Bugarskoj… Da li je EU uspješna u apsorpciji ovih država ili su mnoge stvari ostale nepromijenjene? 

BENDER: Evropska unija se bori da se osigura vladavina prava kako u zemljama kandidatima tako i u zemljama članicama. Loša iskustva sa Poljskom i Mađarskom su dovele do velikog otrježnjenja. Većina država članica je sasvim jasna da ne želi da primi u članstvo države koje će biti nalik Mađarskoj ili Poljskoj, pa makar i u mini verziji unutar EU. Možemo ubrzo očekivati  nove mehanizme kojima će se osigurati vladavina zakona i za kandidate i za one koje su već članice jer je to od krucijalne važnosti za fukcionisanje EU. Ono što je već danas savršeno jasno je da ako Crna Gora hoće punopravno članstvo u EU onda će morati da se fundamentalno promijeni.

 

Ponuditi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu

MONITOR: Kako gledate na prijedlog nove metodologije koja se nudi CG i Srbiji za pristupne pregovore i u čemu su prednosti (i mane) u odnosu na dosadašnji proces?

BENDER: Mislim da bi daleko najvažnije bilo da EU da jasan i ostvariv cilj u prijelaznom periodu- koji bi zavisio od stvarnog učinka svakog kandidata posebno. Svi kriteriji trebaju biti jasno saopšteni na dugačkom spisku za svaku oblast pojedinačno. Takođe analize i ocjene za sve zemlje zapadnog Balkana trebaju biti javne i lako uporedive.

Najbolje rješenje bi bilo da se ponudi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu. Ovo bi obuhvatalo i usvajanje najvećeg dijela pravne tekovine EU i njenih pravila ali ne i puno članstvo u EU. Tako da bi takav aranžman bio prihvatljiviji za sve sadašnje članice EU. To bi svakako bila usputna stanica koja bi se svakako morala proći a ne alternativa punom članstvu u EU. To je nešto kao da svratite u Bijelo Polje na putu za Beograd, bilo da se odmorite ili sipate gorivo.Moguće je da neke zemlje uspiju zadovoljiti ove prijelazne kriterije do 2025. ukoliko bi postojala jasno obećanje iz Evrope. Mislim da je ovo kao privremeni cilj nešto što je urgentno potrebno i što bi dalo kredibilnost čitavom pristupnom procesu. Takođe taj princip regate bi bio veća motivacija državnoj administraciji i državnom rukovodstvu nego sadašnji proces u čiji zvanični cilj – članstvo u EU, trenutno više niko ne vjeruje.

Još nije jasno kako će reforma procesa stvarno izgledati ali se nadam i da će ove ideje koje je ponudila Evropska stabilizaciona inicijativa (ESI) zavrijediti pažnju.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Crna Gora je skrenula u desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novih aktera političke scene. Trebaju nam ljudi sa sposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma 

 

MONITOR: Kakav je po vama aktuelni socijalni kontekst u kome se dešavaju masovne litije u organizaciji Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ:  U Crnoj Gori prema Monstatu u 2018. godini,  stopa rizika od siromaštva iznosi 23, 8 %, i ova stopa se odnosi na stanovništvo čiji je dohodak ispod praga rizika od siromaštva koji Monstat procjenjuje na 2.270 eura godišnje za jednočlano domaćinstvo, odnosno 189 eura mjesečno.  Za četvoročlano domaćinstvo prag siromaštva je dohodak od 4.766 eura godišnje, odnosno 397 eura mjesečno. Prema Upravi za statistiku i Unicefu u riziku od siromaštva se nalazi čak 32,4% djece. U 2018. godini  u sjevernom regionu je 40 % stanovništva u riziku od siromaštva. Takođe, tom riziku je izložen svaki treći stanovnik ruralnih područja. Socijalne razlike u Crnoj Gori su izražene –  20% stanovništvaprihoduje čak  40% raspoloživog dohodka, dok  20% prihoduje svega 5,4% ukupnog dohodka stanovništva. Ovi Podaci potiču iz Monstatove „Ankete o dohotku i uslovima života“ za 2018. godinu. Komentar ovih pokazatelja ostavljam čitaocu.

Kada ljude socijalno marginalizujete i osiromašite, kada izgube vjeru u prosperitet, lični i društveni, oni se po pravilu okreću katemeljnim, fundamentalnim vrijednostima kao što su crkva i religija. Ako  ih dodatno  podstaknete da vjeruju  da ćete i tu nešto da im oduzmete, onda se ne treba čuditi buntu u vidu litija koje je proteklih sedmica organizovala Mitropolija Crnogorsko primorska. Nameće se ovdje puno pitanja, prvo je svakako – što je država uradila u proteklih 15 godina od refereduma na ovamo da socijalno integriše društvo i ponudi mu objektivan prosperitet? Da li to što u nizu anketa građani više vjeruju Mitropoliji nego državnim institucijama govori više o slabosti državnih institucija nego o crkvi koja je već vjekovima to što jeste? Da li se identitet jedne nacije gradi (isključivo) sviješću o specifičnosti kulturnog i istorijskog identiteta proisteklog iz istorijske dijalektike i standardizijom jezika,  ili pak socijalnom kohezijom, kao i političkom inkluzijom. Eto recimo Švajcarskoj ne smeta što  kulturno i lingvistički ima germanski, frankofonski, italijanski i retroromanski identitet, da bi bila politički integrisana i ekonomski bogata zajednica.Ako vladavinu bazirate na siromaštvu i  identitetskim pitanjima, onda kao zajednica balansirate na ivici žileta.

MONITOR: Kako vidite položaj Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ: Odnosi države Crne Gore i Mitropolije su kompleksni i opterećeni negiranjem crnogorskog identiteta od strane velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Identiteta iz koga je i nastala savremena država Crna Gora.

Mada je ustavom i evropskim pravnim nasljeđem crkva odvojena od države, legitimno je od Mitropolije Crnogorske primorske, kao crkve sa najvećim brojem vjernika, očekivati veću samostalnost, osobito onu kadrovske i političke prirode u odnosu na Beograd. Crkva ne bi smjela  biti instrument bilo čije politike. Mitropolija Crnogorsko primorska treba deklarativno da prihvati nezavisnost Crne Gore. Takođe, možda na prvom mjestu neohodno je da pruži ruku prema drugim vjerskim zajednicama posebno prema Islamskoj zajednici Crne Gore. Država i crkva treba da grade dijalog kroz odnos međusobnog poštovanja. Pitanja, uključujući i ona imovinske prirode se moraju rješavati transparentno, inkluzivno, uz poštovanje Ustava Crne Gore.

Na kraju ili na početku, u aktuelnom kontekstu neophodno je  naglasiti da bi sve strane trebalo da izbjegavaju nasilje koje bi moglo da ima nesagledive posljedice.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR NERZUK ĆURAK, PROFESOR SARAJEVSKOG FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA: Dodik je potpuno na tamnoj strani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha

 

MONITOR: Bosna i Hercegovina je u centru pažnje javnosti nakon što je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poručio sa sastanka sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu da će tražiti da se referendumom odluči o statusu RS.

ĆURAK:Izjava koju navodite, kao i sijaset drugih neofantastičnih izjava gospodina Dodika, svjedoče da je pomenuti provincijski kabadahija u potpunosti prešao na tamnu stranu, da ga činjenice više e zanimaju i da je spreman poput njemačkih nacionalsocijalista tridesetih godina dvadesetog stoljeća, vršiti postepeni državni udar, institucionalno i parainstitucionalno. Upravo ovih dana na HBO možemo gledati vrhunsku seriju Babilon Berlin o proizvodnji uvjeta za dolazak nacista na vlast. Laž, primitivna drska laž koja mora postati istina, čak i po cijenu ubistava, proglašavanje bezopasnih najopasnijim, potčinjavanje državnih institucija goloj sili nadolazeće desničarske moći, permanentno proizvođenje vanrednog stanja… Slično radi režim Milorada Dodika uvjeren da neočembrlenovska, ksenofobna Evropa koja pokušava pobijediti dobru Evropu ljudskih i građanskih prava, ima više sluha za njegovo plemensko desničarenje nego za izgradnju pristojne, građanske države eurounijskog tipa u Bosni i Hercegovini.

To nije daleko od istine, budući da su izjave međunarodne zajednice (i to bez ruskog učešća), nakon što su njeni predstavnici skrušeno otišli čuti propovijed na Dodikovoj gori, bile baš ono što je antibosanski član bosanskog državnog predsjedništva htio čuti: ništa. Uspostavljena je nova politička linija od koje se ide u urušavanje BiH, a Dodik je de facto razumio poruku Zapada baš onako kako je Milošević svojevremeno razumio Bejkerovu poruku (državni sekretar SAD-a) da Amerika nema psa za borbu: Razvaljuj. Mi nećemo intervenirati. Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha. Ne toliko zbog BiH, koliko zbog sopstvene vjerodostojnosti: teško je vjerovati da bi SAD bile spremne na toliko poniženje – da ih jedan lokalni drznik baci u prašinu balkanske geopolitike.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo