Povežite se sa nama

PERISKOP

Vizionar

Objavljeno prije

na

Negdanju baru u samom centru grada, nastalu  eksploatacijom soli, gradonačelinik Tuzle  Jasmin Imamović je sa skupinom saradnika pretvorio u prva slana jezera na evropskom kontinentu. Svojim sugrađanima,  doveo je more na kućni prag. Tuzlanska Panonika nije samo turistička atrakcija već  privlači i pažnju stručnjaka za vodosferu

 

Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle, sad već decenijski, nalazi se u žiži javnosti. Vrstan pravnik po temeljnom obrazovanju, književnik po unutarnjim stvaralačkim ognjicama, predano radi na maksimmalno aktivnim metamorfozama Grada soli.

Sjećam se, iz bosanskog poraća i jednog od prvih mandata koje Imamović redovno dobija gotovo plebiscitarnom podrškom svojih sugrađana, kada je u jednoj nadahnutoj opservaciji onoga što je naslijedio od karizmatičnog prethodnika Selima Bešlagića i projekciji šta mu je činiti u tuzlanskim futurima, naglašeno priželjkivao da Tuzlu pretvori u grad juvelirnica i prodavnica ekskluzivne i skupocjene robe.Već tad mu je pravnički realizam govorio da  treba ići korak po korak u nastojanju da promjeni lik grada. Imamović je u startu sad već zavidnog broja mandata riješio dvije neuralgične krupnice koje su morile stanovnike njegovog grada.

Tuzla je dobila redovno,dostatno vodosnadbijevanje količinama pitke i kvalitetne vode.

Negdanju baru u samom centru grada, nastalu  eksploatacijom soli kongenijalno, sa skupinom saradnika pretvorio je u prva slana jezera na evropskom kontinentu i svojim građanima doveo more na kućni prag.Tuzlanska Panonika postala je ne samo sve posjećenijom turističkom atrakcijom,nego i sve intrigantnije privlači pažnju stručnjaka za hidrološku, odnosno vodosferu u znanstvenom smislu.

Imamović ne prestaje da priređuje iznenađenja. Na ugodnoj sjedeljci u dijelu grada gdje me oduševila čuvena tuzlanska barok zgrada, adaptirana i rekonstruisana u stoprocentno baroknom stilu,ali i katolička staklena bogomolja i niz ugodnih ugostiteljskih objekata, obznanio je u respektabilnom i ugodnom društvu da je grad kojim stoluje postao trgovački centar regije, zahvaljujući koncern-gigantu Bingo. Ne malo ponosan, ističe da su Tuzlaci nekada išli u Zagreb i Beograd u šoping a  sad građani tih gradova hitaju da se ovdje suoče sa evropski sadržajnom ponudom u lijepo uređenim trgovačkim centrima.

Priča o novim uspjesima tuzlanskog gradonačelnika ne bi bila niti približno potpuna da njegove komunalne napore i postignuća ne prate posebno napori književnika Imamovića da bogatu kulturnu tradiciju grada održava u naponima primjerenog kontinuiteta,trudeći se podjednako oko temeljnih ustanova kulture: galerijskih prostora, teatra, sineastike, ali jednako i održavanja pojedinih individualnih umjetničkih opusa. I na planu manifestacione kulture da nije bilo Imamovića i njegove vizionarske žice ne bi stasali kulturni projekti: književna manifestacija Cum Grano Salis i Kaleidoskop.Tim manifestacijama, posebno Cum Grano Salis, Imamović je književnost proznog smjera u bh. i regionalnim okvirima učinio dignitetnijom i prepozatljivijom.

Podstičući pijetetan odnos prema opusima tuzlanskih klasika, slikara Ismeta Mujezinovića i književnika Derviša Sušića, čijim je skulpturalnim susretom častio grad na počecima svoje gradonačelničke karijere, trajno čuva uspomene na njihovo neprolazno djelo, preko Biblioteke Derviš Sušići grafičkog  i slikarskog ateljea koji čuva uspomenu na tuzlanske godine tvoraštva slikara i revolucionara Ismeta Mujezinovića…

Niko ko nije direktno upoznao gradonačelnika Imamovića ne može donijeti pravorijek o njegovoj intelektualnoj širini i kompetenciji. Neki sam dan uživao u času povjesti likovne umjetnosti kada je vehementno, krajnje nadahnuto govorio o slikarskim opusima negdanjih slikarskih perjanica i vedeta tuzlanskog slikarskog života Haima Pinte, Adele Ber,Mensura Meme Derviševića.

Više nego zadužbinska djela i njegova angažiranost traju i nastavljaju njegov kulturno civilizacijski doprinos preobrazbama nekadašnje bosanske varošice prepoznatljive po smogu, zatrovanosti od kemijske industrije i rudarstvu.

Briga za mlade naraštaje i tvorce tuzlanske sutrašnjice,kao permanentno ulaganje u tuzlanske future, ne može se zanemariti kada se govori o Tuzli i Jasminu Imamoviću.

Socijaldemokrat Imamović ustrajno, kao najbolji eksponent i praktičar socijaldemokratskih, radničkih i ideja crvene Tuzle,bastiona tuzlanske,pa i bosanskohercegovačke socijaldemokratije,ostaje,nažalost, jedna od posljednjih brana socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini. Kao njen najuspješniji praktični eksponent pozvan je da uloži dodatni napor da crvena Tuzla sutra ne osvane u nekim njoj potpuno neprihvatljivim i nepriličnim ideologijskim kolorima.

Jasmin Imamović je gradonačelnik za 22.stoljeće.

Posrećili mu se dalji napori da od svoga grada pravi evropski privlačnu destinaciju.

U svakom pogledu!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Između Marinkovića i Hristića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića

 

Istinski sam bio počastvovan kad je Vojislav Vujanović napisao knjigu o svim oblicima osobnog mi stvaralaštva. Vujanović, koji je bio, u stvari, posljednji ozbiljan kazališni kritičar i teatrolog u Bosni i Hercegovini tako u knjizi Ljubičasti notturno, podnaslovljenoj sintagmom danonoćja Gradimira Gojera, meditirajući o mom kazališno-kritičkom i teatrologijskom djelanju ističe kako je moj način kritičko-teatrologijskog rezoniranja i prosuđivanja najbliskiji tvoračkoj energiji i kritičkim uklonima zasigurno prvog u povijesti hrvatske kazališne kritike Ranka Marinkovića, ali da u svojim tekstovima o kriticici i kritičarima kazališnim preferiram teatrologijsku poetiku Jovana Hristića…

Sve je Vujanović poredao i na svoj način sistematizirao, vjerojatno tačno, što mi itekako imponira, ali…

Kako da ja, kao u ovom slučaju trpni lik, odredim vlastitu poziciju u enigmi koju je svojom prosudbom Vujanović uspostavio?

Objektivno gledajući, više sam isčitavao proze i dramske tekstove Ranka Marinkovića, a kad je tvoraštvo pjesnika, dramskog pisca i kritičara Jovana Hristića u pitanju, oduševljavao sam se ponajprije kutovima iz kojih promatra teatarska ostvarenja, a onda istinskom briljancijom stilskog uobličavanja u literarni tekst njegovih kritičarskih rezona… Hristić je za mene bio i ostao majstor forme koju literarno uspostavlja nakon promatranja teatarskog akta.

Naravno, ni nakon ovih konstatacija ne znam kojoj kritičko-teatrologijskoj poetici sam bliži…

Bilo kako bilo Vujanovićeve prosudbe do dana današnjeg, od promocije Ljubičastog notturna stavljaju me kao autora na slatke muke

Jedno je izvjesno i sigurno: učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, učio sam od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića!

To moje učilište in continuo dopunjavale su i poetike nekih kritičara i teatrologa iz vremena mog teatrovanja, pa neću da zaboravim niti u ovom Periskopu djela Dalibora Foretića i Joze Puljizevića, Veseljka Tenžere, Feliksa Pašića, nadasve patrijarha srpske teatarske kritike Muharema Pervića i profesora publicističke stilistike koju sam slušao za vrijeme studiranja na sarajevskoj komparativistici Velimira Velje Stojanovića…

Naravski i Vojislava Vujanovića…

Eto, kad vas hvale, čitatelji dragi, ni tada nije lako.

Kojoj poetici sam bliži, Marinkovićevoj ili Hristićevoj ni danas ne znam…

A da mi Vujanovićeva procjena godi, dakako da godi!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Šantić i Ćorović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu

 

Rođen i rastao u Gradu na Neretvi uvijek sam se ponosio književnom tradicijom Mostara. Pored Derviš Paše Bajezidagića, Skendera Kulenovića (koji je jedno vrijeme živio u Mostaru), Ilije Jakovljevića, Ibrahima Kajana, Miše Marića, Gorana Babića i drugih majstora spisateljstva, markantno su mostarsku  književnu i kulturnu scenu obilježila dva klasika: Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.

I obiteljski vezani Šantić i Ćorović dio svojih ljudskih i tvoračkih trajanja proveli su u sad već znamenitoj kući Ćorovića ispod suhodoline i onkraj Lučkog mosta… Danas je upravo to mjesto brojnih mostarskih kulturnih događanja, književnih poglavito, ali i likovnih i glazbenih, a mnoge aktivnosti Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“ odvijaju se u ovom objektu.

Oduvijek izražavajući svoju sklonost prema književnim neprolazima Alekse Šantića, u zrelim godištima posebno sam bio osupnut proznim ostvarenjima Svetozara Ćorovića ali, i široj javnosti manje poznatim, njegovim dramskim opusom, zbog kojeg često ističem posebnu žal što taj opus nije doživio još značajniju verifikaciju književne kritike…

Za takav odnos prema Ćoroviću „zaslužan“ je i njegov rodni grad, koji se preko svojih kulturnih i političkih vlasti nije potrudio da njegovu književnost snažnije pozicionira…

Analizirajući prilike i književnu atmosferu tog vremena, profiliram tekstove tako da djela dva velikana mostarske i bh književnosti promatram kao literarni kompozit u kojem podjednaku težinu imaju oba autora.

Naglašavam poetski sloj djela Alekse Šantića, a prozni i dramski sloj stvaralaštva Svetozara Ćorovića, čiji glasoviti roman Stojan mutikaša i antologijske pripovjetke Nov đerdan, Maruša, Jarani ocrtavaju njegovu književnu pojavu sasvim iznimnom.

I radio i televizija obogaćeni su dramatizacijama i adaptacijama Svetozara Ćorovića. Televizijska serija Porobdžije prema njegovim tekstovima bila je i ostala amblematski nezaboravan programski projekat nekadašnje Televizije Sarajevo, a radijske adaptacije takođe su bile reprezentativne u svakom pogledu.

Prema Ćorovićevim dramatiziranim prozama nastale su dvije kazališne predstave u mostarskom teatru. Dramatizacija Pakao u gradu M Mirka Miloradovića sa primjernim uspjehom (režija Bore Grigorovića) je prezentovala Narodno pozorište Mostar na sarajevskom Festivalu malih scena, a ista kazališna kuća festivalske uspjehe je polučila i predstavom Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (adaptacija Milosava Marinovića i režija Miloša Lazina).

Pokušaji da se izvan Mostara organizira književna manifestacija u čast Svetozara Ćorovića nisu polučili očekivani rezultat.

Nekadašnja, u jugoslavenskim razmjerama veličanstvena manifestacija Šantićeve večeri poezije posljednjih decenija programski i organizacijski spuštena je na provincijalnu razinu, a Šantićeva nagrada više nema niti približan značaj koji je nekada imala…

Dva velikana književnosti tako su prepušteni na volju  institucija i pojedinaca koji svojim umjetničkim gabaritima nemaju mogućnost da vrate pozornost na antologijska djela kakva objektivno legitimiraju dva najznačajnija mostarska književnika.

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Najveći kompliment

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na promociji mojih knjiga: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica, prije nekoliko godina, Gorčin Stojanović je kazao da su pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom. Objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim predivnom starosrpskom riječi: pozorje

 

Čovjek za ovozemaljskog života doživi nizove prijatnih, ali, logično, i neprijatnih stvari.

Lijepo sjećanje nosim iz Beograda, iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, u Birčaninovoj ulici, u kultnom okupljalištu beogradskog kulturnog, ali naglašavam i poštenog i čestitog svijeta.

Na promociji dvije moje knjige: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica prije nekoliko godina, o mom pisanju su zborili Saša Ćirić, ugledni književni kritičar, legendarni dramaturg, sada pokojna Borka Pavićević i moj kolega kazališni reditelj i umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Gorčin Stojanović.

Ubijeđen sam da mi je najveći kompliment učinio Gorčin Stojanović, a Borka Pavićević to podcrtala… Gorčin je tada kazao da su moje knjige pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom!

U zemljopisnom smislu Jugoslavija i dalje živi kroz bantu državice stvorene njenim krvavim raspadom, ali živi i jezik kojim smo većina nas, Jugoslavena govorili. Preživio je srpskohrvatski jezik, kojeg se nisam odrekao ni u najtežim trenucima agresije na BiH, preživio i nadživio državu u kojoj je bio službeni jezik!

Zašto je meni Gorčinova konstatacija i Borkina potvrda najveći kompliment, ne samo te književne večeri nego uopšte?

Zato jer je to za mene bio i ostao maternji jezik, jezik kojim sam otpočeo osnovno i okončao sveučilišno obrazovanje. Nesalomljiv je taj moj srpskohrvatski jezik!

Naši polupismeni političari vođeni idejom krvi i tla mislili su da tlo određuje i jezik. Kad prave novu državu da ona mora imati i svoj jezik. Vjerovatno i danas vjeruju da se u ozbiljnoj državi Švajcarskoj govori švajcarski jezik.

Pa su tako hrvatski jezikoslovci pokušali praviti na krajnje umjetan način tuđmanovski novohrvatski jezik u koji su se zapleli i sapleli kao pile u kučinu. Nije mane ni pojedinim barjaktarima čuvanja srpstvujuščeg starog nekog jezika, a vidim u posljednje doba prepravljaju riječi i pojmove misleći da su moderni.

Mjesto normalne riječi dramaturg, koju smo koristili za osobu koja u teatru brine o izboru dramskih tekstova, mijenjajući je po rodovima, što ni najtvrđe feministkinje u svijetu ne dozvoljavaju (na primjer u engleskom), uvode nezgrapnu, najmanje poetičnu riječ dramaturškinja, teatrološkinja. I ne samo, naravno, u teatarskim disciplinama nego i u svim drugim strukama ima ovih škinja!? Kao kardiološkinja, ali ima i pedijatarki…

Kazaću ono što osjećam i mislim: silovanje je to prelijepog i poetičnog srpskohrvatskog jezika.

To stravično nasilje nad jezikom političkog je, a ne jezikoslovnog i umjetničkog porijekla.

Srpskohrvatski jezik bogat toliko da je veliki Miroslav Krleža tvrdio da je to jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Zato nemalo iznenađuje da se uopće usude ti navodni autoriteti činiti tako rodoskrnavljenje nad mojim materinjim jezikom.

Na pomenutoj književnoj večeri objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim jednom predivnom starosrpskom riječi: pozorje.

Sve što nije prirodno, što narod kroz vrijeme ne prihvati odumrijeće, pa tako novohrvatski naum tuđmanovih jezikoslovaca već odumire.

I gluposti poput ginekološkinja i kardiloškinja otići će u ropotarnicu zaborava.

Zato mi je kompliment iz Birčaninove ulice tako srcu drag.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo