Povežite se sa nama

PERISKOP

Prirodnost i neprirodnost

Objavljeno prije

na

Osobnom strašću u odnosu na književne vrijednosti, ali i nezaborave umjetničkih vrhova htio sam, u ovom svom iznimno radno-frekventnom ljetu, oživjeti avgustovske večeri u najprometnijoj sarajevskoj šetnici, Ferhadiji i na mostu Festina lente (Požuri polako)…

 

Kao pobornik, i to strasni, poetskog teatra, ali i popularne ulične umjetnosti, sa glumcima Ademom Smailhodžićem i Alijom Aljovićem odnosio sam se teatarskim načinom prema vrhunskoj poeziji Alekse Šantića, Maka Dizdara i Miroslava Krleže. Imao sam jaku i tajnu namjeru da promoviram svoj teatarski projekat Mali poetski teatar Nausikaja, ali i mnogo prizemnije namjere čitanja, javnog čitanja poezije pred najširim slojevima, uglavnom nezainteresirane publike, koja se na poprištu ove teatarske akcije sasvim slučajno našla u ambijentu posttropske i postkišne večeri u sarajevskoj Ferhadiji.

U ugodnom druženju sa veličajnim mostarskim tvorcem stihova Ostajte ovdje, Veče na Školju, Pretprazničko veče, O klasje moje našli su se u publici mnogi dragi ljudi, među kojima i Jovan Divjak i Esad Kočan.

Međutim, naišao je i bosanskohercegovački pjesniki dramatičar, koji nije bio u ovom mom recentnom izboru.

Gotovo šeretski podrugljivo upitao me je: A gdje sam ja ovdje? Odgovorio sam: Ovo što mi interpretiramo su klasici, a ti si suvremeni pjesnik.

Bilo je u tom pitanju i odgovoru puno simboličke, na jednoj strani prirodnosti, na drugoj, pak, strani krajnje neprirodnosti. Jer, bilo je logično da interpretiramo u okvirima svojih mogućnosti velikane pjesničke meštrije, ali i da izostavimo one koji po svojoj vrijednosti nisu niti blizu Krležinoj, Dizdarovoji Šantićevoj poetskoj moći.

Otsustvo kritičnosti ovoga sarajevskog i bosanskohercegovačkog pisca nije me iznenadilo, jer živimo u vremenima japajakanja, potpuno izgubljenih kriterija, u odsustvu i najminimalnijih oblika umjetničke kritike. Naravno,samokritika je na ovim našim prostorima apsolutna terra incognita.

Ovom pjesniku pametnije bi bilo da je ostao u publici koja je sa golemim interesovanjem pratila interpretiranje dijela Šantićevoga opusa. Možda bi na taj način obogatio i vlastita poetička saznanja.

Međutim, bahatost i totalna nekritičnost obilježavaju naše doba. Neprirodnost tog pjesnički samozaljubljenog gledanja u nebo i uzdignutih brada govori da ne postoji prag našeg opšteg potonuća u svakovrsnu osrednjost, ne samo literarnu.

Ovaj je pjesnik samo zoran primjer da još nismo dodirnuli dno,već da strelovito klizimo u primitivizam neviđenih razmjera.

Sve počinje od najmlađih dana i potpune okupiranosti učenika u osnovnim školama dajdžestiranim sadržajima kapitalnih literarnih djela svjetskih klasika. Tu već uveliko cvjeta primitivni poriv skriven pod plaštovima tzv. svjetske klasike. Nismo u stanju odgojiti relevantnu književnu publiku jer dajdžesti velikih djela to učiniti ne mogu.

I samozaljubljeni literat dio je opšte neznalačke, nekompetetne, u krajnjem ishodu nekulturne plime koja zapljuskuje čak i katedre naših fakulteta, na kojima bi se trebala proučavati savremena i klasična književnost. U krajnjoj neprirodnosti njegovog ponašanja iščitava se opasni sindrom naše nekritične stvarnosti. Svi oni koji se u literarnim krugovima ponašaju poput njega, šire literarnu nekompetentnost i kontaminiraju našu kulturnu stvarnost opštom provincijalnošću duha.

Dokle ćemo biti zarobljenici i taoci krajnje nekulturne politike koju vode, ili u najboljem slučaju tolerišu naša ministarstva kulture i svekolika vlast u kulturi?

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Vojska je njegova najjača

Objavljeno prije

na

Objavio:

Životni put Velimira Miloševića nosio je sa sobom dane i noći posvete lirskoj strani života kojoj je do posljednjeg daha pripadao… Posljednji omaž njegovoj literaturi koji  je NVO GARIWO  organizovao u Pragu predstavljao je trijumf književnosti, ali i prijateljstva češke, bosansko-hercegovačke i crnogorske književnosti i kulture

 

U Bosni i Hercegovini, svoj prekrivenoj i „zavučenoj“ u zaborav mnogi su književni opusi, iščezli iz fokusa javnosti, iako su imali i te kakvu književnu vrijednost i težinu.

Tako je, nažalost, i sa prebogatim i lirskim močnim djelom Velimira Miloševića Velje , crnogorskog književnika, koji je svoj tvorački zenit doživio u BiH.

Ovaj pisac, u čijoj formalnom biografiji stoji da je pjesnik i književni kritičar, najbolje stranice svoje literalne meštrije ostavio je u briljantnim radijskim emisijama, nekada Radio Sarajeva, kasnije Radija BIH…

Njegov životni put od đačkih domova preko ozbiljne književne karijere i pisca „iz čitanki“ nosio je sa sobom dane i noći posvete lirskoj strani života kojoj je do posljednjeg daha pripadao…

Bio je podjednako virtuozan pjesnik i za odrasle kao i za djecu i mlade… Autor je usvojene, ali nikad muzički dovršene himne BiH…

Pisac je največeg muzičkog hita za sve generacije ( autor muzike Esad Arnautalić) „Djeca su vojska najjača“.

Milošević je tom svojevrsnom himnom svim našim mladostima podigao čudestan pjesnički obelisk.  Lirske pjesme, kao i njegov rodoljubivi opus, sve je to proizišlo iz rijetke pjesničke dobrote, koju je živio cijeloga svog života.

Bio je pisac koji je na veličanstven način doprinio rastu i stasavanju nekoliko specifičnih kulturnih i književnih manifestacija kao što su Bienale jugoslovenskog lutkarstva i Susreti pozorišta lutaka BiH u Bugojnu.

Najbolji interpretator vlastite ali i ubjedljiv scenski recitator, uopšte, uspjevao je, svojim zbirkama posebno onim: Pasternak na Mojmilu i Ovo je Balkan draga da svoje pjesničko umiječe „ukotvi“ među najznačajnije lirske opuse u jugoslavenskim književnostima.

Ipak da nije bilio NVO GARIWO i direktorice ove nevladine udruge Svetlane Broz uspomena na ovog velikog pjesnika, krajnje nepravedno, zgasla bi. Posljednji omaž literaturi Velimira Miloševića koji je GARIWO organizovao u Pragu predstavljao je višestruki trijumf književnosti , ali i prijateljstva češke, bosansko- hercegovačke i crnogorske književnosti i kulture.

Doprinos Miloševića književnom stvaralaštvu tokom agresije na BiH uistinu je golemi biljur u ukupnoj kulturnoj istoriji države BiH

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Na rijeci, na vrelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čuda boja iz palete Juse Nikšića zrače neobičnom životodajnošću… Zato slavimo čudesnu rijeku i čarobni motiv slikara koji je dočarao dušu Radobolje

 

Kao dječarac zaljubio sam se u Radobolju. Dio koji smo zvali Pijesak bio je idealan za naše igre. I kad su stariji odlazili na Neretvu nas nekolicina ostala bi satima, danima, pa i noćima vjerna ovoj mostarskoj rječici.

Nije se čuditi što je Jusa Nikšić naslikao jednu od svojih najdramatskijih slika Na vrelu Radobolje.

Svakog promatrača pri susretu sa Nikšićevom majstorijom plijene te gotovo nestvarne boje. On bira jesenje vrijeme,  rastinje oko vrela i dijela toka Radobolje donosi u zagasito crvenim tonovima. Ne izostaju boje hercegovačkog kršnog ambijenta drap-braon i ona sivo-bijela. Ali, tek nijanse plavog i zelenog u odsjaju crvenog zrelog lišća i dominantno uzbibanog drveća daju pravu mjeru ovom  monolitu pokrenute prirode, koju  pokreće huj i huk Radobolje…

Malio  je slikara koji su u stanju dati trenutak opšteg kretanja prirode koja ispunjava prostor oko vrela iz kojeg izvire Radobolja. To su slikari  ogromne duše, a tek potom majstori kista i  palete boja.

Ivan Zovko, pisac i folklorist, o postanku i imenu ove čudesne rijeke zapisao je: Još u staro vrijeme bila je po cijelom širokom svijetu nastala velika suša. Sve rijeke po svoj zemlji bile su presušile. Ljudi i hajvani skapavali su po putovima od silne žeđi i vrućine. Žito i sve njive bile su preplanule da od njih nije više bilo ni glasa ni traga. Nad tim božijim bićem narod se skamenjivao kao crna kukavica i molio Boga da ga na čas prije od te pokore izbavi. Vruće i pobožne molitve svideše se Bogu i on pošalje anđela da njima jedinim (onim koje Radobolja koristi) dade vode i više nikom, jer je htio da i dalje ostane suša i žega po svekolikom svijetu, dok se god  ljudi ne obrate i ne poboljšaju. Po zapovjedi Božji anđeo  siđe na zemlju i udari zlatnim štapom u jednu pećinu, i odmah voda poteče. Svijet navali hrpimice da se okrijepi i napoji marvu. Tko bi god dolazio, anđeo bi ga, dok je sa zlatnom šipkom stajao na kamenu, opomenuo, neka požuri, govoreći: „Radi bolje!“ Jedan upita anđela: „Zašto da tako hitimo, božji anđele?“ Anđeo mu odgovori da će opet udariti štapom da voda presuši. Na to sav narod popada ničice na zemlju i stane se moliti Bogu da se to ne dogodi. Bog im usliši molitvu i tako voda ne prestade teći. A od anđeovog ,,Radi bolje” ostane i ime rijeci Radobolja.

Nije najbitnija legenda koju svijetom pronose Hercegovci,  ljubitelji čudesne rijeke. Najbitnije je ono radi bolje!

Rijeka i ljudi, čuda boja iz palete Juse Nikšića zrače neobičnom životodajnošću… Zato  slavimo čudesnu rijeku i čarobni motiv slikara koji je dočarao dušu Radobolje.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Partizan dramatičar

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviš Sušić je bio tipičan bosanskohercegovački pripovjedni majstor koji je uzimao komade života i njemu znanom alkemijom prijesni životni materijal preoblikovao u  intrigantne prozne legure. Njegov  bh. eglen  je  trijumfalno nalazio puteve do čitalaca

 

Kada je ovaj svijet napustio Derviš Sušić nestao je posljednji cvijet za čovjekoljublje.

Rođen u Vlasenici, književnik akademik Sušić književni je život Tuzle i Sarajeva činio literarno premoćnim u jugoslovenskim razmjerama. Pripovjetke i romane ovog sjajnog prozaiste karakterisao je snažan psihološki način profiliranja likova. Sušić je bio tipičan bosanskohercegovački pripovjedni majstor koji je uzimao komade života i samo njemu znanom alkemijom taj prijesni životni materijal preoblikovao u zanimljive i krajnje intrigantne prozne legure, uvijek promišljajući tako da ga običan čitalac maksimalno razumije, a da zakučastu umjetničku akrobaciju ostavi nekim svojim ambicioznijim kolegama. U doba maksimalne literarne potentnosti Ive Andrića, Meše Selimovića, Ćamila Sijarića nije bilo jednostavno nositi se s tim književnim hrastovima.

Ali autentični bh. eglen trijumfirao je i nalazio puteve do čitalaca. Za razliku od drugih proznih velikana bio je vezan i uz teatarsku umjetnost, sa angažmanom dramaturga u tuzlanskom teatru. Vrlo brzo svi profesionalni bh. teatri počeli su igrati njegove dramske tekstove, a značajni režiseri poput Ljube Miloševića, Georgija Para, Blagote Erakovića svoju teatarsku sudbu vezivali su za Sušićevo dramsko stvaralaštvo. Ipak dominantno pripovjedač i romansijer ispisao je stranice tako moćne proze da je dio tih tekstova i pored njegovog obimnog dramskog djela i dramatizovan. Serijama Odbornici i Tale postao je i prestižan televizijski scenarist. Čak je i izumio posve nove forme scensko-muzičkog kazivanja, prije svega o Drugom svjetskom ratu i revoluciji.

Iskustvo iz rata i aktivnog partizanskog vojevanja dalo mu je snagu, pa je kao partizan dramatičar iznjedrio potpuno nove forme i proznog i dramskog kazivanja. Praktikujući uporedo sa umjetničkim radom i politički angažman u vrijeme socijalizma sebi je osigurao značajne pozicije i u političkom životu, ali to se neće dopasti SDA-ovskoj vlasti, koja je ovom sjajnom piscu zamjerila  na posebno proznom ostvarenju Parergon, baziranom na dokumentima.

Sušić je dugo vremena smatran partijskim piscem, ali u književnom pogledu to smatram klasičnom besmislicom. Samo netalentovani i zlonamjerni pisci mogli su da stanu uz ovakve stavove posebice literarne čaršije.

Ozbiljna kritička i procjeniteljska misao u svim jugoslovenskim sredinama gajila je duboko razumjevanje za Sušićev literarno iznimno seriozan rad. Tako je vrlo brzo pobjeđivao svojim književnim talentom desničarske oponente i kojekakva zakerala jeftinog kritizerstva.

Partizan dramatičar nije se dao, naprotiv vodio je i uspješne polemičke bojeve, a zanimljivo je da ga je veliki Miroslav Krleža iznimno cijenio. Sušić je stalno tragao za novitetima u književnoj formi ne ostajući nikada u okamenjenim proznim i dramatskim shemama.

Njegova djela Čekajući Mijata, Jesenji cvat, Planeta štikla, Nevakat i druga vrhovi su književnosti bh. naroda mjereni i današnjim parametrima.

Šikaniranje na ideološkoj osnovi, koje je ovaj klasik bh. književnosti doživio poslije posljednjeg rata odnosno agresije, i to trostruke na BiH, sramota je posebno za kulturne vlasti, ali ne manje i za same vrhove vladajućih krugova.

Dosljedan sebi i svojim temeljnim uvjerenjima Sušić nije nijednog trenutka odustajao od oštrog kritičkog satiranja posebno bošnjačkog nacionalizma.

Ostao je poput obeliska koji svijetli nad urvinama primitivizama, nacionalizama i otvorenih fašizama.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo