Povežite se sa nama

OKO NAS

VRŠNJAČKO NASILJE I INSTITUCIJE: Kad sistem zataji

Objavljeno prije

na

Abedin Stola nije jedini roditelj čije je dijete, kao žrtva vršnjačkog nasilja, moralo da napusti osnovnu školu. Škole nasilje među učenicima najčešće i rješavaju prebacivanjem žrtve u drugi razred ili drugu školu. A baš to pokazuje da je sistem, kad je u pitanju nasilje – zakazao

 

„Maltretirali su ga dugo, moje dijete nije htjelo da ide u školu, plašio se. Nasilje je dostiglo još veće razmjere u sedmom razredu pa sam se obratio poznanici koja je zajedno sa mnom otišla u školu da razgovaramo sa upravom“, prisjeća se Abedin Stola, roditelj iz izbjegličkog naselja na Koniku čije je dijete žrtva vršnjačkog nasilja .  “Međutim, nije bilo rješenja”, priča ovaj otac.

„Uprava škole mi je ponudila da ispišem dijete iz škole, jer, navodno,  nije bilo druge opcije. Predložili su da ga  upišem u vanrednu osnovnu školu  u gradu kako bismo izbjegli veće incidente. Nijesam znao kome da se obratim pa sam pristao na taj prijedlog,  jer mi je bilo bitno da mi dijete bude sigurno i da što prije završi osnovnu školu“ priča Stola.

Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici je propisano da će se novčanom kaznom od dvostrukog do desetostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori kazniti za prekršaj odgovorno lice u državnom organu, drugom organu, zdravstvenoj, obrazovnoj i drugoj ustanovi, zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitač i drugo lice ako ne prijavi policiji učinjeno nasilje za koje sazna u vršenju svojih poslova.

Iz institucije Ombudsmana smatraju da praksa rješavanja nasilničkog ponašanja prebacivanjem učenika iz jednog odjeljenja u drugo ili isključivanjem učenika iz škole bez analize uzroka devijantnog ponašanja i pružanja pomoći djetetu da problem prevaziđe i ponašanje promijeni, nije u skladu sa najboljim interesom djeteta, niti sa ciljevima obrazovanja i vaspitanja.

Ombudsman u svom Izvještaju o radu za 2017. godinu navodi da se stiče utisak da ni škola, niti druge službe ne preduzimaju konkretne radnje i mjere da ispitaju uzroke određenih ponašanja i pravovremeno reaguju kako bi spriječile dalje konflikte i pomogle učenicima koji pokazuju neprihvatljivo ponašanje.

Aida Perović Ivanović, psihološkinja i direktorica NVO Prima ističe da je prebacivanjem učenika iz jedne u drugu školu najlošije rješenje.

„Zapravo, moramo imati na umu da ovo nije rješenje, ovo je jasan indikator da je sistem onih koji su bili dužni da pomognu, zakazao, da je nedovoljan ili nepostojeći ili „bušan“. To je više nego jasna poruka i djetetu i roditeljima da nema ko da ih zaštiti i da nasilje pobjeđuje. To je prebacivanje problema u tuđe dvorište. Jer, i tamo, u drugoj školi, naći će se neki novi nasilnik ili nasilnica koji će svoje nasilne aspiracije lako nakalemiti na već oslabljeno samopouzdanje djeteta iz iskustva nasilja“.  Ovom kvazi rješenju i treba pribjeći isključivo, smatra ona,  ako dijete koje prolazi kroz nasilje, bez ikakvog pritiska, izrazi želju da se baš tako uradi.

S druge strane Ivanović Perović, kaže, da kada se nasilje desi van školskog dvorišta tada prestaje svaka ingerencija škole, što nije dobro. „Mišljenja sam da bi najbolje bilo da se za slučajeve nasilja nad djecom školskog i predškolskog uzrasta obraćamo za pomoć školama, ma gdje se nasilje fizički dešavalo”

Ona ukazuje na nedostatak stručnog kadra u školama. „U školama nemamo dovoljan broj zaposlenih u stručnim službama – tzv. PEPSI službama, a zatim možemo govoriti i o nedostatku adekvatnih kapaciteta postojećeg kadra, u dijelu ciljane edukacije za rad na slučajevima nasilja. Pomenuta edukacija nija dio kurikuluma na fakultetima za psihologiju i pedagogiju, tako da ju  je neophodno naknadno organizovati za one koji su zaposleni u školama i vrtićima.

Vlada Crne Gore je u septembru 2018. godine usvojila prvi Izvještaj o sprovođenju Strategije za prevenciju i zaštitu djece od nasilja sa Akcionim planom 2017-2021, za 2017. godinu. U izvještaju se navodi da je razvijen program prevencije, sprovedena kampanja u školama, razvijen set materijala i distrbuiran u školama, institucijama, zdravstvenim ustanovama, CSR i široj javnosti.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je od 2013. godine formiralo Savjet za prava djeteta. Komitet za prava djeteta UN-a je u svom najnovijem izvještaju za 2018. godinu izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog ograničenog ovlašćenja pomenutog Savjeta u koordinisanju različitih ministarstava u primjeni Konvencije za prava djeteta.

U osnovnoj školi „Oktoih“ je u školskoj 2018/19. godine bilo je 11 prijavljenih slučajeva vršnjačkog nasilja, od toga je, kako kažu, najčešće fizičko nasilje.

Marijana Bošković, pedagoškinja u toj školi objašnjava da se škola uključuje u svim slučajevima vršnjačkog nasilja, a koraci koje  preduzima su individualni razgovori sa djecom i roditeljima, uključivanje pedagoško psihološke (PP) službe, osmišljavanje i realizacija tematskih radionica i slično.

„Organizujemo i redovne sastanke Tima za prevenciju nasilja, razgovore i radionice sa djecom koje realizuju razredne starješine na časovima odjeljenske zajednice, individualni i grupni razgovori PP službe sa učenicima, tematski roditeljski sastanci i obuka nastavnika“.

Prema riječima Boškovićeve Centru za socijalni rad uglavnom prijavljuju nasilje kada iscrpe sve aktivnosti koje je škola u mogućnosti da realizuje i kada nemaju adekvatnu saradnju sa roditeljima/starateljima. Dodaje da bi zbog velikog broja učenika škole imale bolji učinak kada bi imali više stručnih saradnika (pedagog, psiholog).

Sava Kovačević, profesor razredne nastave u OŠ „Oktoih“ i omladinski radnik objašnjava da velike škole, sa preko 1000 učenika, imaju psihologa i pedagoga dok manje škole nemaju.

On smatra da bi nastavni kadar i stručne službe trebalo da pohađaju više obuka iz ove oblasti.

„Obuka je veoma malo i svaka se odnosi na procedure i zakonski okvir. Nijedna se ne bavi suštinom odnosno kako intervenisati u slučajevima vršnjačkog nasilja kada treba konkretno da se vodi razgovor sa nasilnikom i žrtvom, kako raditi preventivne programe u vidu radionica usmjerene potrebama i zalaziti u uzroke ponašanja“, objašnjava Kovačević koji je inače dobitnik više nagrada i priznanja za pedagoški rad.

Kovačević kaže da je najveći izazov u procesu suzbijanja vršnjačkog nasilja suočavanje i osvješćivanje osobe koja vrši nasilje sa ponašanjem koje ponavlja. „U ovom procesu je najveći izazov naučiti osobu samodisciplini, to jest da osoba postaje svjesna posljedica svog ponašanja. Za ovaj proces je potrebno vrijeme i planirani niz aktivnosti koje dovode do učenja samodiscipline. Potreba je da se formira nacionalni tim za borbu protiv vršnjačkog nasilja, treba raditi kampanje, filmove, radionice i slično“.

Prevencijom vršnjačkog nasilja bi trebali da se bave sve sfere društva i na nasilje, generalno, bi trebali svi da reaguju, poručuje Kovačević. „Ovo nije samo i isključivo zadatak škole već svih institucija sistema. Svaki građanin bi trebao da reaguje na nasilje i tako daje primjer onima koji od njega uče“.

Sa ovakvom misijom razvijanja građanske svijesti o reakcijama na nasilje saglasna je i Jasmina Beriša (12), učenica osmog razreda u OŠ „Božidar Vuković Podgoričanin“ na Koniku.

„Škola ne može sama da se bori sa vršnjačkim nasiljem. Mislim da bi se trebala posebna pažnja obratiti na saradnju škole sa roditeljima. Takođe i na rad sa učenicima kroz organizovanje radionica na temu inkluzije, tolerancije, poštovanja različitosti, koje bi po mom mišljenju trebalo voditi grupa učenika iz različitih zajednica uz mentorstvo psihologa“, priča Jasmina i dodaje da je đački parlament čiji je ona član, takođe razmatrao problem nasilja u školi.

„Naša grupa je na jednom sastanku pričala o tome kako se u našoj školi sve više širi ne samo vršnjačko već svaki drugi oblik nasilja. Tako da smo odlučili da svako dijete jedanput sedmično vodi radionice učenicima od 5 do 8 razreda. Posebno smo obratili pažnju na  vršnjačko i elektronsko nasilje. Kroz igre i zabavu smo ih podučavali o tome kome da se obrate kako, kad i zašto. Učenici su takođe imali priliku da kroz neke klipove shvate grešku druge đece, da je oni ne bi ponovili“.

Jasmina objašnjava zbog čega najčešće dolazi do vršnjačkog nasilja. „Poznato je da đeca koja imaju bolje uslove za život najčešće omalovažavaju đecu slabiju od sebe. Uglavnom ih vrijeđaju, iskorišćavaju, rugaju im se, ismijavaju, ponekada i odbacuju iz igre. Ja mislim da na sve ovo utiče naša različitost, siromaštvo, boja kože, uspjeh u školi, uglavnom slaba strana nekog đeteta“.

Jasmina predlaže da se u svim školama postavi obezbjeđenje na ulaznim vratima  uz uslov da ne budu u nekoj upadljivoj uniformi.

„Bilo bi dobro i da se postavi kutija u kojoj učenici mogu anonimno podijeliti svoj problem sa školom. Takođe, da se uvede uniforma po što povoljnijoj cijeni da bi je svaki učenik mogao kupiti. Ona nam je potrebna da bi svi bili isto oblačeni i da time izbjegnemo da neko bude u novoj odjeći, a neko u staroj i pocjepanoj“, zaključuje dvanaestogodišnjakinja.

 

REGION: Znanjem i iskustvom protiv vršnjačkog nasilja

U Srbiji će Ministarstvo prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja angažovati 74 savjetnika za zaštitu od nasilja u školama. Oni će proći dodatnu obuku o propisima i procedurama u oblasti zaštite od nasilja, prava, odgovornosti i obaveze zaposlenih i djece, odnosno učenika i roditelja.

Iz tog Ministarstva objašnjavaju da je uloga savjetnika da pružaju podršku školskim upravama, prosvjetnim savjetnicima u dva segmenta – podrška školama u preventivnom radu, ali i kao podrška školama gdje postoje konkretne situacije nasilja u školama.

Savjetnici, spoljni saradnici za zaštitu od nasilja, su ljudi koji već rade u obrazovanju. To su nastavnici, stručni saradnici, pedagozi i psiholozi koji su do sada u toku svog radnog iskustva pokazali zapažene rezultate iz oblasti zaštita od nasilja, kako u svojoj školi, tako i učešćem u različitim programima aktivnostima i projektima”, objasnili  su iz Ministarstva. Savjetnici će biti prisutni u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama.

Enis EMINOVIĆ
Elvis BERIŠA

 

Projekat je podržan u okviru šireg projekta “Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školama” koji realizuje NVO Roditelji u saradnji sa projektnim partnerima NVO Juventas, Unijom srednjoškolaca Crne Gore i Centrom za podršku lokalnom i regionalnom razvoju uz institucionalnu podršku Ministarstva prosvjete. Projekat finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori i kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore.  Stavovi i mišljenja iznijeti u tekstu ne odražavaju stav EUD

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo