Kada se osvrnemo iza sebe, shvatamo da je ustavna odrednica o ekološkoj državi ostala samo jeftina politička floskula i mrtvo slovo na papiru, dok smo u stvarnosti dobili sistemsko razaranje prostora i ignorisanje elementarnih ekoloških standarda

MONITOR: Proslavili smo 35 godina ekološke države. Da li ima mjesta za slavlje ili je više riječ o opomeni?

MITROVIĆ: Obilježavanje trideset pet godina od proglašenja Crne Gore ekološkom državom u svakom mislećem građaninu budi osjećaj dubokog poraza i umjesto bilo kakvog slavlja predstavlja isključivo grubu i bolnu opomenu. Kada se osvrnemo iza sebe, shvatamo da je ustavna odrednica o ekološkoj državi ostala samo jeftina politička floskula i mrtvo slovo na papiru, dok smo u stvarnosti dobili sistemsko razaranje prostora i ignorisanje elementarnih ekoloških standarda. Glavni neriješeni problemi koji ogoljavaju ovu poražavajuću stvarnost najbolje se vide kroz prizmu upravljanja komunalnim otpadom jer je prosto nevjerovatno da u cijeloj državi imamo samo dvije uređene sanitarne deponije i to Možuru u Baru i Livade u Podgorici. Ostatak Crne Gore pretvoren je u jedno veliko i neuređeno smetlište. Dosadašnje strategije su očigledno doživjele potpuni krah i zato nam je hitno potrebna korjenita promjena politike i uvođenje drakonskih kazni za ekološke prekršaje i zagađenje životne sredine.

Sprovođenje te kaznene politike više ne smijemo prepuštati isključivo komunalnoj policiji koja nema ni kapacitete ni adekvatnih kazni da se izbori sa ovim haosom na terenu pa je stoga neophodno da se pravo kažnjavanja ekoloških prestupnika zakonski povjeri i redovnoj i saobraćajnoj policiji.

MONITOR: Sem otpada, koji su glavni neriješeni problemi u ekološkoj državi? 

MITROVIĆ: Jednako katastrofalna situacija vlada i u oblasti tretiranja otpadnih voda jer postojeća postrojenja za prečišćavanje nisu urađena kako bi zadovoljila i riješila postojeće stanje već su postala sinonim za korupciju i promašene višemilionske investicije. Imamo situaciju da postrojenje u Herceg Novom, koje je koštalo nevjerovatnih preko 36 milona eura, od samog puštanja u rad funkcioniše isključivo u havarijskim uslovima, postrojenje Vještica u Budvi prate brojne afere i sumnjivi poslovi, dok postrojenje u Pljevljima uopšte i ne radi, jer su čitav proces pratili korupcija, ugradnja i nestručnost.

MONITOR: Da li zatvaranje Poglavlja 27 pomaže i hoće li pomoći rješavanju glavnih problema? Da li i koje benefite bi Pljevlja imala od toga? 

MITROVIĆ: Sve pobrojano nas dovodi do apsurdne situacije u pregovorima sa Evropskom unijom gdje se glasno govori o zatvaranju Poglavlja dvadeset sedam koje se odnosi na životnu sredinu i klimatske promjene. Potpuno je suludo i licemjerno zatvoriti jedno tako važno poglavlje, a ne riješiti goruće ekološke probleme na terenu među kojima prvenstveno prednjači katastrofalan kvalitet vazduha koji direktno ugrožava živote naših građana.

U tom kontekstu se moramo zapitati kakve to benefite Pljevlja kao najzagađeniji grad imaju ili mogu imati, od evropskih integracija kada je očigledno da ovaj grad niti ima niti će imati bilo kakve koristi sve dok se država strateški i suštinski ne posveti rješavanju njegovih problema. To ne podrazumijeva samo hitno saniranje kvaliteta vazduha, vode i uništenog zemljišta, već i ozbiljna budžetska ulaganja u privredu, poljoprivredu i kreiranje uslova za ekonomski oporavak kako bi se motivisali ljudi koji su se masovno raselili iz Pljevalja, da se vrate na svoja ognjišta.

MONITOR: Kako Pljevlja dočekuju ovu grejnu sezonu? Da li je riješen problem sa kotlarnicom? Dokle se stiglo sa toplifikacijom? 

MITROVIĆ: Sa svim svojim starim i neriješenim problemima zagađenja, jer problem sa centralnom gradskom toplanom, koju nazivaju kotlarnicom ponovo nije riješen. Ona će po svemu sudeći i ove zime nesmetano raditi, sagorijevati ogromne količine uglja, zagađivati vazduh i bukvalno ubijati građane koji su ostavljeni na milost i nemilost potpunom ekološkom nemaru.

Projekat toplifikacije grada koji se najavljuje decenijama, tačnije koji čekamo pedeset godina, teče nedopustivo i sramotno sporo, pa je tako do sada urađena samo prva faza koja podrazumijeva puko dovođenje cijevi do samog ulaza u grad. Dok se uži centar grada prekopava radi postavljanja instalacija za svega par kotlarnica, potpuno je jasno da ako se bude radilo ovim puževim tempom, sadašnji stanovnici periferije i prigradskih naselja neće dočekati toplifikaciju ni u narednih dvadeset godina.

MONITOR: Vazduh u Pljevljima je i tokom ljeta, zbog požara, bio zagađen. Da li se što radilo na rješavanju tog dugogodišnjeg problema? 

MITROVIĆ: Da stvar bude još gora i alarmantnija, vazduh u Pljevljima je postao nepodnošljiv i tokom ljetnjih mjeseci kada nema grejne sezone jer se grad suočava sa posljedicama velikih požara i sistemske nebrige. Tokom ljeta je deponija drvnog otpada neprestano gorjela duže od mjesec dana, a i danas gori, a da je niko od nadležnih službi nije gasio niti pokušao da sanira to žarište.

Istovremeno, ogromne probleme prave i oblaci prašine sa površinskog kopa „Potrlica” koji nikada u istoriji nije bio veći, sa kojeg je prašina neprekidno cijelo ljeto zasipala grad i gušila stanovništvo. Na rješavanju ovog užasnog i dugogodišnjeg problema lokalna i državna vlast nisu uradile apsolutno ništa, pa se tako stanje nije promijenilo nabolje već se zagađenje drastično povećalo što potvrđuju i zvanični podaci iz zdravstvenih ustanova prema kojima građani Pljevalja svih uzrasta sve više i češće traže hitnu ljekarsku pomoć zbog respiratornih i drugih oboljenja izazvanih uništenom životnom sredinom.

MONITOR: O tome nema precizne zdravstvene statistike?

MITROVIĆ: Kada govorimo o zdravstvenoj statistici, ona je u Pljevljima dugi niz godina zastrašujuća i alarmantna jer bilježimo dramatičan porast malignih oboljenja, hroničnih respiratornih bolesti kod djece, opstruktivnih bolesti pluća kod odraslih, kao i sve izraženiju stopu steriliteta i prijevremenih smrti koje su u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa zagađenjem životne sredine. Zdravstveni karton ovog grada je žrtvovan zarad profita, a ekonomski gubici koje društvo trpi kroz ogromna izdvajanja za liječenje naših sugrađana, bolovanja, invalidnine i opštu demografsku eroziju daleko prevazilaze prividnu korist od eksploatacije prirodnih resursa na ovom području.

Pljevlja se sistemski prazne, a mladi i radno sposobni ljudi bježe iz ove sredine glavom bez obzira, jer ne žele da njihova djeca odrastaju u gradu gdje se udisanje vazduha smatra visokorizičnim činom po zdravlje i opstanak. Najveći apsurd i nepravda leže u činjenici da se upravo preko leđa građana Pljevalja decenijama puni državni budžet i održava stabilnost kompletnog energetskog sistema Crne Gore, dok gradu zauzvrat ostaju samo pepeo, šljaka, uništene rijeke i zatrovane oranice. Moramo otvoreno i bez oklijevanja ukazati na direktnu odgovornost „Termoelektrane Pljevlja” i „Rudnika uglja”, kao ključnih aktera ove ekološke i ljudske tragedije, jer su ovi industrijski giganti decenijama izvlačili enormne profite dok su ekološke investicije i modernizaciju tehnologije tretirali kao nepotreban trošak.

MONITOR: Ko je odgovoran za takvo stanje?

MITROVIĆ: Za ovakvo višedecenijsko bezakonje i ekocid najveću odgovornost snose predstavnici građana iz Pljevalja koji su participirali u svakoj dosadašnjoj vlasti. Danas je to nadležno Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera i državna vlast koja je dozvolila da profit privatnih i državnih kompanija bude iznad zdravlja njenih građana i ustavnog poretka ekološke države. Ovo ministarstvo godinama unazad pokazuje hroničnu nesposobnost, nedostatak vizije i potpunu političku pasivnost, jer se njihovo djelovanje svodi na puko pisanje strategija, akcionih planova i učešće na međunarodnim konferencijama, koje nemaju apsolutno nikakvog efekta na terenu.

Vrhunac tog bezobzirnog odnosa i pravnog nasilja predstavlja flagrantno i otvoreno nepoštovanje nedavno donešenog i usvojenog Lex specijalis Zakona za Pljevlja, čija je zvanična primjena zakonski morala da počne odmah nakon isteka roka od sto dvadeset dana. To se, nažalost, nije desilo i za ovaj skandalozni propust direktno je odgovoran aktuelni ministar Damjan Ćulafić, koji bez ikakvih skrupula ignoriše važeće zakonske odredbe i u potpunosti opstruira sprovođenje ovog ključnog pravnog rješenja.

S pravom se danas javno pitamo kakav je to navodni razvoj sjevera o kojem Ministarstvo neprekidno govori, kada se do sada nije uložio ni jedan jedini cent u potpuno devastirana, opljačkana i zagađena Pljevlja.

Predrag NIKOLIĆ

Zanimljivo je i pomalo paradoksalno da je hrvatska vlast bila susretljivija prema Crnoj Gori u vrijeme kad je na vlasti bio Milo Đukanović – premda je on direktno učestvovao u planiranju i sprovođenju agresije protiv Hrvatske

MONITOR: Da li bi situacija na Kosovu poslije prvostepene presude četvorici čelnika OVK, mogla trajnije ugroziti regionalnu sigurnost i bezbjednost, a koliko dominantna inicijativa da se reformišu ili ukinu Specijalna vijeća i Specijalno tužilaštvo Kosova, može biti tema dijela međunarodne zajednice za debatu o društvenoj i politički dominantnoj atmosferi na Kosovu kada se radi o pravu žrtava OVK na pravdu?

KOVAČEVIĆ: Kosovo je dio nezavršenog posla EU na Balkanu. Reakcije dijela kosovske javnosti na haške presude bile su predvidljive. No, kako vrijeme odmiče, pojavljuje se sve više glasova razuma koji podsjećaju na ono što su Taqi i suradnici činili ponajprije političkim neistomišljenicima među Albancima. Demontaža međunarodnih institucija općenito, pa tako i trajnih i specijalnih međunarodnih sudova, danas je na dnevnom redu ponajprije stoga što najmoćnija svjetska sila to želi, uvodi sankcije protiv međunarodnih institucija i njihovih predstavnika. Opće prilike u svijetu daju razloga za pesimizam u pogledu izgleda za ostvarivanje pravde na osnovi globalno prihvaćenih vrijednosti, normi i pravila. Sagledana u tom kontekstu, odgovornost ključnih političkih čimbenika na Kosovu za stabilnost i prosperitet te države postala je veća nego dosad. Zbivanja oko izbora predsjednika te države i konstituiranja vlasti pokazuju da mnogi kosovski političari nisu svjesni te odgovornosti, da gledaju samo osobne ili stranačke interese.

MONITOR: Savjet EU koji kontroliše ovaj proces se ne oglašava. Rusija pozdravlja osuđujuće presude. Mnoge javne lčnosti u SAD komentarišu odluke Suda kao „pretjerane“ – bez razumijevanja istorijskog konteksta ili činjenički neutemeljene. Da li je ovaj Sud trebalo da se osnuje na nivou UN, kako neki smatraju?

KOVAČEVIĆ: Bilo bi dobro da je sud radio s istim mandatom kao i prethodni sud za Jugoslaviju i Ruandu. No, međunarodna zajednica iz vremena osnivanja tog suda i postizanja Daytonskog sporazuma nije ista kao današnja međunarodna zajednica. Devedesetih je Rusija surađivala s Amerikom i kolektivnim Zapadom, danas je u ratu s njima. Zbog toga je EU preuzela obvezu sređivanja stanja na Balkanu, a međunarodni sud je dio tog posla. No, EU je potrošila vrijeme ne napravivši najosnovnije stvari: nije uspjela provesti proces proširenja. Što se tiče krivice, sve presude svim haškim osuđenicima odnosile su se na pojedince i na konkretne zločine, a nisu pripisivale krivicu narodima. No, ponašanje vlasti Republike Srbije i dijela tamošnje javnosti može se protumačiti kao spremnost da se preuzme kolektivna odgovornost za Mladićeve zločine s tim da se ti zločini proglašavaju junačkim djelima. Što se tiče pravne utemeljenosti ili neutemeljenosti presuda, o tome će se odlučivati u žalbenom postupku ako taj sud prethodno ne bude ukinut.

MONITOR: Kako razumijete „prave razloge“ za odluku Ursule fon der Lajen da tokom turneje po zemljama ZB, preskoči BiH i Srbiju?

KOVAČEVIĆ: Dobro je da smo i to dočekali. Ali nije dobro što Ursula von der Leyen nije ni pokušala objasniti zašto je dosad, usprkos svemu što je on radio u Srbiji i u regiji, podržavala predsjednika Vučića. Što se tiče BiH, ondje je Vijeće ministara donijelo neke odluke suprotne stajalištima EU. K tome, nema napretka u ispunjavanju kriterija pa je odluka o zaobilaženju BiH bila predvidljiva.

MONITOR: Kako ocjenjujete inicijative koje su povodom odnosa nekih crnogorskih zvaničnika prema osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću dolazile od strane „zvanične i nezvanične“ Hrvatske prema Crnoj Gori?  Može li to uticati na dinamiku napretka Crne Gore u pristupanju EU?

KOVAČEVIĆ: Posljedice takvih poteza već su vidljive: odgođeno je zatvaranje nekih pregovaračkih poglavlja. Pritom nije samo Hrvatska blokirala zatvaranje. Općenito uzevši, bilateralni problemi, ili otvorena pitanja, između Crne Gore i Hrvatske nisu takvi da ne bi mogli biti riješeni. Jasno je da sudjelovanje Andrije Mandića i njegove stranke u crnogorskoj vlasti predstavlja problem ne samo za Hrvatsku. Zanimljivo je i pomalo paradoksalno da je hrvatska vlast bila susretljivija prema Crnoj Gori u vrijeme kad je na vlasti bio Milo Đukanović premda je on izravno sudjelovao u planiranju i provedbi agresije protiv Hrvatske. Mislim da je u interesu obiju zemalja da se nesporazumi prevladaju. Neki u Hrvatskoj počeli su spominjati ratnu odštetu. Zaboravljaju da mirovni aranžmani devedesetih godina to nisu predvidjeli.

MONITOR: Šta pokazuje stalno taktiziranje i paušalno reagovanje EK i Evropskog savjeta na ponašanje „problematičnih“ zemalja ZB? Da li Brisel nema snage da se njima bavi na neki efikasniji način ili se boji da bi konkretnija kritika i sankcije bili kontraproduktivni?

KOVAČEVIĆ: Osnovni problem su interesi pojedinih zemalja članica. Dovoljno je samo podsjetiti se što je sve prošla Makedonija zbog zahtjeva Grčke i danas Bugarske, premda ti zahtjevi nikakve veze nemaju s propisanim kriterijima koje je ta zemlja morala zadovoljiti. Vučićevu vlast u Srbiji, neovisno što je ta vlast katkad otvoreno antieuropska, podržavale su neke članice EU, uz Orbanovu Mađarsku ponajprije Njemačka i Francuska. Očekivale su da će svoje ekonomske i trgovačke interese lakše ostvariti s korumpiranom Vučićevom vlašću, negoli sa nekom drugom garniturom koja bi doista pokušala usvojiti i provesti europsku agendu. U posljednje vrijeme osviještena je geopolitička važnost Balkana i Srbije u kontekstu rasta napetosti između Rusije i Europe. Interes EU da Srbija ne bude ratni saveznik Rusije tako je doveo do situacije da danas EU treba Srbiju više nego što Srbija treba EU. Vučić je to dosad vješto koristio. Kad su važna pitanja na dnevnom redu – a pitanje Srbije sada je postalo važno – središnja tijela EU nemaju autonomiju, prevladavaju interesi država članica.

MONITOR: Koliko je po demokratiju u Nemačkoj i EU i Evropi, opasna pobjeda AfD u dvije njemačke savezne pokrajine, a kako biste tumačili pobjedu Ljevice u Berlinu?

KOVAČEVIĆ: Ti rezultati nisu nikakvo iznenađenje jer su ih sve ankete predviđale. Ako bi AfD pobijedio na saveznoj razini, onda bi se doista pokazalo koliko je ta stranka opasna za demokraciju i ljudska prava. No, pobjeda AfD-a na regionalnoj razini je pokazatelj potpunog političkog bankrota dviju dominantnih centrističkih formacija – socijaldemokrata i kršćanskih demokrata. Njihova je odgovornost što nakon 35 godina nakon ujedinjenja Nijemci u istočnom dijelu zemlje imaju manje plaće i mirovine nego u zapadnom dijelu. Njihova je odgovornost i to što se najavljuju masovna otpuštanja, smanjivanje izdvajanja za socijalnu politiku, za zdravstvo i obrazovanje. U podlozi njemačkih ekonomskih problema je odustajanje od jeftinih ruskih energenata koji su njemačko gospodarstvo činili konkurentnim. Dok savezna njemačka vlast najavljuje rat protiv Rusije, glasači AfD-a – kao i mnogi drugi u Njemačkoj – taj rat ne žele. Središnja vlast je desetljećima ignorirala očekivanja i zahtjeve velikog broja građana, a AfD je – raspirujući iracionalne strahove od emigranata – pokazao da sluša građane i najavio rješavanje njihovih problema. Pobjeda Ljevice u Berlinu pokazuje da tamošnji birači socijaldemokrate više ne vide kao ljevicu, ali da ti isti glasači ne prihvaćaju etničku, rasnu i vjersku isključivost, čemu su neki birači AfD-a skloni. Dosadašnji glasači CDU-a su se priklonili AfD-u, a socijaldemokrata Ljevici.

MONITOR: Da li Tramp dobija šta želi poslije sporazuma sa Danskom oko Grenlanda, i da li je pridruženi status Kanade sa EU „poziv u pomoć“ premijera Marka Karnija, ili izraz efikasnosti njegove politike?

KOVAČEVIĆ: Čini se da je sve što je Trump dobio bilo zapisano u sporazumima postignutim poslije Drugog svjetskog rata. Sve je to mogao ostvariti diplomatskim pregovorima bez vrijeđanja i prijetnji. No, tek će se vidjeti što sve podrazumijeva postignuti sporazum i da li ga američka i danaska strana identično tumače.

Kanadski premijer Carney naprosto traži način da izbjegne posljedice Trumpovog nasilništva. I za Kanadu i za EU bilo bi dobro ako bi se intenzivirala gospodarska suradnja, ako bi se stvorilo zajedničko tržiše, jer su dvije strane uvelike komplementarne. Ekonomski ujedinjene postale bi jače i konkurentnije u globalnom natjecanju s SAD-om, Kinom i Indijom.

Najavljeno je pridruženo članstvo Kanade u EU. To kao ustavnopravna mogućnost ne postoji. Nije jasno kako će EU – koja je poznata po sporosti donošenja važnih odluka – riješiti taj problem i u kojem roku. Ako EU nije sposobna provesti davno zacrtane politike proširenja, kako će se usuglasiti oko novih institucionalnih aranžmana? Za one države koje su već prošle velik dio pretpristupne procedure bilo bi doista razočaravajuće ako bi se pokazalo da je status pridruženog članstva smišljen ne samo zbog Kanade, nego i zbog njih.

Vlasti Srbije, neki srpski političari i dio javnosti kao da su ponosni na zločine zbog kojih je Mladić osuđen

MONITOR: Koliko region Zapadnog Balkana mogu destabilizovati posljedice različitog pristupa u vezi sa ulogom Ratka Mladića u ratovima 90-ih, nepoštovanje Haške presude i način njegove sahrane? Kako je na sve to reagovala EU, a kako Hrvatska?

KOVAČEVIĆ: Odnos prema Ratku Mladiću i zločinima počinjenima u kontekstu stvaranja Republike Srpske bio je uzrokom nestabilnosti i prije Mladićeve smrti. Vlasti Republike Srbije, neki istaknuti srpski političari u i izvan Srbije kao i dio srpske javnosti ponašali su se kao da su ponosni na zločine zbog kojih je Mladić bio osuđen. Na osnovi toga može se zaključiti da bi mnogi ljudi u Srbiji i izvan nje bili spremni opet pokrenuti rat po uzoru na ratove devedesetih. EU je reagirala prekasno jer Mladića su u Srbiji i Republici Srpskoj, kao i neki u Crnoj Gori, javno veličali sve vrijeme. Još ne znamo što će konkretno EU poduzeti. Hrvatska je osudila neprimjeren odnos srpske vlasti prema ratnom zločincu. No, vlasti Republike Hrvatske bezrezervno podržavaju HDZ BiH koji je na unutrašnjem političkom planu saveznik onih koji veličaju Mladića i negiraju zločine. Treba reći da su mnogi opravdano komentirali činjenicu da je osobno patrijarh Porfirije vodio crkveni obred na Mladićevoj sahrani. No, u Hrvatskoj su uglavnom izostali komentari činjenice da neki katolički biskupi neke Hrvate osuđene za ratne zločine veličaju kao narodne i vjerske junake.

Nastasja RADOVIĆ

EU se priprema za novo proširenje u geopolitički potpuno drugačijim okolnostima, a istovremeno trenutno nema političke saglasnosti za veliku reviziju osnivačkih ugovora. Zato se traži način da se preko pristupnih ugovora zaštite i funkcionalnost Unije i vladavina prava

MONITOR: Prema pisanju berlinskog portala u najnovijem Predlogu reformi procesa proširenja stoji da nove članice EU treba po prijemu da se odreknu prava veta na odluke koje se u Uniji donose konsenzusom. Šta to može značiti za Crnu Goru?

ĐUROVIĆ: Važno je precizirati da se ne govori o trajnom odricanju novih članica od prava veta, niti o ukidanju veta u svim oblastima. Nedavni nezvanični dokument Njemačke, Francuske, i zemalja Beneluksa govori o mogućim privremenim, tranzicionim ograničenjima određenih glasačkih prava, prije svega u dijelu pravne tekovine gdje se i dalje odlučuje jednoglasno. Istovremeno bi se u buduće ugovore o pristupanju ugradile snažnije zaštitne klauzule za vladavinu prava i protiv nazadovanja nakon članstva. Riječ je o predlogu oročenih i precizno definisanih izuzetaka, a ne o trajnom članstvu sa manjim pravima.

To je dio šire ideje o novoj generaciji ugovora o pristupanju. EU se priprema za novo proširenje u geopolitički potpuno drugačijim okolnostima, a trenutno nema političke saglasnosti za veliku reviziju osnivačkih ugovora. Zato se traži način da se preko pristupnih ugovora zaštite i funkcionalnost Unije i vladavina prava.  Istovremeno, u ekspertskim preporukama regiona, preporukama civilnog društva u okviru dijaloga Berlinskog procesa pominju se klauzule o zabrani regresije, snažniji mehanizmi reagovanja na kršenje evropskih vrijednosti, kao i obaveza da sve takve mjere budu unaprijed poznate, transparentne i vremenski ograničene, upravo da se ne bi stvarao koncept „drugorazrednog članstva“. To je posebno važno za Crnu Goru, jer se već priprema njen pristupni ugovor, koji bi mogao postati svojevrstan model za naredna proširenja.

Unutar EU o ograničavanju prava ne postoji jedinstven stav. Italija, Hrvatska, Austrija, Češka, Grčka, Slovačka i Slovenija usprotivile su se ograničavanju glasačkih prava novih članica i naglasile da svaka zaštitna ili tranziciona mjera mora biti objektivno opravdana, proporcionalna i privremena. Zato za Crnu Goru ovo još nije gotova odredba, već dio pregovora o budućoj konstrukciji članstva.

Drugim riječima, EU pokušava istovremeno da omogući novo proširenje i da zaštiti sopstvenu sposobnost odlučivanja (strah od „trojanskog konja“). To podrazumijeva manje prostora za blokade – kako poslije prijema novih članica, tako i za bilateralne sporove tokom procesa pristupanja – ali i veću odgovornost kandidata da sprovode stvarne reforme i da ne nazaduju nakon članstva. Za Crnu Goru je najvažnije da insistira na principu punopravnog članstva, uz prihvatanje samo jasno definisanih, proporcionalnih i vremenski ograničenih tranzicionih rješenja.

MONITOR: Da li je islandski referendum, uticao na  raspoloženje članica EU za proširenjem ?

ĐUROVIĆ: Ne bih rekla da je islandski referendum promijenio raspoloženje EU prema proširenju. Tačno je da su pojedini međunarodni mediji rezultat opisali kao udarac širim ambicijama proširenja, ali to je prije politička interpretacija jednog nacionalnog referenduma nego pokazatelj promjene politike EU. Na Islandu se 29. avgusta nije glasalo o članstvu u EU, već o tome da li treba obnoviti pristupne pregovore: 52,8% glasalo je protiv, a 47,2% za, uz veoma visoku izlaznost od 82,5%. To je prilično podijeljeno društvo, a ne plebiscitarno odbacivanje evropske integracije.

Island i Crna Gora se nalaze  u potpuno različitim pozicijama prema EU. Island je član Evropskog ekonomskog prostora, dio jedinstvenog tržišta i Šengena i već primjenjuje veliki dio evropskih pravila, ali bez punog učešća u njihovom donošenju. Island ima nivo ekonomske razvojenosti, oko 135 u paritetu kupovne moći u odnosu na evropskih 100, i bio bi neto davalac u budžet EU. Zato je islandsko pitanje zapravo bilo: da li iz veoma duboke integracije bez članstva treba preći u punopravno članstvo? Tamo su izuzetno osjetljivi ribarstvo, prirodni resursi i nacionalna kontrola nad njima.

Crna Gora, kroz članstvo treba da ostvari i ono što Island velikim dijelom već ima, ali i punopravno političko učešće, pristup svim politikama i fondovima Unije i mjesto za stolom gdje se donose evropske odluke.

Islandski referendum više govori o Islandu nego o budućnosti evropskog proširenja. Pokazuje da svaka država odnos prema EU procjenjuje kroz sopstveni nacionalni interes, ekonomski model i odnos koristi i obaveza. Za Crnu Goru evropski put će zavisiti prvenstveno od naših rezultata – brzine i kvaliteta reformi,  vladavine prava, zatvaranja preostalih poglavlja i sposobnosti da održimo političku vjerodostojnost procesa. Brisel nam je generalno vrlo naklonjen. Pitanje  koliko ćemo uspješno iskoristiti taj trenutak.

MONITOR:  A naši unutrašnji problemi, od nesuočavanja sa prošlošću do toga da su reforme mahom zakonodavne umjesto suštinske?

ĐUROVIĆ: Crna Gora više nije u fazi u kojoj je dovoljno usvojiti zakon i  formalno ispuniti evropsku obavezu. Pred završnicu pregovora, EU traži mjerljive rezultate primjene – nezavisnije i efikasnije institucije, pravosnažne presude u predmetima visoke korupcije i organizovanog kriminala, profesionalnu javnu upravu, slobodne medije i stvarnu zaštitu prava. Najnoviji Izvještaj EK o vladavini prava iz jula 2026. potvrđuje da napretka ima, ali i da primjena ostaje neujednačena.

Crnoj Gori u završnici nije potrebna manja, već kvalitetnija brzina. To znači da ne mjerimo napredak samo vremenom  potrebnim da usvojimo zakon ili zatvorimo poglavlje, već vremenom koje otrebnim da to pravilo počne  da funkcioniše u životu građana, institucija i privrede. Ako do kraja pregovora uspijemo da što više zatvorimo taj jaz između norme i primjene, onda završetak pregovora neće biti samo formalni kraj ugog procesa. Već  dobra osnova da Crna Gora od prvog dana bude funkcionalna članica EU.

MONITOR: Uskoro je na dnevnom redu Skupštine inicijativa opozicije za smjenu predsjednika parlamenta Andrije Mandića zbog saučešća upućenog Mladićevoj porodici. Mogu li  previranja na političkoj sceni uticati na evropski put zemlje?

ĐUROVIĆ: Parlamentarna rasprava o odgovornosti predsjednika Skupštine je dio demokratskog procesa. Inicijativu za razrješenje Mandića potpisalo je 35 poslanika iz vlasti i opozicije, što joj daje političku težinu bez obzira na ishod.

Mogući scenario je i da ne bude kvoruma za održavanje sjednice, i to sa veoma tijesnom razlikom. Zato pitanje ko će doći na sjednicu može biti jednako važno kao i pitanje ko bi kako glasao.Ako do takvog scenarija dođe, ni njega ne treba dramatizovati kao dokaz institucionalnog sloma. To je dio naše političke realnosti, posebno u periodu približavanja izborima. Uravo zato je važno da evropska agenda ne postane kolateralna šteta tih unutrašnjih odnosa.

Mislim da je ipak najvažnije da je inicijativa pokrenuta i da je dobila široku podršku. Politička poruka je već poslata: značajan dio parlamenta smatra da odnos prema ratnim zločinima, međunarodnim presudama i kulturi sjećanja zahtijeva jasnu političku odgovornost. To je važno i za unutrašnju demokratiju i za evropski kredibilitet Crne Gore.

MONITOR: Šta je  ključno za Crnu Goru, kako bi  postala sledeća ćlanica EU?

ĐUROVIĆ: Da  završi ono što je započela i dokaže rezultate u praksi. To prije svega znači okončati reformu izbornog zakonodavstva i uspostavljanje Centralne izborne komisije, završiti preostali dio zakonodavne reforme i,  najvažnije, pokazati uvjerljiv bilans rezultata u oblasti vladavine prava.

Završetak pregovora nije kraj procesa. Crna Gora ima 18 od 33 poglavlja privremeno zatvorenih, a nakon zatvaranja svih poglavlja slijede konsolidacija pregovaračkog rezultata, finalizacija pristupnog ugovora, njegovo odobravanje, potpisivanje i ratifikacija u državama članicama, uz nastavak monitoringa do samog pristupanja. Zato se paralelno moramo pripremati za članstvo, a ne samo za završetak pregovora: za učešće u budžetu EU i na rashodnoj i na prihodnoj strani, korišćenje znatno većih mogućnosti kroz evropske fondove, nego što je do sada bila IPA, kao i za administrativnu sposobnost da tim sredstvima kvalitetno upravljamo.

Jednako je važno pripremiti i crnogorsku privredu za puno učešće na jedinstvenom tržištu. Članstvo donosi veliko tržište i nove mogućnosti, ali  i mnogo snažniju konkurenciju. Zato, u granicama pravila EU o državnoj pomoći i konkurenciji, treba maksimalno koristiti dozvoljenu institucionalnu, finansijsku i razvojnu podršku našim preduzećima kako bi podigla produktivnost, tehnološki nivo i izvoznu sposobnost. Cilj nije samo zatvoriti posljednje poglavlje, nego dočekati članstvo sa institucijama i privredom sposobnim da funkcionišu unutar EU.

Ne treba prihvatati rješenja koja prelaze granicu politički i pravno prihvatljivog

MONITOR:  Šta je sa neriješenim pitanjima sa Hrvatskom?

ĐUROVIĆ: Sva otvorena pitanja sa Hrvatskom koja su u procesu rješavanja treba nastojati da budu završena, i vjerujem da se najveći dio njih može riješiti kroz bilateralni dijalog. Međutim, ako se pokaže da je oko pojedinih pitanja veoma teško postići kompromis  prihvatljiv za obje strane,  treba razmotriti da li postoje scenariji kojim bi se ta pitanja izdvojila iz neposrednog procesa zatvaranja pregovaračkih poglavlja.

Za Crnu Goru je od presudnog značaja da završi pristupne pregovore, ali to ne znači da treba prihvatati rješenja koja bi prelazila granicu politički i pravno prihvatljivog. To je posebno važno tamo gdje i unutar crnogorske političke strukture postoje različiti stavovi (brod Jadran, plava granica;dok neki promišljaju i reviziju kopnene granice, što nije oportuno). Zato je potrebno tražiti nove, održive kompromise. Oni ne bi smjeli značiti samo odlaganje problema, već dogovor da se pojedina pitanja rješavaju u drugom formatu i u dužem vremenskom horizontu.

To, zavisno od prirode konkretnog spora, može značiti međunarodnu arbitražu ili obraćanje nadležnom međunarodnom sudu, dok se druga pitanja mogu rješavati kroz posebne bilateralne pregovore, uključujući i pitanja sukcesije pokretne (vojne) imovine. Suština je da se pronađe model kojim bi se jasno utvrdilo da se spor nastavlja rješavati, ali da istovremeno ne postane trajna prepreka evropskom putu Crne Gore.

U takvom procesu bilo bi važno i aktivnije posredovanje evropskih institucija, prije svega EK, kao i razumijevanje država članica, kako bilateralni sporovi koji nijesu neposredno dio evropske pravne tekovine ne bi potisnuli suštinu procesa pristupanja.Vrijeme za 28/28 polako ističe, moramo ovo pitanje ubrzati i rješavati, odvajajući emocije od činjenica.

Milena PEROVIĆ