Povežite se sa nama

INTERVJU

NEDELJKO RUDOVIĆ, NEZAVISNI POSLANIK: U Crnoj Gori postoji snaga koja neće pristati na strah

Objavljeno prije

na

Ponašanje trenutno najvećih opozicionih subjekata nije moguće racionalno objasniti. U međusobnim obračunima kao da ima više žustrine i žuči nego u odnosu prema vlasti, odnosno uzurpatorima vlasti. Sve to izaziva sumnje, obeshrabruje svakog ko se bori i žrtvuje za bolju Crnu Goru

 

MONITOR: Afera stanovi aktuelna je, i možda bolje od mnogih prikazuje prirodu ovog sistema, odnosno ove vlasti. Šta vama govori ova afera?

RUDOVIĆ: Kada sam u julu pitanje u vezi stanova odlučio da postavim premijeru Markoviću, očekivao sam da ću na taj način pomoći da dodatno probudim pažnju javnosti povodom neprihvatljive i uvredljive prakse Vlade da pojedince iz sistema čašćava stanovima, omogućavajući im da i pored enormnih zarada stiču ekstraprofit na štetu građana i države Crne Gore. U samoj debati sa premijerom on je najavio da će skinuti oznaku tajnosti sa tih odluka, što je bio dobar znak za početak, ali nije odgovorio kada će ukinuti tu praksu i kada će se izviniti javnosti. To su pitanja koja ću mu ponovo postaviti, nastavljajući sa naporima koje je započeo bivši potpredsjednik Vlade Mišo Vujović, nevladine organizacije Institut Alternativa i MANS i koleginica Branka Bošnjak, da se stane na kraj sa ruganjem u lice građanima Crne Gore i njihovim ponižavanjem na taj način.

Šta je drugo nego ruganje ako Vlada nekome ko već ima zaradu koja je od 2.000 do 10.000 eura mjesečno i ko već ima i stan i kuću dajete stan ili stambeni kredit čiju samo petinu otplaćuje, dok ostali, oni koji imaju koliko toliko stabilan posao i zaradu u domaćinstvu koja je u prosjeku ispod 1000 eura, uzimaju kredite kod banaka i plaćaju ratu od 300 eura.

Pored izrazite oholosti, ovim vlast, po meni, pokazuje još nešto – strah. Oni hoće da kupe naklonost predsjednika sudova i sudija, tužilaca i svojih funkcionera, hoće da armiraju svoje poluge moći znajući da je sistem uhvatila rđa i da će se srušiti jer je njegova jedina svrha čerupanje države radi njihove koristi. Tako smo došli u nenormalnu situaciju da država služi najmoćnijima iz partija na vlasti, umjesto da partije na vlasti služe državi. Da bi tom bolesnom sistemu produžili rok trajanja bave se ovakvim rabotama. Njihov problem je što to više ne mogu da sakriju.

MONITOR:  Iako često u javnost ispilivaju detalji koji pokazuju bahatost i silu kojom ova vlast upravlja Crnom Gorom i njenim resursima, nedavno smo imali i aferu Koverat, opoziciji se prigovara da ne uspjevaju da artikulišu raspoloženje građana i pretvore ga u snagu promjena. Dijelite li taj stav?

RUDOVIĆ: Ponašanje trenutno najvećih opozicionih subjekata nije moguće racionalno objasniti. U međusobnim obračunima kao da ima više žustrine i žuči nego u odnosu prema vlasti, odnosno uzurpatorima vlasti. Sve to izaziva sumnje, obeshrabruje svakog ko se bori i žrtvuje za bolju Crnu Goru. Odavno sam rekao da je moj utisak da dobar dio opozicije izbore doživljava kao utakmicu sa konkurentima iz opozicije nego kao način za smjenu štetočinske vlasti. Ako se vlast ne libi od bilo čega da sačuva pozicije, to je onda motiv za saradnju opozicije, a ne za sukobe. Jasno je da se ideološki ne možemo naći svi u jednoj koloni, ali mi se čini da se itekako možemo saglasiti da se stavi tačka na međusobne konflikte.

Kada imate siledžiju u kraju, onda se svi udružuju da mu stanu na kraj. U suprotnom siledžija nastavlja sa terorom i otimanjem. Opozicione partije imaju obavezu prema građanima da dovedu do promjena a ne da dokazuju sebi ili bilo kome da su bolji, ljepši, pametniji i pravovjerniji od onog do njih. Ako nijesu u stanju da ispune tu svoju obavezu konsekvence su poznate – nastavlja se mrcvarenje društva, a perspektiva izmiče. Generalno kao društvo tek treba da dođemo do nivoa razvoja u kojem postoji odgovornost za neuspjehe. To je prva pretpostavka uspjeha.


MONITOR:  Kad smo već kod afere Koverat, vi ste saopštili da ste pomagali insajderu Dušku Kneževiću u medijskom oblikovanju ove afere. Neka od Kneževićevih obećanja, da će se novi snimci pojaviti u
javnosti, nijesu ispunjena. Zašto?

RUDOVIĆ: To je pitanje na koje samo g. Knežević može da odgovori. On je najavio da neće stati, a ja se nadam da će tako i biti. Kada je javno saopštio da je i sam spreman da snosi odgovornost, vrlo rado sam se uključio da mu pomognem da svoja saznanja i dokumentaciju o kriminalu vlasti podijeli sa javnošću.

MONITOR:  Iz  tužilašta su vas optužili da vršite krivično djelo pomažući Kneževiću. Da li su vas kontaktirali tim povodom, i kako vi vidite tu sopostvenu poziciju poslanika i Kneževićevog medijskog pomagača?

RUDOVIĆ: Mislim da je demontiranje ovakvog bolesnog sistema obaveza svih nas koji se borimo za bolju, normalnu i perspektivnu Crnu Goru. Nije me niko optužio, nego je Specijalni tužilac naglas razmišljao u jednoj TV emisiji. A, kao što znate, to se često pretvara u komediju. Ja ne pomažem nikome da sakrije krivično djelo. Naprotiv, pomažem da ona budu otkrivena. I kao poslaniku i opozicionaru mi je cilj pravna država Crna Gora, a sve što je g. Knežević iznosio u javnost može samo da ubrza ostvarenje tog cilja.

MONITOR: Afera je pokrenula proteste, no sva ta energija kao da je nestala. Dio odgovornosti je svakako na dijelu opozicije, koja se u međuvremenu oglušila i na tada potpisani Sporazum o budućnosti.

RUDOVIĆ: Energija koju smo osjetili ovog proljeća nije nestala. Prije bih rekao da ona čeka prvu narednu priliku da se pokaže. A pokazala je da u Crnoj Gori postoji snaga koja neće pristati da sva Crna Gora živi u strahu i ljubi skute gospodaru. Na ulici je bilo mnogo naših sugrađana koji nijesu vezani za bilo koju partiju, pa i onih koji su u jednom periodu glasali DPS. Oni vide da, ako ne izađu i glasno kažu da žele da oni budu gospodari u svojoj zemlji, a ne sluge, jedina alternativa je da se svi sklonimo sa radara i pustimo razbojnike i narko-dilere da zagospodare Crnom Gorom. Možda bi neki među nama i pristali na to radi ličnog komfora, ali neće zato što bi onda takvu Crnu Goru ostavili našoj djeci i prepustili ih razbojnicima. E, tu već niko od nas nema pravo da se povuče i bježi. O ponašanju dijela opozicionih čelnika najbolje govore oni koji u njima vide svoje zastupnike i mislim da su oni duboko svjesni što narod ima da im kaže.

MONITOR:  Nema dogovora opozicije ni oko ulaska u Odbor za reformu izbornih zakona. Hoće li da će DPS i u ovom slučaju iskoristiti razjedinjenu opoziciju?

RUDOVIĆ: Po dogovoru sa g. Miodragom Lekićem, sa kojim dijelim viđenje da rad u Odboru možda može dovesti do iole drugačijeg ambijenta za izbore i sklanjanje šape vlasti sa RTCG, ASK i Državne izborne komisije, ja ću učestvovati u pregovorima, duboko svjestan da bez mehanizma za kontrolu i sprovođenje dogovorenog nema načina da se nešto promijeni. Zato sam ubijeđen da je tehnička vlada neophodna jer ako ostavimo da vlada DPS-a priprema izbore to je kao da pristanete da miševi čuvaju sir. Mislim da moramo iskoristiti namjeru članica EU da zajedno sa opozicijom i civilnim društvom natjeraju DPS na ustupke. Zato i postoje male šanse da se napravi rezultat, iako smo svi svjesni da iskrenog pristupa sa druge strane nema. Jedna opcija je ući u pregovore, a druga sve ostaviti kao što je bilo i bespomoćno posmatrati kako vlast nastavlja po starom. Što se tiče razjedinjenosti opozicije, oko izbornih uslova i tehnilke vlade mi se čini da postoji apsolutno saglasje. To da li će DF učestvovati ili neće je drugo pitanje. Nadam se da će svi biti dovoljno ozbiljni i mudri.

MONITOR:  Za sada ništa nije spremno za to da naredni izbori budu fer i demokratski. Mislite da su oni mogući u ovako kratkom roku?

RUDOVIĆ: Nijesu mogući ni u jednom roku ako imamo ovakav sistem i ovakvu vlast. Ali je moguće natjerati ih da se povuku nekoliko koraka unazad, što može biti dovoljno za demokratske promjene. Oni, da se ne zaboravi, imaju vlast zahvaljujući vanrednom stanju koje su proizveli na dan izbora. Uz sve resurse, javne i tajne fondove, podzemlje i armiju plaćenika, oni su jedva uzeli 2016. tih nekoliko hiljada glasova više koji su im omogućili tijesnu većinu. I njima je jasno da ni kupovinom glasova suštinski nemaju većinu. Nadam se da svi kojima je stalo do sebe i Crne Gore neće to zaboraviti jer je to činjenica koja snažno stoji nasuprot one čuvene teze da se ovdje ništa ne može prominjeniti.

MONITOR:  Crnogorska vlast i dalje manipuliše identitetskim i ostalim pitanjima koja raspiruju vjersku i nacionalnu netrepeljivost. Gdje
smo u odnosu na devedesete?

RUDOVIĆ: Ova vlast je najveća prijetnja Crnoj Gori. Da bi zakamuflirala grabež i čerečenje svakog resursa ove zemlje pokušava da se predstavi kao njen jedini zaštitinik da bi držala uz sebe sve one koji su čista srca i bez interesa uložili sebe u obnovu nezavisnosti. Oni vole Crnu Goru onoliko koliko od nje imaju koristi, lažno ljube njenu zastavu i neiskreno pjevaju njenu himnu. Tako hoće da Crnu Goru ogade iskrenim borcima za njeno pravo, čast i slobodu, a sve one koji su smatrali da treba da ostanemo u zajednici sa Srbijom još jače drže u uvjerenju da su bili u pravu. Valjda je cilj da nekadašnji protivnici nezavisne Crne Gore postanu poklonici snaženja svoje države, a ne da ostanu na drugoj strani. Zato ovakvo ponašanje vlasti i njihova neukusna zloupotreba i crkve i crnogorskih komita, zapravo slabi Crnu Goru jer je svaka posvađana i duboko podijeljena država sama po sebi slaba i dugoročno neodrživa. Ideal svakog dobronamjernog čovjeka je država Crna Gora kojoj su jednako posvećeni i Crnogorci i Srbi i Bošnjaci i Muslimani i Hrvati i svi ostali. Ideal trenutne vlasti nije Crna Gora nego njihova teritorija u kojoj žive prepadnuti najamnici.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo