Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Brže, više, jače

Objavljeno prije

na

Nijesu u pravu oni koji tvrde da novoizabrana vlada nije mogla biti i veća. Ima tu još (ne)skrivenog potencijala

 

 

Nakon što je, očas, predstavio fiskalnu strategiju i oposlio rekonstrukciju Vlade, premijer je otišao u Pariz. Na otvaranje XXXIII Olimpijskih igara. U svečanoj loži mogao bi se pohvaliti kolegama iz  svijeta kako je njegova vlada brojnija od sportske delegacije koja na Igrama predstavlja Crnu Goru (19 takmičara i takmičarki). Ali i od ukupnog broja sportova (32) u kojima će se u Francuskoj nadmetati više od 10,5 hiljada sportista i sportistkinja iz cijelog svijeta.

Bude li zainteresovanih, Milojko Spajić bi mogao pojasniti finese između radnih zaduženja, recimo, potpredsjednika za vanjske i evropske poslove (Filip Ivanović) i potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose (Ervin Ibrahimović). Iz ugla nauke, moglo bi se teoretisati preklapaju li se zaduženja ministra energetike (Saša Mujović) sa onima koja će biti delegirana ministru rudarstva, nafte i gasa (Admir Šahmanović). Ako Mujović nije, kao što se da naslutiti, prEusmjeren u ministra električne energije. Odnosno struje. Pa im je bilo neprijatno da mu kažu.

Onda,  mimo svega, u Vladi sa 26 ministarstava i sedam potpredsjednika tu je i ministar bez portfelja. Nemoguće je razumjeti, pod uslovom da i to nije stvar premijerove unutar vladine kombinatorike, kojom se osigurava od mogućnosti preglasavanja u svim mogućim i nemogućim situacijama.

Da ostanemo u duhu olimpijskog slogana (brže, jače, više), nijesu u pravu oni koji tvrde da novoizabrana vlada nije mogla biti i veća.  Ima tu još (ne)skrivenog potencijala. Neke mogućnosti su očigledne: Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede prosto vapi da bude segmentirano na dva-tri dijela. A ekonomski dio Vlade ostao je neprirodno ukrupnjen. Zar ne bi bilo normalno da je, u duhu obavljene rekonstrukcije, Ministarstvo finansija podijeljeno makar na ministarstvo državnih prihoda i ministarstvo državnih rashoda. Drugo bi se, onda, moglo razdvojiti na domaće i inostrane rashode. Ili na, premijerovoj logici bliže, produktivne i neproduktivne troškove. Šta god to značilo.

Konačno, državi koja ovoliki novac troši na službena putovanja i reprezentaciju ne dolikuje da nema i makar jedno ministarstvo koje će se baviti isključivo tim dijelom zaduženja izvršne vlasti. Eventualno mu dodati održavanje i korišćenje službenih automobila. Ili bi i to trebao biti zaseban resor?

Milojko Spajić će u Parizu dočekati vijest da je Hrvatska za nepoželjne goste na svojoj teritoriji proglasila predsjednika Skupštine Andriju Mandića, potpredsjednika Vlade Aleksu Bečića i Milana Kneževića, predsjednika DNP i šefa poslaničkog kluba te partije. Koja, od utorka, ima potpredsjednika i ministarku u proevropskoj Vladi Crne Gore. „Djelovanje spomenutih političkih zvaničnika posebno se izdvaja, a njihovo postupanje nikako se ne može smatrati dobronamjernim i dobrosusjedskim u odnosu na Republiku Hrvatsku niti je u skladu deklarisanom cilju članstva Crne Gore u Evropskoj uniji”, navodi se u obavještenju hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dostavljenom abasadi Crne Gore u Zagrebu. U kojoj, da podsjetimo, odavno nema ambasadora.

Ne znamo da li će i ovu odluku Zagreba Spajićev PES staviti na popis svojih postizbornih uspjeha u minulih godinu dana. Ali je izvjesno kako će ona imati određene reperkusije na naše odnose sa EU.

Prije tri godine, po povratku sa Olimpijskih igara u Tokiju, tadašnji ministar finansija obećao je japanske investicije vrijedne milijardu. Nijesmo vidjeli taj novac. Šta će nam, sada kao premijer, Spajić „donijeti“ iz Pariza? Saznaćemo naredne nedjelje.

Ili je, samo po sebi, dovoljno to što je uspio da za tri godine bude na otvaranju dvoje Igara. Iako je Olimpijada, po definiciji preuzetoj iz stare Grčke, period od četiri godine.

Ima tu dosta spajićevskog: ništa nije onako kako bi trebalo da bude, procedure i zakoni se ismijavaju i krše, obećanja se ne poštuju i izokreću a mjerljivi/provjerljivi ciljevi ne postoje osim, možda, deklarativno. I sve se to kotrlja u nekom pravcu. Brže, više, jače. Važno je učestvovati dok traje. O posljedicama će brinuti neko drugi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Još je noć u Montenegru. Uzalud noga na vratima EU. Ratni zločinac Mladić samo nas je još jednom ogolio

 

 

Umro je ratni zločinac Ratko Mladić. I mrtav nas ogolio. Ne samo političke i crkvene funkcionere koji ga glasno veličaju i njihova stada i biračka tijela koja mrežama divljaju o generalu junaku.  Nego i one što glasno ćute. Tek im je kalkulacija drugačija.

Perverziju ovdašnje stvarnosti možda najbolje ilustruje kad gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš „brani“ poslanicu Bošnjačke stranke, njegovu „sugrađanku” Kenanu Harbić Strujić.  Kojoj je na porodičnoj kući u Pljevljima osvanuo Mladićev grafit.

Nakon što je „najoštrije osudio“ ispisivanje grafita, Vraneš kaže:  „Svi imamo pravo na svoj politički stav, kao i na stav prema nacionalnim herojima i narodu kojem pripadamo, ali ispisivanje grafita na zidu kuće koji mogu izazvati negativnu emociju bilo kom našem sugrađaninu su nedopustivi“. Kakav divan čovjek i komšija. Koji misli da je veličanje osuđenog ratnog zločinca za genocid legitiman politički stav prema nacionalnim herojima i svom narodu. Institucije koje bi trebale Dariju da pojasne da  je veličanje doživotno osuđenog ratnog zločinca krivično djelo a ne legitiman politički stav, ćute. U nedogled prate i izviđaju. Istina, gužva bi bila na osuđeničkoj klupi. Od Metodija i Vučićevog Milana, do raznoraznih sitnih političkih šrafova koji su se na svojim profilima društvenih mreža oprostili od ratnog zločinca.

Da nam je na šestu godišnjicu avgustovskih „promjena“, granulo sunce ubjeđivao nas je lider Demokrata Aleksa Bečić . Stanje u Crnoj Gori je, veli, prije i nakon 30. avgusta 2020. „poput dana i noći“.

“Nekad sistem neslobode, diskriminacije, političkog ćeranja, pohare i rasprodaje, mizernih penzija i plata, bez dječjih dodataka i besplatnih udžbenika, sistem koji je davao braći, đeci, kumovima razne limenke, trajekte, hidrocentrale, šume odnosno milione, funkcionerima stanove i stambene kredite….”, ređao je Bečić svoj uobičajeni politički repertoar. Pomenuo je, doduše, da je moglo bolje da je odmah, kako reče,  formirana „jaka građanska vlada“.  Ni slova o njegovima koji su se javno oprostili od zločinca Mladića. Građanski orjentisani, šta ćeš. Ništa ni o tome kako su  novi po dubini okupirali javna preduzeća suprugama, tetkama, braćom i kumovima. Mada, jeste, ti besplatni udžbenici razlika su. Dan i noć.

Odgovornost kao politička kategorija nastavlja da ne postoji. Nakon tragedije u Danilovgradu uobičajeno samohvalisanje vrha bezbjednosnog sektora. Policija je otkrila ubicu i on je izabrao smrt od svoje ruke. No, hiljade neugodnih pitanja o potencijalnim propustima sistema, ostaju bez odgovora.

Poslije zločina u Danilovgradu nije bilo hordi po ulicama, niti izliva mržnje prema sunarodnicima stranog državljanina  koji je počinio trostruko ubistvo. To je dobro, naravno. Nego nemojmo se lagati. Da li  bi ih bilo da je počinitelj umjesto ruski, bio turski državljanin? Kao ono, nedavno, kad se ulicama izlila mržnja zbog tuče u kojoj su učestvovali, kako se orilo – Turci. Ispostavilo se ne samo da nijesu bili turski državljani. Nego i da su žrtve. Nas i naših bijesova i  mržnji.

Koju riječ zaslužio je i opozicioni DPS koji je podnio inciijativu da se funkcije razriješi predsjednik parlamenta Andrija Mandić nakon javnog saučešća porodici Ratka Mladića. Da je sreće, živjeli bismo u zemlji u kojoj na čelu bilo koje institucije, a ne parlamenta, ne može biti neko ko ne samo direktno ili  izokola, nego ni ćutke podržava ratne zločince. Možda bi i živjeli, da je bilo volje da se sprovede  lustracija. No, onda bi se desetkovala i opozicija.

U vrijeme DPS, treba ponoviti, nijedan ratni zločin nije rasvijetljen.  Nije ni mogao biti, jer višedecenijski vođa nije mogao kažnjavati sebe od prije 1997. Njegov podmladak danas, pravi se da tog Đukanovića nije ni bilo.

Zato, još je noć u Montenegru. Uzalud ta noga na vratima EU.  Smrt generala zločinca je samo raspirila zalihe mraka.  Koje čekaju priliku da buknu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Cenzura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka kulture cenzuru srpskog glumca u Herceg Novom krstila je u – „odgovornost organizatora“.  I nije to bilo zbog Vučića, nego zbog „karaktera događaja“. Nije objasnila kako su ona i hercegnovski gradonačelnik znali šta piše u Mićanovićevom javno nikad pročitanom govoru. I kako se zove to kad sa pozicija vlasti tražiš na uvid govore umjetnicima. Demokratija?

 

 

Ministarka kulture i medija Tamara Vujović ima drugo ime za cenzuru. Ljepše. Modernije. „Odgovornost organizatora prema karakteru događaja”. Tako je ministarka Vujović okarakterisala odluku njenog resora i hercegnovske vlasti da zabrane govor srpskog glumca Dragana Mićanovića na otvaranju Hercegnovskog filmskog festivala. Govor je zaustavljen jer je Mićanović naumio da kritikuje režim Aleksandra Vučića. To bi bilo neodgovorno.

Ministarka je i na tu delikatnu situaciju imala osmišljen, kreativan odgovor. Nijesu oni srpskog glumca cenzurisali zbog Vučića kao takvog, nego, veli, poličkim govorima nije mjesto na umjetničkim festivalima. „FFHN je kulturni događaj od državnog značaja i smatramo da njegovo otvaranje treba da bude posvećeno filmu i umjetnosti, a ne političkim porukama“, saopšteno je iz Ministarstva kulture. Pa jeste, politički govori su rezervisani samo za političku klasu. Ostali mogu o serijama, filmu, vrućinama… A i to bez pominjanja vlasti, posebno susjedne države.

Ministarka nije objasnila još jednu zanimljivu pojedinost. Kako su ona i njen partijski kolega Stevan Katić, ako nisu vidoviti, znali šta piše u Mićanovićevom javno nikad pročitanom govoru? I kako se zove to kad sa pozicija vlasti tražiš na uvid govore umjetnicima. Demokratija?

Budna naša ministarka ipak umije i da trepne. Tako nije vidjela ništa sporno u tome da kao državna funkcionerka sa mitropolitom Joanikijem prije desetak dana otvori Trg od Ćirilice u Herceg Novom i tamo govori o „svojoj crkvi”. A kad „njen episkop” s državnicima bistri od politike do požarne sezone to je sloboda govora u istinskoj građanskoj državi.

Ministarku i hercegnovskog gradonačelnika javno je u ispoljavanju odgovornosti prema karakteru događaja pohvalio uvijek spremni Milan Knežević. U prepoznatljivom maniru Vučićevog specijalca, čestitao im je iz parlamenta.

I Knežević je imao drugi naziv za to što opet javno ne da na srpskog autokratu. Ne može se, pojasnio je, ovdje pričati o vlasti druge zemlje. „Koja je to umjetnička sloboda da čovjek dođe i otvori festival tako što će da napada vlast u drugoj državi”, kazao je lider DNP. Naš poslanik koji u Crnoj Gori zastupa vlast druge države, i najvulgarnije komšijske udarnike kad rigaju otrov protiv Crne Gore. Knežević je na kraju Mićanovićev govor nazvao zastiđem.

Zastiđe je što dio crnogorske vlasti cenzuriše umjetnike da bi se dodvorili, ili sklonili s puta srpskom autokrati.

„Poražavajuće je da se ovakva praksa sprovodi u Crnoj Gori u 2026. godini koja se javno diči evropskim vrijednostima i najavljuje skori ulazak u Evropsku uniju, dok se ponaša po autoritarnim modelima koji su suprotnitemeljima te iste EU – slobodi izražavanja, pluralizmu i zaštiti nezavisnosti kulturnog stvaralaštva“, reagovalo je više civilnih i mirovnih aktivistkinja. One su zatražile da se konkretizuje odgovornost za cenzurisanje srpskog glumca u Herceg Novom. „Tražimo da se polože računi javnosti i objasni ko stoji iza zabrane – da li je to bila odluka samog Ministarstva kulture i medija, lokalne uprave, premijera ili Vlade?“.

Premijer se nije oglašavao. Moguće ne osjeća političku odgovornost. Seoske su to teme, za njega. Evropa nam se raduje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Mi, naši

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne dolaze domaće nevolje i prijetnje građanskoj Crnoj Gori samo spolja. One su tu, unutra. Sakrivene iza naizgled bezazlenih stavova dijela ovdašnje vlasti o svom episkopu ili svom narodu. Kao da ovi drugi nijesu njihovi. Kao da nijesmo svi mi naši, građani iste zemlje

 

 

Milan je mahao papirima. Dokumentima Vučićevih institucija. „Otkrio“ je da je crnogorski premijer „vojnik Vojske Srbije, a Crna Gora je članica NATO-a, dok je Srbija vojno neutralna”. Guslao o tome kako je Spajić „imao podršku Vučića”, koga je na kraju „izdao”. Činilo se da je neko uključio srpsku Happy TV ili neki sličan Vučićev propagandni program, koji je već skroz poklopio Srbiju.  „Nakon objavljivanja ovog dokumenta čitava Crna Gora će imati projekciju gdje mi zapravo živimo”, zaključio je mašući papirima lider DNP.

Dok je Knežević na domaćim nacionalnim frekvencijama Vučićevom skalom mjerio ko je veći Srbin, dobili smo nakratko projekciju gdje bismo živjeli da srpski predsjednik realizuje što je namjerio, da prevarno preuzme Vijesti. Bilo bi to doba Milanovih medijskih toksično epskih tirada. Zato je izuzetno važna ovonedjeljna vijest da je Privredni sud Crne Gore usvojio zahtjev osnivača i manjinskih vlasnika Televizije Vijesti i privremeno blokirao promjene u vlasničkoj i upravljačkoj strukturi kompanije, ocjenjujući da postoji dovoljno osnova da se do razrješenja spora o prodaji većinskog udjela u njoj sačuva postojeće stanje.

Bilo je još vijesti sa projekcijom gdje zapravo živimo. Ministar policije Danilo Šaranović i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić, iz njima znanih razloga obučeni u policijske uniforme, ljubili su pred kamerama ruku mitropolitu Joanikiju. Koji im je priskočio u pomoć sa požarima. Kad već ni ove godine nema kanadera.

Na javnu reakciju poslanika Miodraga Lakovića da je neprimjereno da funkcioneri u državnim uniformama ljube svešteničke i mitropolitske ruke, u odbranu  niotkoga napadnutog Boga i partijskih kolega, stala je ministarka kulture Tamara Vujović.

Podučila je poslanika Lakovića i crnogorsku javnost da „sekularnost države nije progon Boga iz života njenih građana“, da „uniforma ne oduzima čovjeku vjeru“ i da se episkopu ne ljubi ruka iz podaništva, već se od njega „uzima blagoslov“. „Nepristrasnost se dokazuje zakonitim i jednakim postupanjem prema svakom građaninu, a ne zabranom ministru, direktoru, policajcu, vojniku ili vatrogascu da se prekrsti, uđe u hram ili uzme blagoslov od svog episkopa“, poručila je Vujović. I zaključila: „Crna Gora će biti istinski građanska onda kada u njoj niko neće morati da krije ni krst, ni polumjesec, ni svoju vjeru da bi dokazao da pošteno služi državi“, kazala je.

Ministarka je pobrkala lončiće. U sekularnoj državi, kakva je Crna Gora makar prema Ustavu, nije zabranjeno policajcu, ministru, vatrogascu ili bilo kome drugom da bude vjernik i ljubi ruku kome želi. U takvoj državi Bog nije prognan. Sekularno podrazumijeva da su država i crkva odvojene. Dakle, problem je kad ministar Šaranović i potrpedsjednik Bečić, a ne Danilo i Aleksa, u ulogama državnih funkcionera pred kamerama ljube ruku mitropolitu. Još gore, „svom”, kako to reče ministarka.

„Privatno čovjek može imati svog episkopa, državna uniforma nema svog episkopa”, poručili su ministarki iz Crnogorskog foruma. Nije odgovarala.

Ne dolaze nevolje i prijetnje građanskoj Crnoj Gori samo spolja. One su tu, unutra. Sakrivene iza naizgled bezazlenih stavova dijela ovdašnje vlasti o svom episkopu i svom narodu. Kao da ovi drugi nijesu njihovi. Kao da nijesmo svi mi naši, građani iste zemlje.

Crna Gora neće biti istinski građanska, kako to reče ministarka, kada u njoj niko neće morati da krije ni krst, ni polumjesec, ni svoju vjeru da bi dokazao da pošteno služi državi. Nego onda kad ne bude njih i nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo