Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Podatke je moguće iščitavati i iz druge perspektive. Crnogorski bruto domaći proizvod (BDP) porastao je sa 2,17 milijardi eura u 2006, na više od šest milijardi prošle godine (zvaničan podatak Monstata očekujemo sredinom godine). Približnom proporcijom rasli su i prihodi državnog budžeta. Sa 905 miliona 2006., na ovogodišnjih (očekivanih) 2,72 milijarde eura prihoda. Samo što na strani troškova balans nije zadržan. Umjesto budžetskog suficita od prije 18 godina, ovogodišnji budžet će biti kratak makar za planiranih 235 miliona eura (3,35 odsto BDP-a, prema zvaničnim podacima) tekuće potrošnje. Još je 550 miliona valjalo odvojiti za vraćanje dospjelih dugova, pa je ovgodišnji budžet, sve skupa, težak 3,48 milijardi eura. Ili, oko polovine očekivanog BDP za 2024. godinu.

Prema Zakonu o budžetu za 2024. godinu Vlada ima mogućnost da se do kraja fiskalne godine (31. decembar) zaduži za 934 miliona. Tridesetak miliona više nego što je iznosio budžet za 2006. Zato ne čudi što je u proteklih 18 godina javni dug rastao brže od bilo kog uporedivog ekonomskog parametra.

Crna Gora je samostalnost dočekala sa javnim dugom od 701 milion eura (trećina tadašnjeg BDP-a). Danas duguje preko četiri milijarde (dvije trećine BDP-a) uz jasne najave daljeg rasta zaduženja. Iako trenutni trend pokazuje smanjenje učešća javnog duga u BDP-u.

Smjenu vlasti krajem 2020. godine Crna Gora je dočekala sa državnim dugom većim od tadašnjeg BDP-a, nakon što je pandemija korona virusa sunovratila ovdašnju ekonomiju za skoro petinu u odnosu na prethodnu godinu. Od tada, državni dug nije ozbiljnije smanjen u nominalnom iznosu ali je rastao BDP, pa je njihov međusobni odnos sada povoljniji. Ali je daleko od poželjnog.

Na pitanje gdje je otišao taj novac jedni će pomenuti investicije a drugi javnu potrošnju.

Od obnove nezavisnosti Crna Gora je realizovala (samo) tri velika razvojna projekta. Dionica autoputa Smokovac-Mateševo, dužine 41,5 kilometara koštala je približno milijardu eura. Nastavak gradnje autoputa ka granici sa Srbijom (dionica Mateševo – Andrijevica) najavljen je za kraj ove ili početak naredne godine. Regionalni vodovod, kojim se voda sa izvorišta Bolje sestre u Skadarskom jezeru vodi do primorja, koštao je preko 100 miliona eura ali je dao ključan doprinos da Crna Gora zauzme svoje mjesto na mapi poželjnih turističkih destinacija. Podmorski elektroenergetski kabl između Italije i Crne Gore, dugačak nepunih 450 kilometara, koštao je 1,1 milijardu eura i funkcionalno povezao Balkan sa Evropom.  Crnogorski elektroprenosni sistem (CGES) ima 20 odsto udjela u tom projektu i po tom osnovu očekuje značajne prihode u budućnosti.

Drugu stranu medalje predstavlja činjenica da je Crna Gora “odrastajući” intenzivno uvećavala državni aparat.Prema podacima Monstata, državna uprava je u minulih 18 godina nabujala sa deset na preko 25.000 funkcionera i činovnika. To je rast od 150 odsto. Istovremeno, prema istim podacima, broj zaposlenih u zdravstvu porastao je tek nešto više od petine (sa 12 na 15 hiljada) a u obrazovanju za 40 odsto (sa nepunih 13 na nešto više od 17 hiljada radno angažovanih).

To je značajno, ali ne presudno, uticalo da broj zvanično zaposlenih u Crnoj Gori poraste sa 150.000 u vrijeme obnove nezavisnosti na 250.000 s kraja prošle godine. Najviše je rastao broj zaposlenih u trgovini (sa skoro 30 na skoro 48 hiljada), u hotelima i restoranima (sa 11 na 25 hiljada zaposlenih) i građevinarstvu (sa nepunih sedam na 17,5 hiljada). Taj rast bi, možda, bio i veći da se nije pokazalo kako je domaće tržište radne snage limitirano i nesposobno da zadovolji sve veće potrebe poslodavaca iz sektora ugostiteljstva, hotelijerstva i trgovine. Sada, uz sve ostalo – od vode i jaja,  do aluminijuma – uvozimo i radnu snagu.

Nije svima procvjetalo nakon 2006. Prerađivačka indistrija (KAP, Željezara…) izgubila je više od 10.000 zaposlenih. Sektor rudarstva ostao je bez skoro 2/3 nekadašnjih radnih mjesta  (sunovrat sa 4.200 na 1.900 zaposlenih).

Brojnim analitičarima to je važan dokaz za tvrdnju da se crnogorska ekonomija razvijala bez jasnog plana i valjane državne strategije. Sve je bilo prepušteno tržištu, odnosno prohtjevima i umijeću grupe tranzicionih pobjednika pod pokroviteljstvom DPS-a, koji su kroz privatizaciju – pretvarajući preduzeća u građevinsko zemljište – oplođavali i legalizovani stečeni kapital. Zato smo morali da čekamo desetak godina na prve grinfild  investicije. Mahom u turizmu, na obali.

Tako je turistička privreda dobijala na kvalitetu, ali je, istovremeno, rasla zavisnost kompletne države od njenog (ne)uspjeha. Broj noćenja stranih i domaćih turista porastao je sa šest miliona u 2006. na prošlogodišnjih 16,3 miliona. Ni stari ni novi podaci ne sadrže značajan procenat neregistrovanih gostiju koji, od Ulcinja do Žabljaka, ostvaruju možda i više od polovine ukupne turističke potrošnje.

Sjenku na uspjeh turističke privrede baca procjena da je, izuzev prirodnih ljepota, makar 2/3 onoga što naplaćujemo turistima: hrana, piće, usluga, smještaj, suveniri… uvezeno ili se rentira od strane stranaca (stanovi za izdavanje) bez prijave, registracije a time i bilo kakve koristi za lokalne zajednice i državu. Rat protiv sive ekonomije nije dobijen ako je, uz njegovu formalnu objavu, tu uopšte i bilo kakve borbe. Uz izuzetke koji potvrđuju pravilo, poput nedovršenog procesa fiskalizacije iz 2021. godine.

Ako priču o crnogorskoj samostalnosti u ekonomskom ogledalu svedemo na nivo pojedinca, osnovni pokazatelji postaju prosječna plata/zarada i penzija. U nezavisnost smo ušli sa zvaničnom prosječnom zaradom od  282 eura. Zapravo, ona je bila 63 eura veća pošto su tada podrazumijevajuće  naknade za prevoz i regres kasnije ukinute a ti su iznosi pridodati osnovnoj zaradi. Možemo, dakle, uzeti podatak da je prosječna zarada u drugoj polovini 2006. bila 345 eura. Danas je 825. Bezmalo, 500 eura više. Problem je ono što ekonomisti zovu kupovna moć. Sjetimo se podatka iz evropske statistike: za 15 godina savladali smo sedam stepenica na skali EU prosjeka. Sa 43 na 50 odsto. Tajna je u tome što je kumulativna inflacija od 2006. dostigla 80 odsto. I pojela dobar dio povišica. Pri čemu je danas, procentualno, možda i više onih koji primaju minimalnu zaradu nego što ih je bilo 2006. Slična je priča i sa penzijama. Ona je sa nekadašnji 142 eura porasla na 488. Ali danas ogromna većina penzionera prima minimalnu ili penziju tek nešto veću od nje.

To dodatno podstiče trend socijalnog raslojavanja među građanima Crne Gore. Tzv. srednji sloj, sistemski uništavan krajem prošlog vijeka, tek je u začetku. Sljedstveno, država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Djeca joj ,i dalje, tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.   Kako i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto. Zvanično. U stvarnosti je to znatno više.

Zoran RADULOVIĆ