Povežite se sa nama

OKO NAS

NEISKORIŠTENI IZVORI PITKE VODE NA SJEVERU: Ko nas preveslava                     

Objavljeno prije

na

Dok su rafovi domaćih prodavnica puni uvoznih flaširanih voda, u vremenu kada pitka voda u svijetu postaje važnija tečnost čak i od nafte, vode sa  izvorišta na sjeveru Crne Gore, svakodnevno otiču u nepovrat

 

Na Ali-pašinim izvorima u Gusinju vode najboljeg kvaliteta svakodnevno otiču u nepovrat. Ovo veliko i atraktivno mjesto oživi jedino na Ilindan, kada se tu održava tradicionalni susret lokalnog stanovništva i svih onih koji žive u dijaspori, na različitim stranama svijeta.

Danas više ne radi ni stari mlin, niti poznati restoran u tom objektu. Propao je i pokušaj jednog privatnog preduzeća da izgradi fabriku za flaširanje izvorske vode. Zašto?

Niko u Gusinju nema odgovor na ovo pitanje, osim pretpostavke da uvozničkom lobiju i onima koji stoje iza tog lobija, to nije bilo po volji. „Nije riječ samo o Ali-pašinim izvorima. Šta je sa vodom na vodopadu Skakavica, ili na  desetinama izvorišta na padinama Prokletija, koji su velikog kapaciteta. Sve to otiče, dok mi u prodavnicama ovdje u Gusinju i Plavu, kao i u čitavoj Crnoj Gori, kupujemo flaširane vode iz uvoza“, priča jedan od viđenijih Gusinjana.

Predsjednica opštine Gusinje Anela Čekić po običaju ne odgovara na telefonske pozive. Iz te sjeverne opštine nemoguće je dobiti komentar na pitanje zašto su, pored toliko izvorišta, neiskorišteni resursi pitke vode.

Da izvorišne vode na sjeveru države nijesu ni izbliza valorizovane kako bi trebalo da budu, niti u cilju pokrivanja domaćih potreba, tako ni u cilju razvijanja proizvodnje i privlačenja stranih investitora, nije nikakva novost.

To je, nažalost, fakat preko kojeg svi prelaze ćutke, što na ruku ide jedino onima koji odobravaju uvoz flaširanih voda i, naravno, uvoznicima voda.

Apsurdno zvuči provjeren i precizan podatak da je samo na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica katastarski registrovano preko tri hiljade izvora pitke vode, od kojih ni jedan, ne računajući one koji su iskorišteni za gradske ili seoske vodovode, nije industrijski valorizovan.

U ovakvoj situaciji na specifičnoj težini je dobio i nestanak kapitalnog dokumenta pod nazivom Katastar izvorišnih voda na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica, koji je sačinjen prije više od trideset godina.

Riječ je o dokumentu koji je čuvan nekoliko decenija, sa željom da jednom bude iskorišćen u komercijalne svrhe, da bi nestao iz arhive bivšeg opštinskog Sekretarijata za poljoprivredu.

Originalni dokument je najvjerovanije ukraden, a tretira se da je stradao u požaru, kada je u Beranama izgorjela zgrada u kojoj su se u to vrijeme nalazile kancelarije ovog sekretarijata.

U Sekretarijatu za poljoprivredu u Beranama kažu da je vrijednost ovog dokumenta bila neprocjenjiva i da o tome svjedoči i činjenica da je dugo nosio oznaku – vojna tajna.

Oni podsjećaju da je katastar izvorišnih voda svojevremeno izradio tadašnji zavod za urbanizam i projektovanje iz Ivangrada, i da je kao vrlo vrijedan dokument čuvan u resornom sekretarijatu više od tri decenije.

»U tom obimnom dokumentu, koji je nastao kao plod dvogodišnjeg terenskog rada, dati su podaci za tri hiljade izvora  na području sadašnjih opština Berane, Andrijevica i Petnjica o kapacitetu i temperaturi vode u četiri godišnja doba, nadmorskoj visini, načinu prilaza, široj i užoj lokaciji, geološkom sastavu okoline, mogućnosti kaptiranja, kao i mogućnosti eventualnog zagađivanja« – kažu u sekretarijatu.

Dodaju da su sva izvorišta vrlo precizno locirana, i da je uz te podatke bila priložena skica i topografska karta na kojoj su ucrtani.

»Svako izvorište je bilo ispitano u pogledu fizičke, hemijske i bakteriološke ispravnosti vode. To je jedino što bi trebalo ponoviti, a svi ostali podaci su trajno precizni« – objašnjavaju u sekretarijatu.

Upravo na osnovu ovog dokumenta utvrđeno je da na području terena koji je istraživanjem obuhvaćen postoji najmanje trideset izvora pitke vode koji zadovoljavaju sve kriterijume da bi mogli da se koriste u komarcijalne svrhe, odnosno koji su kapaciteta od pet do 50 litara u sekundi.

Ljudi od struke u ovoj oblasti objašnjavaju da bi za ponovnu katastarsku registraciju izvorišta bilo potrebno mnogo vremena i truda, što je u sadašnjim uslovima skoro neizvodljivo.

»Tog dokumenta više nema, a mogao je predstavljati polaznu osnovu za privlačenje stranih investitora u ovoj industrijskoj grani, ako već nema domaćih. Suvišno bi bilo pričati šta bi značilo otvaranje makar dvije do tri fabrike flaširane vode u ovom regionu«, kažu u beranskom resornom sekretarijatu.

U Petnjici ističu da bi samo komercijalizacija izvorišta dvije najveće rijeke na teritoriji te opštine, Trpeške i Popče, bilo dovoljno da ovaj kraj zaživi i dobije značajnu industrijsku granu.

»Radi se o dva nepresušna izvorišta najkvalitetnije pitke vode u ogromnim količinama. Da ne govorimo o tome kako je na području Petnjice nekada bilo stotinu mlinova, koji su se svi nalazili na vodotocima izvorišnih voda« – pričaju u tom mjestu.

To i u Petnjici, kao i u Gusinju, najbolje uviđaju oni koji dođu ljeti iz dijaspore, najviše iz Luksemburga, i koji su navikli da koriste flaširanu vodu i koji znaju koliko se flaširana voda cijeni na zapadu. Znaju i koliko košta.

Prema trenutno raspoloživim podacima, u Crnoj Gori ukupno radi sedam fabrika za flaširanje vode koje godišnje mogu da proizvedu 350 miliona litara flaširane vode, ali se proizvodi znatno manje, nedovoljno i za  potrebe domaćeg tržišta.

Precizniji podaci govore, zapravo, da je domaće tržište preplavljeno flaširanim vodama iz uvoza koji pokriva preko šezdeset odsto ukupnih potreba Crne Gore.

Fabrike flaširene vode na sjeveru do sada su otvorene jedino u Kolašinu i Šavniku, dok na velikom prostoru od Gusinja na krajnjem sjeveroistoku, pa sve do Pljevalja na krajnjem sjeverozapadu države, i pored na stotine kvalitenih izvora velikog kapaciteta, nema ni jedne fabrike za flaširanje vode.

Tako se slična ili istovjetna priča o neiskorištenim resursima, kao u Gusinju, Beranama ili Petnjici, može čuti u Bijelom Polju, Plavu, Rožajama, Pljevljima i, najapsurdnije zvuči, na Žabljaku.

“Možete li zamisliti da u ovom gradu, kojim se država diči u vrijeme ljetnje i zimske sezone, u nekakvom crnogorskom srcu planinskog turizma, nema ni jednog valorizovanog izvorišta pitke vode” – komentarišu Žabljačani.

Država nije ni industrijski ni turistički valorizovala čak ni ogromne kapacitete najkvalitetnije izvorske vode na Vrelu Ibra u Rožajama.

“Ko nije vidio Vrelo Ibra, taj ne zna šta znači divlja ljepota i nepresušno izvorište pitke vode. Ibar, nažalost, svi znaju nizvodno kao prljavu i zagađenu rijeku. Pozivamo sve ljubitelje prirode, a onda i zainteresovane investiture, da dođu na izvorište ove rijeke ispod planine Hajle, tek nekoliko kilometara od grada” – ističu u lokalnoj turističkoj organizaciji.

Dok su rafovi domaćih prodavnica puni uvoznih flaširanih voda, u vremenu kada pitka voda u svijetu postaje važnija tečnost čak i od nafte, vode sa ovih i drugih izvorišta na sjeveru Crne Gore, svakodnevno otiču u nepovrat.

To je, smatraju stručnjaci u ovoj oblasti, najprecizniji pokezatelj državne brige za regionalni razvoj.

Ostaje pitanje ko nas prevodi žedne preko vode ili koji nas to uvoznički lobi preveslava? Zašto pijemo vodu iz uvoza, kada naše najkvalitenije planinske ima toliko da bi mogli mi da budemo lideri u regionu po izvozu pitke vode?

Da se  i izvorišta ne čuvaju za tajkune, kao što je to nekoliko decenija bilo sa iskorištavanjem hidropotencijala u svrhu proizvodnje električne energije, odnosno gradnje malih elektrana?

 

             Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo