Bojimo se dodatnog produbljivanja nepovjerenja. Roditeljima više nije dovoljno reći šta moraju. Potrebno im je objasniti zašto, saslušati ih i prihvatiti da strah i nepovjerenje postoje, čak i kada se sa njima ne slažemo. Jer povjerenje se ne može propisati

MONITOR: Ustavni sud Crne Gore donio je odluku da uslovljavanje boravka djece u vrtićima obaveznom vakcinacijom nije suprotno Ustavu, čime nije prihvatio inicijativu Udruženja Roditelji. Koji je vaš komentar na ovu odluku?

ŽUNJIĆ:Ova odluka je dodatno potvrdila ono čega smo se pribojavali: da će kontekst i način na koji se zakoni kod nas primjenjuju u praksi ostati u drugom planu. Umjesto da pokušamo da razumijemo zašto dio roditelja ne vakciniše svoju djecu, dobili smo još jednu mjeru koja nas je podijelila.

Na jednoj strani su roditelji koji su, iz različitih razloga, odlučili da ne vakcinišu djecu. Na drugoj je sistem koji će, brinući o djeci, zaštititi ih od „nerazumnih“ roditelja. I opet se izgubilo pitanje koje godinama postavljamo: Umije li sistem da bude u službi najboljeg interesa djeteta?

Umjesto da se ozbiljno zapitamo koliko je povjerenje izgubljeno, koliko su informacije bile nejasne i neujednačene i da li je sam sistem radio ono što je morao, ponovo uslovljavamo i zabranjujemo.

MONITOR: Sa kojim problemima se susreću roditelji predškolske djece, nakon haotičnih prvih dana polaska u vrtić kada su mnoga djeca vraćana?

ŽUNJIĆ:Roditelji se suočavaju sa neizvjesnošću, nedovoljno jasnim procedurama i pitanjem gdje će njihova djeca boraviti dok oni rade. Na potrebu da se pravila i postupanje usaglase upozoravali smo prije početka septembra. Ovako ozbiljna promjena nije smjela da se razjašnjava na vratima vrtića.

Iza svega je dijete koje ne razumije ni zakon ni odluke odraslih, ali osjeća posljedice. Zato nije dovoljno roditeljima saopštiti da dijete ne može da boravi u vrtiću. Država mora da odgovori i šta će biti sa tom djecom.

MONITOR: Po prvim reakcijama vidimo oštro negodovanje dijela javnosti na odluku Ustavnog suda. Kakve će posljedice ona izazvati?

ŽUNJIĆ:Bojimo se dodatnog produbljivanja nepovjerenja. Roditeljima više nije dovoljno reći šta moraju. Potrebno im je objasniti zašto, saslušati ih i prihvatiti da strah i nepovjerenje postoje, čak i kada se sa njima ne slažemo. Jer povjerenje se ne može propisati.

Tek ćemo vidjeti i drugi epilog: gdje će boraviti djeca koja nijesu vakcinisana, a čiji roditelji ne žele da pristanu na ovakav vid uslovljavanja? Postoji li rizik da će se povećati broj nelegalnih objekata za čuvanje djece i ko će kontrolisati uslove u njima? Na kraju bi opet djeca mogla snositi posljedice neadekvatnih uslova.

Istovremeno će se u parkovima i drugim javnim prostorima družiti sa vakcinisanom djecom. Zato je važno da država objasni kako će rješavati problem u cijeloj zajednici, a ne samo u vrtićima.

MONITOR: Da li se u svoj priči i strahu od vakcina zanemariju djeca?

ŽUNJIĆ: Da, jer se rasprava sve više svodi na sukob roditelja i sistema, dok potrebe djece ostaju u drugom planu.

Naši stavovi o vakcinaciji uvijek su bili jasni. Vjerujemo da ljekari žele da pomognu našoj djeci. Ali ostaje pitanje: šta ako to nije dovoljno? Šta ako ovo nije samo problem roditelja koji „ne razumiju“, već i problem sistemskog nepovjerenja koje se godinama stvaralo?

Ovu mjeru treba posmatrati i kao dio šireg obrasca u kojem sistem opravdava sopstveni rad, a premalo preispituje posljedice svojih odluka. Ovdje je ulog veliki, jer je u centru svega dijete.

MONITOR: Udruženje ste koje je specijalizovano za pomoć roditeljima,sa kojim pitanjima i nedoumicama vam se roditelji najčešće obraćaju?

ŽUNJIĆ: Roditelji nam se obraćaju zbog nedoumica u vezi sa obrazovanjem, zdravstvenom zaštitom, socijalnim pravima i svakodnevnim roditeljskim izazovima. Pitaju o upisu i boravku u vrtiću, vakcinaciji, ostvarivanju prava iz socijalne i dječje zaštite, pravima zaposlenih roditelja i tome kome mogu da se obrate kada naiđu na problem.

Kroz besplatnu SOS Roditeljsku liniju traže i savjete o odnosu sa djecom, postavljanju granica, izazovima adolescencije, vršnjačkom nasilju i korišćenju tehnologije. Pružamo psihosocijalnu podršku roditeljima i djeci, posebno kada se porodice suočavaju sa kriznim situacijama, narušenim odnosima ili iskustvom nasilja. Nekada im je potrebna konkretna informacija, a nekada razgovor i stručna pomoć da razumiju šta se dešava i kako da postupe.

Posebno nam se obraćaju roditelji iz jednoroditeljskih porodica, zbog nedoumica i problema tokom i nakon razvoda, vršenja roditeljskog prava, odnosa sa drugim roditeljem i neplaćanja alimentacije. Kroz pravno savjetovanje i psihosocijalnu podršku pomažemo im da razumiju procedure, zaštite prava djece i lakše prođu kroz te situacije.

Kroz različita pitanja ponavlja se potreba za jasnim, pouzdanim i razumljivim odgovorom. Roditelji često ne znaju koji je njihov sljedeći korak ili dobijaju različite informacije. Zato uz našu podrsku, uz odgovore nadležnih institucija i stručnjaka, pokušavamo da im pomognemo da dođu do potrebne informacije i ostvare svoja prava.

Predrag NIKOLIĆ

Najveći problem Kosova nije presuda – već politička nestabilnost, stalni izbori i teškoće u funkcionisanju institucija

MONITOR: Da li je moguće realizovati dominantne predloge da se Specijalizovana vijeća i Specijalizovano tužilaštvo reformišu ili čak ukinu – i to prije donošenja drugostepene presude četvorici lidera OVK, a kada se može očekivati pravosnažno okončanje tog procesa?

KANDIĆ: Predlog izmena zakona polazi od teze da su Specijalizovana veća osnovana isključivo radi suđenja za trgovinu ljudskim organima, koja zauzima važno mesto u izveštaju Dika Martija – pa bi zbog toga čitav postupak trebalo vratiti na početak. To nije tačno. Osnivanju Veća prethodila je istraga Specijalnog istražnog tima EU, koju je vodio Klint Vilijamson, bivši tužilac MKSJ-a i nekadašnji direktor Odeljenja pravde UNMIK-a. Vilijamson je 2014. javno saopštio da nema dovoljno dokaza za podizanje optužnice za trgovinu organima, ali da postoje dokazi za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja opravdavaju krivično gonjenje pojedinih bivših visokih zvaničnika OVK.

Optužnica je obuhvatila ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Sudsko veće je optužene oslobodilo optužbi za zločine protiv čovečnosti zato što Tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje da je postojao rasprostranjen ili sistematski napad usmeren protiv civilnog stanovništva. Istovremeno ih je osudilo za ratne zločine.

Specijalizovana veća ne mogu se ukinuti niti se njihov mandat može suštinski promeniti prostom izmenom zakona, jer njihov pravni osnov čine i ustavni amandman i međunarodni sporazum. Svaki takav pokušaj otvorio bi pitanje ustavnosti i poštovanja međunarodnih obaveza Kosova.

Rok do 27. novembra 2026. godine, odnosi se samo na podnošenje najava žalbi odbrane i Tužilaštva protiv prvostepene presude. Posle toga slede podnošenje žalbi, odgovora i replika, pa se sada ne može pouzdano predvideti kada će postupak biti pravosnažno okončan.

MONITOR: Koliko će partije na Kosovu iskoristiti ovaj proces da se pokažu „patriotskije“ – u ionako, veoma dinamičnoj atmosferi čestih izbora i pokušaja opozicije da Kurtija pošalje u opoziciju?

KANDIĆ: Sve političke partije dele kolektivni narativ o pravednoj borbi OVK za slobodu Kosova. Presuda taj narativ nije promenila, ali je Demokratskoj partiji Kosova dala novu političku snagu. Otuda i skupštinska Deklaracija o zaštiti istine i integriteta oslobodilačkog rata i predlog izmena Zakona o Specijalizovanim većima. Postoji široko jedinstvo u odbrani karaktera oslobodilačkog rata, ali ne i saglasnost o tome šta država sada pravno i politički može da učini. Albin Kurti zato nije u zavidnoj poziciji, a izbor predsednika predstavlja veliki test za političku stabilnost Kosova.

MONITOR: Smatrate da nezadovoljstvo prvostepenim osuđujućim presudama Tačiju, Krasnićiju, Veseliju i Selimiju ima veze sa nepostupanjem Javnog tužilaštva za ratne zločine i Odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, posebno poslije 2011. Ono što se uglavnom čuje na demonstracijama „Ne u naše ime“ jeste bezrezervno slavljenje četvorice optuženih i bezgrešne borbe OVK?

KANDIĆ: Nezadovoljstvo presudom mogu da razumem, ali ono ne opravdava poricanje zločina niti bezrezervno proglašavanje bilo koga bezgrešnim. Oslobodilački karakter rata OVK ne isključuje odgovornost njenih pripadnika za zločine nad ljudima koji su na osnovu optužbi, a ne dokaza, proglašavani saradnicima Srbije, izdajnicima ili političkim protivnicima. Nezadovoljstvo na Kosovu mora se posmatrati i u svetlu postupanja Srbije. Posle presuda generalima VJ i MUP-a Srbije, njeno tužilaštvo nije procesuiralo komandante koji su sprovodili naređenja osuđenih generala, nego je pokrenulo tek nekoliko postupaka protiv neposrednih izvršilaca. Od 2013. godine nije podignuta nijedna optužnica za ratne zločine počinjene na Kosovu. Kada je 2017. okončan mandat MKSJ-a, Srbija je zaključila da je „uspešno završila saradnju sa Haškim tribunalom“, ali nije nastavila krivično gonjenje na osnovu dokaza i presuđenih činjenica koje je Tribunal utvrdio. Danas policija hapsi Albance na granici i pokreće istrage, sudi se i za uništavanje imovine, a mediji ta suđenja gotovo ne prate.

Podaci FHP-a i FHP Kosovo pokazuju da su jedinice VJ i MUP-a Srbije tokom 78 dana NATO bombardovanja ubile oko 6.700 albanskih civila. Te činjenice čvrsto podupiru kosovski narativ o borbi za oslobođenje od srpske represije. Sa srpske strane, bilo je mnogo upozorenja da bi protesti na Kosovu mogli prerasti u nasilje nad Srbima, ali to se nije dogodilo. Veterani i drugi organizatori protesta vodili su računa da demonstranti ne krenu prema Gračanici, gde žive Srbi. Reakcije na presudu pokazuju da su Srbi koji žive na Kosovu bili umereniji i da su pokazali više razumevanja za nezadovoljstvo Albanaca. Nasuprot tome, pojedini Srbi koji su izbegli sa Kosova i danas žive u Srbiji, naročito oni na položajima u državnim institucijama, izražavali su ljutnju zato što optuženi nisu osuđeni i za zločine protiv čovečnosti i trgovinu ljudskim organima.

O političkoj i simboličkoj upotrebi presude govori i odluka da Tači, Krasnići, Veseli i Selimi budu proglašeni počasnim građanima Tirane, na predlog gradonačelnika koji se nalazi u pritvoru.

MONITOR: EU i njen ministarski savjet, odnosno Savjet EU, imaju glavnu riječ kada se radi o trajanju Specijalizovanih vijeća. Brisel je dao bezrezervnu podršku radu Vijeća usred velikog nezadovoljstva na Kosovu. Pominje se da se žrtve OVK zaboravljaju, među kojima su mnogi kosovski Albanci. Pojavljuju se i mišljenja da je sud za zločine OVK trebalo osnovati od strane UN?

KANDIĆ: Suđenje Thačiju i ostalima smatram veoma važnim upravo zato što se bavi žrtvama koje su dugo bile potisnute iz javnog sećanja. Reč je o ubistvima, nestancima, nezakonitom pritvaranju i zlostavljanju članova Rugovine partije, pripadnika FARK-a, Albanaca koji su sarađivali sa srpskim vlastima ili su samo imali poslovne i komšijske odnose sa Srbima, kao i Srba i Roma. Važan deo dokaza činila su javna saopštenja Glavnog štaba OVK. Ona nisu bila samo propaganda: na terenu su shvatana i primenjivana kao poruke i nalozi za kažnjavanje ljudi označenih kao saradnici ili politički protivnici. Veće je prihvatilo vezu između stavova iznošenih na sastancima rukovodstva, javnih saopštenja i ubistava ili zatvaranja na terenu. Upravo je ta veza bila ključna za utvrđivanje učešća optuženih u zajedničkom zločinačkom poduhvatu.

MONITOR: Od zvanične Srbije nije bilo eksplicitnijih reakcija, čak ni od  Vučića. Ima spekulacija da se ovo suđenje može završiti kao suđenje Anti Gotovini. Tada se govorilo i o američkom uticaju, posebno na sudiju Teodora Merona. Kakvo je vaše mišljenje?

KANDIĆ: Poređenje sa predmetom Gotovina nije utemeljeno. Ishod žalbenog postupka zavisiće od konkretnih žalbenih razloga, izvedenih dokaza i mogućih pravnih grešaka prvostepenog veća, a ne od političkih analogija sa drugim predmetima. Svedočenja međunarodnih svedoka smatram poražavajućim. Reč je uglavnom o visokim diplomatskim i vojnim predstavnicima koji su bili neposredno angažovani na Kosovu ili u pregovorima sa OVK. Zbog položaja koje su imali, morali su da raspolažu neposrednim saznanjima sa terena. Umesto da svedoče o konkretnim informacijama koje su tada dobijali o događajima, odnosima u Glavnom štabu, zatvaranjima i ubistvima, oni su uglavnom govorili o svojim utiscima o Tačiju i o tome da OVK, po njihovom viđenju, nije bila organizovana vojska sa centralnom komandom. Smatram neprihvatljivim da se tako ozbiljna pitanja procenjuju na osnovu utisaka, a ne na osnovu neposrednih saznanja koja su, s obzirom na svoje funkcije, morali imati.

MONITOR: Na Kosovu se ističe da bi potvrda prvostepenih presuda mogla da ugrozi nezavisnost Kosova i oteža njegov prijem u međunarodne organizacije, kao i da će Srbija, Rusija i Kina takvu odluku politički iskoristiti. Moskva je već izdala saopštenje u tom smislu.

KANDIĆ: Nezavisnost Kosova ne može biti ugrožena nijednom presudom. Ova presuda utvrđuje individualnu krivičnu odgovornost četvorice optuženih; ona ne odlučuje ni o zakonitosti nezavisnosti Kosova ni o karakteru celokupne borbe OVK. Srbija, Rusija i Kina mogu politički koristiti presudu, ali time ne mogu promeniti njen pravni predmet niti međunarodni položaj Kosova. Bez obzira na pravo veta Rusije i Kine, Srbija je obavezna da poštuje Briselski sporazum, a u praksi se već primenjuju delovi Ohridskog sporazuma. Najveći problem Kosova sada nije presuda, već politička nestabilnost, stalni izbori i teškoće u funkcionisanju institucija.

MONITOR: MKS je izdao naloge za hapšenje Vladimira Putina i Benjamina Netanjahua, ali za sada očigledno nema prilike da oni budu uhapšeni. Aleksandar Vučić, slijedeći stav Donalda Trampa, zalaže se za ukidanje međunarodnih sudova. Ima li međunarodna pravda šanse, poslije sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu?

KANDIĆ: Međunarodna krivična pravda ima smisla upravo zato što, zahvaljujući Haškom tribunalu, o prošlosti možemo da razgovaramo i da je preispitujemo na osnovu dokaza, presuđenih činjenica i pojedinačnih iskustava žrtava i svedoka.

Istovremeno, svedoci smo da države pregovaraju sa liderima velikih sila protiv kojih su izdati nalozi za hapšenje. Time međunarodne pravosudne institucije gube kredibilitet. Odgovor, međutim, nije ukidanje međunarodnih sudova, već dosledna primena istih pravila i prema moćnim i prema malim državama. Bez takvih institucija ostali bi samo nacionalni narativi, poricanje i selektivno sećanje na žrtve.

Nastasja RADOVIĆ

Za institucije bi bilo zdravije da je rasprava održana i da se glasalo, bez obzira na ishod. Politička odgovornost podrazumijeva da se o teškim pitanjima odlučuje, a ne da se demokratska procedura blokira kada postane politički neugodna

MONITOR: Vanredna sjednicu Skupštine na kojoj je trebalo da se raspravlja o smjeni predsjednika Skupštine, zbog saučešća koje je uputio porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, nije održana. Kako to vidite?

ULJAREVIĆ: Do glasanja nije ni došlo jer nije obezbijeđen kvorum. Taj politički ishod je jasna politička poruka. Umjesto rasprave u kojoj bi svaki poslanik preuzeo odgovornost za svoj odnos prema postupku predsjednika Skupštine, vladajuća većina izabrala je izbjegavanje izjašnjavanja.

To je problematično i jer je Andrija Mandić neposredni akter ovog slučaja. Njegovi politički partneri mogli su doći u Skupštinu, braniti njegov postupak i glasati protiv razrješenja. Umjesto toga, dio većine omogućio mu je da se o njegovoj političkoj odgovornosti ne glasa. To se odnosi i na one koji sebe predstavljaju kao nosioce evropske politike, primarno Pokret Evropa sad (PES), koji je odsustvom politički zaštitio Mandića. Ako smatraju da saučešće porodici Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, nije razlog za razrješenje predsjednika, politički odgovorno je da to javno obrazlože i glasaju. Rušenje kvoruma treba gledati kao prećutnu saglasnost sa Mandićevim stavovima i postupcima.

Za institucije bi bilo zdravije da je rasprava održana i da se glasalo, bez obzira na ishod. Politička odgovornost podrazumijeva da se o teškim pitanjima odlučuje, a ne da se demokratska procedura blokira kada postane politički neugodna.

Ovaj slučaj prevazilazi Mandića. Dio vladajuće većine uspostavlja standard po kojem predsjednik Skupštine može, uz navođenje svoje državne funkcije, iskazati saučešće porodici pravosnažno osuđenog za genocid, a da većina ne omogući ni raspravu i glasanje o njegovoj političkoj odgovornosti.

Opasna je poruka kada se institucija blokira jer njen demokratski mehanizam može proizvesti politički neželjen rezultat. To je pokazatelj velike slabosti parlamentarne većine. Tzv. „novi srpski odgovor“ ovdje se razotkriva kao diktatorski i kukavički model političkog ponašanja – zaštita lidera od institucionalne provjere, disciplinovanje većine i stavljanje očuvanja funkcije iznad autoriteta Skupštine. A to je i obrazac koji je u regionu najizraženije razvio Aleksandar Vučić u Srbiji.

Ključno pitanje više nije da li bi Mandić imao dovoljno glasova da ostane na funkciji. Ključno je zašto se vladajuća većina nije usudila da to provjeri glasanjem i gdje je donešena odluka da se Skupštini uskrati mogućnost da o tome odluči.

MONITOR: Što ovo znači za PES premijera Spajića?

ULJAREVIĆ: Za PES je ovo politički i identitetski problem. Nije se odlučivalo o kadrovskom pitanju niti o opstanku parlamentarne većine, već o odnosu prema „nasljeđu“ pravosnažno osuđenog ratnog zločinca. Između jasne evropske orijentacije i zaštite Mandića, što nije teška dilema, PES se odlučio da stane u zaštitu tog pojedinca.

Time je PES ozbiljno doveo u pitanje autonomiju i tvrdnju da predstavlja evropski korektiv vladajuće većine, jer je spreman da zbog Mandića gazi po svom evropskom kredibilitetu. Ako i u ovom koalicioni interes ima prednost nad principima na kojima počiva evropeizacija, legitimno je pitanje: ko određuje politički pravac ove većine?

To može biti dugoročno važnije od jednog neodržanog glasanja. PES više ne može uvjerljivo tvrditi da samo toleriše vrijednosno problematične poteze partnera radi stabilnosti vlasti, jer je ovog puta aktivno učestvovao u njihovom legitimiziranju.

MONITOR: Može li ovakva sjednica uticati ozbiljnije na političku scenu i, u konačnom, evropski put zemlje?

ULJAREVIĆ: Može, jer je EU već bila nedvosmislena: glorifikacija ratnih zločinaca, negiranje genocida i istorijski revizionizam nemaju mjesta ni u EU ni u državama kandidatkinjama. Sličnu poruku poslali su i evropski poslanici iz četiri političke grupacije, naglašavajući da se Mandićev postupak ne može odvojiti od funkcije predsjednika Skupštine. Ovo je za Mandića Pirova pobjeda – ostao je na funkciji izbjegavanjem glasanja, ali uz političku hipoteku koju ne može poništiti narativom o sebi kao navodnom promoteru pomirenja.

Evropska integracija nije samo zatvaranje poglavlja. Ona podrazumijeva vladavinu prava, poštovanje pravosnažnih presuda međunarodnih sudova, političku odgovornost i odnos prema žrtvama. Kada predsjednik Skupštine izražava saučešće porodici pravosnažno osuđenog za genocid, premijer izbjegava jasnu osudu, a parlamentarna većina blokira čak i raspravu o političkoj odgovornosti, imamo problem političkog standarda vlasti koja javno otkriva nedostatak evropske vrijednosne supstance.

Ne zaboravimo i da o članstvu Crne Gore na kraju odlučuju države članice i tu se ne cijeni samo koliko smo poglavlja zatvorili, već kakvu državu i političku kulturu unosimo u EU.

Crna Gora je blizu članstva i zato će biti pod većom lupom, a sve manje je prostora za manipulaciju sa velikim, iako često neprijatnim pitanjima iz oblasti demokratije, vladavine prava i suočavanja s prošlošću. Upravo sada se provjerava da li je evropska transformacija Crne Gore stvarna ili  proceduralna.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje rezultate vlasti kada su u pitanju integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora je otvorila sva 33 poglavlja, a do jula ove godine privremeno ih je zatvorila 18. To je daleko manje od najava vlasti da ove godine sve završavamo, ali ostaje najnaprednija kandidatkinja za članstvo. EU je u aprilu formirala i ad hoc radnu grupu za pripremu pristupnog ugovora. To potvrđuje da je proces ušao u ozbiljnu završnu fazu i da postoji snažna politička volja EU i država članica da se on ubrza.

Tu dolazimo do paradoksa: pregovarački rezultat ove vlasti bolji je od njenog demokratskog učinka. Imamo ubrzanje tehničkog dijela integracija, a  istovremeno ozbiljne probleme u funkcionisanju i nezavisnosti institucija, političkoj odgovornosti, odnosu prema medijima i civilnom društvu, uz sve izraženije vrijednosne kontroverze.

Period pred nama je presudan. Poglavlja možemo zatvarati administrativno, ali evropsko društvo ne možemo izgraditi administrativnim putem. Ako su ta dva procesa razdvojena, možemo formalno stići nadomak članstva, a ostati nedovoljno demokratski konsolidovani. Taj bi nam se raskorak mogao vratiti kao problem u završnici, kada odluka pređe sa EK na države članice.

   MONITOR: Koliko smo trenutno „evropski“? 

ULJAREVIĆ: Geografski, formalno i politički jesmo duboko u evropskom procesu, ali vrijednosno i demokratski slika je znatno složenija.

Imamo snažnu, iako posljednjih godina promjenljivu podršku građana članstvu u EU, dug pregovarački proces i visok stepen usklađenosti zakonodavstva sa evropskom pravnom tekovinom. Ali demokratija se ne mjeri samo usvojenim zakonima, već ponašanjem vlasti kada je niko ne primorava da bude demokratska. Mjeri se odnosom prema kritici, nezavisnošću institucija, jednakom primjenom zakona, odnosom prema žrtvama i pravosnažno utvrđenim činjenicama, kao i time da li viša javna funkcija znači veću ili manju odgovornost.

Slučaj glorifikacije Ratka Mladića to ogoljava. Kada se pravosnažno osuđeni ratni zločinac pretvara u „generala“, „heroja“ ili „zaštitnika naroda“, ne mijenja se presuda, ali je jasna intencija da se promijeni društveni odnos prema činjenicama i odgovornosti. A kada država reaguje selektivno, zavisno od političke moći onoga ko to čini, onda problem više nije samo odnos prema prošlosti, nego i ogledalo vladavine prava danas.

Evropa nije destinacija do koje treba stići, kako je često tretiraju naši zvaničnici. Ona bi morala biti standard po kojem uređujemo državu prije nego što u EU uđemo.

MONITOR: Brisel je raspoložen da nas primi. No, u najnovijem Predlogu reformi procesa proširenja stoji da nove članice EU treba po prijemu da se odreknu prava veta na odluke koje se u Uniji donose konsenzusom. Kako to komentarišete?

ULJAREVIĆ: To još nije odluka EU, već dio sve intenzivnije debate o tome kako Unija sa 30 i više članica može ostati funkcionalna. Čekamo konačne prijedloge EK, a različite ideje već dolaze iz država članica i političkih grupacija.

Francuska i Njemačka zagovaraju ubrzanu i postepenu integraciju kandidata, odnosno raniji pristup djelovima Jedinstvenog tržišta i institucijama EU, ali uz reverzibilnost u slučaju nazadovanja. Još dalje ide poslanička grupa SPD-a u Bundestagu, koja eksplicitno predlaže da se pristupni ugovor Crne Gore iskoristi i za reformu same EU: nove članice u početku ne bi imale veto, a najkasnije za deset godina jednoglasnost bi bila ukinuta za sve, uz veći uticaj malih i srednjih država u sistemu kvalifikovane većine.

Dakle, ovo ne bih čitala kao poruku da Crna Gora treba da bude članica drugog reda, već kao signal da će naš ulazak vjerovatno biti dio šire transformacije same EU. Uostalom, Evropski parlament se, kroz svoju rezoluciju iz marta ove godine, izričito protivi različitim kategorijama članstva i insistira na jednakim pravima i obavezama budućih i sadašnjih članica.

Za Crnu Goru je ključno da ne bude samo predmet tih reformi, već da što ranije bude uključena u razgovor o njima i da razumijemo da članstvo u Uniji od 30 i više država vjerovatno neće izgledati identično članstvu u EU kakvu poznajemo danas.

Kampanja uveliko počela

MONITOR: Ulazimo li već u predizbornu kampanju?

ULJAREVIĆ: Da, kampanja je za partije vlasti uveliko počela, iako formalno nije proglašena, uz široko korišćenje institucionalnih prednosti vlasti i nezapamćen populizam. U tom kontekstu treba posmatrati i najavljeni „Euromodel“.

Rast životnog standarda jeste legitiman cilj svake Vlade. Ali ovako veliki zahvati zahtijevaju ozbiljnu pripremu, a ne ponoćne WhatsApp sjednice Vlade. I precizne odgovore: koliko model košta, iz čega se finansira, kakve posljedice ima po budžet, penzioni sistem, privredu i lokalne samouprave i da li je održiv?

Ekonomska politika ne smije biti zloupotrijebljena za potiskivanje političke i institucionalne odgovornosti. Tajming ove najave teško je odvojiti od predizborne računice PES-a i pokušaja da ekonomskim obećanjima amortizuje političku cijenu zaštite koju je pružio Mandiću, a koja može biti visoka na izborima, posebno među biračima kojima se PES predstavlja kao proevropska i građanska opcija.

Građanima jesu potrebne veće plate i penzije, ali i funkcionalne institucije i odgovorna vlast. Veća primanja ne mogu biti politička kompenzacija za manjak demokratije, niti novac može izbrisati političke izbore vlasti.

Milena PEROVIĆ