Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE KLASIĆ, ISTORIČAR I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Crno-bijelu sliku zamijenili smo bijelo-crnom

Objavljeno prije

na

Ono što je bilo loše, ono čega smo se sramili, oni koje smo nazivali zločincima do devedesete odjednom postaju nacionalni heroji i patriote, a oni kojima smo se ponosli postaju zločinci i njima rušimo spomenike, mijenjamo imena ulicama

 

 

MONITOR: jedan od povoda za ovaj razgovor je prijeteće pismo koje ste nedavno dobili sa potpisom ustaše i u kojem Vam prijete smrću. I ranije ste dobijali slična pisma. Ko Vam i zašto tako često prijeti?

KLASIĆ: Oni koji ne ćute, koji se suprotstavljaju određenim dezinformacijama kada je u pitanju prošlost, koji misle drugačije žive u atmosferi prijetnji, straha, verbalne, pa ponekad i fizičke argesije. U Hrvatskoj, kao i cijeloj Jugoslaviji, do devedesete godine odnos prema prošlosti bio je ideologiziran, tendenciozan, selektivan, neke su teme prešućivane, o nekima se govorilo i previše. I  onda smo demokratizacijom očekivali da će se kultura dijaloga uspostaviti u svim segmentima društva, pa i u odnosu prema prošlosti. Međutim, to se nije dogodilo. Onu crno-bijelu sliku zamijenili smo bijelo-crnom slikom. Ono što je bilo loše, ono čega smo se sramili, oni koje smo nazivali zločincima do devedesete odjednom postaju nacionalni heroji i patriote, a oni kojima smo se ponosli postaju zločinci i njima rušimo spomenike, mijenjamo imena ulicama… U takvoj atmosferi dobili smo novi službeni narativ, a ko ga je god dovodio u pitnje postaje na neki način izdajnik, protivnik i neprijatelj države. Ranije bi takvi  zbog toga završili u zatvoru, a sada se u demokratskoj Hrvatskoj to ne može napraviti. Sada  postoje kojekakvi pojedinci, organzacije koji vam prijete zbog vaših stavova , a ponekad je to i politika, koji stvaraju atmosferu pritiska da, na primjer, nećete dobiti posao ili ćete imati problema na poslu.

MONITOR: Znači li to da mržnja i agresivnost u Hrvatskoj  nisu incidentne pojave?

KLASIĆ: Ne slažem se sa premijerom Plenkovićem koji kaže da je atmosfera u društvu dobra. Atmosfera u hrvatskom društvu je dobra ako ne talasate, ako ne postavljate “pogrešna” pitanja ili ne dajete “pogrešne” odgovore. Ako okrenete glavu na drugu stranu, ako ne vidite nešto što vam ne odgovara ili kad zažmirite na jedno oko da ne vidite neke stvari u tom slučaju amtosfera je normalna. U suprotnom, onda se javljaju agresivni, huškački i slični ispadi ne samo prema meni nego iprema mojim kolegama i to postaju svakodnevne, a  ne incidentne pojave. Dakle, ako ste drugačiji, ako kao političar mislite drugačije, ako ste Srbin, ako ste homoseksualac, ako ste ljevičar, ako se ne uklapate u taj poželjni obrazac, onda za vas atmosfera u društvu nije normalna.  Najsigurniji ste ako ste Hrvat, ako ste katolik i ako ste član HDZ-a.

MONITOR: Prije  dvije godine u intervjuu za Monitor, rekli ste da su Hrvatima najveći problem Hrvati, a Srbima Srbi. Je li i danas tako?

KLASIĆ: Jeste, i dalje mislim isto. Hrvati su se stoljećima borili za svoju neovisnost i protiv pljačke, ali od devedesete godine do danas ispada da Hrvate niko nikad nije opljačkao koliko oni sami sebe. Dakle, od kada imamo svoju nezavisnu državu, hrvatski političari, menadžeri, biznismeni … pokazuju sami sebe kao najveći problem. S druge strane, ja ne dobijam prijetnje iz nekih drugih zemalja nego od Hrvata i to nije samo slučaj u Hrvatskoj nego u većini zemalja bivše Jugislavije. Devedesetih godina dobili smo države, ali ni dan danas ne znamo šta ćemo sa njima. Imam osjećaj da je forma važnija od sadržaja. Kao da je bilo dovoljno dobiti državu, a kakva će ta država biti postalo je manje  bitno. Mi za razliku od nekih država, koje su takođe izlazile iz rata 1945. godine, poput Njemačke, Francuske i Austrije, ubrzo su nakon rata postale prosperitetne zemlje, zemlje demokracije i pravne države. Mi to nismo postigli. Mi još nismo u potpunosti ni pravne, ni demokratske države, akamoli mjesta prosperiteta, stabilnosti i sigurnosti. U tom smslu i dalje se pokazuje da mi lutamo. I građani i naše političke elite dokazujemo to time što točno ne znamo šta želimo sa državama koje su sada samo naše.

MONITOR: Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i bivši diplomata Budimir Lončar izjavili su prošle nedjelje da se u Hrvatsku vraća ustašizacija.

KLASIĆ: Ne bih složio sa tim da se ustašizacija vraća. Mislim da nikad nije ni otišla. Mnogi u posljednje vrijeme  prozivaju  Tomislava Karamarka da je kada je došao na čelo HDZ-a prije nekoliko godina tog trenutka krenula radikalizacija. Ja se sa tim ne slažem, jer milisim da je radikalizacija krenula sa nedosljednošću Franje Tuđmana, koji je od devedesetih godina s jedne strane potencirao službeni narativ o antifašističkoj Hrvatskoj, jer je bio partizan i antifašist. Međutim, i službeno i neslužbeno imali smo jednu praksu koja je bila bitno drugačija,  a to je rušenje spomenika. Preko tri i po tisuće spomenika antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma je porušeno, partizanski heroji gube imena ulica, a ulice dobijaju ustaše poput Mila Budaka i ustaškog ministra Julija Makanca, osnivaju se vojne postrojbe koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, ustaški pozdrav Za dom spremni redovno se može čuti na ulicama i trgovima…

MONITOR: Predsjednički izbori sve su bliži. Aktuelnoj predsjednici Grabar Kitarović podrška, sudeći prema najnovijim anketama, raste iako je zbog njenih izjava stalno žestoko kritikuju. Kako to objašanjavate?

KLASIĆ: Po svemu što vidimo posljednjih  trdeset godina hrvatsko biračko tijelo je više desno nego lijevo. Ne bih rekao da je nacionalističko, ali ima naravno određen broj ljudi koje bismo mogli nazvati nacionalistima i šovinistima. Zbog toga ne čudi da se, tako da kažem, u nekakvom obračunu desnog i lijevog kandidata, dakle Zorana Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović, da će se ipak desno tijelo opredijeliti za Kolindu Grabar Kitarović  bez obzira na to što se sa mnogim stvarima sa njom ne slaže. Ali u Hrvatskoj se i dalje glasa protiv, a ne za. Tako da će se svi oni koji ne žele da ljevica dođe na vlast glasati za HDZ i njihovog kandidata, a isto će se dogoditi i sa ljevicom tako da možda ne čude ove nelogične brojke. Ne vidim čime je to predsjednica   zaslužila dobiti drugi mandat, ali očigledno je da još nismo došli do toga da birači vide šta je neko napravio, pa da ga onda naagrade ili kazne prema zaslugama. Ovdje se stranke, pa i birači, još ponašaju tako da im je od svjetonazora bitniji vlastiti interes, vlastita radna mjesta, koja su dobili upravo zahvaljujući politici. I dok je to tako ne moramo se čuditi nikakvim rezultatima anketa.

 

Antifašizam hrvatske predsjednice

 

MONITOR: Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je prije nekoliko dana da je hrvatski narod, srazmjerno broju stanovnika, najviše doprinio antifašističkoj borbi u Evropi, a izbacila je iz svog kabineta Titovu bistu. Na pitanje je li Tito najveći hrvatski izdajnik i zločinac, odgovorila je:“Ja sam sklonila Tita iz svog kabineta. Mislim da jasnija nisam mogla biti”.

KLASIĆ: Predsjednica  Kolinda Grabar Kitarović je u niz situacija pokazala svoju nedosljednost  i potrebu da kaže ono što publika u određenom trenutku želi čuti. U Jeruzalemu se klanja žrtvama holokausta, a onda se vrati u Hvatsku i da intervju ekstremno nacionalističkom tjedniku u kojem se nalazi i članak o logoru Jasenovac pod naslovom Ciganska posla. Ona se, dakle, u Jeruzalemu klanja žrtvama holokausta, a u intervjuu uopće ne pominje ni židovske ni srpske žrtve ustaškog režima. Ode u Poljsku i govori o antifašistima, ali ne sjećam se da je ikad otišla položiti vijenac na mjesta stradanja hrvatskih antifašista, kao što je, na primjer, Sutjeska. Ali svake godine ne propušta priliku da položi vijenac pripadnicima ustaške vojske ubijenima nakon Blajburga.

I ovaj primjer koji ste naveli govori o njenom odnosu prema hrvatskim antifašistima ili generalno antifašistima čiji je  vrhovni zapovjednik bio Josip Broz Tito,  bez čije uloge, kao sekretara Komunističke partije, tog pokreta ne bi bilo. I ponositi se time, a njega nazivati izdajnikom i slagati se sa uklanjanjem imena sa trgova i uklanjati Titovu bistu je relativizacija koja u Hrvatskoj stvara konfuziju u javnosti. Kad se obraćate domaćoj publici, i to desničarima, bićete blagi prema Paveliću i ustašama, a kada ste negdje vani – u Izraelu, Poljskoj ili Americi, onda ćete se ponosti antifašizmom. To ja za mene vrlo nezrelo i vrlo loše ne samo za hrvatsku predsjednicu nego za hrvatsko društvo generalno.

 

Za ratove nema novca

 

MONITOR:Odnosi između Hrvatske, BiH i Srbije su daleko od normalnih. Da li postoji opasnost za nove ratne sukobe u našem regionu?

KLASIĆ: U više navrata sam govorio da ne postoji takva opasnost, jer nijedna država nema novaca da vodi ratove, a s druge strane Hrvatska je članica NATO-a i svaki rat s jednom članicom je i rat sa cijelim NATO-om. Tako da i zbog toga ovdje rata sigurno neće biti, što ne znači da na nestabilnost treba gledati isključivo kroz vođenje rata. Nismo u hladnom ratu da se nestabilnost manifestira samo vođenjem rata. Svjedoci smo da različitim informatičkim operacijama možete destabilizirati određenu zemlju.

Međutim, između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije definitivno postoji niz otvorenh pitanja, niz problema koji se dešavaju iz različitih razloga, da ne ulazimo u to da Bosna i Hercegovina, nažalost, ne funkcionira kao jedinstvena država. Ona je rascjepkana i po horizontali i po vertikali, birokracija na sve strane, nemogućnost dogovora između njenih naroda i građana, insisitiranje na etničkoj i vjerskoj pripadnosti, a ne na građanskoj pripadnosti.

S druge strane, u Srbiji imamo situaciju u kojoj čovjek koji je na vlasti i njegova stranka u principu drže svu kontrolu nad medijima i imaju apsolutnu političku vlast, pa je oporbi gotovo nemoguće funkcionirati. Srpsko društvo se i dalje ne suočava sa vlastitom prošlošću. Vrlo rijetko ćete čuti nešto negativno o ulozi Srbije i srpskih političkih elita  u događajima s kraja osamdesetih i s početka devedesetih. Dobrom dijelu srpskog stanovništva svi su drugi krivi, dakle oni nisu, nego Hrvati,  Bošnjaci, Crnogorci…. Svi su oni krivi, a nikad Srbi sami.

U Hrvatskoj sam već naveo niz problema, tako da, čini mi se, ova društva ne mogu jedno prema drugom biti bolja kada nisu ni prema sebi dobri. Mislim da treba paraleno raditi na tome da se sva navedena društva zbilja demokratizuju i da se stvore institucije pravne države.Tek kada se to postigne, kada države počnu funkcionirati iznutra. puno će lakše surađivati sa svojim susjedima i svim ostalim državama.

                          Veseljko KOPRIVICA  

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo