Povežite se sa nama

INTERVJU

Mile Stojić, pjesnik iz Sarajeva: Nacionalisti su majstori  rušenja

Objavljeno prije

na

Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktulene vlasti u tom periodu?

STOJIĆ: Nedugo poslije izbora nacionalističke stranke su sklopile koaliciju. I, evo, gotovo godinu dana je prošlo  od te pompezno sklopljene koalicije, a stvari se ne miču iz mjesta. Očekivati od ljudi koji su huškali na rat ili neposredno sudjelovali u njemu da grade mir isto je kao od pedofila tražiti da uspješno vode dječji vrtić. To je već postala priča od koje boli glava. Oni se po defaultu ni oko čega ni ne mogu dogovoriti, jer u njihovim glavama živi naopako naučena historija. Tu se još biju bitke iz srednjega vijeka, a priča se neprestano o Evropi i demokraciji. Na svakom koraku se  krše ljudska prava, šikaniraju manjine. Oni se bore samo za puku vlast. Davno sam napisao: nacionalisti ne znaju graditi, oni su velemajstori rušenja. I te političke elite nemaju nikakvu viziju, osim da se opljačka još to malo što je ostalo.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

STOJIĆ: Dragan Čović ide u Banju Luku da žaluje za žrtvama Oluje, pa zatim u Knin gdje slavi Oluju, kao najveću hrvatsku pobjedu. I grli se bratski s Dodikom dok ovaj izjavljuje da je u Jasenovcu pobijeno sedamsto tisuća Srba. Ma slatki su, pravo pravcato bratstvo –  jedinstvo!

MONITOR: Milorad Dodik kaže da je Bosna i Hercegovina nepotrebna zemlja, napravljena na bazi tempiranih laži.

STOJIĆ: Ne znam što bih mislio o tom čovjeku. Kad tvrdi da je jedna država napravljena na tempiranim lažima, možda je jedino tad dosljedan, jer on sam vjeruje u te laži i temelji svoju vladavinu na njima. On tvrdi, na primjer, da Srbi u RS mrze Nijemce a vole Ruse, a pola mu entiteta pobježe u Njemačku, u Rusiju se ne prijavljuje nitko. On je na vlast došao na vojnom transporteru NATO-a, a sad je najžešći protivnik te alijanse. On laže, prije svega narodu  za koji se tobože bori. Ja ne vjerujem čak ni to da on želi pripojenje tog entiteta Srbiji. On homogenizira izluđeni narod u mržnji prema Bosni, a sam zna da je to nemoguće, a čak da je i moguće, u slučaju pripojenja Banje Luke Srbiji u istoj Srbiji on bi bio nula. On je lukav, jer se nudi Vučiću kao moneta za srbijanska potkusurivanja, a, ustvari, bori se za svoj pašaluk, gdje se sam proglasio „bajom“ i vjeruje da će tu vladati dovijeka.

MONITOR: Državljanstva BiH se u protekle četiri i po godine odreklo 18.759 građana, od kojih je 8.167 mladih koji se, najvjerovatnije, neće vratiti u BiH, podaci su Ministarstva civilnih poslova. Zbg čega se odriču državljanstva?

STOJIĆ: Mi smo sve pliće u Evropi, a sve dublje u Aziji, rekao bi pjesnik Stevan Tontić. Sve što je lijepo i pametno napušta državu, jer mladi svijet jednostavno hoće da radi, da živi, dosta mu je ovih političkih naduravanja, koja su daleko od svake modernosti. Ovog rata koji traje u glavama političkih lidera  i četvrt stoljeća nakon njegova završetka. Mladi su umorni od svijeta koji smo im ostavili i traže za sebe prostor gdje će moći planirati svoju egzistenciju i graditi jednu civiliziranu perspektivu. Vlasti tobož inzistiraju na njihovom povratku, a mole boga da se nikad ne vrate, da im ne remete osvojene privilegije. Na koncu su te pohlepne kriminalne vlasti počele ubijati i svoju vlastitu djecu, pa ubojice Davida Dragićevića i Dženana Memića nisu i neće bit iotkrivene. I onda se čudimo što ljudi odlaze. I tko bi želio živjeti u takvoj državi, osim nas staraca, koji i nemamo izbora.

MONITOR:Vi ste jedan od petorice bosanskohercegovačkih i hrvatskih intelektualaca potpisnika otvorenog pisma upućenog iz Sarajeva, 6. januara 1992. predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu kao “odgovornom za političko uništenje Bosne i Hercegovine”. Šta o tome možete reći sa današnje distance?

STOJIĆ: Ne volim toga ni da se sjećam. Taj tekst smo jedne hladne zimske noći u mome tadašnjem stanu na Alipašinu Polju sastavljali Ivo Komšić, Ivan Lovrenović i ja. Ne volim se, kažem, ni sjećati, jer je nakon objave tog pisma svaka hrvatska kučka imala domoljubnu zadaću pljunuti na nas. A sve što smo rekli, nažalost – obistinilo se. Nije trebalo biti nikakav prorok da se vidi kud sve to vodi, koliko je Milošević-Tuđmanova politika podjele Bosne pogubna i za našu zemlju i za Hrvate u njoj. Vrijeme je to, nažalost, pokazalo: izvođači te politike osuđeni su na Tribunalu Ujedinjenih naroda za najteže zločine protiv čovječnosti, a Hrvatska za udruženi zločinački pothvat. Broj Hrvata u Bosni i Hercegovini prepolovio se… To je realni facit te politike. Međutim, ima i nešto gore od toga: pečat sramote koja je ona utisnula na leđa budućih naraštaja, na cijeli narod, volens-nolens ostat će utisnut u  modernu hrvatsku historiju.

MONITOR: Kome bi danas trebalo uputiti slično pismo i zašto?

STOJIĆ: Dragome Bogu. O njemu se ovdje grgolji i romorina svakom ćošku, ne samo u bogomoljama, već i medijima i državnim institucijama.  Ali mislim da je i on ovoj nesretnoj zemlji okrenuo leđa.

MONITOR: U nedavnom intervjuu Monitoru Hadžem Hajdarević, bh književnik, rekao nam je da su u BiH u znatnoj mjeri fašisti na vlasti!

STOJIĆ: Teško je reći da su to fašisti, jer još uvijek nema noćnih odvođenja i masovnih egzekucija, ali su u svakom slučaju desni populisti. A od desnog populizma do fašizma samo je jedan korak.

MONITOR: Kakav je položaj Hrvata u BiH s obzirom na to da predsjednica Hrvatske svako malo izjavljuje da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda i imaju pravo birati svoje političke predstavnike koji će ih “legitimno predstavljati i zastupati na svim nivoima vlasti”, kao i pravo na nacionalne, kulturne, obrazovne i medijske ustanove…

STOJIĆ: Ja volim Hrvatsku, kao zemlju moga jezika i moje kulture, u Zagrebu je i moj izdavač, i jako mi je žao što tamošnja politika svakidan povlači nerazumne poteze prema Bosni, pogotovu prema Bošnjacima, narodu nad kojim je izvršen genocid, ali i prema Hrvatima koji ovdje namjeravaju ostati. Hrvatska je članica Europske unije i ne bi smjela u ime nekakvog nabijeđenog europejstva sve svoje susjede smatrati neprijateljima, pogotovu ne Bošnjake, za čije su stradanje, rekao sam, i hrvatske ondašnje vlasti itekako odgovorne.

MONITOR: I kad se sve navedeno ima u vidu kakvu budućnost BiH može da očekuje?

STOJIĆ: Umjesto odgovora, citirat ću riječi velikog crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, koji veli: “Siromaštvo je naš pravi zavičaj, naša istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para“.  To je naša budućnost.Pogledajte samo imovinske kartone, šta su naši nacioni imali prije rata, a šta imaju danas. Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju.

MONITOR: Jesu li se i pojedini književnici tokom prošlog rata uključivali u politiku mržnje i ratnog huškanja?

STOJIĆ: Marko Vešović se u jednoj pjesmi ironično osvrće na ulogu srpskih pisaca u tom bratoubilačkom klanju pa kaže:  „Bili su bardovi, dosadilo im da barduju, pa su pošli da bombarduju“! Veliki je doprinos pisaca politici mržnje i nesreće. Na kraju, neki su pisci, kao Radovan Karadžić, osuđeni na doživotnu robiju kao ratni zločinci.  Moj pokojni prijatelj Predrag Matvejević predlagao je da se tim „bardovima“ sudi pred međunarodnim sudovima za sudjelovanje u politici ratnog huškanja, ali je bio napadnut sa svih strana, jer se, eto, kao zalaže za uvođenje verbalnog delikta.

MONITOR: Danas bezmalo svako objavljuje knjigu i olako postaje pisac. Kako se desilo da se pogube raniji kriterijumi kada je knjiga bila neka vrsta relikvije, a pisci cijenjeni stvaraoci?

 STOJIĆ: U malo kojoj državi poezija, balet ili opera mogu biti tržišne stvari, ali ih sve mudre države brižno njeguju i obilno financijski potpomažu, jer država bez kulturne elite nije ništa drugo do banana država. Austrijska vlada za operu i kazalište izdvaja više nego za ministarstvo vanjskihposlova, svjesna da su Bečki filharmoničari veći ambasadori te kulture i te države nego sve veleposlaničke ekselencije. Priča o knjizi kao robi velika je prevara, jer pogledajte tiraže – memoari jedne starlet prodaju se u desetinama tisuća primjeraka, a Krleža jedva u tisuću.

MONITOR: Često se upozorava da živimo u vremenu laži, odnosno da  jezik koji koristimo sve češće briše razliku između činjenica i izmišljotina, između istine i laži, posebno u medjima.

STOJIĆ: U titoizmu je bilo najgore ono što je poslije njega došlo, kaže Laslo Vegel. Ja sam cijeli svoj radni vijek živio od novinarstva.  Godinama sam pisao kolumne u najboljim tjednicima, kakvi su bili Danas i Feral. Uređivao sam brojne sarajevske publikacije i časopise,kao što su Lica, Oslobođenje,  Odjek, Obzor, Tjednik… Danas je sve to propalo, nema se više gdje objaviti pjesma, priča. I ja se danas sve manje vidim u novinarstvu, ali, srećom, uskoro će mirovina. Teško je danas od žurnalizma jesti kruh, jer danas se producira novinarstvo bez novinara. Ali, najbolji istrajavaju i divim se mojim prijateljima Viktoru Ivančiću, Senadu Avdiću i još nekolicini, koji su uporni na tom sizifovskom, a ipak smislenome i plemenitom poslu.

                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Veting kao rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori

 

MONITOR: Kako komentarišete objavljene prepiske izmedju direktorice ASK Jelene Perović i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

MILOVAC: Mislim da je prepiska između Perović i Medenice pokazala kako je posljednjih decenija izgledao modus operandi crnogorskog pravosuđa, i sasvim sam siguran da tadašnja predsjednica cetinjskog Osnovnog suda nije bila jedina koja je na takav način tražila smjernice i nudila podršku bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Na stranu groteskni udvornički odnos koji je ispoljila Perović, komunikacija je pokazala koja količina moći i uticaja je bila u rukama Vesne Medenice i na koji način je ona manifestovana.

MANS je i ranije ukazivao da reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori. Sve dok svaka od tih relacija ne bude detaljno ispitana, mi kao građani imamo pravo da sumnjamo da je pravosuđe i dalje u rukama onih koji se sumnjiče za saradnju sa kriminalnim klanovima. U ovom konkretnom slučaju MANS je već pozvao Specijalno državno tužilaštvo da formira predmet i ispita ne samo komunikaciju između Perović i Medenice, već prije svega kakve posljedice je ona imala na profesionalni integritet i odluke koje je Perović donosila u cetinjskom sudu, ali i kasnije sa mjesta direktorice Agencije za sprječavanje korupcije.

MONITOR:Da li vas iznenadjuje odnos Perović prema Medenici, koji bivša predsjednica Vrhovnog suda u porukama definiše „savjesnim“?

MILOVAC: Svjedočimo potpuno iskrivljenom sistemu vrijednosti koji je uspostavio prethodni režim na svim nivoima, pa i u pravosuđu. “Savjesno postupanje” u percepciji takozvanih vojnika bivše vlasti, kakva je Vesne Medenica, pretpostavlja gaženje procedura i zarobljavanje institucija i koncetraciju neograničene moći odlučivanja u rukama jedne osobe. Takav odnos prema integritetu nosilaca pravosudne funkcije je nešto što je “njegovano” i podsticano decenijama i sasvim moguće je postalo sastavni dio jedne potpuno izokrenute profesionalne etike.

Hijerarhija koja je postavljena na način da se lojalnost kultu ličnosti koji je Medenica uspostavila prepoznaje kao “savjesno postupanje”, najviše liči onima koje možemo da vidimo kada su u pitanju strukture organizovanog kriminala. Ovo je posebno problematično ako pretpostavimo da je takav odnos vrlo vjerovatno bio potka za donošenje odluka u sudskim predmetima u skladu sa interesima koji je nisu poklapali sa javnim interesom ili zakonom.

Nisam iznenađen odnosom i iz razloga što je dosadašnja profesionalna karijera davala prostor Vesni Medenici da utiče na izbor sudija, ima kompletan uvid u njihov rad i ocjenjivanje njihovog rada, kreirajući poziciju sa koje je od prvog dana mogla da oblikuje sudije prema onome što su bile njene potrebe i potrebe grupa koje je u pravosuđu neformalno zastupala. Zbog toga je svako “klimanje glavom” Jelene Perović bilo dočekano kao “savjesno”.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sad je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja

 

MONITOR: Nakon najnovije afere oko diplome pomoćnice direktora IJZ  vi ste javno istupili i kazali da lažnih ima i u vrhu Vlade, te da su političke partije pune kadrova sa ovakvim znanjem. Da li je onda iluzorno očekivati da će biti političke volje da se sporne diplome provjere? 

BOŠNJAK: Mi kao društvo moramo da se odlučimo da li hoćemo istinsko ozdravljenje i vraćanje pravim vrijednostima, želimo li društvo znanja, što javno propagiramo ili želimo degradaciju svih vrijednosti, koju upravo živimo.

Zato je važno da se aktuelizovao ovaj veliki problem, ali nažalost, to je samo jedan segment iz Pandorine kutije, jer mnogo je devijacija na ovom polju. Nama trebaju značajno veća ulaganja u nauku, revizija naučnih i nastavnih zvanja, nepristrasna reakreditacija studijskih programa, revizija licenci za visokoobrazovne ustanove, savremene laboratorije, dosljedna borba protiv plagijata, a preduslov svega ovoga je potpuna depolitizacija ovog sektora.

Optimista nijesam, jer živimo najbrutalniji iskaz partitokratije, a svjedok sam bila da mnogi politički lideri potpuno obesmišljavaju znanje i olako delegiraju za rukovodeće funkcije ljude bez znanja i iskustva, sa sumnjivo stečenim diplomama, jer oni prvenstveno cijene partijsku lojalnost. Koalicioni dogovori, umjesto da podrazumijevaju da stavimo na sto najbolje što imamo od kadrova i od njih napravimo najoptimalniji odabir, nažalost kažu da se niko nikome ne miješa u politička kadriranja koja su im pripala. Zato imamo ministre i predsjednike opština bez fakultetskog obrazovanja, ljude na pozicijama koji ne umiju ni napisani im tekst da pročitaju kako treba, zato su nam bordovi direktora i upravni odbori puni dojučerašnjih šofera, ljudi iz obezbjeđenja, kafe kuvarica, konduktera… Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sada je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja.

Mi smo malo društvo i nije problem ko je čiji, ako je sposoban, obrazovan i ako zna, ali problem je neznanje, koje onda iz kompleksa rađa umišljenost i bahatost, kao paravan, da bi se zamaskiralo neznanje i onda se proganja i mobinguje svako ko išta zna.

Dodatan problem je što Vladina komisija za politička namještenja, i ne provjerava CV predloženih kandidata no im se unaprijed vjeruje na riječ, a mnogi su zbog fotelje spremni da „nakite“ svoj CV raznim neistinama pa i onom da su završili fakultet. Predlažu se zakoni i sistematizacije, koje značajno smanjuju kriterijume za neka rukovodna mjesta, jer se sve šteluje za unaprijed odabrane pojedince.

Optimista nijesam po pitanju političke volje, ali jak pritisak javnosti može da pomjeri stvari i da krenemo ka ozdravljenju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U ovom   „tridesetgodišnjem ratu“  se već poodavno nalazimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko bi predsjednik Bajden uspio da pomoć Izraelu uslovi izraelskom obnovom prihvaćanja ideje dviju država, to bi predstavljalo izniman uspjeh. Ukoliko bi to uvjetovanje rezultiralo tek selektivnošću izraelskih vojnih operacija to bi bio nekakav uspjeh. No, bez temeljnih političkih promjena i u Izraelu i u njegovom arapsko-islamskom okruženju koncept dviju država ostaje privlačna i – do daljnjega, nedosežna utopija

 

 MONITOR: Na obeležavanju godišnjice stradanja Vukovara glavnu riječ je imao gradonačelnik Ivan Penava, koji je upozorio sve koji ne respektuju njegovu, u mnogo čemu, proustašku scenografiju, da se ne priključuju događaju. U Srbiji je predizborna kampanja u koju je predsjednik Srbije, prvi put od svog dolaska na vlast, zatražio pomoć svog nekadašnjeg političkog mentora Vojislava Šešelja. Koliko su ovo tek praktički-politički aranžmani a koliko simbolički relevantni činovi?

VELJAK: Nisu to nikakvi simbolički činovi, pa ni pragmatični predizborni aranžmani, nego ih valja promatrati u kontekstu generalnog rasta desnice u Evropi i šire (rezultati izbora u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali i u Argentini), koji ukazuju na realne dimenzije skretanja društvene svijesti u smjeru populizma i radikalne desnice. Ta je tendencija značajnim dijelom uzrokovana medijskom podrškom brutalizaciji javnog diskursa, a u našoj regiji nedvojbeno i pojačanim djelovanjem ruske agenture. Konkretno, u Hrvatskoj se zloćudan ruski utjecaj može dokazati analizom financijske baze Domovinskog pokreta (čiji je Penava predsjednik), koja je izravno povezana s oligarhijskom strukturom Putinove Rusije. Onima koji sumnjaju u ispravnost ove tvrdnje preporučujem da otkriju odgovor na pitanje: Tko kontrolira Fortenovu? Putinovim ljubiteljima neće biti jasno zbog čega ruske službe i oligarsi podržavaju obnovu ustaškog diskursa, kao što mnogima neće biti milo kad se suoče s dokazivim činjenicama koje govore o međusobnoj podršci četnika i ustaša (kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas, kada je to u cilju ostvarivanja političke moći i – što je najvažnije – financijskih interesa). Svađajući narode, oni jačaju svoje pozicije, a njihova međusobna solidarnost ne dolazi u pitanje. Dokaz je i pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo u Hagu među optuženicima za najteže ratne zločine.

MONITOR: EU je u prvim danima posle napada Hamasa, snažno podržala pravo Izraela da se brani, čak je i redovna pomoć Palestincima bila, na kratko, obustavljena. Danas je stav Brisela izbalansiraniji.  Neki su ponašanje EU administracije nazvali „ evropskim kompleksom Holokausta“. Koliko se tu radi o „kompleksu“ a koliko o, nesamostalnosti spoljne politike EU?

VELJAK: Ukoliko je riječ o Njemačkoj, kompleks Holokausta je od presudne važnosti. Ukoliko je pak riječ o EU, ključan je moment  inzistiranje na potrebi evroatlantskog jedinstva, te se upravo time može objasniti relativna uravnoteženost njezinog stava.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo