“Niste im nanijeli zlo. Ali oni vama jesu. Sada mrze vas zbog toga!“
Fjodor Mihailovič Dostojevski

Bio jednom jedan lopov. Njegov prvi susjed ga je smatrao za svog najboljeg prijatelja, otvorio mu je svoje srce i dao mu ključeve od svoje kuće. Lopov se samo pravio da i on svog susjeda smatra za svog najboljeg prijatelja. Rekao je da je i on njemu  otvorio svoje srce. Ali ključeve od svoje kuće nije mu dao.  Njegov pravi cilj bio je da ga pokrade.

Jednoga dana, ukazala se zgodna prilika lopovu.  Iskoristi odsustvo svog prijatelja,  u po bijela dana upadne mu kuću i pokrade sve što je našao vrijedno u kući. Dok je na očigled komšija i mnogih slučajnih prolaznika sve to tovario u svoj pik-ap, vrati se njegov prijatelj i upita ga šta to radi. Lopov se samo grubo obrecnu da on uzima ono što je njegovo, sjede u natovareni pik-ap i odveze se sa svim pokradenim dragocjenostima.

Na osnovu nepobitnih dokaza desetak očevidaca, policija uhapsi lopova. Sud proglasi lopova – lopovom. Na osnovu političkih veza, lopov ne bude osuđen na zatvorsku kaznu. Čak nije morao ni da vrati pokradene dragocjenosti, niti da plati štetu. Ipak, Skupština grada donese odluku kojom se krađa usred dana proglašava za kriminal, navodeći konkretno upravo ovaj slučaj, ali ne imenujući lopova počinitelja. Iako neprozvan, lopov se pojavi na sjednici Skupštine i oštro se suprotstavi njenom usvajanju, tvrdeći da će takva odluka njega žigosati kao lopova i time zavaditi sve njegove prijatelje-lopove, sa svim prjateljima onog poštenog i pokradenog čovjeka. Srećom, na kraju se ipak sve dobro završilo, nakon što je onaj nekadašnji lopov postao pošten čovjek.

U svom obraćanju u OUN, na glasanju o usvajanju Rezolucije o obilježavanja genocida u Srebrenici, gospodin Aleksandar Vučić pita: „Zašto se donosi Rezolucija, ako je odgovornost pojedinačna?“ A u Rezoluciji zaista nema pomena ni o Srbiji, ni o RS, ni o Srbima, niti o bilo kom konkretnom pojedincu! Čak ni Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu spomenuti! Uz amandmane koje je podnijela Crna Gora i koji su usvojeni, počinitelj genocida u Srebrenici je ostao pravno apsolutno anoniman: Inconnu – Nepoznat.

Očigledno, pravo kontra-pitanje je: Zašto se gospodin Aleksandar Vučić (autor pokliča:„Ubićemo stotinu muslimana za jednog Srbina!“), osjeća prozvanim!? I u kom svojstvu? Da kao predsjednik, brani obraz Srbije? Ali Srbija nije spomenuta? Da brani obraz SR? Iako SR spada u drugu državu – Bosnu i Hercegovinu – da brani Srbe koji u njoj žive? Ali zašto, kada ni oni nisu spomenuti!?  I zašto uopšte smatra da su Srbija, SR, Srbi ovom rezolucijom prozvani za genocid? Zna li neko? Ili to možda znaju svi? Čim se kaže – Srebrenica!

Na retoričko pitanje koje sam postavlja: „Da li Rezolucija donosi pomirenje zemlji o kojoj je riječ – Bosni i Hercegovini BiH?“ – odrešito sam odgovara: „Ne! Uopšte ne!“ Zanimljivo bi bilo pitati gospodina Aleksandra Vučića, na osnovu čega se on osjeća pozvanim da govori u ime BiH? I da sa toliko sigurnosti predviđa događaje u njoj! Na pitanje:“Da li donosi pomirenje u regiji?“  sa istom sigurnošu slijedi isti rezolutni odgovor:„Ne! Uopšte ne!“ U daljem izlaganju nižu se monološka pitanja:“Kome ovo treba?“; „Zašto baš u ovom trenutku?“; „Hoće li ova Rezolucija bilo koga u BiH ujediniti?“, kao i odgovori:“Nekome drugome to treba!“; “Neće!“; „Hoće li nekoga ujediniti?“ „Neće!“; „Podjele će postati dublje i dublje!“;„Hoće li donijeti mir i stabilnost u budućnosti?“: „Sumnjam!“ Kao da već unaprijed zna! Da nije nešto već pripremio? A šta bi, po njemu donijelo mir i stabilnost  u Bosni i Hercegovini,  u Srbiji,  u regionu, u budućnosti,  odmah, još danas!? Da Bosna i Hercegovina podnese predstavku do UN da genocid u Srebrenici nije ni izvršen!? A ako i jeste, da ga nisu izvršili oni za koje i gospodin Aleksandar Vučić i cijeli svijet zna da jesu!?

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje!  Ova Rezolucija će dovesti do pomirenja! Kada? Kada jednom njena istina bude prihvaćena. Znate li kako je onaj lopov iz priče postao pošten čovjek? Prihvatio je istinu. Samo kada prihvati istinu, lopov može krenuti poštenim putem.

Ferid MUHIĆ

Lenjinov argument bio je: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost

Očigledno zadovoljna, profesorica otvori indeks da upiše ocjenu, zastade jedan trenutak i kao da se nečega iznenada sjetila, reče; “Ispit ste položili, ali me zanima  možete li izdvojiti neki Lenjinov stav iz djela Država i revolucija  za  koji mislite da je i danas aktuelan?“

“Predviđanje da će u socijalizmu plata predsjednika države i svih fukcionera biti ravna najnižoj plati radnika, čini mi se najaktuelnije.“

Do tada, ispit je tekao glatko. Glatka površina sada se namreškala. Profesorica spusti indeks, odloži penkalo.

“Valjda najvišoj plati!?“

“Ne, nego upravo najnižoj plati manulenog radnika, kako naglašava Lenjin.“

“Kolega, sigurno ste pogrešno pročitali. Kada bi bilo tako, niko ne bi pristao da bude ni predsjednik, ni funkcioner.“

Ovaj dijalog je fragment mog ispita iz Sociologije održanog 1964. godine. Slijedeći dan sam donio Lenjinovu knjigu profesorici u kabinet, da ne dovodim pred studentitima u pitanje njen autoritet. Samo je odmahnula glavom i rekla da je sigurno u pitanju štamparska greška. Knjigu Država i revolucija, Lenjin je pisao u toku avgusta i septembra 1917. godine. „Pisao“, zato što je knjiga ostala nezavršena. Sam Lenjin ostavio je zabilješku u kojoj kaže da knjigu ostavlja nedovršenu zato što je „…Revolucija na pragu a mnogo je zanimljivije učestvovati u revoluciji, nego pisati o njoj.“ Inače, knjiga je prvi put štampana 1947. godine na ruskom jeziku pod naslovom Государство и революция.

Koliko mi je poznato, od tada, čak ni tokom cijelog perioda socijalizma u svijetu i Jugoslaviji, ovu planiranu Lenjinovu inicijativu niko nikada nije spomenuo iako je svake godine bilo  na pretek burnih čak i veoma žestokih  diskusija, simpozijuma, rasprava, debata, okruglih stolova na temu “pravedne raspodjele dohodka“. Argumenti protiv prevelike razlike funkcionerskih plata u odnosu na prosječna primanja radnika, odbijani su istim argumentom koji je moja profesorica sociologije smatrala ključnim: ako uz najviše političke funkcije ne bi išla i najviša primanja, niko se ne bi prihvatao da ih obavlja! Lenjinov argument bio je dijametralno suprotan: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost. Samo ljudi koji posjeduju potrebne organizatorske i menadžerske sposobnosti, i koje uz to, pokreće iskreni entuzijazam a ne finasijski interes i koristoljublje, jesu podobni da budu  predsjednici vlade, ministri, direktori državnih preduzeća. Test te iskrenosti jeste upravo eliminacija koristoljublja naznačivanjem najniže radničkem plate kao njihove zarade. Lenjin podsjeća da bi funkcioneri, pokraj neuporedivo vrijedne satisfakcije koju donosi takvo društveno priznanje, ćak i finansijski bili u mnogo povoljnijem položaju od radnika jer tokom svog mandata ne bi imali nikakvih troškova ni za smještaj i hranu, ni za odjeći i putovanja, što znači da bi njima ostajao nepotrošen cijeli iznos primljen za četvorogodišnji mandat!

Dok ovo pišem, opet nam dođe 1. Maj! Generalno prihvaćen kao Međunarodni praznik  rada, za mene oduvijek Međunarodni praznik radnika i rada. Ne volim kada se te anonimne, depersonalizirane kategorije  inkarniraju  u obavezujuće objekte sveopšte ljubavi. Ljubav je izrazito eksluzivno i konkretno usmjereno osjećanje. Pojedinac voli, pojedinac je voljen. Ljubav za ljubav. Mogu nam biti dragi svi psi, ali volimo jednog, živog, konkretnog, baš tog i tog psa. Agape i eros –  razliku dobro poznaje svako, čak i ako nije čuo za ove pojmove. Ta ljubav prema cijelom čovječanstvu, prema poniženima, prema eksploatisanima. Prema radničkoj klasi – sve to bazdi na idolatriju, zaudara na demagogiju.  Gajimo osjećanje bliskosti sa cijelim čovječanstvo, privrženosti svom narodu, solidarnosti sa obespravljenima, ali volimo konkretne ljude – ženu, muškarca, prijatelja, oca, majku, kćerku, sina. Svako treba imati ovo osjećanje bliskosti i simpatije prema radnicima – objektivno najvažnijoj i najobespravljenijoj kategoriji ljudi savremenog svijeta, kao i veliko poštovanje  rada –  te najvažnije i najpodcjenjenije sfere djelovanja, ključne za sam opstanak ljudskog društva – koja svoj sopstveni realitet dobija tek posredovanjemj kroz kategoriju radnika!

Ako ga i ne volimo, ovo je dovoljan razlog da se barem za 1. Maj, Međunarodni praznik radnika i rada, svi zajedno – i radnici i borci za radnička prava – sjetimo Lenjina  i njegovih argumenata da najniža plata radnika, svugdje u svijetu,  treba biti jednaka plati Predsjednika države i najviših funkcionera.

Srećan vam praznik radnici cijelog svijeta!

Ferid MUHIĆ

Sterilizatorska anti-polna histerija, direktno ignoriše činjenicu da je sve, kako na Zemlji, tako i u Univerzumu – binom! Da cjelinu svega – i opšteg i pojedinačnog, i materijalnog i duhovnog – čini jedinstvo dva pola istog binoma

Od kada postoji,  planeta Zemlja je planeta polova! Možda vam to do sada nije palo na pamet, ne bih se čudio. Nije ni meni – do prije dva dana. Dok nisam pročitao informaciju da je prije dva dana  u Njujorku završena sjednica   Šestog odbora Generalne skupštine UN. Naime, na toj sjednici  učinjen je prvi korak ka planiranom donošenju odluke o zvančnim ukidanju samog pojma polova. Iako je riječ o ukidanju pojmova muškog i ženskog pola (i to samo kod ljudi), oni isti koji mogu natjerati cijeli svijet da zatvori oči i prihvati ovu piramidalnu budalaštinu kao istinu, moći će nametnuti  zakon da se i  planeta  Zemlja pravno obavezujuće mora prihvatiti kao nebesko tijelo bez polova, a svakog ko samo spomene Sjeverni ili Južni pol najstrožije kazniti.

Ako mislite da pretjeruje, jeste li primijetili da je pojam “pola“ kod ljudi, odavno izbrisan iz semantičkog arsenala savremenih, ideološki prisilno steriliziranih humanističkiih nauka. Izbrisala ga je, bez ikakve osnove u filologiji, samovoljna legislativna tiranija, koja uveliko čini šta hoće, koja nikome ne polaže računa i na čije odluke niko nema pravo žalbe.  Pojam “pol“, koji terminološki nužno podrazumijeva dvojstvo,  samovoljnim ukazom objavljenim iz nedokučivih centara svjetske “Duboke države“, ukinut je i zamijenjen pojmom “gender“ (rod), koji ne sadrži terminološko dvojstvo. Tako je ovim ukazom   ukinut pojam “Ljudski rod“ a ljudi proglašeni za agregat morbidnih spodoba bez pola. Ako im zatreba za nešto, ukinuće i polove Zemlje

U međuvremenu, borba za pravo i slobodu da čovjek slobodno i radosno živi punom snagom u skladu sa svojim polom, onakav kakav se rodio i kakav će umrijeti,  tek nam predstoji! Suludim, perverznim odlukama donijetim na spomenutoj Sjednici Šestog odbora Generalne skupštine UN, dato je zeleno svjetlo da se uvede zakon prema kom će se javno identifikovanje muškog i ženskog pola, kada je riječ o ljudima, smatrati za “zločin protiv čovječnosti“!? Ukoliko se na narednoj sjednici Generalne skupštine usvoji ovako dopunjen novi Sporazum o zločinima protiv čovječnosti,  svi branitelji očiglednog postojanja muškog i ženskog pola, odnosno, definicije porodice kao zajednice muškarca i žene, uključujući tu i protivnike nametanja univerzalne obaveze aseksualnog, bespolnog LGBT programa u škole, pravno će biti tretirani kao  kriminalci za kojima se može raspisati međunarodna potjernica!? Ništa dobro ne može biti cilj ovog nasilja nad ljudskom prirodom.

Ako se još ne zna koji je krajnji cilj ove dijabolične tiranije,  pouzdano se zna da se ni jedna država neće otvoreno suprotstaviti takvom nasilju ludila nad zdravim razumom. Ne samo što će mu se pokoriti nego će tjerati svoje građane da  planetu Zemlju, ubuduće prihvate kao  jalovi „gender“, praveći tako budale i od sebe i od drugih. Ova sterilizatorska anti-polna histerija, direktno ignoriše činjenicu da je sve, kako na Zemlji, tako i u Univerzumu – binom! Da cjelinu svega – i opšteg i pojedinačnog, i materijalnog i duhovnog –  čini jedinstvo dva pola istog binoma! Dan i Noć čine cjelinu jednog dana; Sjeverni i Južni pol, oblikuju Zenlju; Atrakcija i Repulsija,  magnetne polove; Pozitivni i Negativni tok, električne polove;   Život i Smrt zaokružuju cjelinu čovjekovog postojanja; Sreća i Nesreća; Radosti i Tuga; Dobro i Zlo; Pravda i Nepravda; Ljubav i Mržnja: Istina i Laž; Lijepo i Ružno su svinod reda binomi  života svakog čovjeka! Treba li još dokaza da je najviši konstitutivni princip svega u svijetu i samog svijeta princip u biti princip dva pola, najpotpunije inkarniran u polovima  “Muškarca“ i “Žene“ koji tek zajedno čine – Čovjeka!

Ferid MUHIĆ