Povežite se sa nama

MONITORING

CRNOGORSKA CRKVA I DALJE STRANAC U SVOJOJ DRŽAVI: Policija zabranila i petu liturgiju 

Objavljeno prije

na

Zahvaljujući crnogorskoj vlasti, a to je dokazao i prošlonedjeljni događaj na Ivanovim Koritima, CPC je već tri decenije ni na nebu ni na zemllji

 

Budite sigurni doći će vrijeme kad će svi manastiri i crkve biti otvoreni za sve ljude i sve sveštenike.

Kada je prije pet godina ovo izgovorio poglavar Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo sigurno nije slutio da će i ovogodišnjeg 19. avgusta sveštenstvu CPC i vjernicima policija zabraniti  obavljanje vjerskog obreda u crkvi Svetog Preobraženja na Ivanovim Koritima.  I to po peti put. Neslavan rekord za Riplija.

Skup na Ivanovim Koritima zabranjen je i za Crnogorsku i za Srpsku crkvu, saopštila je Uprava policije.

“Odjeljenje bezbjednosti Cetinje je, jer su se stekli zakonski uslovi za to, zabranilo rješenjem okupljanje – vjerski obred i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi  i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj  Srpske pravoslavne crkve, na istom mjestu – u crkvi na Ivanovim koritima i istog dana – 19.08.2019. godine, iz razloga bezbjednosti. MCP je uložila tužbu Upravnom sudu na rješenje Odjeljenja bezbjednosti Cetinje. Upravni sud je cijenio navode tužbe i presudom je odbio tužbu MCP kao neosnovanu, navodeći da su navodi tužbe bez uticaja na donošenje drugačije sudske odluke”, saopšteno je iz policije.

Očekivano, ovako je na taj događaj reagovao Demokratski front: “Da je crnogorski režim ušao u otvoreni obračun sa pravoslavnim vjernicima i tradicionalnom Crnom Gorom pokazuje i današnja zabrana liturgije na Ivanovim Koritima”. Ima još: “Nakon niza poteza kojima se pokazuje jasna namjera da se vrši tortura nad crkvom i vjernicima, danas je diktatura otišla i korak dalje, sramnom zabranom održavanja liturgije na Preobraženje”.

Cetinjska policija spriječila je i 2014. godine, četvrti put za redom, sveštenstvo Crnogorske pravoslavne crkve da uđe u crkvu na Ivanovim Koritima. Mitrpolit CPC Mihailo liturgiju i krštenje obavio je ispred crkve. Na ledini. U crnogorskoj  vlasti to su propratili mukom. I vjerovatno se niko nije postidio što je zbog njih Crnogorska crkva ni na nebu ni na zemlji.

“Mi idemo hrišćanski, pravoslavnim, ljudskim i crnogorskim putem, a oni će se pred javnošću, našom i međunarodnom, postiđeti svojih današnjih naredbi”, rekao je tada mitropolit Mihailo.

Prije deset godina došlo je na Ivanovim Koritima do sukoba između pristalica CPC i SPC. Tada su povrijeđena tri policajca. Taj slučaj se našao i u Izvještaju o vjerskim slobodama američkog Stejt departmenta za 2010. godinu.  Svaki komentar  je suvišan.

Policija  godinama zabranjuje sveštenstvu Crnogorske crkve da obavi  vjerske obrede u crkvama  i manastirima koje je okupirala Srpska crkva. Evo nekoliko primjera, o kojima je detaljno pisao  naš nedjeljnik.

Uprava policije je prije dvije godine  zabranila sveštenstvu Crnogorske pravoslavne crkve da održi parastos kralju Nikoli, kraljici Mileni i princezama Kseniji i Vjeri u cetinjskoj crkvi na Ćipuru. Takva odluka je, saopštila je Uprava policije, donesena iz bezbjednosnih razloga.  Kod ckrve su se bile okupile pristalice i Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve. Policija je između njih napravila kordon, nakon čega su se okupljeni mirno razišli.

Sveštenici CPC održali su parastos pod vedrim nebom na livadi ispred Biljarde pred oko dvije stotine vjernika. Sveštenstvo SPC je nesmetano služilo liturgiju u crkvi na Ćipuru!

,,U toj crkvi počivaju i kralj Nikola i Ivan Crnojević, a Crnogorci ne mogu da uđu u svoju crkvu. I nije to sramota samo Crne Gore. Mi smo ljudi ne druge, nego treće klase koji ne smiju da žive u svojoj državi”, reagovao je na to poglavar  CPC Mihailo.

Posljednji put Crnogorska crkva je služila parastos u crkvi na Ćipuru krajem 1915. godine, pa je zabranjena liturgije trebalo da bude njena prva služba u toj crkvi nakon 103 godine.

Crkva na Ćipuru je u vlasništvu crnogorske države kao i Cetinjski manastir, u koji takođe ne mogu da uđu ni sveštenstvo CPC ni njeni vjernici, jer ih je okupirala Srpska pravoslavna crkva, a nama Crnogorcima kordon policije zabranjuje uredno prijavljen skup, saopšteno je tada iz CPC.

Iz CPC su tada uputili četiri zahtjeva nadležnim državnim organima Crne Gore. Od njih je zatraženo da se njihovim sveštenicima omogući da služe u crkvama i manastirima i po hitnoj proceduri usvoji novi zakon o vjerskim zajednicama i vjerskim slobodama. Zakon ni do danas nije usvojen. Uglavnom  zbog toga što je protiv njega Srpska crkva, jer po svaku cijenu  hoće da zadrži sve bogomolje u Crnoj Gori.

Tog 1. oktobra 2017. godine brojne osobe sa toljagama i motkama okruživale su Cetinjski manastir. Mitropolit SPC Amfilohije likovao je da je policija ispravno postupila kada vjernicima CPC nije dozvolila da služe u crkvi na Ćipuru: ,,Oni imaju pravo da postoje kao vjerska zajednica u ovoj državi, ali oni nisu pravoslavna crkva”.

U avgustu iste godine policija je zabranila sveštenstvu CPC da održi liturgiju u toj crkvi. Bila je to repriza iz 2015. godine.

Kordon policije spriječio je prije nekoliko godina pristalice CPC, predvođene mitropolitom Mihailom, da uđu u Cetinjski manastir, a potom i u Vlašku crkvu na Cetinju. Policija je trenirala strogoću i prije dvije godine. Spriječila je mitropolita CPC Mihaila i vjernike CPC da održe liturgiju u crkvi Sv. Đorđa na Kruševcu u Podgorici.

Sporenja i sukobi između vjernika i pristalica Srpske i Crnogorske crkve traju godinama. U novembru 1999.  poglavara CPC fizički je napao paroh Srpske crkve Dragan Stanišić. Taj događaj, u vjekovnoj crnogorskoj istoriji nezabilježen, desio se na Čevu, kada je pop Stanišić htio da crnogorskog mitropolita spriječi da, po želji mještana, održi liturgiju u crkvi Sv. Arhanđela Mihaila. Stanišić je, na opšte iznenađenje prisutnih, iznenada udario mitropolita Mihaila, a zatim kamenicama demolirao njegov automobil!

“Ovaj incident nije prvi, a vjerovatno ni posljednji od strane sveštenika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Sve to režira gospodin Amfilohije Radović, koji godinama najbezočnije napada našu crkvu i njene vjernike”, rekao nam je tada, u izjavi za Monitor, mitropolit CPC Mihailo.

Napad na poglavara CPC vjernici i poštovaoci Crnogorske crkve doživjeli su kao napad na svoju državu, naciju i crkvu. Iz Bogoslovije SPC na Cetinju  sveštenike i vjernike Crnogorske crkve častili su izrazima “neofašistička sekta” i “razbojnička grupa”.

Podsjetimo: napadi Srpske pravoslavne crkve na CPC učestali od kako je Crnogorska crkva najavila da će putem suda vratiti svoju imovinu koju decenijama nezakonito koristi Srpska crkva.

Srpski kleronacionalisti  aktivni su i ovih dana. Zvaničnici Srpske pravoslavne crkve i Vlade Srbije u svojim izjavama crnogorsku vlast  optužuju za antisrpstvo, pokušaj otimanja imovine crkve i za zastrašivanje Srba.

Može im i biti. U tome imaju višedecenijsko iskustvo.

 

STEVO VUČINIĆ, POTPREDSJEDNIK SAVJETA MITROPOLIJE CPC
Saradnja crnogorske vlasti sa Beogradskom patrijaršijom

Godinama policija na Preobraženje Crnogorskoj crkvi zabranjuje službu u crkvi na Ivanovim Koritima. Zabranjivala nam je decenijama i službu u kapeli Petrovića na Kruševcu, u Podgorici,  iako za to imamo odobrenje od vlasnika  – Centra savremene umjetnosti, dakle države. Inače, prošle godine, ta crkva na Kruševcu, veleizdajom državne administracije, prepisana je na Beogradsku patrijaršiju i prepis je potvrđen odlukom Vrhovnog suda Crne Gore.

Praksa zabrane liturgije  Crnogorskoj crkvi u pomenutim crkvama nezavisna je od personalnoga rješenja na čelu policije. Jedan dični Crnogorac, koji je bio na njenom čelu, svojevremeno je odbio našu molbu da nam omogući službu u crkvi na Kruševcu riječima: “Asistiraćemo kad dobijete sudsko rješenje”. Šta će nam sudsko rješenje ako nam je vlasnik odobrio da u njoj služimo, osim kao podlački izgovor uperen protiv Crnogorske crkve?

Ne mogu se oteti utisku da u svim ovim slučajevima postoji organska saradnja pojedinaca iz crnogorske vlasti i Beogradske patrijaršije. Nju otkriva i činjenica da je Cetinjska filijala Beogradske patrijaršije uvijek na vrijeme obaviještena da ćemo služiti u crkvi na Ivanovim Koritima. Jer,  Patrijaršija uvijek pravoremeno obavještava našu policiju da će i ona da služi vjerske obrede i to u isto vrijeme kad i CPC! Onda policija, na osnovu procjene bezbjedonosnih rizika, donosi rješenje da se zabranjuje služba objema crkvama. Međutim, pred crkvom se nikada ne nađe svještenstvo i vjerujući SPC, ni prije nas ni poslije nas, tako da ta zabrana važi samo za Crnogorsku crkvu.

Šta da povodom svega toga kažem osim da je to perfidno i podlo ponašanje dijela državne administracije koja o tome odlučuje i koje namjerno nanosi veliku štetu Crnogorskoj crkvi.

Arkan u Cetinjskom manastiru

Na Cetinju su 6. januara 1992. godine, po velikom snijegu, ložena dva badnjaka: crnogorski ispred Dvora kralja Nikole i srpski ispred Cetinjskog manastira. Sve se to dešavalo u vanrednim okolnostima. Tada je  Amfilohije Radović ugostio  Željka Ražnatovića Arkana, uz prisustvo predstavnika srpskih partija iz Crne Gore, pored ostalih Narodne stranke i Šešeljeve Srpske radikalne stranke. Vlast je tada blagonaklono gledala na srpski skup ispred Cetinjskog manastira, a policijskom zabranom pokušala je da spriječi Crnogorski sabor ispred Dvora.Arkan u Cetinjskom manastiru

Skupove prilikom loženja srpskih badnjaka ispred Cetinjskog manastira znali su da uveličaju i crnogorski politički lideri. Tako su se na Badnji dan 1998. godine ispred Cetinjskog manastira našli: Milo Đukanović, i tada predsjednik Crne Gore, Svetozar Marović, predsjednik Skupštine Crne Gore, i Filip Vujanović, predsjednik Vlade Crne Gore. Đukanović i Amfilohije Radović tada nijesu jedan drugom zamjerila ništa iz današnjeg repertoara (nacionalisti, izdajnici, nekrsti…)

Crnogorski suverenisti i pristalice obnavljanja autokefalosti Crnogorske pravoslavne crkve naložili su badnjak na trgu ispred Dvora kralja Nikole, kao i godinu dana ranije, uprkos policijskoj zabrani, medijskoj hajci i napadima Amfilohijevih pristalica. Oni su u znak protesta spalili  policijsko rješenje o zabrani održavanja crnogorske badnje večeri.

Uz prisustvo stotina vjernika i poštovalaca CPC, crnogorski badnjak naložen je uz pjesme  “Oj svijetla majska zoro”, “Kralj Nikola na umoru”, skandiranje “Ovo nije Srbija”, “Mi smo Crnogorci”, “ Risto ovdje nije gazda, Crne Gore biće vazda”…  

Godinu ranije, na Petrovdan 1991. godine, pristalice Amfilohija Radovića ispred Cetinjskog manastira iz vatrenog oružja ranili su dvojicu cetinjskih mladića.

                           Veseljko KOPRIVICA

 

Komentari

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo