Povežite se sa nama

OKO NAS

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE: Stan kao orden za korupciju

Objavljeno prije

na

Da bi kupio stan poput onog koji je zaslužio Dejan Medojević običan građanin bi 20 godina plaćao mjesečnu ratu od 635 eura. Medojevićeva rata je 94,34 eura

 

Hoće li nekada u Crnoj Gori kapnuti ona čuvena kap koja prelije čašu, ogromna je nepoznanica. Zasad se pokazalo da se detaljno i jasno manifestovanje onoga što svi i inače znaju pretvori u: svako čudo za tri dana.

U aferi Snimak čuli smo kako se na partijskom sastanku razrađuje sistem “jedan zaposleni – četiri glasa” i ostale načine za obezbjeđivanje ‘sigurnih glasova’. Uzburkalo se jeste, prelilo nije.

U aferi Koverta, prikazano nam je kako tajkuni finansiraju partiju na vlasti. Opet se uzburkalo, pa razlilo. Trenutno se u epizodi Stanovi prikazuju detalji o tome kako vlast nagrađuje privilegovane. Odnosno potkupljuje korumpirane.

Iako je riječ o životnom pitanju koje ‘boli’ svakog građanina, koji robuje kreditima baz povlastica ili živi kao podstanar, u ovom trenutku izgleda da će funkcionerski stanovi biti samo još jedna žaba koju će crnogorsko društvo da proguta.

Premijer Duško Marković je obećao, a Komisija za stambena pitanja Vlade objavila spisak funkcionera kojima su dodijeljeni stanovi ili krediti pod povoljnim uslovima u mandatu sadašnje vlade. Ukupno je odobreno 2,6 miliona eura stambenih kredita pod povoljnim uslovima, a u tu cijenu nije uračunato i 13 stanova podijeljenih pod povlašćenim uslovima. Ovako je nagrađeno 96 funkcinera. Za sada.

Knjige kažu da je jedan obrazac korupcije kad koruptor najprije dobije uslugu , a poslije za nju ‘plati’, dok je drugi obrnut: koruptor unaprijed plaća i očekuje da za to dobije uslugu u trenutku kad mu zatreba. “Zadužio ga je”, takoreći.

To, dabome, ne važi za direktora Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. On tvrdi da mu 40 hiljada eura od vlade nijesu “nikakva smetnja” u radu. “Da sam dobio 100.000, mene ne ometa da pokrenem postupke protiv javnih funkcionera u ovoj državi, to i radim”. Nadaleko je poznato kakva nam je borba protiv korupcije.

Premijer Marković je ocijenio da rješavanje stambenog pitanja ne doživljava kao privilegiju već kao potrebu zaposlenog. Nema mane – samo kad bi važilo za sve. Ili kad bi se jasno znao red. Tamo gdje je “potreba zaposlenog” sticanje trećeg stana, reda nema.

Doduše, svako ima pravo da ima potrebe. Recimo potrebu da ubira rentu dok mu država daje povoljan kredit. Generalna direktorica za evropske integracije u Ministarstvu rada Ljiljana Simović uzela je pod povoljnim uslovima 40 hiljada eura. Kuću od 214 kvadrata više ne prijavljuje na imovinskom kartonu, već samo vikendicu od 85 kvadrata. Njen suprug Milutin Simović, ministar poljoprivrede, podigao je 120 hiljada eura kredita da bi kupio stan od 150 kvadrata i garažu od 32 kvadrata. Njena plata je 1.071 euro, plus prihod od rente 1.500 eura, a njegova 1.742 eura.

Stanodavac je i direktor Nacionalnih parkova Elvir Klica. On je od vlade zajmio 40 hiljada eura, a vlasnik je dvije kuće od 104 i 218 kvadrata i tri poslovna prostora (65,14 i 14 m2). Direktor Klica prima skoro tri prosječne plate. Uzmimo da ih zaslužuje, iako mnogi tvrde da mu se zasluge svode na upošljavanje partijskih drugova, Socijaldemokrata. I malo je – po njegovim ličnim, partijskim i vladinim mjerilima – plata. Zaslužio je i stan. Eto.

Druga su stvar zasluge, recimo, Sekretara u Sekretarijatu za razvojne projekte Dejana Medojevića. On je pokazao inovativan pristup partijskom radu  još u doba Snimka kada je otkrio da se čak i poplava može iskoristiti za ‘rad na terenu’.

“Znate da je opština u prethodnom periodu imala dosta elementarnih nepogoda i da , ukoliko postoji mogućnost za isplatu štete našem članstvu, smatram da bi to dobro pomoglo nama na terenu”, objašnjavao je partijskim kolegama tadašni predsjednik opštine Mojkovac. Pa je dobio stan od 74 kvadrata. U skladu sa vladinom matematikom njega će stan koštati manje od 23 hiljade eura, za koje će narednih 20 godina plaćati ratu od 94,34 eura.

Po podacima sa sajtova za prodaju nekretnina stan od 74 kvadrata, na primjer u Bloku 5 u Podgorici, košta oko sto hiljada eura. Kreditni kalkulator jedne od crnogorskih banaka pokazuje da bi tu sumu običan smrtnik pomenutih 20 godina vraćao uz mjesečnu ratu od 635 eura.

Naravno, stan od sto hiljada daleko je izvan mogućnosti običnog građanina. Prosječna plata u državi je 516 eura, Monstatova potrošačka korpa vrijedi  641 euro.

Mali dvosoban stan od 65 kvadrata na Starom aerodromu može se naći za 65 hiljada eura. Ako se toliki kredit uzme na 20 godina, treba plaćati mjesečnu ratu od 425 eura.

Kada se saberu dvije prosječne plate, u statistički omiljenoj četvoročlanoj porodici sa dvije zaposlene osobe, prihodi domaćinstva su 1.032  eura. Kad od toga odbijete potrošačku korpu i kredit – faliće  34 eura.

Naravno, to je sao zamišljena situacija. Prema lani objavljenim sindikalnim podacima više od 80.000 zaposlenih u Crnoj Gori prima platu do 250 eura. Zaposlenih ima oko 190.000.

Sve skupa znači da je kupovina stana i otplata kredita za mnoge nemoguća misija, dok je za one koji su, ipak, krenuli u taj poduhvat – muka sa preživljavanjem na jedvite jade uz stalno prebrojavanje, dodatne poslove i slična snalaženja. Naravno, ako se izuzme mali procenat ljudi sa izuzetno visokim primanjima.

Crna Gora, prema poslednjem popisu, ima 192.242 domaćinstva. Stanova ima 247.354. To znači da ima preko 55 hiljada stanova više nego domaćinstava. Iako određen broj stanova, izvjesno, čine napuštene kuće po crnogorskim selima, sigurno nije mali ni broj stanova koje nema ko da kupi, naročito ako se zna da postoji nezanemarljiv broj domaćinstava koja raspolažu sa više stanova.

Što bi rekli političari iz vlasti – tako je i u drugim zemljama.

“Rastući broj raspoloživih stambenih jedinica istovremeno prati deficit stambenog prostora za sve više ljudi širom Evrope. Ovaj paradoks zapravo direktno upućuje na problem distribucije. Naime, tržište predstavlja dominantni mehanizam putem kojeg je moguće zadovoljiti stambene potrebe”, piše portal Mašina.rs, ukazujući na  sukob između stana kao krova nad glavom, kao osnovnog ljudskog prava, s jedne, i stana kao robe, odnosno izvora profita, sa druge strane.

Prema podacima Eurostata, većina stambenih jedinica u Evropi je u privatnom vlasništvu  – na nivou Evrope 69,2%, dok je u nekim zemljama, poput Rumunije ili Srbije u pitanju čak 96%, odnosno 98% procenata.

Od ukupnog broja stanova u Crnoj Gori, 86,7 odsto su privatna svojina, za 11,4 odsto nema podataka o svojini, a ima svega dva procenta stanova  koji su u svojini institucija državne ili lokalne uprave i slično.

“Ograničen broj stanova u javnom vlasništvu u velikoj meri sužava i manevarski prostor za politike koje bi obezbedile dostupno stanovanje za osetljive društvene grupe u postojećim okvirima, dok istovremeno mere štednje sprečavaju veća ulaganja u javne stanove u najvećem broju država”, piše Mašina u opširnom tekstu Stambeno je političko.

Oni pišu i o kampanji na nivou Evropske unije – Stanovanje za sve (Housing for All) – u kojij se ističe i zahtjev koji se odnosi na lakši pristup finansiranju za investitore u neprofitnoj i održivoj stanogradnji, kao i za izuzimanje javnog budžeta, usmjerenog na dostupno stanovanje, iz kalkulacije javnog deficita.

Za nas su to španska sela. Naši bi političari radije uložili trud i novac za razvoj tehnologije koja bi omogućila da se istovremeno spava u dva kreveta.

Da, u čitavoj priči postoji i čudan dio: nije lako dokučiti zašto je vlast riješila da objelodani podatke poklanjanju stanova. Pride su režimski mediji sve to propratili sa velikom pažnjom, objavljujući razne detalje o dijeljenju privilegija. Dio čaršije ponovo raspreda o tihim ratovima među partijskim klanovima i koalicionim partnerima, ali se ta priča ne da uhvatiti ni za glavu ni za rep.

Oni što bolje pamte prisjećaju se da je vlast i ranije znala da neko vrijeme, uoči izbora, krene da se bori protiv korupcije u svojim redovima, pa se poslije izbora sve vreti na staro. U svakom slučaju, najmanje je vjerovatno da su se – propoštenili.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

MUTNE RIJEKE: Tara opet pretvorena u kaljugu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Informacije o novom ekološkom zlodjelu na Tari obišle su region, ekološki aktivisti zahtijevali hitnu reakciju i pisali UNESKO-u, rijetki turisti razočarano odustajali od raftinga… Nadležni su za  sudbinu Tare saznali iz medija

 

Inspekcija za vode utvrdila je da je do najnovijeg  zamućenja rijeke Tare, posljednjeg dana jula,  došlo zbog radova na Bjelojevićkoj rijeci – pritoci Tare, i to na izgradnji regionalnog puta, čiji je investitor Direkcija za saobraćaj, a izvođač kompanija Bemaks. Iz Uprave za inspekcijske poslove su pojasnili i da je rijeka  zamućena od zemljanih radova, koji se izvode na dionici puta Mojkovac – Vragodo.

Kažu i da za te radove nije potrebno sprovoditi postupak procjene na životnu sredinu,  jer se radi o putu dužine od nešto preko jedanaest kilometara. Kako objašnjavaju,  „uredbom o projektima za koje se vrši procjena uticaja na životnu sredinu propisano je da se takva procjena može tražiti jedino za magistralne i regionalne puteve u dužini od preko 20 kilometara“.

Najvećim dijelom toka kroz Crnu Goru, od  Mojkovca do Šćepan Polja, rijeka je u petak 31. jula tekla potpuno mutna, a kako tvrde ekološki aktivisti, sedmicama prije toga  prilično zamućena.

Krajem jula mutna Tara, kažu u turističkim agencijama, obesmislila je  reklame kojima se ljubitelji raftinga pozivaju na tu rijeku.  Rijetki turisti nijesu htjeli da se spuste niz „rijeku koju su zatekli u užasnom stanju“. Na primjer,  grupa  turista iz Belgije, kako je novinarima ispričao predsjednik Udruženja raftera i stanovništva NP Durmitor, Veljko Ostojić, otišli su u ubjeđenju da su prevareni.

„Reklamiramo Taru kao rijeku čija se voda može piti. Takođe, turistima kažemo i da je pod dvostrukom zaštitom – kao svjetska kulturna i prirodna baština UNESCO-a i  pod zaštitom programa Man of biosphere (čovjek i biosfera). Na našim reklamnim fotografijama je plavozelena rijeka… Sreća u nesreći je što ovih dana nemamo najavljene grupe za rafting, inače,  ode i obraz i poslovni ugled. Ovo je užasno“, kazali su Monitoru u jednoj od kolašinskih turističkih agencija.

Ispod mojkovačkog starog mosta, umjesto bistre  vode, i 5. avgusta,  tekla je kaljuga. Nadležni su za  mutnu Taru, priznaju, saznali iz medija.

,,Ministarstvo održivog razvoja i turizma je danas odmah  povodom informacija,  koje smo dobili putem medija,  o zamućenju rijeke Tare na potezu od Mojkovca do Šćepan Polja, poslalo pisani zahtjev Upravi za inspekcijske poslove da u najhitnijem roku uputi nadležne inspekcije na teren, u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja”, sopštili su iz tog ministarstva 31. jula Radiju Slobodna Evropa (RSE).

Iz civilnog sektora su za  ekocid na Tari, prije inspekcijskog nalaza,  optužvali uglavnom  investitore malih hidroelektrana (mHE). Kažu da  izgradnja pristupnih puteva do mHE dovodi do ispiranja hiljada tona šljunka, zemlje i otpada u samo korito Tare.

O najnovijem ubijanju rijeke  nevladina Koalicija za održivi razvoj (KOR)  obavijestila je i  UNESCO.  Fotografije  i video zapisi uništavanja Tare  biće poslati i   Delegaciji Evropske unije u Crnoj Gori.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO ZORAN ĐIKANOVIĆ TESTIRA OZBILJNOST STRANIH INVESTITORA: Reket kao dobrodošlica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đikanović je svjesno pokušao da zloupotrijebi svoju funkciju predsjednika KTK, kako bi stekao nezakonitu imovinsku korist, navodi se u krivičnoj prijavi, a kako bi s druge strane iskoristio i svoju javnu funkciju i pomogao postupak licenciranja Komisiji ili isti odmogao ako se ipak Gedik Yatirim odluči da ne plati traženi novčani iznos

 

Prošle su dvije nedjelje kako je Zoran Đikanović, predsjednik Komisije za tržište kapitala (KTK), saznao da je protiv njega podnijeta krivična prijava zbog pokušaja iznude mita. Ako ne na drugi način, tu je informaciju dobio od medija koji su zatražili da prokomentariše prijavu koju je podnio Mladen Bojanić, ekonomski konsultant i bivši poslanik.

Đikanović je tada, na upit Vijesti, odgovorio kako on ne zna za prijavu  i da prvi put čuje za  tursku kompaniju Gedik Yatirim i priču o navodnom mitu, odnosno reketiranju. Nema naznaka da je predsjednik Komisije za tržište kapitala i potpredsjednik NVO Društvo ekonomista i menadžera Crne Gore, u međuvremenu, osvježio sjećanje. Baš kao što nema ni informacija da su nadležni iz tužilaštva pokušali da Đikanovića podstaknu (čitaj saslušaju) na taj napor. Kako bi saznali i njegovu interpretaciju priče koja, prema navodima iz krivične prijave, počinje u ljeto prošle godine.

Tada je kompanija Gedik Yetirim objelodanila odluku da svoj posao proširi i na Crnu Goru. U pitanju je privredno društvo koje se blizu tri decenije bavi berzanskim poslovima u Turskoj i na međunarodnom tržištu pa je, iz njihove perspektive, bilo prirodno da slične aktivnosti nastave i „u predivnoj Crnoj Gori“. Slijedeći brojne turske firme koje su to već uradile. Planirani posao je podrazumijevao da Gedik Yetrim, ili njena lokalna ćerka firma, dobiju neophodne licence Komisije u čijoj je nadležnosti „izdavanje i oduzima dozvola, odobrenja, licenci i saglasnosti“ za rad na tržištu kapitala, osnivanje i upravljanje investicionim, penzionim i drugim fondovima.

Zato je, u avgustu 2019,  u prostorijama KTK održan sastanak kome su, u ime Komisije, prisustvovali službenica Ilda Šabović i član Komisije Asmir Pepić, dok su tursku kompaniju predstavljali Anil Abbak, direktor za inostrana ulaganja  i advokat Pavle Tripković. Prema navodima iz krivične prijave, na tom sastanku su razmjenjeni kontakti i osnovne informacije oko postupka licenciranja, a Anil Abbak je najavio da će Gedik Yatirim „u skoroj budućnosti“ preko zavisnog društva Beta-Investments uplatiti osnovni novčani kapital u iznosu od 125.000 eura i pokrenuti sve postupke radi dobijanja licence za osnivanje, odnosno dozvole za rad investicionog društva od Komisije.

Potom se u priču uključuje i predsjednik KTK. Đikanović je 3. avgusta 2019. sa mejl adrese, koju koristi kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica, Amilu Abaku, na njegovu službenu mejl adresu, poslao prijedlog da kompanija Gedik Yatirim učestvuje na „istaknutom i važnom regionalnom i međunarodnom događaju“ – Miločerskom razvojnom forumu 2019 u organizaciji NVO Društvo ekonomista i menadžera Crne Gore.

„Interes koji ste iskazali ukazuje na Vašu ozbiljnost. To je razlog zbog kojeg želimo da Vam omogućimo da svoju kompaniju predstavite na Miločerskom razvojnom forumu“, piše Đikanović kompaniji za koju, navodno, nikada nije čuo. A čiji zahtjev za izdavanje licence čeka u njegovom radnom stolu. Slijede detalji ponude: „Prema cjenovniku Miločerskog razvojnog foruma, prezentacija kompanije do 10 minuta iznosi 4.000 eura, a do 15 minuta 5.000 eura koja se plaća Društvu ekonomista, organizatoru Foruma“. Đikanović potom potencijalnog učesnika Foruma obavještava da osim prezentacije „ovo“ (misli na uplatu od četiri, odnosno, pet hiljada eura) uključuje niz drugih aktivnosti, među kojima je i „kratak susret“ sa crnogorskim premijerom.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEIZVJESNA SUDBINA NJEGOŠEVOG PARKA I KASARNE MORAČA: Vapaji podgoričkih pluća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Njegoševom parku i kasarni Morača prijeti još jedna „valorizacija” planirana iz Glavnog grada. Još jedan betonski blok. Prema zvaničnim podacima GUP-a, Podgorica u periodu od 2012. do 2025. godine ostaje bez više od milion i po kvadrata zelenih površina

 

Zapuštena trava, oronule zgrade, nezaštićeno drveće. Pivske flaše pored polomljenih klupa koje u zoru dočekaju prve prolaznike… Njegošev park i prostor kasarne Morača, epicentar Podgorice, godinama neprimjetno boluju. Od nebrige.

„Skoro svakodnevno obilazim Njegošev park. Pored obale Morače i kod bivše Kasarne šetam pse. To je moj način izražavanja građanskog prkosa, ali i posjeta bolesnom članu porodice“, kaže za Monitor građanski aktivista Dragan Sošić.

Planove nadležnih iz Glavnog grada da valorizuju ovaj dio Podgorice nedavno su osporili iz Savjeta za reviziju planskih dokumenata. Valorizacija podrazumijeva izgradnju novog betonskog bloka u jednoj od posljednjih podgoričkih zelenih oaza.

U analizi nacrta izmijenjenog Prostorno-urbanističkog plana Podgorice (PUP),  Savjet navodi se da nije jasno zbog kog tržišta i za koje potrebe treba valorizovati lokaciju Kasarne. Precizira se: Nedopustivo je prekrajanje jedne od najstarijih zelenih površina u Podgorici. Nacrtom Urbanističkog projekta Kasarna Morača bila je planirana gradnja skoro 150.000 kvadratnih metara na svega osam hektara zemljišta, rušenje svih 15 zgrada nekadašnje Kasarne, izgradnja dvoetažnih podzemnih garaža duž 80 odsto ovog prostora, zboga čega bi moglo doći do sječe većine čempresa i drugog drveća, starog i do pedeset godina, koje krasi ovaj predio.

„Nehumano je i nepatriotski tako se odnositi prema mjestu gdje možemo odvesti one koji sa strane dođu da osjete dušu Podgorice. Jedina ispravna valorizacija bila bi da se sve postojeće sačuva, očisti od otpada, da se naprave pješačke staze, zaštiti drveće, a ruinirane zgrade pretvore u objekte kulture. Sve drugo je zločin”, kaže Sošić.

U Crnoj Gori upravljanje prostorom jedan je od najvećih izazova, ističe za Monitor inženjer građevinstva i REV – Evropski prepoznati procjenitelj Predrag Nikolić. „Svetlana Kana Radević je projektom hotela Podgorica pokazala kako se stapaju priroda i građevinski objekat. Sada je zelena gradnja apsolutni trend, a nas na nju obavezuje i Ustav jer smo ekološka država. Na dijelu kasarne Morača bi mogli da se izgrade objekti na mjestima trenutnih ruševina koje su i ekonomski i funkcionalno beskorisne. Sve to može da se uradi po standardima zelene gradnje, sa uklanjanjem parkinga i ozeljenjavanjem cijele površine. Svako drugo rješenje bi vodilo ka ruženju grada”, objašnjava Nikolić.

Prema njegovim riječima, ništa ne može da opravda bilo kakvu betonizaciju Njegoševog parka i Kasarne. „Zelene površine pripadaju svim građanima Podgorice i u njima jedino mogu da budu sadržaji od javnog interesa. Dva kiklopa od objekata kod mosta Milenijum, koji arhitektonski vrište koliko se ne uklapaju, primjeri su kako ne treba graditi”, kaže Nikolić.

Andrea JELIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinrnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo