Povežite se sa nama

PERISKOP

Prirodnost i neprirodnost

Objavljeno prije

na

Osobnom strašću u odnosu na književne vrijednosti, ali i nezaborave umjetničkih vrhova htio sam, u ovom svom iznimno radno-frekventnom ljetu, oživjeti avgustovske večeri u najprometnijoj sarajevskoj šetnici, Ferhadiji i na mostu Festina lente (Požuri polako)…

 

Kao pobornik, i to strasni, poetskog teatra, ali i popularne ulične umjetnosti, sa glumcima Ademom Smailhodžićem i Alijom Aljovićem odnosio sam se teatarskim načinom prema vrhunskoj poeziji Alekse Šantića, Maka Dizdara i Miroslava Krleže. Imao sam jaku i tajnu namjeru da promoviram svoj teatarski projekat Mali poetski teatar Nausikaja, ali i mnogo prizemnije namjere čitanja, javnog čitanja poezije pred najširim slojevima, uglavnom nezainteresirane publike, koja se na poprištu ove teatarske akcije sasvim slučajno našla u ambijentu posttropske i postkišne večeri u sarajevskoj Ferhadiji.

U ugodnom druženju sa veličajnim mostarskim tvorcem stihova Ostajte ovdje, Veče na Školju, Pretprazničko veče, O klasje moje našli su se u publici mnogi dragi ljudi, među kojima i Jovan Divjak i Esad Kočan.

Međutim, naišao je i bosanskohercegovački pjesniki dramatičar, koji nije bio u ovom mom recentnom izboru.

Gotovo šeretski podrugljivo upitao me je: A gdje sam ja ovdje? Odgovorio sam: Ovo što mi interpretiramo su klasici, a ti si suvremeni pjesnik.

Bilo je u tom pitanju i odgovoru puno simboličke, na jednoj strani prirodnosti, na drugoj, pak, strani krajnje neprirodnosti. Jer, bilo je logično da interpretiramo u okvirima svojih mogućnosti velikane pjesničke meštrije, ali i da izostavimo one koji po svojoj vrijednosti nisu niti blizu Krležinoj, Dizdarovoji Šantićevoj poetskoj moći.

Otsustvo kritičnosti ovoga sarajevskog i bosanskohercegovačkog pisca nije me iznenadilo, jer živimo u vremenima japajakanja, potpuno izgubljenih kriterija, u odsustvu i najminimalnijih oblika umjetničke kritike. Naravno,samokritika je na ovim našim prostorima apsolutna terra incognita.

Ovom pjesniku pametnije bi bilo da je ostao u publici koja je sa golemim interesovanjem pratila interpretiranje dijela Šantićevoga opusa. Možda bi na taj način obogatio i vlastita poetička saznanja.

Međutim, bahatost i totalna nekritičnost obilježavaju naše doba. Neprirodnost tog pjesnički samozaljubljenog gledanja u nebo i uzdignutih brada govori da ne postoji prag našeg opšteg potonuća u svakovrsnu osrednjost, ne samo literarnu.

Ovaj je pjesnik samo zoran primjer da još nismo dodirnuli dno,već da strelovito klizimo u primitivizam neviđenih razmjera.

Sve počinje od najmlađih dana i potpune okupiranosti učenika u osnovnim školama dajdžestiranim sadržajima kapitalnih literarnih djela svjetskih klasika. Tu već uveliko cvjeta primitivni poriv skriven pod plaštovima tzv. svjetske klasike. Nismo u stanju odgojiti relevantnu književnu publiku jer dajdžesti velikih djela to učiniti ne mogu.

I samozaljubljeni literat dio je opšte neznalačke, nekompetetne, u krajnjem ishodu nekulturne plime koja zapljuskuje čak i katedre naših fakulteta, na kojima bi se trebala proučavati savremena i klasična književnost. U krajnjoj neprirodnosti njegovog ponašanja iščitava se opasni sindrom naše nekritične stvarnosti. Svi oni koji se u literarnim krugovima ponašaju poput njega, šire literarnu nekompetentnost i kontaminiraju našu kulturnu stvarnost opštom provincijalnošću duha.

Dokle ćemo biti zarobljenici i taoci krajnje nekulturne politike koju vode, ili u najboljem slučaju tolerišu naša ministarstva kulture i svekolika vlast u kulturi?

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Vušurovićev dramski opus

Objavljeno prije

na

Objavio:

Željko Vušurović, temeljno obrazovani dramaturg  u knjizi  Deportacija i druge drame emanira tri ozbiljna kvaliteta: iznimnu uronjenost u našu savremenost, zanimljiv realistički prosede, te rijetko autentičan govor dramskih likova. Zasluge što je ova knjga objavljena pripadaju odvažnom zemunskom izdavaču Draganu Stojkoviću

 

Da nije bilo odvažnog izdavača Dragana Stojkovića, koji moderira i predvodi nakladištvo zemunskog izdavača Most ArtJugoslavija, još zadugo šira čitateljska publika, pa sljedstveno tome i ,,krojači” teatarskih repertoara, bili bi prikraćeni za ugodu susreta s dramskim djelima Željka Vušurovića. Stojković se prihvatio da uz, u teatru izvedenu dramu Deportacija, u knjigu Deportacija i druge drame uvrsti i Vušurovićeve tekstove Ogrlica, Pismo i Demonstracije.

Vušurović, temeljnim obrazovanjem dramaturg, ovom knjigom emanira tri ozbiljna kvaliteta: iznimnu uronjenost u našu savremenost, zanimljiv realistički prosede, te rijetko autentičan govor dramskih likova. Poseban kvalitet čini piščeva sposobnost da dramski zaplet okonča neočekivanostima tragičkog akcenta.

Tempo-ritamska orkestracija pojedinih prizora daje mogućnost da se predstave nastale na Vušurovićevim tekstovima organiziraju glede mizascenskog tlorisa precizno, do kraja poštujući pravila postavke u realističnoj ravni…

Apsolutno angažiran autor se hrabro upušta u sučeljavanje sa političkim anomalijama postjugoslovenskog doba. Njegovo učitavanje u neuralgije poglavito crnogorskog političkog  ambijenta, koje ponajbolje poznaje, rezultiraju dramskim likovima koji nose duboku tragičku sadržajnost.

Tome je odličan pimjer Vušurovićeva drama Pismo.

U toj drami u čudesnoj oporuci prijateljima i drugovima preminuli pokazuje čitav spektar ljudskih anomalija, izopačenosti protagonista svekolikog društvenog kala i kloake karakteristične za prostore naših bantustana u kojima trajemo nimalo sretne živote.

Svi tekstovi ovog autora nose, ako ne direktan, onda snažno asocijativan angažman za mijenjanje tmurnih balkanoidnih prilika evidentnog trulenja na malomišćanski intoniranim sudbama, u lavirintima beznadnog života, nerijetko determiniranog političkim odlukama koje ostaju u sferi ratnog zločina za sva vremena.

Vušurovićevi likovi i kada ne završavaju tragično obilježeni su za čitav život i osuđeni na dugotrajnu patnju. Njegovi dramski tekstovi nose latentnu žeđ za katarzom, koja rijetko dolazi…

Naravno da se dramski tekstovi provjeravaju i potvrđuju na pozornici, tako da i njihovu provjeru treba sačekati nakon praizvedbi, ali doza hrabrosti Željka Vušurovića u suočenju s krupnim problemima današnjice već u literarnom obliku je imponirajuća i nesvakodnevna.

Ključ za kritičko sagledavanje, kao i redateljsko-glumačku interpretaciju leži zasigurno u jednako odvažnom pristupu teatarskih djelatnika u suočavanju sa ovim dramskim polifonijama.

Što se prije vođstva naših teatara odluče postaviti drame ovoga rasno talentiranoga pisca bićemo svi zajedno bliži tako neophodnim katarzičnim trenucima.

Kao i knjige Eve Grlić Sjećanja, Radeta Radovanovića Smeh pod vešalima i Vušurovićeva zbirka drama, tog u nakladništvu toliko deficitarnog književnog žanra, pokazuje da se, u vremenima opće komercijalizacije i tabloidizacije, poneki nakladnik ,,ravna” prema mjerilima poštovanja visoke razine književnog kvaliteta, ne osvrćući se na opće promicanje jeftinoće i različitih oblika šunda i kiča, koji sve više zagađuju naše (ne)kulturne prostore, nanoseći nesagledive posljedice, ne samo ovoj nego i narednim generacijama čitatelja i gledatelja. Izdavati ovu kvalitenu, krajnje nekomercijalnu literaturu, kao da je za svoju sudbinu i svojevrsni znak odabrala ova nakladnička produkcija.

Vušurović koji čeka, tek, valorizaciju svoga dramatskog pisma, ipak je, ovom knjigom, zasigurno bliži, ako ne pozorničkoj, onda sigurno čitateljskoj književnoj valorizaciji, jer ova knjiga pomaže razumjevanju neuralgija našeg tragičnog vremena.

Knjiga koju sam čitao kao svjedok ovog našeg nesretnog i po mnogo čemu apokaliptičnog doba.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Na prvom ispitu pad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Položio sam niz ispita tokom studija, dakle dodiplomskih, diplomskih i postdiplomskih. Radovao se  svakoj savladanoj univerzitetskoj rigorozi, a pao sam na kafanskom ispitu

 

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća doživio sam da padnem na jednom ispitu…

Položio sam niz ispita tokom studija, dakle dodiplomskih, diplomskih i postdiplomskih. Radovao se  svakoj savladanoj univerzitetskoj rigorozi, a pao sam na kavanskom ispitu!?

Direktor nekadašnjeg hercegovačkog poljoprivrednog giganta Hepoka angažirao me da u godini kada je obilježavana stoljetnica organizirane proizvodnje vina u Hercegovini osmislim i režiram niz manifestacija u svim hercegovačkim ,,vinskim destinacijama”. Dogovor oko ove zamamne manifestacije bio je na prigodnom ručku s hercegovačkim delicijama, u tada prelijepom mostarskom Hotelu Ruža. Na ručku su uz generalnog direktora Kažimira Jelčića bili i svi članovi Hepokovog direktorija. Na upit što će se piti uz obilnu gozbu istrčao sam… Naime, to je bilo doba kad je Hepok na tržište lansirao vino Herceg. Oduševljen ovim napitkom predložih da meni posluže dobro rashlađen Herceg… U trenutku je nastala prilično neprijatna šutnja, a primjetio sam kod članova direktorija i poneki osmijeh.

Jedan od direktora, koji mi je bio mostarski susjed, poslije neprijatne stanke obrati mi se riječima: ,,Znaš šta, Gradimire, cijenimo mi to što ti radiš, ali ovo što si sad izgovorio nemoj kazivati bar pred nama nikada više… Kod nas postoje samo dva kvalitetna vina, Žilavka i Blatina… Sva ostala idu u pomije…”.

Dakle, prvi moj vinadžijski istup bio je potpuno neuspješan… A vijeće ocjenjivača bilo je iznimno respektabilno. ,,Tresnuo” sam na ispitu pred superiorim znalcima enoloških znanosti… Sam pao – sam se ubio…

Da ne bih tako nastavio da se brukam počeo sam se družiti s nekim od sarajevskih i mostaskih stručnjaka za sve vrste vinskih mušica… Ponajbolje savjete davao mi je mostarski pjesnik i slikar Vlado Puljić. S njim sam pohodio nekada čuvenu boemsku mostarsku kafanu Kod Ćule, gdje je pjesnik i novinar Mišo Marić proglasio novu tendenciju u stvaralaštvu ,,ćulizam”…

Naravno, nezaboravne lekcije iz enoloških disciplina i kavanskog strastvovanja dobivao sam u dubrovačkim i šibenskim noćima od pjesnika i prijatelja, Luke Paljetka.

Nezaboravni su bili ti šibenski tulumi u kojima bi Paljetak, nimalo slabije od Omera Hajama, nalazio pjesničku kaligrafiju vinskog tipa. Učio me vinskim uzletima i Milosav Buca Mirković, najbolji poznavalac čuvene vinske sorte Temjanika. Kasnije sve sam strasniji obožavatelj bio makedonskih vina T'ge za jug i naravno Temjanike

Ipak, vinsko učilište Nijaza Durakovića ne zaboravlja se lako. Plemeniti je Nijo iznašao čak i ajet u časnom Kur'anu koji navodno u nekim prilikama dozvoljava uživanje u vinskim čarolijama.

Zemaljski dani teku, a i poneke večeri i noći ukrašene zujanjima tih  divnih vinskih mušica… Nikako da sebi oprostim taj mostarski pad na ispitu pred uvaženim vinskim ekspertima.

Sve rjeđe odlazim u Hercegovinu, gdje je u mostarskom naselju Cim velikan južnjačke lirike Hamza Humo napisao možda najljepše himnične verse: ,,od Cima do Rima/ od Žilavke i Blatine/ nema boljeg vina…”

Tako premudri Hamza, a u sjećanje dolazi i Ivo Andrić sa zbirkom kratkih noveleta U Počitelju na kamenu gdje egzistira i briljantni zapis ,,Vino zvano Žilavka“.

Kako ljetnji dani osvajaju listove kalendara sve češće se prisjetim i Andrića i Hajama i sjajne zbirke Vlade Puljića Vinska mušica.

Eto, zemaljski i vinski dani teku.

U zdravlje!

Živjeli i preživjeli!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Radio, dobri stari radio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vraćaju se stare strasti. Nešto serioznije pratim Radio Beograd, posebno neke emisije iz njegove programske šeme. Stari sam ovisnik o emisiji ,,Kod dva bela goluba”. To je rijedak primjer vhunski profesionalnog logisticiranja medija

 

U jednoj fazi života bio sam vezan za medij radija i uopće kulturu radiofonije. Danas, pak, vraćaju se stare strasti. Nešto serioznije pratim Radio Beograd, posebno neke emisije iz njegove programske sheme. Stari sam ovisnik o emisiji Kod dva bela goluba. To je rijedak primjer vhunski profesionalnog logisticiranja medija.

Prepoznaje se sigurna urednička koncepcija i seriozna priprema svakog detalja emisije, a nije zanemariva i participacija beogradskih glumaca; primjetan je medijski visoko vibrantan niz priloga Jadranke Selec i Milana Cacija Mihailovića. Visoka govorna kultura uz višegodišnje stapanje sa suštinama koncepta ove emisije omogućuju korištenje naboljih potencijala beogradskog glumstva srednjih i zrelijih generacija. A posljednja izdanja ove nevjerojatno popularne i pitke emisije koja nas asocira i vraća zaboravljenim i legendarnim ličnostima i kulturno-povijesnim toponimima, posebno onim vezanim za stari Beograd, rijetka su razgalica za svakog pasioniranog slušatelja. Stvarajući amosferu posebno potenciranu rafinmanom muzičkog sloja emisije daje se mogućnost slušateljstvu da se učitava kreiranom atmosferom.

Prilozi novinarke Aleksandre Paladin, kao i kompletnog uredništva dnevnopolitičkog programa, moćna su žurnalistička ostvarenja, koja, zasigurno baštine bogata iskustva prethodnih generacija majstora novinarstva u različitim redakcijama ove velike medijske kuće…

Govorim uglavnom o Prvom programu, a tek kakve radijske poslastice kriju Drugi i Treći program Radio Beograda…

Kako je, posebno u današnjim propuh vremenima, sve manje slušatelja sa izgrađenim ukusom za radijske sadržaje, to je dominacija muzičkih sadržaja sve snažnija.

Otklanjajući svaku pomisao da se provuče bilo kakav jeftini muzički sadržaj, osobito svojim odbirom dominantnu ulogu u programskom formiranju sadržaja emisija igra urednička imaginacija Dragana Dimića, posebno senzitivno ispoljena u emisijama glazbenih spomenara.

Prilozi Aleksandra Ćirića, kad je u pitanju suvremena poezija, primjeri su moćnh izvida i precizno zaokruženih uvida u ovaj vid radijskog artikuliranja.

Radio Beograd njegovao je i ustrajno njeguje odnos prema reportažama iz obične svakodnevice, pa emisiju Kojekuda smatram iznimno reprezentativnom za ovaj vid radijskog artikuliranja. Govornom kultivatu i temeljitom lektoratu Radio Beograd posvećuje posebnu pozornost. Ljepota  govora u programima ove radio stanice nikada nije bila upitna. Dapače, bila je  pretpostavka osiguranja slušanosti programa centralne radijske kuće Srbije!

Ono što posebno fascinira je neraskidiv odnos sa još živim žurnalističkim legendama ove medijske kuće.

Trudeći se da obuhvate programskim sadržajima i hendikepirane osobe, urednici Radio Beograda šire i jednu široko realiziranu i dobro znanstveno utemeljenu programsku zastupljenost takvih ooba na radijskim valovima.

Primjerom senzitivnosti za različitost, drugo i drugačije smatram emisiju na romskom jeziku Svijet Roma, gdje briljira svojim prilozima novinarka Una Beriša.

Širina obima programskih sadržaja sva tri programa Radio Beograda, i u ovim iznimno složenim vremenima po raznim pitanjima, ova medjska kuća je držala i održava visoki kvalitet vlastite produkcije. Zato preferiram, u svako doba noći i dana, stari dobri radio!

Preciznije Radio Beograd!

Ne skrećite ni vi sa te frekvencije. Bićete zavoljni, jamčim kao stari radioplovac valovljem beogradske ugledne radijske kuće!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo