Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu.

Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Rezultat je skoro pa paralisan intelektualni potencijal zemlje. Ljudima se ne napušta sigurnost i tako se centri moći, formalni i neformalni, cementiraju do te mjere da sami sebi drže panegerike.

Početak protiv ove duboko malograđanske svijesti je da prvo bude prepoznata – da ne živimo u samoobmanama.Problem  koji vidimo, možda i riješimo nekad. To bi bila korisna lekcija na punoljetstvo nezavisnosti.

MONITOR: Koliko smo danas nezavisni ili zavisni i od čega?

PERIĆ: Pitanje suvereniteta država je prilično rastegljivo. U današnjem vremenu teško se može govoriti o potpunoj nezavisnosti čak i najmoćnijih. Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće.

U najkraćem: zavisni smo od vlastodržaca koji svoju moć žele ukorijeniti, manje ili više snishodljivim, odnosom prema snažnijim akterima prije svega regionu – a ne bi moralo biti tako.

MONITOR: Kako vidite kampanju koja se odvija zbog Rezolucije o Srebrenici koja se ove sedmice razmatra u Ujedinjenim nacijama?

PERIĆ: Očigledno se nije razumio ni tajming ni svrha ove rezolucije. Balkan ne pokazuje da bilo šta uči iz prošlosti i zato slijede gorke lekcije. S tim da ostaje zaprepašćujuća logika kojom je i dalje jednom dijelu političke elite problem da zločince nazove zločincima. Kultura sjećanja i poštovanje prema žrtvama bi bio blagotovoran lijek, ali kad se on smjesti u usko politički kontekst onda dobijamo toksičnu scenu gdje se sve uklapa u teorije koje se kuju isključivo i samo u korist političke klase. Oni su jedva čekali tu priliku da dobiju „jaku temu“ i sada je koriste. Da je drugačije, prethodno bi poveli dijalog i makar unutar vlasti saopštili šta je stav iza koga nepokolebljivo stoje. Kakav god on bio.

Šta god da je Vlada odlučila bilo je jednostavnije da je bila jasna i ostala pri svom stavu i branila ga. Pazite, Vlada neće poslati ni ministra da prisustvuje tom glasanju, a slala je amandmane – već najavljuje da će na zasijedanju GS UN-a biti predstavnici naše Stalne misije, a to su prvi savjetnik i/ili treći sekretar i objašnjava da je to redovni dio njihovih aktivnosti. Poštovanje njima, ali valja da stanete iza svoje odluke – ponavljam, kakva god da je, a ne da isturate nižerangirane u diplomatskoj hijerarhiji.

MONITOR:  A Rezolucija o Jasenovcu, koju su na kraju potpisali i ZBCG, PES i Demokrate?

PERIĆ: Logika kojom peglate unutarkoalicione odnose time što predlažete rezolucije je bježanje od odluke u vezi sa rezolucijom o Srebrenici.

Cilj ove priče je bio da svako ima opravdanja za dalje zadovoljenja žudnje prema vlasti – rukovodstvo PES-a jer su oni sada kao nešto ispali jako mudri, mada su nas stavili u međunarodni kontekst koji je komičan. Rukovodstvo ZBCG-a sada gradi opravdanja zašto ostaje u vlasti i nadanju da će u njoj biti i na ministarskom nivou. Eto i teme koje skreću pažnju sa obećanja na kojima su dobili izbore. Na dobitku svi iz vlasti – građani na gubitku.

MONITOR: Šta to sve može donijeti Crnoj Gori, na ubrzanom evropskom putu kako se tvrdi?

PERIĆ: Uprkos ovakvoj domaćoj infantilnoj, neodgovornoj, a u nekim komponentama i navođenoj politici, ipak je namjera EU da nas primi u svoje članstvo mnogo snažnija od svega toga. Trebalo bi da se nešto mnogo krupno desi u narednim danima da ne dobijemo IBAR – koji je uzgred budi rečeno bio opravdanje Demokratama da ostanu u Vladi nakon izbora v.d. direktora Uprave policije. Sakrivanja iza velikih riječi i bježanje od preuzimanja odgovornosti – u najkraćem: to je naša trenutna, kako unutrašnja tako i spoljna politika.

MONITOR: Gdje je proces suočavanja sa prošlošću?

PERIĆ: Onamo gdje smo ga ostavili. Ne sporim napor onih koji se iskreno bore za pomjeranje u tom pravcu, ali njih je malo. Opet, dosta je onih koji u tom procesu drže pozu i neiskreno zastupaju stavove koji ukazuju na istorijske promašaje prije svega zajednice kojoj pripadaju. Svu tu nemuštost i neiskrenost koristi desnica da učvsrti svoje stavove gdje „ona brani svoje“. Kao i svugdje, i tu je potrebno inventivniji  i, ako hoćete, idejno promišljeniji pristup. Nije dovoljno samo da kažete oni su zli, mi smo dobri. Treba uvjerljivije objasniti genezu procesa i ponuditi drugačiji pravac djelovanja na tom polju – posebno u komunikaciji sa mladim generacijama koje nisu bile ni rođene devedesetih. Njima dugujemo punu informaciju, kako  ne bi nosili opterećenja koje im može ostaviti tadašnja generacija. Za to je potrebna velika posvećenost koje nam fali na svakom koraku.

MONITOR: DPS se ponaša kao da je antiratna partija, a ne partija koja je vodila zemlju devedesetih. Kako to vidite?

PERIĆ: DPS je bio dobrovoljni saučesnik i značajnim dijelom i generator dešavanja iz devedesetih. Valjalo bi  da kada osuđuju druge, to učine i u vezi sa protagonistima iz svojih redova. Ako podsjećate na zločine  nakon određenog protoka vremena, onda markirajte i najblaže rečeno političke pomagače tih zločina. Važno je praviti distancu i od zločina i od zločinaca, ali i od njihovih voljnih i nevoljnih političkih saučesnika.

Distanca u odnosu na devedesete pravljena je neiskreno. Da nije tako, ne bismo ih sada opet intenzivno živjeli: od narativa o ugroženosti, pa sve do sindroma Jezde i Dafine, koji današnjim rječnikom zvuči – kripto ekonomija i visoke plate sa malo rada.

MONITOR:  Koliko je Đukanovićev sistem i dalje živ?

PERIĆ: On je doživio blagu mutaciju, ali to je i sada svojom suštinom vladajući sistem. Promijenila se vlast, ali sistem vlasti je ostao netaknut. Ne samo pojavnim oblicima, već i samom prirodom. To je dodatno osnaženo i činjenicom da je značajan broj ljudi iz stare nomenklature i  u novoj, jer „postavgustovske“ vlasti po pravilu nisu htjeli za saveznike one koji umiju da kritikuju, već one koji umiju da poslušaju.

Svijest da je partija osnovna poluga kontrole društva je preživjela. To prati klijentelizam, kronizam i korupcija – za sada ne  kolosalnih razmjera, ali nije ni DPS u početku uronio u nju. I njima su trebale godine i decenije da ovladaju korupcionim šemama  najšireg opsega. Za početak, tu je djelo organizovane korupcije – partijsko zapošljavanje. Dakle, organizovano raspolaganje opštim interesom na način da štitite interes užeg kruga ljudi kako bi oni imali moć da onda vladaju cijelom zajednicom.

Značajan dio „krupnih igrača“ u raznim sferama sada uz novu vlast, da su pomenuta partijska zapošljavanja dio izbornog inžinjeringa i da se sloboda pojedinca žrtvuje zarad stabilokratije vlasti.

Ono što je moglo biti oštar instrument otklona od prethodnih praksi: hapšenja „krupnih riba“ koja su se dešavala još nemaju pravni epilog, a ako su samo bazirana na Sky prepisci, a presude im zavise od kadrova nereformisanog sudstva – onda se može očekivati i da ti ljudi mogu  biti na slobodi u ne tako dalekom roku, i  da će moći tužiti državu i dobiti odštetu. Cio taj proces je pratila djetinjasta potreba najviših funkcionera tri Vlade nakon 2020. godine – da se pokažu istorijskim ličnostima koji čiste Augijeve štale. Oni su bili kadri za taj poduhvat taman onoliko koliko sliče Heraklu. Želeći herojski mit, oni su od javne scene napravili lakrdiju. Treba nam preokret.

Milena PEROVIĆ