Povežite se sa nama

FOKUS

TRADICIJA KORUPCIJE U TUŽILAŠTVU: Fali samo marica

Objavljeno prije

na

Prije Stankovića sumnjali smo u Čarapićku. Prije Vesne Medenice u Boba Vukčevića. Nekadašnji VDT Vladimir Šušović, bježeći od optužbi, krio se iza institucijalne nemoći. I niko od njih, nikada, nije odgovarao za (ne)učinjeno

 

Jednom bi se to moglo prozvati crnogorska antiteza. Do tada je samo svjedočanstvo o rasprostranjenom nemoralu:

U pritvoru me, bolesnog i nedužnog, drže kolege tužioci, časni ljudi. Osoba koja mi je dala pare za liječenje, a ja ću ih nekada vratiti (ne znam kad i ne znam gdje), jes manipulator i loš čovjek. Bilo bi dobro da se suočim sa njim i da dokažem da je on iskoristio moje najteže zdravstveno stanje.

Ovako se ukratko, prema saznanjima Vijesti, može prepričati iskaz Nenada Nena Vujoševića,sekretara Vrhovnog državnog tužioca, osumnjičenog da je duže od godinu dana član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod komandom odbjeglog biznismena Duška Kneževića. Vujošević se pred specijalnom tužiteljkom Lidijom Vukčević pojavio nakon što je priveden na podgoričkom Aerodromu. Tamo je, kažu, dobrovoljno doputovao iz inostranstva. Onda mu je određen pritvor „zbog opasnosti od bjekstva“. Kao da on već  nije bio u bjekstvu. Gdje je mogao i ostati da je htio i da je smio.

Uglavnom, Vujošević negira optužbe da je za račun Kneževića, motivisan stotinam hiljada eura koje je, navodno, uzeo od njega pokušavao u Vrhovnom tužilaštvu dobiti insajderske informacije o istragama protiv posrnulog tajkuna i uticati na status njegovih predmeta pred nadležnim tužiocima. Počev od Ivice Stankovića, odlazećeg vrhovnog državnog tužioca (mandat mu ističe 7. oktobra).

Priznaje, da je od osnivača i večinskog vlasnika likvidiranih IBM i Atlas banke  uzeo, „negdje tokom 2018. godine“, 20.000 eura. Ne može se tačno sjetiti kad i gdje. Ali zna da je novac prebrojao. I obećao da će ga vratiti.

Onda je Knežević počeo da ga pritsika da vrati dug. A on ga je – zamajavao. Vodeći duge razgovore o tužiocima kojima je nosio novac da bi oni, za uzvrat, odbjeglom biznismenu pravili  usluge. Uz Stankovića i Vukčevićku, u tim razgovorima je eksplicitno pomenuti još i glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „On mi je rekao, Neno, znaš koliko te ja volim“, referiše u objavljenim razgovorima Vujošević Katniću o navodnim naporima da oslobodi iz pritvora njegovog kuma Dejana Sekulića.

Pred tužiocima, ponovimo, Vujošević tvrdi kako je Kneževića samo zamajavao. O istragama koje se vode protiv odbjeglog biznismena nije razgovarao ni sa jednim tužiocem „jer su to časni ljudi“. Samo je zamajavao povjerioca, potvrđujući kako mu je on, kao kuriru Ivice Stankovića, u nazad dvije-tri godine dao 700-800 hiljada eura (D.K.: Jesi li davao pare Ivici?  NV: Jesam, nego što sam) kako bi nadležni tužioci odblokirali novac njegovih klijenata.

Knežević tvrdi da je dobio traženu uslugu. Katnić i Lidija Vukčević kažu kako se Vujošević za uslugu obratio makar dvojici tužilaca koji su, izgleda, nadležnima prijavili njegovo obraćanje. Ili je ono registrovano uz pomoć „mjera tajnog nadzora“.

Uglavnom, Tužilaštvo je listu razloga zbog kojih bi Vujošević (dok se, prema tvrdnjama svog advokata, „liječi od najteže bolesti“) trebao da ostane u pritvoru proširilo i strahom od „uticaja na svjedoke“. Da li je teško zamisliti kako Neno nagovara Ivicu, Milivoja ili Lidiju da svjedoče u njegovu, odnosno, u korist Duška Kneževića,  ili makar Mila Đukanovića, Ivana Brajovića, odnosno, Slavoljuba Miga Stijepovića koji se takođe nalaze na popisu njegovih saučesnika u nečasnim i nezakonitim poslovima?

Pratite li dešavanja u crnogorskom pravosuđu, u dvije stvari možete biti potpuno sigurni. Priče o korupciju najviših zvaničnika pravosuđa i tužilaštva naći će način da isplivaju u javnost. I sve će se završiti na demantijima prozvanih.

Prisjetimo se.

Nekoliko godina nakon ubistva Nikole Krivokapića Komarca u Baru, 2000. godine, Vijesti su, pozivajući se na pouzdane izvore, prenijele kako je tadašnji i sadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović, na zatvorenoj sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost, optužio Ivicu Stankovića (tada predsjednika Višeg suda), i, sa njim, sudiju Radovana Mandića (sada advokat), da opstruiraju policijsku istragu u Baru. Sudija Mandić tada je oslobodio optužbi Zorana Drešića sa obrazloženjem: nedostatak dokaza!

Sedam godina kasnije (2007.) Monitor je objavio tekst o nezakonitom prisluškivanju nekolicine crnogorskih sudija, na zahtjev tužilaštva. Sumnjalo se u tužilaštvu zbog toga što je Viši sud (i tada je na njegovom čelu bio Ivica Stanković), nezakonito dozvolio Ljubu Bigoviću, Saši Boreti i Ljubu Vujadinoviću da tokom ljeta 2005. u spuškom zatvoru posjećuju zatvorenika Vuka Vulevića. Onda su, nešto kasnije, svi zajedno optuženi za zločinačko udruživanje i ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića (taj slučaj još nije pravosnažno okončan).  Monitor je tada zabilježio da su pod prismotrom  bili – prvi čovjek Višeg suda Ivica Stanković i sudija Radovan Mandić. Mjere nadzora inicirala je specijalna tužiteljka Stojanka Radović, nadzor je zatražio Viši tužilac Novak Ražnatović, a sudski nalog je potpisao istražni sudija Višeg suda Hamid Ganjola. Stanković je tužio našeg novinara Petra Komnenića za klevetu, sudija Mandić je potvrdio priču Monitora, ali je sud ipak presudio u korist tadašnjeg sudije.

„Ko god ima i najmanji dokaz da je potkupio Ivicu Stankovića, neka ne čeka ni časa – neka to odmah objavi“. Ovako se prošle nedjelje  Vrhovni državni tužilac branio od optužbi da je korumpiran, nepuna 24 časa nakon što su takve optužbe (ponovo) iznijete u javnost. Ovog puta u vidu tajno snimljenog telefonskog razgovora njegovog sekreteara i odbjeglog tajkuna sa dobrim vezama u establišmentu.

Onda je napustio konferenciju za štampu koju je sam sazvao,  „zbog ranije preuzetih obaveza“. Do danas ne znamo koje su to obaveze Stankoviću bile preče od odbrane ličnog i profesionalnog integriteta. Sebe, svojih saradnika i članova familije. Ili, makar, zašto susret sa novinarima nije upriliče sat- dva ranije.

Dok je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić branio lik i djelo svog poslodavca (na predlog Stankovića, izabrao ga je Tužilački savjet kome je na čelu VDT) „ne postoje ni udaljenje sumnje da VDT ima veze sa ovim slučajem“, nekadašnja Vrhovna državna tužiteljka, aktuelna predsjednica Vrhovnog suda (u trećem, neustavnom mandatu) Vesna Medenica objašnjavala je kako nije ispunila zakonsku obavezu i prijavila novostečeni prihod od 140 hiljada eura samo zato što nije riječ o novoj imovini. Nego je dio njenog imetka promijenio agregatno stanje  i iz nekretnina prešao u novac deponovan na bankovnom računu.  Preko niza of šor kompanija koje su trebale da sakriju stvarnog kupca preskupe livade u kolašinskom selu.

„Prodajom nepokretnosti došlo je do pretvaranja nepokretnih sredstava u novčana“, saopštili su iz Vrhovnog suda u ime svoje šefice, kao da objašnjavaju nekakav posao od najveće državne važnosti, a ne poslovni aranžman dvoje poznanika iz djetinjstva, naknadno povezanih nizom pravosudno-finansijskih afera (Avala, SKI centar Bjelasica, Rusko selo) od kojih su i jedno i drugo imali znatnu korist. Medenica od tada ignoriše novinare i njihova pitanja. Nije joj prvi put.

Novoobjavljeni razgovori Kneževića i Vujoševića u koruptivne igre i igrice uvode još jednu Vrhovnu državnu tuiteljku. Ranku Čarapić. Odnosno njenog muža, biznismena Budimira Buda Čarapića koji se, sada znamo,  u nekoliko situacija našao u ulozi privilegovanog poslovnog partnera kompanija i tajkuna čije poslovanje istražuje njegova supruga. Od Kombinata aluminijuma do Duška Kneževića i njegove Atlas banke.

U vrijeme kada je Ranka Čarapić vodila istragu o Kneževićevoj umiješanosti u podmićivanje državnih zvaničnika tokom privatizacije Telekoma, Budimir je od Atlas banke uzeo kredit (on tvrdi – garancije) u ukupnom iznosu od nekih 800 hiljada eura.  Nije ga vratio. I dalje je, kaže, dužan „nešto malo“. Ne zna koliko.

Odemo li još neki korak unazad, naići ćemo samo na nove afere Vrhovnog državnog tužilaštva.   Karijeru VDT-a Božidara Boba Vukčevića obilježila je afera S.Č., priča o seks trafikingu i zlostavljanju moldavske djevojke  koja se u Crnoj Gori obrela krajem prošlog vijeka. Nakon njenog bjekstva u Sigurni žensku kuću, i dramatičnog svjedočenja o preživljenoj torturi, među uhapšenima se našao i Zoran Piperović, zamjenik Vrhovnog državnog tužioca.

U aferi započetoj krajem 2002. saslušani su, u svojstvu svjedoka, i VDT Vukčević i tadašnji (i sadašnji) predsjednik Milo Đukanović. Nakon višemjesečne istrage, osnovni državni tužilac u Podgorici Zoran Radonjić stavio je tačku na cijeli slučaj „zbog nedostatka dokaza“ za podizanje optužnice.  Činjenica da je među privedenima njegov najbliži saradnik, ili to što su iz tužilaštva tokom cijele istrage curile informacije, nijesu brinule Vukčevića. Ne makar do mjere da bi makar pomislio na podnošenje ostavke.

Vukčević se i prije par godina ponovo prijavio na konkurs za člana Tužilačkog savjeta. Njegova kandidatura propala je tek nakon brojnih i glasnih protesta onih koji nijesu zaboravili detalje iz njegove tužilačke biografije.

Poput nikad ispunjenih obećanja da će VDT provjeriti pisanja medija o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori. Ili tvrdnje iz sredine ‘90-tih, da Više javno tužilaštvo kome je tada bio na čelu ne može utvrditi ko je za 12 miliona maraka pretplatio gorivo dobavljeno iz Srbije u Crnu Goru za potrebe Vlade (tadašnji premijer M.Đukanović). Dokumenta su imala „nečitke potpise“ tvrdio je Vukčević, mada su svi drugi upućeni u dokumentaciju koju je pribavio savezni devizni inspektor Pavle Zelić pročitali da je nabavku, po većim cijenama od ponuđenih, u ime Direkcije za robne rezerve ugovorio Vuk Rajković, direktor privatnog preduzeća Juventa. Kum tadašnjeg premijera a sadašnjeg predsjednika.

U to vrijeme Vrhovni državni tužilac bio je Vladimir Šušović. Čovjek koji je uspiješno prećutao ratne zločine (Dubrovnik, Morinj, Bukovica, deportacije), prvobitnu akumulaciju (šverc goriva, oružja, cigareta) tranziciju društvene i državne  u privatnu svojinu.

Svi ratni zločini povezani sa Crnom Gorom (lie Kaluđerskog laza) odigrali su se tokom mandata Vladimira Šušovića (penzionisan 1998) pisao je Monitor u više navrata. „O svima je izvještavano još dok su se odigravali, no nijedan predmet njegovo tužilaštvo nije procesuiralo“. Monitor je precizirao kako je u slučaju deportacija bosanskih izbjeglica riječ o ratnom zločinu u koji su umiješane isključivo crnogorske vlasti; pa se krimen ne može svaliti na bivšu jugoslovensku vojsku ili nekog drugog.

Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. Navodno bez rezultata. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. tvrdio je kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.

Prethodno je (1993.) tadašnji ministar MUP-a Nikola Pejaković Skupštinu obavijestio kako su sve aktivnosti vezane za deportaciju izbjeglih izvedene uz saglasnost tužilaštva. Pejaković piše: „U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”

Nekadašnji predsjednik Momir Bulatović, 2011. godine, na svjedočenju pred Višim sudom ustvrdio kako je Šušović, za vrijeme deportacija, „non-stop“ bio u kontaktu sa policijom. ,,Njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika MUP-a”.

Četir godine kasnije, Šušović je o deportacijama i svojoj ulozi u njima svejdočio pred – Vesnom Medenicom. Potom su došli Ranka Čarapić,  pa Ivica Stanković. Samo su rezultati ostali isti. I sumnje koje nema ko da provjeri.

“Tvrdnje da državni tužilac nije samostalan državni organ već da je pod kontrolom vlasti lišene su svakog osnova“, tvrdio je prije petnaestak godina Božidar Vukčević pokušavajući da zaštiti svoje nasljednike/ce. „ U borbi za osvajanje vlasti, opozicija očigledno ne bira sredstva i riječi, koje grubo obezvređuju gledanja i mišljenja drugih po istim pitanjima”.  Poruka odliježe do danas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo