Vladavina prava se ne mjeri brojem konferencija za medije, niti brojem spektakularnih hapšenja koje političari koriste za neprimjerene promocije. Mjeri se time da li zakon jednako važi za svakoga, bez obzira na političku funkciju ili partijsku pripadnost. A upravo tu Crna Gora još nije napravila odlučujući iskorak

MONITOR: Zbog gradnje hotelskog kompleksa kompanije Carine u Baošićima podnijeli ste krivičnu prijavu. Što je suština vaše prijave?

RADULOVIĆ: Suština prijave prevazilazi ovaj građevinski projekat. Jasno je da su Crnoj Gori potrebne investicije, ali je ozbiljan problem što se one u velikom broju slučajeva sprovode uz kršenje zakona koje ukazuje da se radi o korupciji na najvišem nivou. U ovom slučaju postoje ozbiljne sumnje da je investitoru omogućeno da nastavi izvođenje radova uprkos rješenju urbanističko-građevinske inspekcije kojim je građenje bilo zabranjeno. Ako se takve sumnje potvrde, a sve govori u prilog takvom zaključku, onda se moramo suočiti sa poražavajućom činjenicom da se državni organi stavljaju u funkciju zaobilaženja zakona koje su sami dužni da primjenjuju.

Nažalost, moram istaći da ovaj slučaj nije izolovan. Svjedočimo kontinuiranoj devastaciji prostora, posebno na području Bokokotorskog zaliva, koji je pod zaštitom UNESCO-a. Umjesto da bude primjer odgovornog upravljanja svjetskom kulturnom i prirodnom baštinom, zaliv se pretvara u ogromno gradilište, okruženo kamenolomima, sa sve intenzivnijom betonizacijom obale i trajnim narušavanjem prostora koji predstavlja jedno od najvrednijih prirodnih dobara Crne Gore.

Dakle, suština prijave je u tome što ona pokazuje da najveći problem nije nezakonita gradnja, već činjenica da institucije koje bi morale da štite javni interes često djeluju kao nijemi posmatrači. U ovom slučaju čak postoji osnov za sumnju da institucije svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinose da se nezakonitosti nastave. Time se obesmišljava cijeli sistem prostornog planiranja i zaštite životne sredine, ali i vladavina prava uopšte.

MONITOR: Da li imate bilo kakvu informaciju iz tužilaštva povodom prijave?

RADULOVIĆ: Nemam. Zapravo, nemam je ni za većinu drugih prijava koje sam podnio protiv funkcionera izvršne vlasti. Od kraja avgusta prošle godine podnio sam ukupno 15 krivičnih prijava protiv funkcionera Demokratske Crne Gore zbog sumnji u izvršenje više teških krivičnih djela, uz obimnu dokumentaciju i brojne dokaze, ali do danas nijesam obaviješten da je po bilo kojoj od njih preduzeta bilo kakva procesna radnja, iako sam to više puta tražio.

Takvo postupanje, ili preciznije rečeno izostanak postupanja, objektivno stvara utisak da postoji poseban oprez u tužilaštvu kada su predmet prijava nosioci izvršne vlasti. Tome dodatno doprinosi iskustvo iz prethodnih godina, koje pokazuje da se postupci protiv visokih funkcionera često pokreću tek kada oni izgube političku funkciju ili političku zaštitu. To nije obrazac koji doprinosi povjerenju građana u nezavisnost tužilaštva.

Ipak, želim da vjerujem da će tužilaštvo u konačnom postupiti isključivo u skladu sa zakonom, makar to bilo i sa određenom vremenskom distancom. Vladavina prava podrazumijeva da nijedna prijava ne bude odbačena ili ignorisana zbog političkog položaja lica na koje se odnosi, a činjenice i dokazi na kojima se zasniva ova prijava, ali i druge koje sam podnio, nalažu za početak bar ozbiljnu provjeru.

MONITOR: Imamo odluke Upravnog i Vrhovnog suda da u ovom slučaju plažu u Baošićima treba vratiti u prvobitno stanje. Kako to tumačite?

RADULOVIĆ: To smatram jednim od najboljih pokazatelja stvarnog odnosa izvršne vlasti prema pravnoj državi.

Nije dovoljno da sudovi donose zakonite odluke ako izvršna vlast smatra da ih može ignorisati. Pravosnažne i izvršne sudske presude predstavljaju obavezu za sve državne organe. Njihovo neizvršavanje nije samo administrativni problem, već ozbiljno podriva ustavni princip podjele vlasti i princip vladavine prava.

Kada država ne izvršava sopstvene presude, ona građanima šalje poruku da ni oni nijesu dužni da poštuju odluke institucija. Time se urušava pravna sigurnost i stvara utisak da pojedini organi izvršne vlasti sebe smatraju iznad zakona.

Istovremeno, ovakva praksa otvara i pitanje odgovornosti. Ako nema posljedica za ignorisanje izvršnih sudskih odluka, stvara se utisak da pojedini nosioci vlasti računaju da neće odgovarati upravo zato što vjeruju da imaju političku kontrolu nad ključnim institucijama sistema.

MONITOR: Ministarstvo unutrašnjih poslova napravilo je radikalan zaokret kada je u pitanju politika državljanstva, saopštio je ministar policije. Vidite li taj zaokret?

RADULOVIĆ: O pitanjima državljanstva, prebivališta i biračkog spiska mora se govoriti sa najvećim stepenom opreza, jer se radi o pravima koja neposredno utiču na demokratski poredak. Moja zabrinutost proizlazi iz načina na koji ista politička struktura već sprovodi takozvani veting u policiji. Ombudsman je već utvrdio ozbiljne povrede ljudskih prava u pojedinim predmetima. Policijski službenici i kandidati proglašavaju se bezbjednosno nepodobnim na osnovu operativnih podataka koje ne mogu vidjeti, osporiti, niti provjeriti pred sudom.

Istovremeno, svjedočimo brojnim slučajevima koje funkcioneri iste partije koriste za svoju političku promociju, a u kojima pojedini sudovi određuju pretrese upravo na osnovu operativnih informacija, nakon čega se ispostavi da tokom pretresa nije pronađen nijedan dokaz koji bi potvrdio njihovu tačnost. To pokazuje koliko ozbiljne posljedice mogu proizvesti neprovjerene informacije kada postanu osnov za ograničavanje ljudskih prava.

Ukoliko se isti model prenese na odlučivanje o prebivalištu ili državljanstvu, postoji ozbiljan rizik da će se otvoriti prostor za proizvoljnost i političke zloupotrebe. Kada vidimo na koji način se ponaša politička partija koja rukovodi bezbjednosnim sektorom, onda je gotovo i izvjesno da će i pitanja prebivališta i državljanstva „rješavati” na isti način, odnosno isključivo u partijskom i ličnom interesu. U demokratskoj državi nijedan građanin ne smije izgubiti statusno pravo, niti mu to pravo smije biti dovedeno u pitanje na osnovu tajnih i proizvoljnih procjena koje ne može osporiti pred nezavisnim sudom.

Ne treba zaboraviti da sljedeće godine predstoje redovni parlamentarni izbori. Upravo zato svako proširenje diskrecionih ovlašćenja u pitanjima prebivališta i državljanstva nosi ozbiljan rizik političkih zloupotreba, odnosno mogućnosti da se kroz administrativne postupke utiče na birački spisak tako što bi se stvarali uslovi da se jednom političkom subjektu obezbijedi dodatna izborna podrška, dok bi se politički protivnici oslabili brisanjem njihovih birača iz evidencija. U demokratskom društvu izborna pravila ne smiju postati sredstvo političkog inženjeringa, već moraju ostati garant slobodnog i ravnopravnog izbornog procesa.

MONITOR: Da li se zakoni sa „plavom zastavicom“, kako ih vlasti zovu, donose na prečac i bez šire rasprave i kakve to posljedice može imati?

RADULOVIĆ: Nažalost, da. Evropske integracije ne mogu biti opravdanje za zaobilaženje demokratske procedure. Naprotiv, evropski standardi podrazumijevaju kvalitetnu javnu raspravu, transparentnost i uključivanje stručne javnosti. Kada se zakoni usvajaju ubrzano, bez ozbiljne analize i bez uvažavanja stručnih primjedbi, povećava se rizik od neustavnih i neprimjenjivih rješenja, što kasnije proizvodi pravnu nesigurnost i veliki broj sudskih sporova. Brzina ne bi smjela da bude važnija od kvaliteta zakona.

MONITOR: Da li ima napretka u pravosuđu, i ako ga ima u čemu se on ogleda?

RADULOVIĆ: Napretka ima u pojedinim segmentima, posebno kada je riječ o većoj otvorenosti institucija i određenim rezultatima u pojedinim predmetima organizovanog kriminala. Međutim, ključni problem ostaje percepcija selektivnosti.

Vladavina prava se ne mjeri brojem konferencija za medije, niti brojem spektakularnih hapšenja koje političari koriste za neprimjerene promocije. Ona se mjeri time da li zakon jednako važi za svakoga, bez obzira na političku funkciju ili partijsku pripadnost. A upravo tu Crna Gora još nije napravila odlučujući iskorak.

MONITOR: Koji su problemi  najočigledniji?

RADULOVIĆ: Najveći problem je selektivna primjena zakona. Država ne može uvjerljivo govoriti o borbi protiv korupcije ako istovremeno postoje ozbiljne sumnje da pojedini predmeti ostaju bez institucionalne reakcije zbog političkog statusa prijavljenih lica. Govorili smo o ozbiljnim sumnjama u korupciju u oblasti uređenja prostora i zaštite životne sredine. Sjećamo se opravdanih kritika i brojnih krivičnih prijava podnešenih u vrijeme kada su tim resorom rukovodili funkcioneri DPS-a. Danas svjedočimo još ozbiljnijim kršenjima zakona, nelegalnoj gradnji i devastaciji životne sredine, ali institucionalne reakcije za sada nema. Zato je teško oteti se utisku da se zakon primjenjuje selektivno i zavisno od statusa i položaja prijavljenih lica.

Drugi veliki problem jeste sve učestalije ograničavanje osnovnih ljudskih prava na osnovu neprovjerenih operativnih podataka. To se vidi kroz bezbjednosne provjere, kroz brojne pretrese koje pojedini sudovi odobravaju, a nakon kojih se pokaže da informacije na kojima su zasnovani nijesu potvrđene nijednim dokazom.

Borba protiv kriminala ne smije biti izgovor za odustajanje od osnovnih pravnih standarda. Naprotiv, upravo u toj borbi država mora pokazati najveći stepen poštovanja ljudskih prava. Bojim se da danas svjedočimo tome da se pod izgovorom zaštite bezbjednosti ugrožavaju vrijednosti koje bezbjednosni sektor upravo treba da štiti.

Vladavina prava ne podrazumijeva samo efikasne institucije, već i institucije koje su nezavisne i ograničene zakonom. Bez te ravnoteže nema ni pravne države.

Na kraju, država nije pravna zato što njeni funkcioneri često govore o borbi protiv kriminala. Država postaje pravna tek onda kada jednako primjenjuje zakon prema investitoru, ministru, direktoru policije, policajcu i običnom građaninu i kada su ljudska prava djelotvorno zaštićena svima onako kako to propisuju Ustav i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Predrag NIKOLIĆ

Proces suočavanja s prošlošću i pozive na pravo na istinu o unutrašnjoj problematičnoj prošlosti i kršenjima ljudskih prava, aktuelna politička elita i stranačke strukture uglavnom doživljavaju kao svojevrsne „nagazne mine” koje se najčešće izbjegavaju zbog navodne bezrezervne posvećenosti evropskoj budućnosti

MONITOR: Povodom 13. jula ponovo ste aktuelizovali inicijativu, upućenu Vladi u aprilu ove godine, da se adekvatnije odredi i posveti prema trajnijoj memorijalizaciji i institucionalnom sjećanju na Milovana Đilasa. Između ostalog inicirali ste i podizanje Đilasovog spomenika u Podgorici, kao i  objavljivanje njegovih sabranih djela. Da li Vaša inicijativa ima odjeka u institucijama i javnosti? 

ZEKOVIĆ: Demokratska javnost Crne Gore postaje svjesna nasljeđa koje je ostalo iza Milovana Đilasa. Njene reakcije su pozitivne i ohrabrujuće. Uz dalju političku i vrijednosnu tranziciju, suočavanje s njegovim stvarnim uticajem u svijetu može da otvori i novu perspektivu našeg nacionalnog prepoznavanja i legitimisanja. Djela Milovana Đilasa su udžbenici na vodećim svjetskim univerzitetima. Demokratizacija sjećanja pomaže da značajno popuste višedecenijska osporavanja. Đilas se sve intenzivnije proučava. Crnogorskom društvu postaje jasno koliko je otpor prema njemu bio neosnovan i lažno projektovan od nedemokratskog režima. Širi se i akademski, intelektualni, aktivistički, medijski pa i politički milje koji je svjestan povezanosti Đilasovog disidenstva sa današnjim slobodama i kvalitetom demokratije i civilnog društva u najširem smislu. Osim što se zahtijeva uspostavljanje sjećanja na Đilasa, aktivno se istražuje i preispituje prostor njegovog osporavanja i nametnute, definisane, nepopularnosti.

Predložio sam Vladi Crne Gore okvir sjećanja na Milovana Đilasa, smatrajući ga i nužnim korakom dalje demokratizacije. Dijalog je pokrenut. Potpredsjednik Momo Koprivica je podržavajući prema toj inicijativi. Prepoznao je značaj Istorijskog instituta Crne Gore kao jedinstvene i otvorene naučne ustanove istorijskog, društvenog i humanističkog karaktera koja gotovo osam decenija vjerodostojno služi nauci, crnogorskom društvu i kvalitetu javnog pamćenja i sjećanja. Sa direktorom Istorijskog instituta dr Radenkom Šćekićem je razgovarano o mogućnostima i oblicima trajnije memorijalizacije. Ocijenjeno je da jugoslovenska i savremena crnogorska demokratija imaju svoju prošlost a Đilas je njen važan dio. Osim organizacionih pitanja, štampanja sabranih djela, razgovarano je i o mogućnosti da se na Istorijskom institutu osnuje centar ili odjeljenje koje bi nosilo njegovo ime a koje bi se Đilasom bavilo bez trunke idolopoklonstva.

MONITOR: Đilasovi dnevnici, uspomene savremenika, brojne knjige o ovom revolucionaru, književniku i prvom disidentu izdate su posljednjih godina u Srbiji. Koliko je Đilas prisutan u društvenom i političkom pamćenju u Crnoj Gori? 

ZEKOVIĆ:  Uspostavljanje odgovarajuće politike sjećanja prema Đilasu decenijama je u Crnoj Gori uglavnom zanemareno pitanje. Posebno njegovo ljudskopravaško nasljeđe koje sam pokušao reafirmisati kroz trinaestojulsko oglašavanje. Simpatije koje je imao na Zapadu jesu važne ali ne i presudne kod oblikovanja domaćeg sjećanja na Đilasa. Treba imati u vidu da su svi socijalistički disidenti u liberalnim demokratijama nailazili i na nekritički publicitet. Za nas su ključne njegove dobro razrađene poruke o ljudskim pravima. Ne samo one koje je definisao kao otvoreni kritičar jugoslovenske komunističke birokratije, već i tokom narodnooslobodilačke borbe (NOB) i kao vodeći partijski i državni fukcioner. Đilas se odmah po ratu zalaže za „faktičko učešće” manjina u vlasti što u potpunosti odgovara onom što danas poznajemo kao efikasno učešće pripadnika nacionalnih manjina u javnim poslovima i kulturnom, društvenom i ekonomskom životu – član 15 Okvirne konvencije Savjeta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina, usvojena 1995. godine.

Pažljiva analiza toka Osnivačkog kongresa Komunističke partije Srbije, maja 1945. godine, vodi osnovanom zaključku da je suštinski usmjerio pa i preokrenuo njegov tok. Otvoreno je govorio o politici istrebljenja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini zbog njihove muslimanske vjeroispovijesti koju je uspješno zaustavila i spriječila NOB predvođena Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ). Razotkrio je rasizam i namjere asimilacije u diskusijama brojnih članova KPJ. Nakon njegovog izlaganja dolazi do konstatovanja brojnih grešaka i priznanja najtežih kršenja ljudskih prava. To je i danas aktuelno i važno. Posebno ističem masovno pogubljenje regruta Albanaca i Bošnjaka sa Kosova u Baru, 1. aprila 1945. godine.

Institucionalno, u kulturološkom i političkom smislu, sjećanje na Đilasa naročito su „odmrznuli” pozorišna rediteljka Radmila Vojvodić i bivši gradonačelnik Podgorice prof. dr Ivan Vuković. Na tome im trebamo zahvaliti. Imenovanje ulice po Milovanu Đilasu u Podgorici predstavlja pozitivno nasljeđe Demokratske partije socijalista (DPS) Crne Gore i jedan od dobrih pravaca za definisanje njenog novog političkog identiteta i kapitala.

MONITOR: U decembru 2025. godine podnijeli ste Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) Crne Gore dopunu krivične prijave zbog zločina nad Albancima i Bošnjacima s Kosova u Baru u aprilu 1945. godine. O ovom, kao ni o brojnim drugim zločinima nije se pričalo, izazvali ste brojne reakcije? 

ZEKOVIĆ: Dio građanske i proevropske javnosti je podržavajući prema rasvjetljavanju svih zločina van Crne Gore ali, interesantno, ne i u samoj Crnoj Gori. U početku je nastala uzbuna i veliko ogorčenje tzv. suverenističke inteligencije i suverenističkih centara političke i šire moći. Masovno pogubljenje regruta u Baru je decenijama ignorisano ili marginalizovano. Sa aspekta ljudskih prava to znači da je postojala namjera i da je dopušteno uništavanje, „iskorijenjivanje” svih tragova i dokaza o mrtvima. Činjenično ukazivanje na poslijeratni zločin u Baru za koji su isključivo odgovorne partizanske jedinice, koje su ga pokušale prikriti spaljivanjem više stotina mrtvih tijela, nije bila poželjna aktivnost. Tvrdilo se da je odabran pogrešan trenutak, navodno pogibeljan po Crnu Goru kao i da su žrtve same izazvale svoju viktimizaciju. Etiketiranje, zbog drugačijeg mišljenja, išlo je i u pravcu da sam psihijatrijski slučaj a dovelo me je i u određenu vrstu izolacije. Uglavnom strah od istine i otpori se prevazilaze. Na snazi je zdrava i argumentovana rasprava. Bez politizacije, u okvirima nauke i ljudskih prava kako bi memorijalizacija bila inkluzivnija i uz što veće razumijevanje javnosti. Konsultativna tijela manjinskih naroda – Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori i Albanski nacionalni savjet daju stabilnost i ozbiljnost procesu suočavanja s prošlošću. Nažalost, reakcija i odnos lokalnih vlasti u Baru (DPS, SD, SDP, LP…) treba biti poboljšana i bojim se da je, trenutno, na nivou političke manipulacije. Rasvjetljavanje masovnog pogubljenja regruta u Baru i memorijalizacija tih žrtava na bilo koji način ne predstavlja umanjivanje nesporne i jedinstvene zasluge partizana u borbi protiv okupatora i izdajničkih pokreta. Specifičnosti vezano za masovno pogubljenje regruta u Baru postale su prilično jasnije nakon pisanja Monitora i odluke Željka Vujovića i novinara Jova Martinovića da autentičnu ljudsku priču, svjedočenje, Marka Vujovića učine javnim i na moj predlog ustupe nauci i politikama sjećanja na dalju obradu.

MONITOR: Ne samo pričom o zločinima u Baru, pokrenuli ste debatu o nevinim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata. Da li smo kao društvo spremni da se suočimo i sa tim zločinima, s obzirom na iskustvo suočavanja sa ’90-ima?

ZEKOVIĆ:  Za suočavanje s prošlošću u cjelini, u crnogorskom kontekstu i iskustvu, nikada nije pogodan trenutak. Međutim proces ne možemo odložiti niti usporiti do navodno povoljnijih prilika. Relativizovanje stvarnog stanja i činjenica je svakodnevno. To uključuje i potrebu određenih struktura da uvećavaju ili u potpunosti ignorišu žrtve komunizma. Pojedinci i interesne grupe sa pozicija političke ljevice i desnice djeluju i trude se da održe krajnje ispolitizovanu i polarizovanu  atmosferu u društvu. U našem se okruženju 1990-ih dogodio i genocid u Srebrenici, koji se i dalje na različite načine negira. Poricanje zločina se događa u kontinuitetu i prenosi se na nove generacije. Tako se stvara potencijal za nove zločine. Tome se svi skupa trebamo odlučno suprostaviti.

MONITOR: Kako gledate na političku i ideološku zloupotrebu zločina kako iz novije tako i starije prošlosti? 

ZEKOVIĆ: Proces suočavanja s prošlošću i pozive na pravo na istinu o unutrašnjoj problematičnoj prošlosti i kršenjima ljudskih prava, aktuelna politička elita i stranačke strukture uglavnom doživljavaju kao svojevrsne „nagazne mine” koje se najčešće izbjegavaju zbog navodne bezrezervne posvećenosti evropskoj budućnosti ili se, vrlo rado, podmeću političkom protivniku kada je to god moguće, zgodno i korisno. Tako neozbiljan pristup pogoduje revizionizmu i nastavku sveukupne neracionalnosti i ne doprinosi društvenoj koheziji.

Predrag NIKOLIĆ

Na valu desnog populizma ustaški pozdrav sad često čujemo i u Hrvatskom saboru. Nažalost, EU teško može biti korektiv, kad slične probleme imaju mnoge druge članice

MONITOR: Ponovno uvođenje ili obnavljanje vojnog roka u zemljama Regiona i stvaranje novih savezništava, objašnjava se na različite načine. Pozadina objašnjenja je gotovo uvijek rat u Ukrajini i nova geopolitička raspodjela moći. Kako gledate na ovu regionalnu dinamiku?

TERŠELIČ: Sa žaljenjem pratim ponovo uvođenje vojnog roka i dramatični rast ulaganja u oružje. Za te odluke vladajućih nisu tražili mišljenje građana. U javnosti obrazlažu kako su vezane uz ratove. Mada o tome ne govore, posve su u duhu domaćih autoritarnih trendova jačanja kontrole svih nezavisnih i angažiranih glasova.

Zveckanje oružjem u gotovo svim postjugoslavenskim zemljama ide ruku pod ruku s povećanjem policijske strogoće. U Hrvatskoj je nakon jesenjih nenasilnih prosvjeda s zajedničkim nazivom „Ujedinjeni protiv fašizma“ u Zagrebu, Puli, Rijeci, Zadru i drugim mjestima, na kojima je sudjelovalo više od deset tisuća ljudi, policija podigla prekršajnu prijavu protiv organizatorice zbog četiri transparenta, dokazujući optužni prijedlog citatima s desničarskih portala. Srećom tu vrstu dokaza sutkinja Općinskog prekršajnog suda uopće nije željela razmatrati. No zabrinjava što u Hrvatskoj – članici EU, maltretiraju organizatoricu mirnog okupljanja. I u Sloveniji, drugoj članici EU iz regije, ne ohrabruju prvi potezi ponovo imenovanog premijera, čiji je prošli mandat obilježila policijska represija.

Na razini prioriteta međunarodne politike težište nije na primjeni humanitarnog prava i privođenju okrivljenih za zločine u Izraelu, Palestini i Rusiji. Genocid u Gazi, ratovi u Ukrajini, Iranu, Sudanu i desetinama drugih zemalja se nastavljaju dok se najbogatije zemlje sve brže naoružavaju. Izgleda kako je varljiva sigurnost koju bi nam trebali donijeti novi ratni avioni važnija od spašavanja života. Izgradnja europskih obrambenih kapaciteta osjetit će se kroz smanjenje raspoloživih sredstava za sva druga područja od poljoprivrede, razvoja gospodarstva, zdravstva… Što je manje sredstava za obrazovanje, znanost i kulturu to više naša društva tonu u samoskrivljenu nezrelost. A što ćemo manje znati to će lakše biti manipulirati našim bijesom zbog urušavanja kvalitete života.

MONITOR: Poslije nedavnog napada na Vladimira Arsenijevića, došlo mu je puno podrške iz „okoline“ – više nego iz Srbije. Navodni povod za njegovo prebijanje je odavanje počasti žrtvama genocida u Srebrenici. Napadači su veoma mladi ljudi, terećeni su prekršajno – jer se zaključilo da u tom napadu nema krivičnog djela. Kako razumjeti postupak ovih mladića?

TERŠELIČ: Predsjednik Srbije i stranka na vlasti uspijevaju ljutnju mlade generacije nasilnika usmjeriti na one umjetnike, novinare, aktiviste i aktivistice kojima crtaju mete na čelo, optužujući ih za izdaju. Tako se s angažiranim ljudima obračunava i Putin i drugi autokrati. Kao društva smo omanuli u reformi obrazovanja, stvaranju boljih uvjeta za stvaralaštvo i suradnju, te promoviranju pozitivnih priča. Sve generacije razaraju frustracije. Posebno je bolno gledati kako politika mržnje utječe na mlade.

MONITOR: U Hrvatskoj već duže caruje „fenomen Tompson“. Kritikovali ste premijera Andreja Plenkovića što mu je išao na „poklonjenje“. Ni iz EU nije bilo ozbiljnijih primjedbi na tolerantnost – pa i podršku velikog dijela vlasti prema neoustaštvu koje promoviše ovaj pjevač. Da li je ovakav populizam opasan za budućnost društva u Hrvatskoj?

TERŠELIČ: Naravno da je opasan. Već imamo najdesniju vladu od osamostaljenja, u kojoj Domovinski pokret prednjači u isključivosti. Nastoje ugušiti ono malo želje za tolerancijom. Već se skoro zaboravilo kako smo prije petnaest godina imali društveni konsenzus o reformi obrazovanja. Kad je dovedena u pitanje, više od četrdeset tisuća građana 2016. izašlo je na ulice naših gradova s motom „Hrvatska može bolje“. Reforma nije provedena, što dio društva pozdravlja jer stavljaju tradiciju – a ne slobodu razmišljanja i stvaranja, u prvi plan. Mnogi su razočarani odselili u druge zemlje EU. Svi dnevno svjedočimo sve dubljoj društvenoj polarizaciji. Na valu desnog populizma ustaški pozdrav sad često čujemo i u Hrvatskom saboru. Nažalost, EU teško može biti korektiv kad slične probleme imaju mnoge druge članice.

MONITOR: U Srbiji nema inkriminišućeg djela za ratni zločin silovanja. Documenta je zajedno sa Centrom za žene žrtve rata „Rosa“, zatražila izmjenu Zakona za zaštitu žrtava seksualnog nasilja iz Domovinskog rata. Koliko je političko-nacionalni pogled na Domovinski rat i poziciju Hrvatske – kao napadnute od strane Srbije i SRJ, bio element koji je establišmente različito obavezivao na temu ratnog zločina silovanja?

TERŠELIČ: Vladajući nisu lako svladali prepreku u glavama i prihvatili pravo svih žrtava na reparacije. Baš zato je puno godina trebalo za usvajanje tog zakona. Otezali su s reguliranjem statusa i prava svih primarno, kako ne bi omogućili naknade preživjelima iz redova nacionalnih manjina, s druge strane rata. Tek su 2015. godine zakonski regulirana prava žrtava silovanja. Nakon višedesetljetnih zahtjeva stradalih, konačno je 2021. usvojen i zakon o pravima civilnih žrtava, kojim su definirana prava članova obitelji ubijenih i nestalih, kao i prava nekadašnjih logoraša. Nakon višegodišnje primjene tražimo procjenu učinaka i izmjene oba zakona, kako ne bi najranjivije dovodili u neravnopravan položaj.

MONITOR: Organizacija Documenta je ukazala na problem nekažnjivosti hrvatskih vojnih i policijskih snaga u vezi sa civilnim žrtvama VRA Bljesak. Tvrdili ste da u hrvatskim institucijama postoji „zavjera ćutanja“. Postoje li, i dalje, „nedodirljive“ teme, za hrvatsko pravosuđe?

TERŠELIČ: Zavjera šutnje među počiniteljima i svjedocima zločina se poput virusa širi i na policiju i državno odvjetništvo. Kako drugačije objasniti da za zločine nad civilnim žrtvama u VRA Bljesak do sada nije podignuta niti jedna optužnica? Što reći za odugovlačenje s podizanjem optužnice protiv odgovornih za mučenje i stradanje ratnih zarobljenika nikšičko-šavničke grupe u splitskoj Lori? Skupa s Akcijom za ljudska prava iz Podgorice već godinama tražimo od Županijskog državnog odvjetništva u Splitu podizanje optužnice. Ovdje spominjem samo dvije grupe zločina koji još nisu procesuirani u Republici Hrvatskoj. U situaciji u kojoj žrtve koje su preživjele i počinitelji ratnih zločina traže pravdu širom postjugoslavenskih zemalja i svijeta, bez dostatne političke potpore procesima istraživanja i optuživanja počinitelja ratnih zločina, uz učestalo javno negiranje ili umanjivanja počinjenih zločina od pripadnika „svojih“ postrojbi, iskrivljavanja povijesnih i sudski utvrđenih činjenica, trebamo učinkovitiji rad pravosuđa.

MONITOR: Na više ratišta u svijetu gomilaju se zločini i optužbe za genocid. Pokrenuti su postupci Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Borbi protiv ovog suda, posvetio se i državni sekretar SAD Mark Rubio. Ima li ICC pravosudnu i političku moć da se odupre ovom napadu?

TERŠELIČ: Institucije poput Međunarodnog kaznenog suda i Ujedinjenih naroda pod sve su većim pritiskom. Sud se mora i može oduprijeti uz podršku zemalja članica koje su potpisale i ratificirale Statut i svih koji vjeruju u pravdu. Kao što se opiru naši napadani kolege koji ustaju za obranu dostojanstva i prava svakoga. Nekad smo kratkovido vjerovali kako će svijet stalno napredovati prema humanizaciji. Sad znamo da se za očuvanje i širenje prostora slobode trebamo boriti riječima i djelima. Svaki je korak prema pravdi važan. Valja nam koračati.

Politike Srba u Hrvatskoj, koju personalizuje Milorad Pupovac, je uključivost i tolerancija

MONITOR: Kako ocjenjuete politiku Srba u Hrvatskoj – da li je ona slična, ili nije, politici manjinskih zajednica u drugim ex- yu državama?

TERŠELIČ: Možda su najvažnije karakteristike politike Srba u Hrvatskoj, koju personalizira Milorad Pupovac, uključivost i tolerancija. Komemorativne prakse polaganja cvijeta za sve žrtve rata i u mjestima najvećih stradanja Hrvata, u Vukovaru i Škabrnji, mogu biti primjer svima. Nažalost, u vrijeme ove vlade Srbi više nisu dobrodošli na tim mjestima stradanja. Željela BIH podcrtati, kako je tjednik „Novosti“, glasilo srpske nacionalne manjine, postao jedan on najznačajnijih časopisa u Hrvatskoj. Nacionalisti na vlasti mu zamjeraju što pokriva sve značajne teme, a ne samo kulturne manifestacije manjine, tražeći daljnje smanjivanje njihova proračuna. I televizija srpske nacionalne manjine VIDA TV pokriva teme relevantne za sve. Ne znam dovoljno o politikama u različitim zemljama. Smatram kako je put definiran usvajanjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i kasnijim razvojem operativnih programa nacionalnih manjina Vlade RH, putem kojih su osigurana miljunska sredstva, bio dobar. Time nije riješen problem isključivosti i govora mržnje, ali su stvorene bar neke pretpostavke za uvažavanje ljudi, bez obzira na njihovu pripadnost.

Najgore isključive poruke se šire preko govornica ključnih demokratskih institucija

MONITOR: Kako vidite sadašnji odnos političkih i ideoloških snaga u Hrvatskoj?

TERŠELIČ: Zeleno lijeva politička platforma Možemo! osnovana 2019. do sada je postigla značajne uspjehe. Vladaju u drugom mandatu u Zagrebu i Pazinu. Njihove zastupnice imaju zapažena obraćanja u Saboru i Europskom parlamentu. No, ako žele pobjedu na parlamentarnim izborima 2028, u već najavljenoj koaliciji sa SDP-om, trebat će puno više terenskog rada. Ohrabruje što posljednjih mjeseci više rade lokalno. Podrška u mjestima gdje je većina glasala za HDZ i njihove partnere – usprkos njihovim bezbrojnim koruptivnim aferama, mogla bi biti presudna. Na oporbene nastupe i rast glasova u anketama, dosta nervozno reagira i HDZ. Promjenu vlasti na parlamentarnim izborima otežava slaba izborna izlaznost, te polarizacija koju prati poluinformiranost, zavisnost javnih medija o vladajućoj stranci, te demonizacija političkih protivnika. Situaciju pogoršava što je odlukom HDZ-a o uključivanju Domovinskog pokreta u vladu uklonjen cordon sanitaire. Gotovo je onemogućen razvoj zdrave konzervativne desnice, čiji glavni program ne bi bio širenje mržnje. Najgore isključive poruke sada se skoro neometano šire preko govornica ključnih demokratskih institucija. Nadovezuju se na nove i stare teorije zavjere. Zapanjuje koliko političara iznova iz ormara izvlaći strepnju od komunizma, od migranata, od povratka Jugoslavije itd. i crta mete na prikladne neprijatelje. Taj pogubni koktel nagriza temelje demokracije u cijelom nizu zemalja širom svijeta. Zato trebamo povezivanje progresivnih snaga posvećenih tranziciji od manje prema više demokracije. Skupa možemo stvarati odgovore na poruke širitelja straha i razvijati strategije otpora.

Nastasja RADOVIĆ