Povežite se sa nama

INTERVJU

Mile Stojić, pjesnik iz Sarajeva: Nacionalisti su majstori  rušenja

Objavljeno prije

na

Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktulene vlasti u tom periodu?

STOJIĆ: Nedugo poslije izbora nacionalističke stranke su sklopile koaliciju. I, evo, gotovo godinu dana je prošlo  od te pompezno sklopljene koalicije, a stvari se ne miču iz mjesta. Očekivati od ljudi koji su huškali na rat ili neposredno sudjelovali u njemu da grade mir isto je kao od pedofila tražiti da uspješno vode dječji vrtić. To je već postala priča od koje boli glava. Oni se po defaultu ni oko čega ni ne mogu dogovoriti, jer u njihovim glavama živi naopako naučena historija. Tu se još biju bitke iz srednjega vijeka, a priča se neprestano o Evropi i demokraciji. Na svakom koraku se  krše ljudska prava, šikaniraju manjine. Oni se bore samo za puku vlast. Davno sam napisao: nacionalisti ne znaju graditi, oni su velemajstori rušenja. I te političke elite nemaju nikakvu viziju, osim da se opljačka još to malo što je ostalo.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

STOJIĆ: Dragan Čović ide u Banju Luku da žaluje za žrtvama Oluje, pa zatim u Knin gdje slavi Oluju, kao najveću hrvatsku pobjedu. I grli se bratski s Dodikom dok ovaj izjavljuje da je u Jasenovcu pobijeno sedamsto tisuća Srba. Ma slatki su, pravo pravcato bratstvo –  jedinstvo!

MONITOR: Milorad Dodik kaže da je Bosna i Hercegovina nepotrebna zemlja, napravljena na bazi tempiranih laži.

STOJIĆ: Ne znam što bih mislio o tom čovjeku. Kad tvrdi da je jedna država napravljena na tempiranim lažima, možda je jedino tad dosljedan, jer on sam vjeruje u te laži i temelji svoju vladavinu na njima. On tvrdi, na primjer, da Srbi u RS mrze Nijemce a vole Ruse, a pola mu entiteta pobježe u Njemačku, u Rusiju se ne prijavljuje nitko. On je na vlast došao na vojnom transporteru NATO-a, a sad je najžešći protivnik te alijanse. On laže, prije svega narodu  za koji se tobože bori. Ja ne vjerujem čak ni to da on želi pripojenje tog entiteta Srbiji. On homogenizira izluđeni narod u mržnji prema Bosni, a sam zna da je to nemoguće, a čak da je i moguće, u slučaju pripojenja Banje Luke Srbiji u istoj Srbiji on bi bio nula. On je lukav, jer se nudi Vučiću kao moneta za srbijanska potkusurivanja, a, ustvari, bori se za svoj pašaluk, gdje se sam proglasio „bajom“ i vjeruje da će tu vladati dovijeka.

MONITOR: Državljanstva BiH se u protekle četiri i po godine odreklo 18.759 građana, od kojih je 8.167 mladih koji se, najvjerovatnije, neće vratiti u BiH, podaci su Ministarstva civilnih poslova. Zbg čega se odriču državljanstva?

STOJIĆ: Mi smo sve pliće u Evropi, a sve dublje u Aziji, rekao bi pjesnik Stevan Tontić. Sve što je lijepo i pametno napušta državu, jer mladi svijet jednostavno hoće da radi, da živi, dosta mu je ovih političkih naduravanja, koja su daleko od svake modernosti. Ovog rata koji traje u glavama političkih lidera  i četvrt stoljeća nakon njegova završetka. Mladi su umorni od svijeta koji smo im ostavili i traže za sebe prostor gdje će moći planirati svoju egzistenciju i graditi jednu civiliziranu perspektivu. Vlasti tobož inzistiraju na njihovom povratku, a mole boga da se nikad ne vrate, da im ne remete osvojene privilegije. Na koncu su te pohlepne kriminalne vlasti počele ubijati i svoju vlastitu djecu, pa ubojice Davida Dragićevića i Dženana Memića nisu i neće bit iotkrivene. I onda se čudimo što ljudi odlaze. I tko bi želio živjeti u takvoj državi, osim nas staraca, koji i nemamo izbora.

MONITOR:Vi ste jedan od petorice bosanskohercegovačkih i hrvatskih intelektualaca potpisnika otvorenog pisma upućenog iz Sarajeva, 6. januara 1992. predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu kao “odgovornom za političko uništenje Bosne i Hercegovine”. Šta o tome možete reći sa današnje distance?

STOJIĆ: Ne volim toga ni da se sjećam. Taj tekst smo jedne hladne zimske noći u mome tadašnjem stanu na Alipašinu Polju sastavljali Ivo Komšić, Ivan Lovrenović i ja. Ne volim se, kažem, ni sjećati, jer je nakon objave tog pisma svaka hrvatska kučka imala domoljubnu zadaću pljunuti na nas. A sve što smo rekli, nažalost – obistinilo se. Nije trebalo biti nikakav prorok da se vidi kud sve to vodi, koliko je Milošević-Tuđmanova politika podjele Bosne pogubna i za našu zemlju i za Hrvate u njoj. Vrijeme je to, nažalost, pokazalo: izvođači te politike osuđeni su na Tribunalu Ujedinjenih naroda za najteže zločine protiv čovječnosti, a Hrvatska za udruženi zločinački pothvat. Broj Hrvata u Bosni i Hercegovini prepolovio se… To je realni facit te politike. Međutim, ima i nešto gore od toga: pečat sramote koja je ona utisnula na leđa budućih naraštaja, na cijeli narod, volens-nolens ostat će utisnut u  modernu hrvatsku historiju.

MONITOR: Kome bi danas trebalo uputiti slično pismo i zašto?

STOJIĆ: Dragome Bogu. O njemu se ovdje grgolji i romorina svakom ćošku, ne samo u bogomoljama, već i medijima i državnim institucijama.  Ali mislim da je i on ovoj nesretnoj zemlji okrenuo leđa.

MONITOR: U nedavnom intervjuu Monitoru Hadžem Hajdarević, bh književnik, rekao nam je da su u BiH u znatnoj mjeri fašisti na vlasti!

STOJIĆ: Teško je reći da su to fašisti, jer još uvijek nema noćnih odvođenja i masovnih egzekucija, ali su u svakom slučaju desni populisti. A od desnog populizma do fašizma samo je jedan korak.

MONITOR: Kakav je položaj Hrvata u BiH s obzirom na to da predsjednica Hrvatske svako malo izjavljuje da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda i imaju pravo birati svoje političke predstavnike koji će ih “legitimno predstavljati i zastupati na svim nivoima vlasti”, kao i pravo na nacionalne, kulturne, obrazovne i medijske ustanove…

STOJIĆ: Ja volim Hrvatsku, kao zemlju moga jezika i moje kulture, u Zagrebu je i moj izdavač, i jako mi je žao što tamošnja politika svakidan povlači nerazumne poteze prema Bosni, pogotovu prema Bošnjacima, narodu nad kojim je izvršen genocid, ali i prema Hrvatima koji ovdje namjeravaju ostati. Hrvatska je članica Europske unije i ne bi smjela u ime nekakvog nabijeđenog europejstva sve svoje susjede smatrati neprijateljima, pogotovu ne Bošnjake, za čije su stradanje, rekao sam, i hrvatske ondašnje vlasti itekako odgovorne.

MONITOR: I kad se sve navedeno ima u vidu kakvu budućnost BiH može da očekuje?

STOJIĆ: Umjesto odgovora, citirat ću riječi velikog crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, koji veli: “Siromaštvo je naš pravi zavičaj, naša istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para“.  To je naša budućnost.Pogledajte samo imovinske kartone, šta su naši nacioni imali prije rata, a šta imaju danas. Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju.

MONITOR: Jesu li se i pojedini književnici tokom prošlog rata uključivali u politiku mržnje i ratnog huškanja?

STOJIĆ: Marko Vešović se u jednoj pjesmi ironično osvrće na ulogu srpskih pisaca u tom bratoubilačkom klanju pa kaže:  „Bili su bardovi, dosadilo im da barduju, pa su pošli da bombarduju“! Veliki je doprinos pisaca politici mržnje i nesreće. Na kraju, neki su pisci, kao Radovan Karadžić, osuđeni na doživotnu robiju kao ratni zločinci.  Moj pokojni prijatelj Predrag Matvejević predlagao je da se tim „bardovima“ sudi pred međunarodnim sudovima za sudjelovanje u politici ratnog huškanja, ali je bio napadnut sa svih strana, jer se, eto, kao zalaže za uvođenje verbalnog delikta.

MONITOR: Danas bezmalo svako objavljuje knjigu i olako postaje pisac. Kako se desilo da se pogube raniji kriterijumi kada je knjiga bila neka vrsta relikvije, a pisci cijenjeni stvaraoci?

 STOJIĆ: U malo kojoj državi poezija, balet ili opera mogu biti tržišne stvari, ali ih sve mudre države brižno njeguju i obilno financijski potpomažu, jer država bez kulturne elite nije ništa drugo do banana država. Austrijska vlada za operu i kazalište izdvaja više nego za ministarstvo vanjskihposlova, svjesna da su Bečki filharmoničari veći ambasadori te kulture i te države nego sve veleposlaničke ekselencije. Priča o knjizi kao robi velika je prevara, jer pogledajte tiraže – memoari jedne starlet prodaju se u desetinama tisuća primjeraka, a Krleža jedva u tisuću.

MONITOR: Često se upozorava da živimo u vremenu laži, odnosno da  jezik koji koristimo sve češće briše razliku između činjenica i izmišljotina, između istine i laži, posebno u medjima.

STOJIĆ: U titoizmu je bilo najgore ono što je poslije njega došlo, kaže Laslo Vegel. Ja sam cijeli svoj radni vijek živio od novinarstva.  Godinama sam pisao kolumne u najboljim tjednicima, kakvi su bili Danas i Feral. Uređivao sam brojne sarajevske publikacije i časopise,kao što su Lica, Oslobođenje,  Odjek, Obzor, Tjednik… Danas je sve to propalo, nema se više gdje objaviti pjesma, priča. I ja se danas sve manje vidim u novinarstvu, ali, srećom, uskoro će mirovina. Teško je danas od žurnalizma jesti kruh, jer danas se producira novinarstvo bez novinara. Ali, najbolji istrajavaju i divim se mojim prijateljima Viktoru Ivančiću, Senadu Avdiću i još nekolicini, koji su uporni na tom sizifovskom, a ipak smislenome i plemenitom poslu.

                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo