Povežite se sa nama

INTERVJU

MENSUT KRPULJEVIĆ, FOTOGRAF: Klikom uhvatiti duh vremena

Objavljeno prije

na

Danas možeš digitalnim foto aparatom da škljocaš bezgranično, i kad uzmeš to i prebaciš na monitor, često ne možeš da odabereš dvije fotografije koje pričaju o događaju. Moraju postojati ljudi koji će znati da izdvoje pojedini trenutak, fotografiju koja će imati svoju priču

 

MONITOR: U maju je podgorička publika imala priliku da vidi Vašu izložbu Štafeta mladosti 1945-88.

KRPULJEVIĆ:Izložba je organizovana u sklopu Noći muzeja povodom 25. maja, a poklopila se i sa postavljanjem spomenika Titu u Podgorici. Pokušao sam da prenesem sve ono što je motivisalo te mlade ljude i kako se tada govorilo društvenu zajednicu u cjelini da se takvo nešto pokrene.

Sa ove distance to treba posmatrati objektivnije – jeste to bila izgradnja kulta jednog čovjeka, ali taj kult je pokretao mase, koje su izgradile ovu zemlju.

Cilj mi je bio da osvježim sjećanja na tada mlade ljudi koji su bili izabrani od svojih sredina, da li na državnom ili lokalnom nivou, koji su u svojim sredinama bili heroji tog vremena. Oni su postigli izuzetne rezultate u nauci, sportu, obrazovanju, radu… Nosioci štafete bili su sportista Miodrag Perunović, Vjera Begović, tada sjajan student, Veselin Đuranović… U katalogu izložbe je fotografija iz 1948 – porušena Podgorica, mladi čovjek trči bos pored ruševina, sa štafetom i nosi tu snagu, taj entuzijazam, tu vjeru.

MONITOR: U julu ste nam darovali izložbu Sokacima stare Podgorice.

KRPULJEVIĆ: Odavno nosim ideju za tu izložbu. Podgoricom sam se kroz fotografiju bavio od najranije mladosti. Ova izložba bila je i pokušaj da se inspirišu ljudi, institucije da se malo više uradi na zaštiti onoga što je ostalo. Iako se u posljednje vrijeme radi na revitalizaciji onoga što se može, kao Sahat kula, galerija Rista Stijovića…

Predstavljene su fotografije Podgorice sa kraja pretprošlog i početka prošlog vijeka, od 1880. i neke do 1940. To je sve sažeto na 50 fotografija, uz 10 crteža putopisaca. Napravili smo uporedo i izložbu fotoaparata iz tog vremena. Da posjetioci vide fotoaparate sa kojima se snimalo u tom vremenu kada su nastale prikazane fotografije.

MONITOR: Kako se probudila strast prema fotografiji?

KRPULJEVIĆ: Slučajno. Bio sam đak Tehničke škole, uvijek me privlačila tehnika. Tada su bili vrlo aktivni – foto, kino, aero, radio klub. To je bio moj život. Tamo sam išao kao na hodočašće, svakodnevno, bavio se radiotelegrafijom ili aviomodelarstvom, čak sam i letio i skakao…

Završio sam kurs kinoamatera, fotoamatera i tako je počela ta priča. Dopalo mi se da fotoaparatom bilježim život. Htio sam na neki način da sačuvam te trenutke, nesvjestan šta to sve znači. Negdje 1974. to sam pretvorio u svoj posao, postao sam fotoreporter Titogradske tribine. Osamdesetih godina prešao sam u Pobjedu, bio sam šef foto službe, da bih 1992. napustio posao.

MONITOR: Ružna vremena.

KRPULJEVIĆ: Kada sam razmišljao da napustim Pobjedu otišao sam kod doktora da izvadim bolovanje. Pitao me što mi je, rekao sam mu – Boli me duša. On me gleda, objasnio sam mu da ne mogu više da idem na posao. Da sa mnom nešto nije u redu.

Ta rat je bio van moje pameti. Djeca su mi tada bila mala. Zamolio sam ga da mi pomogne na taj način, da se malo izdvojim, da razmislim, da se sredim. I on  mi je dao to bolovanje. Kasnije sam pomislio kako sam sebe lažem i uzeo sam neplaćeno odsustvo tri mjeseca iz Pobjede. Glat su mi to dali. I nikada se više nisam vratio u Pobjedu, poslali su mi radnu knjižicu, kao jednostrani raskid radnog odnosa.

MONITOR: Nakon toga slijedi period u Monitoru.

KRPULJEVIĆ: Za Monitor sam sarađivao otpočetka, a formalno sam došao 1995. godine.

Moja sestra je živjela u Sarajevu, i za vrijeme rata izgubili smo kontakt sa njom. Stvorila se mogućnost da sa jednom delegacijom odem u Sarajevo. Za taj put trebala mi je novinarska akreditacija. Tada sam bio ispisan iz novinarskih udruženja, a Pobjeda mi to sigurno ne bi dala. Sjetio sam se Monitora pred put u Sarajevo. Sarađivao sam od prvog broja, sa Pušom Matovićem. Pitao sam u Monitor i dali su mi akreditaciju, uz molbu da donesem fotografije iz Sarajeva.

Vozio sam se u izbušenoj ladi, slikao dva dana, i naslovna strana Monitora bila je sa mojim fotografijama iz Sarajeva. Radio sam, potom, sedam godina honorarno za Monitor.

MONITOR: Pored pomenutih fotografija iz Sarajeva i brojne druge ostale su upečatljive i postale simboli vremena – fotografije iz Dubrovnika, Milo i Momir po kiši sa rezervistima…

KRPULJEVIĆ: Ova posljednja koju ste pomenuli nije sa dubrovačkog ratišta.

Ne treba se previše hvaliti ali eto tu je i fotografija Branka Kostića i Momira Bulatovića na Ćilipima, Šešelja sa automatom u Trebinju, Šešelja i Vučurovića sa bombama na radnom stolu… To je bilo takvo vrijeme i nije trebalo neka velika mudrost, niti hrabrost da to napraviš, to je bilo svuda oko tebe. Ne pamtim da sam ikad teleobjektiv namjestio i ukrao neku sliku. Objasnim ko sam, što sam – oćeš nećeš, i to je to. To je bio dio života toga vremena.

MONITOR: Kako je došlo do angažmana za Crveni krst i rad u kampovima za raseljene na Koniku?

KRPULJEVIĆ: Sticajem okolnosti dobio sam ponudu od Crvenog krsta, kao njihov višedecenijski aktivista i volonter, da na kratak vremenski period vodim menadžment kampa Konik 2.

To je od prvog trenutka bio kompleksan projekat i ogroman izazov, ne samo za Crveni krst, nego za ukupno društvo. Tu je bilo oko 2.000 raseljenih Roma, Aškalija i Egipćana sa Kosova.

MONITOR: Koji su bili ciljevi i što ste ostvarili?

KRPULJEVIĆ:Cilj projekta je bio da se ubrza njihova socijalizacija, da se poboljša kvalitet života kroz adekvatan smještaj, očuvanje zdravlja i obrazovanje. Od samog starta smo osjetili da je obrazovanje ključni dio njihove brže integracije i socijalizacije. Prvo je formirano istureno odjeljenje OŠ Božidar Vuković Podgoričanin na Vrelima Ribničkim. Prve godine smo upisali 104 đaka, u prvi razred su upisivani mladi ljudi od 15 godina. Bilo je važno početi, razbiti stereotipe, da se može i da se mora. To naravno nije lako išlo.

Nailazili smo na velike otpore prvo ljudi u kampu, a onda i dušebrižnika koji su to smatrali segregisanom školom, ne razumijući okolnosti. Isto kao što smo imali ambulante u kampu. To je tada bilo nužno iako je usporavalo  njihovu socijalizaciju. Drugog rješenja nije bilo jer oni nijesu, zbog jezičke barijere i nedostatka dokumenata, mogli da idu u gradske domove zdravlja.

Relativno brzo smo, čim su se stvorili uslovi i prevazišle barijere, počeli da djecu upisujemo u gradske škole. S tim što smo im obezbjeđivali sav školski materijal, opremu – torbe, pernice, odjeću i obuću – jedan ili dva kompleta, i prevoz do škole i nazad.

Na kraju projekta 2017. bilo je preko 500 đaka u sistemu formalnog obrazovanja. Imali smo i sistem praćenja da li djece idu u školu. Projekat je završen time što su porodice useljene u 240 stanova a mali broj raseljenih se vratio na Kosovo.

MONITOR: Koliko je iskustvo u medijima pomoglo u radu sa raseljenima?

KRPULJEVIĆ: Ova profesija te nauči vještini komunikacije. Ti si stalno eksponiran. Kada se dešava neki događaj ti si tu ispred mase, ne zato što si posebno važan nego to ti je posao. Nekome smetaš, nekome ne, neko hoće namjerno da te izazove. Bitno je izvještiti se da sačuvaš svoje dostojanstvo, ali i da završiš posao zbog kojeg si tu. Najlakše je bilo posvađati se, naljutiti se, otići.

To mi je pomoglo i u ovoj drugoj profesiji u kojoj sam se susreo sa ljudima koji su se po shvatanjima, načinu života, iskustvima, razlikovali, a sa kojima sam svaki dan dijelio po 10 sati dnevno. Bilo je i neprijatnih situacija, ali nikada do te mjere da povratka nema. Strašno je važno bilo sačuvati otvorena bar jedna vrata, da se sjutra kada se sve malo slegne, možemo vratiti razgovoru. Uvijek se čuvalo i sopstveno i dostojanstvo onoga sa kim razgovaraš. I to je bila ta propusnica u njihove živote.

MONITOR: Sada svako ima fotoaparat, u vidu telefona, i priliku da snima fotografije. Kako gledate na taj napredak i koja je budućnost fotografije?

KRPULJEVIĆ: To je velika vrijednost, to što je fotografija dostupna svakome. Sa dva klika šaljete fotografiju na bilo koji meridijan.

Povećale su se mogućnosti dokumentovanja pojedinih trenutaka i ona se najviše za to koristi. Selfi je toliko popularan da nema ko ga nije napravio.  Ali neko se mora baviti i fotografijom koja će imati i jednu drugačiju priču.

Sa poplavom mogućnosti snimanja svakog pojedinca, neće izumrijeti profesionalni fotografi, jer moraju postojati ljudi koji će znati da izdvoje pojedini trenutak, fotografiju koja će imati svoju priču. Fotografija će služiti i dalje kao zabava, kao dokument, kao umjetnički rad.

To mora bit rezultat ozbiljnijeg rada i promišljenijeg pristupa samom slikanju pojedinog trenutka. Kao fotoreporter kad krene događaj slikam do određenog trenutka, a ako taj trenutak ne uhvatim, sve ono poslije što slikam nema značaja, samo taj jedan trenutak koji će predstaviti atmosferu, značaj, vrijeme i mjesto događaja.

Znači fotografija koja odgovara na svih onih pet novinarskih pitanja, to je vještina. Ostalo je sve ili rutina ili zanat, a zanat ne mora biti vještina. Zanat jeste umjeće, ali veći stupanj toga je da jednom fotografijom predstaviš neki događaj.

 

Čardak Krpuljevića

MONITOR:Podgrorica je pretrpjela dramatične promjene, kako Vam sve to izgleda?

KRPULJEVIĆ: Moja porodica je jedna od starijih u Podgorici. Čardak Krpuljevića je jedan od najstarijih i izvorno sačuvanih objekata u Staroj varoši. Direktnim nasljednicima te kuće, jedan živi u Njemačkoj, drugi u Austriji, ne pada na pamet da prodaju kuću, ali nemaju vremena da se njome bave. Dobro bi bilo da se grad zauzme pa da od toga napravi objekat koji bi ilustrovao nekadašnji način života. Za tu kuću su vezane izuzetne priče.

Kroz istoriju te kuće može se pokazati i suživot. Ta kuća ima bunar preko koga prelazi zid, da bi ga mogla koristiti muslimanska porodica i pravoslavna. Ima li ljepšeg primjera od ovog gdje vodu dijele dvije porodice. To je primjer suživota, ne deklarativnog nego stvarnog, svakodnevnog. Taj bunar još uvijek postoji, iako nije više u upotrebi.

To otvoriti, napraviti priču i pokazati građanima i turistima. Podgorica dobija obrise modernog grada, ali ne smije zaboraviti svoje korijene, oni se moraju njegovati. Tek onda će ovaj grad imati puni sjaj.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo