Povežite se sa nama

FOKUS

VDT IVICA STANKOVIĆ NOVI LIK U KNEŽEVIĆEVOJ GALERIJI: Nepodnošenje ostavke je priznanje krivice

Objavljeno prije

na

Da je Ivica Stanković podnio ostavku pokazo bi da se ne boji istrage, o tome da li ga je šaljući mu namjenske koverte preko kurira Nena  korumpirao Duško Knežević. Ostajanjem na čelu tužilaštva on je uništio njegov kredibilitet. Tako je javno priznao strah od istine

 

Prema sopstvenom priznanju, Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković nije korumpiran. To je VDT saopštio u ponedjeljak, na vanrednoj konferenciji za štampu koju je Tužilaštvo sazvalo na njegov zahtjev. „Ja sam miran jer takvih dokaza nema niti ih može biti“, rekao je Stanković pred brojnim novinarima i još brojnijim gledaocima direktnog prenosa njegovog vanrednog obraćanja.

VDT je pojasnio kako treba da odgovaraju oni koji su, eventualno, u njegovo ime, a bez njegovog znanja, nekome nešto obećali i zauzvrat nešto uzeli. „Ukoliko je bilo ko zloupotrebljavao moje ime, neka snosi odgovornost “.

Još je Vrhovni državni tužilac pozvao institucije da utvrde istinu!? Kao da to nije svakodnevni posao njegovog Tužilaštva, Uprave policje, Agencije za sprječavanje korupcije, nego nešto što se radi po pozivu i uz dobre preporuke. Onda je Stanković otišao sa vlastitog presa, „zbog ranije preuzetih obaveza“.

Bez objašnjenja. I, mnogo važnije, bez podnošenja ostavke. A pred novinare i gledaoce stao je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, sa zadatkom da  bez ostupnice brani lik i djelo svog pretpostavljenog. Od Katnića smo saznali da Stanković neće podnijeti ostavku, a da ge on neće saslušati u vezi optužbi za korupciju koje je, dan ranije, mogla da čuje sva Crna Gora.

Tada je (u nedjelju) odbjegli tajkun Duško Knežević objavio snimak telefonskog razgovora u kome, navodno, sekretar Vrhovnog državnog tužioca Nenad Vujošević (nema zvanične potvrde da je osoba sa snimka zaista N.V.) potvrđuje da je od njega uzimao novac, 700-800 hiljada eura kaže Knežević, i nosio ga svom šefu i ostalim tužiocima, kao naknadu za usluge vlasniku nekadašnje Atlas banke (boks1).

Ako vjerujemo akterima tog razgovora, Vujošević je dio koruptivnog lanca koji vodi do čelnih ljudi Tužilaštva. Njih Duško Knežević navodno podmićuje, godinama i stotinama hiljada eura (u jednom obračanju vlasnik Atlas Grupe pominje milion eura) kako bi ostavili na miru njegove klijenta iz poslova e-trgovine. I njihov novac.

Iz Tužilaštva su, nakon odlaska Ivice Stankovića sa konferencije za novinare koju je sazvao, obznanili svoja saznanja da je Nebojša Vujošević sredinom prošle godine postao član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod vođstvom Duška Kneževića. I da je u tom svojstvu kontaktirao makar dvojicu tužilaca pokušavajući da dobije informacije o slučajevima na kojima rade.

I ta su izlaganja ostala nedorečena. Tako nijesmo saznali: od kada Tužilaštvo sumnja da je Vujošević sredinom prošle godine postao Kneževićev jatak? Da li je Ivica Stanković bio obaviješten o njihovim saznanjima? Zašto je pripadniku organizovane kriminalne grupe dozvoljeno da nastavi rad u Tužilaštvu (formalno on je i u ovom trenutku sekretar VDT-a)? Gdje je novac o kome govore on i Knežević? Kako je tako važan član OKG uspio da ode iz zemlje, ako su specijalno tužilaštvo i policija nadzirali njegovo kretanje i komunikaciju?

Ako je istina ono što su tužioci ispričali u ponedjeljak, da je Vujošević bio otkriven i stavljen „pod mjere“ – a to bi moglo da podrazumijeva fizičko praćenje i nadzor komunikacija –  onda su u Tužilaštvu  makar nekoliko dana prije nas preslušali sada već čuvene razgovore Vujoševića i Kneževića. On je, ipak, otišao u inostranstvo a da njegovi poslodavci (koji su ga istovremeno nadzirali kao razotkrivenog pripadnika OKG) nijesu znali ni da li je na odmoru, bolovanju ili u bjekstvu!?

Čime objasniti to (ne)postupanje? Nesposobnošću, neznanjem ili nečijim nedozvoljenim uticajem? Katnić lakonski objašnjava kako je to bila njegova odluka, pošto je „htio da dobije više, i dobio bi više da nije bilo Kneževićeve objave“.

SDT-u  je izričit u tvrdnji da njegov pretpostavljeni ne može biti kriv. „Ivica Stanković nema nikakvo svojstvo u ovom predmetu. Za svojstvo osumnjičenog nema ni udaljenih sumnji, a ako ih bude biće saslušan  kao i svaki drugi građanin“, kaže Katnić. I insistira: “Ne znam da VDT ili njemu bliska lica posjeduju imovinu stečenu kriminalnom djelatnošću”. Očekujući da mu povjerujemo na riječ.

To nije ni malo jednostavno.

Nije moguće da VDT i SDT ne shvataju kako su oni i njihovi saradnici dozvolili da iz Crne Gore ode, praktično, jedina osoba koja može baciti više svijetla na novu koruptivnu aferu iz riznice Duška Kneževića. I da to budi sumnju. Tim prije što se ta priča  tiče i njih lično. Na ovaj ili onaj način.

A iz Kneževićeve kutije, za nepunu godinu dobili smo manje ili više dokumentovane priče o tome kako je odbjegli biznismen koji je svoje klijente iz Atlas banke zakinuo za približno 100 miliona eura (ne računajući novac – više od 60 miliona eura – koje je blokiralo Tužilaštvo) korumpirao: vladajuću partiju, predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine, bivše ministre i čelnike Centralne banke…

Pošto je priča, konačno, stigla i do čelnih ljudi Tužilaštva, svom težinom ovo društvo pritska glavno pitanje  – postoji li  u Crnoj Gori institucija spremna da se uhvati u koštac sa korupcijom  i kriminala u državnom vrhu.

Činjenice ne idu u prilog onima koji vjeruju u snagu institucija. Ovo je najblaža moguća formulacija.

Milivoje Katnić i dalje, kaže, istražuje aferu koverta.Zanima ga porijeklo novca koje je, tajno snimajući, Duško Knežević dao svom školskom drugu Slavoljubu Migu Stijepoviću, kako bi njime bila finansirana predizborna kampanja DPS. Na nezakonit način.

Za razliku od opozicionih prvaka, koje progoni i zbog konverzije 300 dolara u banci, Katnić ne želi da na optuženičku klupu izvede DPS i njene čelnike. Zato  on, zimus, nije razumio predsjednika DPS Mila Đukanovića kada je ovaj govorio o „interesnoj dobrovoljnosti“ ovdašnjih biznismena (boks2). Tu priču kao da nije razumio ni VDT Ivica Stanković. Pa je prećutao.

Na sličan način tužilačko poimanje pravde je selektivno i oko propasti Atlas banke i uloge koju je imala Centralna banka, godinama tolerišući njeno nezakonito poslovanje.  Nekadašnji viceguverner Velibor Milošević uhapšen je dan pošto je Knežević objavio (takođe tajni)  snimak njihovog razgovora u kome mu zvaniničnik CBCG traži novac – kako bi potplatio kontrolore. I obećava „šta god bude ja ću biti vama na usluzi“. Zato su Kneževićeve optužbe na račun aktuelnog guvernera Radoja Žugića i njegovih saradnika  u Tužilaštvu prosto  prećutali. Ignorisali su čak i informacije da se iz Atlas banke, za vrijeme prinudne uprave, na nezakonit način odlilo 20-tak miliona eura.

Konačno, Tužilaštvo s posebnom pažnjom ignoriše sve što je Knežević saopštio i dokumentovao o finansijskim tokovima između njega, Atlas banke i Mila Đukanovića. Što bi Katnić rekao, nema tu ni „najudaljenije sumnje“.

Iz današnje perspektive, pažnju privlači i činjenica da je Knežević  uvijek na vrijem znao kad ne treba da bude kući, odnosno, kada će SDT i policija privesti neke od njegovih saradnika zbog poslova kojima je on komandovao. Da  li su u pitanju samo intuicija  i sreća?

Neka neobjašnjiva koincidencija je proizvela da su, uz Kneževića i Simovića,  privođenje izbjegli i čelni ljudi škaljarskog i kavačkog klana, vođe OKG koje su švercovale kokain preko školskog broda Jadran (Dejan Rovčanin i Vladimir Račić), navodne vođe OKG iz Tivta takođe optužene za šverc pozamašne količine narkotika (Danilo Đurović i Dragan Miletić), pa i Dejan Lakić, jedan od optuženih za višemilionsku utaju poreza, koji je iz Beograda – po uzoru na Kneževića – pričao o svojim vezama sa šefovima poreske uprave i nezakonitim poslovima sa članovima porodice Đukanović. U svakoj od tih priča – ni jedna još nije stigla makar do prvostepene presude – tužilaštvo i policije su se pozivale na saznanja stečene višemjesečnim operativnim radom. Baš kao u slučaju Vujošević.Operacija uspjela, pacijent zbrisao.

Od početka svog sukoba sa nekadašnjim drugarima, saradnicima i plaćenicima iz crnogorske vlasti, Duško Knežević imenuje Stankovića i Katnića kao djelove Đukanovićeve hobotnice.

„Moja poruka Ivici Stankoviću je da više nema čekanja i da je imao dovoljno vremena da se bavi svojim poslom. Njegovo ćutanje je znak da je dio kriminalne bande Mila Đukanovića i vrijeme je da o njemu sve otkrijem“, prijetio je Knežević u aprilu. „Spremni su svi podaci o njemu, poručujem mu da će uskoro biti glavna zvijezda na svim naslovnicama medija“.

Sada je Knežević, krenuo da realizuje svoje prijetnje. U objavljenom nema direktnih dokaza o umiješanosti čelnika Tužilaštva u nezakonite radnje.  Za Ivicu Stankovića kao i za svakog drugog građanina važi da je nije kriv dok se njegova krivica ne dokaže na sudu. Ali, za institucije i njihove čelnike važe i druga pravila. Oni svakoga dana moraju potvrđivati volju  i sposobnost da kvalitetno obave posao koji su im povjerili građani.

Nenad Vujošević je dokaz da je VDT pao na tom ispitu. Stvarna  istraga treba da utvrdi da li je njegova odgovornost moralne (loš izbor najbližih saradnika) ili materijalne prirode (učešće u korupciji koje mu spočitavaju Vujošević i Knežević). A neophodan uslov da ta istraga počne je – ostavka VDT-a i SDT-a. U pristojnim zemljama oni bi svoj potez obrazložili jednom jedinom rečenicom – želimo da institucije dokažu našu nevinost i podnosimo ostavku kako bi one mogle da, bez pritisaka, rade svoj posao.

Da je Ivica Stanković podnio ostavku pokazao bi da se ne boji istrage, o tome da li ga je šaljući mu namjenske koverte preko kurira Nena korumpirao Duško Knežević. Ostajanjem na čelu tužilaštva on je uništio kredibilitet svake istrage. Tako je javno priznao strah od istine. I krivicu.

 

Ko je uzeo pare

 

Na prošlonedjeljnom snimku Knežević i Vujošević (niko do danas nije doveo u pitanje autentičnost tog razgovora) razgovaraju o drugom snimku koji će Knežević objaviti ukoliko, u roku od jednog dana, iz pritvora ne bude pušten njegov kum Dejan Sekulić. Sekulić je, inače, pritvoren u avgustu, kao osumnjičeni u jednoj od istraga koje SDT vodi protiv Kneževića, nekadašnje Atlas banke i Atlas Grupe.

Knežević: Ti na snimku kažeš da direktno za poslovođu Stankovića idu pare, nije ovo za mene, tako da ću taj segment da iskoristim i da dam.

Vujošević: Ja sam mu to rekao, a on je rekao – ja ću reć da ti mene nisi dao.

Knežević: Ti prenesi njemu poruku da se pušti danas Dejan Sekulić ili on pušta snimak. Tako mu direktno kaži, pare koje sam uzimao i donosio tebi, sve je to snimljeno, reči, za oko onoga što ste reketirali klijente kojima su bile blokirane pare. Reči ja to neću da preuzmem na sebe, ja sam te pare donosio tebi  znaš i sam.

Vujošević: Ali on veli ja ću da kažem da meni nisi davao.

Knežević: I još mu  reci i tvoj sin ga je startovao tamo i tražio da radi direktno sa njim i da ga reketirate… Ja ću danas da pustim snimak i to ti je to. Biće gora afera nego u Makedoniji, da znaš samo.

Vujošević: Samo ti ništa nećeš postić’ sa tim.

Knežević: Uzimao si pare za Stankovića, jesi uzimao pare za Stankovića? Kaži mi, jesi uzimao pare za Stankovića?

Vujošević: Jesam.

Knežević: Pa šta ti ima tu da se strecaš. Uzimao si pare za Stankovića i gotovo. Sa kim je on bio sve povezan, koji su još tužioci umiješani, ko još tamo… ti fino kaži sve kao što je bilo. Koji su tužioci umiješani, je li Katnić umiješan, nije li Katnić umiješan. Ti tačno znaš kome si nosio pare zadnje dvije tri godine za te blokirane pare što su me reketirali. Jasno k'o dan.

Vujošević: A reka’ si bio da nećeš to izbačat.

Knežević: Reka’ sam bio, ali nema šta.

Snimak primopredaje novca između Knežević i Vujoševića (navodno u istoj kući u kojoj je snimljena i predaja novca Slavoljubu Stijepoviću) čijim objavljivanjem Knežević prijeti u ovom telefonskom razgovoru – još nije objavljen. Ukoliko postoji. A Nebojša Vujošević je pobjegao iz Crne Gore u petak, dva dana prije objavljivanja snimka kompromitujućeg telefonskog razgovora.

Potom je Knežević objavio još jedan njihov razgovor, u kome Vujošević tvrdi da je o puštanju Dejana Sekulić iz pritvora, nakon njihovog prvog razgovora,  navodno lično razgovarao sa tužiteljkom Lidijom Vukčević i glavnim SDT Milivojem Katnićem.

 

Interesna dobrovoljnost

 

Predsjednik DPS Milo Đukanović osporio je zimus iznos koji je Knežević, navodno, dao Stijepoviću za potrebe DPS (100.000 eura), ali je potvrdio da odbjegli biznismen nije jedini „donator“ njegove partije.

„Dakle Knežević je dao toliko koliko je dao. Gospodin Stijepović je o tome dao izjavu nadležnom tužiocu i tamo stoji sve. Ono što vam sa sigurnošću mogu reći da je neistina da je dato novca toliko koliko je rekao gospodin Knežević i drugo, mogu vam sa sigurnošću reći da je neistina da se o tome prethodno konsultovao sa mnom“, rekao je Đukanović u prvoj izjavi datoj novinarima nakon izbijanja afere. Dodatno je objasnio da on i njegova partija ne reketiraju uspiješne poslovne ljude, već im ovi svoj novac daju potpuno dobrovoljno. Zbog zajedničkih interesa.

„Tačno je sam i sam imao u par navrata u ovih dvadeset pet godina, ne više od dva tri puta, susrete sa poslovnim ljudima koje smo pozivali najčešće na njihovu inicijativu“, objašnjavao je Đukanović, „Dakle sa onim poslovnim ljudima za koje smo znali da pripadaju našoj politici. To smo uvijek posmatrali kao dio interesa. Mi vodimo politiku kojom želimo da u Crnoj Gori uspostavimo pravila koja važe u razvijenoj Evropi. Oni (biznismeni) u takvom ambijentu vide šansu za razvoj svog biznisa. Prema tome zašto ne bismo razgovarali o tome kako možemo da sarađujemo u skladu sa Zakonom koji propisuje pravila o finansiranju političkih partija. Ovdje je dakle riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.

Ubrzo se ispostavilo da pomenuta „interesna dobrovoljnost“ nije našla svoje mjesto u finansijskim izvještajima DPS-a. Pa je svaka priča na tu temu ekspresno obustavljena. Uz prećutnu saglasnost Tužilaštva.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA: Bi li ono ekspertska

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer bi da krizu vlasti riješi imenovanjem novih potpredsjednika. Oponenti iz parlamenta traže više. Možda i suštinsku promjenu koncepta ekspertske vlade i njenog programa zasnovanog na septembarskom Sporazumu

 

Bliži li se kraj ekspertske vlade?

Početkom prošle nedjelje, dan nakon izbora u Nikšiću, premijer Zdravko Krivokapić izjavio je kako je rekonstrukcija Vlade koju su prethodnih dana tražili i gromoglasno najavljivali lideri DF Andrija Mandić i Milan Knežević „apsolutno nepotrebna“. Potom se Krivokapić, objašnjavajući kako je njegova vlada pokazala „da može, da zna, da je sposobna, radna i posvećena svim građanima“  osvrnuo i na motive sve učestalijih napada svojih koalicionih partnera.

„Vjerovatno su oni očekivali više, vjerovatno su željeli više, vjerovatno su naučili da uhljebljuju svoje ljude i čekali ovaj trenutak kao mjeru toga…  Ja želim da kažem da je ova Vlada meritokratska…“. To smo već naučili. Kad premijer Krivokapić nešto kaže – to može, ali baš i ne mora da bude kako je rečeno. Vjerovatnoća je, otprilike, podjednaka.

Tako je bilo i ovog puta. Sve što je govorio u ponedjeljak, premijer Krivokapić je porekao u subotu, na sastancima sa liderima dijela partija iz koalicije Za budućnost Crne Gore. Njegovi sagovornici, Knežević, Mandić i Vladimir Joković (SNP) kažu kako im je premijer nudio potpredsjednička mjesta u svom kabinetu. Ali da oni to, za sada, nijesu prihvatili.

Joković je novinarima predočio kako je „premijer sam otvorio mogućnost da se poveća broj potpredsjedničkih mjesta“, i kako je on tu ponudu shvatio kao poziv partijama vladajuće većine koje trenutno nijesu zastupljene u Vladi da u nju uđu. Podsjetimo, u Vladi zvanično imamo samo GP URA koji tamo predstavlja njihov predsjednik Dritan Abazović. Doduše, pojedinim ministrima se spočitava bliskost sa Demokratskom Crnom Gorom. A Knežević i Mandić ponavljaju kako se ni premijer Krivokapić više ne može predstavljati kao nepartijac.  

„Nakon nikšićkih izbora, na kojima je njegova stranka u koaliciji sa strankom Alekse Bečića osvojila dva mandata, Krivokapić više nije vanstranačka ličnost i sada bi trebalo da se ponaša po utvrđenim demokratskim pravilima i standardima”, poručivao je Knežević uoči subotnjeg sastanka. Poslije sastanka je obznanio kako mu je ponuđeno da bude kandidat za mjesto potpredsjednika Vlade. I kako je on tu ponudu odbio. „To ne znači da ne vjerujem u sebe i svoje mogućnosti, već smatram da nije suština u personalnim rješenjima, već u uključivanju parlamentarne većine u izvršnu vlast na što eksplicitniji način, kako bi riješili parlamentarnu krizu”, podučio je Knežević.

Ni Andrija Mandić se, kaže, nije upecao na ponuđenu funkciju. „Skrenuo sam pažnju Krivokapiću da parlamentarna većina treba da raspravlja o mogućoj rekonstrukciji Vlade“, rekao je nakon sastanka. „Parlament odlučuje o tome ko čini Vladu i koliko ona traje. Otvorićemo takve razgovore. Vidimo da premijer nema nijednog poslanika u parlamentu, a od 41 poslanika zavisi ko je Vlada i ko je čini“.

Premijer Krivokapić se na sve ovo nije oglašavao. U međuvremenu, Nebojša Medojević je odbio, naknadno zakazani, razgovor sa njim. Sastanak Krivokapića i Bečića odložen je zbog  obaveza premijera i predsjednika Skupštine. Pozicije njihovih partija su, i pored toga, poprilično jasne.

Nikola Bajčetić, portparol PzP, napisao je na tviteru: „Biti prevarant. Biti izdajnik. Biti osoba koji ne poštuje svoje principe. Biti osoba koja ne drži do riječi. Biti osoba  koja gleda kako da prevari one koji su ga stvorili. Biti izdajnik. Biti @profKrivokapic“. Očito su u Pokretu saglasni sa predsjednikom Medojevićem koji o premijeru i njegovoj Vladi mjesecima piše sve najgore.

Obrazlažući odluku da ne ide na sastanak sa Krivokapićem i ponavljajući da PzP neće glasati za budžet ukoliko on ne ispuni njihova programska načela i obećanja data biračima, Medojević je ove sedmice premijeru spočitao i moguću saradnju sa DPS.  „Ne bi me iznenadilo da Krivokapić uz pomoć gazda sa strane traži podršku za izbjegavanje reformi i kod DPS-a i da se može desiti da se sa njima postigne dogovor. Krivokapića i Đukanovića veže zajednička prošlost i mržnja prema DF-u kao simbolu otpora i neophodnih radikalnih i korjenitih reformi…“, poručio je Medojević pratiocima na društvenim mrežama.

Kod Demokrata je druga priča. „Suviše je kratko vrijeme od početka rada Vlade da bi se mogla napraviti sveukupna analiza, jer je praktično na samom početku mandata“, cijeni poslanik Demokratske Crne Gore Dragan Krapović. „Smatram i da većina koja je glasala za ovu vladu ne bi trebalo da svako malo javno atakuje na nju, a pogotovo to ne bi trebalo da se radi na način da se paušalno optužuju i vrijeđaju njeni članovi”. Posmatrači registruju kako tolerantan stav Bečićeve partije prema premijeru i njegovom kabinetu daje rezultate.

Nakon (ne)zvaničnog zajedničkog nastupa na izborima u Nikšiću Demokrate su dobile i na tzv. meritornosti, pa su njihovi članovi i funkcioneri dobili priliku da zagospodare najvažnijim crnogorskim preduzećem – Elektroprivredom. Prvo je na inicijativu premijera i, kažu, uz protivljenje resornog ministra za kapitalne investicije, Vlada na telefonskoj sjednici promijenila odluku o imenovanju sedam članova Odbora direktora EPCG. Iz igre su ispali već odabrani kandidati sa lista nepodobnih ili neutralnih partija članica vladajuće koalicije da bi njihova mjesta (ne sva) pripala Demokratama.

Potom je taj bord, bez najavljenog konkursa, za izvršnog direktora EPCG izabrao portparola Demokrata Nikolu Rovčanina. On na čelo najvećeg državnog preduzeća u Crnoj Gori dolazi iz pljevaljskog Vodovoda, gdje je od 2009. „obavljao poslove pravnog referenta, sekretara Upravnog odbora, rukovodioca Sektora za opšte, pravne i kadrovske poslove i savjetnika za pravne poslove“. Malo ili dovoljno?

Zgodna je prilika da se sjetimo kako se prije desetak dana, odgovarajući na pitanja građana, premijer Krivokapić požalio: „Neprimjereno je da u Crnoj Gori, koja ima bogatstvo ljudi, ne možete da pronađete najbolje”. Da bi onda pokazao da kada je u pitanju favorizovanje prijatelja i podobnih, nimalo ne zaostaje za svojim prethodnicima na čelu Vlade.

Takav, nedosljedan, premijer je širom otvorio vrata svojim kritičarima da pred njega izađu sa novom listom zahtjeva. Nakon osvajanja državnih institucija „po dubini“ (ta operacija još nije završena, ali bi spisak uhljebljenih bio znatno duži od ovog teksta) prešlo se „na visinu“. Malo po malo, postaje aktuelan oktobarski koncept u kome je izgledalo da će mjesta u Vladi biti dijeljena strogo po partijskom ključu, a saglasno rasporedu snaga u parlamentu. Premijer bi da priču o rekonstrukciji Vlade završi imenovanjem novih potpredsjednika, možda računajući da bi mogao i da profitira iz njihovih međusobnih gloženja, dok njegovi oponenti iz zakonodavnih vlasti, očito, traže znatno više.

Možda i suštinsku promjenu zagovaranog koncepta ekspertske vlade i njenog programa zasnovanog na načelima septembarskog Sporazuma čelnika tri koalicije. U kome je navedeno da će buduća vlada zadržati međunarodne prioritete (EU integracije…), poštovati preuzete obaveze (Kosovo, NATO…) i neće mijenjati državna obilježja. Mandić i Knežević nijesu krili da taj i takav sporazum prihvataju samo zato što moraju. Pošto bi u suprotnom ostali bez većine neophodne za svrgavanje Đukanovićevog režima. Zvanično. I, nezvanično, povratku Crne Gore pod okrilje onoga što se nekada nazivalo Velikom Srbijom dok mu danas tepaju srpski svet. A rjeđe svijet.

To je, uostalom, dio programske prepoznatljivost Nove srpske demokratije i Narodne demokratske partije. U vladajućoj koaliciji može se naći i još po neka partija koja, s vremena na vrijeme, flertuje sa srpskim nacionalizmom problematizujući koncept građanske države.

Optimiste je ohrabrila objava Božene Jelušić. „URA je omogućila smjenu bivšeg režima, a kao takva je posebno zainteresovana da smjena jedne loše političke prakse ne stvori novu, jednako lošu“, upozorila je poslanica URA. Ona je ukazala da povod za moguću rekonstrukciju vlade „ne bi trebalo da bude odmjeravanje snaga“, ali bi to možda mogla biti pitanja „inkluzivnosti i zastupljenosti manjinskih naroda“.

Pesimiste je, opet, zabrinula tišina kojom je ovaj komentar ispraćen. I jedni i drugi, sa nestrpljenjem, čekaju da Vlada napravi prijedlog budžeta za 2021. Tada će biti jasnije šta oni namjeravaju sa Crnom Gorom. O tom budžetu onda treba da se izjasni parlament. Da vidimo šta skupštinska većina namjerava sa (rekonstruisanom) Vladom. I koliko vremena za sebe i svoj kabinet premijer može kupiti zadovoljavajući lične i partijske afinitete onih od kojih očekuje da, kad zatreba, podignu ruku.

 

Šta će reći URA

Kada zvaničnici GP URA budu preispitivali dosadašnji učinak vladajuće koalicije i (rekonstruisanu) budućnost tog postizbornog saveza, mogli bi krenuti od onoga što su sami nudili i obećavali nakon prošlogodišnjih izbora.

„Ljudi koji svojom djelovanjem dijele Crnu Goru i izazivaju negativnu emociju kod izvjesnog broja građana ne mogu dobiti resore u novoj vladi“, zaključio je, jesenas, GO URA. Nije trebalo mnogo pa da se među onima koji izazivaju negativne emocije prepoznaju isti oni kojima premijer Krivokapić ovih dana, prema njihovim tvrdnjama, nudi potpredsjednička mjesta u Vladi. Znači li to da ovaj stav URA više nije na snazi? Ili je neko procijenio kako su čelnici pokreta sada kooperativniji nego što su to bili uoči formiranja vlade?

URA je uoči izglasavanja vlade u parlamentu, ponudila na potpis koalicionim partnerima dokument koji su oni, ili makar dio njih – odbili. Rječ je tekstu naslovljenom Sporazum o programskim prioritetima ekspertske vlade kojim se predviđa da su se tri koalicije „usaglasili oko sljedećih prioriteta u radu ekspertske vlade“. Pokazalo se da takve saglasnosti nema. Evo nekih od navedenih principa:

  • Konsolidacija javnih finansija uz presjek zatečenog stanja u trenutku preuzimanja vlasti;
  • Donošenje hitnih mjera za borbu protiv pandemije novog korona virusa;
  • Temeljna reforma izbornog zakonodavstva i stvaranje uslova za održavanje prvih fer i slobodnih izbora;
  • Donošenje niza novih sistemskih zakona počev od prioritetnih: Zakon o porijeklu imovine, Zakon o lustraciji, Zakon o Vladi, Zakon o Skupštini; Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata;
  • Sprovođenje seta mjera iz oblasti zaštite životne sredine sa ciljem brendiranja Crne Gore kao ekološke države;
  • Revizija i preispitivanje svih koncesionih ugovora;
  • Donošenje deklaracije o trajnoj zabrani izgradnje malih hidroelektrana na crnogorskim vodotocima;
  • Stvaranje uslova za decentralizaciju lokalnih samouprava kroz izmjenu Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o finansiranju lokalnih samouprava;

Ništa od započetog nije do kraja ispunjeno, dok većina „prioritetnih“ aktivnosti nije ni započeta.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo