Povežite se sa nama

INTERVJU

MENSUT KRPULJEVIĆ, FOTOGRAF: Klikom uhvatiti duh vremena

Objavljeno prije

na

Danas možeš digitalnim foto aparatom da škljocaš bezgranično, i kad uzmeš to i prebaciš na monitor, često ne možeš da odabereš dvije fotografije koje pričaju o događaju. Moraju postojati ljudi koji će znati da izdvoje pojedini trenutak, fotografiju koja će imati svoju priču

 

MONITOR: U maju je podgorička publika imala priliku da vidi Vašu izložbu Štafeta mladosti 1945-88.

KRPULJEVIĆ:Izložba je organizovana u sklopu Noći muzeja povodom 25. maja, a poklopila se i sa postavljanjem spomenika Titu u Podgorici. Pokušao sam da prenesem sve ono što je motivisalo te mlade ljude i kako se tada govorilo društvenu zajednicu u cjelini da se takvo nešto pokrene.

Sa ove distance to treba posmatrati objektivnije – jeste to bila izgradnja kulta jednog čovjeka, ali taj kult je pokretao mase, koje su izgradile ovu zemlju.

Cilj mi je bio da osvježim sjećanja na tada mlade ljudi koji su bili izabrani od svojih sredina, da li na državnom ili lokalnom nivou, koji su u svojim sredinama bili heroji tog vremena. Oni su postigli izuzetne rezultate u nauci, sportu, obrazovanju, radu… Nosioci štafete bili su sportista Miodrag Perunović, Vjera Begović, tada sjajan student, Veselin Đuranović… U katalogu izložbe je fotografija iz 1948 – porušena Podgorica, mladi čovjek trči bos pored ruševina, sa štafetom i nosi tu snagu, taj entuzijazam, tu vjeru.

MONITOR: U julu ste nam darovali izložbu Sokacima stare Podgorice.

KRPULJEVIĆ: Odavno nosim ideju za tu izložbu. Podgoricom sam se kroz fotografiju bavio od najranije mladosti. Ova izložba bila je i pokušaj da se inspirišu ljudi, institucije da se malo više uradi na zaštiti onoga što je ostalo. Iako se u posljednje vrijeme radi na revitalizaciji onoga što se može, kao Sahat kula, galerija Rista Stijovića…

Predstavljene su fotografije Podgorice sa kraja pretprošlog i početka prošlog vijeka, od 1880. i neke do 1940. To je sve sažeto na 50 fotografija, uz 10 crteža putopisaca. Napravili smo uporedo i izložbu fotoaparata iz tog vremena. Da posjetioci vide fotoaparate sa kojima se snimalo u tom vremenu kada su nastale prikazane fotografije.

MONITOR: Kako se probudila strast prema fotografiji?

KRPULJEVIĆ: Slučajno. Bio sam đak Tehničke škole, uvijek me privlačila tehnika. Tada su bili vrlo aktivni – foto, kino, aero, radio klub. To je bio moj život. Tamo sam išao kao na hodočašće, svakodnevno, bavio se radiotelegrafijom ili aviomodelarstvom, čak sam i letio i skakao…

Završio sam kurs kinoamatera, fotoamatera i tako je počela ta priča. Dopalo mi se da fotoaparatom bilježim život. Htio sam na neki način da sačuvam te trenutke, nesvjestan šta to sve znači. Negdje 1974. to sam pretvorio u svoj posao, postao sam fotoreporter Titogradske tribine. Osamdesetih godina prešao sam u Pobjedu, bio sam šef foto službe, da bih 1992. napustio posao.

MONITOR: Ružna vremena.

KRPULJEVIĆ: Kada sam razmišljao da napustim Pobjedu otišao sam kod doktora da izvadim bolovanje. Pitao me što mi je, rekao sam mu – Boli me duša. On me gleda, objasnio sam mu da ne mogu više da idem na posao. Da sa mnom nešto nije u redu.

Ta rat je bio van moje pameti. Djeca su mi tada bila mala. Zamolio sam ga da mi pomogne na taj način, da se malo izdvojim, da razmislim, da se sredim. I on  mi je dao to bolovanje. Kasnije sam pomislio kako sam sebe lažem i uzeo sam neplaćeno odsustvo tri mjeseca iz Pobjede. Glat su mi to dali. I nikada se više nisam vratio u Pobjedu, poslali su mi radnu knjižicu, kao jednostrani raskid radnog odnosa.

MONITOR: Nakon toga slijedi period u Monitoru.

KRPULJEVIĆ: Za Monitor sam sarađivao otpočetka, a formalno sam došao 1995. godine.

Moja sestra je živjela u Sarajevu, i za vrijeme rata izgubili smo kontakt sa njom. Stvorila se mogućnost da sa jednom delegacijom odem u Sarajevo. Za taj put trebala mi je novinarska akreditacija. Tada sam bio ispisan iz novinarskih udruženja, a Pobjeda mi to sigurno ne bi dala. Sjetio sam se Monitora pred put u Sarajevo. Sarađivao sam od prvog broja, sa Pušom Matovićem. Pitao sam u Monitor i dali su mi akreditaciju, uz molbu da donesem fotografije iz Sarajeva.

Vozio sam se u izbušenoj ladi, slikao dva dana, i naslovna strana Monitora bila je sa mojim fotografijama iz Sarajeva. Radio sam, potom, sedam godina honorarno za Monitor.

MONITOR: Pored pomenutih fotografija iz Sarajeva i brojne druge ostale su upečatljive i postale simboli vremena – fotografije iz Dubrovnika, Milo i Momir po kiši sa rezervistima…

KRPULJEVIĆ: Ova posljednja koju ste pomenuli nije sa dubrovačkog ratišta.

Ne treba se previše hvaliti ali eto tu je i fotografija Branka Kostića i Momira Bulatovića na Ćilipima, Šešelja sa automatom u Trebinju, Šešelja i Vučurovića sa bombama na radnom stolu… To je bilo takvo vrijeme i nije trebalo neka velika mudrost, niti hrabrost da to napraviš, to je bilo svuda oko tebe. Ne pamtim da sam ikad teleobjektiv namjestio i ukrao neku sliku. Objasnim ko sam, što sam – oćeš nećeš, i to je to. To je bio dio života toga vremena.

MONITOR: Kako je došlo do angažmana za Crveni krst i rad u kampovima za raseljene na Koniku?

KRPULJEVIĆ: Sticajem okolnosti dobio sam ponudu od Crvenog krsta, kao njihov višedecenijski aktivista i volonter, da na kratak vremenski period vodim menadžment kampa Konik 2.

To je od prvog trenutka bio kompleksan projekat i ogroman izazov, ne samo za Crveni krst, nego za ukupno društvo. Tu je bilo oko 2.000 raseljenih Roma, Aškalija i Egipćana sa Kosova.

MONITOR: Koji su bili ciljevi i što ste ostvarili?

KRPULJEVIĆ:Cilj projekta je bio da se ubrza njihova socijalizacija, da se poboljša kvalitet života kroz adekvatan smještaj, očuvanje zdravlja i obrazovanje. Od samog starta smo osjetili da je obrazovanje ključni dio njihove brže integracije i socijalizacije. Prvo je formirano istureno odjeljenje OŠ Božidar Vuković Podgoričanin na Vrelima Ribničkim. Prve godine smo upisali 104 đaka, u prvi razred su upisivani mladi ljudi od 15 godina. Bilo je važno početi, razbiti stereotipe, da se može i da se mora. To naravno nije lako išlo.

Nailazili smo na velike otpore prvo ljudi u kampu, a onda i dušebrižnika koji su to smatrali segregisanom školom, ne razumijući okolnosti. Isto kao što smo imali ambulante u kampu. To je tada bilo nužno iako je usporavalo  njihovu socijalizaciju. Drugog rješenja nije bilo jer oni nijesu, zbog jezičke barijere i nedostatka dokumenata, mogli da idu u gradske domove zdravlja.

Relativno brzo smo, čim su se stvorili uslovi i prevazišle barijere, počeli da djecu upisujemo u gradske škole. S tim što smo im obezbjeđivali sav školski materijal, opremu – torbe, pernice, odjeću i obuću – jedan ili dva kompleta, i prevoz do škole i nazad.

Na kraju projekta 2017. bilo je preko 500 đaka u sistemu formalnog obrazovanja. Imali smo i sistem praćenja da li djece idu u školu. Projekat je završen time što su porodice useljene u 240 stanova a mali broj raseljenih se vratio na Kosovo.

MONITOR: Koliko je iskustvo u medijima pomoglo u radu sa raseljenima?

KRPULJEVIĆ: Ova profesija te nauči vještini komunikacije. Ti si stalno eksponiran. Kada se dešava neki događaj ti si tu ispred mase, ne zato što si posebno važan nego to ti je posao. Nekome smetaš, nekome ne, neko hoće namjerno da te izazove. Bitno je izvještiti se da sačuvaš svoje dostojanstvo, ali i da završiš posao zbog kojeg si tu. Najlakše je bilo posvađati se, naljutiti se, otići.

To mi je pomoglo i u ovoj drugoj profesiji u kojoj sam se susreo sa ljudima koji su se po shvatanjima, načinu života, iskustvima, razlikovali, a sa kojima sam svaki dan dijelio po 10 sati dnevno. Bilo je i neprijatnih situacija, ali nikada do te mjere da povratka nema. Strašno je važno bilo sačuvati otvorena bar jedna vrata, da se sjutra kada se sve malo slegne, možemo vratiti razgovoru. Uvijek se čuvalo i sopstveno i dostojanstvo onoga sa kim razgovaraš. I to je bila ta propusnica u njihove živote.

MONITOR: Sada svako ima fotoaparat, u vidu telefona, i priliku da snima fotografije. Kako gledate na taj napredak i koja je budućnost fotografije?

KRPULJEVIĆ: To je velika vrijednost, to što je fotografija dostupna svakome. Sa dva klika šaljete fotografiju na bilo koji meridijan.

Povećale su se mogućnosti dokumentovanja pojedinih trenutaka i ona se najviše za to koristi. Selfi je toliko popularan da nema ko ga nije napravio.  Ali neko se mora baviti i fotografijom koja će imati i jednu drugačiju priču.

Sa poplavom mogućnosti snimanja svakog pojedinca, neće izumrijeti profesionalni fotografi, jer moraju postojati ljudi koji će znati da izdvoje pojedini trenutak, fotografiju koja će imati svoju priču. Fotografija će služiti i dalje kao zabava, kao dokument, kao umjetnički rad.

To mora bit rezultat ozbiljnijeg rada i promišljenijeg pristupa samom slikanju pojedinog trenutka. Kao fotoreporter kad krene događaj slikam do određenog trenutka, a ako taj trenutak ne uhvatim, sve ono poslije što slikam nema značaja, samo taj jedan trenutak koji će predstaviti atmosferu, značaj, vrijeme i mjesto događaja.

Znači fotografija koja odgovara na svih onih pet novinarskih pitanja, to je vještina. Ostalo je sve ili rutina ili zanat, a zanat ne mora biti vještina. Zanat jeste umjeće, ali veći stupanj toga je da jednom fotografijom predstaviš neki događaj.

 

Čardak Krpuljevića

MONITOR:Podgrorica je pretrpjela dramatične promjene, kako Vam sve to izgleda?

KRPULJEVIĆ: Moja porodica je jedna od starijih u Podgorici. Čardak Krpuljevića je jedan od najstarijih i izvorno sačuvanih objekata u Staroj varoši. Direktnim nasljednicima te kuće, jedan živi u Njemačkoj, drugi u Austriji, ne pada na pamet da prodaju kuću, ali nemaju vremena da se njome bave. Dobro bi bilo da se grad zauzme pa da od toga napravi objekat koji bi ilustrovao nekadašnji način života. Za tu kuću su vezane izuzetne priče.

Kroz istoriju te kuće može se pokazati i suživot. Ta kuća ima bunar preko koga prelazi zid, da bi ga mogla koristiti muslimanska porodica i pravoslavna. Ima li ljepšeg primjera od ovog gdje vodu dijele dvije porodice. To je primjer suživota, ne deklarativnog nego stvarnog, svakodnevnog. Taj bunar još uvijek postoji, iako nije više u upotrebi.

To otvoriti, napraviti priču i pokazati građanima i turistima. Podgorica dobija obrise modernog grada, ali ne smije zaboraviti svoje korijene, oni se moraju njegovati. Tek onda će ovaj grad imati puni sjaj.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

RADE RADOVANOVIĆ, NOVINAR I DRAMSKI PISAC IZ BEOGRADA: Vučićev režim je totalitarni režim profašističkog tipa

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji je tako anomična situacija da je teško reći šta je i ko je istinska politička opozicija totalitarnom režimu Aleksandra Vučića, a ko kolaborant koji u ovakvom sistemu parazitira glumeći opoziciju i koristeći privilegije kojih se dočepao

 

MONITOR: Poslije vanrednog stanja u Srbiji, zavedenog zbog pandemije korona virusa, započelo je vanredno političko stanje – predizborna kampanja za parlamentarne izbore zakazana za 21. juni. Po čemu je kampanja karakteristična?

RADOVANOVIĆ: Čitav ovaj period nakon ukidanja vanrednog stanja, ne samo zbog izbora koje veći deo opozicije bojkotuje, karakterišu sve veće napetosti i podele u Srbiji, koje podstiče pre savega Aleksandar Vučič koristeći do apsurda sve čime raspolaže… Svoju vladu, u kojoj su premijerka Ana Brnabić i ministri puki izvršioci njegove, vladareve volje. Svoju skupštinu, koju bojkotuje većina opozicionih poslaniuka. Svoju policiju i vojsku, koja je tokom vanrednog stanja, do zuba naoružana, čuvala bolnice!? Svoje navijačke i druge paraformacije spremne da izvrše što vođa i vođini narede… od paljenja baklji po krovovima zgrada i proizvođenja zastrašujuće buke i urlika … i to u vreme policijskog časa!… do spremnosti da se sukobe sa pristalicama opozicije ili građanima koji protestuju iz raznih razloga. Kroz medije koje apsolutno kontroliše, a takvih je ogromna većina u Srbiji, Vučić po potrebi dozira dnevni nivo napetosti, šireći strah i strepnju kako mu već njegovi štabovi preporuče. I to je to neko osnovno stanje i osećanje, koje je ujedno i neprekidna izborna kampanja Vučićeve SNS i njegovih koalicionih partnera i onih koji bi da se pod dogovorenim uslovima kvalifikuju za status „konstruktivne“ parlamentarne opozicije.

MONITOR: Da li treba bojkotovati izbore s obzirom na to da vlasti, kako tvrde analitičari, kontrolišu cjelokupan izborni sistem i cjelokupan izborni proces?

RADOVANOVIĆ: Ukupna atmosfera u društvu je takva da se ne može govoriti, niti može biti – fer i slobodnih izbora u Srbiji. Ne samo zato što ovakva totalitarna vlast kontroliše ceo izborni proces, kroz koji će krasti i nameštati sve što joj odgovara, nego što u ovakvoj situaciji još uvek postojeće pandemije, u kojoj broj novozaraženih varira iz dana u dan, nikakvih normalnih izbora ne može ni biti. Ali, Srbija već poodavno nije normalna država…

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR MLAČ, NOVINAR IZ LJUBLJANE: Kraj epidemije kao spas od recesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada Slovenije je prva u Evropi proglasila kraj epidemije korona virusa da  bi spasila privredu, ali na snazi su ostale mnoge mjere lične zaštite

 

MONITOR: Slovenija je prošle sedmice prva u Evropi proglasila kraj epidemije korona virusa. Zašto se Vlada na to odlučila?

MLAČ: Vlada je svoju odluku donijela. Šta je rukovodilo u tome stvar je nagađanja. Ostaje činjenica da je to učinila prva u Evropi. Po svemu sudeći Vlada je željela spasiti privredu i izbjeći recesiju, koja prijeti cijelom svijetu. A, i po nečem je Slovenija ipak prva u Evropi.

MONITOR: Kakve su mjere ostale na snazi?

MLAČ: Na snazi su ostale sve mjere lične zaštite. Istina pušten je u promet gradski i sav unutarnji saobraćaj, otvorene su trgovine i ugostiteljski objekti, željeznica vozi… Sve to uz poštivanje strogih mjera lične zaštite – od dezinfekcije ruku, dezinfekcije stolica i stolova, sjedala u autobusima i drugim sredstvima prevoza, kabina za presvlačenje u trgovinama robom, dezinfekcije probane, a nekupljene robe, nošenja zaštitnih maski… Otvorene su i škole i dječija obdaništa, a nastavnici i vaspitači brigu brinu kako održati propisan razmak između učenika i razmak između mališana. Teško im je.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DAMJANOVIĆ, NEZAVISNI POSLANIK: Efikasnost i dijalog uslov za izlazak iz ekonomske i političke krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pandemija je samo demaskirala neodrživ ekonomski model, koji se zasnivao na prihodima od turizma, stranim direktnim investicijama, visokom nivou sive ekonomije,  ali i na nelegalnim aktivnostima krijumčarenja narkotika pod pokroviteljstvom dijela državnih struktura, odnosno šverca duvana i drugih akciznih proizvoda

 

Ekonomsko-socijalne posljedice pandemije neće biti lakše od zdravstvenih, niti će kriza trajati kraće od zdravstvene krize, koja ipak, kako kažete, jenjava ovih posljednjih nedjelja i kod nas, ali i u najvećem dijelu svijeta, kaže Aleksandar Damjanović na pitanje koliko će nastupajuća ekonomska kriza biti ozbiljna i trajna.

„Crna Gora je po mnogim parametrima i prije pandemije bila u ekonomskim problemima, kako u dijelu lošeg životnog standarda većine građana, niskih plata i penzija, te ogromnih socijalnih razlika, tako i u odnosu na makroekonomske pokazatelje poput javnog duga, nedovoljnog privrednog rasta i sl. Pandemija je samo demaskirala neodrživ ekonomski model, koji se zasnivao na prihodima od turizma, stranim direktnim investicijama, visokom nivou sive ekonomije,  ali i na nelegalnim aktivnostima krijumčarenja narkotika pod pokroviteljstvom dijela državnih struktura, odnosno šverca duvana i drugih akciznih proizvoda.

Za svega dva mjeseca pokazano je na kakvim se temeljima zasnivao tzv. privredni rast, čije efekte su uglavnom koristile malobrojne strukture bliske vrhu crnogorskih vlasti.

MONITOR: Kako ocjenjujete dva paketa državnih mjera usvojenih radi suzbijanja ekonomskih posljedica epidemije korona virusa i tzv. zatvaranja?

DAMJANOVIĆ: Uz činjenicu da je Vlada primijenila modele podrške privredi, slične državama regiona, odnosno EU, stiče se utisak da su „paketi“ stizali jedni druge u najavama ali su dosta tromo realizovani, imajući u vidu da se polovinom maja daju subvencije za mjesec april, a da gro zabranjenih djelatnosti ne funkcioniše još od polovine marta. Takođe, pravni osnov podrške ostaje upitan, jer Vlada nije podnijela ni jedan jedini zakonski predlog, sem izmjena zakona o finansiranju političkih subjekata u dijelu „relaksacije“ trošenja sredstava tekuće rezerve u izbornoj godini.

Nepouzdana statistika, loše evidencije, kao i nekonzistentnost pojedinih mjera otvaraju prostor za zloupotrebe podrške, pa imamo slučajeva da recimo firma za obezbjeđenje sa 250 zaposlenih koja je cijelo vrijeme radila normalno traži i dobije subvencije, ili štamparija sa 40-ak zaposlenih koja se „ubila“ od posla radeći prevashodno za potrebe države. Na drugoj strani nema subvencija za pojedine preduzetnike koji su se bavili prevozom specifičnih roba, a bili su bez posla. Ili subvencije samo za one sa biroa „koji aktivno traže posao“, da bi se što manje novca izdvojilo.

Donijeta je zabrana prinudne naplate samo za javni sektor, ne i za banke koje su uredno skidale građanima novac, moratorijum za klijente banaka, ne i za klijente tzv. faktoring kompanija, prvo odlaganje naplate poreza i doprinosa, pa usred te mjere djelimično subvencioniranje itd. Neophodna je mnogo veća efiksanost i cjelishodnost mjera, i u tom dijelu ne smije biti odlaganja tzv. trećeg paketa za koji je predsjednik Vlade saopštio još 25. aprila da će biti predstavljen u roku od 15 dana. Još uvijek čekamo i te mjere.

MONITOR: Postoje li neki „alati“ (kreditne garancije, na primjer) koje Vlada nije koristila dovoljno ili na pravi način?

DAMJANOVIĆ: Veliki broj mjera Vlada još uvijek nije iskoristila, nije smjela, nije htjela ili nije umjela. Nema garantnog fonda koji bi „natjerao“ banke da zajedno sa državom ponude povoljne kredite privredi, jer prosto IRF, koji je intenzivirao svoju kreditnu aktivnost nema dovoljno neophodnih kapaciteta za novonastale potrebe. CBCG je pokazala pasivnost i nedostatak autoriteta u odnosu na poslovne banke, pa je za sada sve ostalo uglavnom na kreditnom moratorijumu. Šta je sa limitiranjem, odnosno otpisom kamata, otpisom dijela kreditnih obaveza, dugoročnim reprogramiranjem i „prepakovanjem“ dospjelih kredita. Nepostojanje monetarnih mehanizama  ne može biti alibi za nečinjenje.

Zašto država nije prevremeno isplatila kompletan dug ugroženom dijelu privatnog sektora, zašto nije zaustavljeno avansiranje onom dijelu privrede koji je normalno funkcionisao. Nema poreskih olakšica u dijelu poreza na dobit i imovinu itd. Prosto, moralo se i mora mnogo brže, mnogo preciznije i mnogo pravednije. Treba uvijek podsjećati da je jedan dio privrede funkcionisao nikad bolje, pa i u tom dijelu ima prostora da se pokaže solidarnost, ne naravno donacijama već poreskom preraspodjelom.

MONITOR: Vlada naglasak stavlja na kapitalne investicije. Ipak, ona najveća, prioritetna dionica auto-puta, uveliko kasni… Šta to znači?

DAMJANOVIĆ: Prolongiranje završetka auto-puta za najmanje polovinu trajanja prvobitno predviđenog roka, osim što će povećati cijenu inače  preskupog projekta, dovešće nas u situaciju da će isteći grejs period i da ćemo otpočeti otplatu rata iz državnog budžeta, a projekat još neće biti gotov. Uz to, ne nazire se ni u naznakama nastavak dionice od Mateševa ka granici sa Srbijom, a o dijelu puta od Podgorice ka Baru da i ne govorimo. Pozivam odgovorne da saopšte koliko će nas koštati i „ostatak“ auto-puta i kada će biti kompletiran auto-put kroz Crnu Goru, imajući u vidu da su radovi počeli prije pet godina, i da se još uvijek radi na prvoj „prioritetnoj“ dionici. Posljedice projekta na javne finansije i budžet biće veoma ozbiljne, a pandemija će samo usložiti problematične finansijske aspekte ove investicije.

MONITOR: Uz zdravstvenu i ekonomsku, mi prolazimo i kroz ozbiljnu političku krizu. Kako je korona uticala na dešavanja na ovdašnjoj političkoj sceni?

DAMJANOVIĆ: Na prvi pogled čini se da je pandemija korona virusa za trenutak konzervirala političke procese, odnosno podjele i probleme. Međutim, jasno se naziru  pokušaji zloupotrebe djelova vlasti, prisvajanje „benefita“ relativno dobrog zdravstvenog odgovora, kao i stvaranja klime da podrška privredi isključivo zavisi od DPS-a i njegovih satelita. Daleko je to od turobnih činjenica da je mjera organizovanog kriminala u državi najveći broj ubistava u odnosu na broj stanovnika u Evropi, ili da je mjera evropskog puta Crne Gore najsporije pregovaranje od svih država koje su pregovarale za članstvo u EU. Ili da su u v.d. stanju Sudski savjet, tužilaštvo, Ustavni sud, ASK, da je predsjednik DIK-a biran isključivo glasovima vlasti.

Nema izbornog zakonodavstva koje bi garantovalo fer i slobodne izbore, srušena je institucija parlamenta koji je postao ruglo vlasti, odnosno ogledalo institucionalnog ambisa. Povrh svega, nema nagovještaja da je vlast spremna da povuče nakaradni zakon o tzv. slobodi vjeroispovijesti koji je posijao opasne podjele u društvu. Naprotiv, hapse se i privode crkveni velikodostojnici, onemogućava slobodno ispoljavanje vjerskih ubjeđenja, uz ogromne tenzije među građanima koje samo što ne eksplodiraju. Ako ovo ne vide najodgovorniji predstavnici vlaste i ne pokrenu dijalog da se ovi problemi što prije rješavaju, bojim se da vlast ide opasnim putem, putem koji nosi puno rizika i nepoznanica i koji nikom neće donijeti dobrog, jer reče naš narod „zlo dobroga donijeti neće“.

MONITOR: Kad će izbori i, mogu li biti regularniji od onih iz 2016-e?

DAMJANOVIĆ: Krajnji rok za redovne parlamentarne izbore je 18. oktobar. U ovom trenutku ne postoje elementarni uslovi za normalan, fer i slobodan izborni proces. Okolnosti su mnogo gore nego što su bile 2016. god. Sve češće i otvorenije kritike od strane relevantnih predstavnika međunarodne zajednice ukazuju da postoji zabrinutost u centrima moći za pravac u kom se kreće Crna Gora.

Opozicija i civilni sektor ukazuju na sve sistemske defekte koji onemogućavaju slobodan politički život. Zato očekujem da se vlast uozbilji i otvori dijalog o političkoj i ekonomskoj stabilnosti, kako bi se i izborni proces sproveo slobodno i bez arsenala zloupotreba u režiji DPS-a i satelita. Trajanje dijaloga i dogovor oko primjene novih izbornih rješenja mogu, uz politički dogovor, pomjeriti rok za državne i lokalne izbore, što bi imalo smisla ukoliko bi se ostvario cilj, a to je stvaranje normalnog političkog, odnosno izbornog ambijenta. Ako ne bude dogovora,odnosno ako se jednostrano definiše izborni proces onda su sve opcije otvorene a opozicija ima pravo i obavezu da svim institucionalnim i dozvoljenim sredstvima zaustavi „puzajuću diktaturu“ koja je zagospodarila državom.

MONITOR: Imate li ideju kako će na izbore Klub nezavisnih poslanika, odnosno, gdje vidite sebe u predstojećoj kampanji?

DAMJANOVIĆ: Pet poslanika Posebnog kluba poslanika međusobno odlično politički sarađuju, i odgovorno rade svoj posao u onom što se naziva crnogorski parlament. Rano je govoriti o načinu učešća u izbornoj kampanji, ali će svakako on biti primjeren interesima opozicije i potrebi da u Crnoj Gori nakon 30 godina dođe do neophodnih političkih i društvenih promjena. Tom cilju ću, kao i do sada, podrediti svoj politički angažman, naravno prije svega najtješnje sarađujući sa kolegama iz Kluba poslanika, a kao član SNP-a, u dogovoru sa rukovodstvom partije, zastupajući u Skupštini i  stavove SNP-a, čiji sam Program i stvarao, čija načela i principe zastupam od prvog dana od kada obavljam funkciju poslanika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo