Povežite se sa nama

INTERVJU

MENSUT KRPULJEVIĆ, FOTOGRAF: Klikom uhvatiti duh vremena

Objavljeno prije

na

Danas možeš digitalnim foto aparatom da škljocaš bezgranično, i kad uzmeš to i prebaciš na monitor, često ne možeš da odabereš dvije fotografije koje pričaju o događaju. Moraju postojati ljudi koji će znati da izdvoje pojedini trenutak, fotografiju koja će imati svoju priču

 

MONITOR: U maju je podgorička publika imala priliku da vidi Vašu izložbu Štafeta mladosti 1945-88.

KRPULJEVIĆ:Izložba je organizovana u sklopu Noći muzeja povodom 25. maja, a poklopila se i sa postavljanjem spomenika Titu u Podgorici. Pokušao sam da prenesem sve ono što je motivisalo te mlade ljude i kako se tada govorilo društvenu zajednicu u cjelini da se takvo nešto pokrene.

Sa ove distance to treba posmatrati objektivnije – jeste to bila izgradnja kulta jednog čovjeka, ali taj kult je pokretao mase, koje su izgradile ovu zemlju.

Cilj mi je bio da osvježim sjećanja na tada mlade ljudi koji su bili izabrani od svojih sredina, da li na državnom ili lokalnom nivou, koji su u svojim sredinama bili heroji tog vremena. Oni su postigli izuzetne rezultate u nauci, sportu, obrazovanju, radu… Nosioci štafete bili su sportista Miodrag Perunović, Vjera Begović, tada sjajan student, Veselin Đuranović… U katalogu izložbe je fotografija iz 1948 – porušena Podgorica, mladi čovjek trči bos pored ruševina, sa štafetom i nosi tu snagu, taj entuzijazam, tu vjeru.

MONITOR: U julu ste nam darovali izložbu Sokacima stare Podgorice.

KRPULJEVIĆ: Odavno nosim ideju za tu izložbu. Podgoricom sam se kroz fotografiju bavio od najranije mladosti. Ova izložba bila je i pokušaj da se inspirišu ljudi, institucije da se malo više uradi na zaštiti onoga što je ostalo. Iako se u posljednje vrijeme radi na revitalizaciji onoga što se može, kao Sahat kula, galerija Rista Stijovića…

Predstavljene su fotografije Podgorice sa kraja pretprošlog i početka prošlog vijeka, od 1880. i neke do 1940. To je sve sažeto na 50 fotografija, uz 10 crteža putopisaca. Napravili smo uporedo i izložbu fotoaparata iz tog vremena. Da posjetioci vide fotoaparate sa kojima se snimalo u tom vremenu kada su nastale prikazane fotografije.

MONITOR: Kako se probudila strast prema fotografiji?

KRPULJEVIĆ: Slučajno. Bio sam đak Tehničke škole, uvijek me privlačila tehnika. Tada su bili vrlo aktivni – foto, kino, aero, radio klub. To je bio moj život. Tamo sam išao kao na hodočašće, svakodnevno, bavio se radiotelegrafijom ili aviomodelarstvom, čak sam i letio i skakao…

Završio sam kurs kinoamatera, fotoamatera i tako je počela ta priča. Dopalo mi se da fotoaparatom bilježim život. Htio sam na neki način da sačuvam te trenutke, nesvjestan šta to sve znači. Negdje 1974. to sam pretvorio u svoj posao, postao sam fotoreporter Titogradske tribine. Osamdesetih godina prešao sam u Pobjedu, bio sam šef foto službe, da bih 1992. napustio posao.

MONITOR: Ružna vremena.

KRPULJEVIĆ: Kada sam razmišljao da napustim Pobjedu otišao sam kod doktora da izvadim bolovanje. Pitao me što mi je, rekao sam mu – Boli me duša. On me gleda, objasnio sam mu da ne mogu više da idem na posao. Da sa mnom nešto nije u redu.

Ta rat je bio van moje pameti. Djeca su mi tada bila mala. Zamolio sam ga da mi pomogne na taj način, da se malo izdvojim, da razmislim, da se sredim. I on  mi je dao to bolovanje. Kasnije sam pomislio kako sam sebe lažem i uzeo sam neplaćeno odsustvo tri mjeseca iz Pobjede. Glat su mi to dali. I nikada se više nisam vratio u Pobjedu, poslali su mi radnu knjižicu, kao jednostrani raskid radnog odnosa.

MONITOR: Nakon toga slijedi period u Monitoru.

KRPULJEVIĆ: Za Monitor sam sarađivao otpočetka, a formalno sam došao 1995. godine.

Moja sestra je živjela u Sarajevu, i za vrijeme rata izgubili smo kontakt sa njom. Stvorila se mogućnost da sa jednom delegacijom odem u Sarajevo. Za taj put trebala mi je novinarska akreditacija. Tada sam bio ispisan iz novinarskih udruženja, a Pobjeda mi to sigurno ne bi dala. Sjetio sam se Monitora pred put u Sarajevo. Sarađivao sam od prvog broja, sa Pušom Matovićem. Pitao sam u Monitor i dali su mi akreditaciju, uz molbu da donesem fotografije iz Sarajeva.

Vozio sam se u izbušenoj ladi, slikao dva dana, i naslovna strana Monitora bila je sa mojim fotografijama iz Sarajeva. Radio sam, potom, sedam godina honorarno za Monitor.

MONITOR: Pored pomenutih fotografija iz Sarajeva i brojne druge ostale su upečatljive i postale simboli vremena – fotografije iz Dubrovnika, Milo i Momir po kiši sa rezervistima…

KRPULJEVIĆ: Ova posljednja koju ste pomenuli nije sa dubrovačkog ratišta.

Ne treba se previše hvaliti ali eto tu je i fotografija Branka Kostića i Momira Bulatovića na Ćilipima, Šešelja sa automatom u Trebinju, Šešelja i Vučurovića sa bombama na radnom stolu… To je bilo takvo vrijeme i nije trebalo neka velika mudrost, niti hrabrost da to napraviš, to je bilo svuda oko tebe. Ne pamtim da sam ikad teleobjektiv namjestio i ukrao neku sliku. Objasnim ko sam, što sam – oćeš nećeš, i to je to. To je bio dio života toga vremena.

MONITOR: Kako je došlo do angažmana za Crveni krst i rad u kampovima za raseljene na Koniku?

KRPULJEVIĆ: Sticajem okolnosti dobio sam ponudu od Crvenog krsta, kao njihov višedecenijski aktivista i volonter, da na kratak vremenski period vodim menadžment kampa Konik 2.

To je od prvog trenutka bio kompleksan projekat i ogroman izazov, ne samo za Crveni krst, nego za ukupno društvo. Tu je bilo oko 2.000 raseljenih Roma, Aškalija i Egipćana sa Kosova.

MONITOR: Koji su bili ciljevi i što ste ostvarili?

KRPULJEVIĆ:Cilj projekta je bio da se ubrza njihova socijalizacija, da se poboljša kvalitet života kroz adekvatan smještaj, očuvanje zdravlja i obrazovanje. Od samog starta smo osjetili da je obrazovanje ključni dio njihove brže integracije i socijalizacije. Prvo je formirano istureno odjeljenje OŠ Božidar Vuković Podgoričanin na Vrelima Ribničkim. Prve godine smo upisali 104 đaka, u prvi razred su upisivani mladi ljudi od 15 godina. Bilo je važno početi, razbiti stereotipe, da se može i da se mora. To naravno nije lako išlo.

Nailazili smo na velike otpore prvo ljudi u kampu, a onda i dušebrižnika koji su to smatrali segregisanom školom, ne razumijući okolnosti. Isto kao što smo imali ambulante u kampu. To je tada bilo nužno iako je usporavalo  njihovu socijalizaciju. Drugog rješenja nije bilo jer oni nijesu, zbog jezičke barijere i nedostatka dokumenata, mogli da idu u gradske domove zdravlja.

Relativno brzo smo, čim su se stvorili uslovi i prevazišle barijere, počeli da djecu upisujemo u gradske škole. S tim što smo im obezbjeđivali sav školski materijal, opremu – torbe, pernice, odjeću i obuću – jedan ili dva kompleta, i prevoz do škole i nazad.

Na kraju projekta 2017. bilo je preko 500 đaka u sistemu formalnog obrazovanja. Imali smo i sistem praćenja da li djece idu u školu. Projekat je završen time što su porodice useljene u 240 stanova a mali broj raseljenih se vratio na Kosovo.

MONITOR: Koliko je iskustvo u medijima pomoglo u radu sa raseljenima?

KRPULJEVIĆ: Ova profesija te nauči vještini komunikacije. Ti si stalno eksponiran. Kada se dešava neki događaj ti si tu ispred mase, ne zato što si posebno važan nego to ti je posao. Nekome smetaš, nekome ne, neko hoće namjerno da te izazove. Bitno je izvještiti se da sačuvaš svoje dostojanstvo, ali i da završiš posao zbog kojeg si tu. Najlakše je bilo posvađati se, naljutiti se, otići.

To mi je pomoglo i u ovoj drugoj profesiji u kojoj sam se susreo sa ljudima koji su se po shvatanjima, načinu života, iskustvima, razlikovali, a sa kojima sam svaki dan dijelio po 10 sati dnevno. Bilo je i neprijatnih situacija, ali nikada do te mjere da povratka nema. Strašno je važno bilo sačuvati otvorena bar jedna vrata, da se sjutra kada se sve malo slegne, možemo vratiti razgovoru. Uvijek se čuvalo i sopstveno i dostojanstvo onoga sa kim razgovaraš. I to je bila ta propusnica u njihove živote.

MONITOR: Sada svako ima fotoaparat, u vidu telefona, i priliku da snima fotografije. Kako gledate na taj napredak i koja je budućnost fotografije?

KRPULJEVIĆ: To je velika vrijednost, to što je fotografija dostupna svakome. Sa dva klika šaljete fotografiju na bilo koji meridijan.

Povećale su se mogućnosti dokumentovanja pojedinih trenutaka i ona se najviše za to koristi. Selfi je toliko popularan da nema ko ga nije napravio.  Ali neko se mora baviti i fotografijom koja će imati i jednu drugačiju priču.

Sa poplavom mogućnosti snimanja svakog pojedinca, neće izumrijeti profesionalni fotografi, jer moraju postojati ljudi koji će znati da izdvoje pojedini trenutak, fotografiju koja će imati svoju priču. Fotografija će služiti i dalje kao zabava, kao dokument, kao umjetnički rad.

To mora bit rezultat ozbiljnijeg rada i promišljenijeg pristupa samom slikanju pojedinog trenutka. Kao fotoreporter kad krene događaj slikam do određenog trenutka, a ako taj trenutak ne uhvatim, sve ono poslije što slikam nema značaja, samo taj jedan trenutak koji će predstaviti atmosferu, značaj, vrijeme i mjesto događaja.

Znači fotografija koja odgovara na svih onih pet novinarskih pitanja, to je vještina. Ostalo je sve ili rutina ili zanat, a zanat ne mora biti vještina. Zanat jeste umjeće, ali veći stupanj toga je da jednom fotografijom predstaviš neki događaj.

 

Čardak Krpuljevića

MONITOR:Podgrorica je pretrpjela dramatične promjene, kako Vam sve to izgleda?

KRPULJEVIĆ: Moja porodica je jedna od starijih u Podgorici. Čardak Krpuljevića je jedan od najstarijih i izvorno sačuvanih objekata u Staroj varoši. Direktnim nasljednicima te kuće, jedan živi u Njemačkoj, drugi u Austriji, ne pada na pamet da prodaju kuću, ali nemaju vremena da se njome bave. Dobro bi bilo da se grad zauzme pa da od toga napravi objekat koji bi ilustrovao nekadašnji način života. Za tu kuću su vezane izuzetne priče.

Kroz istoriju te kuće može se pokazati i suživot. Ta kuća ima bunar preko koga prelazi zid, da bi ga mogla koristiti muslimanska porodica i pravoslavna. Ima li ljepšeg primjera od ovog gdje vodu dijele dvije porodice. To je primjer suživota, ne deklarativnog nego stvarnog, svakodnevnog. Taj bunar još uvijek postoji, iako nije više u upotrebi.

To otvoriti, napraviti priču i pokazati građanima i turistima. Podgorica dobija obrise modernog grada, ali ne smije zaboraviti svoje korijene, oni se moraju njegovati. Tek onda će ovaj grad imati puni sjaj.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Pred Crnom Gorom su dva puta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što nam treba a bez čega nema moderne države je profesionalna i depolitizovana javna uprava i nezavisno sudstvo, kao svetinje u kojima nema mjesta za partijsko-parcijalni politički uticaj. To je nemoguće izgraditi bez jasne svijesti i namjere političke elite

 

MONITOR: Premijer DuškoMarković saopštio je da nije čitao najnoviji izvještaj Evropske komisije o napretku Crne Gore, ali svejedno zna da je pozitivan.  Šta vam govori to što premijer ne čita dokument koji je vrlo važan za zemlju koja se nalazi na putu evropskihi ntegracija?

SEKULOVIĆ: Vjerujem da je čitava situacija u proteklih par nedjelja prilično zatekla vlast i napravila joj problem, u odnosu na koji traže pozicioniranje. Ovdje mislim na blokadu otvaranja pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, odnosno francusko, ali ne i samo njihovo, preispitivanje procesa proširenja i metodologije pregovaranja. Vlast se pripremala za drugačiji scenario, koji je trebalo iskoristiti za kampanju na narednim izborima. U ovom trenutku je teško predvidjeti buduća dešavanja. Ostaje da se vidi da li će nova metodologija, ako do nje uošte i dodje, obuhvatiti i Crnu Goru, što čitav proces koji je izgledao kao ireverzibilan drma iz temelja. Vaše se pitanje ipak odnosi na prezentovani non-paper, i u kontekstu njegovog tumačenja od strane različitih aktera, možemo izvući zaključak da je prošlo vrijeme optimizma i da istinu treba pogledati u oči. Pokušavanje da se nešto isključivo ili primarno predstavi kao pozitivno više nema nikakvu političku korist za one koji sa takvim ocjenama izlaze. Držim da crnogorski građani imaju procjenu da nešto nije u redu i da ih ne treba podcjenjivati. Nismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,i to je činjenica.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IGOR KALEZIĆ, DIZAJNER IZ PODGORICE: I dizajn mijenja svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na razvoj dizajna najviše utiču čovjek i njegove potrebe u istoj mjeri kao što on utiče na čovjeka. Jedno bez drugog ne mogu ni postojati

 

MONITOR: Dizajn je praktično svuda oko nas bilo da je riječ o dizajnu industrijskih proizvoda, grafičkom dizajnu, WEB dizajnu, modnom dizajnu… Šta je, pored čovjeka, najvažniji segment dizajna?

KALEZIĆ: Najvažniji segment dizajna je to što je dizajn prije svega umjetnička disciplina, koja dovodi do opšteg razvoja društva, a samim tim i čovjeka kao pojedinca u njemu.

MONITOR: Šta najviše utiče na razvoj dizajna?

KALEZIĆ: Dizajn sam po sebi je živa disciplina koja se razvija sa razvojem čovjeka kao jedinke i sa njegovim potrebama. Samim tim prisutan je i neophodan u svim djelatnostima. Na njegov razvoj najviše utiču čovjek i njegove potrebe u istoj mjeri kao što on utiče na čovjeka. Jedno bez drugog ne mogu ni postojati. Tako sve te djelatnosti utiču podjednako, ali najviše potreba čovjeka ka nečemu boljem, ljepšem i praktičnijem. Kao i ideje sposobnosti, kreativnost i strast ljudi koji se bave ovim poslom.

MONITOR: Vi se bavite dizajnom enterijera. Šta je dizajn enterijera?

KALEZIĆ: Dizajn enterijera (arhitektura enterijera) je arhitektonsko-dizajnerska disciplina, koja se realizuje u određenom i konkretnom arhitektonskom prostoru. Pod dizajnom enterijera smatra se uređenje i osmišljavanje unutrašnjih prostora. Neuki često kažu „unutrašnji enterijer“, što je pogrešno, kao što je pogrešno smatrati namještaj za enterijer, koji predstavlja samo dio enterijera. Pod enterijerom se podrazumijeva uređenje kompozicija, funkcionalnost i organizacija kompletnog arhitektonskog prostora. Konstruktivno, dimenziono, estetsko oblikovanje svake prostorije i svakog njenog dijela posebno i kao cjeline ukupnog prostora. Dizajn enterijera obuhvata uređenje unutrašnjosti prostorija korišćenjem boja, materijala, namještaja, izvora svjetlosti, pri tom poštujući osnovne činioce dizajna: proporcije, kompoziciju, materijalizaciju…

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

CVIJETIN MILIVOJEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR IZ BEOGRADA: Univerzalni Vrhovnik Srbije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aleksandar Vučić je istovremeno i predsjednik Vlade, i ministar unutrašnjih i spoljnih poslova, i popečitelj finansija, i guverner  Narodne banke, i predsjednik Ustavnog suda, i gradnonačelnik svih 200 gradova i opština u Srbiji, i prvi policajac Srbije i prvi kadija i prvi tužilac…

 

 

MONITOR: Koji su događaji u Srbiji proteklih dana privukli najveću pažnju javnosti?

MILIVOJEVIĆ: Afera, spin, “afera” za natkrivanje afere, otkrivanje “zavere”, kontraspin, najava atentata jedna afera, najava atentata druga, afera, “atentat, al’ zamalo”, pa opet afera, pa spin… Investicije, rekordi, rezultati i podvizi nezabeleženi u istoriji… pa, senzacionalna otkrića stotina i stotina primera “povampirenog fašizma i neviđenog kriminala” u opoziciji… pa, 16 puta se video s Putinom, 14 puta sa Angelom, dvared-trired sa Si Đing Pingom, pa nekoliko minuta (ukupno) u nekoliko navrata sa Trampom, te s ovim, te s onim… te, u samo 12 meseci izgrađeno više kilometara auto-puteva nego, u dvovekovnoj istoriji, pod Karađorđevićima, Obrenovićima, Titom, Slobom, Koštunicom, Đinđićem i Tadićem zajedno!  Pa, hajde vi proberite među tolikom količinom i kakvoćom!

MONITOR: U Srbiji se, kažu  analitičari, živi epoha zamrznutog sukoba ili doba neodrživog primirja. Pri tom navode da su samo 2016. i 2017. godine provladini tabloidi najavili 265 ratova, a tokom 2018. u dvije trećine naslova o Srbima i Albancima sugerisali neophodnost policijskih, vojnih ili paravojnih intervencija.

MILIVOJEVIĆ: Izvinite, ali zar baš taj naprednjački režim nije objavio javni rat upravo svima nama, “pristalicama zamrznutog sukoba”, tj. protivnicima tzv. razgraničenja, ma šta Vrhovnik (tako ja razumem funkciju formalnog predsednika Republike Srbije!) pod tim podrazumevao? Paradoksalno je da su na tu temu u Srbiji, kao oni koji “ruše državu”, javno diskvalifikovani i prokuženi svi oni koji ne podržavaju idiotski stav predsednice Vlade Ane Brnabić (a po Ustavu Srbije, Vlada je ta koja bi trebalo da vlada) da ona “ne zna šta je politika Vlade Srbije o Kosovu, ali zna da predsednik Vučić najbolje zna šta je najbolje”! I to, u najširem dijapazonu, od vladika Atanasija i mitropolita Amfilohija preko Rade Trajković, Boška Obradovića, Sergeja Trifunovića, do Đilasa, Jeremića, Matije Bećkovića i Aljbina Kurtija!

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo