Povežite se sa nama

INTERVJU

MENSUT KRPULJEVIĆ, FOTOGRAF: Klikom uhvatiti duh vremena

Objavljeno prije

na

Danas možeš digitalnim foto aparatom da škljocaš bezgranično, i kad uzmeš to i prebaciš na monitor, često ne možeš da odabereš dvije fotografije koje pričaju o događaju. Moraju postojati ljudi koji će znati da izdvoje pojedini trenutak, fotografiju koja će imati svoju priču

 

MONITOR: U maju je podgorička publika imala priliku da vidi Vašu izložbu Štafeta mladosti 1945-88.

KRPULJEVIĆ:Izložba je organizovana u sklopu Noći muzeja povodom 25. maja, a poklopila se i sa postavljanjem spomenika Titu u Podgorici. Pokušao sam da prenesem sve ono što je motivisalo te mlade ljude i kako se tada govorilo društvenu zajednicu u cjelini da se takvo nešto pokrene.

Sa ove distance to treba posmatrati objektivnije – jeste to bila izgradnja kulta jednog čovjeka, ali taj kult je pokretao mase, koje su izgradile ovu zemlju.

Cilj mi je bio da osvježim sjećanja na tada mlade ljudi koji su bili izabrani od svojih sredina, da li na državnom ili lokalnom nivou, koji su u svojim sredinama bili heroji tog vremena. Oni su postigli izuzetne rezultate u nauci, sportu, obrazovanju, radu… Nosioci štafete bili su sportista Miodrag Perunović, Vjera Begović, tada sjajan student, Veselin Đuranović… U katalogu izložbe je fotografija iz 1948 – porušena Podgorica, mladi čovjek trči bos pored ruševina, sa štafetom i nosi tu snagu, taj entuzijazam, tu vjeru.

MONITOR: U julu ste nam darovali izložbu Sokacima stare Podgorice.

KRPULJEVIĆ: Odavno nosim ideju za tu izložbu. Podgoricom sam se kroz fotografiju bavio od najranije mladosti. Ova izložba bila je i pokušaj da se inspirišu ljudi, institucije da se malo više uradi na zaštiti onoga što je ostalo. Iako se u posljednje vrijeme radi na revitalizaciji onoga što se može, kao Sahat kula, galerija Rista Stijovića…

Predstavljene su fotografije Podgorice sa kraja pretprošlog i početka prošlog vijeka, od 1880. i neke do 1940. To je sve sažeto na 50 fotografija, uz 10 crteža putopisaca. Napravili smo uporedo i izložbu fotoaparata iz tog vremena. Da posjetioci vide fotoaparate sa kojima se snimalo u tom vremenu kada su nastale prikazane fotografije.

MONITOR: Kako se probudila strast prema fotografiji?

KRPULJEVIĆ: Slučajno. Bio sam đak Tehničke škole, uvijek me privlačila tehnika. Tada su bili vrlo aktivni – foto, kino, aero, radio klub. To je bio moj život. Tamo sam išao kao na hodočašće, svakodnevno, bavio se radiotelegrafijom ili aviomodelarstvom, čak sam i letio i skakao…

Završio sam kurs kinoamatera, fotoamatera i tako je počela ta priča. Dopalo mi se da fotoaparatom bilježim život. Htio sam na neki način da sačuvam te trenutke, nesvjestan šta to sve znači. Negdje 1974. to sam pretvorio u svoj posao, postao sam fotoreporter Titogradske tribine. Osamdesetih godina prešao sam u Pobjedu, bio sam šef foto službe, da bih 1992. napustio posao.

MONITOR: Ružna vremena.

KRPULJEVIĆ: Kada sam razmišljao da napustim Pobjedu otišao sam kod doktora da izvadim bolovanje. Pitao me što mi je, rekao sam mu – Boli me duša. On me gleda, objasnio sam mu da ne mogu više da idem na posao. Da sa mnom nešto nije u redu.

Ta rat je bio van moje pameti. Djeca su mi tada bila mala. Zamolio sam ga da mi pomogne na taj način, da se malo izdvojim, da razmislim, da se sredim. I on  mi je dao to bolovanje. Kasnije sam pomislio kako sam sebe lažem i uzeo sam neplaćeno odsustvo tri mjeseca iz Pobjede. Glat su mi to dali. I nikada se više nisam vratio u Pobjedu, poslali su mi radnu knjižicu, kao jednostrani raskid radnog odnosa.

MONITOR: Nakon toga slijedi period u Monitoru.

KRPULJEVIĆ: Za Monitor sam sarađivao otpočetka, a formalno sam došao 1995. godine.

Moja sestra je živjela u Sarajevu, i za vrijeme rata izgubili smo kontakt sa njom. Stvorila se mogućnost da sa jednom delegacijom odem u Sarajevo. Za taj put trebala mi je novinarska akreditacija. Tada sam bio ispisan iz novinarskih udruženja, a Pobjeda mi to sigurno ne bi dala. Sjetio sam se Monitora pred put u Sarajevo. Sarađivao sam od prvog broja, sa Pušom Matovićem. Pitao sam u Monitor i dali su mi akreditaciju, uz molbu da donesem fotografije iz Sarajeva.

Vozio sam se u izbušenoj ladi, slikao dva dana, i naslovna strana Monitora bila je sa mojim fotografijama iz Sarajeva. Radio sam, potom, sedam godina honorarno za Monitor.

MONITOR: Pored pomenutih fotografija iz Sarajeva i brojne druge ostale su upečatljive i postale simboli vremena – fotografije iz Dubrovnika, Milo i Momir po kiši sa rezervistima…

KRPULJEVIĆ: Ova posljednja koju ste pomenuli nije sa dubrovačkog ratišta.

Ne treba se previše hvaliti ali eto tu je i fotografija Branka Kostića i Momira Bulatovića na Ćilipima, Šešelja sa automatom u Trebinju, Šešelja i Vučurovića sa bombama na radnom stolu… To je bilo takvo vrijeme i nije trebalo neka velika mudrost, niti hrabrost da to napraviš, to je bilo svuda oko tebe. Ne pamtim da sam ikad teleobjektiv namjestio i ukrao neku sliku. Objasnim ko sam, što sam – oćeš nećeš, i to je to. To je bio dio života toga vremena.

MONITOR: Kako je došlo do angažmana za Crveni krst i rad u kampovima za raseljene na Koniku?

KRPULJEVIĆ: Sticajem okolnosti dobio sam ponudu od Crvenog krsta, kao njihov višedecenijski aktivista i volonter, da na kratak vremenski period vodim menadžment kampa Konik 2.

To je od prvog trenutka bio kompleksan projekat i ogroman izazov, ne samo za Crveni krst, nego za ukupno društvo. Tu je bilo oko 2.000 raseljenih Roma, Aškalija i Egipćana sa Kosova.

MONITOR: Koji su bili ciljevi i što ste ostvarili?

KRPULJEVIĆ:Cilj projekta je bio da se ubrza njihova socijalizacija, da se poboljša kvalitet života kroz adekvatan smještaj, očuvanje zdravlja i obrazovanje. Od samog starta smo osjetili da je obrazovanje ključni dio njihove brže integracije i socijalizacije. Prvo je formirano istureno odjeljenje OŠ Božidar Vuković Podgoričanin na Vrelima Ribničkim. Prve godine smo upisali 104 đaka, u prvi razred su upisivani mladi ljudi od 15 godina. Bilo je važno početi, razbiti stereotipe, da se može i da se mora. To naravno nije lako išlo.

Nailazili smo na velike otpore prvo ljudi u kampu, a onda i dušebrižnika koji su to smatrali segregisanom školom, ne razumijući okolnosti. Isto kao što smo imali ambulante u kampu. To je tada bilo nužno iako je usporavalo  njihovu socijalizaciju. Drugog rješenja nije bilo jer oni nijesu, zbog jezičke barijere i nedostatka dokumenata, mogli da idu u gradske domove zdravlja.

Relativno brzo smo, čim su se stvorili uslovi i prevazišle barijere, počeli da djecu upisujemo u gradske škole. S tim što smo im obezbjeđivali sav školski materijal, opremu – torbe, pernice, odjeću i obuću – jedan ili dva kompleta, i prevoz do škole i nazad.

Na kraju projekta 2017. bilo je preko 500 đaka u sistemu formalnog obrazovanja. Imali smo i sistem praćenja da li djece idu u školu. Projekat je završen time što su porodice useljene u 240 stanova a mali broj raseljenih se vratio na Kosovo.

MONITOR: Koliko je iskustvo u medijima pomoglo u radu sa raseljenima?

KRPULJEVIĆ: Ova profesija te nauči vještini komunikacije. Ti si stalno eksponiran. Kada se dešava neki događaj ti si tu ispred mase, ne zato što si posebno važan nego to ti je posao. Nekome smetaš, nekome ne, neko hoće namjerno da te izazove. Bitno je izvještiti se da sačuvaš svoje dostojanstvo, ali i da završiš posao zbog kojeg si tu. Najlakše je bilo posvađati se, naljutiti se, otići.

To mi je pomoglo i u ovoj drugoj profesiji u kojoj sam se susreo sa ljudima koji su se po shvatanjima, načinu života, iskustvima, razlikovali, a sa kojima sam svaki dan dijelio po 10 sati dnevno. Bilo je i neprijatnih situacija, ali nikada do te mjere da povratka nema. Strašno je važno bilo sačuvati otvorena bar jedna vrata, da se sjutra kada se sve malo slegne, možemo vratiti razgovoru. Uvijek se čuvalo i sopstveno i dostojanstvo onoga sa kim razgovaraš. I to je bila ta propusnica u njihove živote.

MONITOR: Sada svako ima fotoaparat, u vidu telefona, i priliku da snima fotografije. Kako gledate na taj napredak i koja je budućnost fotografije?

KRPULJEVIĆ: To je velika vrijednost, to što je fotografija dostupna svakome. Sa dva klika šaljete fotografiju na bilo koji meridijan.

Povećale su se mogućnosti dokumentovanja pojedinih trenutaka i ona se najviše za to koristi. Selfi je toliko popularan da nema ko ga nije napravio.  Ali neko se mora baviti i fotografijom koja će imati i jednu drugačiju priču.

Sa poplavom mogućnosti snimanja svakog pojedinca, neće izumrijeti profesionalni fotografi, jer moraju postojati ljudi koji će znati da izdvoje pojedini trenutak, fotografiju koja će imati svoju priču. Fotografija će služiti i dalje kao zabava, kao dokument, kao umjetnički rad.

To mora bit rezultat ozbiljnijeg rada i promišljenijeg pristupa samom slikanju pojedinog trenutka. Kao fotoreporter kad krene događaj slikam do određenog trenutka, a ako taj trenutak ne uhvatim, sve ono poslije što slikam nema značaja, samo taj jedan trenutak koji će predstaviti atmosferu, značaj, vrijeme i mjesto događaja.

Znači fotografija koja odgovara na svih onih pet novinarskih pitanja, to je vještina. Ostalo je sve ili rutina ili zanat, a zanat ne mora biti vještina. Zanat jeste umjeće, ali veći stupanj toga je da jednom fotografijom predstaviš neki događaj.

 

Čardak Krpuljevića

MONITOR:Podgrorica je pretrpjela dramatične promjene, kako Vam sve to izgleda?

KRPULJEVIĆ: Moja porodica je jedna od starijih u Podgorici. Čardak Krpuljevića je jedan od najstarijih i izvorno sačuvanih objekata u Staroj varoši. Direktnim nasljednicima te kuće, jedan živi u Njemačkoj, drugi u Austriji, ne pada na pamet da prodaju kuću, ali nemaju vremena da se njome bave. Dobro bi bilo da se grad zauzme pa da od toga napravi objekat koji bi ilustrovao nekadašnji način života. Za tu kuću su vezane izuzetne priče.

Kroz istoriju te kuće može se pokazati i suživot. Ta kuća ima bunar preko koga prelazi zid, da bi ga mogla koristiti muslimanska porodica i pravoslavna. Ima li ljepšeg primjera od ovog gdje vodu dijele dvije porodice. To je primjer suživota, ne deklarativnog nego stvarnog, svakodnevnog. Taj bunar još uvijek postoji, iako nije više u upotrebi.

To otvoriti, napraviti priču i pokazati građanima i turistima. Podgorica dobija obrise modernog grada, ali ne smije zaboraviti svoje korijene, oni se moraju njegovati. Tek onda će ovaj grad imati puni sjaj.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMSKI PISAC: Zločinci i ratni huškači u šinjelima demokratije  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama je taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i  napad na Dubrovnik

 

MONITOR: Što je razlog otporu predstavi Deportacija u Crnoj Gori?

VUŠUROVIĆ: U toku pripreme Deportacije u Novom Pazaru, proveo sam mnogo vremena sa režiserom predstave Gradimirom Gojerom. Rekao sam mu da sumnjam da će zvanične pozorišne i kulturne institucije dozvoliti gostovanje Deportacije, jer su na rukovodećim mjestima ljudi odani režimu. Mislim da ni to ne bi bio problem, kada bi ljudi koji znaju svoj posao,  radili ga profesionalno, časno i pošteno. I Gojer  je izražavao sumnju, ali se nadao da CNP neće napraviti svjetski presedan i odbiti predstavu svog počasnog člana! Nažalost, to se desilo, zahvaljujući umjetničkom direktoru Branimiru Banu Popoviću, koji se nije udostojio ni da odgovori na upite producenta predstave da li predstava može gostovati na daskama CNP-a. Novom umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću sam i ja kasnije pisao: ,,Čitajući Vaše intervjue, vidio sam da je i Vama kao umjetniku stalo do otkrivanja mnogih istina koje su skrivane zbog ovih ili onih razloga, a najčešće političkih. Kako ste se potrudili da kroz seriju Božićni ustanak umjetničkim sredstvima razotkrijete  velikosrpski fašizam koji je zbrisao crnogorsku državu 1918. godine, tako sam se i ja potrudio da crnogorski fašizam prikažem preko teatarskih dasaka. Zbog toga Vam se obraćam sa željom da dođe do naše saradnje i ugostite predstavu Deportacija. Na taj način bi se bar malo približili poetskoj pravdi, kad nema one sudske.“ Sošić mi nikada nije odgovorio. Mislim da je njegov antifašizam lažan, jer bi on, takav kakav je, dopustio fašizam DPS-a i već vidimo da ne smije pisnuti o Deportaciji. Taj veliki umjetnik nije odgovorio ni na pismo Tee Gorjanc Prelević, direktorice Akcije za ljudska prava. Ona je upitala da li CNP može izaći u susret i omogućiti prikazivanje predstave. Međutim, Željko Sošić ćuti, redovno prima platu, drži govore Predsjedniku države i kao umjetniku mu ne smeta što podržava režim koji mu zbog toga i finansira filmove, serije i scenarije upitnog karaktera. U međuvremenu, i on i direktorica Zetskog doma Lidija Dedović su dali dosta izjava i intervjua, ali je veoma zanimljivo da ih niko od tih novinara nikada nije upitao zašto zabranjuju gostovanje Deportacije. Dok izigravaju umjetnike koji se bore za slobode i emancipaciju ljudi, ponekad se zapitam da li Željku Sošiću i Lidiji Dedović ikada pocrvene obrazi od stida što ne dozvoljavaju gostovanje Deportacije, čiji je režiser počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta? Taj kadar bi bilo zanimljivo uhvatiti kamerom. Mišljenja sam da je glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i napad na Dubrovnik. Misli da se njegova ratnohuškačka prošlost može prekrečiti tako što će mlatarati po državnoj televiziji i Pobjedi sa nekim političkim, novinarskim i  intelektualnim kreaturama.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Pravosudni sistem i svi u njemu zreli za ozbiljno preispitivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni i Glavni specijalni tužilac morali  su da se prema  slučaju optužbi da je VDT primao mito, postave kao i prema svakom drugom. Vrhovni državni tužilac morao je  dati iskaz u izviđaju, i moral ase istražiti sumnja u odnosu na njega kao što bi i u odnosu na svakog drugog u toj situaciji. Međutim, izjave Glavnog specijalnog tužioca da VDT  nije ispitan niti će biti, govore samo o tome kako je on dobar drug Vrhovnom državnom tužiocu, a ne i da je spreman da radi svoj posao

 

MONITOR: U crnogorskim udžbenicima preskočene su neke sramne epizode crnogorske ratne istorije, od napada na Dubrovnik, do deportacije Muslimana/Bošnjaka. Šta to znači za buduće generacije?

GORJANC-PRELEVIĆ: Time su oštećeni i djeca i šanse za mirnu budućnost Crne Gore. Još gore je što se u udžbeniku podmeću netačni podaci poput onoga da crnogorska vlast nije imala uticaja na politiku Slobodana Miloševića prema Hrvatskoj i BiH, iako je zajednička država Crne Gore i Srbije, SR Jugoslavija, i zajednička vojska učestvovala u ratovima u tim državama, i u svemu tome zdušno učestvovali i predstavnici crnogorske vlasti. To su istorijske činjenice. Šteta što je na snazi politika da se budućnost države kompromituje zarad ličnih interesa pojedinaca na vlasti, umjesto da se ona gradi na iskrenom suočavanju sa greškama iz prošlosti.

MONITOR: Vlast očito pokušava da izbriše sopostvenu odgovornost za te zločine. Da li je zbog toga I  predstava Deportacija, čije predstavljanje pomažete, najprije igrana u Novom Pazaru, Sarajevu, pa tek ovdje?

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKO POPOVIĆ, PLANINAR IZ PODGORICE: Izlaskom u planinu ne pobjeđujete nju već sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je planinarenje bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima, susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu planine

 

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

POPOVIĆ: Kao zaljubljenik u prirodu i druženje sa istomišljenicima prvo sam počeo da idem sa ocem i njegovim društvom u lov. Vrlo brzo sam shvatio  da lov i ubijanje divljači nije ono što ja želim, jer hoću da budem u prirodi i uživam a da nikome ne nanesem zlo. Tako sam se povezao sa starijim iskusnim planinarima od kojih sam mogao puno  da naučim i koji su me “zarazili” planinarstvom. Od njih sam i naučio da pravi  planinari (većina njih) imaju  kvalitet više od običnih smrtnika. A i Crnogorcima je prirodno usađeno da  više od svih drugih naroda na svijetu  vole, prosto  obožavaju svoje planine, kako kaže poznati planinar dr Željko Poljak.

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

POPOVIĆ: Bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima. Vođenje laganih prijatnih dijaloga i mijenjanje teme sa partnerima iz kolone. Kad se krene u planinu treba zaboraviti na brige. Sve ostaviti dolje iza sebe. Izlaskom u planinu vi ne pobjeđujete nju već sebe,dokazujete se, a da nikoga ne ugrožavate, niti je taj uspjeh na nečiji tuđi račun . Susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja koji uvijek ostaju u dragom sjećanju, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu sa divnim pogledom… Dok sjedimo i odmaramo na vrhu poslije napornog uspona, uživajući u pogledu na okolinu , moj prijatelj ima običaj da kaže:”Ovakav  ručak danas nema ni predsjednik Obama”, iako se radi o parčetu hljeba i konzervi ribe. Umor i osjećaj ispunjenosti po povratku. Sve je to za mene planinarenje.

MONITOR: Koliko ste do sada popeli ili osvojili planinskih vrhova u Crnoj Gori?  

POPOVIĆ: Posjetio sam u posljednjih tridesetak godina sa svojim planinarskim drugovima , jedan ili više puta – većinu važnijih planina i vecinu  malih i velikih vrhova u našoj zemlji .

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20- SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo