Povežite se sa nama

FOKUS

TRADICIJA KORUPCIJE U TUŽILAŠTVU: Fali samo marica

Objavljeno prije

na

Prije Stankovića sumnjali smo u Čarapićku. Prije Vesne Medenice u Boba Vukčevića. Nekadašnji VDT Vladimir Šušović, bježeći od optužbi, krio se iza institucijalne nemoći. I niko od njih, nikada, nije odgovarao za (ne)učinjeno

 

Jednom bi se to moglo prozvati crnogorska antiteza. Do tada je samo svjedočanstvo o rasprostranjenom nemoralu:

U pritvoru me, bolesnog i nedužnog, drže kolege tužioci, časni ljudi. Osoba koja mi je dala pare za liječenje, a ja ću ih nekada vratiti (ne znam kad i ne znam gdje), jes manipulator i loš čovjek. Bilo bi dobro da se suočim sa njim i da dokažem da je on iskoristio moje najteže zdravstveno stanje.

Ovako se ukratko, prema saznanjima Vijesti, može prepričati iskaz Nenada Nena Vujoševića,sekretara Vrhovnog državnog tužioca, osumnjičenog da je duže od godinu dana član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod komandom odbjeglog biznismena Duška Kneževića. Vujošević se pred specijalnom tužiteljkom Lidijom Vukčević pojavio nakon što je priveden na podgoričkom Aerodromu. Tamo je, kažu, dobrovoljno doputovao iz inostranstva. Onda mu je određen pritvor „zbog opasnosti od bjekstva“. Kao da on već  nije bio u bjekstvu. Gdje je mogao i ostati da je htio i da je smio.

Uglavnom, Vujošević negira optužbe da je za račun Kneževića, motivisan stotinam hiljada eura koje je, navodno, uzeo od njega pokušavao u Vrhovnom tužilaštvu dobiti insajderske informacije o istragama protiv posrnulog tajkuna i uticati na status njegovih predmeta pred nadležnim tužiocima. Počev od Ivice Stankovića, odlazećeg vrhovnog državnog tužioca (mandat mu ističe 7. oktobra).

Priznaje, da je od osnivača i večinskog vlasnika likvidiranih IBM i Atlas banke  uzeo, „negdje tokom 2018. godine“, 20.000 eura. Ne može se tačno sjetiti kad i gdje. Ali zna da je novac prebrojao. I obećao da će ga vratiti.

Onda je Knežević počeo da ga pritsika da vrati dug. A on ga je – zamajavao. Vodeći duge razgovore o tužiocima kojima je nosio novac da bi oni, za uzvrat, odbjeglom biznismenu pravili  usluge. Uz Stankovića i Vukčevićku, u tim razgovorima je eksplicitno pomenuti još i glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „On mi je rekao, Neno, znaš koliko te ja volim“, referiše u objavljenim razgovorima Vujošević Katniću o navodnim naporima da oslobodi iz pritvora njegovog kuma Dejana Sekulića.

Pred tužiocima, ponovimo, Vujošević tvrdi kako je Kneževića samo zamajavao. O istragama koje se vode protiv odbjeglog biznismena nije razgovarao ni sa jednim tužiocem „jer su to časni ljudi“. Samo je zamajavao povjerioca, potvrđujući kako mu je on, kao kuriru Ivice Stankovića, u nazad dvije-tri godine dao 700-800 hiljada eura (D.K.: Jesi li davao pare Ivici?  NV: Jesam, nego što sam) kako bi nadležni tužioci odblokirali novac njegovih klijenata.

Knežević tvrdi da je dobio traženu uslugu. Katnić i Lidija Vukčević kažu kako se Vujošević za uslugu obratio makar dvojici tužilaca koji su, izgleda, nadležnima prijavili njegovo obraćanje. Ili je ono registrovano uz pomoć „mjera tajnog nadzora“.

Uglavnom, Tužilaštvo je listu razloga zbog kojih bi Vujošević (dok se, prema tvrdnjama svog advokata, „liječi od najteže bolesti“) trebao da ostane u pritvoru proširilo i strahom od „uticaja na svjedoke“. Da li je teško zamisliti kako Neno nagovara Ivicu, Milivoja ili Lidiju da svjedoče u njegovu, odnosno, u korist Duška Kneževića,  ili makar Mila Đukanovića, Ivana Brajovića, odnosno, Slavoljuba Miga Stijepovića koji se takođe nalaze na popisu njegovih saučesnika u nečasnim i nezakonitim poslovima?

Pratite li dešavanja u crnogorskom pravosuđu, u dvije stvari možete biti potpuno sigurni. Priče o korupciju najviših zvaničnika pravosuđa i tužilaštva naći će način da isplivaju u javnost. I sve će se završiti na demantijima prozvanih.

Prisjetimo se.

Nekoliko godina nakon ubistva Nikole Krivokapića Komarca u Baru, 2000. godine, Vijesti su, pozivajući se na pouzdane izvore, prenijele kako je tadašnji i sadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović, na zatvorenoj sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost, optužio Ivicu Stankovića (tada predsjednika Višeg suda), i, sa njim, sudiju Radovana Mandića (sada advokat), da opstruiraju policijsku istragu u Baru. Sudija Mandić tada je oslobodio optužbi Zorana Drešića sa obrazloženjem: nedostatak dokaza!

Sedam godina kasnije (2007.) Monitor je objavio tekst o nezakonitom prisluškivanju nekolicine crnogorskih sudija, na zahtjev tužilaštva. Sumnjalo se u tužilaštvu zbog toga što je Viši sud (i tada je na njegovom čelu bio Ivica Stanković), nezakonito dozvolio Ljubu Bigoviću, Saši Boreti i Ljubu Vujadinoviću da tokom ljeta 2005. u spuškom zatvoru posjećuju zatvorenika Vuka Vulevića. Onda su, nešto kasnije, svi zajedno optuženi za zločinačko udruživanje i ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića (taj slučaj još nije pravosnažno okončan).  Monitor je tada zabilježio da su pod prismotrom  bili – prvi čovjek Višeg suda Ivica Stanković i sudija Radovan Mandić. Mjere nadzora inicirala je specijalna tužiteljka Stojanka Radović, nadzor je zatražio Viši tužilac Novak Ražnatović, a sudski nalog je potpisao istražni sudija Višeg suda Hamid Ganjola. Stanković je tužio našeg novinara Petra Komnenića za klevetu, sudija Mandić je potvrdio priču Monitora, ali je sud ipak presudio u korist tadašnjeg sudije.

„Ko god ima i najmanji dokaz da je potkupio Ivicu Stankovića, neka ne čeka ni časa – neka to odmah objavi“. Ovako se prošle nedjelje  Vrhovni državni tužilac branio od optužbi da je korumpiran, nepuna 24 časa nakon što su takve optužbe (ponovo) iznijete u javnost. Ovog puta u vidu tajno snimljenog telefonskog razgovora njegovog sekreteara i odbjeglog tajkuna sa dobrim vezama u establišmentu.

Onda je napustio konferenciju za štampu koju je sam sazvao,  „zbog ranije preuzetih obaveza“. Do danas ne znamo koje su to obaveze Stankoviću bile preče od odbrane ličnog i profesionalnog integriteta. Sebe, svojih saradnika i članova familije. Ili, makar, zašto susret sa novinarima nije upriliče sat- dva ranije.

Dok je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić branio lik i djelo svog poslodavca (na predlog Stankovića, izabrao ga je Tužilački savjet kome je na čelu VDT) „ne postoje ni udaljenje sumnje da VDT ima veze sa ovim slučajem“, nekadašnja Vrhovna državna tužiteljka, aktuelna predsjednica Vrhovnog suda (u trećem, neustavnom mandatu) Vesna Medenica objašnjavala je kako nije ispunila zakonsku obavezu i prijavila novostečeni prihod od 140 hiljada eura samo zato što nije riječ o novoj imovini. Nego je dio njenog imetka promijenio agregatno stanje  i iz nekretnina prešao u novac deponovan na bankovnom računu.  Preko niza of šor kompanija koje su trebale da sakriju stvarnog kupca preskupe livade u kolašinskom selu.

„Prodajom nepokretnosti došlo je do pretvaranja nepokretnih sredstava u novčana“, saopštili su iz Vrhovnog suda u ime svoje šefice, kao da objašnjavaju nekakav posao od najveće državne važnosti, a ne poslovni aranžman dvoje poznanika iz djetinjstva, naknadno povezanih nizom pravosudno-finansijskih afera (Avala, SKI centar Bjelasica, Rusko selo) od kojih su i jedno i drugo imali znatnu korist. Medenica od tada ignoriše novinare i njihova pitanja. Nije joj prvi put.

Novoobjavljeni razgovori Kneževića i Vujoševića u koruptivne igre i igrice uvode još jednu Vrhovnu državnu tuiteljku. Ranku Čarapić. Odnosno njenog muža, biznismena Budimira Buda Čarapića koji se, sada znamo,  u nekoliko situacija našao u ulozi privilegovanog poslovnog partnera kompanija i tajkuna čije poslovanje istražuje njegova supruga. Od Kombinata aluminijuma do Duška Kneževića i njegove Atlas banke.

U vrijeme kada je Ranka Čarapić vodila istragu o Kneževićevoj umiješanosti u podmićivanje državnih zvaničnika tokom privatizacije Telekoma, Budimir je od Atlas banke uzeo kredit (on tvrdi – garancije) u ukupnom iznosu od nekih 800 hiljada eura.  Nije ga vratio. I dalje je, kaže, dužan „nešto malo“. Ne zna koliko.

Odemo li još neki korak unazad, naići ćemo samo na nove afere Vrhovnog državnog tužilaštva.   Karijeru VDT-a Božidara Boba Vukčevića obilježila je afera S.Č., priča o seks trafikingu i zlostavljanju moldavske djevojke  koja se u Crnoj Gori obrela krajem prošlog vijeka. Nakon njenog bjekstva u Sigurni žensku kuću, i dramatičnog svjedočenja o preživljenoj torturi, među uhapšenima se našao i Zoran Piperović, zamjenik Vrhovnog državnog tužioca.

U aferi započetoj krajem 2002. saslušani su, u svojstvu svjedoka, i VDT Vukčević i tadašnji (i sadašnji) predsjednik Milo Đukanović. Nakon višemjesečne istrage, osnovni državni tužilac u Podgorici Zoran Radonjić stavio je tačku na cijeli slučaj „zbog nedostatka dokaza“ za podizanje optužnice.  Činjenica da je među privedenima njegov najbliži saradnik, ili to što su iz tužilaštva tokom cijele istrage curile informacije, nijesu brinule Vukčevića. Ne makar do mjere da bi makar pomislio na podnošenje ostavke.

Vukčević se i prije par godina ponovo prijavio na konkurs za člana Tužilačkog savjeta. Njegova kandidatura propala je tek nakon brojnih i glasnih protesta onih koji nijesu zaboravili detalje iz njegove tužilačke biografije.

Poput nikad ispunjenih obećanja da će VDT provjeriti pisanja medija o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori. Ili tvrdnje iz sredine ‘90-tih, da Više javno tužilaštvo kome je tada bio na čelu ne može utvrditi ko je za 12 miliona maraka pretplatio gorivo dobavljeno iz Srbije u Crnu Goru za potrebe Vlade (tadašnji premijer M.Đukanović). Dokumenta su imala „nečitke potpise“ tvrdio je Vukčević, mada su svi drugi upućeni u dokumentaciju koju je pribavio savezni devizni inspektor Pavle Zelić pročitali da je nabavku, po većim cijenama od ponuđenih, u ime Direkcije za robne rezerve ugovorio Vuk Rajković, direktor privatnog preduzeća Juventa. Kum tadašnjeg premijera a sadašnjeg predsjednika.

U to vrijeme Vrhovni državni tužilac bio je Vladimir Šušović. Čovjek koji je uspiješno prećutao ratne zločine (Dubrovnik, Morinj, Bukovica, deportacije), prvobitnu akumulaciju (šverc goriva, oružja, cigareta) tranziciju društvene i državne  u privatnu svojinu.

Svi ratni zločini povezani sa Crnom Gorom (lie Kaluđerskog laza) odigrali su se tokom mandata Vladimira Šušovića (penzionisan 1998) pisao je Monitor u više navrata. „O svima je izvještavano još dok su se odigravali, no nijedan predmet njegovo tužilaštvo nije procesuiralo“. Monitor je precizirao kako je u slučaju deportacija bosanskih izbjeglica riječ o ratnom zločinu u koji su umiješane isključivo crnogorske vlasti; pa se krimen ne može svaliti na bivšu jugoslovensku vojsku ili nekog drugog.

Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. Navodno bez rezultata. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. tvrdio je kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.

Prethodno je (1993.) tadašnji ministar MUP-a Nikola Pejaković Skupštinu obavijestio kako su sve aktivnosti vezane za deportaciju izbjeglih izvedene uz saglasnost tužilaštva. Pejaković piše: „U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”

Nekadašnji predsjednik Momir Bulatović, 2011. godine, na svjedočenju pred Višim sudom ustvrdio kako je Šušović, za vrijeme deportacija, „non-stop“ bio u kontaktu sa policijom. ,,Njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika MUP-a”.

Četir godine kasnije, Šušović je o deportacijama i svojoj ulozi u njima svejdočio pred – Vesnom Medenicom. Potom su došli Ranka Čarapić,  pa Ivica Stanković. Samo su rezultati ostali isti. I sumnje koje nema ko da provjeri.

“Tvrdnje da državni tužilac nije samostalan državni organ već da je pod kontrolom vlasti lišene su svakog osnova“, tvrdio je prije petnaestak godina Božidar Vukčević pokušavajući da zaštiti svoje nasljednike/ce. „ U borbi za osvajanje vlasti, opozicija očigledno ne bira sredstva i riječi, koje grubo obezvređuju gledanja i mišljenja drugih po istim pitanjima”.  Poruka odliježe do danas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PUCANJ IZ SNAJPERA, OPET: Kome smeta Daka Davidović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se čekaju prvi rezulati istrage o ranjavanju Davidovića u Beogradu, u Crnoj Gori se  već  ,,razotkrivaju” motivi napada, odnosno naglašavaju ili zanemaruju pojedini djelovi Davidovićeve bogate i kontroverzne biografije. Režimski mediji  insistiraju da pucnji iz snajpera nemaju veze sa domaćim političkim kontekstom, a dio opozicije insistira na političkoj pozadini

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović ranjen je u utorak veče u Beogradu. U njega  je pucano iz snajpera, dok se nalazio u hotelu Crown Plaza, u kom navodno već duže živi. Snajperski hitac ispaljen je dok je  Davidović io u društvu episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija. Kako pišu beogradski i podgorički mediji, snajperista se u nalazio van hotela, a debljina stakla je navodno amortizovala metak. Davidović je ranjen u lijevu šaku, i van životne je opasnosti.

Beogradska policija je, kako prenose tamošnji mediji, na Novom Beogradu pronašla automobil koji navodno pripada napadaču,  i u njemu snajper.Srpska policija je za sada izdala  tek kratko saopštenje u kom se navodi da “  intenzivno rade na rasvjetljavanju svih činjenica i okolnosti ovog događaja”.

Davidović nije za medije želio da komentariše napad, kao ni  eventualne motive. Monitor je pokušao da stupi u kontakt sa nikšićkim binzismenom, ali on nije odgovarao na pozive. Vladika Joanikije saopštio  je beogradskim medijima da ne može ništa reći dok je istraga u toku.

Dok se čekaju prvi rezulati istrage o ranjavanju Davidovića u Beogradu, u Crnoj Gori se  već  ,,razotkrivaju” motivi napada, odnosno naglašavaju ili zanemaruju pojedini djelovi Davidovićeve bogate i kontroverzne biografije. Režimski mediji  insistiraju da pucnji iz snajpera nemaju veze sa domaćim političkim  kontekstom,  naglašavajući onaj dio Davidovićeve biografije koji se vezuje za biznis, dok dio opozicije insistira upravo na političkoj pozadini i  Davidovićevim vezama sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ukazujući da se ranjavanje dogodilo ne samo u prisustvu vladike Joanikija, već i pred održavanje crkveno-narodnog sabora u Nikšiću i neposredno nakon stavljanja u skupštinsku proceduru zakona o vjerskim zajednicama.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZEMLJOTRES UPOZORAVA: Loša gradnja saučesnik stihije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kontiunirano kršenje pravila prilikom izgradnje objekata u Crnoj Gori može da dovede do tragičnih ishoda, upozoravaju stručnjaci

 

Snažan zemljotres od 6,4 stepena prema Rihteru, koji je ove nedjelje pogodio Albaniju, osjetio se silno i u Crnoj Gori. Zemljotresi ove jačine mogu da nanesu štetu područjima udaljenim i do 160 kilometara od epicentra.

U susjednoj Albaniji je poginulo najmanje 29 osoba, a preko 650 je povrijeđenih. U zemljotresima koji su uzbunili Balkan najgore je prošao Drač, u blizini kojeg je bio epicentar. Spasilački timovi iz Italije, Grčke, Rumunije i Kosova  tragaju za preživjelima. Na hiljade spava na otvorenom, u šatorima ili u kolima. Materijalna šteta je ogromna. Fasade su demolirane, pojedine zgrade napukle a drugi objekti sravnjeni sa zemljom.

Na snimcima se vidjelo – neke zgrade su ostale nedirnute, dok su se druge urušile do temelja. Pitanje je – da li je to i zbog neadekvatne gradnje?

Eksperti upozoravaju da se u Crnoj Gori masovno krše pravila prilikom izgradnje objekata, što u slučaju zemljotresa može da ima pogubne posljedice.

Građevinski inženjer Predrag Nikolić za Monitor kaže da su ruševine u Albaniji poraz ove struke. Ocjenjuje da ni sistem gradnje u Crnoj Gori nije ništa bolji: ,,Nakon zemljotresa 1979. godine u kom je Crna Gora egzistirala identifikovani su rasjedi i mikro rasjedi na kojima je jasno definisana zabrana gradnje. Crna Gora je tada dobila vrlo kvalitetnu logistiku i brzo postala centar za aseizmičko projektovanje. Zemljotres je lakmus papir za svaki izgrađeni objekat. Na primjeru Albanije očigledno je da se radi o gradnji mimo standarda, jer za VIII do IX stepeni seizmičkog intenziteta po Merkalijevoj (MCS) skali ne bi smjeli da se sruše objekti koje smo vidjeli na snimcima i fotografijama. Struka traži da se duž rasjeda ne gradi, a u Crnoj Gori je to pravilo prekršeno odmah nakon zemljotresa 1979. godine, izgradnjom Slovenske plaže u Budvi”.

Nikolić kaže da objekat sam po sebi može da bude savršeno projektovan, ali da nepoštovanje pravila struke može da dovede do njegovog rušenja. ,,Koriste se samo opšti podaci. Geotehnički elaborati se zanemaruju, a oni daju jasnu osnovu za projektovanje. Na kraju se čak i fingiraju, što nije samo odgovornost struke i projektanata, već nadležnih u sistemu. Obavezno je samo kompletiranje dokumentacije, bez suštine. Ništa nismo naučili, a mnogo toga možemo da izgubimo”.

Kao znak solidarisanja i pomoći, Crna Gora je poslala specijalni tim koji čini 18 spasilaca iz službi zaštite i spašavanja i šest predstavnika Direktorata za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova.

Gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković najavljuje da će iz Glavnog grada uplatiti 20 hiljada eura pomoći Albaniji. Tako treba. Ali našim vlastodršcima ne pada na pamet da makar javno progovore  o mogućim posljedicama  nebezbjedne gradnje u našoj zemlji, osobito  na Crnogorskom primorju, gdje cvjetaju objekti na klizištima i močvarnom zemljištu. Na odgovornost nema ko da ih pozove.

Arhitekta Andrija Markuš za Monitor kaže da bi zemljotresi u Albaniji morali  da budu opomena za inspekcijske službe u Crnoj Gori: ,,Gradnja je svuda, a naročito na primorju, nekontrolisana. U zgradama se uklanjaju  noseći zidovi, čija je svrha mogućnost preuzimanja tereta s drugih dijelova zgrade, poda i krova. Takve strukture se ne smiju dirati, jer pružaju zaštitu ukoliko dođe do rušenja zgrada. Uklanjaju se čak i tanki pregradni zidovi, koji iako se polome, pri prvom udaru takođe pružaju zaštitu. Spas nije u bježanju niz stepenice, već u poštovanju propisa”.

On predlaže da se oformi dodatni organ od kog će se tražiti saglasnost za gradnju: ,,Crna Gora ima stručnjake, ali samo u knjigama, malo u praksi. Treba nam pojačan nadzor, ljudi koji će voditi inspekcijske knjige za svaku zgradu, ne da bi spriječili efikasnost brze gradnje, već da bi primijenili zaštitne mjere”.

Markuš ističe pozitivne primjere gradnje,  gdje su ispoštovani svi propisi: ,,Osnovne škole u Nikšiću, Baru i Podgorici Luka Simonović, Sutjeska i Blažo Jokov Orlandić su prilikom projektovanja testirane najnovijim metodama kako bi se utvrdila njihova izdržljivost na zemljotres”.

Područje Balkana je trusno i sklono seizmičkim aktivnostima. Njemački seizmolog Frederil Tilman je za Dojče Vele objasnio zbog čega je došlo do razornog zemljotresa u Albaniji: ,,Zemljotresi dolaze zbog pomjeranja Afričkog kontinenta u pravcu sjevera. Afrička tektonska ploča se svake godine za nekoliko milimetara pomjera u pravcu Evrope. Takvi sudari stvaraju velike napetosti jer dolazi do podvlačenja dijelova Jadranske mikrotektonske ploče pod Balkan. Zemljotres u Albaniji je povezan s tim napetostima”.

Opasnost od zemljotresa ne može se predvidjeti. Najbliži prognozi zemljotresa su Meksiko Siti i Japan, ali su i oni u prednosti za samo nekoliko sekundi. Ovonedeljni potresi osjetili su se u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, ali i Italiji. Iz crnogorskog Zavoda za seizmologiju saopštili su da se tokom sedmice može očekivati još manjih ali i moćnijih: ,,Očekujemo da će se aktivnost intenzivno produžiti sigurno ove sedmice, a onda manjim intenzitetom i da će se desiti neki od značajnijih udara. Zemljotresi se javljaju u sekvencama koje nisu pravilne, zato se proučavaju istorijski zapisi zemljotresa. Oni pokazuju da je u području zaliva Boke Kotorske bilo snažnih zemljotresa”.

Svjetski inženjeri kažu da nisu zemljotresi ti koji ubijaju ljude, nego loša gradnja koju obavljaju ljudi.  Mi smo saučesnici stihije. Nisu Albanija i Crna Gora jedini primjeri neuspjeha u ispunjavanju građevinskih kodeksa. U Turskoj je 2011. godine u gradu Vanu u zemljotresu jačine 7,2 Rihtera umrlo preko 600 ljudi, preko 4 hiljade je bilo povrijeđenih, a preko 40 hiljada je ostalo bez domova. Tom prilikom je Redžep Erdogan, tada premijer, uporedio nemar nekih zvaničnika i građevinara sa ubistvom, jer je mutna i nebezbjedna gradnja doprinijela velikom broju smrtnih slučajeva.

Slična je bilo u  Španiji iste godine, kada je u zemljotresu kod grada Lorke uništeno gotovo 80 odsto građevina. Tada je Luis Suarez, predsjednik Geološkog društva Španije rekao da potres jačine 5,2 stepena prema Rihteru nije dovoljno jak da bi proizveo totalni kolaps građevina. Naučna istraživanja tima koji je predvodio dr Pablo Gonzalez sa kanadskog Univerziteta Zapadnog Ontarija sugerišu da je potres prouzrokovala ljudska aktivnost, jer je obrazac kretanja Zemlje bio u skladu sa promjenama koje je izazvalo uklanjanje vode iz podzemnih rezervoara.

Predrag Nikolić kaže da imamo sreće što se javlja više zemljotresa od područja Albanije do Bosne i Hercegovine: ,,Tako se ta energija ne oslobađa kataklizmično kako je to bilo 1979. godine. Imali smo slučajeve likvifacije tla (ključanja tla) u Boki Kotorskoj, a samo malo je falilo da počne i reljef da se mijenja”.

Strahote u Albaniji osvježile su pamćenje. Ove godine bila je 40. godišnjica od najrazornijeg zemljotresa u Crnoj Gori u kojem je 101 osoba izgubila život, a na desetine hiljada ostalo bez krova nad glavom. Nakon te tragedije  izrađena je nova metodologija planiranja zasnovana na aseizmičnom planiranju i očuvanju ravnoteže prirodne i građene sredine. Obavljeno je  istraživanje kojim je utvrđena regionalna seizmološka karakteristika teritorije Crne Gore. Kako se u njemu navodi, u narednih 100 godina, moguć je zemljotres inteziteta VIII stepeni Merkalijeve skale, sa vjerovatnoćom od 63 odsto.

Svejedno, urbanističko planiranje u Crnoj Gori već decenijama ne postoji, upozorava Predrag Nikolić. ,,Crna Gora stihijski srlja u samouništenje. Zakoni se selektivno primjenjuju, sve se svodi na profit. Jedini urbani blok koji je u Podgorici je Blok V, sagrađen je za funkciju života njegovog stanovnika. Poslije toga, ništa”, kaže Nikolić.

Andrija Markuš apeluje na građane da budu obazrivi i odgovorniji. ,,Ukoliko čuju konstantna burgijanja iz stanova u zgradi u kojoj žive, neka obavezno pozovu nadležne službe kako bi se utvrdilo da li taj ko buši ima dozvolu za izvođenje radova. Imamo pravo da znamo da li živimo u sigurnom okruženju”.

Nisu samo zgrade već je i crnogorsko društvo danas ranjivije nego što je nekad bilo.   U vrijeme tragičnog zemljotresa 1979, Crna Gora je bila dio moćne SFRJ,  u pomoć su pritekle JNA, civilna zaštita i teritorijalna odbrana. Čak i izviđački odredi. Pružanje prve pomoći nije bila nepoznanica.

Danas se moramo sučiti sa sobom. Dok vlada urbanistički haos, zemljotres upozorava. Pohlepa nam može doći glave.

                                                                                                                                                                                                                     Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES DPS, KAKO VLADATI VJEČNO: Snovi grofa Drakule

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović i njegov DPS su drakule naših dana. Spremni da iscijede i zadnju kap života iz ove zemlje da bi ostali na vlasti

 

Ništa novo trideset godina kasnije. Osmi kongres vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) donio je istog predsjednika, i iste teme: identitet, crkva, neprijatelji, ugroženost države kojoj još koji vijek trebaju branitelji. Milo Đukanović i njegovi. Teme koje decenijama uspješno održavaju podjele u Crnoj Gori, i njenu vlast. Najtrajniju u ovom dijelu svijeta. Novina je možda tek to, da je posljednji kongres DPS-a, bilo gotovo nepodnošljivo gledati i slušati  zbog izokrenute stvarnosti u koju su njeni najviši predstavnici pokušali ubijediti javnost. Domaću i međunarodnu.

Novi vječiti predsjednik DPS,višedecenijski premijer, i predsjednik države, Milo Đukanović saopštio je  da je DPS  politička snaga koja je osmišljeno mijenjala Crnu Goru, “uvijek nabolje”, i da je to partija koja politiku ne percipira “tradicionalno balkanski kao umijeće manipulisanja ljudima”.

“U vrtlogu 90-ih, uprkos početnom nerazumijevanju globalnog karaktera tadašnjih procesa, zavedenosti emocijom jugoslovenstva, suočeni sa izborom između rata i mira, odabrali smo mir, stabilnost, suživot svih vjera i nacija i uspjeli da odbranimo tu vrijednost, što nikome nije pošlo za rukom”, opečatio je Đukanović.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo