Povežite se sa nama

INTERVJU

HRVOJE KLASIĆ, ISTORIČAR I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Crno-bijelu sliku zamijenili smo bijelo-crnom

Objavljeno prije

na

Ono što je bilo loše, ono čega smo se sramili, oni koje smo nazivali zločincima do devedesete odjednom postaju nacionalni heroji i patriote, a oni kojima smo se ponosli postaju zločinci i njima rušimo spomenike, mijenjamo imena ulicama

 

 

MONITOR: jedan od povoda za ovaj razgovor je prijeteće pismo koje ste nedavno dobili sa potpisom ustaše i u kojem Vam prijete smrću. I ranije ste dobijali slična pisma. Ko Vam i zašto tako često prijeti?

KLASIĆ: Oni koji ne ćute, koji se suprotstavljaju određenim dezinformacijama kada je u pitanju prošlost, koji misle drugačije žive u atmosferi prijetnji, straha, verbalne, pa ponekad i fizičke argesije. U Hrvatskoj, kao i cijeloj Jugoslaviji, do devedesete godine odnos prema prošlosti bio je ideologiziran, tendenciozan, selektivan, neke su teme prešućivane, o nekima se govorilo i previše. I  onda smo demokratizacijom očekivali da će se kultura dijaloga uspostaviti u svim segmentima društva, pa i u odnosu prema prošlosti. Međutim, to se nije dogodilo. Onu crno-bijelu sliku zamijenili smo bijelo-crnom slikom. Ono što je bilo loše, ono čega smo se sramili, oni koje smo nazivali zločincima do devedesete odjednom postaju nacionalni heroji i patriote, a oni kojima smo se ponosli postaju zločinci i njima rušimo spomenike, mijenjamo imena ulicama… U takvoj atmosferi dobili smo novi službeni narativ, a ko ga je god dovodio u pitnje postaje na neki način izdajnik, protivnik i neprijatelj države. Ranije bi takvi  zbog toga završili u zatvoru, a sada se u demokratskoj Hrvatskoj to ne može napraviti. Sada  postoje kojekakvi pojedinci, organzacije koji vam prijete zbog vaših stavova , a ponekad je to i politika, koji stvaraju atmosferu pritiska da, na primjer, nećete dobiti posao ili ćete imati problema na poslu.

MONITOR: Znači li to da mržnja i agresivnost u Hrvatskoj  nisu incidentne pojave?

KLASIĆ: Ne slažem se sa premijerom Plenkovićem koji kaže da je atmosfera u društvu dobra. Atmosfera u hrvatskom društvu je dobra ako ne talasate, ako ne postavljate “pogrešna” pitanja ili ne dajete “pogrešne” odgovore. Ako okrenete glavu na drugu stranu, ako ne vidite nešto što vam ne odgovara ili kad zažmirite na jedno oko da ne vidite neke stvari u tom slučaju amtosfera je normalna. U suprotnom, onda se javljaju agresivni, huškački i slični ispadi ne samo prema meni nego iprema mojim kolegama i to postaju svakodnevne, a  ne incidentne pojave. Dakle, ako ste drugačiji, ako kao političar mislite drugačije, ako ste Srbin, ako ste homoseksualac, ako ste ljevičar, ako se ne uklapate u taj poželjni obrazac, onda za vas atmosfera u društvu nije normalna.  Najsigurniji ste ako ste Hrvat, ako ste katolik i ako ste član HDZ-a.

MONITOR: Prije  dvije godine u intervjuu za Monitor, rekli ste da su Hrvatima najveći problem Hrvati, a Srbima Srbi. Je li i danas tako?

KLASIĆ: Jeste, i dalje mislim isto. Hrvati su se stoljećima borili za svoju neovisnost i protiv pljačke, ali od devedesete godine do danas ispada da Hrvate niko nikad nije opljačkao koliko oni sami sebe. Dakle, od kada imamo svoju nezavisnu državu, hrvatski političari, menadžeri, biznismeni … pokazuju sami sebe kao najveći problem. S druge strane, ja ne dobijam prijetnje iz nekih drugih zemalja nego od Hrvata i to nije samo slučaj u Hrvatskoj nego u većini zemalja bivše Jugislavije. Devedesetih godina dobili smo države, ali ni dan danas ne znamo šta ćemo sa njima. Imam osjećaj da je forma važnija od sadržaja. Kao da je bilo dovoljno dobiti državu, a kakva će ta država biti postalo je manje  bitno. Mi za razliku od nekih država, koje su takođe izlazile iz rata 1945. godine, poput Njemačke, Francuske i Austrije, ubrzo su nakon rata postale prosperitetne zemlje, zemlje demokracije i pravne države. Mi to nismo postigli. Mi još nismo u potpunosti ni pravne, ni demokratske države, akamoli mjesta prosperiteta, stabilnosti i sigurnosti. U tom smslu i dalje se pokazuje da mi lutamo. I građani i naše političke elite dokazujemo to time što točno ne znamo šta želimo sa državama koje su sada samo naše.

MONITOR: Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i bivši diplomata Budimir Lončar izjavili su prošle nedjelje da se u Hrvatsku vraća ustašizacija.

KLASIĆ: Ne bih složio sa tim da se ustašizacija vraća. Mislim da nikad nije ni otišla. Mnogi u posljednje vrijeme  prozivaju  Tomislava Karamarka da je kada je došao na čelo HDZ-a prije nekoliko godina tog trenutka krenula radikalizacija. Ja se sa tim ne slažem, jer milisim da je radikalizacija krenula sa nedosljednošću Franje Tuđmana, koji je od devedesetih godina s jedne strane potencirao službeni narativ o antifašističkoj Hrvatskoj, jer je bio partizan i antifašist. Međutim, i službeno i neslužbeno imali smo jednu praksu koja je bila bitno drugačija,  a to je rušenje spomenika. Preko tri i po tisuće spomenika antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma je porušeno, partizanski heroji gube imena ulica, a ulice dobijaju ustaše poput Mila Budaka i ustaškog ministra Julija Makanca, osnivaju se vojne postrojbe koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, ustaški pozdrav Za dom spremni redovno se može čuti na ulicama i trgovima…

MONITOR: Predsjednički izbori sve su bliži. Aktuelnoj predsjednici Grabar Kitarović podrška, sudeći prema najnovijim anketama, raste iako je zbog njenih izjava stalno žestoko kritikuju. Kako to objašanjavate?

KLASIĆ: Po svemu što vidimo posljednjih  trdeset godina hrvatsko biračko tijelo je više desno nego lijevo. Ne bih rekao da je nacionalističko, ali ima naravno određen broj ljudi koje bismo mogli nazvati nacionalistima i šovinistima. Zbog toga ne čudi da se, tako da kažem, u nekakvom obračunu desnog i lijevog kandidata, dakle Zorana Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović, da će se ipak desno tijelo opredijeliti za Kolindu Grabar Kitarović  bez obzira na to što se sa mnogim stvarima sa njom ne slaže. Ali u Hrvatskoj se i dalje glasa protiv, a ne za. Tako da će se svi oni koji ne žele da ljevica dođe na vlast glasati za HDZ i njihovog kandidata, a isto će se dogoditi i sa ljevicom tako da možda ne čude ove nelogične brojke. Ne vidim čime je to predsjednica   zaslužila dobiti drugi mandat, ali očigledno je da još nismo došli do toga da birači vide šta je neko napravio, pa da ga onda naagrade ili kazne prema zaslugama. Ovdje se stranke, pa i birači, još ponašaju tako da im je od svjetonazora bitniji vlastiti interes, vlastita radna mjesta, koja su dobili upravo zahvaljujući politici. I dok je to tako ne moramo se čuditi nikakvim rezultatima anketa.

 

Antifašizam hrvatske predsjednice

 

MONITOR: Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je prije nekoliko dana da je hrvatski narod, srazmjerno broju stanovnika, najviše doprinio antifašističkoj borbi u Evropi, a izbacila je iz svog kabineta Titovu bistu. Na pitanje je li Tito najveći hrvatski izdajnik i zločinac, odgovorila je:“Ja sam sklonila Tita iz svog kabineta. Mislim da jasnija nisam mogla biti”.

KLASIĆ: Predsjednica  Kolinda Grabar Kitarović je u niz situacija pokazala svoju nedosljednost  i potrebu da kaže ono što publika u određenom trenutku želi čuti. U Jeruzalemu se klanja žrtvama holokausta, a onda se vrati u Hvatsku i da intervju ekstremno nacionalističkom tjedniku u kojem se nalazi i članak o logoru Jasenovac pod naslovom Ciganska posla. Ona se, dakle, u Jeruzalemu klanja žrtvama holokausta, a u intervjuu uopće ne pominje ni židovske ni srpske žrtve ustaškog režima. Ode u Poljsku i govori o antifašistima, ali ne sjećam se da je ikad otišla položiti vijenac na mjesta stradanja hrvatskih antifašista, kao što je, na primjer, Sutjeska. Ali svake godine ne propušta priliku da položi vijenac pripadnicima ustaške vojske ubijenima nakon Blajburga.

I ovaj primjer koji ste naveli govori o njenom odnosu prema hrvatskim antifašistima ili generalno antifašistima čiji je  vrhovni zapovjednik bio Josip Broz Tito,  bez čije uloge, kao sekretara Komunističke partije, tog pokreta ne bi bilo. I ponositi se time, a njega nazivati izdajnikom i slagati se sa uklanjanjem imena sa trgova i uklanjati Titovu bistu je relativizacija koja u Hrvatskoj stvara konfuziju u javnosti. Kad se obraćate domaćoj publici, i to desničarima, bićete blagi prema Paveliću i ustašama, a kada ste negdje vani – u Izraelu, Poljskoj ili Americi, onda ćete se ponosti antifašizmom. To ja za mene vrlo nezrelo i vrlo loše ne samo za hrvatsku predsjednicu nego za hrvatsko društvo generalno.

 

Za ratove nema novca

 

MONITOR:Odnosi između Hrvatske, BiH i Srbije su daleko od normalnih. Da li postoji opasnost za nove ratne sukobe u našem regionu?

KLASIĆ: U više navrata sam govorio da ne postoji takva opasnost, jer nijedna država nema novaca da vodi ratove, a s druge strane Hrvatska je članica NATO-a i svaki rat s jednom članicom je i rat sa cijelim NATO-om. Tako da i zbog toga ovdje rata sigurno neće biti, što ne znači da na nestabilnost treba gledati isključivo kroz vođenje rata. Nismo u hladnom ratu da se nestabilnost manifestira samo vođenjem rata. Svjedoci smo da različitim informatičkim operacijama možete destabilizirati određenu zemlju.

Međutim, između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije definitivno postoji niz otvorenh pitanja, niz problema koji se dešavaju iz različitih razloga, da ne ulazimo u to da Bosna i Hercegovina, nažalost, ne funkcionira kao jedinstvena država. Ona je rascjepkana i po horizontali i po vertikali, birokracija na sve strane, nemogućnost dogovora između njenih naroda i građana, insisitiranje na etničkoj i vjerskoj pripadnosti, a ne na građanskoj pripadnosti.

S druge strane, u Srbiji imamo situaciju u kojoj čovjek koji je na vlasti i njegova stranka u principu drže svu kontrolu nad medijima i imaju apsolutnu političku vlast, pa je oporbi gotovo nemoguće funkcionirati. Srpsko društvo se i dalje ne suočava sa vlastitom prošlošću. Vrlo rijetko ćete čuti nešto negativno o ulozi Srbije i srpskih političkih elita  u događajima s kraja osamdesetih i s početka devedesetih. Dobrom dijelu srpskog stanovništva svi su drugi krivi, dakle oni nisu, nego Hrvati,  Bošnjaci, Crnogorci…. Svi su oni krivi, a nikad Srbi sami.

U Hrvatskoj sam već naveo niz problema, tako da, čini mi se, ova društva ne mogu jedno prema drugom biti bolja kada nisu ni prema sebi dobri. Mislim da treba paraleno raditi na tome da se sva navedena društva zbilja demokratizuju i da se stvore institucije pravne države.Tek kada se to postigne, kada države počnu funkcionirati iznutra. puno će lakše surađivati sa svojim susjedima i svim ostalim državama.

                          Veseljko KOPRIVICA  

Komentari

INTERVJU

DRAGAN BAGIĆ, PRODEKAN FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Birači u Hrvatskoj poručili da im je dosta “desnih skretanja”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Milanović je dobro pogodio ono što birači ljevice i lijevog centra žele, te ih je uspio uvjeriti da je njegov karakter dobra stvar za taj cilj i za funkciju predsjednika, iako su možda smatrali da je jako štetan za funkciju premijera

 

MONITOR: Hrvatska je dobila novog predsjednika. Jeste li očekivali da će pobijediti Zoran Milanović?

BAGIĆ: Puno prije prvog kruga smatrao sam da postoje određene šanse da on pobijedi, ali ih nisam smatrao posebno velikima. Nakon prvog kruga sam bio uvjeren da će on pobijediti, ali me iznenadila tako premoćna pobjeda, očekivao sam da će to biti s manjom razlikom.

MONITOR: Šta je presudilo da pobijedi Milanović?

BAGIĆ: Mislim da su presudile tri stvari:

  1. Kolinda Grabar-Kitarović je imala jako lošu kampanju, griješila je puno ona sama, ali je puno strateških grešaka napravio i njezin stožer. Primjerice, strategija za drugi krug je bila potpuno promašena, jer se ona obraćala u drugom krugu samo desno orijentiranim biračima, čime je izgubila centar. Krenuli su od pogrešne pretpostavke da je većina birača Miroslava Škore desne orijentacije i da moraju raditi na pridobivanju njih. Njezini gafovi u kampanji su dodatno srozali njezin imidž,te su zapravo bacilli novo svjetlo na cjelokupan njezin mandat. Birači su počeli percipirati njezine gafove tijekom mandata puno ozbiljnije nego što suih možda doživljavali tada kada su se dogodili.
  2. Ljevica i lijevi centar nisu pobijedilina izborima već osam godina. U međuvremenu u javni prostor prodrlo je puno poruka i simbola (primjerice normalizacija pozdrava “Za dom spremni”) koji su njima neprihvatljivi. Tako da su ljevicai lijevi centar samo čekali priliku da se mobilizirajui da pokušaju stvari vratiti “u normalu”. S druge strane, desnica i desni centar su demotivirani s jedne strane negativnim ocjenama aktualne vlade HDZ-a, a s druge strane unutrašnjim previranjima. To je dovelo do toga da je na ovim izborima bilo puno lakše mobilizirati birače lijevog centra, pa čak i običnog centra.
  3. Zoran Milanović je imao dobro složene glavne poruke kampanje – ključna poruka njegove kampanje je bila ja mogu vratiti zemlju “u normal” (glavni slogan mu je bio “Normalno”) i to mogu napraviti zbog svog (prgavog) karaktera (što mu je bio drugi glavni slogan “Predsjednik s karakterom”). Dobro je pogodio ono što birači ljevice i lijevog centra žele, te ih je uspio uvjeriti da je njegov karakter dobra stvar za taj cilj i za funkciju predsjednika, iako su možda smatrali da je jako štetan za funkciju premijera.

MONITOR: Kakvu su poruku poslali birači ovakvim izborom? 

BAGIĆ: Birači lijevog centra i centra su poslali poruku da im je dosta “desnih skretanja”. A općenito činjenica da je Grabar-Kitarović izgubila, kao    i Josipović pet godina prije toga, po meni pokazuje da birači baš ne cijene političare koji nemaju autentičan politički sadržaj, nego se na ovaj ili onaj način samo žele svidjeti građanima.

MONITOR: Jesu li ovi izbori pokazali da je došlo do ideološkog rascjepa u Hrvatskoj demokratskoj zajednici?  HDZ je na vlasti, a još jednom pobjeđuje kontrakandidat?

BAGIĆ: Ja bi rekao da je na djelu kriza identiteta unutar HDZ-a. Ona traje već neko dulje vrijeme I ja bi rekao da je za nju kriv  Tomislav Karamarko. Karamarko je preuzeo stranku u jako teškom trenutku i u nedostatku bilo kakvih smislenih politika za rješavanje stvarnih društvenih problema, on se počeo baviti imaginarnim ideološkim problemima te pretvorio HDZ u radikalnu desnu stranku. Neki ljudi koje je on doveo u vrh HDZ-a sada žele povratak HDZ-a na te pozicije. No, te pozicije su osuđene na propast na izborima …

MONITOR: Šta Hrvatska treba da očekuje sa novim predsjednikom?

BAGIĆ:Kao što je i sam rekao, ništa revolucionarno. Mislim da će to biti politika malih simboličkih koraka. Imam osjećaj da će Milanović pokušati biti “higijeničar” javnog prostora.

MONITOR: Da li će poslije ovakvog ishoda predsjedničkih izbora jačati ljevica u Hrvatskoj?

BAGIĆ: Ne nužno. Naime, predsjednički izbori su jedno, a parlamentarni nešto sasvim drugo. Za parlamentarne izbore je potrebno ponuditi rješenja za konkretne društvene probleme, te uvjerljivo vodstvo i kadrove koji ta rješenja mogu provesti. Pobjeda na predsjedničkim izborima automatski ne daje odgovore na te probleme i ta pitanja. A SDP po tim pitanjima stoji loše i napredak nije na vidiku.

MONITOR: Jednom ste rekli da naši političari nisu ni bolji ni gori od naroda, oni se naprosto ponašaju kao i ostatak naroda…

BAGIĆ:Tada sam, ako se dobro sjećam, govorio o tome zašto dio birača opetaovano glasa za političare za koje se sumnja da su korumpirani ili upleteni u razna pogodovanja. Iznio sam tezu da dio birača nužno ne smatra takva ponašanja apsolutno neprihvatljivima, te da možda i sami sudjeluju u nekim sličnim stvarima na nižoj razini. Primjerice, svi znamo da se u socijalizmu masovno “nosilo” iz poduzeća … od sredstava za čišćenje do samih proizvoda, alata itd. Ne vjerujem da je to posve prestalo i da su se norme i navike u tom smislu sasvim promijenile. Lako je napadati samo političare kao neki zli izuzetak od naroda … valja istini pogledati u oči pa shvatiti da su političari zapravo jedno od nas, a ne neki vanzemaljci.

MONITOR: Kako je moguće zaustaviti proces dugoročne stagnacije Hrvatske, a političari su obećavali da će Hrvatska biti balkanska Švajcarska.

BAGIĆ: To je jako složeno pitanje i bojim se da okvir ovog razgovora prelazi mogućnost da se navedu svi značajni čimbenici. Ali ,ukratko, mislim da u Hrvatskoj nema dovoljno nagrada za poseban trud, napor, kreativnost i uspjeh. Zbog toga što nema tih nagrada, materijalnih ili simboličkih, ljudi nemaju poticaj se posebno truditi …

MONITOR: Koji su najaktuelniji problemi Hrvatske?

BAGIĆ: Ovo što sam naveo na prethodnom pitanju je zapravo najvažniji društveni problem po meni.

MONITOR: Prema informacijama iz medija, iz Hrvatske se,od kada je postala članica EU, iselilo više od trista pedeset hiljada građana. Koji su glavni uzroci takvog masovnog iseljavanja?

BAGIĆ:Izostanak perspektive i optimizma. Upravo ta stagnacija je, rekao bi, ključni poticaj za iseljavanje. Ali važno je i shvatiti da su sada potpuno nestale sve barijere za iseljavanje. Nestale su sve pravne barijere, ali i mnoge druge. Primjerice, danas vam je autobusna karta do Njemačke 25 eura! Svatko si to može priuštiti i otići “na probu”. Tu je i činjenica da u mladim generacijama je veliki udio onih koji znaju barem jedan strani jezik, tako da je danas doista lako, jefitno i jednostavno otići iskušati sudbinu negdje drugdje. No, mnogi se i razočaraju i vrate.

MONITOR: Jesu li neodgovornost, korupcija i klijentelizam građanima u Hrvatskoj, a i u našem regionu, postalI toliko uobičajene pojave da na njih građani više i ne reaguju?

BAGIĆ:Nebih rekao da ne reagiraju. Ali svakako imaju visoku stopu tolerancije.

MONITOR:  U cijelom našem regionu jačaju desne snage, nacionalizmi, vraća se retorika iz ratnih devedesetih, odnosi između Hrvatske i BiH, Hrvatske i Srbije, a evo ovh dana i između Crne Gore i Srbije, daleko su od normalnih. Prijete li nam novi sukobi?

BAGIĆ: Mislim da ne u neposrednoj budućnosti. Ipak su danas bitno različiti globalni politički okviri u odnosu na 90-te. No, valja imati na umu i da se ti globalni plitički okviru brzo mijenjaju, što može dovesti do situacije da neki regionalni sukob u nekoj duljoj perspektivi ponovo postane realnost.

                                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI. JULIJANA CICOVIĆ MASLOVAR, PSIHOLOŠKINJA  PSIHOTERAPEUTKINJA: Naše društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju

 

MONITOR: Agresivnost je naša svakodnevica na ulici, u saobraćaju, u paralamentu, u komunikaciji sa neistomišljenicima… Šta je uzrok tome?

CICOVIĆ MASLOVAR: Više je uzroka, a jedan od ključnih je nepoštovanje zakona  i pravila u svim segmentima društvenog života, nikakvo ili neadekvatno sankcionisanje, te sveprisutni haos koji iz toga proizilazi. Takva atmosfera u društvu generiše veliku količinu frustracije koja može izazvati emocionalno stanje srdžbe, koja se, u određenim spoljašnjim okolnostima, ispolji kao agresivnost. Ta agresivnost se usmjerava na najpristupačnije ciljeve, tako da postajemo jedni drugima mete. Svaki pojedinac primjenjuje svoja pravila, snaga caruje i sila je jedini zakon. Međutim frustracije ne moraju nužno dovesti do agresivnog pražnjenja, već mogu proizvesti i različite konstruktivne akcije. Onda se postavlja pitanje zašto biramo destrukciju ili se nameće zaključak da nedostaje nešto i u našoj ličnoj moralnoj, obrazovnoj i duhovnoj vertikali. Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, mi nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju.

MONITOR: Nasilje je sve učestalije i u porodici…

CICOVIĆ MASLOVAR: Ako znamo koliko su društvene krize  i urušavanje sistema vrijednosti ugrozili porodicu kao instituciju, koliko je patologija pojedinca raspostranjenija, koliko su se umnožili problemi sa zloupotrebom narkotika i alkohola, onda to nije neočekivana posljedica. Neočekivano je da država i njene institucije, iako se sve otvorenije ukazuje na problem porodičnog nasilja, još  nemaju adekvatne i efikasne mehanizme da se sa tim problemom bore.

MONITOR: Koji su danas najčešći oblici antisocijalnog ponašanja? 

CICOVIĆ MASLOVAR: Teško je odgovoriti generalno na ovo pitanje, jer je to širok spektar aktivnosti, a svaka od njih je različito zastupljena u različitim segmentima društva i različitim uzrasnim skupinama. Ali  ako govorimo uopšteno i uzmemo ono što je zajedničko svim oblicima antisocijalnog ponašanja, a to je da imaju za  posljedicu kršenje socijalnih pravila I/ili ugrožavanje drugih, onda su u našem društvu najrasprostranjeniji razni oblici korupcije, (ona u političkom vrhu, razni oblici nepotizma, davanje i primanje mita…).

MONITOR: Da li se građani kojima je to neophodno  obaćaju psiholozima i psihijatrima ili to izbjegavaju zbog patrijahalnog vaspitanja i iz drugih razloga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Mislim da se ljudi danas obraćaju za pomoć više nego ranije, da se odnos prema psihičkim poremećajima ili poteškoćama mijenja,  manja je stigma u vezi sa tim. I dalje je problem to  što se javljaju tek onda kad su već razvili simptomatoligiju koja ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju, a da je svjesnost o potrebi mentalne higijene još na jako niskom nivou. Psihoterapijska pomoć, kao vrsta tretmana u prevazilaženju psihičkih tegoba je još velika nepoznanica našim ljudima i put kojim se rjeđe ide, jer je to proces koji iziskuje da preuzmemo odgovornost za svoj život, da se posvetimo temeljnom preispitivanju i osvješćivanju vlastitih uvjerenja, stavova i ponašanja koji su uzrokovali psihički poremćaj.

MONITOR: Psiholozi i psihijatri, tvrde upućeni, onima koji im se obraćaju odmah propisuju ljekove za smirenje. Da li je to dobra praksa?

CICOVIĆ MASLOVAR? Nije dobra praksa, ni isključivo medikamentozna terapija, kao ni njeno izbjegavanje  ukoliko je ona potrebna. Stručnjaci različitih profila imaju ponekad isključive stavove oko  izbora vrste terapije (terapija medikamentima ili psihoterapija tj. terapija razgovorom), ali su mnoge studije pokazale da je kod većine psihičkih poremećaja najučinkovitija kombinacija ove dvije vrste terapije. Modalitet liječenja je uvijek rezultat brojnih činilaca koje bi stručnjak (psiholog, psihijatar, psihoterapeut) trebao da procjenjuje u potpuno individualizovanom pristupu svakoj osobi, a na kraju izbor bi trebao da se napravi i u dogovoru sa osobom koja ima psihičke poteškoće.

MONITOR: Prema podacima Ministarstva zdravlja iz 2017. godine, u Crnoj Gori je registrovano 19.248 osoba sa poteškoćama u domenu mentalnog zdravlja. U čak 12 opština nema psihologa na nivou primarne zdravstvene zaštite, dok na 15 hiljada stanovnika Crna Gora ima manje od jednog psihologa. Kakave su posljedice toga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Ti podaci nedvosmisleno kazuju da ovo društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije i da im stručnjaci u toj oblasti nisu potrebni. To će se vratiti kao bumerang, jer ljudi koji imaju mentalnih poteškoća, ukoliko se ne tretiraju na pravi način, nisu produktivni članovi društva.

Ovo odražava i jednu zbunjujuću i nelogičnu politiku kreiranja visokoškolskih studija i zapošljavanja. Na Univerzitet Crne Gore godišnje se upiše veliki broj psihologa (2018. je raspisan konkurs za 30 studenata, za ovu akademsku godinu nemam tačan podatak, a svakako vjerujem da ih je upisano više od 20) i rukovodioci ovog studijskog programa sa zadovoljstvom ističu da su to najbolji srednjoškolci, lučonoše! Na privatnim univerzitetima u zemlji, vjerovatno bar još toliko! Možda biste nekom kompetentnijem mogli postaviti pitanje da li je to kadar za izvoz, a njegovanje mentalnih poremećaja proizvod za domaće tržište?!

MONITOR: U Crnoj Gori ne postoji zakon niti pravila o tome ko ima pravo da sprovodi psihoterapiju?

CICOVIĆ MASLOVAR: Zakon o psihološkoj djelatnosti i zakon o psihoterapijskoj djelatnosti su dvije nezavisne stvari. Psihoterapijska djelatnost nije striktno vezana za psihologiju. Za psihoterapeuta se mogu edukovati, kako psiholozi, tako i drugi profesionalci iz domena humanističkih nauka, a u nekim psihoterapijskim školama, i bez obzira da li je osnovno obrazovanje u domenu humanističkih nauka. Isto tako, diplomirani psiholog nije automatski i psihoterapeut, ako nije dodatno edukovan za to, a edukacija iz psihoterapije traje koliko i akademske studije, u nekim školama i duže (u nekim državama sada već postoji i akademski studij za psihoterapiju). Zbog toga je u svim zemljama psihološka djelatnost i psihoterapijska djelatnost regulisana različitim zakonima i vjerujem da će tako biti i kod nas. U ovim uslovima kad praksa psihoterapije nije zakonski regulisana, ostaje dosta prostora za djelovanje nestručnih i nekvalifikovanih ljudi, koji mogu nanijeti štetu pojedincima, pa time i cijelom društvu.

 

Živimo u šizoidnom društvu

MONITOR: Nedavno istraživanje nevladinih organizacija pokazalo je da čak jedna petina učenika od prvog do trećeg razreda srednje škole u Crnoj Gori koristi ljekove za snižavanje stresa. 

CICOVIŠ MASLOVAR: Živimo u shizoidnom društvu koje kreira nenormalne uslove za život, a onda, umjesto da se to poentira, eventualno reagovanje na tu stvarnost tretira se i osuđuje kao nenormalnost. Mladi , umjesto da se usprotive sistemu školovanja koji ih pasivizira, u kom se sposobnost memorisanja i reprodukcije još ocjenjuje kao najveće postignuće, u kom vrlo rano dožive brojne oblike nepotizma i drugih devijantnosti, radije se odlučuju da idu linijom manjeg otpora i da “umrtve” senzacije. Od onih koji ih vaspitavaju i obrazuju uglavnom mogu vidjeti istu praksu da se “glava zabija u pijesak” i da se problemi ”sediraju” alkoholom, tabletama ili da se uz pomoć narkotika izmještamo u neku drugu realnost.  Sve ove supstance pomažu da se ućutka biće u nama, koje je samo po sebi mudro i koje kroz uznemirenost, strah ili neku drugu vrstu nelagode nepogrešivo kaže da nešto nije u redu, da nešto treba da se mijenja, da mjesto na kojem si ili to što radiš nije dobro za tebe.

 

Depresija poprima razmjere epidemije

MONITOR: Je li depresija danas jedan od najčešćih psihičkih poremećaja?

CICOVIĆ MASLOVAR: Depresija jeste važna odrednica modernog vremena i po statistikama poprima gotovo razmjere epidemije. Ni naše društvo nije pošteđeno te pošasti, kojoj doprinose i posljedice minulih ratova u okruženju, promjene društvenog sistema, tranzicijske krize i teška materijalna situacija kod velikog dijela stanovništva. Iz godine u godinu se bilježi porast oboljelih, sve češće i među mladim ljudima. Prema podacima i prognozama Svjetske zdravstvene organizacije, depresija će ove godine doći na drugo mjesto po zastupljenosti među zdravstvenim problemima, a do sada je po njihovim statistikama bila na četvrtom mjestu. Lepeza depresivnih stanja i poremećaja vrlo je široka i često može biti maskirana nekim tjelesnim simptomima, a veliki broj osoba, naročito u društvima gdje postoji jaka stigma u vezi sa psihičkim poremećajima,  nikad i ne potraži pomoć od stručnjaka, pa ne biva ni evidentirana.

Statistički podaci ukazuju i na to da je depresija zastupljenija kod žena, nego kod muškaraca, čak u odnosu 2:1. Uzroci tome se uglavnom traže u položaju žene u savremenom društvu,  ona je sve aktivnija u društvenom smislu, a njena roditeljska uloga, uloga u kući nije još našla adekvatni supstitut. To ženu često dovodi do iscrpljenosti i posluedično do depresije. Ovim podacima treba ipak pristupati oprezno, jer je puno nekonzistentnosti u interpretacijama raznih istraživanja. Pitanje je kakav je koncept depresije korišten, na kojoj populaciji se istraživanja rade, koliko dugo i sve neke druge odrednice koje mogu uticati na objektivnost i mjerodavnost istraživačkih postupaka. I ovaj podatak da žene češće pate od depresije je upitan, jer neki oblici ponašanja kojima su skloniji muškarci, agresivnost, razdražljivost, prekomjerno uživanje alkohola, mogu biti maskirani oblici depresije.

                                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANISLAV RADULOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA PRAVNIKA CRNE GORE: Pravom do pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje kolege koje ne žele da učestvuju u nepravničkoj i populističkoj „raspravi“ koja obiluje nacionalizmom ili arogancijom. Drugi, nikada i nijesu  spremni da saopšte bilo koji svoj stav, za ili protiv, čekajući uvijek „oficijelni“

 

 

MONITOR: Povodom Monitorove  25. godišnjice, u oktobru 2015. godine, zapisali ste: „Samo su tri konstate u Crnoj Gori: Đukanović, Amfilohije i Monitor. U ovom trouglu stale su skoro sve ideološke, političke, kulturne i civilizacijske boje Crne Gore“. Da li se nešto promijenilo za nepunih pet godina?

RADULOVIĆ: Nije. Zato podsjećanje na nastavak navedenog citata: „ … u suverenoj Crnoj Gori trijangl „nesalomljivih“ ne posustaje. Jedan i dalje vlada, drugi kune, treći izlazi iz štampe. Kao i onog oktobra 1990. godine“.

MONITOR: Mogu li aktuelni protesti i primjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti poremetiti tu „ravnotežu“?

RADULOVIĆ: Građanin koji je za svog života promjenio četiri države (SFRJ, SRJ, SiCG, Crna Gora), a da nikada nije posjedovao pasoš, nema svijest o mirnom i demokratskom institutu smjene vlasti. I kada parolom „spasimo svetinje“ izažava sav svoj bunt prema nepravdama u sitemu – on živi i odslikava zajednicu koja je predpolitičko društvo.

Činjenica da javnu reakciju ne proizvede podatak da se npr. 155 milona državnog novca „investira“ u insolventno privredno društvo, a hiljade ljudi izađe na ulicu zbog spora da li treba voditi upravni ili sudski postupak za evidenciju crkvene/državne imovine, dokaz je da Crna Gora nije građansko društvo, sa izgrađenim sistemom vrijednosti. Građansko društvo ne stanuje u kolektivističkim umovima.

MONITOR: Da li će vlast insistirati na primjeni tog Zakona? Kolika je njegova upotrebna vrijednost u ovom trenutku?

RADULOVIĆ: „Zakon je zakon pa koliko opor bio“ zapisao je Valtazar Bogišić 1888. godine u Opštem imovinskom zakoniku. Predmetni zakon je donijet u ustavnoj proceduri i negova ustavnost se pretpostavlja, sve dok ne bude eventualno osporena pred Ustavnim sudom.

Ono šta se može sa sigurnošću predvidjeti je da će primjena čl. 63, koji se osporava, dovesti da nadležni organ za poslove imovine, u roku od godinu dana izvrši popis imovine (vjerskih objekata i zemljišta). Tek onda moguće je podnijeti zahtjev za upis prava svojine na tim nepokretnostima. Dakle, prvi efekat zakona biće da će se evidentirati „sporna“ imovina i tada će se službeni i sporovi na javnoj sceni izmjestiti sa „ugroženog pravoslavlja“ na materijalne dokaze o nespornom i zakonitom vlasništvu na konkretnim objektima.

Suštinski se u narednih godinu dana, osim postupka popisa, ništa bitno neće desiti, a svakako ne bilo kakva promjena u pravnom statusu ili  „upad u vjerske objekte“. U međuvremenu biće i institucionalno riješena dilema pred Ustavnim sudom oko eventualne ustavnosti pojedinih normi Zakona, u prvom redu ko je i u kojem postupku dužan dokazivati vlasništvo.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo