Povežite se sa nama

MONITORING

CRNOGORSKA CRKVA I DALJE STRANAC U SVOJOJ DRŽAVI: Policija zabranila i petu liturgiju 

Objavljeno prije

na

Zahvaljujući crnogorskoj vlasti, a to je dokazao i prošlonedjeljni događaj na Ivanovim Koritima, CPC je već tri decenije ni na nebu ni na zemllji

 

Budite sigurni doći će vrijeme kad će svi manastiri i crkve biti otvoreni za sve ljude i sve sveštenike.

Kada je prije pet godina ovo izgovorio poglavar Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo sigurno nije slutio da će i ovogodišnjeg 19. avgusta sveštenstvu CPC i vjernicima policija zabraniti  obavljanje vjerskog obreda u crkvi Svetog Preobraženja na Ivanovim Koritima.  I to po peti put. Neslavan rekord za Riplija.

Skup na Ivanovim Koritima zabranjen je i za Crnogorsku i za Srpsku crkvu, saopštila je Uprava policije.

“Odjeljenje bezbjednosti Cetinje je, jer su se stekli zakonski uslovi za to, zabranilo rješenjem okupljanje – vjerski obred i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi  i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj  Srpske pravoslavne crkve, na istom mjestu – u crkvi na Ivanovim koritima i istog dana – 19.08.2019. godine, iz razloga bezbjednosti. MCP je uložila tužbu Upravnom sudu na rješenje Odjeljenja bezbjednosti Cetinje. Upravni sud je cijenio navode tužbe i presudom je odbio tužbu MCP kao neosnovanu, navodeći da su navodi tužbe bez uticaja na donošenje drugačije sudske odluke”, saopšteno je iz policije.

Očekivano, ovako je na taj događaj reagovao Demokratski front: “Da je crnogorski režim ušao u otvoreni obračun sa pravoslavnim vjernicima i tradicionalnom Crnom Gorom pokazuje i današnja zabrana liturgije na Ivanovim Koritima”. Ima još: “Nakon niza poteza kojima se pokazuje jasna namjera da se vrši tortura nad crkvom i vjernicima, danas je diktatura otišla i korak dalje, sramnom zabranom održavanja liturgije na Preobraženje”.

Cetinjska policija spriječila je i 2014. godine, četvrti put za redom, sveštenstvo Crnogorske pravoslavne crkve da uđe u crkvu na Ivanovim Koritima. Mitrpolit CPC Mihailo liturgiju i krštenje obavio je ispred crkve. Na ledini. U crnogorskoj  vlasti to su propratili mukom. I vjerovatno se niko nije postidio što je zbog njih Crnogorska crkva ni na nebu ni na zemlji.

“Mi idemo hrišćanski, pravoslavnim, ljudskim i crnogorskim putem, a oni će se pred javnošću, našom i međunarodnom, postiđeti svojih današnjih naredbi”, rekao je tada mitropolit Mihailo.

Prije deset godina došlo je na Ivanovim Koritima do sukoba između pristalica CPC i SPC. Tada su povrijeđena tri policajca. Taj slučaj se našao i u Izvještaju o vjerskim slobodama američkog Stejt departmenta za 2010. godinu.  Svaki komentar  je suvišan.

Policija  godinama zabranjuje sveštenstvu Crnogorske crkve da obavi  vjerske obrede u crkvama  i manastirima koje je okupirala Srpska crkva. Evo nekoliko primjera, o kojima je detaljno pisao  naš nedjeljnik.

Uprava policije je prije dvije godine  zabranila sveštenstvu Crnogorske pravoslavne crkve da održi parastos kralju Nikoli, kraljici Mileni i princezama Kseniji i Vjeri u cetinjskoj crkvi na Ćipuru. Takva odluka je, saopštila je Uprava policije, donesena iz bezbjednosnih razloga.  Kod ckrve su se bile okupile pristalice i Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve. Policija je između njih napravila kordon, nakon čega su se okupljeni mirno razišli.

Sveštenici CPC održali su parastos pod vedrim nebom na livadi ispred Biljarde pred oko dvije stotine vjernika. Sveštenstvo SPC je nesmetano služilo liturgiju u crkvi na Ćipuru!

,,U toj crkvi počivaju i kralj Nikola i Ivan Crnojević, a Crnogorci ne mogu da uđu u svoju crkvu. I nije to sramota samo Crne Gore. Mi smo ljudi ne druge, nego treće klase koji ne smiju da žive u svojoj državi”, reagovao je na to poglavar  CPC Mihailo.

Posljednji put Crnogorska crkva je služila parastos u crkvi na Ćipuru krajem 1915. godine, pa je zabranjena liturgije trebalo da bude njena prva služba u toj crkvi nakon 103 godine.

Crkva na Ćipuru je u vlasništvu crnogorske države kao i Cetinjski manastir, u koji takođe ne mogu da uđu ni sveštenstvo CPC ni njeni vjernici, jer ih je okupirala Srpska pravoslavna crkva, a nama Crnogorcima kordon policije zabranjuje uredno prijavljen skup, saopšteno je tada iz CPC.

Iz CPC su tada uputili četiri zahtjeva nadležnim državnim organima Crne Gore. Od njih je zatraženo da se njihovim sveštenicima omogući da služe u crkvama i manastirima i po hitnoj proceduri usvoji novi zakon o vjerskim zajednicama i vjerskim slobodama. Zakon ni do danas nije usvojen. Uglavnom  zbog toga što je protiv njega Srpska crkva, jer po svaku cijenu  hoće da zadrži sve bogomolje u Crnoj Gori.

Tog 1. oktobra 2017. godine brojne osobe sa toljagama i motkama okruživale su Cetinjski manastir. Mitropolit SPC Amfilohije likovao je da je policija ispravno postupila kada vjernicima CPC nije dozvolila da služe u crkvi na Ćipuru: ,,Oni imaju pravo da postoje kao vjerska zajednica u ovoj državi, ali oni nisu pravoslavna crkva”.

U avgustu iste godine policija je zabranila sveštenstvu CPC da održi liturgiju u toj crkvi. Bila je to repriza iz 2015. godine.

Kordon policije spriječio je prije nekoliko godina pristalice CPC, predvođene mitropolitom Mihailom, da uđu u Cetinjski manastir, a potom i u Vlašku crkvu na Cetinju. Policija je trenirala strogoću i prije dvije godine. Spriječila je mitropolita CPC Mihaila i vjernike CPC da održe liturgiju u crkvi Sv. Đorđa na Kruševcu u Podgorici.

Sporenja i sukobi između vjernika i pristalica Srpske i Crnogorske crkve traju godinama. U novembru 1999.  poglavara CPC fizički je napao paroh Srpske crkve Dragan Stanišić. Taj događaj, u vjekovnoj crnogorskoj istoriji nezabilježen, desio se na Čevu, kada je pop Stanišić htio da crnogorskog mitropolita spriječi da, po želji mještana, održi liturgiju u crkvi Sv. Arhanđela Mihaila. Stanišić je, na opšte iznenađenje prisutnih, iznenada udario mitropolita Mihaila, a zatim kamenicama demolirao njegov automobil!

“Ovaj incident nije prvi, a vjerovatno ni posljednji od strane sveštenika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Sve to režira gospodin Amfilohije Radović, koji godinama najbezočnije napada našu crkvu i njene vjernike”, rekao nam je tada, u izjavi za Monitor, mitropolit CPC Mihailo.

Napad na poglavara CPC vjernici i poštovaoci Crnogorske crkve doživjeli su kao napad na svoju državu, naciju i crkvu. Iz Bogoslovije SPC na Cetinju  sveštenike i vjernike Crnogorske crkve častili su izrazima “neofašistička sekta” i “razbojnička grupa”.

Podsjetimo: napadi Srpske pravoslavne crkve na CPC učestali od kako je Crnogorska crkva najavila da će putem suda vratiti svoju imovinu koju decenijama nezakonito koristi Srpska crkva.

Srpski kleronacionalisti  aktivni su i ovih dana. Zvaničnici Srpske pravoslavne crkve i Vlade Srbije u svojim izjavama crnogorsku vlast  optužuju za antisrpstvo, pokušaj otimanja imovine crkve i za zastrašivanje Srba.

Može im i biti. U tome imaju višedecenijsko iskustvo.

 

STEVO VUČINIĆ, POTPREDSJEDNIK SAVJETA MITROPOLIJE CPC
Saradnja crnogorske vlasti sa Beogradskom patrijaršijom

Godinama policija na Preobraženje Crnogorskoj crkvi zabranjuje službu u crkvi na Ivanovim Koritima. Zabranjivala nam je decenijama i službu u kapeli Petrovića na Kruševcu, u Podgorici,  iako za to imamo odobrenje od vlasnika  – Centra savremene umjetnosti, dakle države. Inače, prošle godine, ta crkva na Kruševcu, veleizdajom državne administracije, prepisana je na Beogradsku patrijaršiju i prepis je potvrđen odlukom Vrhovnog suda Crne Gore.

Praksa zabrane liturgije  Crnogorskoj crkvi u pomenutim crkvama nezavisna je od personalnoga rješenja na čelu policije. Jedan dični Crnogorac, koji je bio na njenom čelu, svojevremeno je odbio našu molbu da nam omogući službu u crkvi na Kruševcu riječima: “Asistiraćemo kad dobijete sudsko rješenje”. Šta će nam sudsko rješenje ako nam je vlasnik odobrio da u njoj služimo, osim kao podlački izgovor uperen protiv Crnogorske crkve?

Ne mogu se oteti utisku da u svim ovim slučajevima postoji organska saradnja pojedinaca iz crnogorske vlasti i Beogradske patrijaršije. Nju otkriva i činjenica da je Cetinjska filijala Beogradske patrijaršije uvijek na vrijeme obaviještena da ćemo služiti u crkvi na Ivanovim Koritima. Jer,  Patrijaršija uvijek pravoremeno obavještava našu policiju da će i ona da služi vjerske obrede i to u isto vrijeme kad i CPC! Onda policija, na osnovu procjene bezbjedonosnih rizika, donosi rješenje da se zabranjuje služba objema crkvama. Međutim, pred crkvom se nikada ne nađe svještenstvo i vjerujući SPC, ni prije nas ni poslije nas, tako da ta zabrana važi samo za Crnogorsku crkvu.

Šta da povodom svega toga kažem osim da je to perfidno i podlo ponašanje dijela državne administracije koja o tome odlučuje i koje namjerno nanosi veliku štetu Crnogorskoj crkvi.

Arkan u Cetinjskom manastiru

Na Cetinju su 6. januara 1992. godine, po velikom snijegu, ložena dva badnjaka: crnogorski ispred Dvora kralja Nikole i srpski ispred Cetinjskog manastira. Sve se to dešavalo u vanrednim okolnostima. Tada je  Amfilohije Radović ugostio  Željka Ražnatovića Arkana, uz prisustvo predstavnika srpskih partija iz Crne Gore, pored ostalih Narodne stranke i Šešeljeve Srpske radikalne stranke. Vlast je tada blagonaklono gledala na srpski skup ispred Cetinjskog manastira, a policijskom zabranom pokušala je da spriječi Crnogorski sabor ispred Dvora.Arkan u Cetinjskom manastiru

Skupove prilikom loženja srpskih badnjaka ispred Cetinjskog manastira znali su da uveličaju i crnogorski politički lideri. Tako su se na Badnji dan 1998. godine ispred Cetinjskog manastira našli: Milo Đukanović, i tada predsjednik Crne Gore, Svetozar Marović, predsjednik Skupštine Crne Gore, i Filip Vujanović, predsjednik Vlade Crne Gore. Đukanović i Amfilohije Radović tada nijesu jedan drugom zamjerila ništa iz današnjeg repertoara (nacionalisti, izdajnici, nekrsti…)

Crnogorski suverenisti i pristalice obnavljanja autokefalosti Crnogorske pravoslavne crkve naložili su badnjak na trgu ispred Dvora kralja Nikole, kao i godinu dana ranije, uprkos policijskoj zabrani, medijskoj hajci i napadima Amfilohijevih pristalica. Oni su u znak protesta spalili  policijsko rješenje o zabrani održavanja crnogorske badnje večeri.

Uz prisustvo stotina vjernika i poštovalaca CPC, crnogorski badnjak naložen je uz pjesme  “Oj svijetla majska zoro”, “Kralj Nikola na umoru”, skandiranje “Ovo nije Srbija”, “Mi smo Crnogorci”, “ Risto ovdje nije gazda, Crne Gore biće vazda”…  

Godinu ranije, na Petrovdan 1991. godine, pristalice Amfilohija Radovića ispred Cetinjskog manastira iz vatrenog oružja ranili su dvojicu cetinjskih mladića.

                           Veseljko KOPRIVICA

 

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo