Povežite se sa nama

OKO NAS

DRŽAVNA I OPŠTINSKA VLAST PALE NA ISPITU UREĐENJA KOLAŠINSKIH ULICA: Zakašnjelo krpljenje rupa i promašaja

Objavljeno prije

na

Modernizacija saobraćajnica  u Kolašinu trebalo je,  prema obećanjima vlasti, da bude završena još tokom proljeća. Tender za taj posao, nakon raskida ugovora sa preduzećem Tehno put,  Uprava javnih radova raspisala je tek sredinom avgusta

 

Čestitajući građanima  28. avgust Dan opštine, državni zvaničnici su naglašavali „uspjehe Kolašina na svim poljima minulih godina“. Slične formulacije, tom prigodom,  nijesu izostale ni u obraćanju predstavnika lokalne vlasti.  O kavom je uspjehu riječ i kako je to popravilo život Kolašinaca, nijesu precizirali ni jedni ni drugi. No svakom objektivnom,  ko je do sale gdje se proslavljao praznik prošao centrom grada, jasno je bilo da su i  država i lokalna uprava pale na najednostavnijem ispitu – krpljenju rupa po glavnim gradskim saobraćajnicama. Taj posao je, kako je,  početkom godine,  obećano,  trebalo da,  tokom proljeća bude završen novcem Uprave javnih radova.

Međutim, i tokom i na kraju ljetnje turistike  sezone, ulice u najužem centru Kolašaina, ali i one u prigradskim naseljima, i dalje su ruglo. Vozači kažu da im rupe  i ulegnuća u asfaltu stvaraju teškoće,. Pored već poznatih problema u ulicama oko Trga borca, na kojima je kaldrma, problematično je stanje u još nekoliko saobraćanica.

Opozicija podsjeća na novac koji vlast troši na nova zapošljavanja, dok  zanemaruju osnovnu gradsku infrastrukturu.

„Jedino su uspjeli da izmisle niz radnih mjesta kako bi udomili svoj lojalan kadar. Svi smo svjedoci katastrofalnog stanja gradskih saobraćajnica. Takva situacija savršeno oslikava ozbiljnost lokalne samouprave i njihovu sposobnost da riješe jedan od problema od velikog značaja  za Kolašin i Kolašince. Lokalnim čelnicima je bitnije trošenje više stotina hiljada eura godišnje  za uhljebjenje  političkih sledbenika,  nego dovođenje putne infrastrukture bar u pristojno stanje“, saopštili su, nedavno, iz Opštinskog odbora (OO) Socijalističke narodne partije (SNP)

Prema planu uređenja prostora za ovu godinu, za sanaciju ulica u užem gradskom jezgru predviđeno je 150.000 eura, a novac će, kako piše, biti obezbijeđen od  Uprave za javne radove. Planirano je da se sanira 9.800 kvadratnih metara.

Pred početak ljeta iz Komunalnog preduzeća su tvrdili da je loše vrijeme omelo radove, koji samo što nijesu počeli.

„Svesni smo neophodnosti sanacije gradskih ulica. Sjutra već počinjemo, takozvano, rezanje rupa. Očekujemo da će uskoro i Tehno put, preduzeće koje izvodi radove sanacije uskoro početi i presvlačenje asfaltom. Radovi su predviđeni  u ulicama 13. jula, Milivoja Bulatovića, Boška Rašovića, dijelu Dunje Đokić i poprečnoj saobraćajnici u blizini Doma zdravalja“, kazali su iz tog preduzeća početkom juna.

Iz Opštine su najavljivali da je, pored tih radova, opredijeljeno 20. 000 eura za izradu  tehničke dokumentacije  izmjene dijela Projekta uređenja  centralne gradske zone , koji se odnosi na dio Ulice vojvode Mine, u dužini od 170 metara. Trebalo je da bude nabavljena i postavljanja horizontalna i vertikalna  saobraćajne signalizacije u pet ulica u centru grada.

Osim sređivanja nekoliko desetina ivičnjaka i trotoara u centru grada tokom cijelog ljeta nije se ništa radilo. Mehanizacija i radnici preduzeća Tehno put nikada nijesu stigli u Kolašin, jer je država s tom firmom raskinula ugovor zbog nepoštovanja rokova. Sitnije poslove na saobraćajnoj infrastrukturi, minulih mjeseci, obavljalo je jedino lokalno Komunalno preduzeće.

Ovih dana Uprava javnih radova drugi put je raspisala tender za  modernizaciju kolašinskih saobraćajnica. Tender se završava sredinom septembra, pa je jasno da će radovi na uređenju ulica, u najboljem slučaju, početi u jesen, kad u tom gradu, zbog lošeg vreman, rijetko ko išta gradi.

Navodno, predstoji tender i za zamjenu kaldrme u Ulici vojvode Mine u najužem centru . Sve će to koštati, prema preliminarnim procjenama, oko 200. 000 eura. Projektna dokumentacija je, tvrde u Opštini,  završena.

„Uporedo sa postavljanjem nove, radiće se i kanalizacija, kao i, naravno, novi trotoari. Razmišljali smo da li da se ulica asfaltira ili ponovo prekrije kaldrmom, pa je riječ struke presudila i odlučili smo se za ovo drugo.“- kazali su u Opštini.

Kako su objasnili riječ je o obimnim radovima. Tim projektom, ukoliko se ovog puta obećanja obistine, trebalo bi da, pored mnogobrojnih rupa, budu „zakrpljeni“ i građevinski promašaji od prije  13 godina. Kaldrma je postavljana  u okviru rekonstrukcije gradskog centra, a  iz tadašnje vlasti, koju su,  kao i sada,  činili Demokratska partija socijalista (DPS) i Grupa birača (GG), nazivan „projektom decenije“. Kasnije se ispostavilo da je to, u stavri, najskuplji i najproblematičniji infrastrukturni projekat tokom minulih 20 godina.

Posao rekonstrukcije dva trga, ulica IV poleterske i Vojvode Mine završen je formalno 2006, ali su radovi primljeni tek četiri godine kasnje. Za  sve  to vrijeme, kao  i svake naredne godine,  na pojedinim djelovima ulica pokrivenih kaldrmom obavljane su brojne  popravke. Ulegnuća ili ispadanje „kockica“,  odmah su pokazali da je „novo ruho“ gradskog centra traljavo „skrojeno“, ali i papreno plaćeno. Tokom kišnog perioda, taj dio centra grada, kad god su mogli izbjegavali su i pješaci i vozači.

Sve do danas, i pored više puta postavljenih pitanja novinara i opozicionih odbornika, ostala je nepoznanica  koliko je građane Kolašina koštao „novi“ centar.

Krajem 2011. godine  do odbornika, ali i do novinara je prvi put došla informacija o dijelu cijena izvođenja dijela radova. Navodno, za različite radove u okviru tog projekta potrošeno je  1, 6 miliona eura.

„Papiri“ vezani za taj, kao i za još neke opštinske poslove  u ljeto 2011. godine bili su predmet interesovanja inspektora i vještaka, tokom istrage u kolašinskoj lokalnoj upravi, u predkrivičnom postupku, po nalogu državnog tužioca. Istraga je pokrenuta na osnovu tužbe Oštinskog odbora (OO) Socijaldemokratske  partije (SDP)  protiv tadašnjih predsjednika Opštine i Skupštine opštine (SO)  i čelnika GG Milete Bulatovića i Mila Šukovića.

Kolašincima, koji nijesu zaboravili problematičnost skoro svakog infrastrukturnog projekta u svom gradu tokom minulih nekoliko decenija, a prinuđeni da  svakodnevno prolaze urnisanim gradskim ulicama, teško je povjerovati  u obećanja države o višemilionskim ulaganjima u tu opštinu. Lokalna vlast ni ovog puta nije uspjela bajkovitim prazničnim govorima i ambicioznim obećanjima da prikrije svoju nesposobnost čak i kad je riječ o najednostavnijim komunalnim poslovima. Takođe, država je još jednom pokazala da je,  pri izboru izvođača radova za projekte koji se finasiraju novcem građana, omanula.

                                                                                                Dragana ŠČEPANOVIĆ  

Komentari

Izdvojeno

FABRIKE KOJE KOLAŠINCI NIJESU DOČEKALI: Pogoni  u novinskim naslovima i predizbornim obećanjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako se ni jedno  obećanje o otvaranju fabrika u Kolašinu, tokom miulih četvrt vijeka, nije obistinilo, to ne sputava aktuelnu lokalnu vlast da najavljuje otvaranje novih

 

Da je bar dio obećanja državnih i lokalnih funkcionera, tokom minule dvije i po decenije ispunjen, na području kolašinske opštine sada bi radilo desetak pogona i u njima bilo bar hiljadu zaposlenih. Broj Kolašinca, kojima je neophodna jednokratna socijalana pomoć, iz godine u godinu, raste

Prije,  otprilike,  četvrt vijeka,  Kolašincima je obećana fabrika za preradu voća. Nešto kasnije i pogon za preradu mlijeka.  Nakon toga, pred svake izbore ta obećanja su ponavljana, a 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković bio je i precizan. Najduže za dvije godine, tvrdio je on, Moračani, ali i ostali u kolašinskim selima imaće nači da zarade od viškova voća i povrća, koje uzgajaju. Znao da pred novinarima istakne da će dvije takve  fabrike biti otvorene u kolašinskoj Biznis zoni.

Naravno, na tom prostoru niti bilo gdje drugo na području opštine, nije otvoren sličan pogon. Nema više, čak, ni obećanja o tome. N stočari nijesu bolje prošli s predizbornim obećanja. Još nijesu dočekali dugo očekivane pogone za preradu mlijeka ili mesa i životinjeske kože. U obećanjima je  postojala i fabrika za preradu vune.

Obećanja koje je, kada je riječ o oživljavanju privrede, davao Brajuškovićev predhodnik Mileta Bualtović ne mogu se ne izbrojati. Ništa  nije ostvareno.    Bulatović  će ostati upamćen, između ostalog,  i kao funkcioner za vrijeme čijeg mandata,  su iz Kolašina, neralno visokim nametima i taksama,  otjerani ozbiljni inevstitori u turizam.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETNJICA- KAKO ZAUSTAVITI MIGRACIJE:  Obećanja, obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trend odlazaka mladih porodica posebno je pojačan nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada. No baš ranije iseljeni Bihorci kažu da postoji nada da se zaustavi iseljavanje, i da oni u tome mogu pomoći

 

Godinama se iz petnjičkoj kraja masovno odlazi. Prosvjetni radnici svjedoče, da skoro nema dana da neka školska klupa ne ostane prazna. Mladi roditelji svoju djecu odvode sa sobom u svijet.

Ovaj trend je još pojačan, kako pokazuje i zvanična statistika, nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada.

“Sada se može sa sigurnošću tvrditi da će, ako se nešto ne učini i pomognu mladi na sjeveru, taj region za deset do petnaest godina imati sto hiljada manje stanovnika i da će čitav sjeverni region imati do sedamdeset hiljada građana, na šta ukazuju i svi zvanični podaci iseljavanja i negativnog prirodnog priraštaja” – saopšteno je iz bjelopoljske nevladine organizacije Euromost.

Nakon što su formirali  opštinu, Pertnjičani su, za sada jedini,  uspostavili lokalnu kancelariju za dijasporu i svake godine okupe veliki broj iseljenika na manifestaciji pod nazivom Dani dijaspore.

Među dijasporom vlada nepodijeljeno mišljenje da u cilju valorizacije potencijala i zaustavljanja migracije stanovništva, Petnjica mora da iskoristi iskustva i znanja svojih iseljenika.

Oni smatraju da humanitarne aktivnosti, koje sprovode Petnjičani u inostranstvu, nijesu dovoljne  i ističu da je neophodno stvarati ambijent za razvoj i  otvaranje radnih mjesta.

“Dobro je to što su se Bihorci koji žive u inostranstvu svih ovih godina pokazivali kao izuzetno humani ljudi i što su preko različitih donacija pomogli svoj zavičaj. To je  dalo dobre impulse za razvoj ovoga kraja, ali za ozbiljniju razvojnu priču treba uvezati i niz drugih činilaca. Prije svega, uz izgradnju kvalitetnih puteva, potrebno je da se otvaraju fabrike i uspostave održiva radna mjesta koja će garantovati dobru zaradu zaposlenima, a samim tim i pristojan život” – smatra  predstavnik Udruženja iseljenika iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini profesor dr Fehim Кorać.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo