Povežite se sa nama

OKO NAS

BOROVNICA UGROŽENA OD NESAVJESNIH BERAČA: Kontrole intenzivne, grebenanje intenzivnije

Objavljeno prije

na

Nama pomaka u sprječavanju nesavjesne berbe borovice na sjeveru. Iz Uprave za šume kažu da ne odustaju od kontrola, ali da se broj onih koji taj šumski plod skupljaju grebenima ne smanjuje

Priča o tome koliko se nesavjesnim branjem borvnica na sjeveru Crne Gore nonosi šteta tom dragocjenom šumskom plodu, nepromijenjena je minulih par decenija. Zakoni, pravilnici, apeli, kontrole načina branja i sporadične kazne  do sada nijesu dali značajnije rezultate, pa i ovog ljeta mehaničko branje uništava borovnjake i doprinosi kontinuiranom smanjenu prinosa i površina na kojima uspIjeva „plavo blago sjevera“.

Na stotine berača, na nekoliko planina, već dvadesetak dana borovnice za otkup beru  takozvanim grebenima. Prema informacijama  iz nekih opština, na desetine tona su već otkupljene. Sakupljene su, uglavnom, grebenima.

„Zaraditi se može samo ako se borovnice grebenaju. Kilogram tako ubranih ovog ljeta  košta 1, 30 eura. Ručno brane su i do sedam eura, ali da bi se prodale treba ih iznijeti na pijacU i dangubiti. Kupuju ih, uglavnom, turisti. Za ove grebenom brane dolaze otupljivači na planinu“, pričaju berači na Bjelasici.

Njihova jedina glavobolja je što, kako objašnjavaju, „na kolašinski dio planine dolaze Mojkovčani u berbu“. To vide kao nepravdu, uz činjenicu da je svake godine borovnica sve manje.

Koje su to  zakonske obaveze za sakupljanje borovnice u komercijalne svrhe, kao i  pravilan način berbe u skladu sa primjenom dobre poljoprivredne prakse  ponovljeno je mnogo puta na edukativnim radionicama, koje je prošle godine orgnizovalo Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Objašnjeno je i da je uloga ministarstva prije svega savjetodavna.

„Savjetujemo da plod sakupljaju pravovremeno, u fazi sazrevanja, da berbu obavljaju ručno i da vode brigu o zaštiti prirode. Apelujemo i na otkupljivače, da prije svega otkupljuju ručno branu borovnicu, kao i da upoznaju svoje berače sa pravilnim načinom branja. Ručno brana borovnica daje kvalitetnu i ujednačenu berbu, proizvod prve klase koji ima odličnu cijenu na tržištu“, ponavljali su predstavnici ministarstva na terenu.

Dobra pozicija borovnice sa sjevera Crne Gore nikad nije bila upitna na stranim tržištima. Nije upitno ni da prodajom tog šumskog ploda na stotine domaćinstava obezbjeđuje značajne prihode. Pitanje je samo do kada će to biti tako, ako se ima na umu da je – dobrim dijelom i njihovom zaslugom – rod svake godine slabiji.

Otkupljivači, uglavno, tvrde da se pridžavaju zakona. Istina, tokom minule dvije godine, otkup je počeo kasnije, jer se navodno “čekalo da sazri plod“. Međutim, neosporno je i da su oko 90 odsto otkupljenih količina ubrane mehnički.

„Nije riječ samo o grebenima. Postoji praksa mlaćenja motkama borovnica. I na taj način se oštećuje stabljika biljke. Nadležni treba da učine više da zaštite tu biljnu poplulaciju i ne samo tu vrstu. Svjedoci smo da nestaju cijela staništa, recimo, lincure.  To je generalni problem kada je riječ o ljekovitom bilju, kao značajnom resursu sjevera. Nema dovoljno kontrole i brige”, tvrde iz NVO Natura, koja godinama realizuje projekte sa ciljem očuvanja prirodnih bogastava sjevera.

Direktor Nature Mikan Medenica tvrdi da „borba protiv nesavjesnog branja mora biti na više forontova, a da se mora početi od edukacije pa nastaviti sa kontrolama i sankcijama“.

U  zajedničkim kontrolama šumarske i ekološke inspekcije, na području kolašinske i andrijvačke opštine, koja je započeta 20. jula prošle godine, provjeravana su preduzeća koja se bave otkupom borovnica i drugih nedrvnih proizvoda u Beranama i Rožajama. Tada je ustanovljeno da nije bilo kršenja zakona, jer su  svi imali  rješenja od Agencije za zaštitu životne sredine o vršenju otkupa. Kontrolori u prostorijama tih preduzeća nijesu, navodno, našli  plodove brane nedozvoljenim sredstvima.

Zvaničnih podataka o rezultatima kontrole ove godine nije bilo do zaključenja ovog broja Monitora. Međutim, kako su nam nezvanično rekli u Upravi za šume (UŠ), kontrole su još intenzivnije, mada su na području kolašinske opštine, rezultirale do sada  samo jednom prijavom.

Zaposleni u kolašinskoj područnoj jedinici UŠ borbu protiv nesavjesnih berača nazivaju „najuzaludnijom bitkom koju vode“. Velki problem su im, objašnjavaju, organizovane grupe koje dolaze na Bjelasicu iz Bijelog Polja, Berana, Mojkovca…

„Nekada ih je u grupi po 50-ak. Dobro su organizovani, pa imaju i „stražare“ koji dojave da je naše terensko vozilo preko planine. Onda se sakrivaju. Pored toga, berba se obavlja u ranim jutarnjim satima. Mnogo je teškoća u zaštiti borovnica, ali bi pomoglo ako bi se prvo obračunavali sa otkupljivačima, koji uglavnom i organizuju te brojnije grupe berača. Neophodno je precizno odrediti  vrijeme berbe, jer je branje grebenima mnogo manje štetno ako je plod dovoljno zreo“, kazali su nezvanično Monitoru u UŠ.

Zahvalni su, objašnjavaju, mještanima pojedinih katuna na Komovima, koji „imaju kulturu branja i brane borovnjake u blizini svojih koliba“. U tim katunima odavno je spriječeno branje grebenima.

Kolašinci takođe, tvrde naši sagovornici, minulih nekoliko godina imaju pažljiviji odnos prema tom prirodnom bogastvu. „Zaista je za pohvalu što  berači sa područja kolašinske opštine imaju više savjesti. Vode računa, pa ulaze u borovnjak  tek nakon što sazriju borovnice. Međutim, to bude često uzaludno, kad nekoliko desetina berača iz drugih opština samo  omlati zelene borvnice, isčupa stabljike i na druge načine ošteti stanište. Otkupljivači su ključ problema”, kažu čuvari šuma.

Za samo pet dana avgusta na području rožajske opštine otkupjeno je oko 10 tona borovnica.  Vjerovatno, dvostruko više sa područja  Bjelasice.

Branje borovnica u komercijalne svrhe definisano je Zakonom o zaštiti prirode i Pravilnikom o bližem načinu i uslovima sakupljanja, korišćenja i prometa nezaštićenih divljih vrsta životinja, biljaka i gljiva koje se koriste u komercijalne svrhe. Od prošle godine postoji i brošura  “Branje šumskih borovnica”, kojom je resorno ministarstvo pokušalo da doprinese podizanju savjesti berača i otkupljivača.

Propisano je da sakupljanje i korišćenje nezaštićenih divljih vrsta biljaka u komercijalne svrhe može da se obavlja samo u  optimalnoj fazi vegetativnog razvoja. “Sakupljanje borovnice dozvoljeno je u optimalnoj fazi vegetativnog razvoja, odnosno u fazi sazrijevanja bobice, pod uslovom da se ne upotrebljavaju mehanička sredstva (grebeni i druga), ne čupaju ili oštećuju podzemni organi, na području sakupljanja ostavi najmanje 25 odsto od ukupno utvrđene količine biljne vrste, ne lome, oštećuju stabla i  grane žbunova i ne nanosi druga šteta borovnici i njenom staništu…“, piše u Pravilniku.

Toga se, gotovo, niko ne pridržava, a ponajmanje preduzeća koja imaju potrebne dozvole za otkup. Odavno su osmislili načine za „prinudno sazrijevaje“ zelenih plodova nakon otkupa, a prilično nisku cijenu po kilogramu tog šumskog voća,   pravdaju slabim kvalitetom borovnica. To je, kažu u UŠ, začarani krug. Da bi se prekinuo, objašnjavaju, prvo i najstrožije sankcije treba usmjeriti prema otkupljivačima.

Pri rješavanju tog problema, smatraju zaštitari, treba voditi računa i o činjenici da je sakupljanje borvnica i „socijalno pitanje“. Mnogim porodicama osiromašenog sjevera to je jedini način da obezbijede novac za spremanje djece za školu ili obezbijede ogrijev i zimnicu.

 

          Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo