Povežite se sa nama

INTERVJU

Mile Stojić, pjesnik iz Sarajeva: Nacionalisti su majstori  rušenja

Objavljeno prije

na

Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktulene vlasti u tom periodu?

STOJIĆ: Nedugo poslije izbora nacionalističke stranke su sklopile koaliciju. I, evo, gotovo godinu dana je prošlo  od te pompezno sklopljene koalicije, a stvari se ne miču iz mjesta. Očekivati od ljudi koji su huškali na rat ili neposredno sudjelovali u njemu da grade mir isto je kao od pedofila tražiti da uspješno vode dječji vrtić. To je već postala priča od koje boli glava. Oni se po defaultu ni oko čega ni ne mogu dogovoriti, jer u njihovim glavama živi naopako naučena historija. Tu se još biju bitke iz srednjega vijeka, a priča se neprestano o Evropi i demokraciji. Na svakom koraku se  krše ljudska prava, šikaniraju manjine. Oni se bore samo za puku vlast. Davno sam napisao: nacionalisti ne znaju graditi, oni su velemajstori rušenja. I te političke elite nemaju nikakvu viziju, osim da se opljačka još to malo što je ostalo.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

STOJIĆ: Dragan Čović ide u Banju Luku da žaluje za žrtvama Oluje, pa zatim u Knin gdje slavi Oluju, kao najveću hrvatsku pobjedu. I grli se bratski s Dodikom dok ovaj izjavljuje da je u Jasenovcu pobijeno sedamsto tisuća Srba. Ma slatki su, pravo pravcato bratstvo –  jedinstvo!

MONITOR: Milorad Dodik kaže da je Bosna i Hercegovina nepotrebna zemlja, napravljena na bazi tempiranih laži.

STOJIĆ: Ne znam što bih mislio o tom čovjeku. Kad tvrdi da je jedna država napravljena na tempiranim lažima, možda je jedino tad dosljedan, jer on sam vjeruje u te laži i temelji svoju vladavinu na njima. On tvrdi, na primjer, da Srbi u RS mrze Nijemce a vole Ruse, a pola mu entiteta pobježe u Njemačku, u Rusiju se ne prijavljuje nitko. On je na vlast došao na vojnom transporteru NATO-a, a sad je najžešći protivnik te alijanse. On laže, prije svega narodu  za koji se tobože bori. Ja ne vjerujem čak ni to da on želi pripojenje tog entiteta Srbiji. On homogenizira izluđeni narod u mržnji prema Bosni, a sam zna da je to nemoguće, a čak da je i moguće, u slučaju pripojenja Banje Luke Srbiji u istoj Srbiji on bi bio nula. On je lukav, jer se nudi Vučiću kao moneta za srbijanska potkusurivanja, a, ustvari, bori se za svoj pašaluk, gdje se sam proglasio „bajom“ i vjeruje da će tu vladati dovijeka.

MONITOR: Državljanstva BiH se u protekle četiri i po godine odreklo 18.759 građana, od kojih je 8.167 mladih koji se, najvjerovatnije, neće vratiti u BiH, podaci su Ministarstva civilnih poslova. Zbg čega se odriču državljanstva?

STOJIĆ: Mi smo sve pliće u Evropi, a sve dublje u Aziji, rekao bi pjesnik Stevan Tontić. Sve što je lijepo i pametno napušta državu, jer mladi svijet jednostavno hoće da radi, da živi, dosta mu je ovih političkih naduravanja, koja su daleko od svake modernosti. Ovog rata koji traje u glavama političkih lidera  i četvrt stoljeća nakon njegova završetka. Mladi su umorni od svijeta koji smo im ostavili i traže za sebe prostor gdje će moći planirati svoju egzistenciju i graditi jednu civiliziranu perspektivu. Vlasti tobož inzistiraju na njihovom povratku, a mole boga da se nikad ne vrate, da im ne remete osvojene privilegije. Na koncu su te pohlepne kriminalne vlasti počele ubijati i svoju vlastitu djecu, pa ubojice Davida Dragićevića i Dženana Memića nisu i neće bit iotkrivene. I onda se čudimo što ljudi odlaze. I tko bi želio živjeti u takvoj državi, osim nas staraca, koji i nemamo izbora.

MONITOR:Vi ste jedan od petorice bosanskohercegovačkih i hrvatskih intelektualaca potpisnika otvorenog pisma upućenog iz Sarajeva, 6. januara 1992. predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu kao “odgovornom za političko uništenje Bosne i Hercegovine”. Šta o tome možete reći sa današnje distance?

STOJIĆ: Ne volim toga ni da se sjećam. Taj tekst smo jedne hladne zimske noći u mome tadašnjem stanu na Alipašinu Polju sastavljali Ivo Komšić, Ivan Lovrenović i ja. Ne volim se, kažem, ni sjećati, jer je nakon objave tog pisma svaka hrvatska kučka imala domoljubnu zadaću pljunuti na nas. A sve što smo rekli, nažalost – obistinilo se. Nije trebalo biti nikakav prorok da se vidi kud sve to vodi, koliko je Milošević-Tuđmanova politika podjele Bosne pogubna i za našu zemlju i za Hrvate u njoj. Vrijeme je to, nažalost, pokazalo: izvođači te politike osuđeni su na Tribunalu Ujedinjenih naroda za najteže zločine protiv čovječnosti, a Hrvatska za udruženi zločinački pothvat. Broj Hrvata u Bosni i Hercegovini prepolovio se… To je realni facit te politike. Međutim, ima i nešto gore od toga: pečat sramote koja je ona utisnula na leđa budućih naraštaja, na cijeli narod, volens-nolens ostat će utisnut u  modernu hrvatsku historiju.

MONITOR: Kome bi danas trebalo uputiti slično pismo i zašto?

STOJIĆ: Dragome Bogu. O njemu se ovdje grgolji i romorina svakom ćošku, ne samo u bogomoljama, već i medijima i državnim institucijama.  Ali mislim da je i on ovoj nesretnoj zemlji okrenuo leđa.

MONITOR: U nedavnom intervjuu Monitoru Hadžem Hajdarević, bh književnik, rekao nam je da su u BiH u znatnoj mjeri fašisti na vlasti!

STOJIĆ: Teško je reći da su to fašisti, jer još uvijek nema noćnih odvođenja i masovnih egzekucija, ali su u svakom slučaju desni populisti. A od desnog populizma do fašizma samo je jedan korak.

MONITOR: Kakav je položaj Hrvata u BiH s obzirom na to da predsjednica Hrvatske svako malo izjavljuje da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda i imaju pravo birati svoje političke predstavnike koji će ih “legitimno predstavljati i zastupati na svim nivoima vlasti”, kao i pravo na nacionalne, kulturne, obrazovne i medijske ustanove…

STOJIĆ: Ja volim Hrvatsku, kao zemlju moga jezika i moje kulture, u Zagrebu je i moj izdavač, i jako mi je žao što tamošnja politika svakidan povlači nerazumne poteze prema Bosni, pogotovu prema Bošnjacima, narodu nad kojim je izvršen genocid, ali i prema Hrvatima koji ovdje namjeravaju ostati. Hrvatska je članica Europske unije i ne bi smjela u ime nekakvog nabijeđenog europejstva sve svoje susjede smatrati neprijateljima, pogotovu ne Bošnjake, za čije su stradanje, rekao sam, i hrvatske ondašnje vlasti itekako odgovorne.

MONITOR: I kad se sve navedeno ima u vidu kakvu budućnost BiH može da očekuje?

STOJIĆ: Umjesto odgovora, citirat ću riječi velikog crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, koji veli: “Siromaštvo je naš pravi zavičaj, naša istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para“.  To je naša budućnost.Pogledajte samo imovinske kartone, šta su naši nacioni imali prije rata, a šta imaju danas. Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju.

MONITOR: Jesu li se i pojedini književnici tokom prošlog rata uključivali u politiku mržnje i ratnog huškanja?

STOJIĆ: Marko Vešović se u jednoj pjesmi ironično osvrće na ulogu srpskih pisaca u tom bratoubilačkom klanju pa kaže:  „Bili su bardovi, dosadilo im da barduju, pa su pošli da bombarduju“! Veliki je doprinos pisaca politici mržnje i nesreće. Na kraju, neki su pisci, kao Radovan Karadžić, osuđeni na doživotnu robiju kao ratni zločinci.  Moj pokojni prijatelj Predrag Matvejević predlagao je da se tim „bardovima“ sudi pred međunarodnim sudovima za sudjelovanje u politici ratnog huškanja, ali je bio napadnut sa svih strana, jer se, eto, kao zalaže za uvođenje verbalnog delikta.

MONITOR: Danas bezmalo svako objavljuje knjigu i olako postaje pisac. Kako se desilo da se pogube raniji kriterijumi kada je knjiga bila neka vrsta relikvije, a pisci cijenjeni stvaraoci?

 STOJIĆ: U malo kojoj državi poezija, balet ili opera mogu biti tržišne stvari, ali ih sve mudre države brižno njeguju i obilno financijski potpomažu, jer država bez kulturne elite nije ništa drugo do banana država. Austrijska vlada za operu i kazalište izdvaja više nego za ministarstvo vanjskihposlova, svjesna da su Bečki filharmoničari veći ambasadori te kulture i te države nego sve veleposlaničke ekselencije. Priča o knjizi kao robi velika je prevara, jer pogledajte tiraže – memoari jedne starlet prodaju se u desetinama tisuća primjeraka, a Krleža jedva u tisuću.

MONITOR: Često se upozorava da živimo u vremenu laži, odnosno da  jezik koji koristimo sve češće briše razliku između činjenica i izmišljotina, između istine i laži, posebno u medjima.

STOJIĆ: U titoizmu je bilo najgore ono što je poslije njega došlo, kaže Laslo Vegel. Ja sam cijeli svoj radni vijek živio od novinarstva.  Godinama sam pisao kolumne u najboljim tjednicima, kakvi su bili Danas i Feral. Uređivao sam brojne sarajevske publikacije i časopise,kao što su Lica, Oslobođenje,  Odjek, Obzor, Tjednik… Danas je sve to propalo, nema se više gdje objaviti pjesma, priča. I ja se danas sve manje vidim u novinarstvu, ali, srećom, uskoro će mirovina. Teško je danas od žurnalizma jesti kruh, jer danas se producira novinarstvo bez novinara. Ali, najbolji istrajavaju i divim se mojim prijateljima Viktoru Ivančiću, Senadu Avdiću i još nekolicini, koji su uporni na tom sizifovskom, a ipak smislenome i plemenitom poslu.

                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Crna Gora je skrenula u desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novih aktera političke scene. Trebaju nam ljudi sa sposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma 

 

MONITOR: Kakav je po vama aktuelni socijalni kontekst u kome se dešavaju masovne litije u organizaciji Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ:  U Crnoj Gori prema Monstatu u 2018. godini,  stopa rizika od siromaštva iznosi 23, 8 %, i ova stopa se odnosi na stanovništvo čiji je dohodak ispod praga rizika od siromaštva koji Monstat procjenjuje na 2.270 eura godišnje za jednočlano domaćinstvo, odnosno 189 eura mjesečno.  Za četvoročlano domaćinstvo prag siromaštva je dohodak od 4.766 eura godišnje, odnosno 397 eura mjesečno. Prema Upravi za statistiku i Unicefu u riziku od siromaštva se nalazi čak 32,4% djece. U 2018. godini  u sjevernom regionu je 40 % stanovništva u riziku od siromaštva. Takođe, tom riziku je izložen svaki treći stanovnik ruralnih područja. Socijalne razlike u Crnoj Gori su izražene –  20% stanovništvaprihoduje čak  40% raspoloživog dohodka, dok  20% prihoduje svega 5,4% ukupnog dohodka stanovništva. Ovi Podaci potiču iz Monstatove „Ankete o dohotku i uslovima života“ za 2018. godinu. Komentar ovih pokazatelja ostavljam čitaocu.

Kada ljude socijalno marginalizujete i osiromašite, kada izgube vjeru u prosperitet, lični i društveni, oni se po pravilu okreću katemeljnim, fundamentalnim vrijednostima kao što su crkva i religija. Ako  ih dodatno  podstaknete da vjeruju  da ćete i tu nešto da im oduzmete, onda se ne treba čuditi buntu u vidu litija koje je proteklih sedmica organizovala Mitropolija Crnogorsko primorska. Nameće se ovdje puno pitanja, prvo je svakako – što je država uradila u proteklih 15 godina od refereduma na ovamo da socijalno integriše društvo i ponudi mu objektivan prosperitet? Da li to što u nizu anketa građani više vjeruju Mitropoliji nego državnim institucijama govori više o slabosti državnih institucija nego o crkvi koja je već vjekovima to što jeste? Da li se identitet jedne nacije gradi (isključivo) sviješću o specifičnosti kulturnog i istorijskog identiteta proisteklog iz istorijske dijalektike i standardizijom jezika,  ili pak socijalnom kohezijom, kao i političkom inkluzijom. Eto recimo Švajcarskoj ne smeta što  kulturno i lingvistički ima germanski, frankofonski, italijanski i retroromanski identitet, da bi bila politički integrisana i ekonomski bogata zajednica.Ako vladavinu bazirate na siromaštvu i  identitetskim pitanjima, onda kao zajednica balansirate na ivici žileta.

MONITOR: Kako vidite položaj Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ: Odnosi države Crne Gore i Mitropolije su kompleksni i opterećeni negiranjem crnogorskog identiteta od strane velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Identiteta iz koga je i nastala savremena država Crna Gora.

Mada je ustavom i evropskim pravnim nasljeđem crkva odvojena od države, legitimno je od Mitropolije Crnogorske primorske, kao crkve sa najvećim brojem vjernika, očekivati veću samostalnost, osobito onu kadrovske i političke prirode u odnosu na Beograd. Crkva ne bi smjela  biti instrument bilo čije politike. Mitropolija Crnogorsko primorska treba deklarativno da prihvati nezavisnost Crne Gore. Takođe, možda na prvom mjestu neohodno je da pruži ruku prema drugim vjerskim zajednicama posebno prema Islamskoj zajednici Crne Gore. Država i crkva treba da grade dijalog kroz odnos međusobnog poštovanja. Pitanja, uključujući i ona imovinske prirode se moraju rješavati transparentno, inkluzivno, uz poštovanje Ustava Crne Gore.

Na kraju ili na početku, u aktuelnom kontekstu neophodno je  naglasiti da bi sve strane trebalo da izbjegavaju nasilje koje bi moglo da ima nesagledive posljedice.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR NERZUK ĆURAK, PROFESOR SARAJEVSKOG FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA: Dodik je potpuno na tamnoj strani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha

 

MONITOR: Bosna i Hercegovina je u centru pažnje javnosti nakon što je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poručio sa sastanka sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu da će tražiti da se referendumom odluči o statusu RS.

ĆURAK:Izjava koju navodite, kao i sijaset drugih neofantastičnih izjava gospodina Dodika, svjedoče da je pomenuti provincijski kabadahija u potpunosti prešao na tamnu stranu, da ga činjenice više e zanimaju i da je spreman poput njemačkih nacionalsocijalista tridesetih godina dvadesetog stoljeća, vršiti postepeni državni udar, institucionalno i parainstitucionalno. Upravo ovih dana na HBO možemo gledati vrhunsku seriju Babilon Berlin o proizvodnji uvjeta za dolazak nacista na vlast. Laž, primitivna drska laž koja mora postati istina, čak i po cijenu ubistava, proglašavanje bezopasnih najopasnijim, potčinjavanje državnih institucija goloj sili nadolazeće desničarske moći, permanentno proizvođenje vanrednog stanja… Slično radi režim Milorada Dodika uvjeren da neočembrlenovska, ksenofobna Evropa koja pokušava pobijediti dobru Evropu ljudskih i građanskih prava, ima više sluha za njegovo plemensko desničarenje nego za izgradnju pristojne, građanske države eurounijskog tipa u Bosni i Hercegovini.

To nije daleko od istine, budući da su izjave međunarodne zajednice (i to bez ruskog učešća), nakon što su njeni predstavnici skrušeno otišli čuti propovijed na Dodikovoj gori, bile baš ono što je antibosanski član bosanskog državnog predsjedništva htio čuti: ništa. Uspostavljena je nova politička linija od koje se ide u urušavanje BiH, a Dodik je de facto razumio poruku Zapada baš onako kako je Milošević svojevremeno razumio Bejkerovu poruku (državni sekretar SAD-a) da Amerika nema psa za borbu: Razvaljuj. Mi nećemo intervenirati. Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha. Ne toliko zbog BiH, koliko zbog sopstvene vjerodostojnosti: teško je vjerovati da bi SAD bile spremne na toliko poniženje – da ih jedan lokalni drznik baci u prašinu balkanske geopolitike.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANKA VUKIĆEVIĆ, MAGISTAR FIZIKALNE TERAPIJE: Značaj fizioterapeuta se ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Van javnog zdravstva fizikalnom terapijom se nerijetko  bave lica bez ikakvih znanja iz zdravstvenih nauka. Svako se predstavlja i radi kao fizioterapeut. Problem je što sve to prolazi bez ikakvih sankcija

 

MONITOR: Šta je fizikalna terapija, koja slovi za jednu od najstarijih grana medicine?

VUKIĆEVIĆ:  U fizikalnoj terapiji primjenjuju se različiti oblici energije u terapijske svrhe: mehanička, toplotna, električna, svjetlosna. Od davnina je čovjek uočio da  se određena vrsta bola može ublažiti ako se na bolno mjesto primijeni topli ili hladni oblog, ako se izloži sunčevoj svjetlosti.

Danas ne postoji grana medicine u kojoj fizikalna terapija nema svoje mjesto. Na svakom nivou zdravstvene zaštite, kao član tima, trebao bi biti angažovan fizioterapeut specijalizovan za rehabilitaciju pacijenata sa različitim zdravstvenim problemima.

MONITOR: Koji su najveći problemi u fizikalnoj terapiji kad je riječ o Crnoj Gori?

VUKIĆEVIĆ: Ako uzmemo u obzir činjenicu da ,,norveški program”, odnosno rehabilitacija pacijenata iz Norveške u Institutu u Igalu, traje preko četiri decenije, da su stalni gosti iz Holandije, Njemačke, Rusije i da je  fizikalna terapija jedina grana medicine zbog koje se dolazi u Crnu Goru za očekivati je bilo da rad fizioterapeuta bude kako u zdravstvenom i obrazovnom sistemu, tako i u društvu adekvatno vrednovan.

Mnogo je problema sa kojima se se susrijeću fizioterapeuti počevši od zakonskih rješenja koja nijesu precizno definisana, koja ostavljaju prostora različitim tumačenjima zadržavajući terapeute u neadekvatnom i nedefinisanom statusu, do skupih edukacija koje je od niske zarade nemoguće platiti, a bez kojih se ne može napredovati.

Kada se za direktora dnevnog centra za djecu sa posebnim potrebama između specijaliste primijenjene fizioterapije i profesora srpskohrvatskog jezika i književnosti bira profesor, i još kad takvo rješenje potpiše ljekar specijalista sa višegodišnjim iskustvom, koji je na čelu upravnog odbora te ustanove jasno je koliko smo uvaženi kao stručnjaci.

Van javnog zdravstva fizikalnom terapijom se nerijetko  bave lica bez ikakvih znanja iz zdravstvenih nauka. Svako se predstavlja i radi kao fizioterapeut. Problem je što sve to prolazi bez ikakvih sankcija.

MONITOR: Postoje li u Crnoj Gori razne vrste fizikalne terapije kao što su kineziterapija, elektroterapija, magnetoterapija, laseroterapija…

VUKIĆEVIĆ: Iako se posljednjih godina ulagalo u aparaturu neophodnu za fizikalnu terapiju ipak sve ustanove nijesu jednako opremljene. Neke od terapija kao što su peloido ili terapija ljekovitim blatom, hidroterapija primjenjuju se samo u Institutu u Igalu. Odjeljenje fizikalne terapije u Nikšiću je  od otvaranja davne 1989. imalo najsavremenije kade za hidroterapiju koje nijesu korišćene zbog nedostatka tople vode i loše strujne instalacije.

MONITOR: Da li zakon na adekvatan način reguliše status fizioterapije?

VUKIĆEVIĆ: Zakonom o zdravstvenoj zaštiti definisana je uloga fizioterapeuta na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite.

Na primarnom nivou zdravstvene zaštite Pravilnikom o bližim uslovima u pogledu standarda, normativa i načina ostvarivanja primarne zdravstvene zaštite regulisana je fizioterapeutska djelatnost  koji garantuje samostalnost u radu, međutim u praksi i dalje bez obzira na stepen obrazovanja fizioterapeuti rade pod nadzorom fizijatara koji su najčešće honorarno angažovani.

Fizikalna terapija primarnog nivoa podrazumijeva i fizikalnu terapiju i rehabilitaciju u kući pacijenta. Ovaj vid rehabilitacije u najvećem broju domova zdravlja nije ni organizovan. Ako uzmemo u obzir broj osoba sa invaliditetom, broj lica kojima je nakon operativnih zahvata neophodna rehabilitacija, porast hroničnih oboljenja koja za posljedicu imaju smetnje pri hodu i smanjenje samostalnosti u obavljanju svakodnevnih aktivnosti onda postaje jasno koliki značaj ima ovaj vid zdravstvene zaštite.

MONITOR: Da li u Crnoj Gori postoje savremeni uslovi za obrazovanje fizioterapeuta?

VUKIĆEVIĆ: Iako je kroz Višu fizioterapeutsku školu, odnosno Fakultet primijenjene fizioterapije od 1976. do danas prošlo hiljade studenata od kojih ne mali broj iz zemalja okruženja, ranije i iz arapskih zemalja, fakultet je reformom obrazovanja nepravedno izgubio autonomiju i postao odsjek tek osnovanog Medicinskog fakulteta.

Fakultet ima ozbiljan problem sa nedostatkom kadra. Dvoje profesora u penziji izvodi nastavu na šest predmeta, dok dvoje stalno zaposlenih ljekara na ovom studijskom programu izvodi nastavu iz petnaest predmeta što svakako mora uticati na kvalitet nastave. Jedan ljekar specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije i subspecijalista reumatolog izvodi nastavu na deset predmeta na osnovnim studijama i na dva predmeta na specijalističkim studijama, dok drugi ljekar specijalista pneumofiziologije izvodi nastavu iz tri stručna predmeta na osnovnim studijama.

Kada ovaj podatak uzmemo u obzir onda je jasno zašto još uvijek nije organizovan program magistarskih i doktorskih studija.

Trenutno se kvalifikacije obrazovanja magistar fizioterapije i doktor fizioterapije stiču van Crne Gore.

MONITOR: Zašto je nezaposlen veliki broj fizioterapeuta, prema nekim podacima ima ih oko 150, iako u gotovo svim gradovima u okviru domova zdravlja postoje ambulante fizikalne terapije?

VUKIĆEVIĆ: Osim Instituta Igalo, Kliničko bolničkog centra, bolnica u Risnu i Meljinama, u svim gradovima postoje ambulante pri bolnicama ili domovima zdravlja. Ako tome dodamo i jedanaest centara za djecu sa smetnjama u razvoju, pa razvojne centre u okviru domova zdravlja, privatne ambulante za očekivati bi bilo da nema nezaposlenih fizioterapeuta. Za brigu je i podatak da nemali broj koji su radno angažovani rade po ugovoru na određeno vrijeme.

Problem predstavljaju i akti o sistematizaciji koji se ne poštuju, ili su stari ili u njihovoj izradi nijesu učestvovala lica iz struke, pa tako u pojedinim dnevnim centrima za djecu nemamo fizioterapeute, a imamo profesore fizičkog vaspitanja.

Jasno je da uloga i značaj fizioterapeuta u procesu liječenja i rehabilitacije još uvjek nije prepoznata na valjan način. Često od nadležnih institucija dobijamo informacije o neophodnosti smanjenja  broja dana koje pacijenti nakon intervencija provode na bolničkom liječenju. To su ogromni troškovi koji bi svakako bili manji angažovanjem većeg broja fizioterapeuta koji bi svojim radom doprinijeli bržem oporavku pacijenta i osposobljavanju za obavljanje kako svakodnevnih tako i profesionalnih obaveza.

Vrijeme će pokazati da li će se društvo sjetiti terapeuta tek onda kada odluče da napuste Crnu Goru u nadi da će tamo negdje biti više uveženi kao stručnjaci.

MONITOR: Ovih dana aktuelna je privatizacija Instituta ,,Simo Milošević” u Igalu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome treba li Institut privatizovati i kakve bi sve posljedice izazvala njegova privatizacija?

VUKIĆEVIĆ: Ovih dana smo informisani da je još jedan tender za privatizaciju instituta proglašen neuspješnim. Po ko zna koji put ću ponoviti da Institut kao najveći zdravstveni centar na Mediteranu mora ostati naš, neprivatizovan i poslužiti kao oslonac razvoja zdravstvenog turizma. Crna Gora sa ovakvim prirodnim ljepotama, geografskim položajem, je stvorena za zdravstveni turizam.

Institut kao nastavna baza i Fakultet primijenjene fizioterapije su sistem koji se ne razdvaja. Nikako nije isto da li će studenti na praksu ići u neku lokalnu bolnicu ili Institut, u kom na jednom mjestu imaju sve.

Ostaje nejasno da li je neko prilikom donošenja odluke o privatizaciji vrednovao znanja i vještine ljekara, fizioterapeuta, medicinskih sestara i tehničara. Koja je cijena onog što su porodice i država uložili u njihovo obrazovanje, koja je cijena onog što su oni uložili u Insitut promovišući ga decenijama predanim i odgovornim radom.

MONITOR: Da li je tačno da u kozmetičkim salonima i sportskim klubovima rade i osobe koje često nemaju nikakve veze sa  fizikalnom terapijom?

VUKIĆEVIĆ: Prošle godine u jednom dnevnom listu cijela stranica je bila posvećena teretani u okviru koje su organizovane vježbe za trudnice pod nadzorom profesora fizičkog vaspitanja.

Prilikom usvajanja Zakona o sportu, upravo sa ciljem da se precizno definiše ko se može brinuti o zdravlju sportista, predložila sam amandman koji je odbijen. Iznenađenje je bilo upravo neprihvatanje od strane ministra, bivšeg sportiste koji iz ličnog iskustva zna značaj zdravstvenog radnika u sportskom klubu.

Komora fizioterapeuta Crne Gore je regulatorno tijelo od javnog interesa i vrši licenciranje fizioterapeuta u misiji nastavljanja permanentnog edukovanja fizioterapeuta i zalaganja da fizioterapija postane prepoznata, cijenjena, valorizovana i dostupna profesija u društvu.

Na stranicama internet prezentacije Komore fizioterapeuta Crne Gore nalazi se aplikacija za prijavu zloupotreba fizioterapeutske djelatnosti.

MONITOR: Upućeni kažu da je Crnogorsko primorje za vrijeme ljetnjih mjeseci preplavljeno samozvanim terapeutima.

VUKIĆEVIĆ: Tokom ljetnjih mjeseci ,,fizikalna terapija” I samozvani fizioterapeuti su prisutni na svakom koraku. Mali je broj onih koji posjeduju  diploma i licencu za rad koja je neophodna da bi se uopšte bavili ovim poslom. Kontrola gotovo da i nema. Ono što brine što su češće kontrolišu i kažnjavaju kolege zbog nekih sitnih više administrativnih propusta koji su uzrokovani zakonskom nepreciznošću, što ih dodatno obeshrabruje da nastave sa radom u privatnoj praksi.

MONITOR: Kakve mogu biti posljedice po one koji koriste usluge takvih fizioterapeuta?

VUKIĆEVIĆ: Kao i svaka terapija i fizikalna terapija koju primjenjuje lice bez adekvatnog stepena stručne spreme, koja podrazumijevaju posjedovanje određenih znanja i vještina, svakako utiču štetno na zdravlje pacijenta. Svako od nas je bar jednom tokom prakse imao priliku da se sretne sa pacijentom koji za posljedicu  takve ,,terapije” imaju podlive, prelome, opekotine ili pogoršanje zdravstvenog stanja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo