Povežite se sa nama

OKO NAS

DRŽAVNA I OPŠTINSKA VLAST PALE NA ISPITU UREĐENJA KOLAŠINSKIH ULICA: Zakašnjelo krpljenje rupa i promašaja

Objavljeno prije

na

Modernizacija saobraćajnica  u Kolašinu trebalo je,  prema obećanjima vlasti, da bude završena još tokom proljeća. Tender za taj posao, nakon raskida ugovora sa preduzećem Tehno put,  Uprava javnih radova raspisala je tek sredinom avgusta

 

Čestitajući građanima  28. avgust Dan opštine, državni zvaničnici su naglašavali „uspjehe Kolašina na svim poljima minulih godina“. Slične formulacije, tom prigodom,  nijesu izostale ni u obraćanju predstavnika lokalne vlasti.  O kavom je uspjehu riječ i kako je to popravilo život Kolašinaca, nijesu precizirali ni jedni ni drugi. No svakom objektivnom,  ko je do sale gdje se proslavljao praznik prošao centrom grada, jasno je bilo da su i  država i lokalna uprava pale na najednostavnijem ispitu – krpljenju rupa po glavnim gradskim saobraćajnicama. Taj posao je, kako je,  početkom godine,  obećano,  trebalo da,  tokom proljeća bude završen novcem Uprave javnih radova.

Međutim, i tokom i na kraju ljetnje turistike  sezone, ulice u najužem centru Kolašaina, ali i one u prigradskim naseljima, i dalje su ruglo. Vozači kažu da im rupe  i ulegnuća u asfaltu stvaraju teškoće,. Pored već poznatih problema u ulicama oko Trga borca, na kojima je kaldrma, problematično je stanje u još nekoliko saobraćanica.

Opozicija podsjeća na novac koji vlast troši na nova zapošljavanja, dok  zanemaruju osnovnu gradsku infrastrukturu.

„Jedino su uspjeli da izmisle niz radnih mjesta kako bi udomili svoj lojalan kadar. Svi smo svjedoci katastrofalnog stanja gradskih saobraćajnica. Takva situacija savršeno oslikava ozbiljnost lokalne samouprave i njihovu sposobnost da riješe jedan od problema od velikog značaja  za Kolašin i Kolašince. Lokalnim čelnicima je bitnije trošenje više stotina hiljada eura godišnje  za uhljebjenje  političkih sledbenika,  nego dovođenje putne infrastrukture bar u pristojno stanje“, saopštili su, nedavno, iz Opštinskog odbora (OO) Socijalističke narodne partije (SNP)

Prema planu uređenja prostora za ovu godinu, za sanaciju ulica u užem gradskom jezgru predviđeno je 150.000 eura, a novac će, kako piše, biti obezbijeđen od  Uprave za javne radove. Planirano je da se sanira 9.800 kvadratnih metara.

Pred početak ljeta iz Komunalnog preduzeća su tvrdili da je loše vrijeme omelo radove, koji samo što nijesu počeli.

„Svesni smo neophodnosti sanacije gradskih ulica. Sjutra već počinjemo, takozvano, rezanje rupa. Očekujemo da će uskoro i Tehno put, preduzeće koje izvodi radove sanacije uskoro početi i presvlačenje asfaltom. Radovi su predviđeni  u ulicama 13. jula, Milivoja Bulatovića, Boška Rašovića, dijelu Dunje Đokić i poprečnoj saobraćajnici u blizini Doma zdravalja“, kazali su iz tog preduzeća početkom juna.

Iz Opštine su najavljivali da je, pored tih radova, opredijeljeno 20. 000 eura za izradu  tehničke dokumentacije  izmjene dijela Projekta uređenja  centralne gradske zone , koji se odnosi na dio Ulice vojvode Mine, u dužini od 170 metara. Trebalo je da bude nabavljena i postavljanja horizontalna i vertikalna  saobraćajne signalizacije u pet ulica u centru grada.

Osim sređivanja nekoliko desetina ivičnjaka i trotoara u centru grada tokom cijelog ljeta nije se ništa radilo. Mehanizacija i radnici preduzeća Tehno put nikada nijesu stigli u Kolašin, jer je država s tom firmom raskinula ugovor zbog nepoštovanja rokova. Sitnije poslove na saobraćajnoj infrastrukturi, minulih mjeseci, obavljalo je jedino lokalno Komunalno preduzeće.

Ovih dana Uprava javnih radova drugi put je raspisala tender za  modernizaciju kolašinskih saobraćajnica. Tender se završava sredinom septembra, pa je jasno da će radovi na uređenju ulica, u najboljem slučaju, početi u jesen, kad u tom gradu, zbog lošeg vreman, rijetko ko išta gradi.

Navodno, predstoji tender i za zamjenu kaldrme u Ulici vojvode Mine u najužem centru . Sve će to koštati, prema preliminarnim procjenama, oko 200. 000 eura. Projektna dokumentacija je, tvrde u Opštini,  završena.

„Uporedo sa postavljanjem nove, radiće se i kanalizacija, kao i, naravno, novi trotoari. Razmišljali smo da li da se ulica asfaltira ili ponovo prekrije kaldrmom, pa je riječ struke presudila i odlučili smo se za ovo drugo.“- kazali su u Opštini.

Kako su objasnili riječ je o obimnim radovima. Tim projektom, ukoliko se ovog puta obećanja obistine, trebalo bi da, pored mnogobrojnih rupa, budu „zakrpljeni“ i građevinski promašaji od prije  13 godina. Kaldrma je postavljana  u okviru rekonstrukcije gradskog centra, a  iz tadašnje vlasti, koju su,  kao i sada,  činili Demokratska partija socijalista (DPS) i Grupa birača (GG), nazivan „projektom decenije“. Kasnije se ispostavilo da je to, u stavri, najskuplji i najproblematičniji infrastrukturni projekat tokom minulih 20 godina.

Posao rekonstrukcije dva trga, ulica IV poleterske i Vojvode Mine završen je formalno 2006, ali su radovi primljeni tek četiri godine kasnje. Za  sve  to vrijeme, kao  i svake naredne godine,  na pojedinim djelovima ulica pokrivenih kaldrmom obavljane su brojne  popravke. Ulegnuća ili ispadanje „kockica“,  odmah su pokazali da je „novo ruho“ gradskog centra traljavo „skrojeno“, ali i papreno plaćeno. Tokom kišnog perioda, taj dio centra grada, kad god su mogli izbjegavali su i pješaci i vozači.

Sve do danas, i pored više puta postavljenih pitanja novinara i opozicionih odbornika, ostala je nepoznanica  koliko je građane Kolašina koštao „novi“ centar.

Krajem 2011. godine  do odbornika, ali i do novinara je prvi put došla informacija o dijelu cijena izvođenja dijela radova. Navodno, za različite radove u okviru tog projekta potrošeno je  1, 6 miliona eura.

„Papiri“ vezani za taj, kao i za još neke opštinske poslove  u ljeto 2011. godine bili su predmet interesovanja inspektora i vještaka, tokom istrage u kolašinskoj lokalnoj upravi, u predkrivičnom postupku, po nalogu državnog tužioca. Istraga je pokrenuta na osnovu tužbe Oštinskog odbora (OO) Socijaldemokratske  partije (SDP)  protiv tadašnjih predsjednika Opštine i Skupštine opštine (SO)  i čelnika GG Milete Bulatovića i Mila Šukovića.

Kolašincima, koji nijesu zaboravili problematičnost skoro svakog infrastrukturnog projekta u svom gradu tokom minulih nekoliko decenija, a prinuđeni da  svakodnevno prolaze urnisanim gradskim ulicama, teško je povjerovati  u obećanja države o višemilionskim ulaganjima u tu opštinu. Lokalna vlast ni ovog puta nije uspjela bajkovitim prazničnim govorima i ambicioznim obećanjima da prikrije svoju nesposobnost čak i kad je riječ o najednostavnijim komunalnim poslovima. Takođe, država je još jednom pokazala da je,  pri izboru izvođača radova za projekte koji se finasiraju novcem građana, omanula.

                                                                                                Dragana ŠČEPANOVIĆ  

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo