Povežite se sa nama

FOKUS

PREMIJER I MINISTAR ODBRANE NAJAVILI NASTAVAK DODJELE STANOVA PRIVILEGOVANIMA: Pljačka bez fantomki

Objavljeno prije

na

Afera Stanovi nije jedina koja je zamislia Evropu, ali ni posljednja koja neometano prolazi ovdašnjim vlastodršcima. Snimak, Koverta, RTCG, samo su neke od najsvježijih na podugačkom spisku. A oni su i dalje na vlasti

 

Otkriće da su vlade premijera Duška Markovića i Mila Đukanovića netransparento i bez jasnih kriterijuma dodjeljivale stanove i kredite  funkcionerima, iako su mnogi od njih u tom trenutku bili vlasnici više nekretnina, ili su već dobili kredit  ili stan od vlade, uzbunilo je crnogorske građane koji nijesu u krugu privilegovanih, ali ne i premijera i njegove.  To što su bogatima i svojima dodijelili milione eura naših para na račun stanova za njih je – „humanizam“. Sa kojim će kažu –  nastaviti. Prema podacima  NVO Institut alternativa za te namjene je  od 2009. godine do kraja 2018. potrošeno više od 13,6 miliona eura.

Premijer Marković bio je jasan. Ne trepnuvši kazao je ne samo da će nastaviti sa ovom praksom, već je novinare koji ga priupitaju kako to da se  stanovi  dijele funkcionerima na kilo, optužio za „opstrukciju Vlade“.

“Da li je problem da sjutra neko iz Direkcije javnih radova dobije stan neki pomoćnik, a ova investicija je 4,7 miliona. Ili što ti službenici obezbjeđuju da se budžet puni kako je zakonom propisano. To rade ti ljudi, to ne rade oni koji bojkotuju parlament”, rekao je Marković.  Naravno da nije problem. Treba sve koje rade na tome da Demokratska partija socijalista na vlasti dočeka četvrtu deceniju častiti bar sa nekoliko stanova. Zaslužili su.

Marković je kazao  da “Vlada rješava i stambena pitanja socijalno ugroženih državljana Crne Gore”. Nije samo napomenuo da najugroženijim kategorijama stambeno pitanje po zakonu ne može biti riješeno ako imaju  livadu ili  dvije krave.  I da se tada zakoni primjenjuju kao u Danskoj. Za razliku, Vlada se potrudila da za funckionere važe druga pravila, pa je su Zakon o održavanju stambenih zgrada, umetnute sporne odredbe po kojima se funkcionerima zasebno rješava to pitanje, a koje su sada na Ustavnom sudu.

Ministar odbrane Predrag Bošković bio je filozofski raspoložen. On je, podržavši premijera da se nastavi sa ovom praksom, objasnio da čitava akcija ima dublji smisao. “Ideja rješavanja stambenih pitanja funkcionera i zaposlenih u državnoj upravi je humana ideja”, kazao je.

Zašto je onda Bošković krio “humanizam” svoga prethodnog šefa, Mila Đukanovića, ostaje nejasno.  MANS je još 2016. godine zatražio od Vladine Komsije za stambena pitanja sve odluke i ugovore o odobrenim stambenim kreditima za javne funkcionere od 2012. do 2015. godine, ali im je pristup tim podacima zabranjen upravo rješenjem tadašnjeg predsjednika Komisije –  Predraga Boškovića.

Marković i Bošković nijesu prokomentarisali najavu odlazećeg komesara za proširenje EU Johanesa Hana, koji je najavio ove sedmice da će Evropska komisija sa crnogorskim vlastima  pokrenuti pitanje dodjeljivanja stanova javnim funkcionerima. Han je podsjetio da se Crna Gora kao zemlja kandidat za članstvo obavezala drugačijim principima. Ukazao je da ovakva  praksa ne postoji ni u jednoj članici Evropske unije (EU).

Trebalo bi poslati Boškovića da  Briselu objasni da je to u skladu sa  humanističkim idejama, pa i onim evropskim. Problem je, međutim, što afera Stanovi nije jedina koja je zamislila Evropu, ali ni posljednja koja neometano prolazi ovdašnjim vlastodršcima.  Snimak, Koverta, RTCG…Oni su i dalje na vlasti. Pljačkaju bez fantomki.

Pošto se ne treba nadati da će Brisel zaustaviti domaći pljačkaški humanizam , ostaje da se to rješi kod kuće. Problem je samo to što su oni koji u institucijama treba da  se bave ovom aferom, mahom na listama povlašćenih funkcionera koji su dobili stanove po nekoliko puta, i bez obzira na činjenicu što su već bili u posjedu nekretnina.

Tako o spornim odredbama Zakona o održavanju stambenog prostora, koji je vlada koristila kao zakonsko pokriće za pljačku, sada odlučuju sudije Ustavnog suda koje se nalaze na spornim spiskovima funkcionera kojima je Vlada dodjelila stanove. Inicijativu za ispitivanje ustavnosti spornih odredbi podnijeli su NVO Institut alternativa i Demokrate.

Na listi koju je oblavila Vlada Duška Markovića, među 96 funkcionera koji su dobili kredite i stanove nalaze se dvoje sudija tog suda –  predsjednik Ustavnog suda Dragoljub Drašković i sutkinja Mevlida Muratović.

Predsjedniku Ustavnog suda dodijen je stan od 109 metara kvadratnih, u trenutku, kada je prema imovinskom kartonu ASK,imao stan od 52 metra kvadratna, kuću od 110, dvije pomoćne zgrade od 40 i 64 metara kvadratnih i više desetina hiljada metara kvadratnih zemljišta. Koliko je imovine ostalo van kartona, i da li je, ne zna se, pošto  se Agencija za sprečavanje korupcije ne može pohvaliti kontrolom imovine i podataka koji im se dostavljaju.  Ranije se u Draškovićevom kartonu pominjao i stan od  36 metara kvadratnih u Podgorici upisan na njegovu surpugu Ranku Drašković, podsjećaju Vijesti.

Sutkinja Mevlida Muratović je od Vlade Duška Markovića prošle godine dobila stambeni kredit od 40 hiljada eura po povoljnim sulovima, koji plaća u ratama od 73, 5 eura. Njen suprug Bajram Muratović je, pišu Vijesti, već bio vlasnik dva stana –  30 metara kvadratnih  u Ulcinju i 70 metara kvadratnih u Podgorici . Prvi je stečen kupovinom, a drugi otkupom društvenog stana.

Četvoro sudija Ustavnog suda je, sudeći prema podacima organizacije KOD, dobilo stanove i kredite ranije, kada je na čelu Vlade bio Đukanović. Ta organizacja je objavila da je sutkinja tog suda Desanka Lopičić tokom posljednjeg premijerskog mandata Mila Đukanovića dobila stan od 75 metara kvadratnih. Ona je saopštila da je  50.000 eura dobila od Ustavnog suda 2009. godine, a 2006. godine 25.000 eura od Vladine Komisije za rješavanje stambenih pitanja, te da tada nije imala riješeno stambeno pitanje. Njen suprug Rajko Lopičić je, prema dostupnim podacima, imao. Bio je vlasnik kuće od 130 metara kvadratnih i više poslovnih prostora.

Na spisku organizacije KOD je i sudija  Ustavnog suda Budimir Šćepanović. Navodi se da je on tada postao vlasnik stana od 90 metara kvadratnih.  Tu je i sudija Hamdija Šarkinović koji je tada uknjižio stan od 73 metra kvadratnih.

Nije rijetkost da pri odlučivanju o pitanjima  važnim za Vladu, ove sudije dugnu ruke, a uzdržani ili protiv budu oni kojih nema na spisku.

“ Primjer sudija Ustavnog suda najbolje odražava koliko je bila pogrešna odluka da se na taj način dodjeljuju stanovi i krediti bez obaveze vraćanja punog iznosa predstavnicima sudske vlasti”, kazao je  Član Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije Zlatko Vujović.

Problem je mnogo širi. Na spisku se nalaze i mnogi drugi koji donose važne odluke, a koji se nalaze na pozicijama u institucijama koje bi trebalo da se bave ovom,ali i drugim aferama.  Od predsjednika Agencije za sprečavanje korupcije, preko tužilaštva, sudija Vrhovnog suda i slično..

“ Sada je sasvim jasno zbog čega je Vlada sve ovo vrijeme krila podatke o tome kome je i na koji način riješeno stambeno pitanje o trošku građana, ali i zbog čega se još uvijek kriju podaci o tome šta se dešavalo do 2016”, kazao je Dejan Milovac, direktor Istraživačkog centra MANS-a. On ukazuje da je mnogo veći problem od netransparentnost kompletnog postupka, to što se  otvara ogroman prostor za sumnju u motive Vlade da na taj način “zadužuje”  javne funkcionere.
“Ovo je posebno vidljivo kada su u pitanju stambeni krediti za sudije i tužioce, naročito na onaj dio njih koji je već imao riješeno stambeno pitanje. Nameće se pitanje – da li možete obavljati nepristrasnu kontrolu nekoga ko vam je omogućio da za mjesečnu ratu od oko 40 eura dođete u posjed stana od preko 100 kvadrata”, upozorava Milovac.

Ostalo je da kontrolu oni koji nijesu na spiskovima, obespravljeni, diskriminisani, čija djeca odavde odlaze.  Jesen je za proteste.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ   

Komentari

FOKUS

VESNA MEDENICA I ZORAN ĆOĆO BEĆIROVIĆ – OD BUDVE DO KOLAŠINA: Darovi starom neznancu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednica Vrhovnog suda (u trećem mandate), nekadašnja VDT i kontroverzni biznismen znaju se, biće, i mimo porodičnih druženja. O tome svjedoče sporne kupoprodaje budvanskog hotela Avala, kolašinske Bjelasica, skijališta Jezerine… I podrška koju su izvršna i sudska vlast pružale tim poslovima

 

Ne stišava se bura oko poslovnog aranžmana predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i kontroverznog biznismena Zorana Ćoća Bećirovića. Inače njenog porodičnog prijatelja. Što smo u zvaničnoj formi saznali iz saopštenja Medenicinog Kabineta.

Ne vidimo problem u tome da li je predsjednica znala ili nije znala ko stoji iza firme koja je kupila dio imanja koji je Medenicina porodica naslijedila nakon smrti njenog muža, navodi se u tom saopštenju. Uz ocjenu da je cilj istraživanja i medijskog interesovanja “dodatna satanizacija” predsjednice Vrhovnog suda i “navedenog lica, protiv kojeg nikada u Crnoj Gori, niti izvan Crne Gore, nije pokrenut bilo kakav krivični postupak” (riječ je o Z. Bećiroviću, prim autora).

NVO MANS je, podsjetimo, objelodanio da Medenica, godinama, u svom imovinskom kartonu taji prihod od blizu 140 hiljada eura, ostvaren 2015. godine u poslovnom aranžmanu sa osobom “koja je provela djetinjstvo u Kolašinu, kao i predsjednica “ (iz saopštenja njenog Kabineta). Potom su se mnogi prisjetili da se Medenica i Bećirović znaju i mimo porodičnih druženja. I da ona, možda,  nosi makar dio zasluga za to što protiv njenog nekadašnjeg sugrađanina nikada nije pokrenut bilo kakav krivični postupak.

Vesna Medenica je, naime, kao Vrhovna državna tužiteljka odbacila više pritužbi i prijava koje su se odnosile na privatizaciju hotela Avala u Budvi i prodaju imovine Ski centra Bjelasica u Kolašinu, u kojima je glavnu riječ imao Bećirović ili njegova nekadašnja firma Beppler & Jacobson, u kojoj je on imao jednu akciju više od 25 odsto vlasničkog udjela.

Porodične veze i poznanastva Medenica tada nije pominjala. A da li je trebala da to uradi zaključite sami:

Nekadašnja Agencija za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja objavila je tender za prodaju hotela budvanskog hotela Avala u britanskom časopisu The Economist u aprilu 2002. godine. U oglasu je navedeno da se na prodaju nudi „grand hotel u vodećem turističkom centru na primarnoj lokaciji, sa 223 sobe (120 imaju pogled na more) kongresnim salama, restoranima, kazinom, zasebnom plažom i 59 vila sa 118 dvokrevetnih soba“.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 18. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREDSJEDNIK U UJEDINJENIM NACIJAMA: Alisa iz zemlje čuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Kroz njegove riječi blistala je Crna Gore i on  još dugo može tako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo

 

Bio predjednik Crne Gore Milo Đukanović u Ujedinjenim nacijama. I besjedio. Najprije na Samitu o ciljevima održivog razvoja, potom na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Zvuči impresivno i – to je sve. Tamo preko okeana slušali su ga jer im je to posao, ovdje smo čuli gomile dosadnih izvještaja iz kojih su oni kojima su bili namijenjeni razumjeli da je njihov predsjednik bio na nekom važnom mjestu s važnim ljudima i izgleda  kao dika. I slikao se sa Trampom.

Šteta je da se to pažljivije ne razmotri. Kad se pročitaju Đukanovićeve riječi, uz uključen minimum zdravog razuma, svašta se može vidjeti.

Forum je, kazao je na skupu o održivom razvoju predsjednik Crne Gore, još jedna prilika da se potvrdi politička volja za dostizanje definisanih ciljeva jer “najranjivije kategorije stanovništva i zemlje nastavljaju da u najvećoj mjeri osjećaju posljedice spore primjene Agende 2030”.

U zemlji u čije ime je Đukanović govorio ljudi uglavnom blagog pojma nemaju o čemu je riječ i šta je Agenda 2030.

Najkraće: Ujedinjene nacije su 2000. postavile osam Milenijumskih ciljeva za bolji život čovječanstva. Taj program je istekao 2015. Tada je nadograđen Agendom održivog razvoja 2030.

Sa Milenijumskim ciljevima se nijesmo proslavili. Prema zvaničnom izvještaju o sprovođenju Milenijumskih razvojnih ciljeva tokom posljednje, 2016. godine, Crna Gora je od osam ciljeva ostvarila – jedan. Unaprijeđeno je zdravlje majki.

Tri cilja nijesu ostvarena. Prvi: Smanjiti relativno siromaštvo i druge dimenzije siromaštva. “Nije ispunjen ni jedan od četiri zadatka definisana u okviru ovog cilja”, piše u izvještaju.

Nije obezbijeđena održivost životne sredine, niti je unaprijeđena  rodna ravnopravnost i poboljšan položaj žena. Borba protiv HIV/AIDS, tuberkuloze i ostalih bolesti djelimično je ostvarena, kao i smanjenje stope smrtnosti djece. Pošto cilj “Obezbijediti globalno partnerstvo za razvoj”, nije preciznije definisan ocijenjeno je da je “postignut zadovaljavajući napredak”. Cilj da bude ostvareno univerzalno osnovno obrazovanje ostvaren je zamalo – “vrijednosti su se veoma približile projektovanom nivou”.

Podataka o ostvarivanju ciljeva iz Agende 2030 nema. Ona se  sastoji od 17 Ciljeva održivog razvoja i 169 potciljeva, koji se mjere pomoću 231 indikatora. Tamo gdje se mjere.

Prvi cilj je povećanje prihoda najsiromašnijih, ali i obezbeđenje pristupa osnovnim uslugama i zaštita svih od prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa. U Crnoj Gori iznos pomoći najsiromašnijima, nije mijenjan godinama. Korisnik “materijalnog obezbjeđenja porodice”, ako živi sam, ima na raspolaganju dva eura i deset centi dnevno. Dvočlana porodica svakoga dana može da potroši euro i 27 centi, tročlana euro i cent, četvoročlana devedeset i petočlana osamdeset centi.

Okončanje nasilja i diskriminacije prema ženama i devojkama je sljedeći cilj. Kako ga ostvarujemo govori činjenica da zbog selektivnih abortusa, djevojčicama, za početak, nije omogućeno da se rode. Maksimalna kazna zatvora za krivično djelo silovanje nije izrečena u posljednih devet godina. Prosječna kazna je tri godine. Priča o djevojčici koju su silovali dječaci iz osnovne škole u koju je išla, trajala je petnaestak dana. I uminula. Njene rane neće nikad.

Među ciljevima Agende 2030. je i smanjenje jaza između najbogatijih i najsiromašnijih. Prema podacima iz prošlog decembra, Gini koeficijent, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele primanja između 20 odsto najsiromašnijih i 20 odsto najbogatijih, iznosio je za prethodnu godinu 36,7 odsto. Što je cifra veća veća je i nejednakost. Gini koeficijent za prosjek u EU je 30,5, napomenu uvijek naši mudri statističari. Nema potrebe da se pravimo blesavi – svoj procenat Evropljani su gradili od prvobitne akunulacije naovamo. Kod nas se, sa manje-više iste polazne tačke, ka bogatstvu ili siromaštvu krenulo prije tridesetak godina. I uspjeli smo da preteknemo Evropu.

Previše je ciljeva za bolji život ljudi da bismo ih sve nabrojali. Naročito ih je previše za ovu i ovakvu Cnu Goru. Jedan je, ipak, neodoljiv: Zaštita prirodnih resursa i netaknute prirode. Tu oblast u Crnoj Gori odlikuju: masovno uništavanje prostora; nedopuštena gradnja u nacionalnim parkovima koja uključuje i dopuštanje gradnje čitavih hotelskih kompleksa u zaštićenim područjima; rijeke u cijevima, nikakvu brigu o šumama, smeće izvan kontrole, kanalizaciju koja ide direktno u rijeke, otrovane ribe…

Predsjednik Crne Gore je u UN najavio i jačanje funkcije Nacionalnog savjeta za održivi razvoj. Malo je vjerovatno da će neki preokret desiti. Crna Gora je je pod ovom vlašću skoro tri decenije. Da su htjeli i znali, imali su kad čudo da naprave. Kome treba poređenje, neka zamisli kako je SFR Jugoslavija izgledala 1945, a kako 1975.

Potom je predjednik govorio i na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija

Osvrnuo se ba broj djece ubijene ili ranjene, najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu. I na djecu oboljelu od ebole u Kongu i ugroženu u Libiji, Somaliji, protjeranu populaciju Rohindži… Ne može da se uporedi, ali ne može ni da se zaboravi ,da je u ovoj zemlji zbog infekcije u porodilištu umrla jedna, a zaraženo i ozbiljno ugroženo još pet beba. U sred mira.

I, naravno, zvanični zaborav je na djelu, cijelom je svijetu predsjednik Crne Gore poručio da “solidarnost sa izbjeglim i raseljenim licima ne smije biti pitanje političke odluke i političkog opredjeljenja”. To je, kaže, iznad svega pitanje humanosti: “Crna Gora ovo zna iz vlastitog iskustva. Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Crna Gora je primila ogroman broj raseljenih lica… Tokom 90-ih mi u Crnoj Gori nijesmo imali dilemu da li ćemo primiti one koji su pod prijetnjom rata napustili svoj dom”.

Prije 27 godina crnogorska policija je hapsila bošnjačke izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i vraćala ih u ruke vojske Radovana Karadžića. Rat u Bosni uveliko je već bio pokazao lice etničkog čišćenja, znali su da će biti ubijeni. I ipak su ih deportovali. Osamdeset tri čovjeka koji su tražili utočište Crna Gora je poslala u smrt. Sve hiljade koje su, uz pomoć međunarodnih organizacija, u Crnoj Gori nahranjene i sklonjene tada i kasnije, ne mogu da ‘operu’ slanje u smrt ni jednog jedinog čovjeka.

“Crna Gora ostaje trajno privržena demokratskim vrijednostima i vladavini prava, i borbi protiv nekažnjivosti za kršenja i zloupotrebe ljudskih prava”, kaže predsjednik.

Znamo kako smo kažnjavali za ratne zločine – nikako. Pravo nam vlada sa vrhovima sudstva i tužilaštva pod punom kontrolom izvršne vlasti. Neki od tih vrhova su do grla upetljani u raznorazne sumnjive poslove, dok druge prate ozbiljne sumnje u uračunljivost. Suđenja kriminalcima koja se završavaju tako što im država plati odštetu, jer ih je neopravdano držala u zatvoru, visoki političari osuđeni za korupciju koji šetaju po susjednim zemljama, gomile neprocesuiranih očiglednih krađa – neka su od obilježja vladavine prava na crnogorski način.

Glede ljudskih prava: novinare nekažnjeno tuku, poslanika su usred noći, bez skidanja imuniteta, uhapsili i “stavili u zatvor”. Riječi: “Ja imam pravo…”. u Crnoj Gori se izgovaraju na ličnu odgovornost. Na šta ko ima pravo određuje se, najčešće, prema potrebama. Mijo Martinović imao je pravo da vozi, ali ne u noći 25. oktobra 2015. tokom demonstracija Demokratskog fronta. Policajci su imali pravo da ga pretuku i polome, njihov starješina je imao pravo da ne zna koji su to policajci bili “jer su bili pod maskama”. Sud je imao pravo da presudi da Martinović nije mogao da vidi i zapamti sve što se dešavalo kada su ga tukli “s obzirom na to koliko je udaraca zadobio i koje povrede su mu nanesene”. Te mu se zato, kazala je viša sudska instanca, ne može vjerovati.

“Iznad svega, Crna Gora je dobar i odgovoran susjed, prepoznata kao važan faktor regionalne stabilnosti na Zapadnom Balkanu…”, kazao je Đukanović. Bez zalaženja u duboke vode, na jednostavnom primjeru nam se pokazuje dobrosujedstvo. Gotovo svaka važna utakmica sa susjedima u ovoj zemlji se proglašava “događajem visokog rizika”. Često se igra pred praznim stadionima; kad publike ima, karte se dijele ili prodaju po utabanim partijskim propisima, ne na blagajni. Navijači mogu biti samo odabrani.

“Mi snažno vjerujemo da su jednakost i nediskriminacija vrijednosti koje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo”, rekao je predsjednik. Ko neće da žmuri, ‘snažno vjeruje’ da ne može biti da nema diskriminacije u zemlji u čijoj vladi nema ni jednog predstavnika naroda koji čini 28.73 procenata stanovništva. Srba, naime.

“Izgradnja i jačanje pravno efikasne, institucionalno snažne i ekonomski održive države zasnovane na demokratskim principima, poštovanju ljudskih prava i sloboda i očuvanju kulturne, etničke i konfesionalne raznolikosti, jeste ono što karakteriše naše unutrašnje i vanjskopolitičke prioritete”, precizirao je Đukanović. Nije da nema raznolikosti: devedesetih su bili proganjani i ubijani Bošnjaci, sada je u modi proganjati Srbe. Ne može biti šarenije i multikulturalnije.

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Slušali su ga predstavnici 193 države, članice Ujedinjenih nacija, i, možete se kladiti, bilo im je sasvim svejedno koje će od fraza da upotrijebi predsjednik nekog zapećka od 620 hiljada stanovnika na Balkanu.

Drugo smo mi što u gorepomenutom glibu živimo. Đukanović još dugo može ovako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo.

Na nama je i da pogledamo sebe i vidimo koliko nam je kože odrano u mraku i trnju između tih riječi i stvarnosti. Neko će odabrati da to ne uradi nikad, neko može, jednom ili sad, da kaže – dosta je bilo.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IVICA STANKOVIĆ, V.D. DRŽAVNI TUŽILAC I SUPRUG: Draginja, nevin sam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada je jasno kako odluka da Stanković uprkos svemu ostaje nije samo njegova. To je odgovor s vrha. Koji poručuje: nikakve afere i koverte, kneževići i građanski otpori  neće nas maći s mjesta. Tužilaštvo je uništena  institucija

 

I pored javnih insajderskih optužbi za korupciju, Ivica Stanković izabran je za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca. Na sjednici Tužilačkog savjeta održanoj ove sedmice, Stanković je na tu poziciju izabran sa šest glasova, od ukupno 11.  Četvoro članova nije glasalo za njega, dok je šest podiglo ruku. Stanković nije glasao ni za, ni protiv sebe.   I bez toga, ostaje na čelu tužilaštva, nakon što  mu je istekao mandat, uprkos aferama u čijem je centru,  i ne baš sjajnim rezultatima tužilaštva kada su u pitanju korupcija i organizovani kriminal, te politički obojenim procesima koje je protiv kritičara i opozicionara vodilo tužilaštvo za vrijeme njegovog mandata.

Stankovića je pred sam kraj mandata  Duško Knežević, čovjek iz utrobe sistema, tajkun do nedavno blizak predsjedniku države Milu Đukanoviću, optužio da je, preko Nenada Vujoševića, sekretara tužilaštva, primio oko 800 hiljada eura mita od njega, što mu je omogućilo razne povoljnosti u procesu koje tužilaštvo već tri godine vodi protiv njega.  Iako je bilo neophodno da se Stanković povuče sa te funkcije, kao i drugi tužioci koje je Knežević optužio, a među njima i specijalni tužilac Milivoje Katnić, kako bi se istraga sprovela nepristrasno, tužilaštvo je optužilo samo sekretara Vujoševića, i to kao člana Kneževićeve kriminalne grupe, i zabarakadiralo se od bilo kakvih pitanja spolja.  Te barikade je sada zacimentirao Tužilački savjet, što je ovu instituciju dodatno blokiralo. Ona je sada, bez dileme, zarobljena institucija, kako kažu u Briselu. Pod hipotekama afera, korupcije, i sumnji u političke pritiske.

Imena onih koji su učestvovali u izboru Stankovića, i zarobljavanju ove institucije, moraju  biti upamćena. Kao i onih koji su bili protiv.  Protiv izbora Stankovića za v.d državnog tužioca glasali su članovi Savjeta iz reda pravnika: Aneta Spaić, Ranka Čarapić i Milan Filipović, kao i predstavnica Ministarstva pravde Nataša Radonjić. Dok su oni koji čine dio stručne javnosti u Tužilačkom savjetu rekli ne Stankoviću, za njegov izbor glasali  su svi aktivni tužioci u tom tijelu. Presudni glas koji je Stankoviću omogućio ostanak dao je dekan Pravnog fakulteta Velimir Rakočević.  Rakočević bar zna kako je pod pritiskom afera biti izabran na odgovornu poziciju. On je postao dekan Pravnog fakulteta u jeku afere da je plagirao svoj doktorski rad, koja do danas nije rasvijetljena na pravi način.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 11. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo