Povežite se sa nama

OKO NAS

VRŠNJAČKO NASILJE I INSTITUCIJE: Kad sistem zataji

Objavljeno prije

na

Abedin Stola nije jedini roditelj čije je dijete, kao žrtva vršnjačkog nasilja, moralo da napusti osnovnu školu. Škole nasilje među učenicima najčešće i rješavaju prebacivanjem žrtve u drugi razred ili drugu školu. A baš to pokazuje da je sistem, kad je u pitanju nasilje – zakazao

 

„Maltretirali su ga dugo, moje dijete nije htjelo da ide u školu, plašio se. Nasilje je dostiglo još veće razmjere u sedmom razredu pa sam se obratio poznanici koja je zajedno sa mnom otišla u školu da razgovaramo sa upravom“, prisjeća se Abedin Stola, roditelj iz izbjegličkog naselja na Koniku čije je dijete žrtva vršnjačkog nasilja .  “Međutim, nije bilo rješenja”, priča ovaj otac.

„Uprava škole mi je ponudila da ispišem dijete iz škole, jer, navodno,  nije bilo druge opcije. Predložili su da ga  upišem u vanrednu osnovnu školu  u gradu kako bismo izbjegli veće incidente. Nijesam znao kome da se obratim pa sam pristao na taj prijedlog,  jer mi je bilo bitno da mi dijete bude sigurno i da što prije završi osnovnu školu“ priča Stola.

Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici je propisano da će se novčanom kaznom od dvostrukog do desetostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori kazniti za prekršaj odgovorno lice u državnom organu, drugom organu, zdravstvenoj, obrazovnoj i drugoj ustanovi, zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitač i drugo lice ako ne prijavi policiji učinjeno nasilje za koje sazna u vršenju svojih poslova.

Iz institucije Ombudsmana smatraju da praksa rješavanja nasilničkog ponašanja prebacivanjem učenika iz jednog odjeljenja u drugo ili isključivanjem učenika iz škole bez analize uzroka devijantnog ponašanja i pružanja pomoći djetetu da problem prevaziđe i ponašanje promijeni, nije u skladu sa najboljim interesom djeteta, niti sa ciljevima obrazovanja i vaspitanja.

Ombudsman u svom Izvještaju o radu za 2017. godinu navodi da se stiče utisak da ni škola, niti druge službe ne preduzimaju konkretne radnje i mjere da ispitaju uzroke određenih ponašanja i pravovremeno reaguju kako bi spriječile dalje konflikte i pomogle učenicima koji pokazuju neprihvatljivo ponašanje.

Aida Perović Ivanović, psihološkinja i direktorica NVO Prima ističe da je prebacivanjem učenika iz jedne u drugu školu najlošije rješenje.

„Zapravo, moramo imati na umu da ovo nije rješenje, ovo je jasan indikator da je sistem onih koji su bili dužni da pomognu, zakazao, da je nedovoljan ili nepostojeći ili „bušan“. To je više nego jasna poruka i djetetu i roditeljima da nema ko da ih zaštiti i da nasilje pobjeđuje. To je prebacivanje problema u tuđe dvorište. Jer, i tamo, u drugoj školi, naći će se neki novi nasilnik ili nasilnica koji će svoje nasilne aspiracije lako nakalemiti na već oslabljeno samopouzdanje djeteta iz iskustva nasilja“.  Ovom kvazi rješenju i treba pribjeći isključivo, smatra ona,  ako dijete koje prolazi kroz nasilje, bez ikakvog pritiska, izrazi želju da se baš tako uradi.

S druge strane Ivanović Perović, kaže, da kada se nasilje desi van školskog dvorišta tada prestaje svaka ingerencija škole, što nije dobro. „Mišljenja sam da bi najbolje bilo da se za slučajeve nasilja nad djecom školskog i predškolskog uzrasta obraćamo za pomoć školama, ma gdje se nasilje fizički dešavalo”

Ona ukazuje na nedostatak stručnog kadra u školama. „U školama nemamo dovoljan broj zaposlenih u stručnim službama – tzv. PEPSI službama, a zatim možemo govoriti i o nedostatku adekvatnih kapaciteta postojećeg kadra, u dijelu ciljane edukacije za rad na slučajevima nasilja. Pomenuta edukacija nija dio kurikuluma na fakultetima za psihologiju i pedagogiju, tako da ju  je neophodno naknadno organizovati za one koji su zaposleni u školama i vrtićima.

Vlada Crne Gore je u septembru 2018. godine usvojila prvi Izvještaj o sprovođenju Strategije za prevenciju i zaštitu djece od nasilja sa Akcionim planom 2017-2021, za 2017. godinu. U izvještaju se navodi da je razvijen program prevencije, sprovedena kampanja u školama, razvijen set materijala i distrbuiran u školama, institucijama, zdravstvenim ustanovama, CSR i široj javnosti.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je od 2013. godine formiralo Savjet za prava djeteta. Komitet za prava djeteta UN-a je u svom najnovijem izvještaju za 2018. godinu izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog ograničenog ovlašćenja pomenutog Savjeta u koordinisanju različitih ministarstava u primjeni Konvencije za prava djeteta.

U osnovnoj školi „Oktoih“ je u školskoj 2018/19. godine bilo je 11 prijavljenih slučajeva vršnjačkog nasilja, od toga je, kako kažu, najčešće fizičko nasilje.

Marijana Bošković, pedagoškinja u toj školi objašnjava da se škola uključuje u svim slučajevima vršnjačkog nasilja, a koraci koje  preduzima su individualni razgovori sa djecom i roditeljima, uključivanje pedagoško psihološke (PP) službe, osmišljavanje i realizacija tematskih radionica i slično.

„Organizujemo i redovne sastanke Tima za prevenciju nasilja, razgovore i radionice sa djecom koje realizuju razredne starješine na časovima odjeljenske zajednice, individualni i grupni razgovori PP službe sa učenicima, tematski roditeljski sastanci i obuka nastavnika“.

Prema riječima Boškovićeve Centru za socijalni rad uglavnom prijavljuju nasilje kada iscrpe sve aktivnosti koje je škola u mogućnosti da realizuje i kada nemaju adekvatnu saradnju sa roditeljima/starateljima. Dodaje da bi zbog velikog broja učenika škole imale bolji učinak kada bi imali više stručnih saradnika (pedagog, psiholog).

Sava Kovačević, profesor razredne nastave u OŠ „Oktoih“ i omladinski radnik objašnjava da velike škole, sa preko 1000 učenika, imaju psihologa i pedagoga dok manje škole nemaju.

On smatra da bi nastavni kadar i stručne službe trebalo da pohađaju više obuka iz ove oblasti.

„Obuka je veoma malo i svaka se odnosi na procedure i zakonski okvir. Nijedna se ne bavi suštinom odnosno kako intervenisati u slučajevima vršnjačkog nasilja kada treba konkretno da se vodi razgovor sa nasilnikom i žrtvom, kako raditi preventivne programe u vidu radionica usmjerene potrebama i zalaziti u uzroke ponašanja“, objašnjava Kovačević koji je inače dobitnik više nagrada i priznanja za pedagoški rad.

Kovačević kaže da je najveći izazov u procesu suzbijanja vršnjačkog nasilja suočavanje i osvješćivanje osobe koja vrši nasilje sa ponašanjem koje ponavlja. „U ovom procesu je najveći izazov naučiti osobu samodisciplini, to jest da osoba postaje svjesna posljedica svog ponašanja. Za ovaj proces je potrebno vrijeme i planirani niz aktivnosti koje dovode do učenja samodiscipline. Potreba je da se formira nacionalni tim za borbu protiv vršnjačkog nasilja, treba raditi kampanje, filmove, radionice i slično“.

Prevencijom vršnjačkog nasilja bi trebali da se bave sve sfere društva i na nasilje, generalno, bi trebali svi da reaguju, poručuje Kovačević. „Ovo nije samo i isključivo zadatak škole već svih institucija sistema. Svaki građanin bi trebao da reaguje na nasilje i tako daje primjer onima koji od njega uče“.

Sa ovakvom misijom razvijanja građanske svijesti o reakcijama na nasilje saglasna je i Jasmina Beriša (12), učenica osmog razreda u OŠ „Božidar Vuković Podgoričanin“ na Koniku.

„Škola ne može sama da se bori sa vršnjačkim nasiljem. Mislim da bi se trebala posebna pažnja obratiti na saradnju škole sa roditeljima. Takođe i na rad sa učenicima kroz organizovanje radionica na temu inkluzije, tolerancije, poštovanja različitosti, koje bi po mom mišljenju trebalo voditi grupa učenika iz različitih zajednica uz mentorstvo psihologa“, priča Jasmina i dodaje da je đački parlament čiji je ona član, takođe razmatrao problem nasilja u školi.

„Naša grupa je na jednom sastanku pričala o tome kako se u našoj školi sve više širi ne samo vršnjačko već svaki drugi oblik nasilja. Tako da smo odlučili da svako dijete jedanput sedmično vodi radionice učenicima od 5 do 8 razreda. Posebno smo obratili pažnju na  vršnjačko i elektronsko nasilje. Kroz igre i zabavu smo ih podučavali o tome kome da se obrate kako, kad i zašto. Učenici su takođe imali priliku da kroz neke klipove shvate grešku druge đece, da je oni ne bi ponovili“.

Jasmina objašnjava zbog čega najčešće dolazi do vršnjačkog nasilja. „Poznato je da đeca koja imaju bolje uslove za život najčešće omalovažavaju đecu slabiju od sebe. Uglavnom ih vrijeđaju, iskorišćavaju, rugaju im se, ismijavaju, ponekada i odbacuju iz igre. Ja mislim da na sve ovo utiče naša različitost, siromaštvo, boja kože, uspjeh u školi, uglavnom slaba strana nekog đeteta“.

Jasmina predlaže da se u svim školama postavi obezbjeđenje na ulaznim vratima  uz uslov da ne budu u nekoj upadljivoj uniformi.

„Bilo bi dobro i da se postavi kutija u kojoj učenici mogu anonimno podijeliti svoj problem sa školom. Takođe, da se uvede uniforma po što povoljnijoj cijeni da bi je svaki učenik mogao kupiti. Ona nam je potrebna da bi svi bili isto oblačeni i da time izbjegnemo da neko bude u novoj odjeći, a neko u staroj i pocjepanoj“, zaključuje dvanaestogodišnjakinja.

 

REGION: Znanjem i iskustvom protiv vršnjačkog nasilja

U Srbiji će Ministarstvo prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja angažovati 74 savjetnika za zaštitu od nasilja u školama. Oni će proći dodatnu obuku o propisima i procedurama u oblasti zaštite od nasilja, prava, odgovornosti i obaveze zaposlenih i djece, odnosno učenika i roditelja.

Iz tog Ministarstva objašnjavaju da je uloga savjetnika da pružaju podršku školskim upravama, prosvjetnim savjetnicima u dva segmenta – podrška školama u preventivnom radu, ali i kao podrška školama gdje postoje konkretne situacije nasilja u školama.

Savjetnici, spoljni saradnici za zaštitu od nasilja, su ljudi koji već rade u obrazovanju. To su nastavnici, stručni saradnici, pedagozi i psiholozi koji su do sada u toku svog radnog iskustva pokazali zapažene rezultate iz oblasti zaštita od nasilja, kako u svojoj školi, tako i učešćem u različitim programima aktivnostima i projektima”, objasnili  su iz Ministarstva. Savjetnici će biti prisutni u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama.

Enis EMINOVIĆ
Elvis BERIŠA

 

Projekat je podržan u okviru šireg projekta “Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školama” koji realizuje NVO Roditelji u saradnji sa projektnim partnerima NVO Juventas, Unijom srednjoškolaca Crne Gore i Centrom za podršku lokalnom i regionalnom razvoju uz institucionalnu podršku Ministarstva prosvjete. Projekat finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori i kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore.  Stavovi i mišljenja iznijeti u tekstu ne odražavaju stav EUD

Komentari

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BIJELO POLJE,  EKOLOŠKI INCIDENT NA LIMU: Misteriozni zagađivač

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekološki incidenti na Limu na području bjelopoljske optine dešavaju se godinama, a ovih dana su ponovo aktueliziovani. Euromost je saopštio da se   ogromna crna mrlja nalazi u Industrijskoj zoni. To se dešava nakon incidenta sa ispuštanjem misteriozne bijele tečnosti u Lim. Prema informacijama te NVO ima čak pet hiljada kanalizacionih izliva u Lim

 

Evropski komesar za životnu sredinu Karmenu Vella pokrenuo je pitanje zagađivanja rijeke Lim, na sastanku sa ministrom poljoprivrede i ruralnog razvoja Milutinom Simovićem, čime je konačno skrenuta pažnja međunarodne javnosi na učestale ekološke incidente na ovoj rijeci.

Iz nevladine organizacije Euromost kažu da im je Vella odgovorio na pismo koje su mu ranije uputili u vezi sa teškim incidentima na Limu, posebno na području Bijelog Polja, pa sve do granice sa Srbijom, što je potkrijepljeno obimnom foto i video dokumentacijom.

“Komesar Vella je  podržao i sve naše aktivnosti u cilju zaštite ove rijeke” – kažu iz Euromosta.

Oni su, kao i građani Bijelog Polja, ali i cijelog Polimlja, zabrinuti zbog konstantnog zagađivanja Lima.
Kako je saopšteno iz ove nevladine organizacije, u  odgovoru koji je stigao od komsara Velle ističe se da Evropska komisija za životnu sredinu redovno ističe pitanja životne sredine u kontekstu zajedničkog pododbora za bavljenje životnom sredinom, koji je utvrđen Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Posljednji put o tome je raspravljano 28. juna.  Takođe, napomenuto je da bi se Crna Gora pridružila EU moraće, nakon pristupanja, dostići potpunu usklađenost sa EU ekološkim zakonodavstvom, jer trenutno zakon EU još nije obavezujući za Crnu Goru, jer nije država članica EU.

“U odgovoru komesara se navodi da je u sklopu pregovora o pristupanju, Komisija trenutno u procesu diskusije o usklađivanju crnogorskog zakonodavstva sa zakonodavstvom EU, uključujući i područja EU za upravljanje otpadom i otpadnim vodama, odnosno da će Komisija nastaviti da prati situaciju i raspravlja stvari sa crnogorskim vlastima” – kažu iz ove bjelopoljske nevladine organizacije.

Oni tvrde da je Brisel prepoznao Lim kao rijeku od značaja ne samo za Crnu Goru, već za čitav region pa i Evopsku uniju.

„Evidentno je da je Lim najugroženiji na području opštine Bijelo Polje. Nijesmo zadovoljni dinamikom izgradnje prečišćivača. Koalicija organizacija iz Crne Gore, Srbije i BiH, koja se bori da zaštiti Lim, zatražiće da se uklone i sva privremena odlagališta otpada, koja se nalaze pored rijeke i u Crnoj Gori i u Srbiji” – kažu iz Euromosta.

Oni očekuju od mesnih prerađivača u Bijelom Polju da poštuju Zakon o veterinarstvu, s obzirom na to da su dobili vodne dozvole, ali iskazuju nezadovoljstvo  i radom veterinarske inspekcije.

“Na posljednjem  sastanku od predstavnika Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove dobili smo uvjeravanja da će preduzeti  sve mjere u njihovoj nadležnosti da se spriječe incidenti. Nažalost, i dalje se razni otpad životinjskog porijekla  odlaže u Lim. To se sada najviše dešava kasno noću. Mi smo spremni i danju i noću da dežuramo i sprečavamo uništavanje rijeke. To što neko misli da će mu od pomoći biti dojave o našem prisustvu na rijeci, od ljudi čiji posao je da sprečavaju divljanje na Limu, loša je računica” – poručuju iz Euromosta, ohrabreni odgovorom iz EU.

Nijesu oni bez razloga pisali Briselu. Ekološki incidenti na Limu na području bjelopoljske optine dešavaju se godinama, a upravo ovih dana su ponovo aktueliziovani. Euromost je saopštio  da je na Limu otkriven novi ekološki indident – pojavljivanje ogromne crne mrlje u Industrijskoj zoni. Sve to se dešava nakon incidenta sa ispuštanjem misteriozne bijele tečnosti u Lim.

“I pored masovnog trovanja ribe, prijavljivanja više puta, aktivisti nevladine organizacije Euromost, su dronom,  uživo, preko fejsbuk stranice, na istom mjestu i iz iste cijevi, ponovo snimili ispuštanje bijele tečnosti u Lim. U toku snimanja pozivali smo sve inspekcije. Pozvali smo inspektora za vode kojem smo prijavili slučaj, pa na linku i snimku možete čuti, šta je on i odgovorio i šta su preduzeli” – kazali su iz Euromosta.

Oni su naveli da su inspektoru, prije snimanja kazali da je snimanje javno preko fejsbuk stranice NVO Sjever CG.

“Cijeli slučaj smo prijavili i komunalnoj policiji opštine Bijelo Polje, obavijestili Sportsko ribolovno društvo Sinjavac, koji su  postupili prema drugim inspekcijama i u sklopu svojih nadležnosti preuzeli dalje korake. Ovu akciju smo dogovorili na osnovu prijava ribolovaca od 19.10.2019. godine, koji su nas u ranim jutarnjim časovima obavijestili da se na Limu pojavila bjela pjena u mjestu Kumanica. Proslijedili su nam  fotografije na kojim se vidi ta  pjena.  NVO Euromost je, pojačala kontrolu Lima, sa svojim aktivistima, na mjestima gdje smo sumnjali da se sa iste cijevi pušta bijela tečnost” – rekli su iz Euromosta.

Oni svima poručuju  da neće odustati i da će štititi Lim i sa kopna i iz vazduha i sa rijeke.

“Lim je trenutno u takvom stanju, da zbog niskog vodostaja i velikog broja kanalizacionih cijevi, koje se nalaze najviše u gradskom dijelu, može doći do zaraze. O tome smo obavijestili i lično predsjednika opštine Bijelo Polje, kao i sve opštinske službe. Svaka cijev visi zbog niskog vodostaja i sve se kanalizacije  zadržavaju na obali, posebno pored naseljenih mjesta, gdje se osjeća i nepodnošljiv miris” – saopštili su iz Euromosta. “Zato upućujemo apel i opštinskim i državnim institucijama – preduzmite nešto da ne bi došlo do epidemije širih razmjera, “ – apeluju iz Euromosta.

Čak pet hiljada kanalizacionih i drugih priključaka otpadnih voda ide direktno u Lim samo na području Bijelog Polja. Taj grad je najveći zagađivač rijeke Lim na njenom toku kroz Crnu Goru.

Nešto manji zagađivači su Gusinje, Plav i Andrijevica. Da je Evopska unija preko svoje misije u Crnoj Gori prepoznala ovaj problem, jasno je i po tome što su sa skoro petnaest miliona finasnirali izgradnju kolektora u Beranama. Tako je u slivu Lima kroz našu državu, ova međunarodna rijeka zaštićena od zagađenja jedino u Beranama.

Da li je nemoguće doznati ko u Bijelom Polju ispušta otrove u Lim? Vjerovatno nije. Prije može biti da država štiti zagađivače i  da  zbrog toga sve prolazi mirno i bez uzbune.  Za Lim ostaje nada da će EU nekoga udariti  prstom po uvu. Bez toga  naši neće mrdnuti.

                                                 Tufik SOFTIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BALKANSKA RUTA, PUT MIGRANATA KA EVROPI (II) –  KAMPOVI U BOSNI I HERCEGOVINI: Zaglavljeni u beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kampovima Sedra i Bira u Bihaću trenutno boravi više od 2500 migranata. Zima dolazi, a sa njom i strepnja kako nastaviti dalje ka Evropi

 

,,U Siriji sam izgubila muža. Ostala sam sama sa dvoje djece, bez posla i doma. To čini rat. Napustila sam zemlju. Odluka je bila teška, ali znala sam da je tako najbolje. Prošla sam kroz Tursku, Grčku, Albaniju, Kosovo i Srbiju pješke, sve dok nisam stigla do Sedre. Onaj ko ne doživi rat, ne može znati koliko je velika bol koju on ostavlja“, kaže Sirijka Amira Šams.

Nekada je imala skladan život. Radila je u banci, a sa mužem i djecom planirala budućnost. Planove su prekinuli oružani sukobi u Siriji, a onda se odjednom, sa stotinama drugih koji dijele sličnu sudbinu, našla u Bosni i Hercegovini, u migrantskom kampu Sedra. Ćerku, koja inače ne može da hoda, morala je da ostavi u Grčkoj. ,,Nije imala sva potrebna dokumenta, nisu joj dozvolili da pređe granicu. Tamo je sa mojom majkom, jedino mi to i uliva tračak sigurnosti. Ponekad se čujemo telefonom, tek toliko da znam da je živa i da je dobro. Mnogo mi je teško“. Suze joj kreću niz lice dok govori.

Uz samu obalu rijeke Une, kod Bihaća, kamp Sedra trenutno je dom za 335 migranata. Uglavnom dolaze iz Avganistana, Iraka, Irana i Sirije. Namijenjen je porodicama, jer je nekada bio hotel, pa su uslovi života u njemu bolji nego u drugim kampovima za migrante širom Bosne i Hercegovine.

U holu Sedre nalazi se dnevni boravak. Kauč je stari, pocijepan. Na zidovima vise dječji crteži. Na mnogima su nacrtane kuće. Na recepciji se nalaze aktivisti organizacija koji migrantima pomažu tokom njihovog boravka u ovom kampu. U Sedri postoji čak i frizerski salon, gdje pojedini migranti rade. Tu su i kuhinja, vešeraj i sportsko igralište.

,,Ovdje, osim porodica, žive i žene koje putuju same, ali i maloljetnici bez pratnje. Broj stanara Sedre je vrlo promjenljiv. Većina želi da pređe granicu sa Hrvatskom i da nastavi dalje ka Evropi. Ovo im je samo usputna stanica. S obzirom na veliki broj djece u Sedri, obezbijedili smo kutak za majke i djecu, kutak za djecu od tri do 12 godina i kutak za tinejdžere. Doktori su na raspolaganju svakoga dana. Nagledao sam se svega. Zato se trudimo se da im olakšamo život, barem dok su ovdje“, kaže Mite Cilkovski, upravnik Sedre.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. NOVEMBRA

ILI ONLINE NA
https://www.novinarnica.net/

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo