Povežite se sa nama

INTERVJU

Mile Stojić, pjesnik iz Sarajeva: Nacionalisti su majstori  rušenja

Objavljeno prije

na

Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktulene vlasti u tom periodu?

STOJIĆ: Nedugo poslije izbora nacionalističke stranke su sklopile koaliciju. I, evo, gotovo godinu dana je prošlo  od te pompezno sklopljene koalicije, a stvari se ne miču iz mjesta. Očekivati od ljudi koji su huškali na rat ili neposredno sudjelovali u njemu da grade mir isto je kao od pedofila tražiti da uspješno vode dječji vrtić. To je već postala priča od koje boli glava. Oni se po defaultu ni oko čega ni ne mogu dogovoriti, jer u njihovim glavama živi naopako naučena historija. Tu se još biju bitke iz srednjega vijeka, a priča se neprestano o Evropi i demokraciji. Na svakom koraku se  krše ljudska prava, šikaniraju manjine. Oni se bore samo za puku vlast. Davno sam napisao: nacionalisti ne znaju graditi, oni su velemajstori rušenja. I te političke elite nemaju nikakvu viziju, osim da se opljačka još to malo što je ostalo.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

STOJIĆ: Dragan Čović ide u Banju Luku da žaluje za žrtvama Oluje, pa zatim u Knin gdje slavi Oluju, kao najveću hrvatsku pobjedu. I grli se bratski s Dodikom dok ovaj izjavljuje da je u Jasenovcu pobijeno sedamsto tisuća Srba. Ma slatki su, pravo pravcato bratstvo –  jedinstvo!

MONITOR: Milorad Dodik kaže da je Bosna i Hercegovina nepotrebna zemlja, napravljena na bazi tempiranih laži.

STOJIĆ: Ne znam što bih mislio o tom čovjeku. Kad tvrdi da je jedna država napravljena na tempiranim lažima, možda je jedino tad dosljedan, jer on sam vjeruje u te laži i temelji svoju vladavinu na njima. On tvrdi, na primjer, da Srbi u RS mrze Nijemce a vole Ruse, a pola mu entiteta pobježe u Njemačku, u Rusiju se ne prijavljuje nitko. On je na vlast došao na vojnom transporteru NATO-a, a sad je najžešći protivnik te alijanse. On laže, prije svega narodu  za koji se tobože bori. Ja ne vjerujem čak ni to da on želi pripojenje tog entiteta Srbiji. On homogenizira izluđeni narod u mržnji prema Bosni, a sam zna da je to nemoguće, a čak da je i moguće, u slučaju pripojenja Banje Luke Srbiji u istoj Srbiji on bi bio nula. On je lukav, jer se nudi Vučiću kao moneta za srbijanska potkusurivanja, a, ustvari, bori se za svoj pašaluk, gdje se sam proglasio „bajom“ i vjeruje da će tu vladati dovijeka.

MONITOR: Državljanstva BiH se u protekle četiri i po godine odreklo 18.759 građana, od kojih je 8.167 mladih koji se, najvjerovatnije, neće vratiti u BiH, podaci su Ministarstva civilnih poslova. Zbg čega se odriču državljanstva?

STOJIĆ: Mi smo sve pliće u Evropi, a sve dublje u Aziji, rekao bi pjesnik Stevan Tontić. Sve što je lijepo i pametno napušta državu, jer mladi svijet jednostavno hoće da radi, da živi, dosta mu je ovih političkih naduravanja, koja su daleko od svake modernosti. Ovog rata koji traje u glavama političkih lidera  i četvrt stoljeća nakon njegova završetka. Mladi su umorni od svijeta koji smo im ostavili i traže za sebe prostor gdje će moći planirati svoju egzistenciju i graditi jednu civiliziranu perspektivu. Vlasti tobož inzistiraju na njihovom povratku, a mole boga da se nikad ne vrate, da im ne remete osvojene privilegije. Na koncu su te pohlepne kriminalne vlasti počele ubijati i svoju vlastitu djecu, pa ubojice Davida Dragićevića i Dženana Memića nisu i neće bit iotkrivene. I onda se čudimo što ljudi odlaze. I tko bi želio živjeti u takvoj državi, osim nas staraca, koji i nemamo izbora.

MONITOR:Vi ste jedan od petorice bosanskohercegovačkih i hrvatskih intelektualaca potpisnika otvorenog pisma upućenog iz Sarajeva, 6. januara 1992. predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu kao “odgovornom za političko uništenje Bosne i Hercegovine”. Šta o tome možete reći sa današnje distance?

STOJIĆ: Ne volim toga ni da se sjećam. Taj tekst smo jedne hladne zimske noći u mome tadašnjem stanu na Alipašinu Polju sastavljali Ivo Komšić, Ivan Lovrenović i ja. Ne volim se, kažem, ni sjećati, jer je nakon objave tog pisma svaka hrvatska kučka imala domoljubnu zadaću pljunuti na nas. A sve što smo rekli, nažalost – obistinilo se. Nije trebalo biti nikakav prorok da se vidi kud sve to vodi, koliko je Milošević-Tuđmanova politika podjele Bosne pogubna i za našu zemlju i za Hrvate u njoj. Vrijeme je to, nažalost, pokazalo: izvođači te politike osuđeni su na Tribunalu Ujedinjenih naroda za najteže zločine protiv čovječnosti, a Hrvatska za udruženi zločinački pothvat. Broj Hrvata u Bosni i Hercegovini prepolovio se… To je realni facit te politike. Međutim, ima i nešto gore od toga: pečat sramote koja je ona utisnula na leđa budućih naraštaja, na cijeli narod, volens-nolens ostat će utisnut u  modernu hrvatsku historiju.

MONITOR: Kome bi danas trebalo uputiti slično pismo i zašto?

STOJIĆ: Dragome Bogu. O njemu se ovdje grgolji i romorina svakom ćošku, ne samo u bogomoljama, već i medijima i državnim institucijama.  Ali mislim da je i on ovoj nesretnoj zemlji okrenuo leđa.

MONITOR: U nedavnom intervjuu Monitoru Hadžem Hajdarević, bh književnik, rekao nam je da su u BiH u znatnoj mjeri fašisti na vlasti!

STOJIĆ: Teško je reći da su to fašisti, jer još uvijek nema noćnih odvođenja i masovnih egzekucija, ali su u svakom slučaju desni populisti. A od desnog populizma do fašizma samo je jedan korak.

MONITOR: Kakav je položaj Hrvata u BiH s obzirom na to da predsjednica Hrvatske svako malo izjavljuje da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda i imaju pravo birati svoje političke predstavnike koji će ih “legitimno predstavljati i zastupati na svim nivoima vlasti”, kao i pravo na nacionalne, kulturne, obrazovne i medijske ustanove…

STOJIĆ: Ja volim Hrvatsku, kao zemlju moga jezika i moje kulture, u Zagrebu je i moj izdavač, i jako mi je žao što tamošnja politika svakidan povlači nerazumne poteze prema Bosni, pogotovu prema Bošnjacima, narodu nad kojim je izvršen genocid, ali i prema Hrvatima koji ovdje namjeravaju ostati. Hrvatska je članica Europske unije i ne bi smjela u ime nekakvog nabijeđenog europejstva sve svoje susjede smatrati neprijateljima, pogotovu ne Bošnjake, za čije su stradanje, rekao sam, i hrvatske ondašnje vlasti itekako odgovorne.

MONITOR: I kad se sve navedeno ima u vidu kakvu budućnost BiH može da očekuje?

STOJIĆ: Umjesto odgovora, citirat ću riječi velikog crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, koji veli: “Siromaštvo je naš pravi zavičaj, naša istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para“.  To je naša budućnost.Pogledajte samo imovinske kartone, šta su naši nacioni imali prije rata, a šta imaju danas. Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju.

MONITOR: Jesu li se i pojedini književnici tokom prošlog rata uključivali u politiku mržnje i ratnog huškanja?

STOJIĆ: Marko Vešović se u jednoj pjesmi ironično osvrće na ulogu srpskih pisaca u tom bratoubilačkom klanju pa kaže:  „Bili su bardovi, dosadilo im da barduju, pa su pošli da bombarduju“! Veliki je doprinos pisaca politici mržnje i nesreće. Na kraju, neki su pisci, kao Radovan Karadžić, osuđeni na doživotnu robiju kao ratni zločinci.  Moj pokojni prijatelj Predrag Matvejević predlagao je da se tim „bardovima“ sudi pred međunarodnim sudovima za sudjelovanje u politici ratnog huškanja, ali je bio napadnut sa svih strana, jer se, eto, kao zalaže za uvođenje verbalnog delikta.

MONITOR: Danas bezmalo svako objavljuje knjigu i olako postaje pisac. Kako se desilo da se pogube raniji kriterijumi kada je knjiga bila neka vrsta relikvije, a pisci cijenjeni stvaraoci?

 STOJIĆ: U malo kojoj državi poezija, balet ili opera mogu biti tržišne stvari, ali ih sve mudre države brižno njeguju i obilno financijski potpomažu, jer država bez kulturne elite nije ništa drugo do banana država. Austrijska vlada za operu i kazalište izdvaja više nego za ministarstvo vanjskihposlova, svjesna da su Bečki filharmoničari veći ambasadori te kulture i te države nego sve veleposlaničke ekselencije. Priča o knjizi kao robi velika je prevara, jer pogledajte tiraže – memoari jedne starlet prodaju se u desetinama tisuća primjeraka, a Krleža jedva u tisuću.

MONITOR: Često se upozorava da živimo u vremenu laži, odnosno da  jezik koji koristimo sve češće briše razliku između činjenica i izmišljotina, između istine i laži, posebno u medjima.

STOJIĆ: U titoizmu je bilo najgore ono što je poslije njega došlo, kaže Laslo Vegel. Ja sam cijeli svoj radni vijek živio od novinarstva.  Godinama sam pisao kolumne u najboljim tjednicima, kakvi su bili Danas i Feral. Uređivao sam brojne sarajevske publikacije i časopise,kao što su Lica, Oslobođenje,  Odjek, Obzor, Tjednik… Danas je sve to propalo, nema se više gdje objaviti pjesma, priča. I ja se danas sve manje vidim u novinarstvu, ali, srećom, uskoro će mirovina. Teško je danas od žurnalizma jesti kruh, jer danas se producira novinarstvo bez novinara. Ali, najbolji istrajavaju i divim se mojim prijateljima Viktoru Ivančiću, Senadu Avdiću i još nekolicini, koji su uporni na tom sizifovskom, a ipak smislenome i plemenitom poslu.

                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

Branko Rašović, specijalista oralne hirurgije, iz Podgorice: Od bezubosti do svjetskih trendova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova saznanja o značaju oralnog zdravlja za ukupno zdravstveno stanje organizma kao i na estetski učinak čine da veliki broj naših sugrađana postaje svjestan važnosti da poboljša kvalitet svog oralnog zdravlja

 

 MONITOR: Ima li Crna Gora uslove da prati savremene svjetske trendove u stomatologiji?

RAŠOVIĆ: Smatram da ima. Ali,da bi se govorilo o tome da li idemo u korak sa svijetom, moramo uzeti u obzir tri faktora: kadar, opremu i implementaciju postojećih svjetskih trendova na lokalnom terenu. Kada su u pitanju kadrovi, u Crnoj Gori postoje kvalitetni stručnjaci, kako stomatolozi tako i specijalisti stomatologije. Prije desetak godina novosnovani stomatološki fakultet u Podgorici počinje da formira nove kadrove, iako još uvijek nema specijalističke studije, pa se ta znanja i dalje stiču u inostranstvu, najčešće u Srbiji.

Ako govorimo o opremi, onda tu stvari u privatnim ordinacijama stoje značajno bolje. Sa adekvatnim finansijskim resursima moguće je opremiti ordinaciju najsavremenijom opremom po svjetskim standardima.Stomatolozi danas imaju mogućnost da se dodatno edukuju i unapređuju svoje znanje na međunarodnim kongresima i skupovima koje onda neposredno primijenjuju u praksi.

MONITOR: Koji su to trendovi?

RAŠOVIĆ: Jedan od svjetskih trendova koje primjenjujemo u našoj ordinaciji je laser za meka tkiva.Koristi se kako bi se pacijentima obezbijedio komfor koji podrazumijeva brze i bezbolne intervencije, bez hirurških konaca,  bez komplikacija i brz oporavak. Primjenjuje se u oralnoj hirurgiji i parodontologiji, kao pomoć pri zarastanju rana, izbjeljivanju zuba, čak i terapiji bola. Laser radi na principu fototermalnog efekta, što znači da pretvara svjetlosnu u toplotnu energiju. Mogućnosti koje nam laser pruža u svakodnevnom radu su upravo spriječavanje krvarenja, omogućavanje brzog i bezbolnog zarastanja rana, smanjenje osjetljivosti operativnog područja i liječenje raznih upalnih stanja.

Drugi važan trend je primjena faktora rasta, CGF -concentrated growth factors u postoperativnom procesu zarastanja rana. Pored klasičnih zamjenika za kost, kao što su autologni transplantati i vještačka kost, kao pomoć zarastanju rana koristimo metodu primjene plazme bogate trombocitima, odnosno koncentrovanog faktora rasta, koji se nalazi u trombocitima. Oni se izdvajaju iz krvi pacijenta i aplikuju direktno na mjesto intervencije čime se postiže ubrzavanje zarastanja tkiva, smanjuje mogućnost infekcije i bola i onemogućava pojava alergijskih reakcija jer je riječ o autolognom supstratu.

MONITOR: Zubi su dominantan detalj na licu , a gubitak zuba je veliki funkcionalni i estetski problem. Da li su građani u Crnoj Gori svjesni toga?

RAŠOVIĆ: Zastupljenost ovog problema, koji možemo narodnim jezikom nazvati, bezubost i krezubost, je nažalost i dalje veoma prisutan u našoj sredini. Nova saznanja i savremeni trendovi o značaju oralnog zdravlja na ukupno zdravstveno stanje organizma kao i na estetski učinak, koji predstavlja profil svakog pojedinca, čine da veliki broj naših sugrađana postaje svjestan važnosti odluke da poboljša kvalitet svog oralnog zdravlja i samim tim ukupnog kvaliteta života. Pored klasičnih rješenja, sve češći izbor postaju implantati, kako zbog funkcionalsti tako i zbog, ne manje važnog psihološkog faktora, estetike. Oni su danas izrađeni od biokompatibilnih materijala koji sprečava odbacivanje i kao takvi predstavajaju odličnu osnovu za buduće proteteske radove – krunice, mostove i mobilne proteze. Prednosti ugradnje implantata su svakako to što se okolni zubi ne oštećuju, održava se zapremina kosti i postiže poboljšanje funkcije kao I psihološki napredak kod pacijenta.

MONITOR: Koji su stomatološki problemi zbog kojih Vam se pacijenti najčešće obraćaju?

RAŠOVIĆ: ”Apolonia” pokriva sve stomatološke usluge, kako osnovne tako i specijalističke. U našu ordinaciju dolaze pacijenti koji imaju širok spektar potreba. Ipak, pošto je ordinacija deklarisana i prepoznata po oralnoj hirurgiji i parodontologiji, onda su to najčešće pacijenti kojima je potrebno uraditi različite hirurške intervencije – operacije zuba, cista, operacije impaktiranih zuba i implantološke intervencije. Ono što posebno zavređuje pažnju su stručna mišljenja koje tim doktora u ordinaciji Apolonia može da ponudi o konkretnoj stomatološkoj problematici. Značajan je procenat pacijenata koji dolaze na konsultacije ili intervencije na osnovu uputa drugih stomatologa. To me posebno raduje jer govori o stručnosti i savjesnosti kolega da urade ono što znaju, a slučajeve za viši nivo specijalističke usluge, upute u specijalističku ordinaciju na dalji tretman ili mišljenje.

Pored stručnosti naša ordinacija pruža izuzetan komfor pacijentu u dijelu jednostavnog i brzog zakazivanja, prijatne atmosfere, diskrecije i efikasne usluge stomatološkog osoblja, do kvalitetnog pružanja kompletnog tretmana na jednom mjestu.  To prati izbor najboljeg materijala, sigurne i bezbjedne opreme uz korišćenje najsavremenijih aparata za sterilizaciju. Kod nas se pružaju usluge i pacijentima iz osjetljivih grupa prema kojima inače postoji određjeni stepen društvene marginalizacije.

MONITOR: Apolonija je jedna od prvih privatnih stomatoloških ordinacija u Crnoj Gori. Za 27 godina rada stekli ste povjerenje pacijenata i stručnih krugova.  Kako još jedna privatna ordinacija može da iskoristi svoje kapacitete?

RAŠOVIĆ: Logičan slijed događaja bio je da Apolonia podijeli svoje iskustvo sa onima koji to žele. Radi se o praktičnim savjetima i neposrednim uputstvima, a ostvaruje se kroz nekoliko kanala. Kod nas je moguće da mladi stomatolozi stažiraju, pa mnogi od njih danas imaju svoje samostalne ordinacije i uspješno posluju.  Takođe, imamo aktivan program razmjene studenata stomatologije iz inostranstva koji tokom ljeta u ordinaciji mogu da steknu uvid u naše iskustvo iz prve ruke.

MONITOR: Bili ste predsjednik Udruženja privatnih stomatologa Crne Gore u dva mandata i jedan ste od osnivača nezavisne Stomatološke komore. Koliko i na koji način je takvo udruženje doprinijelo boljoj saradnji stomatologa u Crnoj Gori?

RAŠOVIĆ: Bio sam Presjednik prvog UPS CG. Članovi Upravnog odbora bili su iz svih krajeva Crne Gore.  Prije osnivanja UPS, kolege se nisu neposredno poznavale. Tek tada počinje organizacija seminara u privatnoj praksi, kao što je i simpozijum “Iz prakse za praksu”, koji je organizovan nekoliko godina uzastopno, a na kraju rezultirao i organizacijom Prvog kongresa stomatologa sa međunarodnim učešćem.Ovi događaji su doprinijeli kreiranju kvalitetne platforme za razmjenu iskustava, mišljenja i znanja među stomatolozima, kako u oblasti struke, tako i o tekućim problemima sa kojima smo se suočavali. Govorili smo o ilegalnoj praksi, stavu prema institucijama i pokrenuli aktivnosti, ne samo u stručnom smislu nego i u smislu društvene aktivnosti u cilju poboljšanja statusa stomatologa i stomatologije kao zdravstvene djelatnosti i kao privatne stomatološke prakse uopšte.Krajnji rezulat bio je podjela Ljekarske komore Crne Gore i donošenje zakona o formiranju nezavisne Stomatološke komore, kakva postoji i svuda u svijetu.

MONITOR: Rastući trend u istočnim zemljama, a naročito zemljama Balkana, je dentalni turizam. Gdje je Crna Gora na mapi ove ponude?

RAŠOVIĆ: Realnost je da stomatološke usluge, naročito iz oblasti implantologije, u Crnoj Gori pacijent može dobiti po nekoliko puta nižim cijenama u odnosu na razvijene zemlje Evrope i Amerike, bez kompromisa kvaliteta.

MONITOR: U eri digitalizacije i automatizacije, kako Vi vidite budućnost stomatologije?

RAŠOVIĆ: Savremeni uslovi već podrazumijevaju primjenu novih dijagnostičkih metoda. Pored ortopoan tomografije i 3d dijagnostike, u protetici i implantologiji način rada i planiranje se sve više vrši putem savremenih aparata – skeniranja i pravljenja plana na osnovu kompjuterizovane procijene. Treći karakter interakcija među kolegama što utiče na efikasnost i kvalitet pružanja usluge. U tom smislu, iako posao stomatologa podrazumijeva korišćenje mašine, za neposredan kontakt sa pacijentom ipak nije nađena adekvatna zamjena. Bar ne do sada.


Prednosti  opšte anestezije

 

MONITOR: Kao rezultat plodnosne saradnje sa ordinacijom Beograd Centar i prof. dr Stajčićem, 2016. godine su uspješno urađene prve stomatološke intervencije u opštoj anesteziji u privatnoj praksi. Koliko je ovaj zahvat postao čest u Crnoj Gori i u kojim slučajevima?

RAŠOVIĆ: Opšta anestezija zahtijeva bolničke uslove i neke intervencije nije moguće raditi u ambulantnim uslovima. Ona je predviđena za teže slučajeve koji se duže rade i gdje je potrebna potpuna anestezija operativnog područja koja se ne može postići lokalnom anestezijom.Te intervencije nisu tako česte, ali je bitno da se u privatnoj praksi, a zahvaljujući privatnim bolnicama, ipak može po potrebi uraditi i to,na zadovoljstvo pacijenata, bez uputa, komisija i dugog čekanja.

Međutim, u ambulantnim uslovima dobra metoda je intravenska sedacija.Ova procedura je primjenjiva na sve pacijente, a posebno je značajna za one sa posebnim potrebama. Njene prednosti su te što pacijent nije intubiran čime je očuvana funkcija gutanja i ne gubi svijest. Blago je uspavan, ali može da čuje. Uz dodatak lokalne antestezije intervencije su apsolutno bezbolne i pacijent se ničega ne sjeća što je važno u slučajevima velikog straha radi sprečavanja traumatičnog iskustva. Postoji antidot koji u jednom trenu‘budi’ pacijenta i vraća ga u potpuno stanje svijesti i normalne komunikacije. Potpuno je bezbjedna i radi se u prisustvu stručnog kadra,anesteziologa i anestetičara.

                        Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA CGO: Sve antikoruptivne institucije pale na ispitu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslanici DPS-a su svih ovih godina kada su kritički orijentisane NVO, mediji i opozicija ukazivali na hronične nedostatnosti u Tužilaštvu, bez ijedne zamjerke glasali za izvještaje o radu Tužilaštva. Sad se stiče utisak kao da je neko nevrijeme preko noći pogodilo i Tužilaštvo, ili da je jedini problem Ivica Stanković

 

MONITOR: Posljednja afera i hapšenje građevinskih inspektora Vladana Juretića i Zorana Boškovića novo je svjedočanstvo korupcije koja razjeda ovdašnje institucije i društvo. Afera je pokazala ne samo kako funkcioniše dio inspekcije nego i da je Tužilaštvo o svemu ćutalo, a u toku je prepucavanje saopštenjima dijela Vlade, na čelu sa premijerom, sa vrhom Tužilaštva. Da li su institucije uopšte više u mogućnosti da rješavaju ovakve slučajeve, i problem korupcije, obzirom da su upravo one te koje korupcija jede?

ULJAREVIĆ: Mislim da je dobro što se u posljednje vrijeme intenzivno ogoljava Tužilaštvo jer to ne može proći bez posljedica. Problemi u Tužilaštvu nijesu od juče a ni mali, niti za njih postoje jednostavna i brza rješenja sa kojima sad neki žure. Na primjer, vlast kroz ovo pokušava da dokaže da Ustav ne valja, da ga treba hitno mijenjati kako bi u toj brzoj akciji izbrisali 2/3 većinu kao deblokirajući mehanizam, a samim tim praktično u cjelosti otvorili sebi put da pokore Tužilaštvo. To treba spriječiti i naći način da ni ova, niti neka buduća vlast ne bude u mogućnosti da samostalno uređuje Tužilaštvo kroz izbor VDT-a.

Moramo se i podsjetiti da su poslanici DPS-a, svih ovih godina kada su kritički orijentisane NVO, mediji i opozicija ukazivali na hronične nedostatnosti u Tužilaštvu, bez ijedne zamjerke glasali za izvještaje o radu Tužilaštva u Skupštini. Sad se stiče utisak kao da je neko nevrijeme preko noći pogodilo i Tužilaštvo, ili da je jedini problem Ivica Stanković. Nesporno je da Stanković mora da ode, to je preduslov svih daljih akcija. Ali, potrebno je mnogo opreza i šire saglasnosti donosilaca odluka o načinima kako da se ova institucija počne vraćati na mjesto zaštitnika prava i javnog interesa.

A učinci u borbi protiv korupcije ili bolje rečeno nedopustivi izostanak rezultata u toj borbi porazni su pokazatelji da su sve antikoruptivne institucije u Crnoj Gori pale na ispitu demonstrirajući ozbiljna ograničenja da svoj posao obavljaju zakonito i profesioalno.

MONITOR: Ministar turizma Pavle Radulović podnio je zbog ovog slučaja ostavku. Šta vama to govori?

ULJAREVIĆ: Institut odgovornosti je prilično zaboravljena kategorija u crnogorskom institucionalno-političkom okviru. Zato je ostavka Radulovića dragocjen podsjetnik da se može i mora drugačije nekim stvarima pristupiti. Ta ostavka se sada u nekim krugovima i nepotrebno relativizira. Pošten pristup je da se neke stvari označe kao pozitivne i kad dolaze iz onih struktura koje često i s mnogo razloga kritikujemo. Mi se nismo bavili radom MORT-a, jer to nije dio našeg programskog i stručnog fokusa, vjerujem da su kolege koje su to radile svoju kritiku bazirale na argumentima ali mislim da je važno primijetiti na kraju mandata Radulovića još nešto što bi od njega mogli primijeniti i drugi ministri. Radulović je izlazio iz zone komfora iz koje većina ministara nikad ne izlazi, nije bježao od javnosti ma kako ga ta javnost kritikovala, dolazio je na javne rasprave otvorenog tipa, bio je i u provladinim i kritički orijentisanima medijima u direktnoj komunikaciji sa onima koji su žestoko osporavali njegov rad. Dobro bi bilo kada bi i drugi ministri bili otvoreni za direktne debate, a nema sumnje i da među njima ima onih koji su i prije Radulovića trebali stati u red da daju ostavku zbog objektivne odgovornosti, koja je odjednom, postala i dio javnog diskursa u kojem učestvuju najviši zvaničnici vlasti.

Vrijedi napomenuti i da je Radulovićeva ostavka treća ministarska ostavka ove Vlade i ja cijenim da je to jedan pozitivan pomak u odnosu na ranije Vlade, iako su sva tri slučaja bitno različita.

 MONITOR: Nedavno je iz CGO saopšteno  da je ASK za šest mjeseci kaznila funkcionera SDP-a dva puta, ali još nije okončala nijedan postupak protiv 25 funkcionera vladajuće koalicije. Konstatovali ste da je to školski primjer selektivnog pristupanja. Kredibilitet ove institucije odavno je poljuljan. Čini li vam se da je bilo bolje ne formirati ovu instituciju, nego je imati kao instrument vlasti?  

ULJAREVIĆ: Nema sumnje da je ASK svojim (ne)radom razočarala sve koji su vjerovali da će ta institucija biti lider u prevenciji i borbi korupcije, ali to ne znači da je nije trebalo formirati. Nama je ASK potrebna i obaveza je svih nas koji vjerujemo da se održivost društva temelji na institucijama da te institucije kontinuirano testiramo, da ih kroz različite inicijative “guramo” da rade svoj posao, da predlažemo i unaprijeđenja zakonskog okvira koji bi adresirao sve ono čime je ASK do sada u primjeni Zakona o spriječavanju korupcije manipulisala, da se zalažemo da u Savjetu ASK-a sjede ljudi sa nesumnjivim kredibilitetom i integritetom, kao i da tu instituciju vodi neko ko neće imati partijske i familijarne veze sa vlašću. I mi ćemo nastaviti kroz svoje inicijative prema ASK-u da ukazujemo na sve disfunkcionalnosti ove institucije i da prozivamo one za koje cijenimo da svoj posao ne rade.

MONITOR: A Univerzitet? Senat Univerziteta nije uspio da se izjasni da li je rad profesorice Pravnog fakulteta Bojane Lakićević Đuranović plagijat, iako se u  Izvještaju Komisije za sprovođenje postupka utvrđivanja plagijata navodi da se njen rad u 97, 7 posto poklapa sa radom studenta Đorđija Drinčića. Šta to u stvari govori?

ULJAREVIĆ: Dosta su nam senatori rekli kroz svoje postupanje u slučaju Lakićević-Đuranović, a toliko da smo cijenili potrebnim, radi dokumentovanja, objaviti saopštenje sa imenima ta 24 člana Senata kojima nije bilo jasno da je 97,7% preklapanja rada njihove koleginice sa specijalističkim radom njenog studenta plagijat, uz integralni nalaz Komisije i shodni Zakon o akademskom integritetu koji definiše plagijat. Pozivam građane i građanke da pročitaju ta imena na našem sajtu i da ih dobro upamte, jer ih oni finansiraju kroz poreze i druge namete upravo zbog njihove pretpostavljene stručnosti i isto tako pretpostavljenih kapaciteta da svoje probleme riješavaju u svojoj kući. Ti dokumenti i činjenice sami kažu sve.

MONITOR: Lakićević Đuranović je na suđenju kazala da nije plagirala rad i da je sve zavjera protiv nje u kojoj učestvuje CGO. Vaš komentar?  

ULJAREVIĆ: Mislim da u Crnoj Gori, a ni šire, ne postoji osoba koja je pratila ovaj slučaj a da se ne smije grohotom takvoj karikaturalnoj odbrani nečeg što je i laiku, a ne akademskoj i pravničkoj zajednici, jasno.  Sa tvrdnjom da su joj svi krivi za njeno nepočinstvo – i CGO koji je slučaj otkrio i pokrenuo nephodne postupke, i Vijesti koje su o tome izvještavale, i Komisija Pravnog fakulteta koja je utvrdila da se radi o plagijatu, i Tužilaštvo koje je na osnovu materijalnih dokaza i iskaza oštećenog optužilo, i na kraju, a najniže sa njene strane, i sam oštećeni student – ona zapravo ukazuje i na dublji problem sa kojim treba da se pozabavimo. Ko su ti ljudi koji predaju studentima kada su spremni ne samo ovako nešto uraditi nego i negirati na način koji vrijeđa svima zdrav um? Pred nama je, izgleda, veliki posao analize učinaka korupcije u visokom obrazovanju na koju CGO, inače, skoro deceniju ukazuje.

MONITOR: Sve češće govorimo o zarobljenim institucijama dok put u EU traje. Šta to znači? I gdje je Crna Gora danas u pregovorima sa EU?

ULJAREVIĆ: Naše institucije su nebrojeno puta dokazale da u svom postupanju prave razliku između onih koji su u strukturama vladajuće koalicije ili njima bliski, i svih ostalih a time su same sebe okarakterisale kao partijski zarobljene, a posebno prema oponentima vlasti. I zbog toga smo, između ostalog, sada usporeni u procesu pregovora, a stagnacija, čak i regresija, se konstatuje u mjerodavnim domaćim i međunarodnim izvještajima, uklučujući i one koje produkuje Evropska komisija.

Po mom sudu, za to najveću odgovornost nosi izvršna vlast, kao nosilac pregovora, a koja je taj proces svjesno i sistematski stavila iza partijskog i partikularnog interesa, a ne malu odgovornost ima i zakonodavna i sudska vlast. To sve, naravno, nije dobro za čitavo društvo jer je upravo proces pregovora bio i ostaje ključni motor demokratizacije i evropeizacije Crne Gore.

MONITOR: Klima u EU prema proširenju se mijenja. Da li će se to odraziti i na Crnu Goru?

ULJAREVIĆ: Nedavno odluka da se Sjevernoj Makedoniji i Albaniji ne da zeleno svjetlo za otvaranje pregovora nema direktan uticaj na Crnu Goru. Ali, činjenica je da se otvara u EU i dublja priča o perspektivama proširenja koja polazi ne samo od unutrašnjih turbulencija u EU već i od analize dosadašnjeg učinka pristupa koji je primijenjen na zapadnom Balkanu. I u tom kontekstu, treba imati u vidu da dio odgovornosti za najavljena razmišljanja o promjeni tog pristupa u pregovorima sa državama regiona, pa čak i nekim opasnostima da politika proširenja bude još više marginalizovana u EU, nosi i Crna Gora. Jer, da su svi domaći zadaci završeni blagovremeno i kvalitetno od strane crnogorskih vlasti to bi bilo snažno zagovaračko oruđe onima u EU koji podržavaju proširenja. Ovako je dato mnogo više materijala onima koji bi da povuku ručnu a to neće biti podsticajno ni za naše unutrašnje reforme.

Veliku je grešku napravila i EU što prošle godine nije crnorskim vlastima zaprijetila klauzulom balansa, koju mi faktički sada imamo u jednoj neformalnoj verziji i koja sada ne proizvodi ni desetinu onog efekta koju bi samo prijetnja prošle godine proizvela.

 

Najbolji odlaze

 

MONITOR: CGO je radio istraživanja koja konstatuju da veliki broj mladih želi da ode iz Crne Gore. I najnoviji podaci to potvrđuju. Gdje će nas to odvesti i mogu li se oni zadržati ovdje?

ULJAREVIĆ: Mi smo još 2016. na bazi rezultata istraživanja koje je ukazalo da 50% mladih želi napustiti državu, upozorili na taj problem i pozvali institucije da se tome ozbiljno posvete. Naši nalazi i dvije godine kasnije su ukazali da ovaj trend raste i najnovije istraživanje Vesminster fondacije, koje je izazvalo dosta pažnje, samo je dokazalo opravdanost tih naših ranijih apela. Treba napomenuti da se ovdje radi o mladima koji su na najvišim nivoima obrazovanja odnosno to su najobrazovaniji i najperspektivniji mladi ljudi, a među njima su i oni vanrednih kvaliteta, a ne vide ovaj sistem kao podsticajan za svoj lični i profesionalni razvoj. Ono što brine još više od tih podataka je i kontinuirani pokušaj vlasti da se problem stavi pod tepih, kroz osporavanje samih istraživanja, a taj problem pred našim očima opasno raste i usložnjava se.

Vjerujem da postoje načini da se mladi zadrže ali to zahtijeva radikalne promjene u sistemu obrazovanja, zapošljavanja, napredovanja itd. odnosno pretvaranje ovog klijentelističko-nepotističkog sistema u onaj koji će biti zasnovan na zaslugama.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ASIM MUJKIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Borba državotvornih frakcija unutar nacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prava politička borba u BiH ne vodi se između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju . To je više neki postmoderni milet sistem nego parlamentarna demokratija

 

MONITOR: Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je prije nekoliko dana da BiH nema budućnost, i da je nezabilježeno u svijetu da jedna zemlja godinu dana nakon izbora nema formiranu vlast. Kako to komentarišete?

MUJKIĆ: Iza ovih njegovih riječi krije se stara nacionalistička strategija da se sistematskim blokiranjem rada institucija proizvede takvo stanje na koje će se poslije prstom ukazati kao objektivno i zaključiti kako je ta država po sebi nemoguća. To mogu da razumijem, odnosno od njega se ništa drugo osim destrukcije i ne može očekivati.Ono što je meni neshvatljivo je da izabrani legitimni predstavnici u zakonodavnoj vlasti, koja je vrhovna vlast u jednoj demokratskoj zemlji, već godinu i po dana, izuzev časnih izuzetaka, sjede i ne rade ništa, za što primaju visoke plate.

MONITOR: Analitičari ističu da se vodeća nacionalna partija Bošnjaka Stranka demokratske akcije samo nominalno zalaže da napredak države Bosne i Hercegovine, dok vodeće partije bosanskih Srba i bosanskih Hrvata – Savez nezavisnih socijaldemokrata i Hrvatska demokratskazajednica BiH – otvoreno zagovaraju etničku podjelu među građanima i slabljenje državnih institucija.

MUJKIĆ: To SDA-ovo zalaganje za građansku državu i multietničnost vrlo se lako može raskrinkati kada se analizira stanje u onim dijelovima BiH gdje je ona tradicionalno na vlasti. Taj dio BiH je dubinski nacionaliziran, što znači da su svi ključni resursi u rukama ove državotvorne stranke.

MONITOR: Jesu li u pravu analitičari koji ocjenjuju  da je u BiH sve manje demokratije, a sve više partija, korupcije i autokratije?

MUJKIĆ: Ako je građanin BiH, a jeste, relevantan jedino kao pripadnik ovog ili onog konstitutivnog naroda, onda se demokratija reducira samo na uska rukovodstva partija koje artikuliraju šta interesi tog naroda jesu. Takva koncentracija moći pogoduje autokratskoj političkoj kulturi i korupciji, antidemokratskoj fuziji zakonodavne, izvršne i sudske vlasti čiji nosioci postaju samo izvršioci dogovora svojih lidera koji se postižu izvan institucija.

MONITOR: Nedavno ste rekli da se spektar aktuelnih političkih partija u BiH uglavnom može opisati kao pedeset nijansi sive. Šta to znači?

MUJKIĆ: To znači da je etnopolitičko naciotvorstvo, državotvorstvo ključna gravitaciona tačka bosansko-hercegovačke politike oko koje kao planeti i njihovi sateliti kruže politički subjekti. Ne postoji nijedno drugo gravitaciono polje koje bi dalo kontratežu i omogućilo da se uspostavi uobičajeni moderni politički spektar koji ide od desnice, preko centra k ljevici. U borbi za vodeće mjesto odlučuju nijanse, odnosno to ko će uspješnije zastrašiti svoje biračko tijelo, ko će im efektnije zaprijetiti nestankom, ko će uspješnije ogaditi one mrske druge koji stalno vrebaju. Prava politička borba u BiH nikada se ne vodi između Srba, Hrvata i Bošnjaka, kako se obično u medijima prikazuje, već isključivo unutar Srba, Hrvata i Bošnjaka između državotvornih frakcija koje se bore za vodeću poziciju.To je više neki postmoderni milet sistem nego što je parlamentarna demokratija.

MONITOR: Postoji li u BiH opozicija koja brine o interesima građana?

MUJKIĆ: Nešto od tog potencijala ima Naša stranka. Ona najpribližnije otjelovljuje ideju građanstva. I od SDP-a bi se, pod uslovom njegovog dubinskog prestrukturiranja i ideološke kristalizacije, dalo nešto napraviti u tom pravcu. Ali, ključna riječ je ono bosanskohercegovačka u vašem pitanju. Premda postoje neki iskorak u tom pravcu, mi još nemamo bosanskohercegovačku opoziciju u punom, osobito geografskom smislu te riječi.

MONITOR: Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko govorio je prošlonedjeljnog četvrtka u Vašingtonu o stalnom osporavanju temelja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nesprovođenju niza sudskih odluka koje dugo čekaju na izvršenje, retorici podjela pojedinih zvaničnika, generalnoj paralizi političkih procesa u zemlji…

MUJKIĆ: Sve to bih i ja kao i većina građana BiH mogao da kažem kada bih imao prilike da kažem u nekom Washingtonu, ali Inzko nije građanin koji ima pravo da se žali, da prigovara, već je Visoki predstavnik koji prema Dejtonskom mirovnom sporazumu zamjenjuje fundamentalni  konsenzus građana koji treba da počiva u temeljima političke zajednice i takvo njegovo govorenje je neodgovorno i nedostojno te pozicije za koju prima platu. Po Dejtonskom sporazumu međunarodna zajednica je kroz instituciju Visokog predstavnika sastavna i nezaobilazna komponenta političkog funkcioniranja unutar te države, pa svako nedjelovanje je dio problema i predstavlja opstrukciju funkcioniranju države. Oni nemaju mandat da se ponašaju kao neutralni promatrači koji nešto iz prikrajka prigovaraju i broje koliko je puta neko nešto izjavio, već da aktivno, da citiram Dejtonski sporazum, doprinose izgradnji održive demokratije.

MONITOR: Kako nacionalističkim  elitama uspijeva da tako dugo ogroman dio stanovništva drže pod kontrolom i u stanju međusobne podijeljenosti i suprotstavljenosti?

MUJKIĆ: Ono što se u proteklih 25 godina etnonacionalističke dominacije razvilo poseban je režim međuovisnosti između dominantne političke klase i klase suvišnih, nepotrebnih onih koji se, kako to Izetbegović opisuje, nisu snašli u tranziciji. Suvišnim, nepotrebnim, zamjenjivim načinili su ih rat, postratna tajkunska privatizacija, niski dohoci i nedostatak poslova, porast ličnog duga kao i tekući raspad i puzajuća privatizacija različitih javnih službi. Ova potklasa nije uvijek potpuno suvišna i nepotrebna režimu. Prvo, izvor je jeftinog rada, drugo, ona je izvor legitimacije moći, dakle, izvor jeftinih glasova, a kad zatreba i pas čuvar vladajuće elite. Upravo kako Nancy Isenberg kaže, ‘klasa i politika identiteta djeluju u tandemu’. E sad, problem je što je novca sve manje, a istovremeno sve više ljudi postaje suvišnim, zamjenjivim, te utoliko postaju sve većom opasnošću za režim.

Učestalost i intenzitet protesta se u međuvremenu povećavaju: JMBG protesti 2013, Februarski ustanak 2014, pokret solidarnosti za lica stradala u poplavama 2014, Pravda za Davida i Dženana i tako dalje. Svaki od ovih protesta ima jaku biopolitičku notu i svaki na ozbiljan način potkopava dominantnu ideološku koncepciju ‘naroda’ i proširuje koncepciju političkog. Jedan od načina na koji se režim nosi s tim suviškom ljudi je tekući egzodus stotina hiljada tih ljudi ne samo iz BiH već i iz susjedstva kao migrantskih radnika u Njemačkoj i na Zapadu. Migracija se, sa svoje strane, pokazuje uspješnim, ali privremenim sredstvom za nestajanje suvišnih ljudi i održavanje režima na vlasti.

MONITOR: Kakve su izgledi da se pojavi politička snaga koja će se tome uspješno suprotstaviti i od BiH stvoriti umjesto etničke građansku i demokratsku državu?

MUJKIĆ: Da bismo dali odgovor na to pitanje moramo promijeniti perspektivu. Ja predlažem onu klasnu. Klasno gledano, u BiH postoji vladajuća klasa političkih, ili još bolje, kako je to Rogers Brubaker formulirao, etnopolitičkih preduzetnika. To je više politička klasa u đilasovskom smislu koja je uspjela ovladati resursima što uz pomoć političkih mehanizama, što uz pomoć oružane pobune i ratnog profiterstva. Uprkos razlikama koje međusobno ispoljavaju, pa čak i konfliktima, ta klasa ima, i to na nivou cijele BiH, jedinstveni interes, a to je kontrola resursa i njihove distribucije, naravno svaka na svom dijelu BiH. U ostvarenju te hegemonije, za koju je potrebno stalna mobilizacija na nacionalnom osnovu, jedna frakcija rado pripomaže drugoj održavajući tako sistem podjela među stanovništvom ustanovljenim procedurama uključenja i isključenja, kontroliranju reakcija stanovništva uz pomoć ideoloških državnih aparata, ceremonijala i svetkovina i slično. Tako je klasna podjela ustvari majka svih drugih podjela. Prava opozicija onda treba da bude ona politička snaga koja će ovako antagonizirane bosanskohercegovačke mase objediniti oko svoga klasnog interesa u najširem smislu i kao takva konfrontirati se ovoj složnoj etnonacionalističkoj vladavini. To znači ona mora biti prekoetnička i prekoentitetska i mora biti u stanju da artikulira one društvene procese koji se u stvarnom životu događaju. Namjesto apstraktne državotvornosti, opozicija bi morala na sebe preuzeti konkretnu društvotvornost.

MONITOR: Kakvu budućnost  predviđate BiH?

MUJKIĆ: Ne bih se usudio da išta predviđam. Mislim da je od osobitog značaja da BiH dospije pod kišobran najprije NATO integracija. To je prvi korak, jer nepostojanje sigurnosne garancije da na Bosnu i u njoj niko više neće potezati oružje produžuje vijek vladavini nacionalizma koja počiva na širenju straha od nestanka.

 

Zločinačka ideja

MONITOR: Šta mislite o ideji da treba omogućiti Hrvatima da imaju svoj entitet, da RS treba sama da odlučuje o svom statusu, a da se Bošnjaci  organizuju u dijelu koji kontrolišu i to nazovu Bosnom?

MUJKIĆ: Mislim da je to nazadna, pa u mnogim dimenzijama i zločinačka ideja. Ona počiva na negiranju jedne elementarne, zdravorazumske činjenice da, kako je o tome pisala Hannah Arendt, ne možemo birati s kim ćemo na Zemlji i u društvu živjeti, da zatečeni društveni diverzitet moramo prihvatiti kao takav i iznalaziti modele življenja u pluralitetu. U tome se treba sastojati mudrost vođenja politike. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji počivali su na idelogijama koje su insistirale na biranju s kime živjeti, pa su doveli do udruženih zločinačkih poduhvata. To za Hannah Arendt znači prerogativ genocida. Meni je mnogo bliža crnogorska ideja multietničke političke zajednice.

 

Etničko samočišćenje

MONITOR: BiH je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, koju je od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 stanovnika. Da li iko traži nečiju odgovornost za takvo stanje u zemlji?

MUJKIĆ: Naravno piše se i govori o tome, postavljaju se pitanja, ali odgovornost se  prebacuje na one druge i tako ukrug. Tom broju od pola miliona treba da dodamo i preko  milion građana koje je BiH izgubila tokom rata. Nije puno bolje ni u susjednim državama koje su ostvarile svoj nacionalistički san o etnički čistim prostorima, a koje nam nude kao rješenje za naše probleme.Taj proces sam nazvao posljednjom fazom etničkog čišćenja, etničko samočišćenje, čišćenje od svojih etničkih sunarodnjaka nakon što je čišćenje od onih drugih već postignuto i ono je krajnja mogućnost i istina nacionalizma kao samoubilačke zločinačke ideologije.

                Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo