Povežite se sa nama

PERISKOP

Vizionar

Objavljeno prije

na

Negdanju baru u samom centru grada, nastalu  eksploatacijom soli, gradonačelinik Tuzle  Jasmin Imamović je sa skupinom saradnika pretvorio u prva slana jezera na evropskom kontinentu. Svojim sugrađanima,  doveo je more na kućni prag. Tuzlanska Panonika nije samo turistička atrakcija već  privlači i pažnju stručnjaka za vodosferu

 

Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle, sad već decenijski, nalazi se u žiži javnosti. Vrstan pravnik po temeljnom obrazovanju, književnik po unutarnjim stvaralačkim ognjicama, predano radi na maksimmalno aktivnim metamorfozama Grada soli.

Sjećam se, iz bosanskog poraća i jednog od prvih mandata koje Imamović redovno dobija gotovo plebiscitarnom podrškom svojih sugrađana, kada je u jednoj nadahnutoj opservaciji onoga što je naslijedio od karizmatičnog prethodnika Selima Bešlagića i projekciji šta mu je činiti u tuzlanskim futurima, naglašeno priželjkivao da Tuzlu pretvori u grad juvelirnica i prodavnica ekskluzivne i skupocjene robe.Već tad mu je pravnički realizam govorio da  treba ići korak po korak u nastojanju da promjeni lik grada. Imamović je u startu sad već zavidnog broja mandata riješio dvije neuralgične krupnice koje su morile stanovnike njegovog grada.

Tuzla je dobila redovno,dostatno vodosnadbijevanje količinama pitke i kvalitetne vode.

Negdanju baru u samom centru grada, nastalu  eksploatacijom soli kongenijalno, sa skupinom saradnika pretvorio je u prva slana jezera na evropskom kontinentu i svojim građanima doveo more na kućni prag.Tuzlanska Panonika postala je ne samo sve posjećenijom turističkom atrakcijom,nego i sve intrigantnije privlači pažnju stručnjaka za hidrološku, odnosno vodosferu u znanstvenom smislu.

Imamović ne prestaje da priređuje iznenađenja. Na ugodnoj sjedeljci u dijelu grada gdje me oduševila čuvena tuzlanska barok zgrada, adaptirana i rekonstruisana u stoprocentno baroknom stilu,ali i katolička staklena bogomolja i niz ugodnih ugostiteljskih objekata, obznanio je u respektabilnom i ugodnom društvu da je grad kojim stoluje postao trgovački centar regije, zahvaljujući koncern-gigantu Bingo. Ne malo ponosan, ističe da su Tuzlaci nekada išli u Zagreb i Beograd u šoping a  sad građani tih gradova hitaju da se ovdje suoče sa evropski sadržajnom ponudom u lijepo uređenim trgovačkim centrima.

Priča o novim uspjesima tuzlanskog gradonačelnika ne bi bila niti približno potpuna da njegove komunalne napore i postignuća ne prate posebno napori književnika Imamovića da bogatu kulturnu tradiciju grada održava u naponima primjerenog kontinuiteta,trudeći se podjednako oko temeljnih ustanova kulture: galerijskih prostora, teatra, sineastike, ali jednako i održavanja pojedinih individualnih umjetničkih opusa. I na planu manifestacione kulture da nije bilo Imamovića i njegove vizionarske žice ne bi stasali kulturni projekti: književna manifestacija Cum Grano Salis i Kaleidoskop.Tim manifestacijama, posebno Cum Grano Salis, Imamović je književnost proznog smjera u bh. i regionalnim okvirima učinio dignitetnijom i prepozatljivijom.

Podstičući pijetetan odnos prema opusima tuzlanskih klasika, slikara Ismeta Mujezinovića i književnika Derviša Sušića, čijim je skulpturalnim susretom častio grad na počecima svoje gradonačelničke karijere, trajno čuva uspomene na njihovo neprolazno djelo, preko Biblioteke Derviš Sušići grafičkog  i slikarskog ateljea koji čuva uspomenu na tuzlanske godine tvoraštva slikara i revolucionara Ismeta Mujezinovića…

Niko ko nije direktno upoznao gradonačelnika Imamovića ne može donijeti pravorijek o njegovoj intelektualnoj širini i kompetenciji. Neki sam dan uživao u času povjesti likovne umjetnosti kada je vehementno, krajnje nadahnuto govorio o slikarskim opusima negdanjih slikarskih perjanica i vedeta tuzlanskog slikarskog života Haima Pinte, Adele Ber,Mensura Meme Derviševića.

Više nego zadužbinska djela i njegova angažiranost traju i nastavljaju njegov kulturno civilizacijski doprinos preobrazbama nekadašnje bosanske varošice prepoznatljive po smogu, zatrovanosti od kemijske industrije i rudarstvu.

Briga za mlade naraštaje i tvorce tuzlanske sutrašnjice,kao permanentno ulaganje u tuzlanske future, ne može se zanemariti kada se govori o Tuzli i Jasminu Imamoviću.

Socijaldemokrat Imamović ustrajno, kao najbolji eksponent i praktičar socijaldemokratskih, radničkih i ideja crvene Tuzle,bastiona tuzlanske,pa i bosanskohercegovačke socijaldemokratije,ostaje,nažalost, jedna od posljednjih brana socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini. Kao njen najuspješniji praktični eksponent pozvan je da uloži dodatni napor da crvena Tuzla sutra ne osvane u nekim njoj potpuno neprihvatljivim i nepriličnim ideologijskim kolorima.

Jasmin Imamović je gradonačelnik za 22.stoljeće.

Posrećili mu se dalji napori da od svoga grada pravi evropski privlačnu destinaciju.

U svakom pogledu!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Razgovori koji hrabre

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vremenu opštih rezignacija, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua koja pokazuju da humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom zloslutnom vremenu. Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva

 

U doba opšte nesigurnosti, u kojem pošast korone ne da snu na oči, bar svjesnijem dijelu svjetske populacije, opšti je tonus, osjećanje svakog pojedinca, palo u ponore duboke rezignacije i tuge. Jednostavno, ne možemo, ako iole racionalno razmišljamo, prihvatiti zdravo za gotovo da smo kao generacija žrtvovani.

Ko je taj svjetski moćnik drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnog rezoniranja koji može zaustaviti pandemiju, koliko treba proći vremena i koliko još oboljelih i umrlih dok se nađe vakcina i lijek za KOVID 19? Sve su to pitanja koja u ovom trenutku život znače…

U vremenu  opštih rezignacija, na šta se nadovezuju razočarenja i svakodnevni primjeri neodgovornih, nepotističkih, potkupljivih i gramzivih ovdašnjih političara, koji nacionalizam koriste za kreiranje ambijenata vlastitih pljačkaških ambicija, teško je u sivoj svakodnevici prepoznati tragove drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnijeg rezoniranja i djelovanja…

Jednu večer koju sam posvetio pregledu aktualnih televizijskih programa, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua dijametralno suprotna svemu što nas okružuje, koja pokazuju da ljudskost, humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom našem nesretnom i najčešće zloslutnom vremenu.

Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić.

Grigorije (Durić) je govorio o događanjima na beogradskim ulicama i trgovima, kao i o osudama vrhova srpsko-pravoslavne crkve nekih njegovih javnih istupa. Razborit, u dobrom dijelu narodnosno, a nimalo populistički i povlađujući način mišljenja i govora vladike diseldorfskog Griogorija osvjetlio je događanje naroda u srbijanskoj prestonici na autentičan način, respektujući kao vrhovni princip pravdoljublje i temeljno čovjekoljublje. To kako je vladika Grigorije govorio o mladim ljudima u beogradskim događanjima, o vlastitim iskustvima nekadašnjeg sudjelovanja u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, zaslužuje ozbiljnu politološku i sociološku procjenu, a njegovi uvidi u stvarnost koju živimo su draguljno vrijedni u odnosu na površne, najčešće neutemeljene stavove i političara, ali i političkih analitičara kod nas.

Pjesnik, dramatičar i zoon politikon Džemaludin Latić, opet je, u sjajno vođenom intervjuu od strane vlasnika i prvog čovjeka Face TV Senada Hadžifejzovića, stavio u fine, povijesno fundirane kontekste pojavnost Stake Skenderove i planetarni zločin počinjen u Srebrenici nad tamošnjim nevinim bošnjačkim življem…

Latić je književno moćno komparirao našu tragičnu stvarnost i vremena nekih vertikala ljudskosti, kakva je nesumnjivo bila Staka Skenderova, prva javno angažirana žena među sarajevskim i bh. Srbima.

Kroz Latićev interpretni zaplet i rasplet oživjela je i kao lik iz sarajevske kulturne povijesti, ali i kao simbol onog najljudskijeg i u krajnjem rezonu najmoćnijeg, što u historiji BiH i Srba, kao jednog od njenih naroda, možemo prepoznati u zrcalenju i asocijacijama na našu suvremenost.

Oba intervjua, svaki na svoj način, vraćaju povjerenje u intelektualnu moć na našim prostorima, moćna promišljanja koja vode harmonizaciji našeg svakodnevlja, ali poglavito naše historije s evropskim modelima promišljanja svijeta i našeg prisustva u njemu.

Nade ima, pogotovo sa intelektualnim i moralnim stavovima poput onih kakvim su me te večeri  počastili u svojim TV nastupima, koji na svaki način hrabre, vladika Grigorije i Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Harijeve vile i vilenjaci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetnik Hari Ejubović iz Tuzle je, u vrijeme pošasti korone, na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi

 

Likovnog stvaraoca Harija Ejubovića iz Tuzle upoznao sam podrobnije tokom rada na zamamnom teatarskom projektu baziranom na literaturi veličanstvenih Samjuela Beketa Malone umire, Tada. Likovni maštar, ali i scenografski praktičar, realizator kakvog redatelj samo poželjeti može.

Sljedeći naš projekat prekinule su, ugasile su manjkavosti proračuna za kulturu, ali i ova stravična koronska pošast. No, internet spašava stvar.

Umjetnik je na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, ali i potpuno likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi. Elegantni crvoliki ljudi tvore posve nestvaran svijet u kojem dominira dobrota, smirenost i okrenutost samima sebi… Slikar s tim svojim bićima očito živi svijet, bolji, humaniji od ovoga u kojem smo se svi zatekli, pogotovo ovih koronskih dana provođenih u zaptovima kuća i kojekakvih staništa i pribježišta. U imaginativnoj Ejubovićevoj tankoćutnosti blaga je neka likovna glazba, tonovi čudesnih picikata.

Dok Hari likovno glazbari, pored njega i nas orijaši svijet koji ni počemu nije po mjeri čovjeka. U njegovim bićima stanuje skrivena poezija, čiju poetsku srčiku otkrivati mogu samo oni na čija vrata svake noći dolaze pojci urbanih tišina, spojeni energijom ljubavi i čudesnih snova.

Slikarstvo je to tankoćutnosti koja je zaronjena u vilinsku logiku življenja, u kojoj dominira ljubavni poj sličan onom koji samo slavuji gaje u maju, kad iz njih šikne ljubavna energija i eros kakav druga bića nemaju.

Hari se preselio među ta svoja čudesna bića dodajući im likovnom lingvom-čarobnicom dijelove onih srcolikih pokretača iz kojih izlaze samo ljubav i čisto čovjekoljublje. Slikar je do te mjere ušao u sfere paralelnih svjetova da ga naš realni svijet samo opterećuje.

Ljepota življenja među njegovim vilama i vilenjacima postala je za slikara i scenografa modus vivendi. On stvara poput starih majstora, toliko nježno i toliko čovjeku blisko da nemam prave riječi da iskažem treptaje njegove likovne duše.

Ali dâ se iskazati nešto drugo, daleko manje alkemijsko. To je slikarovo uzorno školovanje u svim disciplinama likovnosti, kako u crtežu, jednako ili jednakije u grafici, a nekoj čudnoj liht nijansi boje svakako sam u svakom trenutku spreman skinuti svoje krležijansko pokrivalo i saget do zemlje ostati dugo, dugo.

Ejubovićevo slikarstvo ima rijetku mjeru estetske gracilnosti. Njegova estetska moć je u lahorastom potezu olovke, pera, kista ili dječije drvene bojanke. Slikarstvo je to dubokog respekta prema prohujalim epohama, ali jednako suvremeno u čudesnoj ćutnji tragičnog vremena koje zajedno sa Ejubovićem proživljavamo.

Vraćajući se njegovom slikarstvu, grafici, scenografiji, plakatu kao da čujem tananu bosansku glazbu, koja ovog umjetnika prati dok jezdi svojim vilinskim svjetovima.

Poetičnim do beskraja!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Vojska je njegova najjača

Objavljeno prije

na

Objavio:

Životni put Velimira Miloševića nosio je sa sobom dane i noći posvete lirskoj strani života kojoj je do posljednjeg daha pripadao… Posljednji omaž njegovoj literaturi koji  je NVO GARIWO  organizovao u Pragu predstavljao je trijumf književnosti, ali i prijateljstva češke, bosansko-hercegovačke i crnogorske književnosti i kulture

 

U Bosni i Hercegovini, svoj prekrivenoj i „zavučenoj“ u zaborav mnogi su književni opusi, iščezli iz fokusa javnosti, iako su imali i te kakvu književnu vrijednost i težinu.

Tako je, nažalost, i sa prebogatim i lirskim močnim djelom Velimira Miloševića Velje , crnogorskog književnika, koji je svoj tvorački zenit doživio u BiH.

Ovaj pisac, u čijoj formalnom biografiji stoji da je pjesnik i književni kritičar, najbolje stranice svoje literalne meštrije ostavio je u briljantnim radijskim emisijama, nekada Radio Sarajeva, kasnije Radija BIH…

Njegov životni put od đačkih domova preko ozbiljne književne karijere i pisca „iz čitanki“ nosio je sa sobom dane i noći posvete lirskoj strani života kojoj je do posljednjeg daha pripadao…

Bio je podjednako virtuozan pjesnik i za odrasle kao i za djecu i mlade… Autor je usvojene, ali nikad muzički dovršene himne BiH…

Pisac je največeg muzičkog hita za sve generacije ( autor muzike Esad Arnautalić) „Djeca su vojska najjača“.

Milošević je tom svojevrsnom himnom svim našim mladostima podigao čudestan pjesnički obelisk.  Lirske pjesme, kao i njegov rodoljubivi opus, sve je to proizišlo iz rijetke pjesničke dobrote, koju je živio cijeloga svog života.

Bio je pisac koji je na veličanstven način doprinio rastu i stasavanju nekoliko specifičnih kulturnih i književnih manifestacija kao što su Bienale jugoslovenskog lutkarstva i Susreti pozorišta lutaka BiH u Bugojnu.

Najbolji interpretator vlastite ali i ubjedljiv scenski recitator, uopšte, uspjevao je, svojim zbirkama posebno onim: Pasternak na Mojmilu i Ovo je Balkan draga da svoje pjesničko umiječe „ukotvi“ među najznačajnije lirske opuse u jugoslavenskim književnostima.

Ipak da nije bilio NVO GARIWO i direktorice ove nevladine udruge Svetlane Broz uspomena na ovog velikog pjesnika, krajnje nepravedno, zgasla bi. Posljednji omaž literaturi Velimira Miloševića koji je GARIWO organizovao u Pragu predstavljao je višestruki trijumf književnosti , ali i prijateljstva češke, bosansko- hercegovačke i crnogorske književnosti i kulture.

Doprinos Miloševića književnom stvaralaštvu tokom agresije na BiH uistinu je golemi biljur u ukupnoj kulturnoj istoriji države BiH

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo