Povežite se sa nama

PERISKOP

Prirodnost i neprirodnost

Objavljeno prije

na

Osobnom strašću u odnosu na književne vrijednosti, ali i nezaborave umjetničkih vrhova htio sam, u ovom svom iznimno radno-frekventnom ljetu, oživjeti avgustovske večeri u najprometnijoj sarajevskoj šetnici, Ferhadiji i na mostu Festina lente (Požuri polako)…

 

Kao pobornik, i to strasni, poetskog teatra, ali i popularne ulične umjetnosti, sa glumcima Ademom Smailhodžićem i Alijom Aljovićem odnosio sam se teatarskim načinom prema vrhunskoj poeziji Alekse Šantića, Maka Dizdara i Miroslava Krleže. Imao sam jaku i tajnu namjeru da promoviram svoj teatarski projekat Mali poetski teatar Nausikaja, ali i mnogo prizemnije namjere čitanja, javnog čitanja poezije pred najširim slojevima, uglavnom nezainteresirane publike, koja se na poprištu ove teatarske akcije sasvim slučajno našla u ambijentu posttropske i postkišne večeri u sarajevskoj Ferhadiji.

U ugodnom druženju sa veličajnim mostarskim tvorcem stihova Ostajte ovdje, Veče na Školju, Pretprazničko veče, O klasje moje našli su se u publici mnogi dragi ljudi, među kojima i Jovan Divjak i Esad Kočan.

Međutim, naišao je i bosanskohercegovački pjesniki dramatičar, koji nije bio u ovom mom recentnom izboru.

Gotovo šeretski podrugljivo upitao me je: A gdje sam ja ovdje? Odgovorio sam: Ovo što mi interpretiramo su klasici, a ti si suvremeni pjesnik.

Bilo je u tom pitanju i odgovoru puno simboličke, na jednoj strani prirodnosti, na drugoj, pak, strani krajnje neprirodnosti. Jer, bilo je logično da interpretiramo u okvirima svojih mogućnosti velikane pjesničke meštrije, ali i da izostavimo one koji po svojoj vrijednosti nisu niti blizu Krležinoj, Dizdarovoji Šantićevoj poetskoj moći.

Otsustvo kritičnosti ovoga sarajevskog i bosanskohercegovačkog pisca nije me iznenadilo, jer živimo u vremenima japajakanja, potpuno izgubljenih kriterija, u odsustvu i najminimalnijih oblika umjetničke kritike. Naravno,samokritika je na ovim našim prostorima apsolutna terra incognita.

Ovom pjesniku pametnije bi bilo da je ostao u publici koja je sa golemim interesovanjem pratila interpretiranje dijela Šantićevoga opusa. Možda bi na taj način obogatio i vlastita poetička saznanja.

Međutim, bahatost i totalna nekritičnost obilježavaju naše doba. Neprirodnost tog pjesnički samozaljubljenog gledanja u nebo i uzdignutih brada govori da ne postoji prag našeg opšteg potonuća u svakovrsnu osrednjost, ne samo literarnu.

Ovaj je pjesnik samo zoran primjer da još nismo dodirnuli dno,već da strelovito klizimo u primitivizam neviđenih razmjera.

Sve počinje od najmlađih dana i potpune okupiranosti učenika u osnovnim školama dajdžestiranim sadržajima kapitalnih literarnih djela svjetskih klasika. Tu već uveliko cvjeta primitivni poriv skriven pod plaštovima tzv. svjetske klasike. Nismo u stanju odgojiti relevantnu književnu publiku jer dajdžesti velikih djela to učiniti ne mogu.

I samozaljubljeni literat dio je opšte neznalačke, nekompetetne, u krajnjem ishodu nekulturne plime koja zapljuskuje čak i katedre naših fakulteta, na kojima bi se trebala proučavati savremena i klasična književnost. U krajnjoj neprirodnosti njegovog ponašanja iščitava se opasni sindrom naše nekritične stvarnosti. Svi oni koji se u literarnim krugovima ponašaju poput njega, šire literarnu nekompetentnost i kontaminiraju našu kulturnu stvarnost opštom provincijalnošću duha.

Dokle ćemo biti zarobljenici i taoci krajnje nekulturne politike koju vode, ili u najboljem slučaju tolerišu naša ministarstva kulture i svekolika vlast u kulturi?

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Šta je nedostajalo Ivi Loli?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nekada ulica Ive Lole Ribara odlukom savremenih političkih barbara preimenovana je u Svetogorsku.   Nemam  ništa protiv naziva Svetogorska, jer je Sveta Gora civilizacijski, a ne tek religijski toponim. A i da je samo religijski toponim smetalo mi ne bi. Ali ukinuti ulici u središtu Beograda po imenu jednog od najomiljenijih narodnih heroja narodnooslobodilačke borbe političko je divljaštvo nedostojno kosmopolitskog i slobodarskog  Beograda

 

Kada sam u Beogradu nerijetko prođem ulicom koja danas nosi naziv Svetogorska. Idem tom ulicom ako ništa a ono da sa prisjetim i uživo podsjetim čeda (jednog od teatarskih i arhitektonskih čeda!) velikog redatelja i arhitekte Bojana Stupice, dakle renovirane i temeljno obnovljene zgrade Ateljea 212, pa onda bacim, naravno, nostalgičan pogled i na čuvenu Srpsku kafanu…

Ali, sve to mi pomuti potpuno nelogična, gotovo zaumna odluka gradskih vlasti srpske prestonice da se ulica u kojoj su situirane ove dvije meni drage markacije, glede imena potpuno i krajnje politički subverzivno promjeni. Nekada ulica narodnog heroja Ive Lole Ribara odlukom suvremenih političkih konzervativaca i barbara preimenovana je u Svetogorsku ulicu!?

Nemam ništa protiv naziva Svetogorska, jer je Sveta Gora civilizacijski,a ne tek i samo religijski toponim. A i da je samo religijski toponim smetalo mi ne bi. Ali,  ukinuti ulici u središtu Beograda po imenu jednog od najomiljenijih, a i najmlađih narodnih heroja iz doba narodnooslobodilačke borbe političko je divljaštvo nedostojno građana kozmopolitskog i slobodarskog grada Beograda.

Znam da je na političkim pozornicama svih balkanskih bantu državica, osobito onih nastalih raspadom Jugoslavije, prisutan,i to u sve većoj mjeri, politički i povjesni revizionizam. Svejedno, pitam se šta je nedostajalo Ivi Loli Ribaru da bi mu bila uskraćena  zaslužena počast da se u Beogradu ulica u centru grada zove njegovim imenom!?

Vjerovatno mu je golemi minus u gradu u kojem presuđeni ratni zločinac promovira svoje paškvile i goleme laži, čak negira i genocid u Srebrenici, bilo to što je prije svega do posljednjeg daha bio i ostao antifašista. Živimo,nažalost,vrijeme svojevrsnog javnog pomilovanja i amnestiranja (čak i sudskog!?) četničkih i ustaških ratnih zločinaca.

Kao što se stidim ukidanja naziva ulice u Beogradu koja je godinama bila ulica Ive Lole Ribara, tako me sram obuzima od pomisli da u mom rodnom Mostaru ulice dobivaju ustaški koljači poput Francetića, a da se u Sarajevu koplja lome oko minornog pisca ali značajnog pripadnika fašističkog pokreta Mustafe Busuladžića.

Jedno je izvjesno: fašizam je vojnički pobjeđen zahvaljujući ponad svega genijalnosti Josipa Broza Tita i njegovih slavnih komandanata, ali nikada ne smijemo smetnuti s uma da su razni oblici njegove suvremene reinkarnacije u takvoj ekspanziji da moramo borbu protiv tog planetarnog zla voditi stalno…

Svuda i na svakom mjestu!

Ivo Lola Ribar je bio antifašista i zasigurno zaslužuje ulicu u Beogradu. A onima koji su mu oteli ulicu ionako je, u bližoj ili daljoj budućnosti, suđeno da završe svoje sramne političke karijere na smetljištu historije!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Put u teokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da smo vrlo blizu da sve, ili bar većina država, svojevrsnih bantustana nastalih od velike i moćne Jugoslavije, postanu teokratske države

 

Posljednjih dana ne da mi snu na oči riječ koja se u srpskom jeziku izgovara teokratija, a u hrvatskom jeziku ona ima inačicu koja glasi teokracija.

Bojim se da smo vrlo blizu da sve, ili bar većina država,svojevrsnih primitivnih bantustana nastalih od velike i moćne Jugoslavije, postanu teokratske države. Načuditi se nisam mogao pokretima,crkvenim obredima van crkava, takozvanim litijama diljem drage mi i pitoreskne Crne Gore. Zanijemio sam pred srednjovjekovljem usred 21.stoljeća.

No Crna Gora niti je jedini, a možda ni najbolji primjer za narastanje moći religijskih lidera,obzirom da smo svjedoci,nažalost, temeljih naukovanja religije i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Političari kojima je narod na izborima povjerio predstavljačku i predsjedničku volju i moć iskazuju pravo stanje stvari da su oni tek lutke na koncu vjerskih lidera koji su sa svojih propovjedaonica štimovali glasačko tijelo da baš ti političari dobiju mandate. Na teritoriji cijele  Jugoslavije već uveliko postoje teokratska društva, a uskoro će, siguran sam, biti temeljem njih ostvarene i teokratske države.

Ne poznajem niti jednu sekularnu državu u civiliziranom svijetu u kojoj se u udarnim terminima medija i na naslovnim stranicama pojavljuje više sveštenika, ne poznajem ni jedan državni sistem u kojem se predsjednici država češće konzultiraju o sudbinskim pitanjima naroda sa vjerskim prelatima i najvišim klerikalnim vođstvom. To je jedini novi izum na južnoslavenskim prostorima. Taj izum ima, na žalost, sjajan humus u vlastitom primitivizmu.

U državama Zapadnog Balkana dešava se retroaktivni i krajnje retrogradni proces u kojem hodže i popovi i bukvalno preuzimaju vlast. Nema sumnje da klizimo u stravično retrogradni proces teokratizacije, pa neka znaju  moji crnogorski prijatelji da crnogorsku državu treba braniti od nasrtaja teokratski primitivnih, ali račundžijski najjačih snaga crkvenih. Teokracija osvaja Balkan.

Pokoriti se toj logici znači vratiti se nekoliko stoljeća unatrag i umjesto molitvi i jačanja duhovnosti uvećavati bukvalnu političku moć i materijalne resurse vladajućih vjerskih zajednica.

Svećenike u bogomolje, a politiku u parlamente. Bez toga potonućemo u teokratske obrasce življenja!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

O majmunima, ribama i grafičkom dizajnu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Branko Bačanović Bambi, stvaralac crnogorske korjenike i danas vezan za tivatske kalete i balustrade, sa čak 189 umjetničkih radova obradovao je sarajevsku publiku,koja je  u Gradsku galeriju Collegium Artisticum  došla u primjerenom broju da se pokloni njegovom četrdesetogodišnjem staralačkom djelu

 

Od gradskih i kantonalnih vlasti dobrano zaboravljenu,a od likovnih stvaralaca i njihovih udruga razvlaštenu Gradsku galeriju Collegium Artisticum u Sarajevu, prije neku večer oživio je, likovno funkcionalizirao,staroj namjeni vratio grafički dizajner,trenutno najuspješniji u Bosni i Hercegovini, Branko Bačanović Bambi. Stvaralac crnogorske korjenike i dan danas vezan za tivatske kalete i balustrade, sa čak 189 umjetničkih radova obradovao je sarajevsku publiku, koja je došla u primjerenom broju da se pokloni četrdesetogodišnjem stvaralačkom djelu sina negdanjeg uglednog prvaka sarajevske Opere, Milivoja Bačanovića. U organizacijskom smislu najzaslužniji je IMIC,internacionalno pozicionirana udruga koju je osnovao istaknuti bosanski franjevac, fra Marko Oršolić. Tu prijatnu večer teško je izbrisati iz sjećanja i asocijacija publike prisutne otvaranju likovno razbokorene i raskošne svetkovine grafičkog dizajna,pa i grafizma, uopće.

Bačanović je dominantno izložio teatarski plakat koji je i zaštitni znak njegovog putovanja i bivstvovanja u likovnoj umjetnosti.Ali Bambi nebi bio Bambi da ovu likovnu gozbu nije dosolio i drugim maštovitim grafičkim radnjama, kakvi su ciklusi posvećeni inspirativnim vrelima čudesnog svijeta riba, ptica, bizona, majmuna…

Neki eksponati izišli su iz okvira slike i postali samostojeće skulpture. I filmski plakati, istina ne tako brojni,koje je radio za ostvarenja sineasta poput Vefika Hadžismajlovića i Emira Kusturice, pokazali su dvije najbitnije karakteristike Bačanovićevog grafičkog ritualiziranja životnih pojava.

Prva karakteristika je umjetnikovo svjesno povlačenje pred dominantnošću osnovnog sadržaja produkovanog teatarskom ili filmskom umjetnošću. Druga karakteristika je nevjerojatan sklad grafema i boja koje čine zajedničko likovno bogatstvo. Tu je i Bačanovićevo snatrenje nad prijesnim svijetom koji nas okružuje.Umjetnik iskazuje vrlo suptilan vid stilizacije, koji je nekada sadržan u finim varijacijama osnovnog motiva ili njegovim grafičkim metamorfozama, a ponekad u iznenađujućim odstupima i od vlastitog poetičkog pisma, ne radi puke atrakcije već radi stvaranja, komponiranja nove stvarnosti, koja ne pripada prostomimezijskoj logici, već logici grafike neštafelajnog tipa.

Bačanović, evidentno, istražuje puštajući mašti da ga vodi u predjele nesaznatog i neistraženog.

Izložba svojom serioznošću, brojnošću eksponata i ukupnom postavkom u svim prostorima Collegium Artisticuma uspostavlja iznimno visoke standarde i vraća dobrano poljuljane kriterije ovog nekada elitnog sarajevskog izlagačkog prostora i okupljališta sarajevskeintelektualne elite.

Da stilski dosljedno zaokruži likovni karusel kroz četrdesetogodišnje likovno traganje i strastvovanje Bačanović je ovu prekrasnu večer uokvirio i bitno ukrasio nenametljivom, a moćnom glazbenom pozadinom madrigala i moteta u interpretaciji svoga oca, velikog Milivoja Bačanovića.

Zakićen brojnim nagradama i priznanjima diljem evropskih manifestacija grafičkog dizajna Branko Bačanović je napravio i svojevrsnu knjigu,a ne tek i samo katalog.

Ukupnoj veličanstvenosti ove soareje grafičkog dizajna doprinijeli su i brojni gosti iz zemlje i inostranstva gdje ističem Svetlanu Broz,fra Ivana Šarčevića, direktora Sarajevske zime Ibrahima Spahića, novinara i publicistu Dragu Pilsela.

Prohladna sarajevska siječanjska noć u kojoj smo se sjetili najsretnijih izlagačkih svetkovina Collegiium Artisticuma, kada su ovim prostorima harali Mersad Berber, Dževad Hozo, Ismar Mujezinović.
Bambijeva soareja za nezaborav!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo