Povežite se sa nama

INTERVJU

MENSUT KRPULJEVIĆ, FOTOGRAF: Klikom uhvatiti duh vremena

Objavljeno prije

na

Danas možeš digitalnim foto aparatom da škljocaš bezgranično, i kad uzmeš to i prebaciš na monitor, često ne možeš da odabereš dvije fotografije koje pričaju o događaju. Moraju postojati ljudi koji će znati da izdvoje pojedini trenutak, fotografiju koja će imati svoju priču

 

MONITOR: U maju je podgorička publika imala priliku da vidi Vašu izložbu Štafeta mladosti 1945-88.

KRPULJEVIĆ:Izložba je organizovana u sklopu Noći muzeja povodom 25. maja, a poklopila se i sa postavljanjem spomenika Titu u Podgorici. Pokušao sam da prenesem sve ono što je motivisalo te mlade ljude i kako se tada govorilo društvenu zajednicu u cjelini da se takvo nešto pokrene.

Sa ove distance to treba posmatrati objektivnije – jeste to bila izgradnja kulta jednog čovjeka, ali taj kult je pokretao mase, koje su izgradile ovu zemlju.

Cilj mi je bio da osvježim sjećanja na tada mlade ljudi koji su bili izabrani od svojih sredina, da li na državnom ili lokalnom nivou, koji su u svojim sredinama bili heroji tog vremena. Oni su postigli izuzetne rezultate u nauci, sportu, obrazovanju, radu… Nosioci štafete bili su sportista Miodrag Perunović, Vjera Begović, tada sjajan student, Veselin Đuranović… U katalogu izložbe je fotografija iz 1948 – porušena Podgorica, mladi čovjek trči bos pored ruševina, sa štafetom i nosi tu snagu, taj entuzijazam, tu vjeru.

MONITOR: U julu ste nam darovali izložbu Sokacima stare Podgorice.

KRPULJEVIĆ: Odavno nosim ideju za tu izložbu. Podgoricom sam se kroz fotografiju bavio od najranije mladosti. Ova izložba bila je i pokušaj da se inspirišu ljudi, institucije da se malo više uradi na zaštiti onoga što je ostalo. Iako se u posljednje vrijeme radi na revitalizaciji onoga što se može, kao Sahat kula, galerija Rista Stijovića…

Predstavljene su fotografije Podgorice sa kraja pretprošlog i početka prošlog vijeka, od 1880. i neke do 1940. To je sve sažeto na 50 fotografija, uz 10 crteža putopisaca. Napravili smo uporedo i izložbu fotoaparata iz tog vremena. Da posjetioci vide fotoaparate sa kojima se snimalo u tom vremenu kada su nastale prikazane fotografije.

MONITOR: Kako se probudila strast prema fotografiji?

KRPULJEVIĆ: Slučajno. Bio sam đak Tehničke škole, uvijek me privlačila tehnika. Tada su bili vrlo aktivni – foto, kino, aero, radio klub. To je bio moj život. Tamo sam išao kao na hodočašće, svakodnevno, bavio se radiotelegrafijom ili aviomodelarstvom, čak sam i letio i skakao…

Završio sam kurs kinoamatera, fotoamatera i tako je počela ta priča. Dopalo mi se da fotoaparatom bilježim život. Htio sam na neki način da sačuvam te trenutke, nesvjestan šta to sve znači. Negdje 1974. to sam pretvorio u svoj posao, postao sam fotoreporter Titogradske tribine. Osamdesetih godina prešao sam u Pobjedu, bio sam šef foto službe, da bih 1992. napustio posao.

MONITOR: Ružna vremena.

KRPULJEVIĆ: Kada sam razmišljao da napustim Pobjedu otišao sam kod doktora da izvadim bolovanje. Pitao me što mi je, rekao sam mu – Boli me duša. On me gleda, objasnio sam mu da ne mogu više da idem na posao. Da sa mnom nešto nije u redu.

Ta rat je bio van moje pameti. Djeca su mi tada bila mala. Zamolio sam ga da mi pomogne na taj način, da se malo izdvojim, da razmislim, da se sredim. I on  mi je dao to bolovanje. Kasnije sam pomislio kako sam sebe lažem i uzeo sam neplaćeno odsustvo tri mjeseca iz Pobjede. Glat su mi to dali. I nikada se više nisam vratio u Pobjedu, poslali su mi radnu knjižicu, kao jednostrani raskid radnog odnosa.

MONITOR: Nakon toga slijedi period u Monitoru.

KRPULJEVIĆ: Za Monitor sam sarađivao otpočetka, a formalno sam došao 1995. godine.

Moja sestra je živjela u Sarajevu, i za vrijeme rata izgubili smo kontakt sa njom. Stvorila se mogućnost da sa jednom delegacijom odem u Sarajevo. Za taj put trebala mi je novinarska akreditacija. Tada sam bio ispisan iz novinarskih udruženja, a Pobjeda mi to sigurno ne bi dala. Sjetio sam se Monitora pred put u Sarajevo. Sarađivao sam od prvog broja, sa Pušom Matovićem. Pitao sam u Monitor i dali su mi akreditaciju, uz molbu da donesem fotografije iz Sarajeva.

Vozio sam se u izbušenoj ladi, slikao dva dana, i naslovna strana Monitora bila je sa mojim fotografijama iz Sarajeva. Radio sam, potom, sedam godina honorarno za Monitor.

MONITOR: Pored pomenutih fotografija iz Sarajeva i brojne druge ostale su upečatljive i postale simboli vremena – fotografije iz Dubrovnika, Milo i Momir po kiši sa rezervistima…

KRPULJEVIĆ: Ova posljednja koju ste pomenuli nije sa dubrovačkog ratišta.

Ne treba se previše hvaliti ali eto tu je i fotografija Branka Kostića i Momira Bulatovića na Ćilipima, Šešelja sa automatom u Trebinju, Šešelja i Vučurovića sa bombama na radnom stolu… To je bilo takvo vrijeme i nije trebalo neka velika mudrost, niti hrabrost da to napraviš, to je bilo svuda oko tebe. Ne pamtim da sam ikad teleobjektiv namjestio i ukrao neku sliku. Objasnim ko sam, što sam – oćeš nećeš, i to je to. To je bio dio života toga vremena.

MONITOR: Kako je došlo do angažmana za Crveni krst i rad u kampovima za raseljene na Koniku?

KRPULJEVIĆ: Sticajem okolnosti dobio sam ponudu od Crvenog krsta, kao njihov višedecenijski aktivista i volonter, da na kratak vremenski period vodim menadžment kampa Konik 2.

To je od prvog trenutka bio kompleksan projekat i ogroman izazov, ne samo za Crveni krst, nego za ukupno društvo. Tu je bilo oko 2.000 raseljenih Roma, Aškalija i Egipćana sa Kosova.

MONITOR: Koji su bili ciljevi i što ste ostvarili?

KRPULJEVIĆ:Cilj projekta je bio da se ubrza njihova socijalizacija, da se poboljša kvalitet života kroz adekvatan smještaj, očuvanje zdravlja i obrazovanje. Od samog starta smo osjetili da je obrazovanje ključni dio njihove brže integracije i socijalizacije. Prvo je formirano istureno odjeljenje OŠ Božidar Vuković Podgoričanin na Vrelima Ribničkim. Prve godine smo upisali 104 đaka, u prvi razred su upisivani mladi ljudi od 15 godina. Bilo je važno početi, razbiti stereotipe, da se može i da se mora. To naravno nije lako išlo.

Nailazili smo na velike otpore prvo ljudi u kampu, a onda i dušebrižnika koji su to smatrali segregisanom školom, ne razumijući okolnosti. Isto kao što smo imali ambulante u kampu. To je tada bilo nužno iako je usporavalo  njihovu socijalizaciju. Drugog rješenja nije bilo jer oni nijesu, zbog jezičke barijere i nedostatka dokumenata, mogli da idu u gradske domove zdravlja.

Relativno brzo smo, čim su se stvorili uslovi i prevazišle barijere, počeli da djecu upisujemo u gradske škole. S tim što smo im obezbjeđivali sav školski materijal, opremu – torbe, pernice, odjeću i obuću – jedan ili dva kompleta, i prevoz do škole i nazad.

Na kraju projekta 2017. bilo je preko 500 đaka u sistemu formalnog obrazovanja. Imali smo i sistem praćenja da li djece idu u školu. Projekat je završen time što su porodice useljene u 240 stanova a mali broj raseljenih se vratio na Kosovo.

MONITOR: Koliko je iskustvo u medijima pomoglo u radu sa raseljenima?

KRPULJEVIĆ: Ova profesija te nauči vještini komunikacije. Ti si stalno eksponiran. Kada se dešava neki događaj ti si tu ispred mase, ne zato što si posebno važan nego to ti je posao. Nekome smetaš, nekome ne, neko hoće namjerno da te izazove. Bitno je izvještiti se da sačuvaš svoje dostojanstvo, ali i da završiš posao zbog kojeg si tu. Najlakše je bilo posvađati se, naljutiti se, otići.

To mi je pomoglo i u ovoj drugoj profesiji u kojoj sam se susreo sa ljudima koji su se po shvatanjima, načinu života, iskustvima, razlikovali, a sa kojima sam svaki dan dijelio po 10 sati dnevno. Bilo je i neprijatnih situacija, ali nikada do te mjere da povratka nema. Strašno je važno bilo sačuvati otvorena bar jedna vrata, da se sjutra kada se sve malo slegne, možemo vratiti razgovoru. Uvijek se čuvalo i sopstveno i dostojanstvo onoga sa kim razgovaraš. I to je bila ta propusnica u njihove živote.

MONITOR: Sada svako ima fotoaparat, u vidu telefona, i priliku da snima fotografije. Kako gledate na taj napredak i koja je budućnost fotografije?

KRPULJEVIĆ: To je velika vrijednost, to što je fotografija dostupna svakome. Sa dva klika šaljete fotografiju na bilo koji meridijan.

Povećale su se mogućnosti dokumentovanja pojedinih trenutaka i ona se najviše za to koristi. Selfi je toliko popularan da nema ko ga nije napravio.  Ali neko se mora baviti i fotografijom koja će imati i jednu drugačiju priču.

Sa poplavom mogućnosti snimanja svakog pojedinca, neće izumrijeti profesionalni fotografi, jer moraju postojati ljudi koji će znati da izdvoje pojedini trenutak, fotografiju koja će imati svoju priču. Fotografija će služiti i dalje kao zabava, kao dokument, kao umjetnički rad.

To mora bit rezultat ozbiljnijeg rada i promišljenijeg pristupa samom slikanju pojedinog trenutka. Kao fotoreporter kad krene događaj slikam do određenog trenutka, a ako taj trenutak ne uhvatim, sve ono poslije što slikam nema značaja, samo taj jedan trenutak koji će predstaviti atmosferu, značaj, vrijeme i mjesto događaja.

Znači fotografija koja odgovara na svih onih pet novinarskih pitanja, to je vještina. Ostalo je sve ili rutina ili zanat, a zanat ne mora biti vještina. Zanat jeste umjeće, ali veći stupanj toga je da jednom fotografijom predstaviš neki događaj.

 

Čardak Krpuljevića

MONITOR:Podgrorica je pretrpjela dramatične promjene, kako Vam sve to izgleda?

KRPULJEVIĆ: Moja porodica je jedna od starijih u Podgorici. Čardak Krpuljevića je jedan od najstarijih i izvorno sačuvanih objekata u Staroj varoši. Direktnim nasljednicima te kuće, jedan živi u Njemačkoj, drugi u Austriji, ne pada na pamet da prodaju kuću, ali nemaju vremena da se njome bave. Dobro bi bilo da se grad zauzme pa da od toga napravi objekat koji bi ilustrovao nekadašnji način života. Za tu kuću su vezane izuzetne priče.

Kroz istoriju te kuće može se pokazati i suživot. Ta kuća ima bunar preko koga prelazi zid, da bi ga mogla koristiti muslimanska porodica i pravoslavna. Ima li ljepšeg primjera od ovog gdje vodu dijele dvije porodice. To je primjer suživota, ne deklarativnog nego stvarnog, svakodnevnog. Taj bunar još uvijek postoji, iako nije više u upotrebi.

To otvoriti, napraviti priču i pokazati građanima i turistima. Podgorica dobija obrise modernog grada, ali ne smije zaboraviti svoje korijene, oni se moraju njegovati. Tek onda će ovaj grad imati puni sjaj.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo