Povežite se sa nama

INTERVJU

MR NIKOLA BELADA, ADVOKAT IZ CETINJA: Bezumlje se nastavlja

Objavljeno prije

na

Da li ćemo se vratiti u srednjovjekovno ili “savremeno inkvizitorsko” postupanje prema ljudima koji drugačije misle ili ćemo se okrenuti evropskim i američkim vrijednostima i shvatanjima vjerskih sloboda, stvar je isključivo države Crne Gore

 

MONITOR: U Skupštini Crne Gore uskoro treba da se razmatra Zakon o slobodi vjeroispovijesti  zbog kojeg se vode žestoke polemike. Kako to  komentarišete kao pravni zastupnik Crnogorske pravoslavne crkve? 

BELADA: Pristalice “imperijalnog jedinstva” vrše hajdučiju po Crnoj Gori. Realnost su nam mitovi, a poznato je da apsolutizacija svakog mita vodi nacionalizmu i nacizmu. Umjesto struke, argumenta, razmjene stavova, na sceni su guslari, trubači, domaći i strani operativci psihološkog i propagandnog rata.

Prosječan čovjek sačuvaće zdrav razum samo pod uslovom da, kad je već prinuđen da gleda, barem da se izoluje i ne sluša. Gotovo svakodnevno smo izloženi brbljanju, trabunjanju, izmišljanju i prekrajanju istorijskih činjenica. Narod je u nok-daunu. Potreban je jedan iskorak da dođe do prevage duhovnog nad svjetovnim i to isključivo manipulacijom narodom. Povod za ovakvo stanje nije ni pitanje kriminala, niti korupcije, već jednostavna činjenica da u Skupštini Crne Gore treba da se razmatra Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnog položaja vjerskih zajednica.

Tačno je da sam pravni zastupnik Crnogorske pravoslavne crkve. Međutim, u daljem tekstu ću iznijeti svoj lični i profesionalni stav o dvijema posebnim granama prava, a to su državno-crkveno i spomeničko pravo. Inače, CPC prvenstveno gledam kao državotvornu, pa tek onda i religijsku ustanovu koja, osim vjernika, ima i veliki broj poštovalaca među ateistima, agnosticima i slično.

MONITOR: Kakav je to zakon u poređenju sa savremenim evropskim zakonima? 

 BELADA: U načelu, u pitanju je jedan moderan evropski zakon, gotovo u svemu u skladu sa međunarodnim standardima i normativima. Isto sam se izjasnio i na Nacrt zakona iz 2015, podržao ga u načelu, a u pojedinostima ukazao na određene članove koji nijesu u skladu sa stavovima Venecijanske komisije. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je Vlada dostavila Venecijanskoj komisiji 2019. godine, u mnogo čemu je precizniji, savršeniji i skoro u potpunosti usklađen sa standardima Venecijanske komisije iz 2004. i 2014. godine. Istina, pojedine članove zakonodavac mora precizirati, konkretizovati, da bi se spriječile sve zloupotrebe u tumačenju zakona.  Dakle, korekcije na Nacrt zakona su više tehničke nego suštinske prirode. Ono što je posebno interesantno su završne odredbe, jer je više nego očigledno da će se podzakonskim aktima morati reagovari u praktičnoj primjeni ovog zakona.

MONITOR: Zašto Nacrt zakona bespoštedno kritikuje Srpska pravoslavna crkva?

BELADA: Haotično stanje u vezi donošenja ovog zakona izazivaju četiri eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, na čelu sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom. Da ne bude zabune, i Mitropolija crnogorsko-primorska je eparhija, to jest organizacioni dio Srpske pravoslavne crkve, s tim što su arhijereji eparhija Zagrebačke i Mitropolije crnogorsko-primorske dobili titulu mitropolita.

Logično je postaviti pitanje otkud ovakve reakcije na Nacrt zakona od strane SPC. Prvo, treba istaći da su četiri eparhije SPC u Crnoj Gori, među njima i Mitropolija crnogorsko-primorska, nepostojeći pravni subjekti, koji nijesu registrovani kod nadležnih organa Crne Gore i kao takvi nemaju pravni subjektivitet i ne mogu biti u pravnom prometu države Crne Gore. Navedeno je konstatovala i Venecijanska komisija. Bez pravnog subjektiviteta ne mogu se zaključivati pravni poslovi, ne može se sticati svojina, ne može se baviti izdavačkom i medijskom djelatnošću. U stvarnosti, Mitropolija crnogorsko-primorska obavlja sve navedene aktivnosti i jedan je od najznačajnijih ekonomskih faktora Crne Gore. Dakle, reakcije SPC su prvenstveno rezultat spoznaje da će se ovim zakonom regulisati pitanje registracije, pitanje imovine i pitanje poreskih obaveza.

MONITOR: SPC je vlasnik crnogorske imovine ogromne vrijednosti…

BELADA: Nije sporno da je SPC gotovo preko noći tzv. uparivanjem brojeva (institut nepoznat pravnom poretku Crne Gore) postala vlasnik milionski vrijedne imovine. Značajan dio te imovine – su spomenici kulture. Dakle, u SPC su svjesni da je upis imovine u Katastru nepokretnosti, izvršen suprotno zakonu i bez podobnih isprava za upis. U postupku raspravljanja imovine, SPC posebno zabrinjava činjenica mogućnosti kontrole mnogobrojnih ugovora koji su zaključili sa trećim licima.

Jedan od tih ugovora, za koji mnogi smatraju da je ništavan, je ugovor o kupovini prevlake Miholjske kod Tivta – nepokretnosti čija se tržišna vrijednost može izraziti u milionima. Moraju se zabrinuti i zbog činjenice da su crkvene opštine SPC na primorju nosioci prava svojine na zemljištu, iako je po Ustavu Srpske pravoslavne crkve to pravo ukinuto.

MONITOR: SPC u Crnoj Gori uveliko se bavi i bizninsom…                

BELADA: Za plate zaposlenima, SPC u Crnoj Gori godišnje obezbjeđuje i isplaćuje između četiri  i pet miliona eura.  Otkud ta sredstva u odnosu na prikazani završni račun? Da li je i koliko od tih sredstava po osnovu poreza doprinosa uplaćeno u Budžet  Crne Gore? Crkveni velikodostojnici SPC u Crnoj Gori uporno ponavljaju da su obnovili oko 700 crkvenih-vjerskih objekata. Poznato je da grade hotele, stanove, poslovne prostore po Crnoj Gori. U pitanju su desetine i desetine miliona eura za navedene poslove.

Takođe, postoji sumnja da se mimo legalnih tokova, ogromne količine novca usmjeravaju iz Crne Gore u susjedne države. Postavlja se pitanje i da li postoji evidencija o uvozu i izvozu robe SPC, njenoj namjeni i plaćenim dažbinama. Dakle, usvajanjem  Zakona o slobodi vjeroispovijesti, stvorio bi se red u imovinskim, poreskim, upravnim, svojinskim odnosima jednako i ravnopravno za sve vjerske organizacije, a više je nego očigledano da SPC u Crnoj Gori ne želi kontrolu u pomenutim oblastima.

MONITOR: Kako bi na to gledali u međunarodnoj zajednici?

BELADA: Gotovo sve razvijene evropske države vrlo efikasno, najčešće preko budžeta, kontrolišu priliv i odliv sredstava vjerskih organizacija. Primjer dobre prakse je Njemačka koja je nedavno, upravo na taj način, riješila finansiranje vjerskih organizacija i spriječila iligalne uplive novca u određene vjerske organizacije.

Da zaključim: da li ćemo se vratiti u srednjovjekovno ili “savremeno inkvizitorsko” postupanje prema ljudima koji drugačije misle ili ćemo se okrenuti evropskim i američkim vrijednostima i shvatanjima vjerskih sloboda, stvar je isključivo države Crne Gore. Na Skupštini Crne Gore je obaveza da usvoji moderan i demokratski Zakon o vjerskim slobodama kojim će omogućiti jednak i ravnopravan položaj svih vjerskih organizacija, vodeći pri tom računa da ne zadire u autonomno pravo bilo koje vjerske organizacije.

 

SPC krši i crkveno  pravo

MONITOR: Da li SPC pričom o tomosu, autokefalnosti,  vjerskim slobodama… nastoji da spriječi usvajanje Zakona o vjerskim slobodama? 

BELADA: Kod nesporne činjenice da bi usvajanjem zakona, SPC morala opravdati i dokazati svoje enormno vlasništvo nad imovinom države Crne Gore, stalnim izazivanjem haosa i držanjem tenzija, želi spriječiti usvajanje toga zakona. Još lakše je zamjenom teza skrenuti pažnju sa stvarnih problema.

Tako su trenutno aktuelne teme tomosa, autokefalnosti crkve, tradicionalnih crkava, 800-godišnjeg postojanja SPC na teritoriji Crne Gore (ničim dokazanog), sekti u Crnoj Gori koju finansira država Crna Gora, teme o navodnoj crkvenoj organizaciji koju je formirala policijska uprava na Cetinju, proglašavanja svetinjom nezakonito – divlje podignute krstionice na ostacima rimskog pristaništa na Prevlaci kod Tivta… Posebno se forsira rasprava o crkvenom pravu koje sa Zakonom o vjerskim slobodama nema baš nikakvih dodirnih tačaka.

Norme crkvenog prava donose nadležni crkveni organi, a Zakon o slobodi vjeroispovijesti donosi i usvaja Skupština Crne Gore.

Zato ukazujem građanima Crne Gore – ukoliko se u Skupštini usvoji Zakon o vjerskim slobodama, vjersku zajednicu mogu osnovati i registrovati tri punoljetna građanina ili stranci sa boravkom u Crnoj Gori, zatim je potrebno podnijeti prijavu za registraciju nadležnom organu sa odlukom o osnivanju, podacima o osnivačima, adresi i podacima o zastupniku vjerske zajednice. Dakle, u pitanju je jednostavna procedura i da bi se vjerska zajednica registrovala i stekla svojstvo pravnog lica, nije potreban niti tomos, niti autokefalnost, niti blagoslov Vaseljenskog ili ruskog partijarha. Dakle, za osnivanje i rad vjerske organizacije, odlučujuće je nacionalno zakonodavstvo i tu je početak i kraj djelovanja vjerske organizacije.

Uostalom, Nacrt zakona o vjerskim slobodama Crne Gore je u 90 odsto  sličan Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama države Srbije, koji je ocijenjen kao moderan evropski zakon. Ono što je takođe značajno – odredbe o imovini postoje gotovo u svim evopskim zakonima o vjerskim organizacijama. Po zakonu o vjerskim organizacijama Rusije, svi vjerski objekti su vlasništvo države Rusije, slično je i u zakonodavstvu Francuske. Ono što posebno treba istaći je da se Nacrtom zakona niti jednom odredbom ne krši autonomno unutrašnje pravo crkve. To što rade crkveni velikodostojnici SPC u kršenju crkvenog prava može biti predmet njihove odgovornosti pred nadležnim crkvenim tijelima i to nije bitno za proces donošenja ovog zakona. Bitno je izvesti zaključak da crkvenim velikodostojnicima SPC građanski zakoni Crne Gore nemaju nikakav značaj, jer kad su u pitanju njihovi interesi oni krše i sopstvene zakone – crkveno pravo.

 

Amfilohije negator crnogorskog naroda


MONITOR: Djeluje li mitropolit SPC Amfilohije suprotno kanonima svetih apostola? 

BELADA:  Amfilohije konstantno, istrajno djeluje suprotno kanonima svetih apostola, radi ostvarivanja ovozemaljskih ciljeva. Jedan od izvora crkvenog prava je i kanonističko – kanonsko pravo. Ovi crkveni zakoni su objedinjeni u kanoničkom zborniku 883. godine u formi nomokanona u XIV naslova.

Apostolski  6. kanon glasi: “Episkop, prezviter ili đakon nek ne uzimlje na sebe svjetovnih poslova; inače nek se svrgne”. U pitanju je osnovno crkveno pravilo – da svešteno lice ne može služiti dva gospodara – obavljati svjetovne i duhovne poslove po zapovijesti gospodnjoj, odnosno ne smije se baviti svjetovnim poslovima. Navedeno crkveno pravilo ne važi za g. Amfilohija, jer je po svom djelovanju on i predsjednik Vlade, i ministar inostranih poslova, i ministar kulture, i direktor Uprave za zaštitu kulutrnih dobara, urbanista i planer, sindikalni povjerenik.

Poznati su i kanoni svetih otaca. Jedan od svetih otaca je i Amfilohije Ikonijski, poznat duhovnik, učesnik II vaseljenskog sabora i revnosni zaštitnik pravoslavlja. Za razliku od svetog oca Amfilohija Ikonijskog, sadašnji Amfilohije (Risto Radović) istoriji će biti poznat samo kao negator i protivnik postojanja bića crnogorskog naroda i crnogorske nacije. Ono što je izuzetno opasno, a gdje je izostala reakcija države Crne Gore, je da g. Amfilohije između ostalog kune narod i kritikuje osobe koje nijesu krštene kao nesposobne za ovozemaljski život.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo