Umrla je u novinarskom egzilu, protjerana iz medija u Srbiji jer ne trpe istinu, pristojnost, erudiciju, profesionalizam, ni sposobnost dijaloga. Nastasja je sve to dobila u Monitoru, ali smrt u profesionalnom egzilu je po pravilu tragična

Tragična je iznenadna Nastasjina smrt, kao što je to slučaj sa svim borkinjama i borcima koji ne dožive ispunjenje svojih nadanja. A Nastasja se celog života nadala i borila za demokratsku, evropsku Srbiju. Nije je dočekala.

Bila je beogradska novinarka, antiratna aktivistkinja, borkinja za ljudska prava i demokratiju, intelektualka u društvu kratkog pamćenja, i elegantna, krhka dama u zemlji kojom vladaju prostaci. Sada se pridružila časnoj “nebeskoj redakciji”.

Umrla je u novinarskom egzilu, proterana iz medija u Srbiji jer ne trpe istinu, pristojnost, erudiciju, profesionalizam, ni sposobnost dijaloga. Nastasja je sve to dobila u Monitoru, ali smrt u profesionalnom egzilu je po pravilu tragična. Nije dočekala oslobođenje ni medija, ni društva, ni institucija u Srbiji.

Nastasju su uvek privlačili i radovali razgovori sa hrabrim beogradskim i jugoslovenskim intelektualcima, sa ljudima koji su svoje živote podredili principima istine, demokratije i ljudskih prava, birajući radije život na margini, nego profitabilno divljanje nacionalističke većine. Takav je život izabrala i za sebe.

Sledila je svoje principe i snove bez kompromisa i bez praštanja.

Najviše o Nastasji govore njena tri izbora. Birala je da bude članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) i njegovog naslednika Građanskog saveza Srbije, redakcije dvonedeljnika Republika (brend su ukaljali sadašnji taboidi, ali proguglajte malo, ako već ne znate ko su bili donkihotovski borci protiv nacionalizma 90-tih) i aktivistkinja Žena u crnom.

Aktivizam se od samih Nastasjinih početaka preplitao sa novinarstvom. Dilema, koja se poslednjih godina sve više odbacuje – da li politički angažman i aktivizam potiru profesionalizam u novinarstvu ili su legitiman i iskren izbor, za Nastasju nisu bili tema. Ona je, modernija od svog okruženja, sledila odgovore svog bića. Borila se protiv rata, nasilja, laži i manipulacija i na ulici i rečju. Imponovala je tim integritetom.

Kad bi sada mogla da nam odgovara na uobičajena leksikonska pitanja, verovatno bi u rubrici “navedite najvažniji pozitivan događaj” opisala svoje dane provedene pišući i uređujući u građanskom i antiratnom časopisu Republika, uz Nebojšu Popova. Možda bi se dvoumila da li da ipak da prednost drugom, takođe donkihotovskom poduhvatu, uređivanju časopisa Evropa, koji je pokrenuo njen partner, slavan beogradski novinar Dušan Veličković. Časopis je ugašen pod političkim pritiscima vlasti kojima je Evropa, sa svojim demokratskim i humanističkim principima, predstavljala pretnju.

Iznenadna smrt njenog partnera Dušana Veličkovića bila je veliki udarac za nju od koga se nije oporavila.

Nastasja je tokom svoje karijere sarađivala sa regionalnim medijima, a  se godinama  posvetila intervjuima koje je objavljivala u Monitoru. Njeni sagovornici, od Svetlane Slapšak i Ivana Ivanjija, pa do nedavnog intervjua sa Dejanom Atanackovićem, svi do jednog imaju nepokolebljive antiratne i antinacionalističke vizije. Pažljivo je birala sagovornike čije bi reči i sama potpisala poput “Neophodno je izaći iz politike laži, neophodno je graditi politike pomirenja i neophodna nam je Evropa” (Atanacković).

Često mi je sa ponosom prepričavala događaje sa sastanaka Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji. Pisala je analize i tekstove o spoljnoj politici, globalnim i evropskim kretanjima u publikacijama koje je izdavao Evropski pokret u Srbiji. Nastasja se kroz svoje tekstove i rad pozicionirala u krugovima koji prate evropsku perspektivu i spoljnopolitičku strategiju Srbije. Bila je i veliki poznavalac događanja na američkoj političkoj sceni i mnoge je noći probdela prateći rasprave u Kongresu. Čini mi se da njeno veliko znanje i entuzijazam javnost u Srbiji nije ni želela. ni umela da iskoristi.

Nastasja je rođena u Beogradu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta. Za njom je ostao sin jedinac, kome je bila jedini oslonac.

Tamara SPAIĆ
novinarka

Njegova je duboka posvećenost svemu što je radio bila nesvakidašnja. Unio bi u svaku svoju angažovanost cijelo svoje biće, i uvlačio je u tu mrežu neizrecive potrebe za stvaranjem i analiziranjem svakoga ko bi zastao na trenutak tek da oslušne šta je taj fascinantni um smislio i osmislio, šta je pomislio i kroz koje je sitne niti svoje zapetljane mreže fascinacija i boja provukao cijeli svijet

Mori Švarc u romanu „Utorci s Morijem“ kaže: „Smrt okončava život, ali ne i veze“. To mi je bila prva misao na vijest o smrti Boža Koprivice, omiljenog nikšićkog pripovjedača, dramaturga nesputane vizije, dječački opčinjenog ljubitelja lopte, poezije, rečenica koje u svakom trenutku mogu da se prošire preko margina dok ne izađu iz korica, prijatelja i učitelja mladih književnika, prijatelja i poštovaoca „starih“ književnika.

Lako je smjestiti Boža Koprivicu u književni rod, u gradove i okolnosti koje se ne zaboravljaju. Njegova je duboka posvećenost svemu što je radio bila nesvakidašnja. Unio bi u svaku svoju angažovanost cijelo svoje biće, i uvlačio je u tu mrežu neizrecive potrebe za stvaranjem i analiziranjem svakoga ko bi zastao na trenutak tek da oslušne šta je taj fascinantni um smislio i osmislio, šta je pomislio i kroz koje je sitne niti svoje zapetljane mreže fascinacija i boja provukao cijeli svijet.

Slojevitost i neizreciva uklopivost u sve moguće životne okolnosti, posebno u ljubav prema onima koji vjeruju da slovo na papiru ne može biti mrtvo, bile su njegove referentne vrijednosti. Njegova rečenica je samoj sebi otvarala polja, širila se i skupljala po osjećaju zgode i nelagode, a njegova misao je bila široka i konkretna toliko da bi nekad nisko startovala na prološkoj granici teksta, meškoljila se kroz poglavlja i namigivala iz digresije da bi se u svojoj raskoši šepurila u finalu, pobjednički otresito, zaokružena i korisna. Božo je hvatao najsitnije trzaje tuđih savjesti, odgonetao tajne poruke sopstvenih nesvjesnosti grandiozno kao da su pobjednički gol koji je krenuo iz nespretnog kornera. Bio je misteriozan kad pomislimo da će nas opustiti i „zapetljan“ kad je i sam opušten. Ispravljao je samog sebe, produbljivao sopstvenu misao, gonio se sa svojim stavovima nekad stajući pred streljački vod svih drugih književnika koji su znali da mu neće nikad prići pa su izabrali da ga ne uvažavaju iz sujete.

Koprivica je ostao i posljednji svjedok jedne generacije autora koji su obilježili živote tinejdžera iz devedesetih, posljednji svjedok rađanja jugoslovenskog postmodernizma za koji je tek par decenija kasnije postalo jasno da je „začet u mukama noći“ i izazovima dana.

Ispratio je mnoge kojima se divio, Mirka Kovača, Filipa Davida, Danila Kiša i Borislava Pekića; ispratio ih je nježno i s dubokim poštovanjem da čovjek zaboravi kako „tuži mlada đevera Andriju“. Oplakao je u svojim djelima i Miru Trailović i Predraga Lucića, pocijepao nam je srce na pola i zgazio ga svojim zapisom o posljednjem razgovoru sa Dašom Drndić.

A onda je i sam otišao, da se svojima pridruži u beskraju.

Sastavio se Božo Koprivica sa svojom apsolutnom tišinom, onom koja „eliminiše svaki strah, hipohondriju, lošu misao“, otplivao je svoju posljednju zemaljsku trku i preselio se u besmrtnost u kojoj ćemo ga zadržati dok budemo mogli da se sjećamo, prenositi ga mlađima od nas da ga čuvaju kao što je on nama na čuvanje povjerio svoju braću po oštrom i briljantnom peru. Ako smo išta naučili od Boža, onda je to održavanje u životu svih onih koji su vrijedni zadržavanja.

Posljednje veliko književno druženje s Božom u Crnoj Gori bilo je u decembru prošle godine na „Danima Mirka Kovača“. Bio je u skoro svakom programu ove višednevne manifestacije koju je organizovao Fokalizator, naša zajednička izdavačka kuća, nekad kao govornik, povremeno kao pitanje iz publike, kao inspiracija za razgovor ili kao kreator skice za cijeli jedan portret. Sjatila se oko njega i književna ekipa njegovih godina, ali i omladina koja je, srećom po njih, sa svojim uzorom mogla da razmijeni riječ. Ima nas koji ćemo pamtiti ove godine kao vrijeme Boža Koprivice, nas koji ćemo budućim generacijama na nekim Danima Boža Koprivice biti važni samo zato što smo ga okrznuli ramenom u prolazu ili ga izazvali da nas ospori. Njegov je kompliment bio nalik krilima, njegova je pažnja bila znak da smo na dobrom putu u svojim razmišljanjima i pisanjima. Stvarao je uporedo s najvećima u književnosti, a nije do kraja bio svjestan koliko je i sam važan.

Ostale su nam i „Luda knjiga“ i „Vježbanka“, ostali su nam „Razgovori s Pekićem“, „San ulice“ i „Dječak koji je obećavao“. Ostala je i terasa KIC-a „Budo Tomović“ gdje smo se upoznali tokom FIAT-a (Božo je obožavao FIAT), nikšićki „Bluz“ u kome sam pobrala prvu pohvalu i „Book cafe“ u kome smo više puta zajedno govorili o Mirku Kovaču, ali i o Servantesu. Sva ta mjesta sada imaju njegov potpis u lijevom (da, lijevom) uglu. Sve te knjige se ponovo vraćaju na čitanje. Možda je zaokruženo jedno od najvažnijih poglavlja jugoslovenske književnosti, ali nijedna velika književna priča nije završila smrću autora.

Dragana ERJAVŠEK

Cetinje je kroz svoju kulturnu istoriju dalo brojne likovne velikane, autore koji su oblikovali vizuelni identitet Crne Gore i uspostavili njene estetske mjere. U toj plejadi imena, Smail Smajo Karailo stoji prirodno i postojano  ne kao izuzetak, već kao potvrda kontinuiteta

Kada odu veliki ljudi iz svijeta likovne umjetnosti, ostane velika praznina. Ali ostanu  njihova djela, koja śedoče o njihovoj snazi, često više nego skromni naslovi u kojima je tek zabilježeno da je neko umro ili „preselio na bolji svijet“. Izuzetnih slikara, što bi rekli moji Cetinjani, često se śetimo tek kada „pasa“,  kada prođe. To pokazuje kakvi smo i koliko zaista držimo do svojih velikih, svijetlih imena. Tek nakon odlaska počinjemo da gledamo pažljivije. Platna, koja smo mimoišli, odjednom traže pogled. Smrt slikara zato ne donosi kraj dijaloga. Naprotiv. Ona ga otvara. Slika postaje mjesto susreta onih koji dolaze poslije, jedini jezik koji više ne može biti prekinut.

Kod Smaila-Smaja Karaila taj trenutak ne donosi dramatičan prekid, već gotovo asketsko preuzimanje slike od strane vremena. Njegova platna ne nose patos oproštaja, niti potrebu za završnom izjavom. Ona su već za života bila oblikovana kao prostori spremni da opstanu bez prisustva ruke koja ih je stvorila. Karailova djela funkcionišu kao memorijali egzistencije, lišeni naracije, ali ispunjeni suštinom trajanja.

Bez obzira na nagrade, državna priznanja i profesorsko-pedagoški rad, ostaje i gorčina što kao društvo za života Smaila Smaja Karaila nijesmo učinili više. Kod nas, nažalost, mnogo toga počiva na pojedincima i entuzijastima, a ne na institucijama. O Smaju su pisali vrsni istoričari umjetnosti i majstori pera likovne i književne kritike Ljiljana Zeković, Marko Špadijer i brojni drugi, ali njegov život i stvaralaštvo teško da bi stali u okvire jednog teksta. On je uostalom, odavno, još za života, prerastao mjeru likovnih kritika. Pripadao je onoj rijetkoj vrsti stvaralaca koji nijesu gradili samo opus, već su oblikovali etički prostor umjetnosti. Ova gorčina o kojoj je riječ nije optužba, već uvid u stanje društva koje se prečesto oslanja na pojedince, a prerijetko preuzima odgovornost kao zajednica. U takvom ambijentu umjetnik nerijetko ostaje prepušten sopstvenoj snazi, strpljenju i unutrašnjoj etici, dok priznanja dolaze kasno ili nedovoljno snažno.

Rođen na Cetinju 15. decembra 1940. godine, Karailo je iz Prijestonice ponio ne samo pripadnost, već i samu suštinu, ośećaj mjere, dostojanstva i unutrašnje discipline. Cetinje je bilo njegovo trajno ishodište,  polazna tačka, ali i završna sintagma njegovog stvaralačkog puta. Bio je cetinjski slikar u najdubljem, duhovnom značenju te riječi.

Cetinje je kroz svoju kulturnu istoriju dalo brojne likovne velikane, autore koji su oblikovali vizuelni identitet Crne Gore i uspostavili njene estetske mjere. U toj plejadi imena, Smail Smajo Karailo stoji prirodno i postojano  ne kao izuzetak, već kao potvrda kontinuiteta. Njegovo slikarstvo ne traži poređenja da bi se potvrdilo. Ono pripada toj liniji po likovnoj formi kojom govori, po ozbiljnosti s kojom gradi sliku i po odgovornosti prema prostoru iz kojeg je poteklo.

Za razliku od mnogih koji su u velikim centrima tražili potvrdu, Karailo je svoju umjetničku snagu crpio iz unutrašnje sintagme Cetinja. Upravo u tom kontrastu  između ljepote Prijestonice i velikih estetskih dometa njegovog opusa  ogleda se njegova posebnost. Cetinje mu nije bilo ograničenje, već mjera. Centar iz kojeg se njegov likovni svijet širio prema univerzalnom.

Karailova slika ne traži pažnju agresijom boje niti spektaklom motiva. Ona se obraća slojevitošću i unutrašnjom napetošću. Njegov izraz se kreće između figurativnog i apstraktnog, ali nikada ne gubi dodir sa stvarnošću. To je slikarstvo meditacije, u kojem se prostor ne prikazuje, već promišlja, a figura se ne opisuje, već naslućuje. Posebno mjesto u njegovom radu zauzima odnos prema prostoru Crne Gore. Krš, kamen, svjetlost i ogoljeni pejzaž kod Karaila su svojevrsni prikazi egzistencijalne kategorije.

U etičkom smislu, Smail Smajo Karailo nije pravio razliku između života i rada. Njegova skromnost nije bila poza, već stanje duha. Njegova posvećenost bila je istrajna i duboko autentična. U tome leži njegova trajna vrijednost. U dosljednosti, u odbijanju improvizacije i u nepokolebljivoj vjernosti slici kao moralnoj obavezi.

Danas, kada ga više nema među nama, ostaje njegova slika. Ali i nešto možda još važnije – način. Cetinje, a s njim i Crna Gora, izgubili su jednog od svojih nenametljivih čuvara, ali su dobili trajni znak da se kultura ne gradi samo djelima, već i karakterom.

Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista