Povežite se sa nama

INTERVJU

ĐURO KOZAR, VOJNI ANALITIČAR IZ SARAJEVA: Rastu tenzije u BiH, ali rata neće biti

Objavljeno prije

na

Đuro Kozar je novinar veteran i vojnopolitički analitičar. U “Oslobođenju” i u drugim medijama više od  pedeset godina pisao je, a i sada piše, o vojnim temama. Iako rođen u Hrvatskoj kaže da je bosanski patriota, jer je u BiH od svoje šeste godine. Ne izbjegava da kaže da je bio član SKJ i da poštuje Titovu politiku. Sada nije ni u jednoj političkoj stranci. Osvjedočeni je antifašista i ljevičar.

Na pitanje  kako kao vojni anaitlčar komentariše sporazum, koji su o uspostavi državne vlasti kao izborni pobjednici potpisali lideri SDA, HDZ-a i SNSD-a, a realizacija tog sprozuma je zapela u vezi sa predajom Prvog godišnjeg nacionalnog plana BiH za NATO, Kozar je odgovorio:

To je  apsurdna situacija koja je stvorena u nedostatku kompromisa.  Podnošenje Prvog nacionalnog plana NATO-u nije prijem u taj vojni savez, nego tehnička stvar, ali establišment u Republici Srpskoj, pozivajući se na Rezoluciju o vojnoj neutralnost RS-a koju je donijela Narodna skupštna tog entiteta 2017. godine, neće ni da čuje ni o kakvom približavanju Bosne i Hercegovine NATO-u. Oni slijede politiku Republike Srbije kao da su njen dio, a ne samo jedan od dva entiteta u BiH. Najviša zakonodavna i izvršna vlast u BiH mnogo prije ove entitetske rezolucije odlučila je da zatraži poziv u NATO, tzv. MAP i kad je to dobijeno ispostavilo se da je rezolucija nižeg nivoa (entitetskog) jača od državnih akata. I sada je pitanje: ko će popustiti? Zastoj u funkcioniranju državne vlasti mnogo šteti BiH, a najviše je negativnih posljedica na ekonomskom planu jer dosta zakona čeka zasjedanje domova Parlamenta BiH (Predstavničkog i Doma naroda), budući da je Milorad Dodik zabranio da poslanici i delegati iz RS-a dolaze u Sarajevo. S druge strane bošnjačka politička eliteta tvrdo insistira na slanju Prvog godišnjeg nacionalnog polana NATO-u i tako i ona koči državu, a stalno ističe da joj je BiH na prvom mjestu. Bilo bi pametno da se cijeli proces otkoči i da se insistira na onome o čemu postoji kompromis, a to je put u Evropsku uniju.

MONITOR: Šta bi za BiH značilo učlanjenje u NATO? 

KOZAR: To bi bilo odlično za Bosnu i Hercegovinu, jer bi ušla pod odbrambeni “kišobran” što znači da više ne bi bilo rata ni pokušaja secesije nekog njenog dijela. NATO doprinosi novim ulaganjima u industrijsku proizvodnju i izgradnju infrastrukture. Gotovo sve zemlje iz istočne Evrope putem članstva u NATO-u i EU ostvarile su veliki ekonomsii napredak. Kad se znaju svi benefiti članstva u NATO-u u najmanju ruku je nelogično što rukovodstvo RS-a odbija da se BiH približi ovom vojnom savezu i, kad ispuni uvjete, bude primljena. Međutim, već pri otkrivanju sadržaja predloženog Prvog godišnjeg plana BiH za Alijansu saznalo se da reforme koje taj plan podrazumijeva ne odgovaraju vlastima manjeg bh. entiteta.  NATO neće da uvozi probleme, želi zemlju koja je na visokim standardima razvijenosti ekonomije, funkcionalne države, vladavine prava, demokratskih principa i riješenih sigurnosnih i odbrambenih pitanja, dobrih odnosa sa susjedima, riješenih unutrašnjih bitnih pitanja, itd. i onda tek NATO razmatra šansu za prijem. Bosna i Hercegovina  za sada ne može ispuniti jedan od prvih uvjeta – da bude funkcionalna država, jer RS mnogo toga čini da oteža funkciju onoga na razini BiH.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20- SEPTEMBRA

Komentari

INTERVJU

MILA KASALICA, FINANSIJSKI ANALITIČAR I FORENZIČAR: Nijesmo naučili lekciju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nepovjerenje je još snažno u sistemu. To potvrđuje podatak da je do marta sektor stanovništva bio neto povjerilac u sistemu (više je deponovao nego što se zaduživao). Od tada, prvi put nakon više godina, postao je neto kreditor

 

Početkom decembra prošle godine CBCG je započela „operaciju Atlas“ koje je, proljetos, rezultirala uvođenjem stečaja i početkom procesa likvidacije IBM i Atlas banke. O uzrocima i posljedicama tih dešavanja razgovaramo sa Milom Kasalicom, finansijskom analitičarkom i forenzičarkom.

MONITOR: Bili ste među malobrojnima koji su mnogo ranije upozoravali na loše stanje Kneževićevih banaka i potrebu da CBCG, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, preduzme adekvatne mjere. Zašto se toliko kasnilo sa mjerama?

KASALICA: U trećem kvaratalu 2015. godine urađena je kontrola Atlas banke, koja je precizno skenirala njeno stanje. Preliminarno izračunat koeficijent solventnosti (kalkulativni indikator zdravlja banke) je bio sa minusnim predznakom. Paralelno, u javnim revizorskim izvještajima eksterne revizije(što je legitimni izvor podataka za supervizora) stavljeno je do znanja u kakvoj finansijskoj i bankarskoj situaciji je Atlas banka.

Međutim, izvještaj navedene kontrole CBCG ostao je nezaveden u fioci jednog viceguvernera, akademski i institucionalno nespremnog da zaštiti instituciju. Za potrebe izbjegavanja odgovornosti domaštali su se “patriotski razlozi“. Otprilike: Fond za zaštitu depozita (FZD) nema novca da podmiri male deponente. Ili, naći će Debeli (možda ipak Knežević) pare. I, tome slično.

Tako da se sa pravovremenim sistemskim mjerama namjerno kasnilo. Zato ključno pitanje zdrave finansijske budućnosti Crne Gore mora biti: zašto se ćutalo unutar CB CG i na tržištu, kada je zvaničnih podataka bilo dovoljno za kvalitetnu reakciju, saglasno zakonima?

MONITOR: Da li bi sudbina IBM i Atlas banke bila drugačija da su adekvatne mjere preduzete u pravo vrijeme?

KASALICA: Da su tada uvedene mjere privremene uprave, sa ciljem suštinskog restrukturiranja banke, možda je Atlas banka imala šansu da preživi. Svakodnevno praćenje stanja, na koje se sada poziva CBCG bilo je nedovoljno fokusirano  i nedosljedno.

I IBM bi ostala da posluje.Ova banka je platila cijenu povezanosti sa glavnim akcionarem Atlas banke.

Naravno, i ovdje se mora biti oprezan, pošto su povezana lica u ovim bankama bila jedno vrzino kolo uzimanja, davanja, bez vraćanja dugova, a uz papirološko zatvaranje obaveza ili reklasifikaciju iz kreditnog portfelja u ostalu aktivu, kako bi se koeficijent solventnosti naštelovao do nivoa izvještajno prihvatljivog, a za potrebe ćutanja CBCG. Zbog toga je supervizor banaka morao da reaguje mnogo strožije od primijenjenog u periodu 2015 (ili čak 2014.) -2018.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Zvonko Karanović pjesnik i prozaista iz Niša: Misleći čovjek je pobunjeni čovjek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj koji želi da stvara nešto novo po definiciji je pobunjeni čovek

MONITOR: Vašu književnu karijeru prožima muzika.

KARANOVIĆ: Da sam bio bar malo muzikalniji danas bih verovatno bio muzičar, jer muzika je moja prva ljubav. Od tinejdžerskih dana provodio sam sate i sate preslušavajući ploče, pokušavao da sviram i komponujem. Pisanje je došlo tek kasnije, u 21. godini, za pesnika prilično kasno, u dobu kada mnogi pesnici dignu ruke od poezije. Ono što sam iz muzike preneo u književnost je moja sklonost ka ljudima sa osobenim pogledom na svet, autorima, istraživačima, pionirima. Nisu mi bili važni hladni, svirački besprekorni instrumentalisti, virtuozi ili u književnosti bezidejni stilisti. Tražio sam jake umetnike, odvažne, one koji se trude da pomeraju granice. Dela naših najvećih učitelja nas uče umetničkoj hrabrosti, a ne pukom oponašanju. Bob Dilan, Džon Lenon, Leonard Koen, Tom Vejts, Igi Pop, Džoni Štulić, sve sami sjajni tekstopisci, samo su neki iz plejade onih koji su me inspirisali jednako kao i Kafka, Selin, Bulgakov, Keruak, Ginzberg. Muziku i danas slušam, doduše, ne tako intenzivno kao nekad. Sada me više interesuju vremenska razdoblja pa obnavljam „gradivo” ili kopam po onome šta sam propustio. Trenutno slušam muziku iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, odeljak soul/fank.

MONITOR: „Dnevnik dezertera” je za mnoge već kultna trilogija. Vaš junak kaže da ima „Tri seljaka po glavi stanovnika“? 

KARANOVIĆ: Ta izjava jednog od likova romana Više od nule (2004) je namerno karikaturalna, nastala iz revolta zbog promenjene kulturne klime grada. Treba imati na umu da je Niš sa svojih 260.000 stanovnika veći od Podgorice ili Splita, približno iste veličine kao Sarajevo ili Ljubljana, univerzitetski centar sa 30.000 studenata. Ranih osamdesetih postojala je jaka alter scena sa puno pank i nju vejv bendova, radili su se fanzini, održavale slušaonice, kasnije pod pokroviteljstvom SKC-a prevodile neke važne knjige (Endi Vorhol, Nik Kejv, Džoj Divižn). Grad je imao kičmu, jak kulturni identitet, i to se nekako održavalo do kraja devedesetih. Narodnjaci su počeli da se puštaju po kafićima, što je do tada bilo nezamislivo, legalne i ilegalne nadogradnje su umnogome poružnele grad, tezge, trafike, bašte kafića oduzeli su skoro sav prostor za pešake. Grad se pretvorio u nekakvo otužno vašarište iz koga se neprestano iseljavaju mladi u potrazi za boljom šansom za život. Otuda i revolt prema novonastaloj situaciji onih koji pamte neka druga, bolja vremena.

MONITOR: Vrlo je hrabro od pisca da u svoju književnost unosi realne stavove o bolnim i gorućim pitanjima zemlje. Šta predstavlja danas Kosovo za vas?

KARANOVIĆ: Pisac ne mora da deli mišljenje svojih junaka. Mnoge krupne političke greške su učinjene u prošlosti i danas snosimo posledice toga. Da je bilo više pameti i tolerancije možda do ove nerazrešive situacije uopšte nije moralo da dođe.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MILICA PUŠONJIĆ, PSIHOLOŠKINJA IZ PODGORICE: Nasilnici uče kako biti nasilnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori su zabilježeni slučajevi raznih oblika vršnjačkog nasilja. Fizičko nasilje je najuočljivije, pa je samim tim njegova učestalost najveća

 

Vršnjačko nasilje je nakon nedavnog konflikta između nastavnice i učenika u jednoj srednjoj školi u Rožajama ovih dana opet u žiži javnosti. Prema podacima Zavoda za školstvo, u osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori zabilježeno je 305 slučajeva vršnjačkog nasilja za prethodne dvije godine. Iz Uprave policije saopšteno je polovinom oktobra da je od početka godine prijavljeno 50 slučajeva vršnjačkog nasilja. Šta je glavni uzrok tome, pitamo Milicu Pušonjić, psihološkinju iz Podgorice?

PUŠONJIĆ: Ne postoji jedan jedinstven uzrok, već su razlozi za pojavu svakog nasilja, pa i vršnjačkog, veoma raznovrsni. Često se može čuti da je nasilje među djecom „normalna pojava“ sa kojom se raste i u skladu sa tim postoje očekivanja da će dječije nasilno ponašanje biti spontano prevaziđeno tokom razvoja. Međutim, da nasilje nije dio uobičajenog toka odrastanja, govore mnogi obrasci ponašanja koje dijete može ispoljavati. Posljedice počinjenog i proživljenog nasilnog ponašanja mogu biti ne samo neposredne nego i trajne – za čitav život.Nasilno ponašanje nije uobičajena pojava i treba intervenisati da bi se ona spriječila.

Predrasude postoje i u pogledu razumijevanja manje vidljivih oblika nasilnog ponašanja kakvi su verbalno i socijalno-emocionalno nasilje. Mnoga djeca, a i odrasli, ne shvataju ozbiljnosti stalnog omalovažanja, nazivanja pogrdnim imenima, vrijeđanja, ignorisanja, uhođenja itd. Obično se nalaze racionalni „razlozi“ da ovo ponašanje i nije baš nasilno, da se njime želi postići određeni cilj ili napraviti „šala“ i slIčno. Među učenicima, obično dječacima, a i pojedinim roditeljima, raširena je predrasuda da nasilje osnažuje dijete. Česta predrasuda koja se može čuti u školi je da nije moguće uticati na različite vrijednosti i oblike ponašanja koje su djeca usvojila prije dolaska u školu..

MONITOR: Šta je vršnjačko nasilje?

PUŠONJIĆ: Vršnjačko nasilje je fizičko ili psihičko nasilno ponašanje među vršnjacima, koje se ponavlja duži period s ciljem povrjeđivanja i odražava neravnopravan odnos snaga. Ono podrazumijeva nekoliko mogućih odnosa: nasilno ponašanje jednog učenika/učenice prema drugom, nasilno ponašanje grupe prema pojedincu, jedne grupe učenika prema drugoj grupi ili pak nasilno ponašanje učenika prema nastavnicima i obratno. Iako je vršnjačko nasilje karakteristično za školsku sredinu, istraživanja pokazuju da se ono dešava i na putu od škole do kuće, na autobuskim stajalištima, u prevozu, odnosno van školskog prostora. Važno je istaći da je nasilno ponašanje bilo kojeg od navedenih subjekata u vezi sa odnosima u školi i okolnostima u njoj, ali da svaka pojava vršnjačkog nasilja nije direktno vezana za život škole.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo