Obilježavanje 150. godišnjice bitke na Vučjem dolu poslužilo je, pod komandom Porfirija Perića, za još jedan atak na Crnu Goru, Crnogorce i sve one koji svoju prošlost, sadašnjost i budućnost ne vide u srpskom svetu

Sto pedeseta godišnjica bitke na Vučjem dolu (28. jul 1876) dala je povoda za ponovnu demonstraciju velikosprskog hegemonizma. Očekivano, na čelu parade našali su se Srpska pravoslavna crkva i njen Patrijarh Porfirije Parić. Dok su se civilni promoteri projekta srpskog sveta, sa funkcijama i bez njih, trudili da pomognu, kako i koliko umiju.

A sve ne bi li, svi oni skupa, sačuvali plamen projekta velike Srbije i sprali gorak ukus poraza nakon 21. maja i 13. jula, odnosno, proslava Dana nezavisnosti i Dana državnosti Crne Gore. Tokom kojih su mnogoborojni građani pokazali privrženost svojoj zemlji i sposobnost da prepoznaju i razdvoje laž i istinu, mržnju od ljubavi. Svrstavajući se na stranu koja nudi zajedničku, evropsku budućnost građanima, bez obzira na njihove nacionalne i vjerske razlike, te politička ili bilo koja druga opredjeljenja.

Obilježavanje jubilarne godišnjice bitke počelo je saopštenjem SPC prema kome je „pobjeda na Vučjem dolu u istoriji srpskog naroda ostala zapisana zlatnim slovima kao jedan od najsvetlijih primjera zajedništva i odanosti…”.

Predsjednik Jakov Milatović je na Vučji do došao sa bitno drugačijim porukama.  „Danas odajemo počast junacima koji su prije 150 godina izvojevali jednu od najvećih pobjeda u crnogorskoj istoriji”, poručio je dok je, u društvu ministra odbrane Dragana Krapovića, polagao vijenac na spomen obilježju nekadašnjeg poprišta. Predsjednik je podsjetio kako je ta pobjeda snažno odjeknula Evropom i učvrstila put Crne Gore ka međunarodnom priznanju. Milatović je poručio da nasljeđe junaka sa Vučjeg dola obavezuje današnje generacije da Crnu Goru čuvaju u slozi, odgovorno je uređuju i vode putem razvoja i evropske budućnosti.

Onda je krenula druga vrsta interpretacija istog događaja od prije 150 godina. U kojoj, izgledalo je, Vučji do sa svojim junacima i žrtvama, suštinski nevažan ukoliko se ne može dovesti u poželjan ideološki koncept retuširane prošlosti i svesrpske budućnosti.

Počelo je, odmah po dolasku Porfirija i svite u Crnu Goru. „Mi pokazujemo i potvrđujemo da prevazilazimo svaku vrstu podjela, svaku granicu i datu biološku, ali i onu koja je stvorena našom pogrešnom voljom i našim pogrešnim izborima”, nije izdržao Porfirije Perić da građanima Crne Gore još jednom ne zamjeri za odluku da, nakon raspada SFR Jugoslavije, svoju sudbinu preuzmu u vlastite ruke.

To je bio uvod. „Povodom godišnjice slavne Bitke, njegova svetost Patrijarh srpski g. Porfirije načalstvovao je danas, na praznik Svetog Atinogena, Svetom liturgijom u hramu posvećenom tom sveštenomučeniku i velikom ugodniku Božjem na mjestu gdje su prije tačno 150 godina srpski junaci izvojevali veliku pobjedu nad mnogobrojnijom turskom vojskom”, otkriva provučićesvski portal borba.me svima koji su do skora vjerovali kako su se na Vučjem dolu sukobile snage Otomanskog carstva sa vojskom Knjaževine Crne Gore, potpomognutom ustaničkim odredima iz Hercegovine. A prema brojnim istorijskim izvorima, i dobrovoljcima iz Boke Kotorske, Dalmacije, Rusije, Italije…

Porfirije Perić ide još dalje od borba.me, pa veli kako je svih, otprilike, 14.000 boraca sa pobjedničke strane, nosilo isto ime. Rastko Nemanjić. Pošto su, eto, svi bili Srbi.

„I pravoslavni Srbin u Americi, i pravoslavni Srbin bilo gdje u Evropi, i bilo gdje da se nalazi, svuda ima jedno te isto ime i prezime. Označen krstom Hristovim i znakom Njegovim, ime i prezime svakoga od nas jeste Sveti Sava, jeste Rastko Nemanjić”, besjedio je svoju istinu čovjek nedavno, u Sloveniji, drugostepeno osuđen zbog kažnjavanja podređenog sveštenika koji je odbio naređenje da lažno svjedoči u finansijskom sporu.

Ono što je započeo srdeći se zbog postojanja Crne Gore, Porfirije Perić je završio još jednom negirajući crnogorsku naciju. „Na tom mjestu našli su se, rame uz rame, Srbi iz različitih plemena i bratstava – Crnogorci, Brđani i Hercegovci, djeca iste svetosavske vjere i nasljednici svetolazarevskog predanja…”.

Svašta basta promoterima srpskog sveta. Pa i to da jedan narod i državu (pre)poznate, pored ostalog, po viševjekovnoj plemenskoj organizaciji društvenog života, svedu na – komšijsko pleme. To nije neznanje, već svjesno nasilje nad činjenicama, Vučićevog ministra velikosrpskih poslova u svešteničkoj odori. Koji, za negiranje crnogorskog identitea koristi istorijske momente koji su nepobitan dokaz crnogorske osobitosti i samostalnosti.

Na čitaocu/slušaocu je da se opredijeli: da li je na Vučjem dolu 1876. Vojska Knjaževine Crne Gore, zahvaljujući svojoj hrabrosti i vojnoj strategiji tadašnjeg knjaza a budućeg kralja Nikole Petrovića, izvojevala jednu od najvećih ratnih pobjeda, ili su Svetosavci vodili vjerski rat protiv demonskih sila, sveteći Kosovski boj. I najavljujući poraz DPS na izborima 2020. godine.

S Porfirijem glas je udvojio istoričar dr Aleksandar Stamatović, profesor Univerziteta Crne Gore. „Bitka na Vučjem dolu nije bila samo jedna od najvećih pobjeda nad Osmanskim carstvom, već bitka srpskog integralizma, u kojoj su Crnogorci, Hercegovci i Brđani nastupali kao dijelovi jednog naroda i jedne vojske”, poručio je Stamatović a prenijela beogradska Politika sa akademije pred hramom u Nikšiću.

„Boj na Vučjem dolu bio je nesumnjivo osveta Kosova”, nastavio je Stamatović uz simboličan poziv Jovici Zirojeviću, alaj-barjaktaru hercegovačkih ustanika u vrijeme bitke na Vučjem dolu, da vidi kako se i koliko u savremenoj Crnoj Gori „radi i priča protiv Srbije i protiv svega onoga što je srpsko”. Za kraj svog izlaganja, on se obratio prisutnim Hercegovcima koji su došli na svečanost, poručujući im da u Nikšiću nijesu došli ni na tuđu zemlju ni u susjedstvo. „Potomci vučedolskih ratnika, ovo je zemlja hercega Šćepana do manastira Ostroga. Ovo nije zemlja Dukljanija”. Povodom iznijetih tvrdnji nijesu se oglašavali sa Univerziteta Crne Gore. Ni iz Tužilaštva.

Samo je Opština Nikšić, u reagovanju upućenom Politici, precizirala: “Institucionalno, Opština Nikšić je u potpunosti stajala uz Eparhiju i bila joj na usluzi u pripremi samog događaja, a predstavnici Opštine su apsolutno poštovali protokol organizatora, ne tražeći bilo kakve izmjene. Jedino što smo tražili jeste da protokol dobijemo unaprijed. S tim u vezi, moramo naglasiti da je jedini segment koji se nije nalazio u protokolu (čiju smo konačnu verziju dobili sat vremena prije početka) bio govor profesora Aleksandra Stamatovića.”

Tezu po kojoj je bitka na Vučjem dolu bila početak borbe protiv Mila Đukanovića i njegovog DPS-a elaborirao je predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

„I 2020. godine srpski narod u Crnoj Gori i vjernici Srpske pravoslavne crkve imali su preobraženi Vučji do koji je bio duhovnog tipa i gdje smo opet odnijeli veličanstvenu pobjedu“, kazao je Kovačević naglašavajući kako prisustvo patrijarha SPC Porfirija pokazuje kako „naš narod još uvijek stoji pod istom kapom“.

Priču je zaokružio Milorad Dodik, nekadašnji predsjednik BiH entiteta Republike Srpske. Svojatajući i on Vučedolsku bitku kao dio istorije srpskog naroda, Dodik je ceremoniji dao jasan politički kontekst: „Mi smo se uporno borili za našu slobodu i danas se borimo za našu nezavisnost. Mi smo jedan nacionalni duhovni prostor i ne može niko to oteti. Želimo da se integrišemo što je moguće više…“

Sve to je davna, prepoznata i i, očigledno, nezavršena priča. Zlokobna i opasna.

„Onda kad više ne može da osvaja teritorije, velikodržavni projekat osvaja sjećanje. Kad ostane bez tenkova, oblači mantiju. Kada izgubi ratove, seli se u hramove, akademije, školske programe, spomenike i državne institucije”, piše režiser Danilo Marunović. „Nekada kiklopski i destruktivan, velikosrpski projekat danas jeste vojno i politički poražen. Ali nije ideološki razoružan. Njegovi posljednji trzaji zato nijesu bezopasni. Naprotiv, poražene ideologije često postaju najagresivnije upravo onda kada pokušavaju da izbjegnu konačno suočavanje sa posljedicama svojih djela.”

Red je tu još nešto primijetiti. Za razliku od svog partijskog sljedbenika Marka Kovačevića, Andrija Mandić je izbjegao mogućnost da uzme direktno učešće u ovom talasu posrbljavanja istorije Crne Gore. Doduše, Kovačević je imao obavezu više, pošto je nikšićki ogranak NSD neki dan odbio da se izjašnjava o putujućoj inicijativi Milana Kneževića za otpriznavanje Kosova.

To se nekima nije dopalo. Naprotiv, ojačalo je sumnje da Mandić i njegova partija imaju rezervni plan, koji ne podrazumijeva da će na svaki mig vlasti iz Beograda destabilizovati Crnu Goru. To je u srpskom svetu ravno najvećoj izdaji.

Milan Knežević je svoju bitku nastavio u parlamentu. U fokusu njegovog gnjeva su – susjedi. „Dogovorili smo se sa Hrvatima oko broda Jadran. Naravno, niko od vas to ne zna ali znate da sam bio predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu i da imam vrlo pouzdane informacije. A te su informacije od ove suprotne strane, susjedne, koja mi ne dozvoljava da uđem. Dogovor je sledeći: mi Hrvatima vraćamo brod Jadran. Brod Jadran će ploviti pod hrvatskom zastavom i biće u luci u Splitu. Povremeno, moći ćemo mi da ga koristimo kao trenažni brod. Ne znam šta to znači, možda će da nam ga pozajmljuju da švercujemo drogu, ali onda da promijenimo zastavu da ne napravimo problem Hrvatima“, naveo je Knežević. Uz konstataciju: “Suštinski, Crna Gora postaje protektorat Hrvatske”.

Iz Vlade su demantovali Kneževićeve tvrdnje o dogovoru u vezi broda Jadran. No sve veći politički rascjep u nekadašnjem DF-u teško je prikirti. I ovog puta linija razdvajanja je pitanje šta je kome bliže: Crna Gora ili Porfirijev i Vučićev svesrpski svet. Zato ovonedjeljni politički performansi između Nikšića i Bileće ima i jasan ovovremeni politički kontekst. U međusobnom razračunavanju Mandiću i Kneževiću trebaće saveznici. Ko će ih gdje tražiti (naći), moglo bi odrediti i konačan ishod. A nije svejedno.

Zoran RADULOVIĆ      

Država obećava UNESCO-u da će plaža u Baošićima biti vraćena u prvobitno stanje, a to se i pored sudskih odluka ne dešava. U pozadini, uz nove dozvole, radovi na megahotelu se privode kraju. Jedino što je izvjesno je da će vlasnik Carina Čedo Popović tužiti iste one koji su mu izdali dozvole zbog izmakle dobiti i dovođenja u zabludu

Rok o vraćanju plaže u Baošićima, koju je nasula kompanija Carine koja gradi megahotel u ovom malom primorskom mjestu, istekao je 17. jula i nije ispoštovan. Preko 8.000 kvadrata nasute plaže sada služi kao parking, a po najavama iz kompanije trebalo je već da primi prve turiste u jednom od najvećih hotela na našoj obali, na kojem se izvode završni radovi.

Carine su, zahvaljujući državnim i lokalnim vlastima, dobile skoro sve dozvole i nesmetano gradile hotel i nasipali plažu. Dio javnosti je oštro reagovao zbog devastacije obale i hotela koji se baš i ne uklapa u zaštićeni predio pod UNESCO zaštitom. Hotel bi, kako je najavljivao vlasnik Carina Čedomir Popović i bio otvoren tokom ove sezone, da se nije umješala Uprava za zaštitu kulturnih dobara.

Uprava je u maju dala kompaniji Carine rok od dva mjeseca da se plaža vrati u prvobitno stanje. Kompanija je tražila odlaganje ove odluke, a Upravni sud je to odbio. Nakon toga i Vrhovni sud donosi odluku kojom se odbija žalba Carina o odlaganju vraćanja plaže u prvobitno stanje i potvrđuje odluka Upravnog suda.

Kako Carine plažu u propisanom roku nijesu vratile kao što je bila,  Uprava za zaštitu kulturnih dobara im je izrekla maksimalnu kaznu od 5.000 eura, uz najavu da će država vratiti plažu u prvobitno stanje.

Država, tačnije većina institucija, je do sada dala sve od sebe da se hotel i plaža završe.

Početkom godine Sekretarijat za urbanizam Opštine Herceg Novi izdao je dozvolu koja je omogućila devastaciju mora i obale u Baošićima, a u februaru ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović je na sjednici nacionalne Komisije za UNESCO saopštio da je od „nadležne inspekcije tražio da se provjeri građevinska dozvola”, te da je „utvrđeno da je ona ispravna”. Saglasnost je dobijena i od Agencije za zaštitu prirode Crne Gore (EPA), koja je ocijenila da za enormno proširenje nije potrebno izraditi Elaborat o procjeni uticaja na životnu sredinu.

„Kompanija Carine, radove na uređenju kupališta u Baošićima izvodila je isključivo na osnovu građevinske dozvole Sekretarijata za urbanizam i građevinsku inspekciju Opštine Herceg Novi i kategorično tvrdimo da nijedna aktivnost nije preduzeta mimo pomenute dozvole, što je potvrđeno zapisnicima nadležne građevinske inspekcije“, kazali su za  Carina.

Slično je i sa hotelom, koji je skoro završen iako je Urbanističko- građevinska inspekcija još u oktobru 2024. donijela rješenje o zabrani gradnje na više parcela na kojima se prostiru objekti hotela. Zabrana gradnje, odluke inspekcije, pa ukidanje istih od strane Radunovićevog ministarstva, ono su što je pratilo sagu o izgradnji hotela u Baošićima.

I pored skandala u javnosti oko plaže i hotela, Opština Herceg Novi, na čijem čelu je Stevan Katić, donijela je odluku kojom se kompaniji Carine omogućava izbođenje radova na hotelu i tokom turističke sezone. Kako je od 15. juna do 15. septembra na snazi Odluka o zabrani izvođenja građevinskih radova u ljetnjem periodu u prvoj zoni – 300 metara vazdušne linije od obale, ovakva odluka se može donijeti samo za projekte od značaja za Opštinu i državu. Tako je nastavak gradnje hotela u Baošićima rangiran kao završetak radova na školi, vrtiću i vodovodnoj mreži u Opštini Herceg Novi.

Da Popović ima dobre konekcije sa vlastima bilo je jasno i kada je u Skupštini Crne Gore tokom rasprave o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, poslanica Demokrata Zdenka Popović uputila javni apel Upravi za zaštitu kulrutnih dobara da ne obilaze objekte sa građevinskom dozvolom u završnoj fazi izgradnje i da im ne prijete zaustavljanjem projekta.

Ipak, krajem marta policija je uhapsila  Popovića i sekretara za urbanizam Opštine Herceg Novi Vladislava Velaša zbog sumnji u nelegalnu gradnju i zloupotrebu složbenog položaja, dok je podnijeta i krivična prijava protiv Carina. Iz Uprave policije su nakon hapšenja saopštili da sumnjaju da je Popović gradio rizorte u Kumboru, Đenovićima i Baošićima, i uređivao tamošnju plažu, suprotno zabrani građenja i bez potrebne propisane tehničke dokumentacije, dok su na više objekata prekoračeni dozvoljeni gabariti i spratnost. Popović je bio u pritvoru do kraja aprila, a Velaš je nakon saslušanja pušten da se brani sa slobode. Sredinom juna Velaš je izabran za potpredsjednika Opštine Herceg Novi.

U međuvremenu, uključio se i premijer Milojko Spajić, koji je i predsjednik Nacionalne komisije za UNESCO, naloživši da se podnesu krivične prijave zbog radova u Baošićima. Spajić je upozorio da se nasipanje mora u Baošićima mora pod hitno zaustaviti, jer veoma negativno utiče na očuvanje statusa dijela Bokokotorskog zaliva na listi svjetske prirodne i kulturne baštine pod patronatom UNESCO-a.

A UNESCO je problem Baošića uvrstio u svoj dokumenat pred  48. sjednicu Komiteta za svjetsku baštinu. „Kao odgovor na informacije trećih strana dostavljene 27. februara 2026. godine o neovlašćenim aktivnostima u Baošićima (katastarske parcele 771, 772, 773/1 i 774 KO), država članica je obavijestila Centar za svjetsku baštinu da je donijeta formalna odluka o obustavi radova i vraćanju lokaliteta u prethodno stanje. Pokrenuti su pravni mehanizmi radi ublažavanja mogućih negativnih uticaja na izuzetnu univerzalnu vrijednost (OUV) dobra“, navodi se u Nacrtu izvještaja UNESCO-a. Radilo se o odgovoru i obećanju Crne Gore koje za sada nije ispunjeno.

Iz kompanije Carine u žalbama sudovima navode „izmaklu korist i štetu mjerenu iznosom koji prelazi sedam miliona eura, ne računajući reputacionu štetu i negativne posljedice po turoperatore, turiste, zaposlene i javni interes“.

Vlasnik Carina Popović je nakon odluke Upravnog i Vrhovnog suda izjavio da poštuju odluke sudova, te da će iscrpiti sve domaće sudske instance, a nakon toga pravdu potražiti i kod međunarodnih sudova.

Advokat Veselin Radulović je podnio krivičnu prijavu SDT-u u kojoj se detaljno problematizuje postupanje državnih i lokalnih institucija u slučaju gradnje hotelskog kompleksa kompanije Carine u Baošićima. U prijavi se tvrdi da su postojali politički i institucionalni pritisci na nadležne organe sa ciljem da se investitoru omogući nastavak radova uprkos brojnim upozorenjima, zabranama i činjenici da se zahvat izvodi unutar zaštićenog područja UNESCO baštine.

Prijavom su, pored ostalih, obuhvaćeni funkcioneri Demokratske Crne Gore, predsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić, poslanica Zdenka Popović, vlasnik kompanije Carine Čedomir Popović, nekadašnji vršilac dužnosti glavnog državnog arhitekte Siniša Minić i više za sada nepoznatih službenika i funkcionera lokalne i državne uprave.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) formiralo je predmet povodom gradnje hotelskog kompleksa i nasipanja plaže u Baošićima. Od Uprave za zaštitu kulturnih dobara zatražilo je kompletnu dokumentaciju o inspekcijskim nadzorima, utvrđenim nepravilnostima i preduzetim mjerama. Tužilaštvo provjerava navode iz podnijete krivične prijave o mogućim političkim i partijskim pritiscima radi nepostupanja nadležnih organa po zakonu.

Očigledno postupanje državnih organa po nekim drugim pravilima dovelo je do pat pozicije u kojoj država obećava UNESCO da će plaža biti vraćena u prvobitno stanje, a to se i pored sudskih odluka ne dešava. A u pozadini, uz nove dozvole, radovi na megahotelu se privode kraju. Jedino što je izvjesno je da će Popović tužiti iste one koji su mu izdali dozvole zbog izmakle dobiti i dovođenja u zabludu.

Predrag NIKOLIĆ

Pražnjenje sela, klimatske promjene i sve veća zavisnost od uvoza hrane nijesu odvojeni problemi. To je jedna ista priča o budućnosti Crne Gore.

Pišem kao čovjek koji je više od četiri decenije proveo u poljoprivredi. Kao poljoprivrednik, preživio sam suše, poplave, požare, snjegolome i oluje.  Ali nikada nijesam bio zabrinutiji za budućnost crnogorskog sela i domaće poljoprivrede nego danas.

Nedavno objavljeni podaci Monstata morali bi zabrinuti svakoga kome je stalo do ove zemlje. Crna Gora danas ima 74 naselja bez ijednog stanovnika, dok u još 304 naselja živi deset ili manje ljudi. U najvećem broju tih sela ostala su uglavnom staračka domaćinstva. Ti brojevi nijesu samo statistika. Oni predstavljaju tihu promjenu koja traje decenijama. Kada nestaje selo, ne nestaje samo nekoliko kuća na geografskoj karti.  Nestaju ljudi koji obrađuju zemlju, čuvaju stoku, održavaju prostor i prenose znanje koje se stiče generacijama.

Demografsko pražnjenje sela nije jedina prijetnja. Na preostalu domaću poljoprivrednu proizvodnju sve snažnije utiču klimatske promjene – sve duže suše, razorne poplave, požari, kasni proljećni mrazevi i sve češće oluje sa gradom. Istovremeno, dok sela ostaju bez ljudi, a proizvodnja postaje sve neizvjesnija, Crna Gora svake godine izdvaja ogroman novac za uvoz hrane. Zato pražnjenje sela, klimatski rizici i rastuća zavisnost od uvoza nijesu tri odvojene vijesti. To su tri lica iste krize – krize sposobnosti Crne Gore da proizvodi hranu.

Poljoprivreda nije samo proizvodnja hrane, nego politika očuvanja domaćina, ruralnog prostora, ekonomije i slobode jedne države. Ne gubimo samo stanovništvo na selu. Gubimo ljude koji proizvode hranu, sigurnost da će proizvodnja opstati i novac kojim svake godine plaćamo tuđu proizvodnju. To više nije samo pitanje poljoprivrede, nego budućnosti države. Milijarda eura za tuđu hranu.

Dok se naša sela gase, Crna Gora se sve više oslanja na hranu proizvedenu na tuđim njivama, voćnjacima i farmama. Ogroman novac koji izdvajamo za uvoz hrane  pokazuje koliko smo postali zavisni od proizvodnje drugih država, međunarodnih trgovačkih lanaca i tržišnih poremećaja na koje gotovo da nemamo nikakav uticaj. Teško je objasniti kako zemlja koja raspolaže izuzetnim vodnim bogatstvom, obradivim zemljištem, pašnjacima i čak tri klimatske zone može dozvoliti da njena prehrambena sigurnost u tolikoj mjeri zavisi od drugih.

Naravno, nijedna država ne proizvodi sve što troši. Uvoz će uvijek biti dio savremene ekonomije i Crna Gora ne treba da teži ekonomskoj izolaciji. Ali postoji ogromna razlika između normalne trgovinske razmjene i opasne zavisnosti od uvoza osnovnih životnih namirnica. Svaki kamion hrane koji uđe u Crnu Goru nije problem sam po sebi. Problem nastaje kada iz naše zemlje istovremeno izlazi novac, dok iz naših sela odlaze ljudi koji su tu hranu mogli proizvesti. Nepogoda prođe, ali ko će ponovo da uzore?

Prethodnih dana ledene kugle grada za svega nekoliko minuta uništile su mjesece rada poljoprivrednika u Bjelopavlićima, Lješkopolju i Zetskoj ravnici. Stradali su kukuruz, stočna hrana, povrće, voće i vinogradi. Jedni su izgubili hranu za stoku. Drugi ovogodišnji rod. Mnogi desetine hiljada eura prihoda. Za većinu građana to je bila samo vijest. Za mene nije. Jer najveća opasnost nijesu ni grad, ni suša, ni poplava, ni bolesti biljaka i životinja. Poljoprivreda je oduvijek živjela sa rizikom. Problem je što danas te rizike dočekuju sela u kojima više nema dovoljno radno sposobnih ljudi da poslije štete ponovo ustanu, obnove proizvodnju i nastave dalje. Bez ljudi nema sela. Bez sela nema domaće proizvodnje hrane.

Zaboravljamo i jednu jednostavnu činjenicu. Nema dugoročne sigurnosti ni za grad ako selo propadne. Kada selo oslabi, njegov ceh prije ili kasnije plaćaju svi građani – kroz skuplju hranu, veći uvoz, prazniji prostor, izgubljena radna mjesta i sve veću zavisnost države.

Najveća šteta nastaje kada domaćin izgubi volju da se bavi poljoprivredom. Među poljoprivrednicima sve češće čujem rečenicu koja me iskreno plaši: „Gubim volju da se više bavim poljoprivredom.” To je, po mom dubokom uvjerenju, najveći gubitak koji jedna država može doživjeti u svom agraru. Nije najveća šteta kada propadne jedan urod, berba ili jedna proizvodna sezona. Najveća šteta nastaje onda kada domaćin izgubi volju da ponovo sije, sadi i dalje proizvodi. Još je veća kada iza njega nema nasljednika koji će nastaviti ono što je porodica stvarala generacijama.

Tada ne gubimo samo jednog proizvođača. Gubimo čovjeka koji poznaje svaki pedalj svoje zemlje, biološke potrebe svoje farme, vremenske cikluse i iskustvo koje se ne može kupiti niti naučiti iz udžbenika. Zato godinama ponavljam jednu jednostavnu istinu – država ne smije da spašava samo rod i proizvodnju. Mora da sačuva domaćina. Ako izgubimo domaćina, uzalud  svi fondovi, strategije i programi, jer više neće imati ko da ih sprovede.

Često čujemo da mladi neće da ostanu na selu. Ali krajnje je vrijeme da kao društvo postavimo mnogo važnije pitanje: Jesmo li im dali razlog da ostanu?

Nijedan mlad čovjek neće ostati na selu ako od svog rada ne može pristojno da živi. Zato agrarna politika više ne smije biti prvenstveno socijalna politika. Njena osnovna misija mora biti da omogući da poljoprivreda postane sigurna, profitabilna, tehnološki savremena i društveno cijenjena djelatnost. Samo takva poljoprivreda može zadržati mlade na selu, vratiti dio onih koji su otišli i privući novu generaciju obrazovanih proizvođača.

Nekada je najveća briga poljoprivrednika bila kako da proizvede više. Danas je podjednako važno kako da sačuva ono što proizvede do berbe ili žetve. U 21. vijeku poljoprivreda se od klimatskih udara i ekstrema ne može braniti nadom i molitvom. Potrebni su nam savremeni sistemi protivgradne zaštite, pouzdano navodnjavanje, pristupačno osiguranje koje zaista pokriva rizike proizvodnje, efikasna veterinarska i fitosanitarna služba, kao i krizni fond sa jasnim pravilima i brzom isplatom nakon procjene štete.

Potrebna nam je i funkcionalna seoska infrastruktura: kvalitetni putevi, stabilno napajanje električnom energijom, voda, brz internet, dostupno obrazovanje, organizovan prevoz djece i zdravstvena zaštita. To nijesu privilegije, nego osnovni uslovi za život.

Danas uspješna poljoprivreda više nije samo pitanje znanja i vrijednog rada. Ona je prije svega sposobnost upravljanja rizicima. Ozbiljne države ne čekaju da šteta nastane. One ulažu da je spriječe.

Obradivo zemljište nije samo nekretnina niti broj u katastru. Poljoprivredno zemljište je fabrika hrane pod otvorenim nebom. Kada se proizvodnja jednom ugasi, a ljudi odu, njeno ponovno pokretanje postaje mnogo teže, sporije i skuplje nego što danas često mislimo. Zato svako ugašeno porodično gazdinstvo mora postati državni problem, a ne samo porodična tragedija. Crna Gora više nema pravo da izgubi još jednu generaciju poljoprivrednih proizvođača. Ne treba nam još jedna strategija koja će, nakon svečanog usvajanja, ostati na policama ministarstava.

Potreban nam je operativni program obnove sela i domaće proizvodnje hrane, sa jasno definisanim ciljevima, odgovornostima, rokovima, izvorima finansiranja i mjerljivim rezultatima. Za to je potreban i znatno snažniji razvojni agrarni budžet. Ne kao socijalni trošak nego kao investicija. Jer svaki euro uložen u domaću proizvodnju hrane višestruko se vraća kroz preradu, transport, trgovinu, zapošljavanje, poreske prihode i razvoj ruralnih područja.

Istovremeno, domaći proizvođač mora dobiti uslove da bude konkurentan. Ne možemo očekivati da se ravnopravno takmiči sa proizvođačima iz država koje decenijama ulažu višestruko više u svoje poljoprivrednike, infrastrukturu, nauku i tržišnu organizaciju.

Crnogorska poljoprivredna kriza je istovremeno demografska, klimatska i ekonomska kriza. Kada nestaju ljudi sa sela, smanjuje se domaća proizvodnja. Kada preostalu proizvodnju sve češće pogađaju klimatske nepogode, ona postaje još nesigurnija. Kada domaće proizvodnje nema dovoljno, prazninu popunjava uvoz. A kada uvoz raste, domaći proizvođač postaje sve manje konkurentan i još više ljudi napušta selo. Tako nastaje začarani krug.

Taj krug može prekinuti jedino država jasnom, dugoročnom i razvojnom agrarnom politikom. I zato vjerujem da svaka buduća agrarna strategija treba da počiva na tri jednostavna prioriteta: 1. Sačuvati domaćina. 2.nbZaštititi proizvodnju. 3. Povećati domaću proizvodnju hrane. Sve ostale mjere trebalo bi da služe ostvarivanju upravo ta tri cilja.

Prehrambena sigurnost svake pa i naše države nije samo ekonomsko pitanje. Ona je pitanje društvene stabilnosti, javnog zdravlja, nacionalne otpornosti i suvereniteta. Država koja nije sposobna da proizvede makar najveći dio osnovnih životnih namirnica postaje zavisna od odluka drugih država, poremećaja na međunarodnim tržištima, transportnih pravaca, cijena energenata i globalnih kriza. Zbog toga ulaganje u selo nije trošak. To je ulaganje u sigurnost države.

Crna Gora još može promijeniti ovaj trend. Ali to neće biti moguće ako selo budemo posmatrali samo kroz subvencije, socijalne mjere i obeštećenja nakon elementarnih nepogoda. Moramo ga posmatrati kao jedan od temelja razvoja države. Vremena za odlaganje – nema.

Željlko VIDAKOVIĆ
poljoprivredni proizvođač i osnivač rasadnika EKOPLANT