Povežite se sa nama

FOKUS

VDT IVICA STANKOVIĆ NOVI LIK U KNEŽEVIĆEVOJ GALERIJI: Nepodnošenje ostavke je priznanje krivice

Objavljeno prije

na

Da je Ivica Stanković podnio ostavku pokazo bi da se ne boji istrage, o tome da li ga je šaljući mu namjenske koverte preko kurira Nena  korumpirao Duško Knežević. Ostajanjem na čelu tužilaštva on je uništio njegov kredibilitet. Tako je javno priznao strah od istine

 

Prema sopstvenom priznanju, Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković nije korumpiran. To je VDT saopštio u ponedjeljak, na vanrednoj konferenciji za štampu koju je Tužilaštvo sazvalo na njegov zahtjev. „Ja sam miran jer takvih dokaza nema niti ih može biti“, rekao je Stanković pred brojnim novinarima i još brojnijim gledaocima direktnog prenosa njegovog vanrednog obraćanja.

VDT je pojasnio kako treba da odgovaraju oni koji su, eventualno, u njegovo ime, a bez njegovog znanja, nekome nešto obećali i zauzvrat nešto uzeli. „Ukoliko je bilo ko zloupotrebljavao moje ime, neka snosi odgovornost “.

Još je Vrhovni državni tužilac pozvao institucije da utvrde istinu!? Kao da to nije svakodnevni posao njegovog Tužilaštva, Uprave policje, Agencije za sprječavanje korupcije, nego nešto što se radi po pozivu i uz dobre preporuke. Onda je Stanković otišao sa vlastitog presa, „zbog ranije preuzetih obaveza“.

Bez objašnjenja. I, mnogo važnije, bez podnošenja ostavke. A pred novinare i gledaoce stao je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, sa zadatkom da  bez ostupnice brani lik i djelo svog pretpostavljenog. Od Katnića smo saznali da Stanković neće podnijeti ostavku, a da ge on neće saslušati u vezi optužbi za korupciju koje je, dan ranije, mogla da čuje sva Crna Gora.

Tada je (u nedjelju) odbjegli tajkun Duško Knežević objavio snimak telefonskog razgovora u kome, navodno, sekretar Vrhovnog državnog tužioca Nenad Vujošević (nema zvanične potvrde da je osoba sa snimka zaista N.V.) potvrđuje da je od njega uzimao novac, 700-800 hiljada eura kaže Knežević, i nosio ga svom šefu i ostalim tužiocima, kao naknadu za usluge vlasniku nekadašnje Atlas banke (boks1).

Ako vjerujemo akterima tog razgovora, Vujošević je dio koruptivnog lanca koji vodi do čelnih ljudi Tužilaštva. Njih Duško Knežević navodno podmićuje, godinama i stotinama hiljada eura (u jednom obračanju vlasnik Atlas Grupe pominje milion eura) kako bi ostavili na miru njegove klijenta iz poslova e-trgovine. I njihov novac.

Iz Tužilaštva su, nakon odlaska Ivice Stankovića sa konferencije za novinare koju je sazvao, obznanili svoja saznanja da je Nebojša Vujošević sredinom prošle godine postao član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod vođstvom Duška Kneževića. I da je u tom svojstvu kontaktirao makar dvojicu tužilaca pokušavajući da dobije informacije o slučajevima na kojima rade.

I ta su izlaganja ostala nedorečena. Tako nijesmo saznali: od kada Tužilaštvo sumnja da je Vujošević sredinom prošle godine postao Kneževićev jatak? Da li je Ivica Stanković bio obaviješten o njihovim saznanjima? Zašto je pripadniku organizovane kriminalne grupe dozvoljeno da nastavi rad u Tužilaštvu (formalno on je i u ovom trenutku sekretar VDT-a)? Gdje je novac o kome govore on i Knežević? Kako je tako važan član OKG uspio da ode iz zemlje, ako su specijalno tužilaštvo i policija nadzirali njegovo kretanje i komunikaciju?

Ako je istina ono što su tužioci ispričali u ponedjeljak, da je Vujošević bio otkriven i stavljen „pod mjere“ – a to bi moglo da podrazumijeva fizičko praćenje i nadzor komunikacija –  onda su u Tužilaštvu  makar nekoliko dana prije nas preslušali sada već čuvene razgovore Vujoševića i Kneževića. On je, ipak, otišao u inostranstvo a da njegovi poslodavci (koji su ga istovremeno nadzirali kao razotkrivenog pripadnika OKG) nijesu znali ni da li je na odmoru, bolovanju ili u bjekstvu!?

Čime objasniti to (ne)postupanje? Nesposobnošću, neznanjem ili nečijim nedozvoljenim uticajem? Katnić lakonski objašnjava kako je to bila njegova odluka, pošto je „htio da dobije više, i dobio bi više da nije bilo Kneževićeve objave“.

SDT-u  je izričit u tvrdnji da njegov pretpostavljeni ne može biti kriv. „Ivica Stanković nema nikakvo svojstvo u ovom predmetu. Za svojstvo osumnjičenog nema ni udaljenih sumnji, a ako ih bude biće saslušan  kao i svaki drugi građanin“, kaže Katnić. I insistira: “Ne znam da VDT ili njemu bliska lica posjeduju imovinu stečenu kriminalnom djelatnošću”. Očekujući da mu povjerujemo na riječ.

To nije ni malo jednostavno.

Nije moguće da VDT i SDT ne shvataju kako su oni i njihovi saradnici dozvolili da iz Crne Gore ode, praktično, jedina osoba koja može baciti više svijetla na novu koruptivnu aferu iz riznice Duška Kneževića. I da to budi sumnju. Tim prije što se ta priča  tiče i njih lično. Na ovaj ili onaj način.

A iz Kneževićeve kutije, za nepunu godinu dobili smo manje ili više dokumentovane priče o tome kako je odbjegli biznismen koji je svoje klijente iz Atlas banke zakinuo za približno 100 miliona eura (ne računajući novac – više od 60 miliona eura – koje je blokiralo Tužilaštvo) korumpirao: vladajuću partiju, predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine, bivše ministre i čelnike Centralne banke…

Pošto je priča, konačno, stigla i do čelnih ljudi Tužilaštva, svom težinom ovo društvo pritska glavno pitanje  – postoji li  u Crnoj Gori institucija spremna da se uhvati u koštac sa korupcijom  i kriminala u državnom vrhu.

Činjenice ne idu u prilog onima koji vjeruju u snagu institucija. Ovo je najblaža moguća formulacija.

Milivoje Katnić i dalje, kaže, istražuje aferu koverta.Zanima ga porijeklo novca koje je, tajno snimajući, Duško Knežević dao svom školskom drugu Slavoljubu Migu Stijepoviću, kako bi njime bila finansirana predizborna kampanja DPS. Na nezakonit način.

Za razliku od opozicionih prvaka, koje progoni i zbog konverzije 300 dolara u banci, Katnić ne želi da na optuženičku klupu izvede DPS i njene čelnike. Zato  on, zimus, nije razumio predsjednika DPS Mila Đukanovića kada je ovaj govorio o „interesnoj dobrovoljnosti“ ovdašnjih biznismena (boks2). Tu priču kao da nije razumio ni VDT Ivica Stanković. Pa je prećutao.

Na sličan način tužilačko poimanje pravde je selektivno i oko propasti Atlas banke i uloge koju je imala Centralna banka, godinama tolerišući njeno nezakonito poslovanje.  Nekadašnji viceguverner Velibor Milošević uhapšen je dan pošto je Knežević objavio (takođe tajni)  snimak njihovog razgovora u kome mu zvaniničnik CBCG traži novac – kako bi potplatio kontrolore. I obećava „šta god bude ja ću biti vama na usluzi“. Zato su Kneževićeve optužbe na račun aktuelnog guvernera Radoja Žugića i njegovih saradnika  u Tužilaštvu prosto  prećutali. Ignorisali su čak i informacije da se iz Atlas banke, za vrijeme prinudne uprave, na nezakonit način odlilo 20-tak miliona eura.

Konačno, Tužilaštvo s posebnom pažnjom ignoriše sve što je Knežević saopštio i dokumentovao o finansijskim tokovima između njega, Atlas banke i Mila Đukanovića. Što bi Katnić rekao, nema tu ni „najudaljenije sumnje“.

Iz današnje perspektive, pažnju privlači i činjenica da je Knežević  uvijek na vrijem znao kad ne treba da bude kući, odnosno, kada će SDT i policija privesti neke od njegovih saradnika zbog poslova kojima je on komandovao. Da  li su u pitanju samo intuicija  i sreća?

Neka neobjašnjiva koincidencija je proizvela da su, uz Kneževića i Simovića,  privođenje izbjegli i čelni ljudi škaljarskog i kavačkog klana, vođe OKG koje su švercovale kokain preko školskog broda Jadran (Dejan Rovčanin i Vladimir Račić), navodne vođe OKG iz Tivta takođe optužene za šverc pozamašne količine narkotika (Danilo Đurović i Dragan Miletić), pa i Dejan Lakić, jedan od optuženih za višemilionsku utaju poreza, koji je iz Beograda – po uzoru na Kneževića – pričao o svojim vezama sa šefovima poreske uprave i nezakonitim poslovima sa članovima porodice Đukanović. U svakoj od tih priča – ni jedna još nije stigla makar do prvostepene presude – tužilaštvo i policije su se pozivale na saznanja stečene višemjesečnim operativnim radom. Baš kao u slučaju Vujošević.Operacija uspjela, pacijent zbrisao.

Od početka svog sukoba sa nekadašnjim drugarima, saradnicima i plaćenicima iz crnogorske vlasti, Duško Knežević imenuje Stankovića i Katnića kao djelove Đukanovićeve hobotnice.

„Moja poruka Ivici Stankoviću je da više nema čekanja i da je imao dovoljno vremena da se bavi svojim poslom. Njegovo ćutanje je znak da je dio kriminalne bande Mila Đukanovića i vrijeme je da o njemu sve otkrijem“, prijetio je Knežević u aprilu. „Spremni su svi podaci o njemu, poručujem mu da će uskoro biti glavna zvijezda na svim naslovnicama medija“.

Sada je Knežević, krenuo da realizuje svoje prijetnje. U objavljenom nema direktnih dokaza o umiješanosti čelnika Tužilaštva u nezakonite radnje.  Za Ivicu Stankovića kao i za svakog drugog građanina važi da je nije kriv dok se njegova krivica ne dokaže na sudu. Ali, za institucije i njihove čelnike važe i druga pravila. Oni svakoga dana moraju potvrđivati volju  i sposobnost da kvalitetno obave posao koji su im povjerili građani.

Nenad Vujošević je dokaz da je VDT pao na tom ispitu. Stvarna  istraga treba da utvrdi da li je njegova odgovornost moralne (loš izbor najbližih saradnika) ili materijalne prirode (učešće u korupciji koje mu spočitavaju Vujošević i Knežević). A neophodan uslov da ta istraga počne je – ostavka VDT-a i SDT-a. U pristojnim zemljama oni bi svoj potez obrazložili jednom jedinom rečenicom – želimo da institucije dokažu našu nevinost i podnosimo ostavku kako bi one mogle da, bez pritisaka, rade svoj posao.

Da je Ivica Stanković podnio ostavku pokazao bi da se ne boji istrage, o tome da li ga je šaljući mu namjenske koverte preko kurira Nena korumpirao Duško Knežević. Ostajanjem na čelu tužilaštva on je uništio kredibilitet svake istrage. Tako je javno priznao strah od istine. I krivicu.

 

Ko je uzeo pare

 

Na prošlonedjeljnom snimku Knežević i Vujošević (niko do danas nije doveo u pitanje autentičnost tog razgovora) razgovaraju o drugom snimku koji će Knežević objaviti ukoliko, u roku od jednog dana, iz pritvora ne bude pušten njegov kum Dejan Sekulić. Sekulić je, inače, pritvoren u avgustu, kao osumnjičeni u jednoj od istraga koje SDT vodi protiv Kneževića, nekadašnje Atlas banke i Atlas Grupe.

Knežević: Ti na snimku kažeš da direktno za poslovođu Stankovića idu pare, nije ovo za mene, tako da ću taj segment da iskoristim i da dam.

Vujošević: Ja sam mu to rekao, a on je rekao – ja ću reć da ti mene nisi dao.

Knežević: Ti prenesi njemu poruku da se pušti danas Dejan Sekulić ili on pušta snimak. Tako mu direktno kaži, pare koje sam uzimao i donosio tebi, sve je to snimljeno, reči, za oko onoga što ste reketirali klijente kojima su bile blokirane pare. Reči ja to neću da preuzmem na sebe, ja sam te pare donosio tebi  znaš i sam.

Vujošević: Ali on veli ja ću da kažem da meni nisi davao.

Knežević: I još mu  reci i tvoj sin ga je startovao tamo i tražio da radi direktno sa njim i da ga reketirate… Ja ću danas da pustim snimak i to ti je to. Biće gora afera nego u Makedoniji, da znaš samo.

Vujošević: Samo ti ništa nećeš postić’ sa tim.

Knežević: Uzimao si pare za Stankovića, jesi uzimao pare za Stankovića? Kaži mi, jesi uzimao pare za Stankovića?

Vujošević: Jesam.

Knežević: Pa šta ti ima tu da se strecaš. Uzimao si pare za Stankovića i gotovo. Sa kim je on bio sve povezan, koji su još tužioci umiješani, ko još tamo… ti fino kaži sve kao što je bilo. Koji su tužioci umiješani, je li Katnić umiješan, nije li Katnić umiješan. Ti tačno znaš kome si nosio pare zadnje dvije tri godine za te blokirane pare što su me reketirali. Jasno k'o dan.

Vujošević: A reka’ si bio da nećeš to izbačat.

Knežević: Reka’ sam bio, ali nema šta.

Snimak primopredaje novca između Knežević i Vujoševića (navodno u istoj kući u kojoj je snimljena i predaja novca Slavoljubu Stijepoviću) čijim objavljivanjem Knežević prijeti u ovom telefonskom razgovoru – još nije objavljen. Ukoliko postoji. A Nebojša Vujošević je pobjegao iz Crne Gore u petak, dva dana prije objavljivanja snimka kompromitujućeg telefonskog razgovora.

Potom je Knežević objavio još jedan njihov razgovor, u kome Vujošević tvrdi da je o puštanju Dejana Sekulić iz pritvora, nakon njihovog prvog razgovora,  navodno lično razgovarao sa tužiteljkom Lidijom Vukčević i glavnim SDT Milivojem Katnićem.

 

Interesna dobrovoljnost

 

Predsjednik DPS Milo Đukanović osporio je zimus iznos koji je Knežević, navodno, dao Stijepoviću za potrebe DPS (100.000 eura), ali je potvrdio da odbjegli biznismen nije jedini „donator“ njegove partije.

„Dakle Knežević je dao toliko koliko je dao. Gospodin Stijepović je o tome dao izjavu nadležnom tužiocu i tamo stoji sve. Ono što vam sa sigurnošću mogu reći da je neistina da je dato novca toliko koliko je rekao gospodin Knežević i drugo, mogu vam sa sigurnošću reći da je neistina da se o tome prethodno konsultovao sa mnom“, rekao je Đukanović u prvoj izjavi datoj novinarima nakon izbijanja afere. Dodatno je objasnio da on i njegova partija ne reketiraju uspiješne poslovne ljude, već im ovi svoj novac daju potpuno dobrovoljno. Zbog zajedničkih interesa.

„Tačno je sam i sam imao u par navrata u ovih dvadeset pet godina, ne više od dva tri puta, susrete sa poslovnim ljudima koje smo pozivali najčešće na njihovu inicijativu“, objašnjavao je Đukanović, „Dakle sa onim poslovnim ljudima za koje smo znali da pripadaju našoj politici. To smo uvijek posmatrali kao dio interesa. Mi vodimo politiku kojom želimo da u Crnoj Gori uspostavimo pravila koja važe u razvijenoj Evropi. Oni (biznismeni) u takvom ambijentu vide šansu za razvoj svog biznisa. Prema tome zašto ne bismo razgovarali o tome kako možemo da sarađujemo u skladu sa Zakonom koji propisuje pravila o finansiranju političkih partija. Ovdje je dakle riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.

Ubrzo se ispostavilo da pomenuta „interesna dobrovoljnost“ nije našla svoje mjesto u finansijskim izvještajima DPS-a. Pa je svaka priča na tu temu ekspresno obustavljena. Uz prećutnu saglasnost Tužilaštva.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

BLAGODETI OVOZEMALJSKE: Svi poslovi Mila i Amfilohija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Amfilohije se našao Đukanoviću kad god mu je trebalo: kad se cijepao DPS,  za referendum, nakon priznanja Kosova, u oktobru 2016. i čuvenog ,,državnog udara”. Zauzvrat je nastavljao  da gradi, postavlja limenke i prepravlja svetinje, kao da država ne postoji. Njegov  biznis ostajao je neoporezovan. Crna Gora čeka hoće li Amfilohije i Milo opet pružiti jedan drugom ruku  Sigurno je:  njihove svađe i pomirenja skupo nas koštaju

 

Premijer Duško Marković još nije ponudio “termine za početak razgovora” sa Mitropolijom -crnogorsko primorskom (MPC) oko spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, iako je nakon sastanka sa evropskim komesarom za proširenje Oliverom Varheljijem kazao da će to učiniti ove sedmice.

Varhelji je u petak, 7. februara, bio u posjeti Crnoj Gori kako bi razgovarao sa premijerom, predsjednikom države Milom Đukanovićem, predstavnicima opozicije i mitropolitom MPC Amfilohijem. Iako je povod posjete bio evropski put Crne Gore, odnosno nova metodologija proširenja, koja podrazumjeva strožu kontrolu reformi od strane EU, i mogučnost obustavljanja pregovora, Varhelji je veliki dio posjete posvetio Zakonu o vjerskim zajednicama i krizi u Crnoj Gori koju je ovaj dokument produbio.

“Pokušao sam da razgovaram sa mitropolitom, pokušao sam da razgovaram sa premijerom, pokušaću da razgovaram sa predsjednikom. Vidio sam da se ovo, uz dobru volju, može riješiti. I ovo se mora riješiti”, rekao je Varhelji.

No,  otkako je Varhelji okrenuo leđa i napustio Crnu Goru, stvari se nijesu pomjerile s mjesta. Niti je otpočeo dijalog o evropskom putu i reformama na koji je sve političke i društvene aktere neposredno prije posjete komesara pozivao premijer, niti su  počeli razgovori između MPC i Vlade o Zakonu o vjerskim zajednicama, zbog kog desetine hiljada ljudi svake sedmice protestuju u organizaciji MPC.  Nije samo Vlada ta koja ne mrda s mjesta. Osim što nema  termina pregovora koje je obećao Marković, ni Mitropolija još nije podnijela  inicijativu za ocjenu ustavnosti spornog Zakona, usvojenog prije mjesec i po dana, iako su iz crkve početkom januara tvrdili da će se ta incijativa uskoro naći pred Ustavnim sudom.

Kriza se produbljuje. Mitropolit Amfilohije iz sedmice u sedmicu pokazuje da je sposoban da na noge podigne popriličan broj građana, među njima i glasača i članova vladajuće partije, a vlast i institucije koje kontroliše Đukanović i njegova partija, i dalje demonstriraju silu. Dok Vlada preko medija poziva na dijalog, Đukanović drži vatrene govore po opštinama, priča o ugroženoj državi i prebraja podanike. Nastavljaju se hapšenja i druge represivne mjere za “prestupe” koji su decenijama ignorisani. Tako je ove sedmice SAEM donio odluku o tromjesečnom neemitovanju emisija Pink i Happy televizije u Crnoj Gori,  jer se u njima “podstiče na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju prema pripadnicima crnogorske nacionalnosti”. Godinama su programi tih televizija u kojima su blaćeni kritičari režima, negirani ratni zločini i kršeni brojni standardi  tolerisani. Dok je odgovaralo Đukanoviću.

Više je scenarija kako se kriza može okončati, a samo je jedan put koji bi omogućio  revitalizaciju zemlje, reforme i njenu evropsku budućnost. Na taj put zemlju niti vodi Đukanović, niti je može povesti Amfilohije. Iako trenutno odmjeravaju snage i podanike, nije nemoguće da se mitropolit  i Predsjednik, višedecenijski strateški partneri, dogovore, kako ne bi ugrozili jedan drugog i svoje monopole.

Ne bi bilo prvi put. Podugačka je istorija podrške koju su pružali jedan drugom, na obostranu korist. Iako  Amfilohije,  priupitan o podršci Đukanoviću u kriznim trenucima,  danas kaže  da ga “nikad nije podržao, niti u njemu i  njegovoj politici vidi nešto što bi predstavljalo, makar i posredno,  interese za crkvu pa ni za državu”, fakti kažu drugačije.

Na početku, devedesetih,   bješe ljubav. Ratovi. Mitropolit i Đukanović na istoj strani. Dok je Đukanović mrzio šahovnicu, u Dubrovniku su ispisivane sramne stranice crnogorske istorije, deportovane bosanske izbjeglice, s Amfilohijevim blagoslovom Cetinjskim manastirom paradirali su Arkanovi „tigrovi” i “frenkijevci”. Mitropolit je neometano sijao nacionalnu i vjersku mržnju po Crnoj Gori. Radovan Karadžić se, prema tvrdnjama  Haškog tužilaštva, navodno skrivao u manastiru Ostrog. Za Amfilohija je, doživotno osuđeni ratni zločinac, bio i ostao – Radovan.

Nakon što se Đukanović otrgao Slobodanu Miloševiću, u vrijeme sukoba sa Momirom Bulatovićem, i cijepanja jedinstvenog DPS-a, mitorpolit je ipak  prelomio na Đukanovićevu stranu. Zaradio je tada,  od onih nezadovoljnih njegovim i Đukanovićevim preokretom, skandiranje –  “Amfilohije, Turčine”

Đukanoviću je, nakon razlaza sa Miloševićem i tijesne izborne pobjede nad Momirom Bulatovićem, bila potrebna mitropolitova podrška , kako bi oslabio demonstracije  Bulatovićevih i Miloševićevih sljedbenika u Crnoj Gori. I dobio je.

“Gospodine predsjedniče, evo, pored ostalih radosti, dočekasmo ovaj blagosloveni dan da novoizabrani predsjednik Crne Gore dođe za blagoslov i cjeliva mošti Sv. Petra Cetinjskog. Ovo je blagosloveni dan za Crnu Goru jer je Crna Gora čekala, evo već 50 i više godina da njen prvi čovjek dođe i poljubi mošti prvoga i najvećega Crnogorca. Sveti Petar Cetinjski je mjera svakog mitropolita i svakog gospodara, svakog predsjednika Crne Gore. Vi ste to Predsjedniče Đukanoviću shvatili i razumjeli i zato ste danas ovdje. Neka je blagosloven ovaj dan, neka ste blagosloveni u nošenju velikog bremena prvog čovjeka Crne Gore i rukovoditelja ovog naroda”, obratio se mitrpolit Đukanoviću kada je poslije pobjede na predsjedničkim izborima, 31. oktobra 1997. posjetio Cetinjski manastir i mitropolita Amfilohija.

Mitropolit je poslao poruku i Bulatoviću i njegovima: “ Poslije izbornog takmičenja jedino što preostaje bivšem Predsjedniku je da bratski pruži ruku novom predsjedniku, jer je jedino tako moguće doprinijeti napretku Crne Gore. Samo sujetni, samoživi i vlastoljubivi ljudi, sada bi smjeli rastakati sile koje bi produbljivale stare i stvarale nove diobe u Crnoj Gori…”

Nije to jedini prelomni trenutak za Đukanovića, u kom mu se mitropolit našao. Uoči referenduma u maju  2006. godine, mitropolit je utišao sa svojom uobičajenom retorikom negiranja crnogorske nacije. Na iznenađenje unionista, poslao je i jasnu poruku da neće koristiti svoj uticaj na pastvu i one koji ne žele nezavisnu Crnu Goru. “Za ostvarenje jevanđelske misije crkvi nije neophodna ni zajednička država ni nezavisna Crna Gora. I jedna i druga državna tvorevina mogu biti više ili manje povoljan ambijent za život crkve i njenu propovijed”, kazao je, i ponovio tu poruku više puta uoči refrenduma.

U februaru 2006. godine, samo par mjeseci pred referendum u Crnoj Gori organizovan je u Podgorici  veliki sabor pravoslavlja. Organizatori su bili, ruku pod ruku,  Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija i Vlada Mila Đukanovića.  Zajednički aranžman dogovaran je neposredno nakon afere Rumija, i naizgled oštrih protivljenja Đukanovićeve Vlade tome što je Amfilohije  limenu crkvu  postavio na vrh planine.  Umjesto uklanjanja mitropolitove limenke, rodio se –  veliki sabor pravoslavlja pod pokroviteljstvom Vlade. Amfilohijevo djelo je  ostala netaknuto.

“Dok se Amfilohije rukovao sa Đukanovićem i uz smiješak razgovarao sa njim poslije godina žestokih sukoba, mitroplit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo sjedio je sam na Cetinju, optužujući Đukanovićevog glavnog savjetnika Milana Roćena da je postao Amfilohijev đakon”, pisalo je o tom događaju beogradsko Vreme.

Amfilohije je neposredno pred referendum primio u posjetu Filipa Vujanovića i Svetozara Marovića. Tri sedmice nakon obnove crnogorske nezavisnosti, mitropolit je dobio zvanje arhiepiskopa cetinjskog koje su prije njega imali samo vladika Rade i Mitrofan Ban. Titulu mu je dodijelio Sinod SPC-a u kom je imao najveći uticaj, zbog čega su prvi put  krenule spekulacije da priprema teren za ustoličenje na mjesto prvog crnogorskog patrijarha. Amfilohije nije krio ni da mu je to nuđeno. “”Bilo je takvih prijedloga, ali ja se na njih nisam obazirao”, govorio je.

Ruku podrške, Đukanović je znao da cijeni. Mitropolit je nastavio da vrši svoje neimarske poslove, gradi crkve i postojeće dograđuje, kao da ne postoje državne službe. Biznis u koji je pretvorio neke od svetinja, poput manastira Ostrog, ostajao je neoporezovan. Iako je nemoguće ući u trag imovini crkve, jer se jedan njen dio  u katastru vodi bez matičnog broja, u javnost su dospjeli podaci koji  pokazuju da je dio imovine čak i knjižen na Mitropolita.

Nije se podrška Đukanoviću završila sa referendumom. Nakon priznanja Kosova od strane crnogorske Vlade Mila Đukanovića u oktobru 2008. godine, mitropolit je izjavio da je to najveća izdaja vlasti u istoriji Crne Gore,. No nije prekinuo tanane veze s “glavnim izdajnikom”. Sa protesta prosrpskih stranaka , pozvao je okupljene da se mirno raziđu.

Nekoliko godina kasnije, 2013. u srcu Podgorice završen  je najmanje  šest miliona eura vrijedan Hram Hristovog vaskrsenja, čiju je gradnju pomogla svjetovna vlast sa 500 hiljada eura. Do danas nije utvrđeno da li je jedan od “svetaca” islikanih u unutrašnjosti hrama bio sam Đukanović.

Mitropolit se Đukanoviću našao i za vrijeme afere državni udar u oktobru 2016.  Na dan izbora, koji je protekao u znaku priče o navodnim teroristima, dok su se dizale tenzije, Amfilohije je pozvao narod da ne izlazi na ulicu.

Danas ih poziva svakog četvrtka i nedjelje. Da odbrane svetinje od Đukanovića. Hoće li višedecenijski strateški partneri opet pružiti jedan drugom ruku, hoće li ih pomiriti interesi dok cijepaju društvo na pola, vidjećemo uskoro. Sigurno je: i njihove “svađe”, i njihova “pomirenja”, njima su donosila ovozemaljske blagodeti. A nas skupo koštala. I koštaju.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

OPOZICIONI LIDERI I OSVEŠTANI IZBORI: Blagoslov za pogaženu riječ

Objavljeno prije

na

Objavio:

Blagosloveni izbori u nedemokratskom ambijentu mogu samo da donesu poraz   građanima

 

„Prvi sastanak premijera Duška Markovića sa mitropolitom Amfilohijem ohrabruje, jer iskustvo pokazuje da se bez razgovora ne može doći do rješenja”, prokomentarisao je predsjednik države Milo Đukanović početak pregovora između Vlade i Mitropolije povodom Zakona o vjerskim zajednicama.

,,Vjerujem da je to jedini mogući put da se nesporazumi prevazilaze, da se unese doza međusobnog boljeg razumijevanja, da se doprinese spuštanju tenzija koje su potpuno bezrazložno podignute u crnogorskom društvu”, zaključio je Đukanović. Može biti je  ,,potpuno bezrazložno podignute tenzije”, podigao neki drugi Đukanović i njegova partija usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, u mrtvo doba   noći.  Prvi zvanični sastanak Mitropolije i Vlade  završio se tako što se niko nije mrdnuo od početnih pozicija.

Litije se nastavljaju, kao i dijalog između Crkve i Vlade.  Termin novog susreta nije preciziran.

,,Crkva ostaje pri svom stavu da se mora govoriti o izmjenama Zakona, a ne o njegovoj primjeni jer po mišljenju crkve Zakon nije u skladu sa Ustavom, ni međunarodnim standardima. Vlada smatra da se kroz dijalog i izgradnju međusobnog povjerenja, kao i kroz davanje dodatnih i odgovarajućih garancija ovaj Zakon može primjenjivati kao moderan i usaglašen sa Ustavom i evropskim standardima”, konstatuje se u zajedničkom saopštenju Vlade i MCP.

Tako su premijer i mitropolit formalno ispunili obećanje koje su dali evropskom komesaru za proširenje Oliveru Vorheljiju, koji je tokom posjete Crnoj Gori saopštio da je dijalog Crkve i Vlade o Zakonu neophodan i da nas ,,cijeli svijet gleda”. I istovremeno su nastavili da odmjeravaju snage.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREGOVORI ILI IZGOVORI: Prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Budući pregovarači još uvijek tvrde pazar. Bude li to trajalo predugo, postoji opasnost da u vlastitim redovima dobiju opoziciju kojoj će glavni adut biti upravo njihove najave i obećanja o beskompromisnoj odbrani nacionalnih i državnih (crkvenih) interesa. Jer ovdje, bez kompromisa, nikome nema pomoći

 

Gore sluge lošeg gospodara

Pet dana pošto su u Zeti obavili spektakularan posao, privodeći penzionisanu učiteljicu kojoj su, prethodno, rasturuli kuću, iz crnogorske policije su  javili  kako od sjutra neće obezbjeđivati litije protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. “Policija je donijela odluku da u narednom periodu neće obezbjeđivati litije, a svu odgovornost za eventualne incidente i narušavanje reda i mira na ulicama u gradovima naše države snosiće organizatori”, navodi se u saopštenju Uprave policije (UP) koje je u srijedu poslijepodne, mnogima, zvučalo kao obavijest o izvršenom puču.

Vrh crnogorske policije predvođen direktorom UP Veselinom Veljovićem izrečenim naumom samo je potvrdio uvjrenje da oni ne služe državi i narodu nego gospodaru. Milu Đukanoviću.  I da su, vjerno služeči, spremni da krše sve važeće propise. Zakon o unutrašnjim poslovima ne ostavlja prostor za samoopredjeljenje: policije je dužna (član 10 Pojam i vrste policijskih poslova) da zaštiti bezbjednost građana i Ustavom utvrđenih sloboda i prava (stav 1), odnosno, (stav 6) da obezbjeđuje javna okupljanja visokog bezbjednosnog rizika. Umjesto toga Veljović i njegovi potčinjeni saopštavaju kako nemaju vremena da obezbjeđuju litije pošto „cijene da kriminogene strukture mogu iskoristiti  zauzetost policije…“. Loš vic? Ne.

Satima smo čekali da se neko iz Vlade oglasi i saopšti kako su hakeri preuzeli sajt Vlade, MUP-a i UP i poslali lažno saopštenje. Ništa. Nadali smo se informaciji da je ministar unutrašnjih poslova Melvudin Nuhodžić zatražio od premijera Duška Markovića da smijeni odmetnutog direktora UP. Ništa. Najveći optimisti su svako malo pretraživali i sajt tužilaštva, očekujući informaciju da su autori pučističkog saoštenja  pozvani na saslušanje zbog mogućeg izvršenja krivičnog djela izazivanje panike i nereda. Niko i ništa.

Država je duže od 12 sati bila neopravdano odsutna iz sopstvenog pravnog sistema, da bi u četvrtak ujutru stiglo novo saopštenje: „Uprava policije će u skladu sa zakonom i precizno definisanim procedurama nastaviti sa obezbjeđivanjem litija uz insistiranje na potpunom poštovanju jasnih obaveza i procedura i pojačanoj odgovornosti organizatora”.

Šta  se dešavalo u međuvremenu, nagađamo.

Od direktora UP možemo čuti kako „Crna Gora nikada nije zasnivala svoje istorijsko trajanje i postojanje na kultu Nemanjića i kultu Svetosavlja“. Ali nema  riječi o presretnutom i objelodanjenom razgovoru njegovog pomoćnika Zorana Lazovića i njegovog saradnika i prijatelja Duška Golubovića. Ko to prisluškuje njegove najbliže saradnike? I zašto oni pričaju to što pričaju?

“A da lože, dako se malo dohvate rakije i vina, ako i ko ih j..e, mogu k…c da puše“, saopštava svom starom drugaru Lazović, šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, promišljajući  o predstojećem nalaganju badnjaka na Cetinju (razgovor je, izgleda, vođen početkom godine): „A dobro, bićemo spremni da dobiju i jedni i drugi po g…ci ako budu pravili…“.

Razgovor koji je Veljović tako rado prećutao, uglavnom, predstavlja  svojevrstnu policijsku razradu, ideje „o ujedinjenju podijeljenog pravoslavnog bića“ koja  je svoje mjesto našla i u ekspozeu premijera Markovića. A koju on ponavlja i ovih dana, makar u trenucima kada predstavnike Mitropolije crnogorsko-primorske predvođene Amfilohijem Radovićem poziva na dijalog i dogovor „zarad dobra Crne Gore i njenih građana”.

Premijer i mitropolit su razmijenili pozive za razgovor i iskazali spremnost da u njima učestvuju. Još samo da se dogovore kad će, ko i o čemu razgovarati i pregovarati.  U pismu  koje je Marković uputio Mitropoliji stoji spremnost „da još jednom zajednički sagledamo najbolja rješenja za primjenu čl. 62-64 Zakona o slobodi vjeroispovijesti…“. Predstavnici Srpske crkve u Crnoj Gori od pregovora ne bježe, ali je iz njihovih izjava za sada teško precizno zaključiti o čemu bi oni bili spremni da pregovaraju. I kada.

„Pregovora može biti tek kad se Zakon povuče“, saopštio je u nedjelju veče, iz Podgorice, arhijerejski namjesnik za Boku, protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić. Bez objašnjenja o čemu bi se tada razgovaralo. Sama po sebi je zanimljiva odluka Mitropolije da tu liturgiju, inače jedan od najposjećenijih skupova održanih u Crnoj Gori, predvodi baš Krivokapić. Uz mitropolita Amfilohija, jedan od najglasnijih i najdosljednijih negatora prava na postojanje Crne Gore i Crnogoraca unutar ovdašnjeg krila SPC.

„Prije 100 godina svaki Bokelj od Debelog brijega do Spiča znao je da nije Crnogorac, a svaki Crnogorac je znao da je Srbin“, saopštio nam je svoje poimanje našeg svijeta Momčilo Krivokapić tokom obilježavanja stote godišnjice oslobođenja i ujedinjenja dvije kraljevine. „Vremena su se promijenila. Danas kada je Boka u Crnoj Gori, neki stanovnici Boke se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, ali sve dok ne mrze one koji se izjašnjavaju kao Srbi, to je podnošljivo, jer je to, ipak, lična stvar koja se može objasniti prihvatanjem komunističke mantre o postojanju crnogorske nacije”.

Krivokapić se (po)javio i nakon usvajanja spornog Zakona kada vjernicima uputio poruku da nema opuštanja i popuštanja: „Za sad samo ćemo se moliti Bogu, ali ako treba borićemo se kao naši preci, malo drugačije“.

Koliko je Krivokapićeva mantra propraćena sa za sada i ako treba u suprotnosti sa, recimo, svim onim što ovih dana pripovijeda rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović? Pozivajući Crnogorce i Srbe na toleranciju i razumijevanje.  Da li ta raznovrsnost kazuje da bi se i unutar Mitropolije, kao i unutar DPS, mogli naći različiti stavovi o tome šta je minimum ispod koga se ne smije ići u predstojećim pregovorima.

Iako demonstriraju snagu, i Đukanović i Amfilohije su ranjivi u ovom odmjeravanju snaga.  Prvi put nakon 1998. Đukanović strahuje za bespogovornu lojalnost unutar sistema.   Na protestnim litijama protiv zakona koji je donijela vlada DPS- a,  pojavljuju članovi te pratije. Mtropolit za sada nema (vidljiv) problem sa neposlušnošću u sopstvenim redovima.  Njegova najveća briga je šta da radi sa okupljanjima ukoliko, odnosno kada ona od litija „za odbranu svetinja“, prerastu u političke proteste. Nije tajna da baš to očekuje dobar dio njegovih sljedbenika.   Ako prepusti  da tu akciju predvodi političko krilo boraca za srpsku stvar u Crnoj Gori, iskustvo uči,  to garantuje poraz. Ako  on  ostane na čelu pokreta i pošto poprimi operativno politički karakter,  to  neminovno mijenja pravila igre.  Ulaskom u arenu sve postaje podložno preispitaivanju – od finansija do (političkih) biografija. U toj priči, Đukanović i Radović nemaju nikoga ko im liči više nego što su oni nalik jedan drugome.

Pažljivo birajući naredne poteze, budući pregovarači još tvrde pozicije. Bude li to trajalo predugo, postoji opasnost da u vlastitim redovima dobiju opoziciju kojoj će glavni adut biti  njihove najave i obećanja o beskompromisnoj odbrani nacionalnih i državnih (crkvenih) interesa. Ovdje bez kompromisa pomoći nema ni jednima ni drugima. Ni svima nama.

Sve da popovi i policajci i u buduće očuvaju (uslovan) red i mir na ovdašnjim ulicama, mi ćemo živjeti u mikrosvijetu u kome je sasvim normalno da se Vladimir Gojković, proslavljeni reprezentativac i selektor reprezentacije koja je upravo donijela medalju sa Evropskog prvenstva pravda zbog toga što je po povratku kući otišao u crkvu. Dok ga najglasnije napadaju oni koji se svim silama trude da u DPS upišu svakog mladića i djevojku koji u dresu reprezentacije postignu rezultat vrijedan pažnje. I da to pred kamerama lojalnih tv stanica prikažu kao još jedan veliki uspjeh mudrog rukovodstva.

Ni predsjednik Đukanović nije našao za shodno da u dvosatnom razgovoru na javnom servisu makar jednom rečenicom stane u odbranu prava na slobodno (ne)iskazivanje vjerskih osjećanja čovjeka koji mu je koji dan ranije bio gost. Umjesto toga je javnost ubjeđivao kako ga oponenti napadaju zato što ga „prepoznaju kao jednu od markantnih brana penetraciji anticrnogorskih interesa“. A ne zbog bezbroj znanih i neznanih afera – švercerskih, privatizacionih, koruptivnih.

Nije te večeri markantna brana crnogorskih interesa prozborila ni jedne riječi o svom privatnom putovanju u Majami. Po svoj prilici o našem trošku. U danima dok je Crna Gora još vagala da li će nam Vladino insisitiranje na brzopoteznom usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti donijeti sukobe ili samo proteste. Kad je stvar legla, predsjednik se vratio kući i evo  proziva sve one koji nijesu slijepo odani njemu i njegovoj viziji ove države. Ukoliko ste prihvatili da budete dio vlasti, ustvrdio je Đukanović „onda ste u obavezi da to prepoznajete i da se u skladu sa svojim ovlašćenjima dodatno angažujete u odbrani crnogorskih interesa“. Pa se i požalio: „To se nedovoljno radi i to je pokazala ova situacija i potencirala potrebu potpunije koordinacije”.

Koliko sledećeg jutra, u Pobjedi je osvanuo feljton u najavi: IZA KULISA: Drugo lice protestnih litija Srpske pravoslavne crkve. Probrani članovi CANU i DANU stali su na grudobran. „Bio bih slobodan da taj intervju nazovem crnogorskim manifestom na putu za crnogorsku budućnost i slobodu“, ocijenio je akademik Čedomir Bogićević. I Veselin Veljović je odlučio da zaboravi kako je početkom mjeseca na svom tviter nalogu zahvalo Mitropoliji crnogorsko-primorskoj na doprinosu da okupljanja građana i litije proteknu bez incidenata.  Pa je odlučio da otkaže saradnju. Dok,opet, odnekud  nije drugačije naređeno.

Da li smo tako sačuvali Crnu Goru – slobodnu i pravednu zemlju svih njenih građana?  Ili bi se moglo pokazati kako su Đukanović, njegovi  saučesnici,  i njihove afere, uz upornost sa kojom institucije odbijaju da se sa njima uhvate u koštac, izvele na litije makar onoliko ljudi koliko i svi opozicioni lideri.

Tek ćemo vidjeti koliko će Crnu Goru koštati to što su predstavnici njenih najvažnijih institucija istovremeno i simboli nepotizma, korupcije i kriminala. Spremni da se, kad zatreba, kao iza taoca, zaklone iza Crne Gore i njenih građana.

Na prekretnici smo. Pred nama su pregovori starih znanaca, ili izgovori kako bi se još više rasplamsale strasti. Sve dotle dok se  čitav politički i društveni život ne svede na pitanje: Za Mila  ili Amfilohija? To bi bio dokaz da iz 1997. Godine,  kad su se dijelili Đuković i Bulatović, ništa nijesmo naučili. I bio bi to još jedan poraz Crne Gore.

 

STRANE DIPLOMATE I MEDIJI O DEŠAVANJIMA U CRNOJ GORI:
Dijalogom do rješenja

Usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica i protesti koji su slijedili pod okriljem Mitropolije crnogorsko-primorske, izazvali su brojne, često suprotne, reakcije. To se vidi i po istupima diplomata i pisanju stranih medija.

Ambasadorka Velike Britanije u Crnoj Gori, Alison Kemp poziva na dijalog i komentariše odluku čelnika policije da više ne obezbjeđuju litije u crnogorskim gradovima: ,,Svaka država je dužna da osigura bezbjednost svojih građana i da zaštiti njihova osnovna prava. Crna Gora ima potrebu da nađe ravnotežu  između rada policije na obezbjeđivanju javne sigurnosti, sa jedne strane, i zaštite osnovnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja i okupljanja, sa druge“, kazala je Kemp za RTCG.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira dešavanja na Bliskom Istoku i Balkanu. Povodom prihvatanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori IFIMES je objavio analizu pod nazivom „Crna Gora 2020: Hoće li Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?“. U toj analizi piše: ,,Suočen sa brojnim problemima i optužbama za korupciju i kriminal Đukanović je izgubio podršku i uticaj koji je imao u regionu. Za važne međunarodne aktere Đukanović više nije neophodan činilac na Balkanu. Zbog toga je odlučio da po oprobanom receptu igra na kartu manipulacije nacionalizma i religije i tako izazove tenzije i sukobe, da bi pokazao da je on jedini koji može da osigura mir i garantuje stabilnost u regionu”.

Povodom novonastalih tenzija oglasio se i Stejt department: ,,Sjedinjene Američke Države (SAD) pozivaju sve strane da pokažu uzdržanost i izbjegnu bilo kakve akcije koje mogu da dovedu do jačanja napetosti ili nasilne akcije i da vode konstruktivan dijalog o tom osjetljivom pitanju. SAD poštuju pravo svih suverenih zemalja da usvajaju i primjenjuju zakone usklađene sa demokratskim normama i bez stranog miješanja i snažno podržavaju osnovne slobode, kao što su sloboda govora, udruživanja i okupljanja i prava pojedinaca da mirnim putem izražavaju svoju slobodu vjere ili ubjeđenja”.

Na portalu RT, koji se ranije nazivao Raša Tudej (Rusija danas), oglasio se Nebojša Malić, novinar srpsko-američkog porijeka. U svom članku, pod nazivom ,,Nije ugnjetavanje ako to radi “prozapadni demokrata” on piše: ,,Usvajanje zakona o vjerskoj slobodi koji otvara vrata progonu određene vjere obično bi se posmatralo kao zastrašujuće kršenje ljudskih prava, ali kada se to učini pravoslavnim Srbima u Crnoj Gori, Zapadu ne smeta. Ako se Srbi nastave opirati, Đukanović će ponovo besjediti o agresiji iz Srbije i možda čak optužiti Rusiju za podsticanje državnog udara, kao što je to učinio u februaru 2017. To je već ispričana priča”.

Autor teksta insistira na tome da je Zapad ignorisao kriznu situaciju u Crnoj Gori: ,,Premijer Velike Britanije Boris Džonson nedavno je izjavio da će se London suprotstaviti progonu hrišćana. Da li je bilo reakcije od Ministarstva spoljnih poslova? Naravno da ne. Isto je i sa Stejt Departmentom i američkom Komisijom za međunarodnu vjersku slobodu, koja je nedavno uspjela da ujedini Indiju i Pakistan. O Crnoj Gori, međutim, ni riječi”. Ipak, osim srpskih i (pro)ruskih medija, izvještači u regioni su, uglavnom, stali na stranu crnogorske Vlade i Đukanovića, ne krijući strah od buđenja velikosrpskog pokreta.

O kontroverzama koje je izazvao Zakon o slobodi vjeroispovijesti pišu i albanski mediji. Novinar Shaban Murati za Albanian Daily News piše: ,,Sa nezavisnošću Crne Gore Srbija je izgubila moć eksplotacije i političku kontrolu nad svojom kolonijalnom provincijom. Vojnu moć nad Crnom Gorom izgubila je njenim priključenjem u NATO 2017. godine. Jedini instrument koji joj je preostao da održi svoj uticaj u Crnoj Gori jeste SPC, koja je uzurpirala suvereno duhovno usmjerenje Crnogoraca. Zakonom o slobodi vjeroispovijesti propisano je da vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore moraju da imaju pisane dokaze o o pravu svojine nad vjerskim objektima do 1. decembra 1918. godine. Bijes srpskih uzurpatora leži u tome što ne posjeduju nijedan dokument koji potvrđuje njihovo vlasništvo do 1918. godine, tačnije do onda kada je Srbija okupirala Crnu Goru”.

Oglasio se i nekadašnji ambasador Srbije u Podgorici Zoran Lutovac izjavom za BBC na srpskom: ,,Ovakva vrsta pitanja obično se poteže u vrijeme predizbornih kampanja i ima dnevnopolitičku svrhu, a ne treba izgubiti iz vida da je to i dio šire identitetske priče – državnog projekta razdvajanja srpskog od crnogorskog identiteta. Te teme se koriste u predizbornom periodu kako u prvom planu ne bi bile socijalne teme, pitanja korupcije i kriminala. Koristi imaju oni koji politički kapitalizuju takvu borbu”.

Šef Delegacije Evropske unije (EU) u Crnoj Gori Aivo Orav smatra da je EU svoj stav o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti iznijela još 19. decembra. Tada je Peter Stano, glavni portparol EU za vanjsku i bezbjednosnu politiku, izjavio: ,,EU je dosljedno ohrabrivala sve političke aktere u Crnoj Gori da preuzmu odgovornost za vraćanje političke debate u Skupštinu. Regulisanje vjerskih zajednica nacionalna je nadležnost, ali to pitanje treba urediti na inkluzivan način, koji okuplja zainteresovane strane i u skladu je sa međunarodnin i evropskim standardima o ljudskim pravima, a posebno u skladu sa preporukama Venecijanske komisije”.

Preovladava, uglavnom, mišljenje da će mitropolit Amfilohije i Milo Đukanović pronaći kompromis, da li putem sudskih presuda ili direktnom nagodbom Vlade  i MCP.

                                                                                                                             Andrea JELIĆ

NOVAK ADŽIĆ:
Amfilohije Radović veličao Dražu Mihailovića

Nesporno je da je glavni vođa sadašnjih “litija i molebana”, odnosno, klero-političkih protesta u Crnoj Gori mitropolit Amfilohije Radović sljedbenik ravnogorske četničke velikosrpske i anticrnogorske ideologije i politike, navodi istoričar i pravnik Novak Adžić. To, precizira Adžić, potvrđuju i Amfilohijeve riječi kojima on „čini apoteozu i panegirik“ Draži Mihailoviću.

Adžić citira dio predavanju koje je mitropolit MCP održao na tribini srpskog “sabora” i ultradesnog pokreta “Dveri”, na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 11. decembra 2003. godine, uoči 200-godišnjice Prvog srpskog ustanka: „Naša istorija utemeljena je na tri glave: prva glava, to je glava Svetog Jovana Vladimira, zetskoga vladara-mučenika, divna, čudesna glava na pravdi Boga posečena, ugrađena u temelje, u biće srpskoga naroda. Druga glava, zlatna glava, kao što je naziva pjesnik, koja je sijala iz izvora, jeste glava velikog mučenika kosovskog Lazara, ugrađena u biće, u temelje srpskoga naroda. Treća glava, koja je ugrađena u temelje ovog naroda, to je glava posečena u Radovanjskom Lugu. Ne bi bilo Miloša Obrenovića da nije bilo glave vožda Karađorđa i Karađorđevog podviga, da nije bilo samožrtvene ljubavi Svetog Petra Cetinjskog. I dodajem još jednu glavu, o kojoj će biti priče u budućim pokoljenjima, to je glava vožda Draže Mihailovića.“

Rehabilitacija  šovinističke,  zlikovačke, kolaboracionističke, četničke ideologije iz drugog svjetskog rata, za dr Amfilohija Radovića bila je svojevrsna politička i crkvena “misija” i pasija, kojoj je revnosno bio predan, zaključuje  Adžić.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo