Povežite se sa nama

FOKUS

VDT IVICA STANKOVIĆ NOVI LIK U KNEŽEVIĆEVOJ GALERIJI: Nepodnošenje ostavke je priznanje krivice

Objavljeno prije

na

Da je Ivica Stanković podnio ostavku pokazo bi da se ne boji istrage, o tome da li ga je šaljući mu namjenske koverte preko kurira Nena  korumpirao Duško Knežević. Ostajanjem na čelu tužilaštva on je uništio njegov kredibilitet. Tako je javno priznao strah od istine

 

Prema sopstvenom priznanju, Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković nije korumpiran. To je VDT saopštio u ponedjeljak, na vanrednoj konferenciji za štampu koju je Tužilaštvo sazvalo na njegov zahtjev. „Ja sam miran jer takvih dokaza nema niti ih može biti“, rekao je Stanković pred brojnim novinarima i još brojnijim gledaocima direktnog prenosa njegovog vanrednog obraćanja.

VDT je pojasnio kako treba da odgovaraju oni koji su, eventualno, u njegovo ime, a bez njegovog znanja, nekome nešto obećali i zauzvrat nešto uzeli. „Ukoliko je bilo ko zloupotrebljavao moje ime, neka snosi odgovornost “.

Još je Vrhovni državni tužilac pozvao institucije da utvrde istinu!? Kao da to nije svakodnevni posao njegovog Tužilaštva, Uprave policje, Agencije za sprječavanje korupcije, nego nešto što se radi po pozivu i uz dobre preporuke. Onda je Stanković otišao sa vlastitog presa, „zbog ranije preuzetih obaveza“.

Bez objašnjenja. I, mnogo važnije, bez podnošenja ostavke. A pred novinare i gledaoce stao je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, sa zadatkom da  bez ostupnice brani lik i djelo svog pretpostavljenog. Od Katnića smo saznali da Stanković neće podnijeti ostavku, a da ge on neće saslušati u vezi optužbi za korupciju koje je, dan ranije, mogla da čuje sva Crna Gora.

Tada je (u nedjelju) odbjegli tajkun Duško Knežević objavio snimak telefonskog razgovora u kome, navodno, sekretar Vrhovnog državnog tužioca Nenad Vujošević (nema zvanične potvrde da je osoba sa snimka zaista N.V.) potvrđuje da je od njega uzimao novac, 700-800 hiljada eura kaže Knežević, i nosio ga svom šefu i ostalim tužiocima, kao naknadu za usluge vlasniku nekadašnje Atlas banke (boks1).

Ako vjerujemo akterima tog razgovora, Vujošević je dio koruptivnog lanca koji vodi do čelnih ljudi Tužilaštva. Njih Duško Knežević navodno podmićuje, godinama i stotinama hiljada eura (u jednom obračanju vlasnik Atlas Grupe pominje milion eura) kako bi ostavili na miru njegove klijenta iz poslova e-trgovine. I njihov novac.

Iz Tužilaštva su, nakon odlaska Ivice Stankovića sa konferencije za novinare koju je sazvao, obznanili svoja saznanja da je Nebojša Vujošević sredinom prošle godine postao član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod vođstvom Duška Kneževića. I da je u tom svojstvu kontaktirao makar dvojicu tužilaca pokušavajući da dobije informacije o slučajevima na kojima rade.

I ta su izlaganja ostala nedorečena. Tako nijesmo saznali: od kada Tužilaštvo sumnja da je Vujošević sredinom prošle godine postao Kneževićev jatak? Da li je Ivica Stanković bio obaviješten o njihovim saznanjima? Zašto je pripadniku organizovane kriminalne grupe dozvoljeno da nastavi rad u Tužilaštvu (formalno on je i u ovom trenutku sekretar VDT-a)? Gdje je novac o kome govore on i Knežević? Kako je tako važan član OKG uspio da ode iz zemlje, ako su specijalno tužilaštvo i policija nadzirali njegovo kretanje i komunikaciju?

Ako je istina ono što su tužioci ispričali u ponedjeljak, da je Vujošević bio otkriven i stavljen „pod mjere“ – a to bi moglo da podrazumijeva fizičko praćenje i nadzor komunikacija –  onda su u Tužilaštvu  makar nekoliko dana prije nas preslušali sada već čuvene razgovore Vujoševića i Kneževića. On je, ipak, otišao u inostranstvo a da njegovi poslodavci (koji su ga istovremeno nadzirali kao razotkrivenog pripadnika OKG) nijesu znali ni da li je na odmoru, bolovanju ili u bjekstvu!?

Čime objasniti to (ne)postupanje? Nesposobnošću, neznanjem ili nečijim nedozvoljenim uticajem? Katnić lakonski objašnjava kako je to bila njegova odluka, pošto je „htio da dobije više, i dobio bi više da nije bilo Kneževićeve objave“.

SDT-u  je izričit u tvrdnji da njegov pretpostavljeni ne može biti kriv. „Ivica Stanković nema nikakvo svojstvo u ovom predmetu. Za svojstvo osumnjičenog nema ni udaljenih sumnji, a ako ih bude biće saslušan  kao i svaki drugi građanin“, kaže Katnić. I insistira: “Ne znam da VDT ili njemu bliska lica posjeduju imovinu stečenu kriminalnom djelatnošću”. Očekujući da mu povjerujemo na riječ.

To nije ni malo jednostavno.

Nije moguće da VDT i SDT ne shvataju kako su oni i njihovi saradnici dozvolili da iz Crne Gore ode, praktično, jedina osoba koja može baciti više svijetla na novu koruptivnu aferu iz riznice Duška Kneževića. I da to budi sumnju. Tim prije što se ta priča  tiče i njih lično. Na ovaj ili onaj način.

A iz Kneževićeve kutije, za nepunu godinu dobili smo manje ili više dokumentovane priče o tome kako je odbjegli biznismen koji je svoje klijente iz Atlas banke zakinuo za približno 100 miliona eura (ne računajući novac – više od 60 miliona eura – koje je blokiralo Tužilaštvo) korumpirao: vladajuću partiju, predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine, bivše ministre i čelnike Centralne banke…

Pošto je priča, konačno, stigla i do čelnih ljudi Tužilaštva, svom težinom ovo društvo pritska glavno pitanje  – postoji li  u Crnoj Gori institucija spremna da se uhvati u koštac sa korupcijom  i kriminala u državnom vrhu.

Činjenice ne idu u prilog onima koji vjeruju u snagu institucija. Ovo je najblaža moguća formulacija.

Milivoje Katnić i dalje, kaže, istražuje aferu koverta.Zanima ga porijeklo novca koje je, tajno snimajući, Duško Knežević dao svom školskom drugu Slavoljubu Migu Stijepoviću, kako bi njime bila finansirana predizborna kampanja DPS. Na nezakonit način.

Za razliku od opozicionih prvaka, koje progoni i zbog konverzije 300 dolara u banci, Katnić ne želi da na optuženičku klupu izvede DPS i njene čelnike. Zato  on, zimus, nije razumio predsjednika DPS Mila Đukanovića kada je ovaj govorio o „interesnoj dobrovoljnosti“ ovdašnjih biznismena (boks2). Tu priču kao da nije razumio ni VDT Ivica Stanković. Pa je prećutao.

Na sličan način tužilačko poimanje pravde je selektivno i oko propasti Atlas banke i uloge koju je imala Centralna banka, godinama tolerišući njeno nezakonito poslovanje.  Nekadašnji viceguverner Velibor Milošević uhapšen je dan pošto je Knežević objavio (takođe tajni)  snimak njihovog razgovora u kome mu zvaniničnik CBCG traži novac – kako bi potplatio kontrolore. I obećava „šta god bude ja ću biti vama na usluzi“. Zato su Kneževićeve optužbe na račun aktuelnog guvernera Radoja Žugića i njegovih saradnika  u Tužilaštvu prosto  prećutali. Ignorisali su čak i informacije da se iz Atlas banke, za vrijeme prinudne uprave, na nezakonit način odlilo 20-tak miliona eura.

Konačno, Tužilaštvo s posebnom pažnjom ignoriše sve što je Knežević saopštio i dokumentovao o finansijskim tokovima između njega, Atlas banke i Mila Đukanovića. Što bi Katnić rekao, nema tu ni „najudaljenije sumnje“.

Iz današnje perspektive, pažnju privlači i činjenica da je Knežević  uvijek na vrijem znao kad ne treba da bude kući, odnosno, kada će SDT i policija privesti neke od njegovih saradnika zbog poslova kojima je on komandovao. Da  li su u pitanju samo intuicija  i sreća?

Neka neobjašnjiva koincidencija je proizvela da su, uz Kneževića i Simovića,  privođenje izbjegli i čelni ljudi škaljarskog i kavačkog klana, vođe OKG koje su švercovale kokain preko školskog broda Jadran (Dejan Rovčanin i Vladimir Račić), navodne vođe OKG iz Tivta takođe optužene za šverc pozamašne količine narkotika (Danilo Đurović i Dragan Miletić), pa i Dejan Lakić, jedan od optuženih za višemilionsku utaju poreza, koji je iz Beograda – po uzoru na Kneževića – pričao o svojim vezama sa šefovima poreske uprave i nezakonitim poslovima sa članovima porodice Đukanović. U svakoj od tih priča – ni jedna još nije stigla makar do prvostepene presude – tužilaštvo i policije su se pozivale na saznanja stečene višemjesečnim operativnim radom. Baš kao u slučaju Vujošević.Operacija uspjela, pacijent zbrisao.

Od početka svog sukoba sa nekadašnjim drugarima, saradnicima i plaćenicima iz crnogorske vlasti, Duško Knežević imenuje Stankovića i Katnića kao djelove Đukanovićeve hobotnice.

„Moja poruka Ivici Stankoviću je da više nema čekanja i da je imao dovoljno vremena da se bavi svojim poslom. Njegovo ćutanje je znak da je dio kriminalne bande Mila Đukanovića i vrijeme je da o njemu sve otkrijem“, prijetio je Knežević u aprilu. „Spremni su svi podaci o njemu, poručujem mu da će uskoro biti glavna zvijezda na svim naslovnicama medija“.

Sada je Knežević, krenuo da realizuje svoje prijetnje. U objavljenom nema direktnih dokaza o umiješanosti čelnika Tužilaštva u nezakonite radnje.  Za Ivicu Stankovića kao i za svakog drugog građanina važi da je nije kriv dok se njegova krivica ne dokaže na sudu. Ali, za institucije i njihove čelnike važe i druga pravila. Oni svakoga dana moraju potvrđivati volju  i sposobnost da kvalitetno obave posao koji su im povjerili građani.

Nenad Vujošević je dokaz da je VDT pao na tom ispitu. Stvarna  istraga treba da utvrdi da li je njegova odgovornost moralne (loš izbor najbližih saradnika) ili materijalne prirode (učešće u korupciji koje mu spočitavaju Vujošević i Knežević). A neophodan uslov da ta istraga počne je – ostavka VDT-a i SDT-a. U pristojnim zemljama oni bi svoj potez obrazložili jednom jedinom rečenicom – želimo da institucije dokažu našu nevinost i podnosimo ostavku kako bi one mogle da, bez pritisaka, rade svoj posao.

Da je Ivica Stanković podnio ostavku pokazao bi da se ne boji istrage, o tome da li ga je šaljući mu namjenske koverte preko kurira Nena korumpirao Duško Knežević. Ostajanjem na čelu tužilaštva on je uništio kredibilitet svake istrage. Tako je javno priznao strah od istine. I krivicu.

 

Ko je uzeo pare

 

Na prošlonedjeljnom snimku Knežević i Vujošević (niko do danas nije doveo u pitanje autentičnost tog razgovora) razgovaraju o drugom snimku koji će Knežević objaviti ukoliko, u roku od jednog dana, iz pritvora ne bude pušten njegov kum Dejan Sekulić. Sekulić je, inače, pritvoren u avgustu, kao osumnjičeni u jednoj od istraga koje SDT vodi protiv Kneževića, nekadašnje Atlas banke i Atlas Grupe.

Knežević: Ti na snimku kažeš da direktno za poslovođu Stankovića idu pare, nije ovo za mene, tako da ću taj segment da iskoristim i da dam.

Vujošević: Ja sam mu to rekao, a on je rekao – ja ću reć da ti mene nisi dao.

Knežević: Ti prenesi njemu poruku da se pušti danas Dejan Sekulić ili on pušta snimak. Tako mu direktno kaži, pare koje sam uzimao i donosio tebi, sve je to snimljeno, reči, za oko onoga što ste reketirali klijente kojima su bile blokirane pare. Reči ja to neću da preuzmem na sebe, ja sam te pare donosio tebi  znaš i sam.

Vujošević: Ali on veli ja ću da kažem da meni nisi davao.

Knežević: I još mu  reci i tvoj sin ga je startovao tamo i tražio da radi direktno sa njim i da ga reketirate… Ja ću danas da pustim snimak i to ti je to. Biće gora afera nego u Makedoniji, da znaš samo.

Vujošević: Samo ti ništa nećeš postić’ sa tim.

Knežević: Uzimao si pare za Stankovića, jesi uzimao pare za Stankovića? Kaži mi, jesi uzimao pare za Stankovića?

Vujošević: Jesam.

Knežević: Pa šta ti ima tu da se strecaš. Uzimao si pare za Stankovića i gotovo. Sa kim je on bio sve povezan, koji su još tužioci umiješani, ko još tamo… ti fino kaži sve kao što je bilo. Koji su tužioci umiješani, je li Katnić umiješan, nije li Katnić umiješan. Ti tačno znaš kome si nosio pare zadnje dvije tri godine za te blokirane pare što su me reketirali. Jasno k'o dan.

Vujošević: A reka’ si bio da nećeš to izbačat.

Knežević: Reka’ sam bio, ali nema šta.

Snimak primopredaje novca između Knežević i Vujoševića (navodno u istoj kući u kojoj je snimljena i predaja novca Slavoljubu Stijepoviću) čijim objavljivanjem Knežević prijeti u ovom telefonskom razgovoru – još nije objavljen. Ukoliko postoji. A Nebojša Vujošević je pobjegao iz Crne Gore u petak, dva dana prije objavljivanja snimka kompromitujućeg telefonskog razgovora.

Potom je Knežević objavio još jedan njihov razgovor, u kome Vujošević tvrdi da je o puštanju Dejana Sekulić iz pritvora, nakon njihovog prvog razgovora,  navodno lično razgovarao sa tužiteljkom Lidijom Vukčević i glavnim SDT Milivojem Katnićem.

 

Interesna dobrovoljnost

 

Predsjednik DPS Milo Đukanović osporio je zimus iznos koji je Knežević, navodno, dao Stijepoviću za potrebe DPS (100.000 eura), ali je potvrdio da odbjegli biznismen nije jedini „donator“ njegove partije.

„Dakle Knežević je dao toliko koliko je dao. Gospodin Stijepović je o tome dao izjavu nadležnom tužiocu i tamo stoji sve. Ono što vam sa sigurnošću mogu reći da je neistina da je dato novca toliko koliko je rekao gospodin Knežević i drugo, mogu vam sa sigurnošću reći da je neistina da se o tome prethodno konsultovao sa mnom“, rekao je Đukanović u prvoj izjavi datoj novinarima nakon izbijanja afere. Dodatno je objasnio da on i njegova partija ne reketiraju uspiješne poslovne ljude, već im ovi svoj novac daju potpuno dobrovoljno. Zbog zajedničkih interesa.

„Tačno je sam i sam imao u par navrata u ovih dvadeset pet godina, ne više od dva tri puta, susrete sa poslovnim ljudima koje smo pozivali najčešće na njihovu inicijativu“, objašnjavao je Đukanović, „Dakle sa onim poslovnim ljudima za koje smo znali da pripadaju našoj politici. To smo uvijek posmatrali kao dio interesa. Mi vodimo politiku kojom želimo da u Crnoj Gori uspostavimo pravila koja važe u razvijenoj Evropi. Oni (biznismeni) u takvom ambijentu vide šansu za razvoj svog biznisa. Prema tome zašto ne bismo razgovarali o tome kako možemo da sarađujemo u skladu sa Zakonom koji propisuje pravila o finansiranju političkih partija. Ovdje je dakle riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.

Ubrzo se ispostavilo da pomenuta „interesna dobrovoljnost“ nije našla svoje mjesto u finansijskim izvještajima DPS-a. Pa je svaka priča na tu temu ekspresno obustavljena. Uz prećutnu saglasnost Tužilaštva.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

VESNA MEDENICA I ZORAN ĆOĆO BEĆIROVIĆ – OD BUDVE DO KOLAŠINA: Darovi starom neznancu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednica Vrhovnog suda (u trećem mandate), nekadašnja VDT i kontroverzni biznismen znaju se, biće, i mimo porodičnih druženja. O tome svjedoče sporne kupoprodaje budvanskog hotela Avala, kolašinske Bjelasica, skijališta Jezerine… I podrška koju su izvršna i sudska vlast pružale tim poslovima

 

Ne stišava se bura oko poslovnog aranžmana predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i kontroverznog biznismena Zorana Ćoća Bećirovića. Inače njenog porodičnog prijatelja. Što smo u zvaničnoj formi saznali iz saopštenja Medenicinog Kabineta.

Ne vidimo problem u tome da li je predsjednica znala ili nije znala ko stoji iza firme koja je kupila dio imanja koji je Medenicina porodica naslijedila nakon smrti njenog muža, navodi se u tom saopštenju. Uz ocjenu da je cilj istraživanja i medijskog interesovanja “dodatna satanizacija” predsjednice Vrhovnog suda i “navedenog lica, protiv kojeg nikada u Crnoj Gori, niti izvan Crne Gore, nije pokrenut bilo kakav krivični postupak” (riječ je o Z. Bećiroviću, prim autora).

NVO MANS je, podsjetimo, objelodanio da Medenica, godinama, u svom imovinskom kartonu taji prihod od blizu 140 hiljada eura, ostvaren 2015. godine u poslovnom aranžmanu sa osobom “koja je provela djetinjstvo u Kolašinu, kao i predsjednica “ (iz saopštenja njenog Kabineta). Potom su se mnogi prisjetili da se Medenica i Bećirović znaju i mimo porodičnih druženja. I da ona, možda,  nosi makar dio zasluga za to što protiv njenog nekadašnjeg sugrađanina nikada nije pokrenut bilo kakav krivični postupak.

Vesna Medenica je, naime, kao Vrhovna državna tužiteljka odbacila više pritužbi i prijava koje su se odnosile na privatizaciju hotela Avala u Budvi i prodaju imovine Ski centra Bjelasica u Kolašinu, u kojima je glavnu riječ imao Bećirović ili njegova nekadašnja firma Beppler & Jacobson, u kojoj je on imao jednu akciju više od 25 odsto vlasničkog udjela.

Porodične veze i poznanastva Medenica tada nije pominjala. A da li je trebala da to uradi zaključite sami:

Nekadašnja Agencija za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja objavila je tender za prodaju hotela budvanskog hotela Avala u britanskom časopisu The Economist u aprilu 2002. godine. U oglasu je navedeno da se na prodaju nudi „grand hotel u vodećem turističkom centru na primarnoj lokaciji, sa 223 sobe (120 imaju pogled na more) kongresnim salama, restoranima, kazinom, zasebnom plažom i 59 vila sa 118 dvokrevetnih soba“.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 18. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREDSJEDNIK U UJEDINJENIM NACIJAMA: Alisa iz zemlje čuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Kroz njegove riječi blistala je Crna Gore i on  još dugo može tako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo

 

Bio predjednik Crne Gore Milo Đukanović u Ujedinjenim nacijama. I besjedio. Najprije na Samitu o ciljevima održivog razvoja, potom na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Zvuči impresivno i – to je sve. Tamo preko okeana slušali su ga jer im je to posao, ovdje smo čuli gomile dosadnih izvještaja iz kojih su oni kojima su bili namijenjeni razumjeli da je njihov predsjednik bio na nekom važnom mjestu s važnim ljudima i izgleda  kao dika. I slikao se sa Trampom.

Šteta je da se to pažljivije ne razmotri. Kad se pročitaju Đukanovićeve riječi, uz uključen minimum zdravog razuma, svašta se može vidjeti.

Forum je, kazao je na skupu o održivom razvoju predsjednik Crne Gore, još jedna prilika da se potvrdi politička volja za dostizanje definisanih ciljeva jer “najranjivije kategorije stanovništva i zemlje nastavljaju da u najvećoj mjeri osjećaju posljedice spore primjene Agende 2030”.

U zemlji u čije ime je Đukanović govorio ljudi uglavnom blagog pojma nemaju o čemu je riječ i šta je Agenda 2030.

Najkraće: Ujedinjene nacije su 2000. postavile osam Milenijumskih ciljeva za bolji život čovječanstva. Taj program je istekao 2015. Tada je nadograđen Agendom održivog razvoja 2030.

Sa Milenijumskim ciljevima se nijesmo proslavili. Prema zvaničnom izvještaju o sprovođenju Milenijumskih razvojnih ciljeva tokom posljednje, 2016. godine, Crna Gora je od osam ciljeva ostvarila – jedan. Unaprijeđeno je zdravlje majki.

Tri cilja nijesu ostvarena. Prvi: Smanjiti relativno siromaštvo i druge dimenzije siromaštva. “Nije ispunjen ni jedan od četiri zadatka definisana u okviru ovog cilja”, piše u izvještaju.

Nije obezbijeđena održivost životne sredine, niti je unaprijeđena  rodna ravnopravnost i poboljšan položaj žena. Borba protiv HIV/AIDS, tuberkuloze i ostalih bolesti djelimično je ostvarena, kao i smanjenje stope smrtnosti djece. Pošto cilj “Obezbijediti globalno partnerstvo za razvoj”, nije preciznije definisan ocijenjeno je da je “postignut zadovaljavajući napredak”. Cilj da bude ostvareno univerzalno osnovno obrazovanje ostvaren je zamalo – “vrijednosti su se veoma približile projektovanom nivou”.

Podataka o ostvarivanju ciljeva iz Agende 2030 nema. Ona se  sastoji od 17 Ciljeva održivog razvoja i 169 potciljeva, koji se mjere pomoću 231 indikatora. Tamo gdje se mjere.

Prvi cilj je povećanje prihoda najsiromašnijih, ali i obezbeđenje pristupa osnovnim uslugama i zaštita svih od prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa. U Crnoj Gori iznos pomoći najsiromašnijima, nije mijenjan godinama. Korisnik “materijalnog obezbjeđenja porodice”, ako živi sam, ima na raspolaganju dva eura i deset centi dnevno. Dvočlana porodica svakoga dana može da potroši euro i 27 centi, tročlana euro i cent, četvoročlana devedeset i petočlana osamdeset centi.

Okončanje nasilja i diskriminacije prema ženama i devojkama je sljedeći cilj. Kako ga ostvarujemo govori činjenica da zbog selektivnih abortusa, djevojčicama, za početak, nije omogućeno da se rode. Maksimalna kazna zatvora za krivično djelo silovanje nije izrečena u posljednih devet godina. Prosječna kazna je tri godine. Priča o djevojčici koju su silovali dječaci iz osnovne škole u koju je išla, trajala je petnaestak dana. I uminula. Njene rane neće nikad.

Među ciljevima Agende 2030. je i smanjenje jaza između najbogatijih i najsiromašnijih. Prema podacima iz prošlog decembra, Gini koeficijent, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele primanja između 20 odsto najsiromašnijih i 20 odsto najbogatijih, iznosio je za prethodnu godinu 36,7 odsto. Što je cifra veća veća je i nejednakost. Gini koeficijent za prosjek u EU je 30,5, napomenu uvijek naši mudri statističari. Nema potrebe da se pravimo blesavi – svoj procenat Evropljani su gradili od prvobitne akunulacije naovamo. Kod nas se, sa manje-više iste polazne tačke, ka bogatstvu ili siromaštvu krenulo prije tridesetak godina. I uspjeli smo da preteknemo Evropu.

Previše je ciljeva za bolji život ljudi da bismo ih sve nabrojali. Naročito ih je previše za ovu i ovakvu Cnu Goru. Jedan je, ipak, neodoljiv: Zaštita prirodnih resursa i netaknute prirode. Tu oblast u Crnoj Gori odlikuju: masovno uništavanje prostora; nedopuštena gradnja u nacionalnim parkovima koja uključuje i dopuštanje gradnje čitavih hotelskih kompleksa u zaštićenim područjima; rijeke u cijevima, nikakvu brigu o šumama, smeće izvan kontrole, kanalizaciju koja ide direktno u rijeke, otrovane ribe…

Predsjednik Crne Gore je u UN najavio i jačanje funkcije Nacionalnog savjeta za održivi razvoj. Malo je vjerovatno da će neki preokret desiti. Crna Gora je je pod ovom vlašću skoro tri decenije. Da su htjeli i znali, imali su kad čudo da naprave. Kome treba poređenje, neka zamisli kako je SFR Jugoslavija izgledala 1945, a kako 1975.

Potom je predjednik govorio i na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija

Osvrnuo se ba broj djece ubijene ili ranjene, najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu. I na djecu oboljelu od ebole u Kongu i ugroženu u Libiji, Somaliji, protjeranu populaciju Rohindži… Ne može da se uporedi, ali ne može ni da se zaboravi ,da je u ovoj zemlji zbog infekcije u porodilištu umrla jedna, a zaraženo i ozbiljno ugroženo još pet beba. U sred mira.

I, naravno, zvanični zaborav je na djelu, cijelom je svijetu predsjednik Crne Gore poručio da “solidarnost sa izbjeglim i raseljenim licima ne smije biti pitanje političke odluke i političkog opredjeljenja”. To je, kaže, iznad svega pitanje humanosti: “Crna Gora ovo zna iz vlastitog iskustva. Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Crna Gora je primila ogroman broj raseljenih lica… Tokom 90-ih mi u Crnoj Gori nijesmo imali dilemu da li ćemo primiti one koji su pod prijetnjom rata napustili svoj dom”.

Prije 27 godina crnogorska policija je hapsila bošnjačke izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i vraćala ih u ruke vojske Radovana Karadžića. Rat u Bosni uveliko je već bio pokazao lice etničkog čišćenja, znali su da će biti ubijeni. I ipak su ih deportovali. Osamdeset tri čovjeka koji su tražili utočište Crna Gora je poslala u smrt. Sve hiljade koje su, uz pomoć međunarodnih organizacija, u Crnoj Gori nahranjene i sklonjene tada i kasnije, ne mogu da ‘operu’ slanje u smrt ni jednog jedinog čovjeka.

“Crna Gora ostaje trajno privržena demokratskim vrijednostima i vladavini prava, i borbi protiv nekažnjivosti za kršenja i zloupotrebe ljudskih prava”, kaže predsjednik.

Znamo kako smo kažnjavali za ratne zločine – nikako. Pravo nam vlada sa vrhovima sudstva i tužilaštva pod punom kontrolom izvršne vlasti. Neki od tih vrhova su do grla upetljani u raznorazne sumnjive poslove, dok druge prate ozbiljne sumnje u uračunljivost. Suđenja kriminalcima koja se završavaju tako što im država plati odštetu, jer ih je neopravdano držala u zatvoru, visoki političari osuđeni za korupciju koji šetaju po susjednim zemljama, gomile neprocesuiranih očiglednih krađa – neka su od obilježja vladavine prava na crnogorski način.

Glede ljudskih prava: novinare nekažnjeno tuku, poslanika su usred noći, bez skidanja imuniteta, uhapsili i “stavili u zatvor”. Riječi: “Ja imam pravo…”. u Crnoj Gori se izgovaraju na ličnu odgovornost. Na šta ko ima pravo određuje se, najčešće, prema potrebama. Mijo Martinović imao je pravo da vozi, ali ne u noći 25. oktobra 2015. tokom demonstracija Demokratskog fronta. Policajci su imali pravo da ga pretuku i polome, njihov starješina je imao pravo da ne zna koji su to policajci bili “jer su bili pod maskama”. Sud je imao pravo da presudi da Martinović nije mogao da vidi i zapamti sve što se dešavalo kada su ga tukli “s obzirom na to koliko je udaraca zadobio i koje povrede su mu nanesene”. Te mu se zato, kazala je viša sudska instanca, ne može vjerovati.

“Iznad svega, Crna Gora je dobar i odgovoran susjed, prepoznata kao važan faktor regionalne stabilnosti na Zapadnom Balkanu…”, kazao je Đukanović. Bez zalaženja u duboke vode, na jednostavnom primjeru nam se pokazuje dobrosujedstvo. Gotovo svaka važna utakmica sa susjedima u ovoj zemlji se proglašava “događajem visokog rizika”. Često se igra pred praznim stadionima; kad publike ima, karte se dijele ili prodaju po utabanim partijskim propisima, ne na blagajni. Navijači mogu biti samo odabrani.

“Mi snažno vjerujemo da su jednakost i nediskriminacija vrijednosti koje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo”, rekao je predsjednik. Ko neće da žmuri, ‘snažno vjeruje’ da ne može biti da nema diskriminacije u zemlji u čijoj vladi nema ni jednog predstavnika naroda koji čini 28.73 procenata stanovništva. Srba, naime.

“Izgradnja i jačanje pravno efikasne, institucionalno snažne i ekonomski održive države zasnovane na demokratskim principima, poštovanju ljudskih prava i sloboda i očuvanju kulturne, etničke i konfesionalne raznolikosti, jeste ono što karakteriše naše unutrašnje i vanjskopolitičke prioritete”, precizirao je Đukanović. Nije da nema raznolikosti: devedesetih su bili proganjani i ubijani Bošnjaci, sada je u modi proganjati Srbe. Ne može biti šarenije i multikulturalnije.

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Slušali su ga predstavnici 193 države, članice Ujedinjenih nacija, i, možete se kladiti, bilo im je sasvim svejedno koje će od fraza da upotrijebi predsjednik nekog zapećka od 620 hiljada stanovnika na Balkanu.

Drugo smo mi što u gorepomenutom glibu živimo. Đukanović još dugo može ovako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo.

Na nama je i da pogledamo sebe i vidimo koliko nam je kože odrano u mraku i trnju između tih riječi i stvarnosti. Neko će odabrati da to ne uradi nikad, neko može, jednom ili sad, da kaže – dosta je bilo.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IVICA STANKOVIĆ, V.D. DRŽAVNI TUŽILAC I SUPRUG: Draginja, nevin sam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada je jasno kako odluka da Stanković uprkos svemu ostaje nije samo njegova. To je odgovor s vrha. Koji poručuje: nikakve afere i koverte, kneževići i građanski otpori  neće nas maći s mjesta. Tužilaštvo je uništena  institucija

 

I pored javnih insajderskih optužbi za korupciju, Ivica Stanković izabran je za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca. Na sjednici Tužilačkog savjeta održanoj ove sedmice, Stanković je na tu poziciju izabran sa šest glasova, od ukupno 11.  Četvoro članova nije glasalo za njega, dok je šest podiglo ruku. Stanković nije glasao ni za, ni protiv sebe.   I bez toga, ostaje na čelu tužilaštva, nakon što  mu je istekao mandat, uprkos aferama u čijem je centru,  i ne baš sjajnim rezultatima tužilaštva kada su u pitanju korupcija i organizovani kriminal, te politički obojenim procesima koje je protiv kritičara i opozicionara vodilo tužilaštvo za vrijeme njegovog mandata.

Stankovića je pred sam kraj mandata  Duško Knežević, čovjek iz utrobe sistema, tajkun do nedavno blizak predsjedniku države Milu Đukanoviću, optužio da je, preko Nenada Vujoševića, sekretara tužilaštva, primio oko 800 hiljada eura mita od njega, što mu je omogućilo razne povoljnosti u procesu koje tužilaštvo već tri godine vodi protiv njega.  Iako je bilo neophodno da se Stanković povuče sa te funkcije, kao i drugi tužioci koje je Knežević optužio, a među njima i specijalni tužilac Milivoje Katnić, kako bi se istraga sprovela nepristrasno, tužilaštvo je optužilo samo sekretara Vujoševića, i to kao člana Kneževićeve kriminalne grupe, i zabarakadiralo se od bilo kakvih pitanja spolja.  Te barikade je sada zacimentirao Tužilački savjet, što je ovu instituciju dodatno blokiralo. Ona je sada, bez dileme, zarobljena institucija, kako kažu u Briselu. Pod hipotekama afera, korupcije, i sumnji u političke pritiske.

Imena onih koji su učestvovali u izboru Stankovića, i zarobljavanju ove institucije, moraju  biti upamćena. Kao i onih koji su bili protiv.  Protiv izbora Stankovića za v.d državnog tužioca glasali su članovi Savjeta iz reda pravnika: Aneta Spaić, Ranka Čarapić i Milan Filipović, kao i predstavnica Ministarstva pravde Nataša Radonjić. Dok su oni koji čine dio stručne javnosti u Tužilačkom savjetu rekli ne Stankoviću, za njegov izbor glasali  su svi aktivni tužioci u tom tijelu. Presudni glas koji je Stankoviću omogućio ostanak dao je dekan Pravnog fakulteta Velimir Rakočević.  Rakočević bar zna kako je pod pritiskom afera biti izabran na odgovornu poziciju. On je postao dekan Pravnog fakulteta u jeku afere da je plagirao svoj doktorski rad, koja do danas nije rasvijetljena na pravi način.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 11. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo