Povežite se sa nama

OKO NAS

ULCINJSKE BERBE 2019.: Dobra u turizmu, osrednja u maslinadi, nikakv na Solani

Objavljeno prije

na

I ova je godina u Ulcinju potvrdila staro pravilo: kako si posijao, tako ćeš i požnjeti. Sreća što je najbolja žetva bila od turizma, jer od tih prihoda četiri petine stanovništva ostvaruje dobit

 

Za prvih devet mjeseci ove godine u Ulcinju je samo po osnovu naplate boravišne takse prikupljeno milion eura ili dva puta više u odnosu na isti period prošle godine, saopšteno je iz lokalne uprave. Podaci Turističke organizacije pokazuju da će broj noćenja u 2019. biti preko dva miliona, što je takođe duplo više nego 2018. Ili, još interesantniji podatak je da je ove godine registrovano više gostiju nego u posljednje tri godine zajedno!?

Činjenica je da je ove godine, prije svega zbog pojačane kontrole Granične policije, evidencija gostiju bila znatno bolja nego ranije, ali je to još daleko od onoga što je stvaran broj onih koji borave na ulcinjskoj rivijeri.

To će se desiti tek kada inspekcije budu mnogo bolje radile, te lokalna uprava obavi registraciju smještaja. Sredinom avgusta je u Ulcinju bilo, na primjer, 55 hiljada evidentiranih gostiju koji su odmarali u privatnom smještaju, dok je ukupan broj prijavljenih ležaja u tom vidu smještaja gotovo tri puta manji!?

Da je gostiju u špicu sezone bilo znatno više, pokazuje i podatak CEDIS-a, po kojem je u julu i avgustu potrošnja električne energije u Ulcinju bila za tri miliona kilovat sati, odnosno za skoro petinu veća nego u istom periodu lane. Istovremeno su iz Poreske uprave saopštili da je u periodu jun-avgust u Ulcinju zabilježena bolja naplata za milion eura ili 18% više nego prošle godine.

Direktor TO Ulcinj Fatmir Đeka kaže za Monitor da je sezona zadovoljila najveći broj onih koji žive od turizma, a to je gotovo 80 odsto građana ove opštine. „Podignut je kvalitet usluga i ukupne ponude, uspjeli smo da produžimo sezonu, imamo znatno bolju strukturu gostiju. Sve ono što smo godinama govorili, ove se sezone ostvarilo. Proces je krenuo i za turističku budućnost Ulcinja ne treba brinuti“, tvrdi on.

Stvari se znatno bolje odvijaju i kada je u pitanju ulcinjska Solana. Nakon što je ona konačno krajem juna proglašena za Park prirode, pa početkom ovog mjeseca uvrštena na Ramsar listu zaštićenih močvarnih područja na svjetskom nivou, nema više bojazni da će se na tom prekrasnom lokalitetu, u zaleđu Velike plaže, prema nekadašnjim projektima Vlade Crne Gore i njoj bliskih tajkuna, graditi turistički objekti. Još kada bude i Emerald područje (evropska ekološka mreža za očuvanje divlje flore i faune i njihovih prirodnih staništa u onim zemljama koje nijesu članice EU), zaštita će biti kompletna.

No, tek kada ona opet počne da proizvodi slane kristale, kada se budu počeli vraćati radnici u to najstarije ulcinjsko preduzeće, krene obnavljanje devastirane infrastrukture, Solana će ponovo početi da živi. Jer, od 2013., odnosno već šestu godinu za redom nema berbe soli.

“I pored problema koje imamo učinićemo sve u saradnji sa državnim organima, da od avgusta naredne godine formiramo preduzeće koje će upravljati Solanom. Veoma je značajno što će u Kapitalnom budžetu Vlade Crne Gore za narednu godinu milion eura biti opredijeljeno za Solanu. Određena sredstva ćemo i mi planirati u našem budžetu, a očekujemo i pomoć donatora”, kaže za Monitor potpredsjednica Opštine Ulcinj Hadidža Đoni.

Prema riječima državnog sekretara u Ministarstvu održivog razvoja i turizma Saše Radulovića, proglašenje ulcinjske Solane Ramsarskim područjem garant je povećanog stepena odgovornosti za ovaj lokalitet.

„Solana mora da radi, jer samo dok Solana radi, tamo postoji dovoljan broj organizama koji predstavljaju hranu za te ptice. Takav rad, nažalost, nije profitabilan, nego generiše vrlo ozbiljan godišnji gubitak i vjerujem da ćemo, prvenstveno sa njemačkim, a onda i ostalim partnerima iz EU, uspjeti da nađemo model koji mora u sebi da sadrži ne mala donatorska sredstva. Nesporna je tu i određena obaveza države Crne Gore, ali moramo zajedničkim snagama da to područje od izuzetne vrijednosti sačuvamo za ljude na kontinentu uopšte, ne samo za ljude u Crnoj Gori“, dodaje Radulović.

Za predsjednicu Društva “Martin Šnajder-Jakobi“, Zenepu Lika, najvažnije je da se u slučaju Solane nakon faze frustracije ušlo u period pozitivnih očekivanja. „Početak rada Solane 1934. godine je bila prekretnica u novijoj istoriji Ulcinja. Tada je počeo moderni period u ovom gradu. Uvjerena sam da njeno stavljanje u punu funkciju može biti ponovo preokret za ekonomske i ukupne tokove u Ulcinju. Tome se moramo radovati, ali treba da učinimo sve da to vrijeme spremni dočekamo“, kaže ona.

Napominje da će u saradnji sa Turističkom organizacijom krenuti u bolju promociju Solane na emitivnim tržištima, a čemu posebno doprinosi virtuelna tura Ulcinja u 3D rezoluciji koju je izradila ova institucija.

A u oktobru kreće berba u ulcinjskoj Maslinadi, koja je ove godine osrednje rodila. I pored napada maslinove muve, to će, ipak, biti dovoljno za potrebe Ulcinjana i njihovih gostiju, posebno što će kvalitet biti veoma dobar.

 

U Ulcinju najniža prosječna zarada u državi!?

I pored dobre sezone, prosječna plata u Ulcinju je najniža u zemlji, odnosno niža nego i u opštinama na sjeveru, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku – Monstata. Tako je prosječna zarada bez poreza i doprinosa u julu u ovoj opštini iznosila 398, a prosjek na nivou Crne Gore je bio 511 eura. Prosječna plata je u tom mjesecu, na primjer, u Petnjici iznosila 421, u susjednom Baru 516, a u Mojkovcu 518 eura.

 

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo