Povežite se sa nama

OKO NAS

ANDRIJEVICA DIJELI SUDBINU JEDINE FABRIKE TERMOIZOLACIONE OPREME NA SJEVERU: Mjera za bijedu

Objavljeno prije

na

Prosječna plata u ovom gradiću iznosi 393 eura, skoro 120 manje od državnog prosjeka. U gradiću pod Komovima ima oko pet stotina penzionera, prosječna penzija je dvjesta eura i za 70 eura je manja od prosjeka u Crnoj Gori

 

Među propalim fabrikama u Andrijevici – žrtvama crnogorske tranzicije – je i bivša fabrika termoizolacione  i ventilacione opreme Termovent.

Nekada rentabilna fabrika poslovala je u sastavu istoimene kompanije iz Beograda,  upošljavajući oko 160 radnika. U  februaru 2004. godine, zbog neizmirenih obaveza prema povjeriocima, uveden je stečaj.

Tri godine kasnije fabriku je za 310.000 eura kupila beogradska Montaža. Dobar posao ako se ima u vidu da je imovina andrijevičkog Termoventa procjenjivana na milion i po eura. Nakon toga kapije ovog nekad uspješnog privrednog kolektiva, sa proizvodnim halama koje zahvataju površini od 5,5 hiljada metara kvadratnih, ostale su zatvorene.

Bivši radnici Termoventa sada tvrde da slučaj ovog preduzeća stavalja do znanja da su radnici sa sjevera Crne Gore poslednjih dvije decenije bili potpuno diskriminisani i da su moćni pojedinci fabričku imovinu krčmili na nezakonit način. Potom tvrde kako je Elektroprivreda Crne Gore  praktično “oduvala”  Termovent uvodeći mu stečaj zbog duga za utrošenu struju  koji je bio manji od 25.000 eura. “Istovremeno su pojedina preduzeća, poput КAP-a, radila punom parom iako su imala milionske dugove po istom osnovu”, navode radnici.

Prema njihovim riječima u Termoventu je prilikom stečajnog postupka grubo narušen zakon, jer stečaj, kako tvrde, nije uveden čitavoj kompaniji, čije je sjedište u Beogradu, već samo pogonu u Andrijevici. “Nakon toga fabrika u Andrijevici prodata je kao tuđa imovina iako je ona, jedan kroz jedan, bila u vlasništvu beogradskog Termoventa. Radnici su otpušteni s posla bez primjene adekvatnog socijalnog programa. Sve zajedno to govori da je fabrička imovina otuđena na nezakonit način, a radnici gurnuti u socijalnu bijedu i propadanje”, kažu bivši radnici.

Oni ističu da je u njihovom slučaju narušen princip jednakosti, pošto su uzaludno tražili da se prema njima primijene zakonske odredbe kao u nekim preduzećima u Podgorici i drugim većim gradovima. “Nama je oduzeto elementarno pravo, a to je pravo na rad. Zato smo tražili da se izvrši prodaja fabričke imovine i da se radnicima, u skladu sa godinana radnog staža, isplate otpremnine, jednako kao radnicima КAP-a i svim privelegovanim preduzećima. Mi radnici iz Andrijevice sebe smatramo punopravnim građanima Crne Gore, mi nijesmo vanzemaljci”, ogorčeni su bivši radnici Termoventa. “Tražili smo ukidanje diskriminatorskog odnosa prema radnicima iz sjeverne regije, jer tu žive ljudi koji nijesu u stanju da odgovore osnovnim životnim potrebama, ali to nije urodili plodom”.

Bivši radnici Termoventa su zbog toga pozvali najviše državne organe da se suoče sa sudbinom njihove fabrike i ostalih privrednih kolektiva sa sjevera Crne Gore i da uporede svoja preizborna obećanja sa sadašnjom realnom situacijom. “Pozivamo nadležne da u praksi primijene odredbe koje se tiču jednakosti i ravnopravnosti svih građana i radnika u Crnoj Gori, jer su im predizborni skupovi bili puni te priče. Ako to neće da urade neka nam konačno saopšte da smo žrtve diskriminacije, da smo kolateralna šteta tranzicije i privatizacije. Neka kažu da su moćnici zatvorili fabriku da bi je tajkuni kasnije kupili za mizerne pare”.

Ogorčeni radnici Termoventa ističu da  su “pola života” proveli na Zavodu za zapošljavanje, primajući po 33 ili 97 eura. “Ta mizerna primanja ne vrijeđaju samo ljudsko dostojanstvo, već  dovode u pitanje biološki opstanak. Uz to, ta nadoknada se godinama nije uvećavala iako su životni troškovi rasli iz dana u dan. Takođe smo bili lišeni mogućnosti da koristimo bilo kakve kredite, ili neke druge pogodnosti, što samo po sebi govori u kakvom se položaju nalazimo”, kažu.

Od prije dvije godine u pogonima bivšeg Termoventa na Mostu Bandovića podgoričko preduzeće Biotel D.O.O.  organizuje proizvodnju peleta, upošljavajući tridesetak radnika, tako da je to danas jedino preduzeće u Andrijevici i jedini pogoni koji su u funkciji, pošto su u Andrijevici, osim fabrike izolacionih materijala Termovent, zatvorene i sve druge fabrike.

Ova malena varoš na sjeveru Crne Gore sve do dvijehiljadite godine zapošljavala je oko 650 radnika u proizvodnji. Glavni nosioci razvoja bili su Soko Štark sa oko 250 radnika, Termovent sa oko 160 zaposlenih, kožna galanterija Polimka sa oko 170 zaposlenih, Pako sa 35 radnika, Andrimer (40 zaposlenih), kao i jedan broj radnika angažovanih u drugim manjim proizvodnim jedinicama. Otpuštanje velikog broja radnika pogoršalo je i onako lošu ekonomsku sliku Andrijevice.

Veliki broj radnika je otišao na biro rada, a dio je penizionisan pod veoma nepovoljnim uslovima, uz minimalne penzije. Smanjena kupovna moć stanovništva  dodatno je ugrozila i uslužni sektor, tako da je došlo do zatvaranja većeg broja prodavnica, zanatskih radnji i smanjenja ugostiteljskih kapaciteta.

Centralne vlasti ipak su godinama jurišale na malenu varoš ispod Komova koja je bila u rukama opozicije, prije nego su je uz velika obećanja prelomili i preuzeli. Nekoliko godina kasnije od silnih obećanja, osim šminkanja trga i ulice, malo šta je učinjeno i ispunjeno, a Andrijevica prema aktuelnim statističim podacima odaje sliku teške socijalne i ekonomske svakodnevice.

Monstat je prije nekoliko mjeseci objavio podatke prema kojima je nezaposlenosti u Andrijevici među najvećima u državi. Sve je jasnije ako se to pretvori u brojke koje kažu da u Andrijevici ima manje od petsto zaposlenih, dok je nezaposlenih isto toliko.

Prosječna plata u ovom gradiću iznosi 393 eura, skoro 120 manje od državnog prosjeka. Kao i drugdje, i u Andrijevici je više penzionera nego onih koji rade. U gradiću pod Komovima ima oko pet stotina penzionera, a prosječna penzija je dvjesta eura i za 70 eura je manja od prosjeka u Crnoj Gori.

Ukratko,  Andrijevica je uprkos obećanjima i infrastrukturnim ulaganjima u gradsko jezgro, ostala mjera za siromaštvo i bijedu. Dio te bijede su i bivši radnici jedine fabrike termoizolacione oprame u Crnoj Gori, Termovent.

 

                                                                Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo