Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Ni trava ne raste

Objavljeno prije

na

Političari, kad su na vlasti, znaju da kažu: to što su svi nezadovoljni pokazuje da smo u pravu. A sada su nezadovoljni: zapošljeni i penzioneri, turistički radnici i izdavači knjiga i novina, podstanari, poljoprivrednici i sportisti. Biće da  sve ide baš kako treba

 

 

Pohvalio se predsjednik Skupštine Crne Gore, nakon kvantitativnog proširenja izvršne i zakonodavne vlasti: „Ova parlamentarna većina može da donosi sve zakone, od izbornog do  promjene Ustava”.

Nego, ono  što može i ne mora uvijek da bude. Prijedlog zakona o Fondu Stan za sve, koji je predložila opoziciona URA, nije dobio potrebu podršku u parlamentu. Za su glasala 22 poslanika a njih 35 bilo je uzdržano. Suština predloženog bila je ideja da se, uz pomoć države, onima koji nemaju riješeno stambeno pitanje omogući kupovina stana po cijeni od, kako su izračunali predlagači, 900 eura po kvadratnom metru. Približno, u pola cijene.

“Odluka da se ne podrži ovaj zakon pokazuje potpunu neosjetljivost Skupštinske većine prema problemima sa kojima se suočava veliki broj podstanara u našoj zemlji“, saopštili su iz Udruženja podstanara Crne Gore. „Podsjećamo poslanike da se podstanari svakodnevno bore sa visokim troškovima zakupa, lošim kvalitetom stambenog prostora, nejasnim pravnim regulativama i nedostatkom podrške u rješavanju sporova sa stanodavcima. Ovi problemi nisu samo statistički podaci; oni predstavljaju stvarne živote i sudbine…“.

Potom je odbijen i prijedlog Demokrata,  partije –članice vladajuće većine, da se izmjenama Zakona o putevima, stanovnicima barske opštine koji žive sjeverno od tunela Sozina (uglavnom u Crmnici) omogući besplatan prolazak kroz tunel. Tako bi do posla, doktora, škole, lokalne administracije… stizali bez troškova putarine. Za je glasalo 20 poslanika, a 23 su ponovo bila uzdržana.

U oba slučaja uzdržani su bili poslanici PES-a, najvećeg poslaničkog kluba unutar vladajuće većine, dok njihove kolege iz najvećeg opozicionog kluba u parlamentu nijesu ni prisustvovali sjednici. Da su bili protiv i jedni i(li) drugi, dalo bi se razumjeti. Ovako se može zaključiti kako su, još jednom, partijski interesi odnijeli prevagu nad javnim.

Crnogorska parlamentarna logika nalaže da je bolje problem ostaviti da traje, ako ne možete prigrabiti zasluge za njegovo rješenje. Tako barem, kad god on eskalira, možete optužiti drugu stranu kako neće ili ne umije. Ugroženim građanima obećati  podršku i  pomoć svoje partije. Pod određenim uslovima, podrazumijeva se. Pa ko se upeca.

Da vladajuća većina ipak postoji pokazalo je glasanje o izboru još jednog potpredsjednika parlamenta. Četvrtog. Sredinom avgusta, na vanrednoj sjednici parlamenta, biće izabran i peti. Za svakoga iz vladajuće većine po jedan. Uostalom, ako Milojko Spajić može imati Vladu sa 30+ ministara i potpredsjednika, zašto Andrija Mandić ne bi komandovao sa makar pola desetine/odjeljenja potpredsjednika. Nije ova zemlja toliko maena i siromašna da to zadovoljstvo ne može platiti.

A može  valjati za turističku promociju i, kako se ono kaže, brendiranje Crne Gore. Neko je, čujemo, već obavijestio redakciju Ginisove knjige rekorda da je u Podgorici formirana, moguće, najbrojnija vlada na svijetu. Zamislite, bude li istinito, koliko bi takva reklama mogla valjati!?

Ne zaboravimo, nije tu riječ samo o prestižu, partijskom i ličnim. Potpredsjednik parlamenta, baš kao i ministar, ima službeno vozilo i vozača, sekretaricu, pravo da imenuje i zaposli savjetnike po svom/partijskom izboru. Sve će to neko  da plati.

Dio dodatnih troškova Vlada namjerava pokriti povećanjem stope poreza na dodatu vrijednost na knjige i štampu, a dio uvođenjem akcize na vina. Koja bi, da usput pomenemo, mogla biti tri-četiri puta veća od one u Francuskoj. Možda je ideja alanfordovska: uzmi siromašnima i pomozi bogatima. Ili su vladajući evropljani prepoznali kako je čitanje luksuz. I potencijalna opasnost za njihovo trajanje. Pa su spremili glogov kolac za štampane stvari. Sami se, ionako, uglavnom oglašavaju na nekadašnjem tviteru. Ili preko TV Pink.

Sezona je u špicu, turista je manje, samo nema nikoga da to prizna i objasni – zašto? Jedni sumnjaju u visoke cijene, drugi u nesposobnost domaće avioindustrije da omogući dolazak platežnih turista. Sa druge strane, da je turista više, bilo bi još očiglednije da su ovdašnji turistički poslenici u sezonu ušli bez dovoljno radnika.

U Crnoj Gori, trenutno, postoji samo jedan fudbalski teren na kome se mogu igrati međunarodne utakmice. I taj jedan-jedini, zahvaljujući lokalnim vlastima u Glavnom gradu, nije onaj na stadionu Pod Goricom. Na njemu više nema trave. Makar za to nije kriv DPS.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Povratak onoga koji nije ni otišao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora se nalazi u dramatičnoj situaciji – prerušena prošlost, u dva različita predznaka, nudi joj se kao spasonosna budućnost. Da ne bi zapala u svoje istorijske tmine, mora  naći  drugačiji,  istinski evropski put. I sebe u njemu.  Biranje  između srpskog i đukanovićevskog,  sveta i svijeta, garantovano vodi u bespuće

 

Vraća se Onaj koji nikad nije ni otišao. Muštuluk da će  Đukanović „biti predložen za počasnog predsjednika DPS-a“, uhvatio  je njegov brižljivo odabrani nasljednik,  Danijel Živković. Ne treba biti mudrac pa shvatiti da ovo „predložen“ znači gotova stvar, i da se ta već donešena odluka nije rodila u Živkovićevoj glavi.  Ali dobro, DPS voli da se igra reforme, demokratije i modernizacije stranke.

„Ne smiju se zaboravljati rezultati prethodne generacije, koja je postigla rezultate koji su ponos i legat naše stranke i koji nam daju moralno superiornu političku poziciju”, uskliknuo  je Živković. Za smijeh do suza. Ratovi, šverc cigareta,  neraskidivi zagrljaj nadzemlja i podzemlja, sistemska korupcija, samo su dio tog legata DPS-a i njegove „moralno superiorne političke pozicije“. Kako god, Živković je očito odlučio da propusti   šansu da krene u  reformu DPS, i zaista pomogne zemlji nad čijom sudbinom vapi.  Živkovićev dolazak na čelo partije, bio je očito, kako je to kazao Đukanović kada je najavljivao svoj odlazak i reformu stranke –  „ tranzicija obavljena kako treba“. Po njegovoj mjeri.

Ko će se sjetiti koliko je puta Đukanović govorio da napušta politiku.  Višedecenijski vođa tvrdi da se u Crnoj Gori danas osjeća sigurno. Očigledno ne dovoljno. Nešto ga je ipak nagnalo da se nakon zvaničnog, formalnog,  napuštanja svih funkcija, vrati. Dok njegova familija glumi studente na protestima, očigledna je i namjera DPS –a, na čijem su čelu Đukanovićevi trbuhozborci, da pošto poto, blokira Ustavni sud.  Uz neobičnu nespremnost na razumne  ustupke  kako bi se riješila politička kriza koju su,uz scenografiju vrijednu Oskara,proizveli. Sve miriše na paniku i opasne namjere.

Moglo bi se nagađati zašto Đukanović želi povratak. Pravosuđe ga, bez obzira na tomove medijskih arhiva o njegovim sumnjivim poslovima i brojne krivične prijave, još nije pozvalo na razgovor. Možda je znakovito to što je specijalni državni tužilac Vladimir Novović  naredio  da se ponovo formiraju predmeti ratnih zločina Morinj, Bukovica, Kaluđerski laz i deportacija BiH izbjeglica. Deportacija bi , recimo,  ukoliko pravosuđe bude imalo snage, mogla ozbiljno koštati Đukanovića.  Tužiocima u ovom slučaju ne treba baza  podataka Međunarodnog rezidualnog mehanizma, koju će, kako je najavljeno, koristiti. Ključni dokaz za umiješanost Đukanovića i tadašnjeg državnog vrha u organizaciju i izvršenje deportacije je tu, kod kuće – svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine.

Zanimljivo:  Đukanović se vraća  neobično kritičan prema Zapadu.  Njegov posljednji intervju prepun je kritike na račun SAD, ali i Evrope  i njihove politike na Zapadnom Balkanu.  „Zapadna politika je vrlo sebično, mogu slobodno kazati, čak i bezobzirno, za posljedice koje proizvodi u ovom regionu slijedila svoje ciljeve”, ocijenio je između ostalog.   Kazao je da je politika Stejt dipartmenta omogućila srpski svet.  Zaboravio je, međutim, da pomene da je isti taj Zapad i njega smatrao „faktorom stabilnosti u regionu“, dok je zemlja tonula u kriminal, korupciju i autokratiju. Omogućivši tako da živimo đukanovićevski svijet, sve zaklinjući se u evropske vrijednosti.  Onda je prevršena mjera. Đukanović ima pravo da se ljuti: Zapad je odsvirao kraj njegove ere.

Crna Gora se nalazi u dramatičnoj situaciji – prerušena prošlost, u dva različita predznaka, nudi joj se kao spasonosna budućnost. Da ne bi zapala u svoje istorijske tmine, mora  naći  drugačiji,  istinski evropski put. I sebe u njemu. Teško je  to putovanje, sa puno neizvjesnosti.  Biranje  između sprskog i đukanovićevskog sveta i svijeta, grantovano vodi u bespuće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Paralelni univerzumi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoštvo je paralelnih univerzuma. U jednom je pad srpskog režima kad padne tamošnja vlada a ostane Aleksandar Vučić.  U drugom DPS bdi nad Ustavom i gnuša se nasilja i veza politike i kriminala. Pa onaj u kom postdepeesovska vlast simulira da su njene tekovine, koje sada u Budvi brani nasiljem, otklon od DPS-a. Ali, ovih je dana  pobuna protiv cijena oživjela i jedan davnašnji, jugoslovenski svijet

 

„Studenti u Srbiji žive u paralelnim univerzumima, i  na njima je da odluče da li žele da žive u svijetu o kojem im je govorio patrijarh Porfirije, ili u onom u kojem se izvrgavaju ruglu sve svetosavske vrijednosti i sva srpska identitetska obilježja”, dio je teksta objavljenog ove sedmice na sajtu SPC, koji je izazvao brojne reakcije, pa konačno i ograđivanje partijarha Porfirija od iznešenih stavova autora. Tekst je potpisao službenik Srpske Patrijaršije – Dušan Stokanović. To je zvanično sada samo njegov stav. Možda u nekom paralelnom univerzumu. U kom SPC i Vučić ne idu ruku pod ruku.

U važećem univerzumu, Vučić je i ove sedmice u Srbiji još  na vlasti. Studentski i građanski protesti temeljno su uzdrmali carstvo njegove moći. Onda se Aleksandar dosjetio – organizovao je simulacije pada sopstvenog režima. Pala je vlada, rashodovan  je potrošni materijal, a ostao tvorac režima i neprikosnoveni Vođa. Zaslužan za sve – odgovoran nizašta.  Koji svim silama kreira paralelni univerzum u kom nije on taj čija se odgovornost traži i u kom  premijeri i ministri nijesu tek njegove marionete. Samo, u Srbiji  za tu bogohulnu poslanicu ponestaje vjernika. Na njenu sreću.

Bez brige, ni ovdje kod kuće ne fali paralelnih svjetova. U jednom od njih Demokratska partija socijalista bdi nad Ustavom,  gnuša se nasilja i veza politike i kriminala. Danijel Živković, Đukanivićevom milosrdnošću zaglavareni predsjednik DPS,  saopštio je ovih dana da on „ima pravo da kaže da je Luka Bojović učestvovao u  formiranju vlasti u Podgorici“.  Odgovor na  pitanje zna li i da je zemunski  klan, čiji je Bojović navodni šef,  dužio oružje crnogorskog DB-a ( u vrijeme DPS- a), Živković je – izbjegao.  Baš kao što u kontinuitetu izbjegava da govori o partijskom nasleđu koje istrajno nosi i koje izgleda nema namjeru  da strese sa grbače. Crnogorska javnost ima pravo i obavezu  da zna sve detalje o državi u kojoj su organizovani kriminal i vlast decenijama djelovali udruženim snagama  pod rukom integralnog igrača.   U kojoj se, između ostalog,  pred izbore gradovima rado šetao sada pokojni, svemoćni, Brano Mićunović. Kad izborne krađe nijesu bile dovoljne.

Živković  ima pravo da bježi u neznanje, kao u začaureni  univerzum.  U kom ne mora blokadama parlamenta i dimnim bomobama da brani svoje partijske sudije i ostale utvrde u pravosuđu.

U drugom paralelnom svijetu –  postdepeesovska vlast. Evo  istrajno i samoopojno simulira da su njene tekovine 30.  avgusta, koje sad u Budvi brani nasiljem, otklon od depeesovskih matrica. Da partijski sudovi više nijesu partijski sudovi. Da partijski  zaplijenjena državna preduzeća više nijesu partijski plijen.Da njihove partijske fotelje nijesu kao one nekadašnje. Da je Andrija Mandić Dalaj Lama. Lično.

Bude, na trenutak i  drugačijih nagovještaja.  Poslanik Pokreta Evropa sad Miodrag Laković kazao je:„Nadam se da nikome ne pada na pamet da koristi vaninstitucionalne mehanizme da bi onemogućio održavanje sjednice Skupštine opštine Budva 11. februara“. I,  šta sad? Ko će ga iz vrhova  vlasti i iz vrha vlastite partije podržati? Koliko je među nama onih koji vjeruju da se  zaglušujući  glasovi raznoraznh branitelja, neće razvijati u gluho i ovaj glas opomene?

Teku paralelno svijet kapitala i svijet radne snage, nezaposlenih i marginalizovanih. Heroja i gubitnika tranzicije. U jednom se sve kupuje, u drugom jedva i ono što mora. Ovih je dana pobuna protiv cijena u supermarketima regiona oživjela i jedan davnašnji svijet. Jugoslovenski.  Koji je ustao protiv skupoće. Zemlje slovenskog  Juga, slične brige more. Nije to slučajnost. To je  visoka cijena jednog svijeta ugušenog u krvi.

Neke pobune, kad izgleda da se topi nada, bude snove u bolje svjetove.  Ovo vrijeme obilježila je  mladost Srbije. Divna,  nepokorna.  Potreba za slobodom se ne može imitirati. Moraš probuditi svoju. Samo,  treba i može se  učiti – od najboljih. Mladost Srbije drži čas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ovi i oni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučaj Gimnazija, posmatramo li ga kao djelić većeg društveno političkog mozaika, svjedoči koliko su neutemeljena očekivanja da će se čelnici bezbjednosnog sektora odazvati zahtjevima da podnesu ostavke nakon prvojanuarskog masovnog ubistva na Cetinju

 

 

Najava je, u ponedjeljak, dobila zvaničnu potvrdu: ministarka prosvjete, nauke i inovacija Anđela Jakšić-Stojanović razriješila je Biljanu Vučurović, direktoricu Gimnazije Slobodan Škerović. Prethodno je Prosvjetna inspekcija utvrdila da se, sada već bivša direktorica Gimnazije, nije pridržavala propisanih procedura i preduzela neophodne radnje kada je bivša učenica obavijestila o seksualnom uznemiravanju od strane profesora R.Č.

Na nekom drugom mjestu, to bi bilo to. Samo još jedna potvrda kako sistem odlučivanja i odgovornosti postoji a institucije funkcionišu. Oštećeni bi vagali jesu li im jedan (zakašnjeli) otkaz i jedna smjena dovoljna satisfakcija za pretrpljeno. Nezadovoljni bi pravdu tražili na sudu. A uznemirena javnost okrenula bi se novim problemima.

Ali, u Crnoj Gori, priču o smjeni direktorice podgoričke Gimnazije prate neobične interpretacije i (ne)očekivane najave. Srećom, ne lete glave, kao što je to najavljivao poslanik NSD Jovan Vučurović, inače suprug smijenjene direktorice, kada je javno priprijetio onima koji su tražili njenu smjenu.

“Oni koji žele nečiju glavu, moraju biti spremni i na svoju žrtvu”, poručio je Vučurović pozivajući se na običaje i tradiciju. Pa ko kako razumije. Sad umjesto njega govori partija.

Nova sprska demokratija najoštrije osuđuje razrješenje Biljane Vučurović, saopštio je partijski portparol. “Ovaj osioni potez je finale jedne hajke i harange protiv časne, poštene i požrtvovane žene, majke i profesorice, organizovane od strane raznih struktura”, kazao je Mirko Miličić, insistirajući da se radi o interesnim grupama bliski bivšem DPS režimu “koje za cilj imaju da se pripadnici srpskog naroda ponovo eliminišu iz oblasti prosvjete”. Iz NSD su, pride, zamjerili  ministarki Jakšić-Stojanović da je “bez naročitog razloga, odlučila da podlegne  pritisku i donese ovakvu odluku”.

Ideja o nacionalno motivisanoj smjeni dopala se i poslaniku Ujedinjene Vladimiru Dobričaninu: “U par dana smijenjeni su Goran Danilović i Biljana Vučurović. Izgleda da nas Srbe teren slabo ili uopšte ne prepoznaje i da se povampiruje DPS srbofobija u punom smislu te riječi“.

Sve te kritike navele su dio ovdašnjih medija da krenu sa spekulacijama kako će ministarka Jakšić-Stojanović platiti konačan ceh afere Gimnazija. Preciznije, da će biti smijenjena nakon naredne rekonstrukcije vlade, koju  je premijer, pomalo neobavezno, najavio već za proljeće. Spajić je demantovao takve tvrdnje. “Jedna u nizu neistina, koje plasiraju građanima, je da ću smijeniti jednu od najboljih ministarki koju je ova zemlja imala”, napisao je u objavi na mreži X. Ostaje da se vidi jesu li važniji poštovanje zakona, principi i javno izrečena obećanja, ili političke kalkulacije i čuvanje jedinstva unutar vladajuće koalicije.

Slučaj Gimnazija, posmatramo li ga kao djelić većeg društveno političkog mozaika, svjedoči koliko su neutemeljena očekivanja da će se čelnici bezbjednosnog sektora odazvati zahtjevima da podnesu ostavke nakon prvojanuarskog masovnog ubistva na Cetinju, zbog objektivne, subjektivne ili  moralne odgovornosti.

Ako je smjena direktorice jedne škole, utemeljena u zakonu, proizvela nova nacionalna prebrojavanja i prozivke, šta bi tek izazvala odluka da se prvaci bezbjednosnog sektora  poguraju u pravcu podnošenja ostavke za koju, samostalno, nijesu imali kapaciteta. Lakše se skrivati iza nacionalnih i državnih interesa. I potezati DPS kao štit, strašeći građane njegovim povratkom na vlast. Dok se objektivni posmatrači, sve češće, pitaju u čemu je suštinska razlika između ovih i onih, kada je sistem vladavine ostao isti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo