Povežite se sa nama

OKO NAS

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE: Stan kao orden za korupciju

Objavljeno prije

na

Da bi kupio stan poput onog koji je zaslužio Dejan Medojević običan građanin bi 20 godina plaćao mjesečnu ratu od 635 eura. Medojevićeva rata je 94,34 eura

 

Hoće li nekada u Crnoj Gori kapnuti ona čuvena kap koja prelije čašu, ogromna je nepoznanica. Zasad se pokazalo da se detaljno i jasno manifestovanje onoga što svi i inače znaju pretvori u: svako čudo za tri dana.

U aferi Snimak čuli smo kako se na partijskom sastanku razrađuje sistem “jedan zaposleni – četiri glasa” i ostale načine za obezbjeđivanje ‘sigurnih glasova’. Uzburkalo se jeste, prelilo nije.

U aferi Koverta, prikazano nam je kako tajkuni finansiraju partiju na vlasti. Opet se uzburkalo, pa razlilo. Trenutno se u epizodi Stanovi prikazuju detalji o tome kako vlast nagrađuje privilegovane. Odnosno potkupljuje korumpirane.

Iako je riječ o životnom pitanju koje ‘boli’ svakog građanina, koji robuje kreditima baz povlastica ili živi kao podstanar, u ovom trenutku izgleda da će funkcionerski stanovi biti samo još jedna žaba koju će crnogorsko društvo da proguta.

Premijer Duško Marković je obećao, a Komisija za stambena pitanja Vlade objavila spisak funkcionera kojima su dodijeljeni stanovi ili krediti pod povoljnim uslovima u mandatu sadašnje vlade. Ukupno je odobreno 2,6 miliona eura stambenih kredita pod povoljnim uslovima, a u tu cijenu nije uračunato i 13 stanova podijeljenih pod povlašćenim uslovima. Ovako je nagrađeno 96 funkcinera. Za sada.

Knjige kažu da je jedan obrazac korupcije kad koruptor najprije dobije uslugu , a poslije za nju ‘plati’, dok je drugi obrnut: koruptor unaprijed plaća i očekuje da za to dobije uslugu u trenutku kad mu zatreba. “Zadužio ga je”, takoreći.

To, dabome, ne važi za direktora Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. On tvrdi da mu 40 hiljada eura od vlade nijesu “nikakva smetnja” u radu. “Da sam dobio 100.000, mene ne ometa da pokrenem postupke protiv javnih funkcionera u ovoj državi, to i radim”. Nadaleko je poznato kakva nam je borba protiv korupcije.

Premijer Marković je ocijenio da rješavanje stambenog pitanja ne doživljava kao privilegiju već kao potrebu zaposlenog. Nema mane – samo kad bi važilo za sve. Ili kad bi se jasno znao red. Tamo gdje je “potreba zaposlenog” sticanje trećeg stana, reda nema.

Doduše, svako ima pravo da ima potrebe. Recimo potrebu da ubira rentu dok mu država daje povoljan kredit. Generalna direktorica za evropske integracije u Ministarstvu rada Ljiljana Simović uzela je pod povoljnim uslovima 40 hiljada eura. Kuću od 214 kvadrata više ne prijavljuje na imovinskom kartonu, već samo vikendicu od 85 kvadrata. Njen suprug Milutin Simović, ministar poljoprivrede, podigao je 120 hiljada eura kredita da bi kupio stan od 150 kvadrata i garažu od 32 kvadrata. Njena plata je 1.071 euro, plus prihod od rente 1.500 eura, a njegova 1.742 eura.

Stanodavac je i direktor Nacionalnih parkova Elvir Klica. On je od vlade zajmio 40 hiljada eura, a vlasnik je dvije kuće od 104 i 218 kvadrata i tri poslovna prostora (65,14 i 14 m2). Direktor Klica prima skoro tri prosječne plate. Uzmimo da ih zaslužuje, iako mnogi tvrde da mu se zasluge svode na upošljavanje partijskih drugova, Socijaldemokrata. I malo je – po njegovim ličnim, partijskim i vladinim mjerilima – plata. Zaslužio je i stan. Eto.

Druga su stvar zasluge, recimo, Sekretara u Sekretarijatu za razvojne projekte Dejana Medojevića. On je pokazao inovativan pristup partijskom radu  još u doba Snimka kada je otkrio da se čak i poplava može iskoristiti za ‘rad na terenu’.

“Znate da je opština u prethodnom periodu imala dosta elementarnih nepogoda i da , ukoliko postoji mogućnost za isplatu štete našem članstvu, smatram da bi to dobro pomoglo nama na terenu”, objašnjavao je partijskim kolegama tadašni predsjednik opštine Mojkovac. Pa je dobio stan od 74 kvadrata. U skladu sa vladinom matematikom njega će stan koštati manje od 23 hiljade eura, za koje će narednih 20 godina plaćati ratu od 94,34 eura.

Po podacima sa sajtova za prodaju nekretnina stan od 74 kvadrata, na primjer u Bloku 5 u Podgorici, košta oko sto hiljada eura. Kreditni kalkulator jedne od crnogorskih banaka pokazuje da bi tu sumu običan smrtnik pomenutih 20 godina vraćao uz mjesečnu ratu od 635 eura.

Naravno, stan od sto hiljada daleko je izvan mogućnosti običnog građanina. Prosječna plata u državi je 516 eura, Monstatova potrošačka korpa vrijedi  641 euro.

Mali dvosoban stan od 65 kvadrata na Starom aerodromu može se naći za 65 hiljada eura. Ako se toliki kredit uzme na 20 godina, treba plaćati mjesečnu ratu od 425 eura.

Kada se saberu dvije prosječne plate, u statistički omiljenoj četvoročlanoj porodici sa dvije zaposlene osobe, prihodi domaćinstva su 1.032  eura. Kad od toga odbijete potrošačku korpu i kredit – faliće  34 eura.

Naravno, to je sao zamišljena situacija. Prema lani objavljenim sindikalnim podacima više od 80.000 zaposlenih u Crnoj Gori prima platu do 250 eura. Zaposlenih ima oko 190.000.

Sve skupa znači da je kupovina stana i otplata kredita za mnoge nemoguća misija, dok je za one koji su, ipak, krenuli u taj poduhvat – muka sa preživljavanjem na jedvite jade uz stalno prebrojavanje, dodatne poslove i slična snalaženja. Naravno, ako se izuzme mali procenat ljudi sa izuzetno visokim primanjima.

Crna Gora, prema poslednjem popisu, ima 192.242 domaćinstva. Stanova ima 247.354. To znači da ima preko 55 hiljada stanova više nego domaćinstava. Iako određen broj stanova, izvjesno, čine napuštene kuće po crnogorskim selima, sigurno nije mali ni broj stanova koje nema ko da kupi, naročito ako se zna da postoji nezanemarljiv broj domaćinstava koja raspolažu sa više stanova.

Što bi rekli političari iz vlasti – tako je i u drugim zemljama.

“Rastući broj raspoloživih stambenih jedinica istovremeno prati deficit stambenog prostora za sve više ljudi širom Evrope. Ovaj paradoks zapravo direktno upućuje na problem distribucije. Naime, tržište predstavlja dominantni mehanizam putem kojeg je moguće zadovoljiti stambene potrebe”, piše portal Mašina.rs, ukazujući na  sukob između stana kao krova nad glavom, kao osnovnog ljudskog prava, s jedne, i stana kao robe, odnosno izvora profita, sa druge strane.

Prema podacima Eurostata, većina stambenih jedinica u Evropi je u privatnom vlasništvu  – na nivou Evrope 69,2%, dok je u nekim zemljama, poput Rumunije ili Srbije u pitanju čak 96%, odnosno 98% procenata.

Od ukupnog broja stanova u Crnoj Gori, 86,7 odsto su privatna svojina, za 11,4 odsto nema podataka o svojini, a ima svega dva procenta stanova  koji su u svojini institucija državne ili lokalne uprave i slično.

“Ograničen broj stanova u javnom vlasništvu u velikoj meri sužava i manevarski prostor za politike koje bi obezbedile dostupno stanovanje za osetljive društvene grupe u postojećim okvirima, dok istovremeno mere štednje sprečavaju veća ulaganja u javne stanove u najvećem broju država”, piše Mašina u opširnom tekstu Stambeno je političko.

Oni pišu i o kampanji na nivou Evropske unije – Stanovanje za sve (Housing for All) – u kojij se ističe i zahtjev koji se odnosi na lakši pristup finansiranju za investitore u neprofitnoj i održivoj stanogradnji, kao i za izuzimanje javnog budžeta, usmjerenog na dostupno stanovanje, iz kalkulacije javnog deficita.

Za nas su to španska sela. Naši bi političari radije uložili trud i novac za razvoj tehnologije koja bi omogućila da se istovremeno spava u dva kreveta.

Da, u čitavoj priči postoji i čudan dio: nije lako dokučiti zašto je vlast riješila da objelodani podatke poklanjanju stanova. Pride su režimski mediji sve to propratili sa velikom pažnjom, objavljujući razne detalje o dijeljenju privilegija. Dio čaršije ponovo raspreda o tihim ratovima među partijskim klanovima i koalicionim partnerima, ali se ta priča ne da uhvatiti ni za glavu ni za rep.

Oni što bolje pamte prisjećaju se da je vlast i ranije znala da neko vrijeme, uoči izbora, krene da se bori protiv korupcije u svojim redovima, pa se poslije izbora sve vreti na staro. U svakom slučaju, najmanje je vjerovatno da su se – propoštenili.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo