Povežite se sa nama

INTERVJU

Mile Stojić, pjesnik iz Sarajeva: Nacionalisti su majstori  rušenja

Objavljeno prije

na

Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktulene vlasti u tom periodu?

STOJIĆ: Nedugo poslije izbora nacionalističke stranke su sklopile koaliciju. I, evo, gotovo godinu dana je prošlo  od te pompezno sklopljene koalicije, a stvari se ne miču iz mjesta. Očekivati od ljudi koji su huškali na rat ili neposredno sudjelovali u njemu da grade mir isto je kao od pedofila tražiti da uspješno vode dječji vrtić. To je već postala priča od koje boli glava. Oni se po defaultu ni oko čega ni ne mogu dogovoriti, jer u njihovim glavama živi naopako naučena historija. Tu se još biju bitke iz srednjega vijeka, a priča se neprestano o Evropi i demokraciji. Na svakom koraku se  krše ljudska prava, šikaniraju manjine. Oni se bore samo za puku vlast. Davno sam napisao: nacionalisti ne znaju graditi, oni su velemajstori rušenja. I te političke elite nemaju nikakvu viziju, osim da se opljačka još to malo što je ostalo.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

STOJIĆ: Dragan Čović ide u Banju Luku da žaluje za žrtvama Oluje, pa zatim u Knin gdje slavi Oluju, kao najveću hrvatsku pobjedu. I grli se bratski s Dodikom dok ovaj izjavljuje da je u Jasenovcu pobijeno sedamsto tisuća Srba. Ma slatki su, pravo pravcato bratstvo –  jedinstvo!

MONITOR: Milorad Dodik kaže da je Bosna i Hercegovina nepotrebna zemlja, napravljena na bazi tempiranih laži.

STOJIĆ: Ne znam što bih mislio o tom čovjeku. Kad tvrdi da je jedna država napravljena na tempiranim lažima, možda je jedino tad dosljedan, jer on sam vjeruje u te laži i temelji svoju vladavinu na njima. On tvrdi, na primjer, da Srbi u RS mrze Nijemce a vole Ruse, a pola mu entiteta pobježe u Njemačku, u Rusiju se ne prijavljuje nitko. On je na vlast došao na vojnom transporteru NATO-a, a sad je najžešći protivnik te alijanse. On laže, prije svega narodu  za koji se tobože bori. Ja ne vjerujem čak ni to da on želi pripojenje tog entiteta Srbiji. On homogenizira izluđeni narod u mržnji prema Bosni, a sam zna da je to nemoguće, a čak da je i moguće, u slučaju pripojenja Banje Luke Srbiji u istoj Srbiji on bi bio nula. On je lukav, jer se nudi Vučiću kao moneta za srbijanska potkusurivanja, a, ustvari, bori se za svoj pašaluk, gdje se sam proglasio „bajom“ i vjeruje da će tu vladati dovijeka.

MONITOR: Državljanstva BiH se u protekle četiri i po godine odreklo 18.759 građana, od kojih je 8.167 mladih koji se, najvjerovatnije, neće vratiti u BiH, podaci su Ministarstva civilnih poslova. Zbg čega se odriču državljanstva?

STOJIĆ: Mi smo sve pliće u Evropi, a sve dublje u Aziji, rekao bi pjesnik Stevan Tontić. Sve što je lijepo i pametno napušta državu, jer mladi svijet jednostavno hoće da radi, da živi, dosta mu je ovih političkih naduravanja, koja su daleko od svake modernosti. Ovog rata koji traje u glavama političkih lidera  i četvrt stoljeća nakon njegova završetka. Mladi su umorni od svijeta koji smo im ostavili i traže za sebe prostor gdje će moći planirati svoju egzistenciju i graditi jednu civiliziranu perspektivu. Vlasti tobož inzistiraju na njihovom povratku, a mole boga da se nikad ne vrate, da im ne remete osvojene privilegije. Na koncu su te pohlepne kriminalne vlasti počele ubijati i svoju vlastitu djecu, pa ubojice Davida Dragićevića i Dženana Memića nisu i neće bit iotkrivene. I onda se čudimo što ljudi odlaze. I tko bi želio živjeti u takvoj državi, osim nas staraca, koji i nemamo izbora.

MONITOR:Vi ste jedan od petorice bosanskohercegovačkih i hrvatskih intelektualaca potpisnika otvorenog pisma upućenog iz Sarajeva, 6. januara 1992. predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu kao “odgovornom za političko uništenje Bosne i Hercegovine”. Šta o tome možete reći sa današnje distance?

STOJIĆ: Ne volim toga ni da se sjećam. Taj tekst smo jedne hladne zimske noći u mome tadašnjem stanu na Alipašinu Polju sastavljali Ivo Komšić, Ivan Lovrenović i ja. Ne volim se, kažem, ni sjećati, jer je nakon objave tog pisma svaka hrvatska kučka imala domoljubnu zadaću pljunuti na nas. A sve što smo rekli, nažalost – obistinilo se. Nije trebalo biti nikakav prorok da se vidi kud sve to vodi, koliko je Milošević-Tuđmanova politika podjele Bosne pogubna i za našu zemlju i za Hrvate u njoj. Vrijeme je to, nažalost, pokazalo: izvođači te politike osuđeni su na Tribunalu Ujedinjenih naroda za najteže zločine protiv čovječnosti, a Hrvatska za udruženi zločinački pothvat. Broj Hrvata u Bosni i Hercegovini prepolovio se… To je realni facit te politike. Međutim, ima i nešto gore od toga: pečat sramote koja je ona utisnula na leđa budućih naraštaja, na cijeli narod, volens-nolens ostat će utisnut u  modernu hrvatsku historiju.

MONITOR: Kome bi danas trebalo uputiti slično pismo i zašto?

STOJIĆ: Dragome Bogu. O njemu se ovdje grgolji i romorina svakom ćošku, ne samo u bogomoljama, već i medijima i državnim institucijama.  Ali mislim da je i on ovoj nesretnoj zemlji okrenuo leđa.

MONITOR: U nedavnom intervjuu Monitoru Hadžem Hajdarević, bh književnik, rekao nam je da su u BiH u znatnoj mjeri fašisti na vlasti!

STOJIĆ: Teško je reći da su to fašisti, jer još uvijek nema noćnih odvođenja i masovnih egzekucija, ali su u svakom slučaju desni populisti. A od desnog populizma do fašizma samo je jedan korak.

MONITOR: Kakav je položaj Hrvata u BiH s obzirom na to da predsjednica Hrvatske svako malo izjavljuje da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda i imaju pravo birati svoje političke predstavnike koji će ih “legitimno predstavljati i zastupati na svim nivoima vlasti”, kao i pravo na nacionalne, kulturne, obrazovne i medijske ustanove…

STOJIĆ: Ja volim Hrvatsku, kao zemlju moga jezika i moje kulture, u Zagrebu je i moj izdavač, i jako mi je žao što tamošnja politika svakidan povlači nerazumne poteze prema Bosni, pogotovu prema Bošnjacima, narodu nad kojim je izvršen genocid, ali i prema Hrvatima koji ovdje namjeravaju ostati. Hrvatska je članica Europske unije i ne bi smjela u ime nekakvog nabijeđenog europejstva sve svoje susjede smatrati neprijateljima, pogotovu ne Bošnjake, za čije su stradanje, rekao sam, i hrvatske ondašnje vlasti itekako odgovorne.

MONITOR: I kad se sve navedeno ima u vidu kakvu budućnost BiH može da očekuje?

STOJIĆ: Umjesto odgovora, citirat ću riječi velikog crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, koji veli: “Siromaštvo je naš pravi zavičaj, naša istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para“.  To je naša budućnost.Pogledajte samo imovinske kartone, šta su naši nacioni imali prije rata, a šta imaju danas. Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju.

MONITOR: Jesu li se i pojedini književnici tokom prošlog rata uključivali u politiku mržnje i ratnog huškanja?

STOJIĆ: Marko Vešović se u jednoj pjesmi ironično osvrće na ulogu srpskih pisaca u tom bratoubilačkom klanju pa kaže:  „Bili su bardovi, dosadilo im da barduju, pa su pošli da bombarduju“! Veliki je doprinos pisaca politici mržnje i nesreće. Na kraju, neki su pisci, kao Radovan Karadžić, osuđeni na doživotnu robiju kao ratni zločinci.  Moj pokojni prijatelj Predrag Matvejević predlagao je da se tim „bardovima“ sudi pred međunarodnim sudovima za sudjelovanje u politici ratnog huškanja, ali je bio napadnut sa svih strana, jer se, eto, kao zalaže za uvođenje verbalnog delikta.

MONITOR: Danas bezmalo svako objavljuje knjigu i olako postaje pisac. Kako se desilo da se pogube raniji kriterijumi kada je knjiga bila neka vrsta relikvije, a pisci cijenjeni stvaraoci?

 STOJIĆ: U malo kojoj državi poezija, balet ili opera mogu biti tržišne stvari, ali ih sve mudre države brižno njeguju i obilno financijski potpomažu, jer država bez kulturne elite nije ništa drugo do banana država. Austrijska vlada za operu i kazalište izdvaja više nego za ministarstvo vanjskihposlova, svjesna da su Bečki filharmoničari veći ambasadori te kulture i te države nego sve veleposlaničke ekselencije. Priča o knjizi kao robi velika je prevara, jer pogledajte tiraže – memoari jedne starlet prodaju se u desetinama tisuća primjeraka, a Krleža jedva u tisuću.

MONITOR: Često se upozorava da živimo u vremenu laži, odnosno da  jezik koji koristimo sve češće briše razliku između činjenica i izmišljotina, između istine i laži, posebno u medjima.

STOJIĆ: U titoizmu je bilo najgore ono što je poslije njega došlo, kaže Laslo Vegel. Ja sam cijeli svoj radni vijek živio od novinarstva.  Godinama sam pisao kolumne u najboljim tjednicima, kakvi su bili Danas i Feral. Uređivao sam brojne sarajevske publikacije i časopise,kao što su Lica, Oslobođenje,  Odjek, Obzor, Tjednik… Danas je sve to propalo, nema se više gdje objaviti pjesma, priča. I ja se danas sve manje vidim u novinarstvu, ali, srećom, uskoro će mirovina. Teško je danas od žurnalizma jesti kruh, jer danas se producira novinarstvo bez novinara. Ali, najbolji istrajavaju i divim se mojim prijateljima Viktoru Ivančiću, Senadu Avdiću i još nekolicini, koji su uporni na tom sizifovskom, a ipak smislenome i plemenitom poslu.

                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo