Povežite se sa nama

PERISKOP

Vizionar

Objavljeno prije

na

Negdanju baru u samom centru grada, nastalu  eksploatacijom soli, gradonačelinik Tuzle  Jasmin Imamović je sa skupinom saradnika pretvorio u prva slana jezera na evropskom kontinentu. Svojim sugrađanima,  doveo je more na kućni prag. Tuzlanska Panonika nije samo turistička atrakcija već  privlači i pažnju stručnjaka za vodosferu

 

Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle, sad već decenijski, nalazi se u žiži javnosti. Vrstan pravnik po temeljnom obrazovanju, književnik po unutarnjim stvaralačkim ognjicama, predano radi na maksimmalno aktivnim metamorfozama Grada soli.

Sjećam se, iz bosanskog poraća i jednog od prvih mandata koje Imamović redovno dobija gotovo plebiscitarnom podrškom svojih sugrađana, kada je u jednoj nadahnutoj opservaciji onoga što je naslijedio od karizmatičnog prethodnika Selima Bešlagića i projekciji šta mu je činiti u tuzlanskim futurima, naglašeno priželjkivao da Tuzlu pretvori u grad juvelirnica i prodavnica ekskluzivne i skupocjene robe.Već tad mu je pravnički realizam govorio da  treba ići korak po korak u nastojanju da promjeni lik grada. Imamović je u startu sad već zavidnog broja mandata riješio dvije neuralgične krupnice koje su morile stanovnike njegovog grada.

Tuzla je dobila redovno,dostatno vodosnadbijevanje količinama pitke i kvalitetne vode.

Negdanju baru u samom centru grada, nastalu  eksploatacijom soli kongenijalno, sa skupinom saradnika pretvorio je u prva slana jezera na evropskom kontinentu i svojim građanima doveo more na kućni prag.Tuzlanska Panonika postala je ne samo sve posjećenijom turističkom atrakcijom,nego i sve intrigantnije privlači pažnju stručnjaka za hidrološku, odnosno vodosferu u znanstvenom smislu.

Imamović ne prestaje da priređuje iznenađenja. Na ugodnoj sjedeljci u dijelu grada gdje me oduševila čuvena tuzlanska barok zgrada, adaptirana i rekonstruisana u stoprocentno baroknom stilu,ali i katolička staklena bogomolja i niz ugodnih ugostiteljskih objekata, obznanio je u respektabilnom i ugodnom društvu da je grad kojim stoluje postao trgovački centar regije, zahvaljujući koncern-gigantu Bingo. Ne malo ponosan, ističe da su Tuzlaci nekada išli u Zagreb i Beograd u šoping a  sad građani tih gradova hitaju da se ovdje suoče sa evropski sadržajnom ponudom u lijepo uređenim trgovačkim centrima.

Priča o novim uspjesima tuzlanskog gradonačelnika ne bi bila niti približno potpuna da njegove komunalne napore i postignuća ne prate posebno napori književnika Imamovića da bogatu kulturnu tradiciju grada održava u naponima primjerenog kontinuiteta,trudeći se podjednako oko temeljnih ustanova kulture: galerijskih prostora, teatra, sineastike, ali jednako i održavanja pojedinih individualnih umjetničkih opusa. I na planu manifestacione kulture da nije bilo Imamovića i njegove vizionarske žice ne bi stasali kulturni projekti: književna manifestacija Cum Grano Salis i Kaleidoskop.Tim manifestacijama, posebno Cum Grano Salis, Imamović je književnost proznog smjera u bh. i regionalnim okvirima učinio dignitetnijom i prepozatljivijom.

Podstičući pijetetan odnos prema opusima tuzlanskih klasika, slikara Ismeta Mujezinovića i književnika Derviša Sušića, čijim je skulpturalnim susretom častio grad na počecima svoje gradonačelničke karijere, trajno čuva uspomene na njihovo neprolazno djelo, preko Biblioteke Derviš Sušići grafičkog  i slikarskog ateljea koji čuva uspomenu na tuzlanske godine tvoraštva slikara i revolucionara Ismeta Mujezinovića…

Niko ko nije direktno upoznao gradonačelnika Imamovića ne može donijeti pravorijek o njegovoj intelektualnoj širini i kompetenciji. Neki sam dan uživao u času povjesti likovne umjetnosti kada je vehementno, krajnje nadahnuto govorio o slikarskim opusima negdanjih slikarskih perjanica i vedeta tuzlanskog slikarskog života Haima Pinte, Adele Ber,Mensura Meme Derviševića.

Više nego zadužbinska djela i njegova angažiranost traju i nastavljaju njegov kulturno civilizacijski doprinos preobrazbama nekadašnje bosanske varošice prepoznatljive po smogu, zatrovanosti od kemijske industrije i rudarstvu.

Briga za mlade naraštaje i tvorce tuzlanske sutrašnjice,kao permanentno ulaganje u tuzlanske future, ne može se zanemariti kada se govori o Tuzli i Jasminu Imamoviću.

Socijaldemokrat Imamović ustrajno, kao najbolji eksponent i praktičar socijaldemokratskih, radničkih i ideja crvene Tuzle,bastiona tuzlanske,pa i bosanskohercegovačke socijaldemokratije,ostaje,nažalost, jedna od posljednjih brana socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini. Kao njen najuspješniji praktični eksponent pozvan je da uloži dodatni napor da crvena Tuzla sutra ne osvane u nekim njoj potpuno neprihvatljivim i nepriličnim ideologijskim kolorima.

Jasmin Imamović je gradonačelnik za 22.stoljeće.

Posrećili mu se dalji napori da od svoga grada pravi evropski privlačnu destinaciju.

U svakom pogledu!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Šta je nedostajalo Ivi Loli?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nekada ulica Ive Lole Ribara odlukom savremenih političkih barbara preimenovana je u Svetogorsku.   Nemam  ništa protiv naziva Svetogorska, jer je Sveta Gora civilizacijski, a ne tek religijski toponim. A i da je samo religijski toponim smetalo mi ne bi. Ali ukinuti ulici u središtu Beograda po imenu jednog od najomiljenijih narodnih heroja narodnooslobodilačke borbe političko je divljaštvo nedostojno kosmopolitskog i slobodarskog  Beograda

 

Kada sam u Beogradu nerijetko prođem ulicom koja danas nosi naziv Svetogorska. Idem tom ulicom ako ništa a ono da sa prisjetim i uživo podsjetim čeda (jednog od teatarskih i arhitektonskih čeda!) velikog redatelja i arhitekte Bojana Stupice, dakle renovirane i temeljno obnovljene zgrade Ateljea 212, pa onda bacim, naravno, nostalgičan pogled i na čuvenu Srpsku kafanu…

Ali, sve to mi pomuti potpuno nelogična, gotovo zaumna odluka gradskih vlasti srpske prestonice da se ulica u kojoj su situirane ove dvije meni drage markacije, glede imena potpuno i krajnje politički subverzivno promjeni. Nekada ulica narodnog heroja Ive Lole Ribara odlukom suvremenih političkih konzervativaca i barbara preimenovana je u Svetogorsku ulicu!?

Nemam ništa protiv naziva Svetogorska, jer je Sveta Gora civilizacijski,a ne tek i samo religijski toponim. A i da je samo religijski toponim smetalo mi ne bi. Ali,  ukinuti ulici u središtu Beograda po imenu jednog od najomiljenijih, a i najmlađih narodnih heroja iz doba narodnooslobodilačke borbe političko je divljaštvo nedostojno građana kozmopolitskog i slobodarskog grada Beograda.

Znam da je na političkim pozornicama svih balkanskih bantu državica, osobito onih nastalih raspadom Jugoslavije, prisutan,i to u sve većoj mjeri, politički i povjesni revizionizam. Svejedno, pitam se šta je nedostajalo Ivi Loli Ribaru da bi mu bila uskraćena  zaslužena počast da se u Beogradu ulica u centru grada zove njegovim imenom!?

Vjerovatno mu je golemi minus u gradu u kojem presuđeni ratni zločinac promovira svoje paškvile i goleme laži, čak negira i genocid u Srebrenici, bilo to što je prije svega do posljednjeg daha bio i ostao antifašista. Živimo,nažalost,vrijeme svojevrsnog javnog pomilovanja i amnestiranja (čak i sudskog!?) četničkih i ustaških ratnih zločinaca.

Kao što se stidim ukidanja naziva ulice u Beogradu koja je godinama bila ulica Ive Lole Ribara, tako me sram obuzima od pomisli da u mom rodnom Mostaru ulice dobivaju ustaški koljači poput Francetića, a da se u Sarajevu koplja lome oko minornog pisca ali značajnog pripadnika fašističkog pokreta Mustafe Busuladžića.

Jedno je izvjesno: fašizam je vojnički pobjeđen zahvaljujući ponad svega genijalnosti Josipa Broza Tita i njegovih slavnih komandanata, ali nikada ne smijemo smetnuti s uma da su razni oblici njegove suvremene reinkarnacije u takvoj ekspanziji da moramo borbu protiv tog planetarnog zla voditi stalno…

Svuda i na svakom mjestu!

Ivo Lola Ribar je bio antifašista i zasigurno zaslužuje ulicu u Beogradu. A onima koji su mu oteli ulicu ionako je, u bližoj ili daljoj budućnosti, suđeno da završe svoje sramne političke karijere na smetljištu historije!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Put u teokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da smo vrlo blizu da sve, ili bar većina država, svojevrsnih bantustana nastalih od velike i moćne Jugoslavije, postanu teokratske države

 

Posljednjih dana ne da mi snu na oči riječ koja se u srpskom jeziku izgovara teokratija, a u hrvatskom jeziku ona ima inačicu koja glasi teokracija.

Bojim se da smo vrlo blizu da sve, ili bar većina država,svojevrsnih primitivnih bantustana nastalih od velike i moćne Jugoslavije, postanu teokratske države. Načuditi se nisam mogao pokretima,crkvenim obredima van crkava, takozvanim litijama diljem drage mi i pitoreskne Crne Gore. Zanijemio sam pred srednjovjekovljem usred 21.stoljeća.

No Crna Gora niti je jedini, a možda ni najbolji primjer za narastanje moći religijskih lidera,obzirom da smo svjedoci,nažalost, temeljih naukovanja religije i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Političari kojima je narod na izborima povjerio predstavljačku i predsjedničku volju i moć iskazuju pravo stanje stvari da su oni tek lutke na koncu vjerskih lidera koji su sa svojih propovjedaonica štimovali glasačko tijelo da baš ti političari dobiju mandate. Na teritoriji cijele  Jugoslavije već uveliko postoje teokratska društva, a uskoro će, siguran sam, biti temeljem njih ostvarene i teokratske države.

Ne poznajem niti jednu sekularnu državu u civiliziranom svijetu u kojoj se u udarnim terminima medija i na naslovnim stranicama pojavljuje više sveštenika, ne poznajem ni jedan državni sistem u kojem se predsjednici država češće konzultiraju o sudbinskim pitanjima naroda sa vjerskim prelatima i najvišim klerikalnim vođstvom. To je jedini novi izum na južnoslavenskim prostorima. Taj izum ima, na žalost, sjajan humus u vlastitom primitivizmu.

U državama Zapadnog Balkana dešava se retroaktivni i krajnje retrogradni proces u kojem hodže i popovi i bukvalno preuzimaju vlast. Nema sumnje da klizimo u stravično retrogradni proces teokratizacije, pa neka znaju  moji crnogorski prijatelji da crnogorsku državu treba braniti od nasrtaja teokratski primitivnih, ali račundžijski najjačih snaga crkvenih. Teokracija osvaja Balkan.

Pokoriti se toj logici znači vratiti se nekoliko stoljeća unatrag i umjesto molitvi i jačanja duhovnosti uvećavati bukvalnu političku moć i materijalne resurse vladajućih vjerskih zajednica.

Svećenike u bogomolje, a politiku u parlamente. Bez toga potonućemo u teokratske obrasce življenja!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

O majmunima, ribama i grafičkom dizajnu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Branko Bačanović Bambi, stvaralac crnogorske korjenike i danas vezan za tivatske kalete i balustrade, sa čak 189 umjetničkih radova obradovao je sarajevsku publiku,koja je  u Gradsku galeriju Collegium Artisticum  došla u primjerenom broju da se pokloni njegovom četrdesetogodišnjem staralačkom djelu

 

Od gradskih i kantonalnih vlasti dobrano zaboravljenu,a od likovnih stvaralaca i njihovih udruga razvlaštenu Gradsku galeriju Collegium Artisticum u Sarajevu, prije neku večer oživio je, likovno funkcionalizirao,staroj namjeni vratio grafički dizajner,trenutno najuspješniji u Bosni i Hercegovini, Branko Bačanović Bambi. Stvaralac crnogorske korjenike i dan danas vezan za tivatske kalete i balustrade, sa čak 189 umjetničkih radova obradovao je sarajevsku publiku, koja je došla u primjerenom broju da se pokloni četrdesetogodišnjem stvaralačkom djelu sina negdanjeg uglednog prvaka sarajevske Opere, Milivoja Bačanovića. U organizacijskom smislu najzaslužniji je IMIC,internacionalno pozicionirana udruga koju je osnovao istaknuti bosanski franjevac, fra Marko Oršolić. Tu prijatnu večer teško je izbrisati iz sjećanja i asocijacija publike prisutne otvaranju likovno razbokorene i raskošne svetkovine grafičkog dizajna,pa i grafizma, uopće.

Bačanović je dominantno izložio teatarski plakat koji je i zaštitni znak njegovog putovanja i bivstvovanja u likovnoj umjetnosti.Ali Bambi nebi bio Bambi da ovu likovnu gozbu nije dosolio i drugim maštovitim grafičkim radnjama, kakvi su ciklusi posvećeni inspirativnim vrelima čudesnog svijeta riba, ptica, bizona, majmuna…

Neki eksponati izišli su iz okvira slike i postali samostojeće skulpture. I filmski plakati, istina ne tako brojni,koje je radio za ostvarenja sineasta poput Vefika Hadžismajlovića i Emira Kusturice, pokazali su dvije najbitnije karakteristike Bačanovićevog grafičkog ritualiziranja životnih pojava.

Prva karakteristika je umjetnikovo svjesno povlačenje pred dominantnošću osnovnog sadržaja produkovanog teatarskom ili filmskom umjetnošću. Druga karakteristika je nevjerojatan sklad grafema i boja koje čine zajedničko likovno bogatstvo. Tu je i Bačanovićevo snatrenje nad prijesnim svijetom koji nas okružuje.Umjetnik iskazuje vrlo suptilan vid stilizacije, koji je nekada sadržan u finim varijacijama osnovnog motiva ili njegovim grafičkim metamorfozama, a ponekad u iznenađujućim odstupima i od vlastitog poetičkog pisma, ne radi puke atrakcije već radi stvaranja, komponiranja nove stvarnosti, koja ne pripada prostomimezijskoj logici, već logici grafike neštafelajnog tipa.

Bačanović, evidentno, istražuje puštajući mašti da ga vodi u predjele nesaznatog i neistraženog.

Izložba svojom serioznošću, brojnošću eksponata i ukupnom postavkom u svim prostorima Collegium Artisticuma uspostavlja iznimno visoke standarde i vraća dobrano poljuljane kriterije ovog nekada elitnog sarajevskog izlagačkog prostora i okupljališta sarajevskeintelektualne elite.

Da stilski dosljedno zaokruži likovni karusel kroz četrdesetogodišnje likovno traganje i strastvovanje Bačanović je ovu prekrasnu večer uokvirio i bitno ukrasio nenametljivom, a moćnom glazbenom pozadinom madrigala i moteta u interpretaciji svoga oca, velikog Milivoja Bačanovića.

Zakićen brojnim nagradama i priznanjima diljem evropskih manifestacija grafičkog dizajna Branko Bačanović je napravio i svojevrsnu knjigu,a ne tek i samo katalog.

Ukupnoj veličanstvenosti ove soareje grafičkog dizajna doprinijeli su i brojni gosti iz zemlje i inostranstva gdje ističem Svetlanu Broz,fra Ivana Šarčevića, direktora Sarajevske zime Ibrahima Spahića, novinara i publicistu Dragu Pilsela.

Prohladna sarajevska siječanjska noć u kojoj smo se sjetili najsretnijih izlagačkih svetkovina Collegiium Artisticuma, kada su ovim prostorima harali Mersad Berber, Dževad Hozo, Ismar Mujezinović.
Bambijeva soareja za nezaborav!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo