Povežite se sa nama

INTERVJU

Mile Stojić, pjesnik iz Sarajeva: Nacionalisti su majstori  rušenja

Objavljeno prije

na

Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktulene vlasti u tom periodu?

STOJIĆ: Nedugo poslije izbora nacionalističke stranke su sklopile koaliciju. I, evo, gotovo godinu dana je prošlo  od te pompezno sklopljene koalicije, a stvari se ne miču iz mjesta. Očekivati od ljudi koji su huškali na rat ili neposredno sudjelovali u njemu da grade mir isto je kao od pedofila tražiti da uspješno vode dječji vrtić. To je već postala priča od koje boli glava. Oni se po defaultu ni oko čega ni ne mogu dogovoriti, jer u njihovim glavama živi naopako naučena historija. Tu se još biju bitke iz srednjega vijeka, a priča se neprestano o Evropi i demokraciji. Na svakom koraku se  krše ljudska prava, šikaniraju manjine. Oni se bore samo za puku vlast. Davno sam napisao: nacionalisti ne znaju graditi, oni su velemajstori rušenja. I te političke elite nemaju nikakvu viziju, osim da se opljačka još to malo što je ostalo.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

STOJIĆ: Dragan Čović ide u Banju Luku da žaluje za žrtvama Oluje, pa zatim u Knin gdje slavi Oluju, kao najveću hrvatsku pobjedu. I grli se bratski s Dodikom dok ovaj izjavljuje da je u Jasenovcu pobijeno sedamsto tisuća Srba. Ma slatki su, pravo pravcato bratstvo –  jedinstvo!

MONITOR: Milorad Dodik kaže da je Bosna i Hercegovina nepotrebna zemlja, napravljena na bazi tempiranih laži.

STOJIĆ: Ne znam što bih mislio o tom čovjeku. Kad tvrdi da je jedna država napravljena na tempiranim lažima, možda je jedino tad dosljedan, jer on sam vjeruje u te laži i temelji svoju vladavinu na njima. On tvrdi, na primjer, da Srbi u RS mrze Nijemce a vole Ruse, a pola mu entiteta pobježe u Njemačku, u Rusiju se ne prijavljuje nitko. On je na vlast došao na vojnom transporteru NATO-a, a sad je najžešći protivnik te alijanse. On laže, prije svega narodu  za koji se tobože bori. Ja ne vjerujem čak ni to da on želi pripojenje tog entiteta Srbiji. On homogenizira izluđeni narod u mržnji prema Bosni, a sam zna da je to nemoguće, a čak da je i moguće, u slučaju pripojenja Banje Luke Srbiji u istoj Srbiji on bi bio nula. On je lukav, jer se nudi Vučiću kao moneta za srbijanska potkusurivanja, a, ustvari, bori se za svoj pašaluk, gdje se sam proglasio „bajom“ i vjeruje da će tu vladati dovijeka.

MONITOR: Državljanstva BiH se u protekle četiri i po godine odreklo 18.759 građana, od kojih je 8.167 mladih koji se, najvjerovatnije, neće vratiti u BiH, podaci su Ministarstva civilnih poslova. Zbg čega se odriču državljanstva?

STOJIĆ: Mi smo sve pliće u Evropi, a sve dublje u Aziji, rekao bi pjesnik Stevan Tontić. Sve što je lijepo i pametno napušta državu, jer mladi svijet jednostavno hoće da radi, da živi, dosta mu je ovih političkih naduravanja, koja su daleko od svake modernosti. Ovog rata koji traje u glavama političkih lidera  i četvrt stoljeća nakon njegova završetka. Mladi su umorni od svijeta koji smo im ostavili i traže za sebe prostor gdje će moći planirati svoju egzistenciju i graditi jednu civiliziranu perspektivu. Vlasti tobož inzistiraju na njihovom povratku, a mole boga da se nikad ne vrate, da im ne remete osvojene privilegije. Na koncu su te pohlepne kriminalne vlasti počele ubijati i svoju vlastitu djecu, pa ubojice Davida Dragićevića i Dženana Memića nisu i neće bit iotkrivene. I onda se čudimo što ljudi odlaze. I tko bi želio živjeti u takvoj državi, osim nas staraca, koji i nemamo izbora.

MONITOR:Vi ste jedan od petorice bosanskohercegovačkih i hrvatskih intelektualaca potpisnika otvorenog pisma upućenog iz Sarajeva, 6. januara 1992. predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu kao “odgovornom za političko uništenje Bosne i Hercegovine”. Šta o tome možete reći sa današnje distance?

STOJIĆ: Ne volim toga ni da se sjećam. Taj tekst smo jedne hladne zimske noći u mome tadašnjem stanu na Alipašinu Polju sastavljali Ivo Komšić, Ivan Lovrenović i ja. Ne volim se, kažem, ni sjećati, jer je nakon objave tog pisma svaka hrvatska kučka imala domoljubnu zadaću pljunuti na nas. A sve što smo rekli, nažalost – obistinilo se. Nije trebalo biti nikakav prorok da se vidi kud sve to vodi, koliko je Milošević-Tuđmanova politika podjele Bosne pogubna i za našu zemlju i za Hrvate u njoj. Vrijeme je to, nažalost, pokazalo: izvođači te politike osuđeni su na Tribunalu Ujedinjenih naroda za najteže zločine protiv čovječnosti, a Hrvatska za udruženi zločinački pothvat. Broj Hrvata u Bosni i Hercegovini prepolovio se… To je realni facit te politike. Međutim, ima i nešto gore od toga: pečat sramote koja je ona utisnula na leđa budućih naraštaja, na cijeli narod, volens-nolens ostat će utisnut u  modernu hrvatsku historiju.

MONITOR: Kome bi danas trebalo uputiti slično pismo i zašto?

STOJIĆ: Dragome Bogu. O njemu se ovdje grgolji i romorina svakom ćošku, ne samo u bogomoljama, već i medijima i državnim institucijama.  Ali mislim da je i on ovoj nesretnoj zemlji okrenuo leđa.

MONITOR: U nedavnom intervjuu Monitoru Hadžem Hajdarević, bh književnik, rekao nam je da su u BiH u znatnoj mjeri fašisti na vlasti!

STOJIĆ: Teško je reći da su to fašisti, jer još uvijek nema noćnih odvođenja i masovnih egzekucija, ali su u svakom slučaju desni populisti. A od desnog populizma do fašizma samo je jedan korak.

MONITOR: Kakav je položaj Hrvata u BiH s obzirom na to da predsjednica Hrvatske svako malo izjavljuje da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda i imaju pravo birati svoje političke predstavnike koji će ih “legitimno predstavljati i zastupati na svim nivoima vlasti”, kao i pravo na nacionalne, kulturne, obrazovne i medijske ustanove…

STOJIĆ: Ja volim Hrvatsku, kao zemlju moga jezika i moje kulture, u Zagrebu je i moj izdavač, i jako mi je žao što tamošnja politika svakidan povlači nerazumne poteze prema Bosni, pogotovu prema Bošnjacima, narodu nad kojim je izvršen genocid, ali i prema Hrvatima koji ovdje namjeravaju ostati. Hrvatska je članica Europske unije i ne bi smjela u ime nekakvog nabijeđenog europejstva sve svoje susjede smatrati neprijateljima, pogotovu ne Bošnjake, za čije su stradanje, rekao sam, i hrvatske ondašnje vlasti itekako odgovorne.

MONITOR: I kad se sve navedeno ima u vidu kakvu budućnost BiH može da očekuje?

STOJIĆ: Umjesto odgovora, citirat ću riječi velikog crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, koji veli: “Siromaštvo je naš pravi zavičaj, naša istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para“.  To je naša budućnost.Pogledajte samo imovinske kartone, šta su naši nacioni imali prije rata, a šta imaju danas. Ne vjerujem da će se Bosna raspasti, jer je već raspadnuta. Ona je opljačkana i opustošena i nema više nikoga tko bi je napadao i branio, tko bi prolijevao krv za ovu pustinju.

MONITOR: Jesu li se i pojedini književnici tokom prošlog rata uključivali u politiku mržnje i ratnog huškanja?

STOJIĆ: Marko Vešović se u jednoj pjesmi ironično osvrće na ulogu srpskih pisaca u tom bratoubilačkom klanju pa kaže:  „Bili su bardovi, dosadilo im da barduju, pa su pošli da bombarduju“! Veliki je doprinos pisaca politici mržnje i nesreće. Na kraju, neki su pisci, kao Radovan Karadžić, osuđeni na doživotnu robiju kao ratni zločinci.  Moj pokojni prijatelj Predrag Matvejević predlagao je da se tim „bardovima“ sudi pred međunarodnim sudovima za sudjelovanje u politici ratnog huškanja, ali je bio napadnut sa svih strana, jer se, eto, kao zalaže za uvođenje verbalnog delikta.

MONITOR: Danas bezmalo svako objavljuje knjigu i olako postaje pisac. Kako se desilo da se pogube raniji kriterijumi kada je knjiga bila neka vrsta relikvije, a pisci cijenjeni stvaraoci?

 STOJIĆ: U malo kojoj državi poezija, balet ili opera mogu biti tržišne stvari, ali ih sve mudre države brižno njeguju i obilno financijski potpomažu, jer država bez kulturne elite nije ništa drugo do banana država. Austrijska vlada za operu i kazalište izdvaja više nego za ministarstvo vanjskihposlova, svjesna da su Bečki filharmoničari veći ambasadori te kulture i te države nego sve veleposlaničke ekselencije. Priča o knjizi kao robi velika je prevara, jer pogledajte tiraže – memoari jedne starlet prodaju se u desetinama tisuća primjeraka, a Krleža jedva u tisuću.

MONITOR: Često se upozorava da živimo u vremenu laži, odnosno da  jezik koji koristimo sve češće briše razliku između činjenica i izmišljotina, između istine i laži, posebno u medjima.

STOJIĆ: U titoizmu je bilo najgore ono što je poslije njega došlo, kaže Laslo Vegel. Ja sam cijeli svoj radni vijek živio od novinarstva.  Godinama sam pisao kolumne u najboljim tjednicima, kakvi su bili Danas i Feral. Uređivao sam brojne sarajevske publikacije i časopise,kao što su Lica, Oslobođenje,  Odjek, Obzor, Tjednik… Danas je sve to propalo, nema se više gdje objaviti pjesma, priča. I ja se danas sve manje vidim u novinarstvu, ali, srećom, uskoro će mirovina. Teško je danas od žurnalizma jesti kruh, jer danas se producira novinarstvo bez novinara. Ali, najbolji istrajavaju i divim se mojim prijateljima Viktoru Ivančiću, Senadu Avdiću i još nekolicini, koji su uporni na tom sizifovskom, a ipak smislenome i plemenitom poslu.

                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo