Povežite se sa nama

OKO NAS

PREDUZEĆE SKIJALIŠTA CRNE GORE OPSTAJE ZAHVALJUJUĆI VLADINIM DONACIJAMA: Velika obećanja, mala korist

Objavljeno prije

na

Za dvije godine postojanja mojkovačko preduzeće Skijališta Crne Gore, opstaje isključivo zahvaljujući novcu iz budžeta. Prošlu godinu završili su sa gubitkom, a prema planovima, većina prihoda i naredne će stići od donacija Vlade

 

Mojkovačko preduzeće Skijališta Crne Gore, formirano u novembru 2017, za sada   gazduje samo Ski centrom Kolašin 1600. I opstaje, isključivo, zahvaljujući donacijama Vlade. Samo tokom ove godine „za  obavljanje redovnih programskih aktivnosti“ iz budžetskih rezervi toj je firmi prenijeto 650.000 eura. Sredinom aprila, na osnovu zaključaka Vlade, društvu je dodijeljeno 380, a prije nešto više od mjesec po istom osnovu još 270 hiljada eura.

Programske obaveze za drugu polovinu ove godine, kako se navodi u izvještaju tog preduzeća Vladi, podrazumijevaju nastavak servisiranja „redovnih djelatnosti i obaveza, od kojih direktno zavise finansijski učinci ljetnje turističke sezone koja je u toku“. Takođe, kako je navedeno,  paralelno će se raditi na pripremi predstojeće zimske sezone, kao i nabavci neophodne opreme za kancelarije i tehničku podršku sistema u upravi i administraciji preduzeća.

Prva faza, kako su objasnili iz Skijališta,    odnosila se  na „sprovođenje aktivnosti koje uključuju i pripremu ljetnje turističke sezone, pokriće troškova zarada, troškove održavanja, troškove zakupnine, izgradnju dječjeg igrališta…“. Društvo je, podsjetimo, osnovano da bi upravljalo  javnim skijalištima na prostoru Bjelasice i Komova, Durmitora, Hajle i drugih planina sa obrazloženjem da je za Vladu Duška Markovića „razvoj sjevernog regiona jedan od najvažnijih programskih prioriteta“. Otud je, valjda, Mojkovac i izabran za sjedište preduzeća.

“Formiranje Skijališta Crne Gore  je ključna pretpostavka za pokretanje i uspješno upravljanje lokalitetima na kojima su u prethodnom periodu uložena značajna sredstva u infrastrukturne objekte puteve, trafostanice, žičare i skijaške terene, kao i radi ostvarivanja nadzora nad implementacijom planiranih investicionih aktivnosti na prostoru sjevera Crne Gore”, objašnjeno je nakon osnivanja preduzeća iz Vlade.

Generalni koncept razvoja kompanije, kako je obrazlagao direktor Skijališta Miloš Popović,  je valorizacija postojećih aktivnih skijališta i izgradnja novih ski centara. Time će, tvrdi on,  Crna Gora dobiti jedan od najvećih i najprestižnijih ski resorta u okruženju u okviru kojeg će biti izgrađena „najsavremenija infrastruktura“: hoteli, restorani, moderne žičare… Dodatno, Popović je objašnjavao da će akcenat biti i na unaprijeđenju ljetnje ponude.

Prilikom osnivanja u to društvo je unijet kapital od 110.000 eura.  Za potrebe pripreme prehodne zimiske turističke sezona Vlada je u Skijališta uložila još četvrt miona.

Iz finansijskog izvještaja Skijališta vidi se da je preduzeće prošle godine poslovalo sa gubitkom od 46.000 eura.  Prihod kompanije iznosio 66.176, dok su rashodi bili 113.467 eura. Skijališta su radila sa ograničenim kapacitetima, s obzirom da skijalište Kolašin 1600 nije pušteno u rad prošle, već u februaru ove godine.

“Prihodi najvećim dijelom potiču od donacija i to 65.615 eura. Kompanija je sa ograničenim kapacitetima obavljala djelatnost, iako je restoran Troglava počeo da radi 29. decembra. Po tom osnovu, ostvareni su prihodi od prodaje roba i usluga za tri dana rada u iznosu od 494 eura”, navodi se u finansijskom izvještaju.

Većina rashoda, prema tom dokumentu, odnosila se na  parking sistem, nabavku uniformi, nabavku tri vozila, sistema radio veze, opreme za ugostiteljstvo i kancelarije, alata i inventara za održavanje, kupovinu razglasnog uređaja i izradu info table… Kako piše u izvještaju za prvih šest mjeseci ove godine,  ne računajući novac dobijen od države,  prodajom proizvoda i usluga Skijališta su ostvarila prihod od svega  oko 99.000, dok su  ukupni rashodi iznosili  više od 580 hiljada eura. Dobavljačima je isplaćeno skoro 360.000, od čega samo agenciji za posredovanje u zapošljavanju blizu 166.000 eura.

„Po osnovu zarada i naknada zarada, ugovoru o djelu, naknada po osnovu članstva u odboru direktora, te pripadajućih poreza i doprinosa na zarade, naknade zarada i ostalih primanja isplaćeno je 115.730, eura. Za nabavku osnovnih sredstava tokom posmatranog perioda izdvojeno je 105.730 eura. „- piše u izvještaju dostavljenom Vladi.

Na novom kolašinskom skijalištu za narednu godinu planirani su prihodi  od 787.500 , ali se ponovo računa na donaciju osnivača od 600.000 eura.

Mojkovačko preduzeće će, pored kolašinskog, gazdovati i durmitorskim skijalištem Savin kuk,  a po završetku  projekata   Cmiljača, Žarski i  Hajla i tim ski centrima.  Do kraja naredne godine treba da budu oknčani radovi na ski centru Kolašin 1600 i Hajla, a vrijednost investicija je  desetine miliona eura. Period realizacija za Ski centar Cmiljača u Bijelom Polju je tri godine, a biće uloženo 23 miliona eura. Žarski u Mojkovcu bi  trebalo da bude završen u istom periodu.  Za dvije godine trebalo bi da bude okončan i projekat Ski centra Hajla, gdje je planirana investicija od 18 miliona. Osim razvoja ski centara, piše u planovima  Skijališta Crne Gore,  u toku su aktivnosti na valorizaciji turističkog potencijala Đalovića pećine u opštini Bijelo Polje.

Osnivanje Skijališta Crne Gore, dio javnosti je, svojevremeno nazivao predizbornim trikom, uoči lokalnih izbora. Bilo je komentara i da je odluka o osnivanju takvog društva zakašnjela,  „jer je dio tog važnog resursa već prepušten privatnicima, od kojih neki ni do danas nijesu pokrenuli skijališta koja su dobili u zakup“.

Izgradnja skijališta je, prema ocjeni ministra održivog razvoja i  turizma Pavla Radulovića „materijalizacija politike Vlade i početak ubrzanog turističkog i sveukupnog razvoja sjevernog region“.  Predstavnici vlasti u  Kolašinu, Mojkovcu i Rožajama mnogo puta su te projekte, takođe, nazivali „spasom za najsiromašniji region Crne Gore“. Za razliku od njih, iz beranske vlasti nedavno su oštro kritikovali odluke Vlade, kojima se ulažu milioni eura u otvaranje skijališta dok se, kako tvrde, ne čini ništa da zaustavi odlazak ljudi sa sjevera.

„Vlada će naredne godine samo u Ski centar Hajla uložiti 16 miliona eura, dok hiljade mladih Rožajaca svakodnevno odlazi iz svog grada sa željom da se više nikada ne vrate. Takva je situacija i u Bijelom Polju i Mojkovcu”, kazao je potpredsjednik beranske Opštine Marko Lalelević. „Ogromna sredstva se ulažu u ski-centre, a opštine ostaju bez ljudi, zato što mladi nemaju mogućnost za zapošljavanje i ostvarivanje ikakve egzistencije i perspektive u svom rodnom gradu“.

On je rekao da  ne želi da vjeruje da je Vladi cilj “ono što razni zlobnici govore: izgradnja hidroelektrana na Limu i Morači, raseljavanje sjevera, a zatim samo vikend ski-ture novim autoputem na Ski Kolašin 1600, Ski centar Žarski u Mojkovcu, Ski centar Cmiljača u Bijelom Polju i Ski centar Hajla u Rožajama”.

                                                                   Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo