Povežite se sa nama

OKO NAS

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE: Stan kao orden za korupciju

Objavljeno prije

na

Da bi kupio stan poput onog koji je zaslužio Dejan Medojević običan građanin bi 20 godina plaćao mjesečnu ratu od 635 eura. Medojevićeva rata je 94,34 eura

 

Hoće li nekada u Crnoj Gori kapnuti ona čuvena kap koja prelije čašu, ogromna je nepoznanica. Zasad se pokazalo da se detaljno i jasno manifestovanje onoga što svi i inače znaju pretvori u: svako čudo za tri dana.

U aferi Snimak čuli smo kako se na partijskom sastanku razrađuje sistem “jedan zaposleni – četiri glasa” i ostale načine za obezbjeđivanje ‘sigurnih glasova’. Uzburkalo se jeste, prelilo nije.

U aferi Koverta, prikazano nam je kako tajkuni finansiraju partiju na vlasti. Opet se uzburkalo, pa razlilo. Trenutno se u epizodi Stanovi prikazuju detalji o tome kako vlast nagrađuje privilegovane. Odnosno potkupljuje korumpirane.

Iako je riječ o životnom pitanju koje ‘boli’ svakog građanina, koji robuje kreditima baz povlastica ili živi kao podstanar, u ovom trenutku izgleda da će funkcionerski stanovi biti samo još jedna žaba koju će crnogorsko društvo da proguta.

Premijer Duško Marković je obećao, a Komisija za stambena pitanja Vlade objavila spisak funkcionera kojima su dodijeljeni stanovi ili krediti pod povoljnim uslovima u mandatu sadašnje vlade. Ukupno je odobreno 2,6 miliona eura stambenih kredita pod povoljnim uslovima, a u tu cijenu nije uračunato i 13 stanova podijeljenih pod povlašćenim uslovima. Ovako je nagrađeno 96 funkcinera. Za sada.

Knjige kažu da je jedan obrazac korupcije kad koruptor najprije dobije uslugu , a poslije za nju ‘plati’, dok je drugi obrnut: koruptor unaprijed plaća i očekuje da za to dobije uslugu u trenutku kad mu zatreba. “Zadužio ga je”, takoreći.

To, dabome, ne važi za direktora Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. On tvrdi da mu 40 hiljada eura od vlade nijesu “nikakva smetnja” u radu. “Da sam dobio 100.000, mene ne ometa da pokrenem postupke protiv javnih funkcionera u ovoj državi, to i radim”. Nadaleko je poznato kakva nam je borba protiv korupcije.

Premijer Marković je ocijenio da rješavanje stambenog pitanja ne doživljava kao privilegiju već kao potrebu zaposlenog. Nema mane – samo kad bi važilo za sve. Ili kad bi se jasno znao red. Tamo gdje je “potreba zaposlenog” sticanje trećeg stana, reda nema.

Doduše, svako ima pravo da ima potrebe. Recimo potrebu da ubira rentu dok mu država daje povoljan kredit. Generalna direktorica za evropske integracije u Ministarstvu rada Ljiljana Simović uzela je pod povoljnim uslovima 40 hiljada eura. Kuću od 214 kvadrata više ne prijavljuje na imovinskom kartonu, već samo vikendicu od 85 kvadrata. Njen suprug Milutin Simović, ministar poljoprivrede, podigao je 120 hiljada eura kredita da bi kupio stan od 150 kvadrata i garažu od 32 kvadrata. Njena plata je 1.071 euro, plus prihod od rente 1.500 eura, a njegova 1.742 eura.

Stanodavac je i direktor Nacionalnih parkova Elvir Klica. On je od vlade zajmio 40 hiljada eura, a vlasnik je dvije kuće od 104 i 218 kvadrata i tri poslovna prostora (65,14 i 14 m2). Direktor Klica prima skoro tri prosječne plate. Uzmimo da ih zaslužuje, iako mnogi tvrde da mu se zasluge svode na upošljavanje partijskih drugova, Socijaldemokrata. I malo je – po njegovim ličnim, partijskim i vladinim mjerilima – plata. Zaslužio je i stan. Eto.

Druga su stvar zasluge, recimo, Sekretara u Sekretarijatu za razvojne projekte Dejana Medojevića. On je pokazao inovativan pristup partijskom radu  još u doba Snimka kada je otkrio da se čak i poplava može iskoristiti za ‘rad na terenu’.

“Znate da je opština u prethodnom periodu imala dosta elementarnih nepogoda i da , ukoliko postoji mogućnost za isplatu štete našem članstvu, smatram da bi to dobro pomoglo nama na terenu”, objašnjavao je partijskim kolegama tadašni predsjednik opštine Mojkovac. Pa je dobio stan od 74 kvadrata. U skladu sa vladinom matematikom njega će stan koštati manje od 23 hiljade eura, za koje će narednih 20 godina plaćati ratu od 94,34 eura.

Po podacima sa sajtova za prodaju nekretnina stan od 74 kvadrata, na primjer u Bloku 5 u Podgorici, košta oko sto hiljada eura. Kreditni kalkulator jedne od crnogorskih banaka pokazuje da bi tu sumu običan smrtnik pomenutih 20 godina vraćao uz mjesečnu ratu od 635 eura.

Naravno, stan od sto hiljada daleko je izvan mogućnosti običnog građanina. Prosječna plata u državi je 516 eura, Monstatova potrošačka korpa vrijedi  641 euro.

Mali dvosoban stan od 65 kvadrata na Starom aerodromu može se naći za 65 hiljada eura. Ako se toliki kredit uzme na 20 godina, treba plaćati mjesečnu ratu od 425 eura.

Kada se saberu dvije prosječne plate, u statistički omiljenoj četvoročlanoj porodici sa dvije zaposlene osobe, prihodi domaćinstva su 1.032  eura. Kad od toga odbijete potrošačku korpu i kredit – faliće  34 eura.

Naravno, to je sao zamišljena situacija. Prema lani objavljenim sindikalnim podacima više od 80.000 zaposlenih u Crnoj Gori prima platu do 250 eura. Zaposlenih ima oko 190.000.

Sve skupa znači da je kupovina stana i otplata kredita za mnoge nemoguća misija, dok je za one koji su, ipak, krenuli u taj poduhvat – muka sa preživljavanjem na jedvite jade uz stalno prebrojavanje, dodatne poslove i slična snalaženja. Naravno, ako se izuzme mali procenat ljudi sa izuzetno visokim primanjima.

Crna Gora, prema poslednjem popisu, ima 192.242 domaćinstva. Stanova ima 247.354. To znači da ima preko 55 hiljada stanova više nego domaćinstava. Iako određen broj stanova, izvjesno, čine napuštene kuće po crnogorskim selima, sigurno nije mali ni broj stanova koje nema ko da kupi, naročito ako se zna da postoji nezanemarljiv broj domaćinstava koja raspolažu sa više stanova.

Što bi rekli političari iz vlasti – tako je i u drugim zemljama.

“Rastući broj raspoloživih stambenih jedinica istovremeno prati deficit stambenog prostora za sve više ljudi širom Evrope. Ovaj paradoks zapravo direktno upućuje na problem distribucije. Naime, tržište predstavlja dominantni mehanizam putem kojeg je moguće zadovoljiti stambene potrebe”, piše portal Mašina.rs, ukazujući na  sukob između stana kao krova nad glavom, kao osnovnog ljudskog prava, s jedne, i stana kao robe, odnosno izvora profita, sa druge strane.

Prema podacima Eurostata, većina stambenih jedinica u Evropi je u privatnom vlasništvu  – na nivou Evrope 69,2%, dok je u nekim zemljama, poput Rumunije ili Srbije u pitanju čak 96%, odnosno 98% procenata.

Od ukupnog broja stanova u Crnoj Gori, 86,7 odsto su privatna svojina, za 11,4 odsto nema podataka o svojini, a ima svega dva procenta stanova  koji su u svojini institucija državne ili lokalne uprave i slično.

“Ograničen broj stanova u javnom vlasništvu u velikoj meri sužava i manevarski prostor za politike koje bi obezbedile dostupno stanovanje za osetljive društvene grupe u postojećim okvirima, dok istovremeno mere štednje sprečavaju veća ulaganja u javne stanove u najvećem broju država”, piše Mašina u opširnom tekstu Stambeno je političko.

Oni pišu i o kampanji na nivou Evropske unije – Stanovanje za sve (Housing for All) – u kojij se ističe i zahtjev koji se odnosi na lakši pristup finansiranju za investitore u neprofitnoj i održivoj stanogradnji, kao i za izuzimanje javnog budžeta, usmjerenog na dostupno stanovanje, iz kalkulacije javnog deficita.

Za nas su to španska sela. Naši bi političari radije uložili trud i novac za razvoj tehnologije koja bi omogućila da se istovremeno spava u dva kreveta.

Da, u čitavoj priči postoji i čudan dio: nije lako dokučiti zašto je vlast riješila da objelodani podatke poklanjanju stanova. Pride su režimski mediji sve to propratili sa velikom pažnjom, objavljujući razne detalje o dijeljenju privilegija. Dio čaršije ponovo raspreda o tihim ratovima među partijskim klanovima i koalicionim partnerima, ali se ta priča ne da uhvatiti ni za glavu ni za rep.

Oni što bolje pamte prisjećaju se da je vlast i ranije znala da neko vrijeme, uoči izbora, krene da se bori protiv korupcije u svojim redovima, pa se poslije izbora sve vreti na staro. U svakom slučaju, najmanje je vjerovatno da su se – propoštenili.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BIJELO POLJE,  EKOLOŠKI INCIDENT NA LIMU: Misteriozni zagađivač

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekološki incidenti na Limu na području bjelopoljske optine dešavaju se godinama, a ovih dana su ponovo aktueliziovani. Euromost je saopštio da se   ogromna crna mrlja nalazi u Industrijskoj zoni. To se dešava nakon incidenta sa ispuštanjem misteriozne bijele tečnosti u Lim. Prema informacijama te NVO ima čak pet hiljada kanalizacionih izliva u Lim

 

Evropski komesar za životnu sredinu Karmenu Vella pokrenuo je pitanje zagađivanja rijeke Lim, na sastanku sa ministrom poljoprivrede i ruralnog razvoja Milutinom Simovićem, čime je konačno skrenuta pažnja međunarodne javnosi na učestale ekološke incidente na ovoj rijeci.

Iz nevladine organizacije Euromost kažu da im je Vella odgovorio na pismo koje su mu ranije uputili u vezi sa teškim incidentima na Limu, posebno na području Bijelog Polja, pa sve do granice sa Srbijom, što je potkrijepljeno obimnom foto i video dokumentacijom.

“Komesar Vella je  podržao i sve naše aktivnosti u cilju zaštite ove rijeke” – kažu iz Euromosta.

Oni su, kao i građani Bijelog Polja, ali i cijelog Polimlja, zabrinuti zbog konstantnog zagađivanja Lima.
Kako je saopšteno iz ove nevladine organizacije, u  odgovoru koji je stigao od komsara Velle ističe se da Evropska komisija za životnu sredinu redovno ističe pitanja životne sredine u kontekstu zajedničkog pododbora za bavljenje životnom sredinom, koji je utvrđen Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Posljednji put o tome je raspravljano 28. juna.  Takođe, napomenuto je da bi se Crna Gora pridružila EU moraće, nakon pristupanja, dostići potpunu usklađenost sa EU ekološkim zakonodavstvom, jer trenutno zakon EU još nije obavezujući za Crnu Goru, jer nije država članica EU.

“U odgovoru komesara se navodi da je u sklopu pregovora o pristupanju, Komisija trenutno u procesu diskusije o usklađivanju crnogorskog zakonodavstva sa zakonodavstvom EU, uključujući i područja EU za upravljanje otpadom i otpadnim vodama, odnosno da će Komisija nastaviti da prati situaciju i raspravlja stvari sa crnogorskim vlastima” – kažu iz ove bjelopoljske nevladine organizacije.

Oni tvrde da je Brisel prepoznao Lim kao rijeku od značaja ne samo za Crnu Goru, već za čitav region pa i Evopsku uniju.

„Evidentno je da je Lim najugroženiji na području opštine Bijelo Polje. Nijesmo zadovoljni dinamikom izgradnje prečišćivača. Koalicija organizacija iz Crne Gore, Srbije i BiH, koja se bori da zaštiti Lim, zatražiće da se uklone i sva privremena odlagališta otpada, koja se nalaze pored rijeke i u Crnoj Gori i u Srbiji” – kažu iz Euromosta.

Oni očekuju od mesnih prerađivača u Bijelom Polju da poštuju Zakon o veterinarstvu, s obzirom na to da su dobili vodne dozvole, ali iskazuju nezadovoljstvo  i radom veterinarske inspekcije.

“Na posljednjem  sastanku od predstavnika Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove dobili smo uvjeravanja da će preduzeti  sve mjere u njihovoj nadležnosti da se spriječe incidenti. Nažalost, i dalje se razni otpad životinjskog porijekla  odlaže u Lim. To se sada najviše dešava kasno noću. Mi smo spremni i danju i noću da dežuramo i sprečavamo uništavanje rijeke. To što neko misli da će mu od pomoći biti dojave o našem prisustvu na rijeci, od ljudi čiji posao je da sprečavaju divljanje na Limu, loša je računica” – poručuju iz Euromosta, ohrabreni odgovorom iz EU.

Nijesu oni bez razloga pisali Briselu. Ekološki incidenti na Limu na području bjelopoljske optine dešavaju se godinama, a upravo ovih dana su ponovo aktueliziovani. Euromost je saopštio  da je na Limu otkriven novi ekološki indident – pojavljivanje ogromne crne mrlje u Industrijskoj zoni. Sve to se dešava nakon incidenta sa ispuštanjem misteriozne bijele tečnosti u Lim.

“I pored masovnog trovanja ribe, prijavljivanja više puta, aktivisti nevladine organizacije Euromost, su dronom,  uživo, preko fejsbuk stranice, na istom mjestu i iz iste cijevi, ponovo snimili ispuštanje bijele tečnosti u Lim. U toku snimanja pozivali smo sve inspekcije. Pozvali smo inspektora za vode kojem smo prijavili slučaj, pa na linku i snimku možete čuti, šta je on i odgovorio i šta su preduzeli” – kazali su iz Euromosta.

Oni su naveli da su inspektoru, prije snimanja kazali da je snimanje javno preko fejsbuk stranice NVO Sjever CG.

“Cijeli slučaj smo prijavili i komunalnoj policiji opštine Bijelo Polje, obavijestili Sportsko ribolovno društvo Sinjavac, koji su  postupili prema drugim inspekcijama i u sklopu svojih nadležnosti preuzeli dalje korake. Ovu akciju smo dogovorili na osnovu prijava ribolovaca od 19.10.2019. godine, koji su nas u ranim jutarnjim časovima obavijestili da se na Limu pojavila bjela pjena u mjestu Kumanica. Proslijedili su nam  fotografije na kojim se vidi ta  pjena.  NVO Euromost je, pojačala kontrolu Lima, sa svojim aktivistima, na mjestima gdje smo sumnjali da se sa iste cijevi pušta bijela tečnost” – rekli su iz Euromosta.

Oni svima poručuju  da neće odustati i da će štititi Lim i sa kopna i iz vazduha i sa rijeke.

“Lim je trenutno u takvom stanju, da zbog niskog vodostaja i velikog broja kanalizacionih cijevi, koje se nalaze najviše u gradskom dijelu, može doći do zaraze. O tome smo obavijestili i lično predsjednika opštine Bijelo Polje, kao i sve opštinske službe. Svaka cijev visi zbog niskog vodostaja i sve se kanalizacije  zadržavaju na obali, posebno pored naseljenih mjesta, gdje se osjeća i nepodnošljiv miris” – saopštili su iz Euromosta. “Zato upućujemo apel i opštinskim i državnim institucijama – preduzmite nešto da ne bi došlo do epidemije širih razmjera, “ – apeluju iz Euromosta.

Čak pet hiljada kanalizacionih i drugih priključaka otpadnih voda ide direktno u Lim samo na području Bijelog Polja. Taj grad je najveći zagađivač rijeke Lim na njenom toku kroz Crnu Goru.

Nešto manji zagađivači su Gusinje, Plav i Andrijevica. Da je Evopska unija preko svoje misije u Crnoj Gori prepoznala ovaj problem, jasno je i po tome što su sa skoro petnaest miliona finasnirali izgradnju kolektora u Beranama. Tako je u slivu Lima kroz našu državu, ova međunarodna rijeka zaštićena od zagađenja jedino u Beranama.

Da li je nemoguće doznati ko u Bijelom Polju ispušta otrove u Lim? Vjerovatno nije. Prije može biti da država štiti zagađivače i  da  zbrog toga sve prolazi mirno i bez uzbune.  Za Lim ostaje nada da će EU nekoga udariti  prstom po uvu. Bez toga  naši neće mrdnuti.

                                                 Tufik SOFTIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BALKANSKA RUTA, PUT MIGRANATA KA EVROPI (II) –  KAMPOVI U BOSNI I HERCEGOVINI: Zaglavljeni u beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kampovima Sedra i Bira u Bihaću trenutno boravi više od 2500 migranata. Zima dolazi, a sa njom i strepnja kako nastaviti dalje ka Evropi

 

,,U Siriji sam izgubila muža. Ostala sam sama sa dvoje djece, bez posla i doma. To čini rat. Napustila sam zemlju. Odluka je bila teška, ali znala sam da je tako najbolje. Prošla sam kroz Tursku, Grčku, Albaniju, Kosovo i Srbiju pješke, sve dok nisam stigla do Sedre. Onaj ko ne doživi rat, ne može znati koliko je velika bol koju on ostavlja“, kaže Sirijka Amira Šams.

Nekada je imala skladan život. Radila je u banci, a sa mužem i djecom planirala budućnost. Planove su prekinuli oružani sukobi u Siriji, a onda se odjednom, sa stotinama drugih koji dijele sličnu sudbinu, našla u Bosni i Hercegovini, u migrantskom kampu Sedra. Ćerku, koja inače ne može da hoda, morala je da ostavi u Grčkoj. ,,Nije imala sva potrebna dokumenta, nisu joj dozvolili da pređe granicu. Tamo je sa mojom majkom, jedino mi to i uliva tračak sigurnosti. Ponekad se čujemo telefonom, tek toliko da znam da je živa i da je dobro. Mnogo mi je teško“. Suze joj kreću niz lice dok govori.

Uz samu obalu rijeke Une, kod Bihaća, kamp Sedra trenutno je dom za 335 migranata. Uglavnom dolaze iz Avganistana, Iraka, Irana i Sirije. Namijenjen je porodicama, jer je nekada bio hotel, pa su uslovi života u njemu bolji nego u drugim kampovima za migrante širom Bosne i Hercegovine.

U holu Sedre nalazi se dnevni boravak. Kauč je stari, pocijepan. Na zidovima vise dječji crteži. Na mnogima su nacrtane kuće. Na recepciji se nalaze aktivisti organizacija koji migrantima pomažu tokom njihovog boravka u ovom kampu. U Sedri postoji čak i frizerski salon, gdje pojedini migranti rade. Tu su i kuhinja, vešeraj i sportsko igralište.

,,Ovdje, osim porodica, žive i žene koje putuju same, ali i maloljetnici bez pratnje. Broj stanara Sedre je vrlo promjenljiv. Većina želi da pređe granicu sa Hrvatskom i da nastavi dalje ka Evropi. Ovo im je samo usputna stanica. S obzirom na veliki broj djece u Sedri, obezbijedili smo kutak za majke i djecu, kutak za djecu od tri do 12 godina i kutak za tinejdžere. Doktori su na raspolaganju svakoga dana. Nagledao sam se svega. Zato se trudimo se da im olakšamo život, barem dok su ovdje“, kaže Mite Cilkovski, upravnik Sedre.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. NOVEMBRA

ILI ONLINE NA
https://www.novinarnica.net/

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo