Postjugoslovenske zemlje bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je možda dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles

Naše postjugoslovenske države prate evropski trend desnog političkog smjera. Izbori u regionu pokazuju da desnica, odnosno nacionalističke stranke, zadržavaju, obnjavljaju ili  jačaju svoju poziciju.

Na svježe održanim izborima u Bosni i Hercegovini (BiH) nacionalističke partije zadržale su ili obnovile svoju moć, uz izlaznost tek nešto preko 40 odsto. Milorad Dodik, dugogodišnji predsjednik Republike Srpske (RS) i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD zadržao je kontrolu u RS, iako nije mogao  učestvovati  na izborima.

„Rezultati pokazuju da ni nove izborne tehnologije (skeneri za listiće uvedeni ove godine) ni četiri godine međunarodnog pritiska za reforme nisu uspjeli slomiti dominaciju etničkih političkih mašinerija. U središtu izbornih rezultata nalazi se paradoks: apsolutni pobjednik izbora nije bio na listiću.  Dodik se formalno nije mogao kandidirati zbog pravomoćne presude Suda BiH iz juna 2025. godine, kojom mu je izrečena godinu dana zatvora i šestogodišnja zabrana obavljanja dužnosti zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta“, piše portal Novosti. „Unatoč tome, njegov SNSD je zadržao kontrolu nad Republikom Srpskom: Željka Cvijanović osvojila je drugi mandat srpskog člana Predsjedništva BiH (oko 288.600 glasova, 55,41 posto), a Savo Minić, Dodikov bliski suradnik i doskorašnji premijer RS, pobijedio je u utrci za predsjednika entiteta s 269.290 glasova“, navodi ovaj medij.

Dodatno, Darijana Filipović iz HDZ-a BiH pobijedila je kandidata Demokratske fronte Slavena Kovačevića i vratila HDZ u Predsjedništvo nakon osam godina. Novi saziv Predsjedništva BiH činiće Denis Bećirović (SDP, bošnjački član), Željka Cvijanović (SNSD, srpski član) i Darijana Filipović (HDZ BiH, hrvatski član). „To znači da će u najvišem izvršnom tijelu države prvi put sjediti dvije žene, ali i da će se vratiti stara garda. Ovo nije samo priča o Dodikovoj opstojnosti, nego i o tome kako nacionalizam u BiH nije slabio, već se prilagođavao. I kako su birači, suočeni s ekonomskom stagnacijom, institucionalnim blokadama i umorom od reformi, posegnuli za onim što poznaju: etničkim sigurnosnim opcijama“, zaključuju Novosti.

Slično je i drugdje.  Hrvatska je „zanimljiv“ primjer . Na parlamentarnim izborima 2024. Godine HDZ je osvojio 55 mandata, SDP i partneri – 37, Domovinski pokret – 14, Možemo! – 10 i Most – 7 mandata. Hrvatska je  na kraju dobila izrazito desnu vladu, u koju je nakon izbora sa HDZ- om ušao Domovinski pokret.

Domovinski pokret je hrvatska radikalno desna  stranka, osnovana u februaru  2020.  Nastao je oko tadašnjeg predsjedničkog kandidata i pjevača Miroslava Škore, a od 2021. predsjednik stranke je Ivan Penava. U svom programu ta stranka posebno mjesto daje Domovinskom ratu i odnosima sa Srbijom, pri čemu traži da položaj hrvatske manjine u Srbiji bude izjednačen sa položajem srpske manjine u Hrvatskoj. DP zastupa izrazito konzervativne stavove o porodici, demografiji i rodnim pitanjima. Slabo zabašureno koketira sa ustaštvom.

Srbija,  koju ovog mjeseca očekuju izbori, duboko je u desnom smjeru. Osim vladajuće SNS Aleksandra Vučića, na izbornom spisku su i mnogi „heroji“ devedesetih,  i deklaratisano ekstremno desne liste kao što su „Autentična desnica – dr Miloš Jovanović –  Novi DSS – Monarhisti“. To je nacionalno-konzervativna desnica, sa vrlo izraženim temama Kosova,  i odnosa prema EU/NATO. Tu je i lista „Vladimir Gajić – Alternativa za Srbiju – Narodna stranka, Bunt – Prava Srbija“, koja takođe  pripada desnom/nacionalnom prostoru. Ima samo 50 kandidata, za razliku od 250 na većini velikih lista. U Srbiji je četnički pokret odavno prekomponovan – u antifašistički. Uprkos činjenicama. A četništvo normalizovano.

U predizbornoj Srbiji rijetko se postavlja i ovo pitanje – koliko je, kada je u pitanju desni smjer, Vučićeva najozbiljnija opozicija stvarna alternativa. „Eh, kako bi bilo dobro da je neko podmetnuo Memorandum o Kosovu i Metohiji studentima. Ili da se sad jave studenti ponaosob sa ponekih fakulteta i kažu da oni s tim memorandumom nemaju ništa, kao onomad kad su neki studenti čestitali nešto jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Sva je prilika, neće se desiti“, pisao je u maju ove godine Dejan  Ilić. „Hoću da kažem, u Srbiji se nacionalizam i budalaštine o Kosovu dišu kao vazduh. Ne vidiš ga, ne obraćaš pažnju, da dišeš moraš… i tako to ide.“

Prema pisanju Anite Jovičić iz Evropskog pokreta u Srbiji, u Srbiji su 2025. godine zvanično postojale 23 ekstremno desničarske organizacije, od kojih je većina registrovana u Agenciji za privredne registre. Mahom se predstavljaju se kao humanitarna organizacija koja njeguje srpsku istoriju, kulturu i tradiciju.

I u Sjevernoj Makedoniji je desnica 2024. ostvarila veoma jak rezultat. Koalicija predvođena VMRO-DPMNE dobila je oko 43,3 posto glasova na parlamentarnim izborima i osvojila 58 od 120 mandata. Kandidatkinja podržana od VMRO-DPMNE-a, Gordana Siljanovska-Davkova, osvojila je predsjedničke izbore sa oko 65 posto u drugom krugu.

Poslije godina odstupanja od regionalnog smjera, trend desnog skreanja nije zaobišao ni Sloveniju. Janez Janša, komunistički disident, bivši ministar odbrane posle nezavisnosti Slovenije i nekadašnji premijer, u maju ove godine četvrti put je izabran za predsjednika vlade. Posle tijesnih parlamentarnih izbora 22. marta  okupio je partije  desnih smjerova  u vladajuću koaliciju.

Pa mi. Istorijski revizionizam, snažan upliv SPC i njenog desnog lica u politiku, bista Pavla Đurišića i dalje zbrinuta u njihovim nekretninama, veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić i saučešće porodici Ratka Mladića, Milan Knežević i njegovo javno veličanje i Mladića i Vučića…Još važnije, desno lice skrivaju i neke deklarativno građanske partije. Demokrate i njihova  inicijativa da se jedna ulica zove po Pavlu Bulatoviću, odgovornom za ratni zločin deportacija…podignute ruke Demokrata, PES-a i bivšeg DF za izglasavanje Rezolucije o Jasenovcu, kako bi potrli Vladin glas u UN za Rezoluciju o Srebrenici.Pa izliv mržnje prema turskim državljanima. I tako dalje.

Desno lice Balkana sve češće izgleda evropskije i „zapadnije“ udruženo sa desničarima Evrope. Evropa i Zapad više ne znače evropsko ili lijevo. A tek otkad nam je po drugi put stigao Donald Tramp.  Otud ono silno  guranje balkanskih desničara da se slikaju negdje iz Trampovog kabineta, ili kabineta evropskih desničara.

Zabrinjavajuća evropska statistika kaže: skoro svaki četvrti birač u Evropi glasa za krajnje desničarske stranke. To je pokazalo istraživanje sajta PopuList, koje je sprovelo više od 150 naučnika u 31 zemlji. Udio Evropljana koji su na poslednjim nacionalnim izborima u svojim zemljama glasali za krajnje desničarske stranke porastao je sa oko 10 na više od 23 odsto u periodu od deset godina.

Istraživanje pokazuje i da je rast podrške krajnjoj desnici bio posebno izražen između 2023. i 2025. godine, kada su krajnje desničarske stranke često ostvarivale istorijske uspehe na izborima u velikim zemljama poput Francuske i Velike Britanije 2024, a zatim i u Nemačkoj naredne godine.

Matejs Rodajn , politikolog sa Univerziteta u Amsterdamu koji je vodio istraživanje, kazao je za Gardijan da krajnje desničarske stranke, što su veće i uspješnije, postaju „normalnije“. U tome im  pomažu mediji i mejnstrim stranke koje prihvataju njihove ideje.

Rast desnice nije samo fenomen jedne ili dvije evropske zemlje. Prisutan je u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Portugalu, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i drugdje…

Razlike u desničarenju kod nas i u Evropi su u temama. Na Balkanu  se vezuje za  nacionalizam, pitanja identiteta, odnose prema susjedima, religiju, ratno nasljeđe i odnos prema EU/Rusiji, dok su klasična pitanja migracije nešto manje dominantna nego u zapadnoj Evropi. Na Balkanu rast desnice često ide zajedno sa nacionalnim pitanjem i nezadovoljstvom sporim evropskim integracijama.

Uspon radikalne desnice u EU počeo je prije više od decenije, perioda tokom kojeg je došlo do normalizacije ksenofobije, islamofobije, ukidanja građanskih sloboda, naročito slobode govora i okupljanja. Mainstream mediji čine malo da ukažu na opasnost od radikalno desnih politika, dok daju prostora za širenje ideja koje slijede fašizam. Preuzeli su terminologiju desnice i utjecali da javnost u Evropi usvoji termine i ideje, poput one o prijetnji od „ilegalnih migranata“ ili ideju „migrantske krize“ koja implicira postojanje krize za koju su krivi ljudi koji migriraju. Ovakve ideje se masovno šire i na društvenim mrežama u vlasništvu bogataša koji se ne ustručavaju da javno podrže desničare.

Postjugoslovenske zemlje, jedna za drugom, bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija, standard. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles.

Milena PEROVIĆ   

U saopštenju hrvatskog MVEP od 1. oktobra navedeno je da se Grlić Radman na marginama skupa u Budvi susreo sa njemačkim ministrom Johanom Vadefulom te da su se složili da je zajednički interes obje zemlje „stabilan i europski usmjeren Zapadni Balkan“. Da li je Vadufel direktno razgovarao s hrvatskim kolegom o zahtjevima Zagreba prema Crnoj Gori za sada nema informacija. Vadeful je u Budvi rekao da se kucanje Crne Gore na vrata EU „čuje i u Briselu i u svim evropskim prijestonicama“

U srijedu je njemački ministar vanjskih poslova Johan Vadeful preko Instagrama poslao snažnu poruku za našu zemlju: „Članstvo u EU sada je nadohvat ruke–Crna Gora ima dobre izglede da uskoro postane 28. članica EU“. Vadeful je sumirao da je zatvoreno 18 od 33 poglavlja i da je zemlja regionalni predvodnik. Uz poruku da Njemačka stoji uz Crnu Goru ministar je poželio da „obećanje konačno postane zajednička stvarnost“. Nedjelju dana ranije Vadeful je u Budvi na sastanku zemalja Berlinske inicijative (EU – Zapadni Balkan) rekao da se kucanje Crne Gore na vrata EU „čuje i u Briselu i u svim evropskim prijestonicama“.

Isti dan na istom skupu je u Budvi bio i hrvatski vanjski i ministar evropskih poslova (MVEP) Gordan Grlić Radman koji je opet podigao ulog hrvatskog oponiranja doglednom pristupanju. U izjavi za RTCG Grlić Radman je ponovio da „Hrvatska ne usporava pretpristupni proces…, već da se svakom poglavlju mora pristupiti pažljivo, jer se ona zatvaraju prebrzo“. Posebno se osvrnuo na Poglavlje 14 (saobraćaj) koji je Zagreb blokirao ljetos. Ministar iz redova HDZ-a je dodao da je školski brod Jadran postao lajt motiv u Crnoj Gori, ali da je problem i druga imovina. Hrvatska tvrdi da ima dokumentaciju o svojini vrijednoj više od 2,7 milijardi dolara koju će zahtijevati od Crne Gore pojasnivši da se radi o vojnoj imovini, prevashodno bivše Jugoslavenske ratne mornarice (JRM). „Gdje je sva ona imovina koja je oteta, koja je prodana ili data nekome? To je vojna sukcesija koja je dokumentirana“, pitao je hrvatski ministar pred medijima. Interesantno je da se HDZ nije sjetio tako nešto pitati Mila Đukanovića kao jednog od glavnih huškača agresije na Hrvatsku i pljačke okupiranih teritorija i vojne imovine JRM. Đukanović je priman u Zagrebu uz najveće državne počasti bez riječi izvinjenja u vlastito ime za razaranja i žrtve u Hrvatskoj. O pohari okupiranih teritorija (Konavle i Cavtat) i rasprodaji vojnih brodova JRM postoji vjerovatno mnogo bolja dokumentacija u Vladi Crne Gore nego kod Grlić Radmana.

U saopštenju hrvatskog MVEP od 1. oktobra navedeno je da se Grlić Radman na marginama skupa u Budvi susreo sa njemačkim ministrom Vadefulom te da su se složili da je zajednički interes obje zemlje „stabilan i europski usmjeren Zapadni Balkan“. Da li Vadufel direktno razgovarao s hrvatskim kolegom o zahtjevima Zagreba prema Crnoj Gori za sada nema informacija. Interesantno je i vrijeme hrvatskog zahtjeva od 2,7 milijardi dolara prema Crnoj Gori. Ono dolazi kada i hrvatski zahtjev (deveti i deseti po redu) od 2,7 milijardi eura prema Briselu za plaćanje Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). Hrvatski premijer Andrej Plenković navodi da je hrvatska odradila sve reforme koje se od nje traže (78 po broju) završno sa 31. avgustom. Očekuje se da EK i Privredni i financijski odbor EU daju evaluaciju i završna plaćanja za preostala 153 pokazatelja do kraja 2026. godine.

Vezano za nove hrvatske zahtjeve, vrijedi se podsjetiti da je Sporazum o pitanjima sukcesije bivše SFRJ potpisan u Beču 29. juna 2001. godine između pet država nasljednica. Osim Hrvatske, potpis su stavile SRJ (kasnije Srbija i Crna Gora), Slovenija, BiH i Makedonija. Sporazum je stupio na snagu 2. juna 2004. nakon što je ratificiran od svih pet država. Hrvatska ratifikacija je bila zadnja – u martu 2004. Sporazum se sastoji od osnovnog teksta i sedam priloga–aneksa koji pokrivaju specifične oblasti. Aneks A se tiče podjele državne imovine (nekretnina i opreme) bivše SFRJ na teritorijama država naslednica i u inostranstvu. I dok su diplomatsko – konzularna predstavništva bivše države relativno lako podijeljena, imovina bivše JNA koja se procjenjuje na oko 70 milijardi dolara je i dan danas kamen spoticanja. Podgorički CDM je avgusta 2018. objavio, pozivajući se na izvor u hrvatskom ministarstvu odbrane (MORH), da Hrvatska od Srbije potražuje osam milijardi a od Crne Gore dvije milijarde dolara. Važno je i napomenuti da je nakon raspada Državne zajednice Srbija postala jedina pravna nasljednica SRJ. U ovom slučaju izlazi da bi se Zagreb trebao  obratit Beogradu i sve pitanja rješavati biletaralno sa Srbijom. Srbija je kroz udbaška „događanja naroda“ 1990. instalirala u Podgorici marionetsko rukovodstvo koje nije smjelo strateški samostalno odlučivati i djelovati.

Prošlog ponedjeljka je javni servis prenio, pozivajući se na izvore u Briselu, da EU želi da se otvorena pitanja sa Hrvatskom rješavaju bilateralno kao i da se ona neće odraziti na proces zatvaranja svih poglavlja. U izjavi od četvrtka koju je prenijela Pobjeda Grlić Radman je opet rekao da to „nisu stroga bilateralna pitanja, kako se želi u javnosti lansirati“ i stvoriti dojam hrvatske blokade.

Isto kada i Vadeful, komesarka za proširenje Marta Kos je iz Budve 1. oktobra poručila da je Crna Gora sada „čvrsto u završnoj fazi“ i da se ovog mjeseca očekuje zatvaranje još nekoliko poglavlja. Istog dana je iz Podgorice predsjednica Evropske komisije (EK) Njemica Ursula von der Lajen poslala ohrabrenje – „vjerujemo u Crnu Goru kao 28. članicu do 2028. godine“.

Pet dana kasnije na sajtu nizozemskog parlamenta je osvanuo dokument da EK predlože da se sa Crnom Gorom privremeno zatvori još sedam poglavlja. Radi se o poglavljima 1 (slobodno kretanje robe), 12 (bezbjednost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika), 15 (energetika), 17 (ekonomska i monetarna politika), 18 (statistika) i 19 (socijalna politika i zapošljavanje). Pored toga parlament je obaviješten i da je predloženo zatvaranje spornog poglavlja 14 (saobraćaj). Dokument je dostavio vanjski ministar Tom Berendsen. Nezvanično se saznaje da će međuvladina konferencija biti održana 13. oktobra na marginama Savjeta za opšte poslove (GAC) koja slijedi nakon sjednice Radne grupe za proširenje Savjeta EU od 8. oktobra. Za 12. oktobar je planirana sjednica Radne grupe za izradu pristupnog ugovora Crne Gore. Po sadašnjim, nefiksiranim, nacrtima iz Brisela od naše zemlje se očekuje deklarativno obavezivanje da neće koristiti veto pri ulasku drugih iz regiona. EU ima ranije negativno iskustvo sa slovenačkim blokadama Hrvatske zbog neriješene morske granice u Piranskom zalivu i pristupa Slovenije otvorenom moru.

Upitno je da li će svih sedam poglavlja biti zatvoreno 13. oktobra. Nizozemski dokument navodi da vlada u Den Hagu podržava zatvaranje četiri poglavlja – 12, 17, 18 i 19. Za poglavlja 1 i 15 želi odgovore na još neka pitanja, prije konačne saglasnosti, dok je poglavlje 14 osjetljivo zbog Hrvatske.  Iz Podgorice je dan poslije, u utorak, rečeno da je sedam poglavlja pred članicama i da su ispunjeni kriterijumi za zatvaranje. Međutim, broj zatvorenih poglavlja zavisi od saglasnosti svih 27 članica, uključujući i Hrvatsku. Crna Gora takođe namjerava do petka poslati pregovaračke pozicije za preostala poglavlja.

Istovremeno, crnogorska Vlada ima problem sa unutrašnjim miloističko – vučićevskim opstrukcijama članstva u EU oko promjene Ustava. DPS i sateliti uslovljavaju dalju saglasnost stavljanjem na glasanje smjene predsjednika parlamenta Andrije Mandića, navodno zbog saučešća porodici Ratka Mladića. Lider DPS-a Đukanović je ranije uputio čestitku Vojislavu Šešelju po oslobađajućoj prvostepenoj haškoj presudi i saučešće porodici Slobodana Miloševića koga je vjerno služio tokom krvavih 90-tih. DPS i sateliti su tada ćutali.

Ministar odbrane Dragan Krapović 9. oktobra predvodi crnogorsku delegaciju na razgovorima u Zagrebu. Jedna od tema je i školski brod Jadran. Krapović je pred put rekao da ide u dobroj vjeri i volji da čuje argumente hrvatske strane kao i nije stigao nikakav formalni zahtjev „što se tiče (druge) vojne imovine“. Krapovićev odlazak će opteretiti neizglasavanje promjene imena bazena sportskog centra u Kotoru čiji gradonačelnik je iz redova njegovih Demokrata. Navodno nije bilo većine (u vladajućoj koaliciji) da se to stavi na dnevni red lokalnog parlamenta, a DPS i sateliti nisu htjeli dati većinu. Oni tvrde da su oni još u martu tražili promjenu imena bazena ali da je to odćutano. Bazen nosi ime Zorana Džimija Gopčevića za koga se tvrdi da je bio jedan od čuvara i batinaša u logoru Morinj.

Fon der Lajenova je poručila: „Radi se na zatvaranju svih poglavlja do kraja ove godine“.  Njemački vjetar u leđa može  biti presudan.

Jovo MARTINOVIĆ

Euro model nije samo skup brojki. To je test institucionalnog kvaliteta Crne Gore. Ako nastavimo da se raspravljamo samo o visini plata i penzija, promašićemo poentu, kao i do sada

Kada se krajem 2026. godine pojavio „Euro model“, vladin paket mjera za 2027, koji najavljuje minimalne plate od 1.000 do 1.400 eura, ukidanje doprinosa za PIO fond i četvorokratno godišnje usklađivanje penzija, javna rasprava je odmah krenula u dva pravca.

Jedni kažu: „Odlično, konačno veći životni standard!“ Drugi upozoravaju: „Preveliki deficit, neodrživo zaduživanje!” Obje strane imaju poentu. Ali obje promašuju suštinu. Dok se raspravlja o brojkama (koliko će iznositi plate, koliki će biti deficit), gotovo niko ne postavlja ključno pitanje: Da li ove mjere grade bolje institucije ili nas dublje uvlače u „institucionalnu zamku“ (institutional lock in)?

Šta je „institucionalna zamka“ i zašto bi trebalo da nas brine?

Nova institucionalna ekonomija (NIE) – pravac u ekonomskoj nauci koji su razvili Douglass North, Oliver Williamson, Elinor Ostrom i drugi – ne gleda na ekonomiju kao na skup brojeva (BDP, inflacija, deficit). Umjesto toga, NIE pita: Koja pravila igre oblikuju ponašanje ljudi i firmi? Ko vrši prinudu (u daljem tekstu engl. enforcement) nad sprovođenjem tih pravila (pravosuđe, administracija, inspekcije, kumovi, partije, mafija)? I zašto neke zemlje uspijevaju da izgrade povjerenje i pravnu sigurnost, dok druge ostaju zarobljene u korupciji i sivoj ekonomiji? Za Crnu Goru, zemlju u tranziciji koja je „umjereno spremna“ za reforme, sa sistemskim problemom korupcije i slabim enforcementom, ovo nije akademsko pitanje. Ovo je pitanje opstanka.

Što NIE vidi u „euro modelu“, a makromodeli ne vide?

Standardni makroekonomski modeli (koje koriste MMF, Svjetska banka, EBRD) vide „Euro model“ ovako:

– Veće plate → veća potrošnja → rast BDP-a

– Manji doprinosi → manji troškovi za poslodavce → više formalnih radnih mjesta

– Veće penzije → veća socijalna sigurnost → politička stabilnost

Ali NIE pita dalje:

1. Ko vrši prinudu nad sprovođenjem da minimalna plata bude 1.000 eura? Da li inspekcija rada u Crnoj Gori ima dovoljno ljudi, budžeta i političke podrške da kazni poslodavce koji ne isplaćuju ovu platu? Ili će mjera ostati na papiru, kao i mnoge prije nje?
2. Koje neformalne norme blokiraju reformu?

Ako poslodavci i radnici već imaju dogovore o „manjoj plati na papiru, razlika na crno“, da li će ukidanje doprinosa to promijeniti?  Ili će siva ekonomija samo dobiti novi oblik?

3. Da li mjera stvara zavisnost od naučenog obrasca ponašanja (dalje u tekstu enlg. „path dependence“)?

Kada se građani naviknu na minimalne plate koje „garantuje“ država i penzije koje se usklađuju četiri puta godišnje, hoće li ijedna buduća vlada moći da povuče ove mjere bez političkog samoubistva?

4. Ko ima podsticaj (u daljem tekstu engl. incentiv) da podrži, a ko da blokira reformu?

Političke elite dobijaju kratkoročnu podršku birača. Poslodavci su podijeljeni (neki žele formalizaciju, drugi profitiraju od sive zone). Sindikati traže još više. A ko snosi dugoročni trošak? Buduće generacije, kroz veći javni dug i slabije institucije.

5. Da li mjera gradi povjerenje u institucije ili ga slabi?

Ako građani vide da se doprinosi ukidaju, a penzije isplaćuju iz budžeta (bez jasne veze između uplate i prava), da li će i dalje vjerovati u sistem?  Ili će ovo biti još jedan korak ka „državi kao bankomatu“, gdje se uzima od budućnosti da bi se dalo sadašnjosti?

Zašto su institucionalne reforme važnije od visine plate? Podaci govore sami za sebe: Crna Gora je „umjereno spremna“ za reforme javne uprave;  Pravosuđe je usvojilo reforme 2024–2027, ali je implementacija upitna; Korupcija ostaje sistemski problem; Gubici državnih preduzeća (Elektroprivreda, Željeznica) se pokrivaju iz budžeta, bez reforme.

U ovakvom kontekstu, povećanje plata i penzija bez jačanja institucija je kao stavljanje skupog motora u auto sa probušenim gumama. Možeš imati najljepši motor na papiru, ali ako nemaš enforcement, povjerenje i pravnu sigurnost, ekonomija neće ići naprijed. Zato NIE kaže: Institucije su temelj, sve ostalo je nadogradnja.

Šta bi trebalo da radimo drugačije? Prvo, promijeniti jezik javne debate. Umjesto:

– „Minimalna plata je previše/premalo!“, „Deficit je neodrživ!“, trebalo bi da pitamo: „Ko vrši enforcement nad ovom mjerom?“  „Da li mjera gradi povjerenje u institucije?“ „Koje neformalne norme mogu blokirati reformu?“ „Da li ovo stvara path dependence?“

Drugo, koristiti postojeće izvještaje. EBRD, Evropska komisija i MMF već pišu o institucionalnim problemima Crne Gore, ali ti nalazi ne ulaze u javni diskurs.  Treba ih citirati, prevoditi na pristupačan jezik i postavljati pitanja na osnovu njih.

Treće, edukovati širu publiku. Kao nastavnici, profesori, novinari, NVO aktivisti, imamo odgovornost da objasnimo da institucije nisu apstrakcija. One određuju hoće li „Euro model“ uspjeti ili propasti. Hoće li Crna Gora ući u EU sa stvarnim kvalitetom vladavine prava ili samo sa zakonima na papiru?

Zaključak: vrijeme je za ozbiljniju debatu.

„Euro model“ nije samo skup brojki. To je test institucionalnog kvaliteta Crne Gore. Ako nastavimo da se raspravljamo samo o visini plata i penzija, promašićemo poentu, kao i do sada.

Ako počnemo da pitamo ko sprovodi enforcement, koje norme blokiraju ekonomiju, ko snosi troškove i šta ostaje budućim generacijama, možda, samo možda, počnemo da gradimo institucije koje vrijede više od bilo koje plate. Jer na kraju, ne određuje budućnost Crne Gore visina minimalne plate. Određuje je kvalitet institucija koje putem mehanizama institucionalne prinude tu platu čine sigurnom.

A za to su nadležna i druga ministarstva, ne samo Ministarstvo finansija, već i Ministarstvo pravde, Tužilaštvo, Uprava policije, Uprava prihoda, razne inspekcije, a prije svih Skupština i predstavnici parlamentarnih stranaka, koji treba pitanje institucionalnih reformi i vladavinu  prava da postave kao prioritet za djelovanje. Po strani sada to što lično smatram da su ove institucije i same „zaglavljene“ i u stanju zavisnosti od neformalnih normi klijentelističkog tipa, koje mi u Crnoj Gori eufemistički nazivamo „učinjenošću“.

Zato pitanje nije samo – da li je Euro model za 2027. budžetski (fiskalno), makro i mikroekonomski održiv, nego i da li su institucije dovoljno jake da podrže njegovo sprovođenje i postave temelje za održivo funkcionisanje ekonomskog sistema. A to se, u prvom redu, odnosi na reformu pravosuđa i državne administracije.

Mirjana KULJAK