FOKUS
NAPAD IZRAELA NA IRAN I PODRŠKA ZAPADA: Pravo agresora na odbranu
Objavljeno prije
9 mjesecina
Objavio:
Monitor online
Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između ova dva dugogodišnja neprijatelja. U priču su se upleli i zapadni saveznici Tel Aviva. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada
Opet se dešava ono čega se svijet odavno pribojava. Scenario viđen više puta ponovio se na Bliskom istoku prije nekoliko dana, ali u mnogo strašnijem obliku. Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između dugogodišnjih neprijatelja. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada.
Izraelski udari usmrtili su više od 200 ljudi u Iranu, uključujući visoke generale, naučnike, ali i civile. Iran je uzvratio jače nego što je to ranije bio slučaj. Hvaljena Gvozdena kupola, poznati izraelski sistem vazdušne odbrane, probijen je.
Izrael je napao oko 100 ciljeva, uključujući glavnu nuklearnu fabriku u Natanzu, istraživački centar u Isfahanu, radarske instalacije i lansere PVO sistema. Nakon iranskog odgovora Izrael je proširio napade i na naftne rafinerije i vladine zgrade u Iranu. Mnogi Iranci su rekli da ovakve napade ne pamte još od iransko-iračkog rata iz 1980-ih.
Izrael je naveo da je napad bio neophodan kako bi spriječili da Iran izgradi atomsku bombu. Iran tvrdi da mu je nuklearni program isključivo u mirnodopske svrhe. Američke obavještajne agencije i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) više puta su saopštile da Iran nije aktivno razvijao nuklearno oružje. Međutim, IAEA je izrazila zabrinutost zbog iranskih zaliha obogaćenog uranijuma i prošle nedjelje ih zvanično ukorila zbog nesaradnje.
Dok Tel Aviv i zapadni saveznici ovo nazivaju preventivnim ratom, može se desiti da se radi o opasnom presedanu. Preventivni udari se preduzimaju kao odgovor na neposrednu prijetnju. U ovom slučaju, Izrael je opravdao svoj napad tvrdnjom da Iran može brzo proizvesti određen broj nuklearnih bombi. Napad je izveden uprkos upozorenju direktora IAEA Rafaela Grosija da bi izraelska akcija, umjesto da zaustavi, mogla dodatno osnažiti iranske nuklearne ambicije. Ali i dovesti do povlačenja iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Par dana nakon napada Iran je objavio da priprema zakon uz pomoć kojeg bi napustio ovaj sporazum. Teško je povjerovati da Tel Aviv I Vašington nijesu ovo očekivali.
Na raznim stranama se analizira opasna situacija i traži kakav takav izlaz iz nje. Bernard Avišaj, autor knjiga Tragedija cionizma i Jevrejska republika, živi na relaciji između Jerusalima i Nju Hempšira, gdje predaje političku ekonomiju na Dartmut koledžu, vidi malo nade za mirno rješenje. „Za naše sigurnosne stručnjake, analiza se svodi na to da motivacija postoji čim postoji kapacitet. Po njima, ako neprijatelj može da vas povrijedi, on će to i htjeti. Zaključak? Preventiva, zastrašivanje, odvraćanje. Razgovor o diplomatskim opcijama djeluje im mekano“, piše Avišaj.
Mediji prenose da je u napadima ubijen veliki broj visokopozicioniranih vojnih staješina Irana. Kakvi su načelnik generalštaba, komandant Revolucionarne garde, komandant regularne vojske. Ubijeni su i istaknuti nuklearni naučnici Benjamin Netanjahu, koji usput kasapi Gazu već dvadeset mjeseci, se predstavlja kao oslobodilac i poručuje Irancima: „Dok ostvarujemo naš cilj, otvaramo put vama da ostvarite svoj, slobodu”. Njegov cilj je smjena režima u Iranu. Po riječima jednog američkog zvaničnika koje je prenio AP, američki predsjednik stavio je veto na izraelski plan za ubistvo vrhovnog lidera ajatolaha Ali Hamneija. U objavi na društvenim mrežama, Tramp će kasnije istaći: „Znamo tačno gdje se skriva ajatolah Ali Hamnei. Nećemo ga ukloniti, bar ne za sada“.
Kelsi Davenport, direktorka za politiku neširenja oružja pri Američkom udruženju za kontrolu naoružanja rekla je ovih dana da čak ni smjena režima u Teheranu ne bi bila garancija: „Promjena režima nije strategija za sprječavanje nuklearnog naoružanja. Ne znamo šta bi došlo poslije. Ako vojska preuzme vlast, vjerovatnoća da će se krenuti ka oružju je još veća. Čak i ako bude demokratija – ni to nije garancija. I demokratije grade nuklearno oružje“. Lako je provjeriti: demokratije zapada posjeduju najviše nuklearnih bojevih glava.
Još je svježe pitanje o uključenosti SAD-a u ovu ratnu priču, ali i mogućem direktnom učešću u sukobu. Predsjednik SAD pozvao je u utorak Iran na bezuslovnu kapitulaciju i koristio riječ „mi“ kada je govorio o izraelskim ratnim udarima. Takođe se hvalio izraelskom nadmoći u vazduhu, sugerišući da je ona rezultat američke tehnologije.
Sve u vezi sa njegovim izjavama je problematično. I često kontradiktorno. Prethodnih dana slao je različite poruke: od pristupa bez uplitanja, preko poziva na diplomatiju, do naznaka da razmatra dublje uključivanje SAD-a u sukob. Na dan kada je rat počeo, izraelske napade nazvao je izvrsnim i veoma uspješnim i istovremeno rekao da vjeruje da je moguće diplomatsko rješenje. Savjetovao je evakuaciju Teherana i poslao je nosač aviona Nimitz u region.
U jednoj od poslednjih izjava koja je stigla pred odlazak ovog broja Monitora u štampu, Tramp je rekao da su mu se Iranci obratili, ali da smatra da je veoma kasno za razgovore, te da je velika razlika između sada i prije nedjelju dana. Potom je na pitanje o akcijama SAD-a u svom stilu konstatovao: „Niko ne zna šta ću da uradim“.
Izraelski zvaničnici su vršili pritisak na SAD da se direktno uključe u rat upotrebom svoje ogromne bombe za probijanje bunkera za koju se vjeruje da je jedina sposobna da uništi duboko ukopano iransko nuklearno postrojenje Fordo.
Prema riječima američkih zvaničnika koji su pregledali obavještajne izvještaje, Iran je u slučaju američkog ulaska u rat već pripremio rakete i drugu vojnu opremu za odmazde protiv američkih baza na Bliskom istoku. Ali Hamnei poručio je da se njegova zemlja ne može predati i upozorio na „nepovratne posljedice“ ukoliko SAD intervenišu vojno. „Upozoravamo Ameriku na posljedice rata, jer će pretrpjeti teške štete ako se odluči na takav korak“, rekao je Hamnei u obraćanju naciji. „Na rat se odgovara ratom, na bombardovanje – bombardovanjem, na udarac – udarcem“.
Dosadašnji Trampov bilans pokazuje mnogo oštre retorike i želju da izgleda snažno, ali malo konkretne akcije. U martu je pokrenuo zračne napade na Hute, ali se povukao dva mjeseca kasnije bez značajnog učinka. Zbunjujuće su i njegove veze u spoljnoj politici. Favorizuje Netanjahua koji napada Iran, ali i Vladimira Putina, koji je saveznik Irana i sa kojim je ovih dana pričao o rješenju ove krize.
Sve se događa u periodu kada je administracija Donalda Trampa pokušavala da obnovi pregovore sa Iranom o ograničavanju obogaćivanja uranijuma u zamjenu za ukidanje sankcija. Sada su razgovori u zastoju. Novi krug pregovora u Omanu, zakazan za nedjelju, otkazan je zbog izraelskog napada.
Analitičari se ne slažu u vezi sa učešćem SAD-a u izraelskim napadima na Iran. Dok jedni smatraju da je Vašington i pored negiranja tamošnje administracije znao da će se oni sprovesti, ima i drugačijih tumačenja. Jedan dio politikologa i analitičara smatra da je Izrael vjerovatno bio zabrinut da bi diplomatija između SAD i Irana mogla uspjeti. To se ne bi uklapalo u interese Tel Aviva vezane za Iran. Ričard Nefju, profesor na Kolumbija univerzitetu i bivši direktor za Iran u Savjetu za nacionalnu bezbjednost SAD, za Al Džaziru sumira: „Dosljednost Trampove administracije u pravcu dogovora uznemirila je Izrael“.
Mnogo oštrijim riječima je sve ovo objasnio senator Berni Sanders. „Ovaj napad je bio namjerno osmišljen da sabotira američke diplomatske napore. Izrael je izvršio atentat na čovjeka koji je predvodio iranski tim za nuklearne pregovore, uprkos tome što su dalji razgovori sa SAD bili zakazani za nedjelju. Bez obzira na to šta mislite o korumpiranom i autoritarnom iranskom režimu, ovaj napad očigledno krši međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih nacija. Netanjahuov nezakoniti, jednostrani napad na Iran samo je njegovo najnovije kršenje međunarodnog prava. Pod njegovom ekstremističkom vladom, Izrael sve više postaje odmetnička država i parija među narodima. SAD ne smiju biti dio ovog rata”.
Ni republikanci nijesu jedinstveni. Mat Klink, strateg ove političke opcije, rekao je za Newsweek da je većina republikanaca protiv slanja američkih trupa na teren, ali su i pragmatični, i vide da je Izrael učinio SAD-u značajnu uslugu.
Najglasnije etrom odzvanjaju opasne poruke. U poruci Trampu, ambasador SAD-a u Izraelu Majkl Hakabi je predsjednika opisao kao najznačajnijeg u posljednjih sto godina. Možda i u istoriji. „Odluke koje su na tvojim plećima ne bih želio da donosi iko drugi. Nijedan predsjednik u mom životu nije bio u situaciji kao ti. Ne još od Trumana 1945“, napisao je ambasador, jasno praveći paralele vezane za opasne odluke dva predsjednika.
Zbog bojazni od vojnog sukoba, američki senator Tim Kejn podnio je rezoluciju o ratnim ovlašćenjima kojom bi Kongres morao da odobri svaki vojni napad na Iran.
Dok su neki evropski lideri pozivali na maksimalnu uzdržanost, skoro niko nije osudio početne izraelske udare. Rusija i Kina su ih osudile, ali nijesu preduzele konkretne akcije. Iskoristili su trenutak da budu „dobri momci“. Savjet bezbjednosti UN-a izrazio je zabrinutost zbog eskalacije, a Antonio Gutereš pozvao na nemiješanje trećih strana u konflikt. Riječi na vjetru.
I avganistanski talibani pozivaju na mir i suzdržanost. A Evropa?
Francuski predsjednik Emanuel Makron u prvim danima ovog rata stao je uz Tel Aviv. „Francuska je više puta osudila iranski nuklearni program koji je u toku i preduzela je sve odgovarajuće diplomatske mjere kao odgovor na to. U tom kontekstu, Francuska ponovo potvrđuje pravo Izraela da se brani i obezbijedi svoju bezbjednost“.
A onda opasna izjava novog njemačkog kancelara Fridriha Merca. Izrael ima hrabrost da obavi, kako je rekao, prljavi posao za sve nas napadom na Iran, čija je moć donijela smrt i razaranje u svijetu. Ovakve rečenice su gotovo doslovno prepisane iz nacističke matrice. Svijet ćuti i na ovo.
Rijetki su oni koji kritikuju Izrael ovih dana. Među prvima se oštrom kritkom oglasio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović: „Izrael trenutno vodi zločinačka klika i želi svijet uvući u rat“. Usput je istakao da je njegov stav drugačiji od stava vladajuće stranke i premijera Andreja Plenkovića.
Sukob Izraela i Irana predstavlja mnogo više od još jedne krize na Bliskom istoku. On označava pojavu opasnog novog poglavlja u nuklearnim rivalstvima, koje može oblikovati svijet na potpuno drugačiji način u narednim decenijama, piše Farah N. Jan, viši predavač za međunarodne odnose, na Univerzitetu u Pensilvaniji. „Ono što je počelo izraelskim napadima na iranske nuklearne objekte i druge ciljeve 13. juna 2025, sada se pretvorilo u prvi svjetski potpuni primjer onoga što ja, kao stručnjak za nuklearnu bezbjednost, nazivam ‘ratom na pragu’ – novim i zastrašujućim oblikom sukoba u kojem nuklearna sila nastoji vojnom silom spriječiti neprijatelja na ivici nuklearizacije da taj korak i napravi“, piše ovaj istraživač.
Vrlo je moguće da Iran, satjeran u tjesnac, sve više vjeruje da ne može odvratiti izraelsku agresiju bez nuklearnog oružja. Istovremeno, svaki korak ka njegovom sticanju izaziva dodatnu agresiju Tel Aviva. Gotovo je sigurno da Izrael ne može trajno uništiti iranske nuklearne snove vojnim sredstvima. Njegove vojne akcije će najvjerovatnije podstaći Iran da još odlučnije krene ka svojim ciljevima. Slikovito je Farah N. Jan pojasnio ovaj opasni perpetuum mobile.
Zbog svega ovoga, znakovito je zapažanje istaknutog izraelskog novinara Gideon Levija koji za Haaretz piše: „Dokle Tel Aviv može da izdrži pod sjenkom prijetnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo pre nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovjenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rešenja? Kampanja protiv Irana bi mogla da se pretvori u rat kakav do sada nismo vidjeli. Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj mjeri od hirovitog predsjednika u Vašingtonu. Ovo je najopasniji rat u istoriji Izraela. To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada prije“.
Rat Izraela i Irana postavlja opasne presedane za druge regionalne i svjetske nuklearne sile. Ovi „preventivni“ napadi mogli bi podstaći slične akcije drugdje, urušavajući ionako krhke diplomatske napore. Na kraju krajeva slične scenarije smo već gledali. Samo što se sve češće u svjetskom vokabularu pojavljuje riječ : nuklearno.
Dragan LUČIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
Napredak i nepovjerenje
-
MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma
-
ANKETNI ODBOR, CRNE TROJKE I PRAVOSUĐE: Istina za političko potkusurivanje
-
MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Ekonomija zasnovana na rentijerstvu ne vodi razvoju
-
KOJE FAKULTETE UPISUJU CRNOGORSKI STUDENTI: Priprema za državni posao
-
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
FOKUS
PREMIJER NIŽE SPORAZUME: UAE, MAĐARSKA, FRANCUSKA, SAD: Kalup za privilegije
Objavljeno prije
5 danana
21 Marta, 2026
Naum da se najvrjedniji, preostali, prirodni i privredni resursi Crne Gore „potroše“ direktnom pogodbom sa probranim partnerima, bez jasne računice o koristi i troškovima tih aranžmana za građane i državu, budi sumnju da takvi poslovi nijesu vođeni javnim nego privatnim interesima ugovarača
Premijer Milojko Spajić sprema nam, pohvalio se prošle nedjelje u Američkoj privrednoj komori u Podgorici, majku svih sporazuma. Na nama je samo još da saznamo koliko će nas to zadovoljstvo koštati.
„Na pragu smo istorijskog dogovora – potpisivanja međuvladinog sporazuma između Crne Gore i SAD koji će biti zlatni standard za sve međudržavne sporazume u cilju ekonomskog rasta i jačanja saradnje sa strateškim partnerima”, kazao je Spajić. I otišao neđe, odbijajući da odgovara na pitanja prisutnih novinara.
Nije tajna da, otkako se na javnoj sceni pojavio kao ministar finansija u Vladi Zdravka Krivokapića, Spajić pokušava realizovati namjeru da makar jedan veliki posao izgradnje saobraćajne infrastrukture kroz Crnu Goru povjeri američkom Bechtelu. Riječ je o kompaniji svjetskog renomea, sa snažnom političkom podrškom u vladajućim strukturama SAD (posebno kada su republikanci na vlasti).
Istovremeno, Bechtel je ozloglašeni partner zemalja Zapadnog Balkana – od Hrvatske, preko Albanije i Sjeverne Makedonije, do Srbije i Rumunije – u kojima je, uglavnom direktnim pogodbama, dobijao poslove gradnje autoputeva u kojima su cijena i rokovi izgradnje rasli do neslućenih visina. I još rastu. Kada vas Bechtel uzme pod svoje, sve što je bilo nezamislivo/neizdrživo postaje – prihvatljivo. A troškovima, zaogrnutim velom poslovne tajne, nema kraja.
Kako se priprema uvođenja u posao Bechtela odužila, Spajić je krenuo u pripremu terena za nove poslove, ugovarajući ih po istom kalupu. Tri sporazuma sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), po jedan(za sada) sa Mađarskom i Francuskom zasnovani su na identičnoj matrici. Vlada Crne Gore javnosti nepoznat projekat proglašava poslom od javnog interesa. Po tom osnovu on se, sa kompanijom koju nam preporuči vlada zemlje-partnera, može realizovati bez tendera, mimo pravila o javnim nabavkama, uz oslobođenje od poreza na dodatnu vrijednost (PDV) i carina. I obavezu države da o svom trošku izvrši eksproprijaciju i izgradi neophodne infrastrukturu.
Prema tim projektima, neidentifikovanim strateškim partnerima biće ponuđeno da grade stambeno-hotelska naselja na najatraktivnijim lokacijama u Crnoj Gori, razvijaju projekte obnovljive energije i grade data centre ili se pojave kao izvođači (vjerovatno i projektanti) infrastrukturnih projekata čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura.
Neposredan povod za aranžmane vlada sa vladom (tzv. G2G sporazumi, odnosno, government to government) Crne Gore i UAE bio je naum Muhameda Alabara da na ulcinjskoj Velikoj plaži iskopira projekat Beograd na vodi. Moguće, čak, uz iste (skrivene) finansijere i podizvođače. O tom poslu sanjali su i čelnici DPS dok su bili na vlasti. Nije isključeno da lani, kada su Spajić i Alabar aktuelizovali ideju betonizacije Velike plaže, i oni nijesu imali neki interes u tom projektu. Koji je ponovo, nakon pritska domaće i međunarodne javnosti, makar privremeno odložen.
Zajedničko potpisanim sporazumima, baš kao i ovom koji će, prema najavama, biti ugovoren sa SAD, je to što na vrlo sličan način dovode u pitanje poštovanje Ustava i postojeće domaće i EU legislative. Obećavajući nekome ogroman ekstraprofit
Novinari Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG), nakon uvida u Nacrt sporazuma koji je sačinio američki Stejt Dipartment i konsultacija sa ekspertima za ekonomiju i međunarodno pravo, navode kako su „glavni problemi mogućnost zaobilaženja tendera i naknadnog širenja liste projekata bez kontrole Skupštine Crne Gore, široke poreske i carinske povlastice za američke kompanije, slaba pravna zaštita Crne Gore u slučaju sporova i prevelik prostor za netransparentne poslove pod izgovorom strateškog partnerstva i poslovne tajne“.
Vrlo slične primjedbe slušali smo prije godinu dana, nakon što je Vlada Crne Gore sa UAE potpisala Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Taj sporazum je, odlukom vladajuće većine u parlamentu 3. juna prošle godine, dobio formu Zakona.
Prethodno su eksperti Evropske komisije (EK) izrazili ozbiljne rezerve o sadržini tog dokumenta. Uz ogradu da taj Sporazum „ne sadrži dovoljno detaljne odredbe koje bi same po sebi bile u suprotnosti sa pravom EU”, jasno je upozoreno da će „određene odredbe (Sporazuma) morati pažljivo da se implementiraju kako bi se izbjeglo moguće kršenje principa javnih nabavki sadržanih u pravnoj tekovini EU. Stoga će biti važno pratiti njihovu primjenu…”.
Jasno je ukazano i na mogućnost da bi neko mimo zakonima propisanih procedura mogao postati partner (investitor) u poslovima koji su unaprijed proglašeni za strateške projekte od javnog interesa. Što bi imalo vrlo konkretne posljedice. Sporazum bi “mogao potencijalno da oslabi poziciju privrednih subjekata iz EU (kao i crnogorskih kompanija) u korist preferencijalnog tretmana kompanija iz UAE”, naveli su eksperti EK uz jasno upozorenje: “S obzirom na težnju Crne Gore da postane država članica EU, bilo bi od suštinske važnosti da se obezbijedi usklađenost ovog Sporazuma, prilikom njegove implementacije, sa pravnom tekovinom EU u oblasti javnih nabavki, zasnovanom na principima nediskriminacije, jednakog tretmana kompanija i transparentnosti procedura javnih nabavki”.
Kako je evropski jezik diplomatije ostao nerazumljiv predstavnicima Vlade i vladajuće većine u parlamentu, potražena je pomoć (ocjena) Ustavnog suda.
Priznajemo, nijesmo bili optimisti po tom pitanju. „Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ…“, pisao je Monitor u aprilu prošle godine.
Jedanaest mjeseci kasnije uz Ustavnog suda stiže informacija da nijesu uspjeli donijeti odluku „ o ustavnosti niti o neustavnosti Zakona o potvrđivanju Sporazuma sa UAE. Glasanje je završeno rezultatom 3:3. Neriješeno, i u bukvalnom smislu riječi. „U skladu sa tim predmet će ponovo biti razmatran nakon izbora nedostajućih sudija, ili i ranije ukoliko neki od sudija promijeni svoj stav“.
Rezultat glasanja 3:3 u Vladi su protumačili kao dokaz da je sporni međudržavni sporazum sa UAE u skladu sa Ustavom. „Danas je stigla i institucionalna potvrda da je crnogorska Vlada ovim dokumentom zaštitila svoje interese i da nije garantovala povlašćenu poziciju bilo kojoj zemlji ili pojedincu, kao što se to moglo čuti u brojnim javnim istupima određenih političkih grupacija”, zvanično je saopšteno iz Vlade. Premijer se, pride, istim ishodom pohvalio i na svom X profilu.
Zato su iz Ustavnog suda morali da pojasne neupućenima: predmet nije riješen pošto sud nije kompletan (u suprotnom, glasanje bi prevagnulo na jednu ili drugu stranu). „U takvoj situaciji, svako predstavljanje ovakvog glasanja kao potvrde ustavnosti nije utemeljeno na činjenicama i prejudicira odluku u ovom predmetu”, navodi se u saopštenju Ustavnog suda.
Premijer i njegova Vlada već su bili preokupirani novim poslovnim prilikama. Počev od ove koju ugovaraju sa SAD. Na osnovu prethodnog iskustva, skoro da se može predvidjeti tok predstojećih događaja.
Prošlog marta, nakon prvih najava zainteresovanosti Mohameda Alabara za veliki građevinski projekat na Velikoj plaži, Spajić nas je pokušao uvjeriti da je raspisivanje tendera za takav posao gubljenje vremena “pošto nema puno investitora koji mogu da iznesu ulaganje od 35 milijardi, a uz to tender bi značio da gubimo garancije države (UAE – prim. Monitora)”.
Onda se pokazalo da konkretne garancije UEA ne postoje. “To je dobro”, uzvratio je premijer. Bolje je ići na arbitražu protiv neke kompanije, nego protiv moćne države kakva su Emirati. Potom se ispostavilo da Alabar planira posao koji je barem petnaestak puta manji (do 2,5 milijardi) od onoga što je najavljivao crnogorski premijer. Spajić je i tu “nepreciznost” pokušao zabašuriti. Tako smo čuli da obećanih 20-30-35 milijardi eura nijesu planirane investicije, već multiplikativni efekti najavljenog posla. Neki dan kasnije, premijer još jednom prepakuje izrečena obećanja. Kaže kako se prethodno izrečene brojke odnose na ukupne (moguće) investicije investitora iz UAE. Računajući pretpostavljene investicije u turizam, stanogradnju, energetiku…
Kao da se ništa nije dogodilo, premijer se obratio poslanicima (preko društvenih mreža): “Mislim da 81 poslanik ima puno pravo da sa velikim zadovoljstvom glasa za fenomenalan Sporazum koji će da digne ekonomiju Crne Gore”.
Iako je potvrđen u parlamentu (spornom većinom o kojoj će se, nekad, izjasniti Ustavni sud), od tog fenomenalnog Sporazuma do sada nijesmo imali nikakve koristi. Osim saznanja da naš premijer uspijeva iskopirati retoriku predsjednika SAD.
Naum da se najvrjedniji (preostali) prirodni i privredni resursi Crne Gore „potroše“ direktnom pogodbom sa probranim partnerima, bez jasne računice o koristi i troškovima tih aranžmana za građane i državu, budi sumnju da takvi poslovi nijesu vođeni javnim nego privatnim interesima ugovarača.
„EU nudi najpovoljniji finansijski paket bespovratnih sredstava, tehničke pomoći i kredita u partnerstvu s međunarodnim finansijskim institucijama“, ponovio je nedavno šef delegacije EU u Podgorici Johan Satler. „Kada je riječ o ponudama investitora iz trećih zemalja, ključno je poštovati obaveze koje Crna Gora ima u kontekstu evropskih integracija, uključujući primjenu najviših standarda transparentnosti i zaštite životne sredine“.
Pametnome dosta.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Svoju zakonsku obavezu formiranja rezervi goriva ispunile su privatne kompanije. U potpunosti. To je 40 odsto predviđenih rezervi. Država, odnosno Uprava za ugljovodonike, nije nabavila i skladištila ni litar. Pa 60 odsto propisanih rezervi – nemamo
Nakon višednevnog juriša na benzinske pumpe, izgleda da su se stvari vratile u normalu. Tome su, više od obećanja crnogorskih zvaničnika kako nestašice neće biti, doprinijele nove cijene goriva koje važe od utorka u ponoć: benzin je skuplji sedam a dizel 16 centi po litru. Ko je imao para i vremena mogao je da napravi ozbiljnu uštedu. Ko nije, imaće novu priliku.
Iako se još nijesmo navikli na nove cijene, prodavci već najavljuju kako će naftni derivati značajno poskupiti i nakon naredne nivelacije. Ona, prema sada važećim pravilima, treba da uslijedi 23. marta. Ako se rokovi za korekciju cijena u međuvremenu ne skrate, što je od Vlade već zatražio dio dobavljača i maloprodavaca naftnih derivata.
“Prema podacima sa berzi, maloprodajna cijena eurodizela bi skočila 25 centi, a benzina za 17 centi po litru”, kazao je Danu sekretar Udruženja naftnih kompanija (UNKCG) Draško Striković, objašnjavajući kako će se aktuelne berzanske cijene odraziti na naredno usklađivanje cijena u maloprodaji. Striković ukazuje na opasnost da cijene goriva u doglednoj budućnosti ne budu najveći problem ovdašnjih potrošača. “Ukoliko se ništa ne promijeni (u modelu formiranja cijena goriva – prim. Monitora) i ukoliko kompanije budu poslovale sa gubitkom u dužem vremenskom periodu, može doći do nestašica. Za vikend je preko 20 odsto pumpi ostalo bez jednog od naftnih derivata”, saopštio je Striković.
Njegova izjava objavljena je u srijedu. Taj podatak je važan jer se, nakon najnovijeg sukoba na Bliskom istoku, cijene goriva na svjetskim berzama mijenjaju iz trena u tren. Ponekad u dramatičnim skokovima, pa niko ne može sa sigurnošću predvidjeti šta nas čeka u narednih deset dana, mjesec ili pola godine.
Goriva sada uglavnom ima. Samo što je ono kupcima skupo, dok prodavci tvrde da je, i nakon uvećanja cijene za 16 centi, dizel u veleprodaji kod dobavljača i dalje znatno skuplji od maloprodajnih cijena na ovdašnjim benzinskim pumpama. Posredno, i država im je dala za pravo.
Uprava za ugljovodonike u petak je poništila postupak javne nabavke eurodizela namijenjenog za formiranje državnih naftnih rezervi. Njihov plan je bio da se za 11 miliona eura (veći dio novca prikupljenog taksom od tri centa po litru za formiranje državnih rezervi goriva) kupi najmanje 19,6 miliona litara eurodizela. Zakasnili su. “Dramatičan porast cijena dizela na tržištu Mediterana, značajno smanjuje količinu naftnih derivata koje se mogu kupiti za opredijeljenu procijenjenu vrijednost, što zahtijeva bitnu izmjenu tenderske dokumentacije u dijelu procijenjene vrijednosti”, navedeno je u obrazloženju odluke o poništenju tendera.
Vlada, istovremeno, očekuje da vlasnici benzinskih pumpi rade baš ono za šta je država zaključila da se njoj ne isplati. Kupuju skupo pa prodaju – jeftinije.
Na dan kada je poništen državni tender za nabavku dizela, nabavne cijene u okruženju (Grčka, Albanija, Hrvatska, Italija) bile su za približno 40 centi veće od maloprodajnih u Crnoj Gori. Cijena na crnogorskim benzinskim pumpama u međuvremenu je porasla, berzanske cijene nafte su pale, ali je razlika između moguće nabavne i maloprodajne cijene dizela i dalje dovoljna da upropasti “male” igrače na ovdašnjem tržitu naftnih derivata. Ili ih gurne u zonu gubitka.
Crna Gora nema zvaničnu statistiku o broju pumpi i njihovoj vlasničkoj strukturi, ili makar nije vidljiva. Ipak, uspjeli smo da napravimo kakav-takav pregled strukture ovdašnjeg tržišta. Prednjači EKO, nakada državni Jugopetrol u vlasništvu grčkog Helenik petroleuma (HELLENiQ Energy), sa približno 45 benzinskih stanica. Slijede ga slovenački Petrol (približno 15), te hrvatsko-mađarska INA i rusko-austrijski Lukoil sa po desetak pumpi (INA ima koju više). Mali domaći i regionalni igrači (Europetrol, Alba, Hifa…) imaju, svi skupa, 20-30 benzinskih stanica, bez mogućnosti skladištenja ozbiljnijih količina goriva.
Skladištenje naftnih derivata je i državni problem. Prema pravilima EU i Evropske Energetske zajednice (EEZ), država mora imati rezerve goriva za oko 90 dana prosječne potrošnje. Po toj računici, Crna Gora treba približno 90–120 hiljada m³ uskladištenih rezervi goriva. Možda je slučajnost, a prije će biti da to nešto govori o ozbiljnosti nekadašnje SFR Jugoslavije: u vrijeme njenog raspada Crna Gora je imala skladišta goriva u Luci Bar, Lipcima (Kotor) i Bijelom Polju koja su ukupnim kapacitetima približno odgovorala sadašnjim EU standardima (oko 130 hiljada m3 skladišnog prostora). Zapravo, računajući tadašnju potrošnju ti su kapaciteti bili bliži šestomjesečnim zalihama potrebnog goriva.
Onda su došle međunarodne sankcije tokom kojih su ta postrojenja korišćena za skladištenje švercovanog goriva, a dijelom i za njegov “tranzit” prema Srbiji i Republici Srpskoj, ali nijesu adekvatno održavana. To što je preostalo dokusurila je privatizacija Jugopetrola 2002. godine. Jedna od najgorih, u moru loših, privatizacija obavljena je na način da se, pored svega ostalog, kupac (Helenik petroleum) i prodavac (Crna Gora) nijesu mogli usaglasiti oko toga čija su, nakon obavljene transakcije, skladišta goriva u Baru, Kotoru i Bijelom Polju.
Sudski spor trajao je 15-tak godina, dok nije presuđeno da najveći dio skladišnih postrojenja u Luci Bar (80.000 m3 ili 70-80 odsto ukupnih kapaciteta), uz prateće instalacije za pretovar goriva (iz brodova u skladišta i iz skladišta u cistijerne) pripada privatnoj kompaniji. Država je dobila dio postrojenja u barskoj Luci koja treba obnoviti (oko 17.500 m3) i ono što je ostalo u Lipcima i Bijelom Polju (10.200 + 27.700 m3). A što je, mahom, bilo neupotrebljivo.
Zbog toga, danas, država kuburi sa skladišnim prostorom za neophodne rezerve goriva. Ipak, zvaničnici govore drugačije.
Iz Ministarstva energetike i rudarstva tvrde da su “potpuno netačne” tvrdnje da država „nema nijedan litar rezervi goriva“. Prema podacima iz njihovog saopštenja, Crna Gora ima formirane obavezne rezerve naftnih derivata u količini od 44.260 metričkih tona, koje čine bezolovni benzin i eurodizel.
“Ove rezerve su formirane od septembra prošle godine i predstavljaju 40 odsto ukupne zakonske obaveze, u skladu sa Zakonom o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Ukupna obaveza iznosi 112.340 metričkih tona, što odgovara 90 dana neto uvoza, u skladu sa evropskim standardima”, piše u saopštenju. Navodi se i da je sistem “organizovan tako da Uprava za ugljovodonike formira 60 odsto rezervi, dok najveći uvoznici naftnih derivata formiraju 40 odsto. Čak i dio rezervi koje čuvaju kompanije nijesu njihove privatne zalihe, već državne obavezne rezerve, kojima raspolaže isključivo država i koje se mogu koristiti samo po odluci Vlade Crne Gore”.
Ministarstvo je pojasnilo kako se 59,3 odsto postojećih rezervi skladišti u Crnoj Gori (u Baru), 28,3 odsto u Hrvatskoj, a 12,4 odsto u Grčkoj.
Pročitate li pažljivije, razumjećete da tvrdnje kako država nema ni litra rezervi goriva baš i nijesu potpuno netačne. Da budemo potpuno precizni: svoju zakonsku obavazu vezanu za formiranje rezervi goriva ispunile su privatne kompanije. U potpunosti. I to je onih 40 odsto ukupne zakonske obaveze. Država, odnosno Uprava za ugljovodonike, nije nabavila i skladištila ni litar. Pa tih 60 odsto propisanih rezervi nemamo.
Da li će nas zbog toga, i koliko, zaboljeti glava – sada ne zavisi od nas. Naredno pitanje glasi – koliko će gorivo koštati?
I pored osjetnog ovonedjeljnog poskupljenja, Crna Gora još nije dosegla rekordne cijene benzina i dizela. Rekordi su, još uvijek, oni iz 2022. Tada je, tokom energetske krize izazavane napadom Rusije na Ukrajinu, cijena benzina na ovdašnjim pumpama dostigla cijenu od 1,8 eura (mart), a dizela 1,78 eura (ljeto 2022. godine).
Zbog toga je ozakonjen mehanizam po kome Vlada može smanjiti akcize na gorivo do 50 odsto. Radi zaštite standarda građana i odbrane od neželjenog rasta cijena koji po pravilu prati poskupljenje naftnih derivata. Sada je akciza od 33 centa za litar dizela do 55 centi za litar benzina. Smanjenje akciza donosi i manji iznos na koji se obračunava PDV. Tako je ušteda (iz perspektive potrošača), odnosno gubitak planiranih državnih prihoda još veći.
Uzmimo za primjer aktuelne cijene goriva (1,5 eura). Od svakog litra benzina prodatog u Crnoj Gori država prihoduje 81 cent (54 odsto ukupne cijene), dok su kod dizel goriva ti iznosi nešto manji (59 centi odnosno 39 odsto cijene). Tako država, po osnovu akciza na gorivo, prihoduje 210-220 miliona (podaci su za prošlu i pretprošlu godinu). Uračunamo li i PDV na gorivo, to je još 140-150 miliona.
Poređenja sa regionom pokazuju da su samo u Srbiji ukupni državni nameti na gorivo veći nego u Crnoj Gori. U Sloveniji i Hrvatskoj oni su neznatno (par procenata), a u BiH i Sjevernoj Makedoniji osjetno manji (više od 20 centi po litru). Upoređujući aktuelne cijene goriva vidimo da je ono samo u Bosni i Herecgovini osjetno jeftinije. I u Makedoniji je jeftinije 10-tak centi, ali je ta razlika znatno manja od očekivane, kada se uporede državni nameti. Zato su Slovenija i Hrvatska, po cijeni goriva, mrvicu skuplji od Crne Gore.
Kako je to moguće ? Prodavci goriva u Crnoj Gori, zahvaljujući ograničenjima koja im je nametnula država, imaju najmanju zaradu po litru prodatog goriva. Što je dobro za potrošača sve do momenta dok ne dođemo u situaciju da trgovci, za neko vrijeme, treba da istrpe gubitak kako bi tržište ostalo funkcionalno.
Alternativa je da Vlada smanji državne namete kako bi ograničila rast cijena. Samo što je to komplikovana računica, pošto je teško zaključiti da li je Vladi u većem interesu da, zbog rasta cijena, uveća budžetske prihode ili da brani standard građana i obuzdava inflaciju tako što će umanjiti dotok novca u državnu kasu. U ovom trenutku Crna Gora je, uz Sjevernu Makedoniju, rekorder po visini državnog deficita. Država već potroši oko četiri odsto više od onoga što prihoduje. I to predstavlja ozbiljno ograničenje članovima Vlade kada promišljaju o posljedicama naftne krize. Manverski prostor je već sužen, nakon odricanja od prikupljanja doprinosa po osnovu doprinosa na zarade.
Kako Vlada ne reaguje, oglasila se opozicija. Iz GP URA Skupštini su dostavili prijedlog o smanjenju akciza na gorivo za 50 odsto u naredna tri mjeseca, počev od 1. aprila. “Ako neće Vlada, onda Skupština treba da preuzme ulogu i omogući stabilan i normalan život građanima i funkcionisanje privrede”, obrazložio je šef poslaničkog kluba URA Miloš Konatar.
“U ovom trenutku nismo na Vladi delegirali taj predlog, ali svakako da to ne znači da u narednom periodu nećemo reagovati, ako za tim bude potrebe”, odgovorio je ministar finansija NovicaVuković.
Da sačekamo. Druge nam ni nema.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Aco Đukanović, brat višedecenijskog crnogorskog vođe, moćno ime za koje se vezuju mnoge višemilionske afere i priče o umreženom novcu nadzemlja i podzemlja, nije uhapšen ni zbog jedne od tih priča – Limenke, Prve banke, Rudnika uglja… To, uz ostale znakovitosti, otvara sumnju da njegovo hapšenje nije dokaz demontiranja Đukanovićevog sistema, kako to vlasti predstavljaju. I da smo i dalje u sivoj zoni isprepletanih interesa, poslova i zarobljenih institucija
Nekad nezamisliva, slika uhapšenog Aleksandra Aca Đukanovića, brata višedecenijskog vođe Mila Đukanovića, očekivano, završila je na naslovnicama. No, Aco Đukanović, moćno ime za koje se vezuju mnoge višemilionske afere i priče o umreženom novcu nadzemlja i podzemlja, nije prošlog petka uhapšen ni zbog jedne od tih priča – Limenke, Prve banke, Rudnika uglja… Nijedna nije oživjela pred crnogorskim pravosuđem, ni prije ni poslije pada bratovog DPS-a 2020. Dok je dobar dio nekadašnjih čuvara Đukanovićevog režima završavao u Spužu, braća Đukanović su mirno živjeli, u zemlji i inostranstvu.
Aco Đukanović je uhapšen po povratku iz Luksemburga, gdje je, kako je svojevremeno objavio CIN CG, boravio od 2023. godine. Jake policijske snage (Posebna jedinica policije) pretresle su njegove nekretnine u Nikšiću i Podgorici, gdje je pronađena određena količina oružja i izuzeta dokumentacija. Đukanoviću, vlasniku Prve banke Crne Gore određen je tridesetodnevni pritvor zbog nedozvoljenog posjeda oružja i mogućnosti bjekstva, kako je prosudio Osnovni sud u Nikšiću.
Đukanovićeve nekretnine su pretražene na osnovu operativnih podataka policije, uz odobrenje osnovnog tužilaštva i suda u Nikšiću. Do sada su hapšenja „zvučnih imena“ bila proizvod naloga Specijalnog državnog tužilaštva i njihove aktivne istrage.
Postupanje na osnovu policijskih podataka u javnosti je problematizovao Đukanovićev advokatski tim, na čijem je čelu njegova sestra, advokatica Ana Đukanović. Tim je saopštio da je policija postupala na osnovu netačnih podataka. “Nijedan od predmeta precizno navedenih u zahtjevu policije nije pronađen u stanu Aca Đukanovića u Ulici Vuka Karadžića u Podgorici”, naveli su.“Postavlja se pitanje – kako su takve informacije uopšte ocijenjene kao pouzdane, na osnovu čega su prezentovane Sudu i da li je Sud bio doveden u zabludu? Posebno zabrinjava to što sudiji za istragu nije saopšteno na koji način su policijska saznanja pribavljena, niti je obrazložena njihova vjerodostojnost”,ukazali su Đukanovićevi advokati.
Dozvolu za pretres potpisao je sudija za istragu Osnovnog suda u Podgorici Rade Ćetković, dok mu je Sava Mušikić, sudija istog suda, odredio pritvor.
Đukanovićevi advokati takođe tvrde da nisu tačne informacije da je iz stana Đukanovića izuzeta dokumentacija koja je osnov za vođenje drugih sudskih postupaka. Kažu da je jedini predmet izuzet tokom pretresa bio “običan pamflet”. Mediji su objavili naslove dokumentacije koja je prikupljena. Radi se o nekoliko fascikli sa interesantnim nazivima – “DPS”, “Izdajnik”, “Negativna kampanja” “Odupri se”…
Paralelno sa formalnim „pravnim“ ratom Đukanovićevog tima i nadležnih, teče i politički rat između Đukanovićevog okruženja i nove vlasti, prvenstveno Demokrata, koji rukovode bezbjednosnim sektorom.
DPS je optužio Borisa Bogdanovića, poslanika Demokrata da je nalogodavac Đukanovićevog hapšenja. “Nalogodavac predstave koja se trenutno odvija ispred Prve banke i čovjek koji stvarno rukovodi sektorom bezbjednosti i koji ga koristi za svoje jeftine PR manipulacije je Boris Bogdanović”, saopštila je u Skupštini Sonja Popović, portparolka i poslanica DPS-a.
Bogdanović je odgovorio da mu DPS na ovaj način crta metu. Bogdanović svakodnevno govori o hapšenju Aca Đukanovića na društvenim mrežama, gdje je objavio i listove nepokretnosti njegove imovine. Koja je odavno pobrojana u crnogorskim medijima. I koja očigledno nije predmet trenutne istrage, ni razlog Đukanovićevog hapšenja.
“I sad pitamo najjednostavnije moguće pitanje: đe su čestitke? Đe je makar minimum odgovornosti, makar minimum državničke pristojnosti da se kaže: ‘Dobro je, institucije rade, zakon je jači od Đukanovića’?“, napisao je odmah poslije pretresa i hapšenja.
Pitanje koje Đukanovićevog hapšenje, kraćim putem i bez aktivne istrage, upravo problematizuje je – da li institucije zaista rade? Dio stručne javnosti smatra da je hapšenje Đukanovića predstava za javnost politički kontrolisanih institucija i njihovih nalogodavaca. U prilog tome ide i činjenica da iako Bogdanović, kao i ostatak vlasti, rado govore o Đukanovićevoj imovini, ta ista vlast godinama nije bila u stanju, u brojnim njenim sastavima, da donese zakon koji bi efikasno ispitivao porijeklo imovine. Ukazuju i da su hapšenja zvučnih imena zaređala nakon skandala bezbjednosnog sektora sa bjekstvom Miloša Medenice. Drugi ostavljaju mogućnost da je ovakvo hapšenje način da se otvore ozbiljniji procesi protiv Đukanovića, iako i oni smatraju da je dug put do depolitizovanih institucija.
Zanimljiv detalj pretresa Đukanovićevih nekretnina su i njegovi svjedoci – Miodrag Daka Davidović I Miodrag Ivanović. Ivanović je Đukanovićev prijatelj. Jedan od aktera afere Telekom koja je vodila do porodice Đukanović, a završila zastarom. U međuvremenu je prije koju godinu oslobođen optužbi u tom slučaju. Mnogo interesantnije je prisustvo Miodraga Dake Davidovića kao svjedoka na pretresu Đukanovićevih nekretnina.
“U ljubavi i kriminalu nema slučajnosti”, kaže za Monitor dobro upućeni izvor.
Davidović je prije dvije godine završio na crnoj listi SAD skupa sa pokojnim Branislavom Branom Mićunovićem. I dok se Mićunović u javnosti prepoznavao kao Đukanovićeva ruka u podzemlju, Davidović je važio za darežljivog finansijera Srpske pravoslavne crkve, opoziciono orjentisan. Stvari su ipak, rijetko crno bijele.
Kako je Monitor već pisao, od devedesetih do danas Davidović je osnivao parapolicije, paravojske i paradržave , organizovao i profitirao od duvana, nafte i eksplozivnih materijala – nekad uz blagoslov, a ponekad mimo volje vlasti. Formirao je preduzeće Neksan, pravio „vino bez grožđa“ i pekao „rakiju sa šećerom“. „Spašavao“ Željezaru više puta, i sa Đukanovićima i sa novim vlastima. Zidao i obnavljao crkve. Uhapšen je zbog šverca cigareta, u vrijeme raskola u vladajućem DPS-u. Amnestirao ga je kum – tadašnji predsjednik države, Momir Bulatović.
Borba.me, portal iza kog stoji bivši Demokratski front zapitao se – da li prisustvo Davidovića na pretresu znači da nikada nije ni bio iskreni opozicionar. Drugi koji ne učestvuju u igri političkih interesa, njegovo prisustvo vide kao moguću Đukanovićevu poruku novim vlastima. Možda baš onu, da ne živimo u crno bijelom svijetu, već u sivoj zoni isprepletanih interesa, poslova i zarobljenih institucija. I dalje nedemontiranom sistemu koji je Đukanović uspostavio, a nove vlasti preuzele.
Portali bliski dijelu vlasti takođe su objavili da je nakon hapšenja brata, Milo Đukanović u Makedoniji, gdje navodno traži izlaz „pred izvjesnim hapšenjem“.
Hapšenje Aca Đukanovića jedno je u nizu hapšenja zvučnih imena, nakon što je bezbjednosnom vrhu pobjegao Miloš Medenica, osuđen na 10 godina zatvora kao šef kriminalne organizacije čija je članica, prema prvostepenoj presudi, bila i njegova majka, bivša dugogodišnja predsjednica Vrhovnog suda, Vesna Medenica. Takođe osuđena na deceniju zatvora. Nakon bezbjednosnog fijaska sa Milošem Medenicom, hapšenja su se samo ređala – bivši DPS ministri, biznismeni tog doba, bivša ministarka nove vlasti. Sve te akcije, doduše, vodilo je Specijalno državno tužilaštvo, za razliku od Đukanovićevog hapšenja.
Ovih dana, nakon što je opet pritvorena, Vesna Medenica uputila je pismo javnosti u kom je na udaru Specijalno tužilaštvo, kao i sutkinja koja joj je dosudila decenijsku zatvorsku kaznu. Kompromitujuće podatke na njihov račun koje je iznijela u tom pismu demantovali su i SDT i postupajuća sutkinja.
Dok se nakon hapšenja zvučnih imena prethodnog režima obračunava pismima, saopštenjima, listovima nepokrenosti, tajnim podacima i zakamufliranim porukama, sve su jasnije posljedice toga što se demontaža Đukanovićevog sistema nije desila.
Iz briselske administracije neposredno pred Đukanovićevo hapšenje saopšteno je da Crna Gora napreduje sporo kada su u pitanju poglavlja vladavine prava i borbe protiv korupcije (poglavlja 23 i 24). Đukanovićevo hapšenje možda može biti i domaći i štrik za Brisel. Brisel manje košta da se pravi da ne vidi da izostaju suštinske reforme. Nas će, u EU ili ne, više da košta.
Milena PEROVIĆ
Komentari

PREMIJER NIŽE SPORAZUME: UAE, MAĐARSKA, FRANCUSKA, SAD: Kalup za privilegije
AFERE I ZATAŠKAVANJE U SPC-u: Vučić, Porfirije i kineske rakete
SLUČAJ ZORANA BRAUNOVIĆA, BIVŠEG NAČELNIKA KOLAŠINSKE POLICIJE: Nepodobni profesionalac
Izdvajamo
-
Izdvojeno4 sedmiceSINOD SPC KAO AGENTURA VUČIĆEVOG REŽIMA: Sprema li se smjena Joanikija
-
DRUŠTVO4 sedmiceNAGRADE ZA PODRŠKU BUDŽETU I MILIONSKOJ DONACIJI ZA MCP: DPS preuzima ključne pozicije u lokalnoj upravi
-
Izdvojeno4 sedmiceBLISKI ISTOK IZMEĐU SAD I IRANA: Diplomatija preko nišana
-
FOKUS4 sedmiceNOVI TALAS URUŠAVANJA: Javno zdravstvo nema ko da liječi
-
DRUŠTVO3 sedmiceGRAĐEVINSKI PODUHVATI ČEDOMIRA POPOVIĆA U BAOŠIĆIMA: Održivi junaci tranzicije
-
Izdvojeno4 sedmiceCIJENA POLITIČKOG KADROVANJA U ELEKTROPRIVREDI CRNE GORE: Nema se, ali se može
-
Izdvojeno4 sedmiceUKRAJINA IZA LINIJE FRONTA: Demokratija uništena ruskim bombama i antiruskim raspoloženjem
-
INTERVJU4 sedmiceRADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI 21.MAJ: Rješenje nije u ćutanju
