Povežite se sa nama

INTERVJU

MR NIKOLA BELADA, ADVOKAT IZ CETINJA: Bezumlje se nastavlja

Objavljeno prije

na

Da li ćemo se vratiti u srednjovjekovno ili “savremeno inkvizitorsko” postupanje prema ljudima koji drugačije misle ili ćemo se okrenuti evropskim i američkim vrijednostima i shvatanjima vjerskih sloboda, stvar je isključivo države Crne Gore

 

MONITOR: U Skupštini Crne Gore uskoro treba da se razmatra Zakon o slobodi vjeroispovijesti  zbog kojeg se vode žestoke polemike. Kako to  komentarišete kao pravni zastupnik Crnogorske pravoslavne crkve? 

BELADA: Pristalice “imperijalnog jedinstva” vrše hajdučiju po Crnoj Gori. Realnost su nam mitovi, a poznato je da apsolutizacija svakog mita vodi nacionalizmu i nacizmu. Umjesto struke, argumenta, razmjene stavova, na sceni su guslari, trubači, domaći i strani operativci psihološkog i propagandnog rata.

Prosječan čovjek sačuvaće zdrav razum samo pod uslovom da, kad je već prinuđen da gleda, barem da se izoluje i ne sluša. Gotovo svakodnevno smo izloženi brbljanju, trabunjanju, izmišljanju i prekrajanju istorijskih činjenica. Narod je u nok-daunu. Potreban je jedan iskorak da dođe do prevage duhovnog nad svjetovnim i to isključivo manipulacijom narodom. Povod za ovakvo stanje nije ni pitanje kriminala, niti korupcije, već jednostavna činjenica da u Skupštini Crne Gore treba da se razmatra Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnog položaja vjerskih zajednica.

Tačno je da sam pravni zastupnik Crnogorske pravoslavne crkve. Međutim, u daljem tekstu ću iznijeti svoj lični i profesionalni stav o dvijema posebnim granama prava, a to su državno-crkveno i spomeničko pravo. Inače, CPC prvenstveno gledam kao državotvornu, pa tek onda i religijsku ustanovu koja, osim vjernika, ima i veliki broj poštovalaca među ateistima, agnosticima i slično.

MONITOR: Kakav je to zakon u poređenju sa savremenim evropskim zakonima? 

 BELADA: U načelu, u pitanju je jedan moderan evropski zakon, gotovo u svemu u skladu sa međunarodnim standardima i normativima. Isto sam se izjasnio i na Nacrt zakona iz 2015, podržao ga u načelu, a u pojedinostima ukazao na određene članove koji nijesu u skladu sa stavovima Venecijanske komisije. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je Vlada dostavila Venecijanskoj komisiji 2019. godine, u mnogo čemu je precizniji, savršeniji i skoro u potpunosti usklađen sa standardima Venecijanske komisije iz 2004. i 2014. godine. Istina, pojedine članove zakonodavac mora precizirati, konkretizovati, da bi se spriječile sve zloupotrebe u tumačenju zakona.  Dakle, korekcije na Nacrt zakona su više tehničke nego suštinske prirode. Ono što je posebno interesantno su završne odredbe, jer je više nego očigledno da će se podzakonskim aktima morati reagovari u praktičnoj primjeni ovog zakona.

MONITOR: Zašto Nacrt zakona bespoštedno kritikuje Srpska pravoslavna crkva?

BELADA: Haotično stanje u vezi donošenja ovog zakona izazivaju četiri eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, na čelu sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom. Da ne bude zabune, i Mitropolija crnogorsko-primorska je eparhija, to jest organizacioni dio Srpske pravoslavne crkve, s tim što su arhijereji eparhija Zagrebačke i Mitropolije crnogorsko-primorske dobili titulu mitropolita.

Logično je postaviti pitanje otkud ovakve reakcije na Nacrt zakona od strane SPC. Prvo, treba istaći da su četiri eparhije SPC u Crnoj Gori, među njima i Mitropolija crnogorsko-primorska, nepostojeći pravni subjekti, koji nijesu registrovani kod nadležnih organa Crne Gore i kao takvi nemaju pravni subjektivitet i ne mogu biti u pravnom prometu države Crne Gore. Navedeno je konstatovala i Venecijanska komisija. Bez pravnog subjektiviteta ne mogu se zaključivati pravni poslovi, ne može se sticati svojina, ne može se baviti izdavačkom i medijskom djelatnošću. U stvarnosti, Mitropolija crnogorsko-primorska obavlja sve navedene aktivnosti i jedan je od najznačajnijih ekonomskih faktora Crne Gore. Dakle, reakcije SPC su prvenstveno rezultat spoznaje da će se ovim zakonom regulisati pitanje registracije, pitanje imovine i pitanje poreskih obaveza.

MONITOR: SPC je vlasnik crnogorske imovine ogromne vrijednosti…

BELADA: Nije sporno da je SPC gotovo preko noći tzv. uparivanjem brojeva (institut nepoznat pravnom poretku Crne Gore) postala vlasnik milionski vrijedne imovine. Značajan dio te imovine – su spomenici kulture. Dakle, u SPC su svjesni da je upis imovine u Katastru nepokretnosti, izvršen suprotno zakonu i bez podobnih isprava za upis. U postupku raspravljanja imovine, SPC posebno zabrinjava činjenica mogućnosti kontrole mnogobrojnih ugovora koji su zaključili sa trećim licima.

Jedan od tih ugovora, za koji mnogi smatraju da je ništavan, je ugovor o kupovini prevlake Miholjske kod Tivta – nepokretnosti čija se tržišna vrijednost može izraziti u milionima. Moraju se zabrinuti i zbog činjenice da su crkvene opštine SPC na primorju nosioci prava svojine na zemljištu, iako je po Ustavu Srpske pravoslavne crkve to pravo ukinuto.

MONITOR: SPC u Crnoj Gori uveliko se bavi i bizninsom…                

BELADA: Za plate zaposlenima, SPC u Crnoj Gori godišnje obezbjeđuje i isplaćuje između četiri  i pet miliona eura.  Otkud ta sredstva u odnosu na prikazani završni račun? Da li je i koliko od tih sredstava po osnovu poreza doprinosa uplaćeno u Budžet  Crne Gore? Crkveni velikodostojnici SPC u Crnoj Gori uporno ponavljaju da su obnovili oko 700 crkvenih-vjerskih objekata. Poznato je da grade hotele, stanove, poslovne prostore po Crnoj Gori. U pitanju su desetine i desetine miliona eura za navedene poslove.

Takođe, postoji sumnja da se mimo legalnih tokova, ogromne količine novca usmjeravaju iz Crne Gore u susjedne države. Postavlja se pitanje i da li postoji evidencija o uvozu i izvozu robe SPC, njenoj namjeni i plaćenim dažbinama. Dakle, usvajanjem  Zakona o slobodi vjeroispovijesti, stvorio bi se red u imovinskim, poreskim, upravnim, svojinskim odnosima jednako i ravnopravno za sve vjerske organizacije, a više je nego očigledano da SPC u Crnoj Gori ne želi kontrolu u pomenutim oblastima.

MONITOR: Kako bi na to gledali u međunarodnoj zajednici?

BELADA: Gotovo sve razvijene evropske države vrlo efikasno, najčešće preko budžeta, kontrolišu priliv i odliv sredstava vjerskih organizacija. Primjer dobre prakse je Njemačka koja je nedavno, upravo na taj način, riješila finansiranje vjerskih organizacija i spriječila iligalne uplive novca u određene vjerske organizacije.

Da zaključim: da li ćemo se vratiti u srednjovjekovno ili “savremeno inkvizitorsko” postupanje prema ljudima koji drugačije misle ili ćemo se okrenuti evropskim i američkim vrijednostima i shvatanjima vjerskih sloboda, stvar je isključivo države Crne Gore. Na Skupštini Crne Gore je obaveza da usvoji moderan i demokratski Zakon o vjerskim slobodama kojim će omogućiti jednak i ravnopravan položaj svih vjerskih organizacija, vodeći pri tom računa da ne zadire u autonomno pravo bilo koje vjerske organizacije.

 

SPC krši i crkveno  pravo

MONITOR: Da li SPC pričom o tomosu, autokefalnosti,  vjerskim slobodama… nastoji da spriječi usvajanje Zakona o vjerskim slobodama? 

BELADA: Kod nesporne činjenice da bi usvajanjem zakona, SPC morala opravdati i dokazati svoje enormno vlasništvo nad imovinom države Crne Gore, stalnim izazivanjem haosa i držanjem tenzija, želi spriječiti usvajanje toga zakona. Još lakše je zamjenom teza skrenuti pažnju sa stvarnih problema.

Tako su trenutno aktuelne teme tomosa, autokefalnosti crkve, tradicionalnih crkava, 800-godišnjeg postojanja SPC na teritoriji Crne Gore (ničim dokazanog), sekti u Crnoj Gori koju finansira država Crna Gora, teme o navodnoj crkvenoj organizaciji koju je formirala policijska uprava na Cetinju, proglašavanja svetinjom nezakonito – divlje podignute krstionice na ostacima rimskog pristaništa na Prevlaci kod Tivta… Posebno se forsira rasprava o crkvenom pravu koje sa Zakonom o vjerskim slobodama nema baš nikakvih dodirnih tačaka.

Norme crkvenog prava donose nadležni crkveni organi, a Zakon o slobodi vjeroispovijesti donosi i usvaja Skupština Crne Gore.

Zato ukazujem građanima Crne Gore – ukoliko se u Skupštini usvoji Zakon o vjerskim slobodama, vjersku zajednicu mogu osnovati i registrovati tri punoljetna građanina ili stranci sa boravkom u Crnoj Gori, zatim je potrebno podnijeti prijavu za registraciju nadležnom organu sa odlukom o osnivanju, podacima o osnivačima, adresi i podacima o zastupniku vjerske zajednice. Dakle, u pitanju je jednostavna procedura i da bi se vjerska zajednica registrovala i stekla svojstvo pravnog lica, nije potreban niti tomos, niti autokefalnost, niti blagoslov Vaseljenskog ili ruskog partijarha. Dakle, za osnivanje i rad vjerske organizacije, odlučujuće je nacionalno zakonodavstvo i tu je početak i kraj djelovanja vjerske organizacije.

Uostalom, Nacrt zakona o vjerskim slobodama Crne Gore je u 90 odsto  sličan Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama države Srbije, koji je ocijenjen kao moderan evropski zakon. Ono što je takođe značajno – odredbe o imovini postoje gotovo u svim evopskim zakonima o vjerskim organizacijama. Po zakonu o vjerskim organizacijama Rusije, svi vjerski objekti su vlasništvo države Rusije, slično je i u zakonodavstvu Francuske. Ono što posebno treba istaći je da se Nacrtom zakona niti jednom odredbom ne krši autonomno unutrašnje pravo crkve. To što rade crkveni velikodostojnici SPC u kršenju crkvenog prava može biti predmet njihove odgovornosti pred nadležnim crkvenim tijelima i to nije bitno za proces donošenja ovog zakona. Bitno je izvesti zaključak da crkvenim velikodostojnicima SPC građanski zakoni Crne Gore nemaju nikakav značaj, jer kad su u pitanju njihovi interesi oni krše i sopstvene zakone – crkveno pravo.

 

Amfilohije negator crnogorskog naroda


MONITOR: Djeluje li mitropolit SPC Amfilohije suprotno kanonima svetih apostola? 

BELADA:  Amfilohije konstantno, istrajno djeluje suprotno kanonima svetih apostola, radi ostvarivanja ovozemaljskih ciljeva. Jedan od izvora crkvenog prava je i kanonističko – kanonsko pravo. Ovi crkveni zakoni su objedinjeni u kanoničkom zborniku 883. godine u formi nomokanona u XIV naslova.

Apostolski  6. kanon glasi: “Episkop, prezviter ili đakon nek ne uzimlje na sebe svjetovnih poslova; inače nek se svrgne”. U pitanju je osnovno crkveno pravilo – da svešteno lice ne može služiti dva gospodara – obavljati svjetovne i duhovne poslove po zapovijesti gospodnjoj, odnosno ne smije se baviti svjetovnim poslovima. Navedeno crkveno pravilo ne važi za g. Amfilohija, jer je po svom djelovanju on i predsjednik Vlade, i ministar inostranih poslova, i ministar kulture, i direktor Uprave za zaštitu kulutrnih dobara, urbanista i planer, sindikalni povjerenik.

Poznati su i kanoni svetih otaca. Jedan od svetih otaca je i Amfilohije Ikonijski, poznat duhovnik, učesnik II vaseljenskog sabora i revnosni zaštitnik pravoslavlja. Za razliku od svetog oca Amfilohija Ikonijskog, sadašnji Amfilohije (Risto Radović) istoriji će biti poznat samo kao negator i protivnik postojanja bića crnogorskog naroda i crnogorske nacije. Ono što je izuzetno opasno, a gdje je izostala reakcija države Crne Gore, je da g. Amfilohije između ostalog kune narod i kritikuje osobe koje nijesu krštene kao nesposobne za ovozemaljski život.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo