Povežite se sa nama

PERISKOP

Medijske fekalije

Objavljeno prije

na

Kada ja kao strasni gutač svega napisanog i otisnutog na novinski papir sve češće odbijam da uz jutarnje kafenisanje,  šta je tek sa onim manje strasnim čitačima, koji se informišu putem interneta ili televizije

 

 

Sve češće odbijam da uz jutarnji ritual kafenisanja pregledam novine,bez obzira iz kojeg dijela bivše nam zajedničke domovine stizale.

Neki dan sam sâm sebi,   u nekom unutarnjem monologu kazao da kada ja kao strasni gutač svega napisanog i otisnutog na novinski papir tako rezonujem, šta li je sa onim manje strasnim čitačima,koji se informišu putem interneta ili televizije.

Televizije sam prestao gledati iz dva razloga: njihove neobjektivnosti  i stranačke pristrasnosti, te krajnje nekvalitetnog ukupnog,a ne tek i samo informativnog programa.

Šta je to što me do te mjere udaljava od medija,i to redom, a ne tek pojedinih?

Količina grubih manipulacija i čistih laži kojima obiluje medijska slika na zemljopisnom,a obezduhovljenom prostoru bivše Jugoslavije je tolika da niko, ko imalo drži do vlastitog dostojanstva i ličnog intelektualnog integriteta, ne može podnijeti poniženje na koje nas prisiljavaju krajnje neodgovorni, a nerijetko neuki i profesiji nedorasli urednički timovi.

Poseban problem je okupacija pojedinih medija od strane kadrova stranaka na vlasti, te potkupljivanje tvoraca medijske slike da nam serviraju isključivo ono što  nacionalne i državne, a sve češće i vjerske vođe žele, odnosno samo ono što je po njihovom vlastodržačkom ukusu.

Već dugo vapim kao čitalac i gledalac da čujem,pročitam i vidim ozbiljan komentar stranački ili državno-vlasnički neostrašćen.

Izgleda da je vrijeme ozbiljnih komentara i ozbiljnih komentatora daleko iza nas,iza ovog nesretnog vremena, čijim smo, nažalost dionicima, a pojedinci i sudionicima.

Namjerno pravim ovu dinstikciju jer ne želim biti dijelom manipulirane mase građana,kojima žurnalistički diletanti i stranački dobro plaćeni medijski činovnici permanentno ispiraju mozak.

Vlastodršcima u svim jugoslavenskim sredinama odgovaraju polupismeni i nepismeni pisci naručenih vijesti i kvazi komentara,koji se ne mogu tretirati drugačije nego kao medijske fekalije. U takvoj situaciji nerijetko sam i sâm bio u poziciji da razmišljam  ima li uopšte smisla išta pisati, kome pisati, za koga, jer  činjenica da mediji koji siju laži i koji su pisani jezikom ulice i podzemlja, imaju prođu mnogo bolju od onih rijetkih, koji se bore za istinu i za eliminaciju laži inajgrubljih falsifikata, govori sama za sebe.
Današnja medijska slika naših sredina, odnosno sredina koje komuniciraju jezikom koji svi razumijemo, je ustvari civilizacijski sunovrat,  trijumf duha palanke i poraz onih snaga u našim južnoslavenskim sredinama koje imaju svijest da je jedini spas iz ovih političkih i kulturnih nedođija u koje smo uvedeni protiv svoje volje pisati i govoriti istine i demontirati laži na svaki način.

Zavedenost medijima čitalaca, slušalaca i gledalaca je tolika da uspjevaju samo neuki, neobrazovani i najčešće nedotupavni poslušnici,koji savjestostavljaju pred vratima svojih partijskih i državnih šefova i kojekakvih moćnika.

Raskinuti sa ovakvom medijskom okupiranošću svih naših sredina značilo bi ozbiljno ozdravljenje društava i država…Ali, ko je taj ko to može napraviti? Taj se nažalost ne vidi niti na dalekom horizontu. A sve dotle dok se ne raščisti fekalizirano ostrašćena, debelo potkupljena novinarska diletantska bagra bićemo svi zajedno zarobljenicima neviđene manipulacije u svakom pogledu.

Pobjedu nad medijskim fekalijama trebali bi svi građani koji iole misle o budućnosti sebe, a osobito svoje djece, staviti u prvi plan i boriti se za to do zadnjeg atoma snage.

U suprotnom, i dalje nam se crno piše.

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Šantić i Ćorović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu

 

Rođen i rastao u Gradu na Neretvi uvijek sam se ponosio književnom tradicijom Mostara. Pored Derviš Paše Bajezidagića, Skendera Kulenovića (koji je jedno vrijeme živio u Mostaru), Ilije Jakovljevića, Ibrahima Kajana, Miše Marića, Gorana Babića i drugih majstora spisateljstva, markantno su mostarsku  književnu i kulturnu scenu obilježila dva klasika: Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.

I obiteljski vezani Šantić i Ćorović dio svojih ljudskih i tvoračkih trajanja proveli su u sad već znamenitoj kući Ćorovića ispod suhodoline i onkraj Lučkog mosta… Danas je upravo to mjesto brojnih mostarskih kulturnih događanja, književnih poglavito, ali i likovnih i glazbenih, a mnoge aktivnosti Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“ odvijaju se u ovom objektu.

Oduvijek izražavajući svoju sklonost prema književnim neprolazima Alekse Šantića, u zrelim godištima posebno sam bio osupnut proznim ostvarenjima Svetozara Ćorovića ali, i široj javnosti manje poznatim, njegovim dramskim opusom, zbog kojeg često ističem posebnu žal što taj opus nije doživio još značajniju verifikaciju književne kritike…

Za takav odnos prema Ćoroviću „zaslužan“ je i njegov rodni grad, koji se preko svojih kulturnih i političkih vlasti nije potrudio da njegovu književnost snažnije pozicionira…

Analizirajući prilike i književnu atmosferu tog vremena, profiliram tekstove tako da djela dva velikana mostarske i bh književnosti promatram kao literarni kompozit u kojem podjednaku težinu imaju oba autora.

Naglašavam poetski sloj djela Alekse Šantića, a prozni i dramski sloj stvaralaštva Svetozara Ćorovića, čiji glasoviti roman Stojan mutikaša i antologijske pripovjetke Nov đerdan, Maruša, Jarani ocrtavaju njegovu književnu pojavu sasvim iznimnom.

I radio i televizija obogaćeni su dramatizacijama i adaptacijama Svetozara Ćorovića. Televizijska serija Porobdžije prema njegovim tekstovima bila je i ostala amblematski nezaboravan programski projekat nekadašnje Televizije Sarajevo, a radijske adaptacije takođe su bile reprezentativne u svakom pogledu.

Prema Ćorovićevim dramatiziranim prozama nastale su dvije kazališne predstave u mostarskom teatru. Dramatizacija Pakao u gradu M Mirka Miloradovića sa primjernim uspjehom (režija Bore Grigorovića) je prezentovala Narodno pozorište Mostar na sarajevskom Festivalu malih scena, a ista kazališna kuća festivalske uspjehe je polučila i predstavom Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (adaptacija Milosava Marinovića i režija Miloša Lazina).

Pokušaji da se izvan Mostara organizira književna manifestacija u čast Svetozara Ćorovića nisu polučili očekivani rezultat.

Nekadašnja, u jugoslavenskim razmjerama veličanstvena manifestacija Šantićeve večeri poezije posljednjih decenija programski i organizacijski spuštena je na provincijalnu razinu, a Šantićeva nagrada više nema niti približan značaj koji je nekada imala…

Dva velikana književnosti tako su prepušteni na volju  institucija i pojedinaca koji svojim umjetničkim gabaritima nemaju mogućnost da vrate pozornost na antologijska djela kakva objektivno legitimiraju dva najznačajnija mostarska književnika.

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Najveći kompliment

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na promociji mojih knjiga: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica, prije nekoliko godina, Gorčin Stojanović je kazao da su pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom. Objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim predivnom starosrpskom riječi: pozorje

 

Čovjek za ovozemaljskog života doživi nizove prijatnih, ali, logično, i neprijatnih stvari.

Lijepo sjećanje nosim iz Beograda, iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, u Birčaninovoj ulici, u kultnom okupljalištu beogradskog kulturnog, ali naglašavam i poštenog i čestitog svijeta.

Na promociji dvije moje knjige: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica prije nekoliko godina, o mom pisanju su zborili Saša Ćirić, ugledni književni kritičar, legendarni dramaturg, sada pokojna Borka Pavićević i moj kolega kazališni reditelj i umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Gorčin Stojanović.

Ubijeđen sam da mi je najveći kompliment učinio Gorčin Stojanović, a Borka Pavićević to podcrtala… Gorčin je tada kazao da su moje knjige pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom!

U zemljopisnom smislu Jugoslavija i dalje živi kroz bantu državice stvorene njenim krvavim raspadom, ali živi i jezik kojim smo većina nas, Jugoslavena govorili. Preživio je srpskohrvatski jezik, kojeg se nisam odrekao ni u najtežim trenucima agresije na BiH, preživio i nadživio državu u kojoj je bio službeni jezik!

Zašto je meni Gorčinova konstatacija i Borkina potvrda najveći kompliment, ne samo te književne večeri nego uopšte?

Zato jer je to za mene bio i ostao maternji jezik, jezik kojim sam otpočeo osnovno i okončao sveučilišno obrazovanje. Nesalomljiv je taj moj srpskohrvatski jezik!

Naši polupismeni političari vođeni idejom krvi i tla mislili su da tlo određuje i jezik. Kad prave novu državu da ona mora imati i svoj jezik. Vjerovatno i danas vjeruju da se u ozbiljnoj državi Švajcarskoj govori švajcarski jezik.

Pa su tako hrvatski jezikoslovci pokušali praviti na krajnje umjetan način tuđmanovski novohrvatski jezik u koji su se zapleli i sapleli kao pile u kučinu. Nije mane ni pojedinim barjaktarima čuvanja srpstvujuščeg starog nekog jezika, a vidim u posljednje doba prepravljaju riječi i pojmove misleći da su moderni.

Mjesto normalne riječi dramaturg, koju smo koristili za osobu koja u teatru brine o izboru dramskih tekstova, mijenjajući je po rodovima, što ni najtvrđe feministkinje u svijetu ne dozvoljavaju (na primjer u engleskom), uvode nezgrapnu, najmanje poetičnu riječ dramaturškinja, teatrološkinja. I ne samo, naravno, u teatarskim disciplinama nego i u svim drugim strukama ima ovih škinja!? Kao kardiološkinja, ali ima i pedijatarki…

Kazaću ono što osjećam i mislim: silovanje je to prelijepog i poetičnog srpskohrvatskog jezika.

To stravično nasilje nad jezikom političkog je, a ne jezikoslovnog i umjetničkog porijekla.

Srpskohrvatski jezik bogat toliko da je veliki Miroslav Krleža tvrdio da je to jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Zato nemalo iznenađuje da se uopće usude ti navodni autoriteti činiti tako rodoskrnavljenje nad mojim materinjim jezikom.

Na pomenutoj književnoj večeri objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim jednom predivnom starosrpskom riječi: pozorje.

Sve što nije prirodno, što narod kroz vrijeme ne prihvati odumrijeće, pa tako novohrvatski naum tuđmanovih jezikoslovaca već odumire.

I gluposti poput ginekološkinja i kardiloškinja otići će u ropotarnicu zaborava.

Zato mi je kompliment iz Birčaninove ulice tako srcu drag.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

A morali bismo ih se sjetiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto se ponekad ne sjetimo ljudi i ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta? Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju

 

Jutrošnji prijatni razgovor sa Harijem Ejubovićem, slikarom i scenografom, dušom Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, pred Akademijom likovnih umjetnosti na Obali Maka Dizdara u Sarajevu, okončavamo sjetnim prisjećanjem na negdanje Harijeve profesore, iznimno ozbiljne stvaraoce u oblasti estetike i likovne kritike, sad već na bolji svijet otišlog Muhameda Karamehmedovića i Sadudina Musabegovića. Obojica su predavali teoretske discipline na sarajevskoj likovnoj univerzi i ostavili duboki trag na programskim sadržinama, ali i u ukupnom umjetničkom i društvenom životu Grada na Miljacki.

Karamehmedović je bio čudo od čovjeka. Nevjerojatnom hercegovačkom energijom ovaj je Trebinjac povlačio najavangardnije poteze u Sarajevu i BiH toga doba. Zaslužan je za pokretanje i utemeljenje Akademije likovnih umjetnosti; meni osobno pomogao je usred agresije na BiH da pokrenem u Kamernom teatru 55 likovnu Galeriju Gabrijel; bio je svakodnevno do kraja angažirani intelektualac u ratnim vremenima kad to nije bilo ni malo lako.

I Sado i Muhamed su kao dekani unapređivali rad Akademije likovnih umjetnosti. Njihovi teoretski radovi i knjige omeđili su etape razvoja bosanskoherceghovačke likovne umjetnosti kontekstirajući je u suvremene evropske tokove.

Prisjećanje njihovog studenta Harija Ejubovića na ova dva stupa duhovnosti u Sarajevu narojilo je niz pitanja u mom promišljanju današnjeg našeg neveseloga življenja.

Prije svega zašto se ponekad ne sjetimo tih ljudi?

Zašto ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta?

Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju?

A nisu to jedini koriofeji sarajevske i bh. Likovnosti, kojih bi se češće i sustavnije valjalo sjećati.

Nedavno su životnu pozornicu napustili i veliki slikar Seid Hasanefendić i jedan od najvećih svjetskih grafičara Dževad Hozo.

Niti jedan niti drugi nisu adekvatno ispraćeni od sarajevske kulturne javnosti.

Kad se samo sjetim kako je bijedan oproštaj Sarajeva bio sa članom Ruske akademije umjetnosti Mersadom Berberom, tuga me mori. Čini se da su imali manji prostor od inače minijaturne galerije Roman Petrović, tamo bi grande Berberu držali posmrtno slovo.

Sve ovo govori da je na sceni kultura zaborava u ovom nesretnom dobu, umjesto tako nam potrebne kulture sjećanja.

Mogao bih redati umjetnike koji su ostavili zamašne opuse, a bili tako brzo i tako lako zaboravljeni u sredini kojoj su dali svojim ostvarenjima evropski, pa u nekim slučajevima i svjetski sjaj!

Takav odnos prema perjanicama likovne umjetnosti, a nije drukčije ni u drugim oblastima života, govori najbolje o propasti jednog društva, a kad društvo propada i državu je iznmino teško sačuvati…

Nažalost, ko se danas sjeća Emerika Bluma, Zlatana Karavdića, Uglješe Uzelca, privrednika i političara koji su aktivno podržavali razvojnice umjetnosti koje su upravo trasirali Muhamed Karamehmedović i Sadudin Musabegović.

BiH je sve više zemlja zaborava. A imala je, i danas ima, ljude koji bi i u većim državama i razvijenijim civilizacijama imali zasluženo visoku poziciju u povjesnicama i, što je značajnije, bili svakodnevno prisutniji u našim sjećanjima, a njihova djela u našoj praksi. Kao međaši evropske, multietničke, prave istinske Bosne i Hercegovine.

Tabloidizrano vrijeme ne trpi ozbiljne razgovore, pa ni sjećanja na najbolje što je BiH imala u pojedinim oblastima života.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo