INTERVJU
DR IGOR MIĆUNOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA AKUPUNKTUROLOGA CRNE GORE: Lijek za cijelog čovjeka
Akupunktura kao dio tradicionalne kineske medicine ne liječi bolesti nego čovjeka kao jedinstvo duše, uma i tijela, poštujući pri tom individualnost svakog čovjeka
MONITOR: Šta je akupunktura?
MIĆUNOVIĆ: Akupunktura (acus – igla, puncture – ubod) predstavlja integralni dio tradicionalne kineske medicine. Ovaj drevni sistem liječenja zasnovan je na inserciji igala u ljudsko tijelo, koje imaju za cilj uspostavljanje balansa u organizmu, aktivaciju svih sistema organizma u cilju samoizlječenja, podmlađivanja I revitalizacije.
Originalno termin zhenjiu针灸 (zhen – igla, jiu – termoterapija) predstavlja inserciju zagrijanih igala u ljudsko tijelo. Arheološki dokazi nas upućuju da akupunktura ima veoma dugu istoriju korišćenja,čak od ranog paleolita prije 40.000 godina, kada su je zajedno upotrebljavali sa vatrom u cilju otklanjanja boli.
Kao organizovani sistem liječenja,akupunktura se koristi posljednjih 1500 godina. Akupunktura se od 17. vijeka počinje praktikovatii u Evropi kada je u Parizu odbranjen prvi doktorantski rad na temu akupunkture.
Mehanizam djelovanja akupunkture se može objasniti: Endokrinomteorijom, Neuro-fiziološkom teorijom i Teorijom tradicionalnekineske medicine.
Akupunktura kao dio tradicionalne kineske medicine ne liječi bolesti nego čovjeka kao jedinstvo duše, uma i tijela, poštujući pri tom individualnost svakog čovjeka. Rezultat liječenja nije samo odsustvo fizičkih bolesti nego I mentalno-emotivna ravnoteža, osjećaj povećane energije kao I osjećaj sreće i zadovoljstva.
MONITOR: Je li ovu metodu liječenja priznala Svjetska zdravstvena organizacija?
MIĆUNOVIĆ: Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je 1979. godine zvanično priznala akupunkturu kao legalnu medicinsku granu i otvorila Centar za obuku u sklopu Fakulteta kineske medicine u Pekingu. Nacionalni istraživački centar akupunkture NR Kine je otvoren na Fakultetu tradicionalnekineske medicine u Tianjinu 2019. godine.
MONITOR: Koliko se bolesti može liječiti ovom metodom?
MIĆUNOVIĆ: Primjenom akupunkture liječi se veliki broj bolesti (prema SZO više od 60 bolesti) I simptoma bolesti, ali najbolji rezultati su postignuti kod terapije bola, sportskih povreda, reumatskih promjena, hipertenzije, insomnije, paralyze I pareze, astme, alergije, herpes zostera, retencijeurina, impotencije, neregularne menstruacije, histerije, depresije. Akupunktura je pokazala jako dobre rezultate i u prevenciji bolesti,
MONITOR: Ima li akupunktura neke prednosti nad drugim medicinskim disciplinama?
MIĆUNOVIĆ: Prednost akupunkture nad drugim sredstvima savremene medicine jeste u tome što su mehanizam, dejstvo i klinička primjena akupunkture prošli hiljadugodišnju kliničku primjenu, te verifikovani savremenim kliničkim i labaratorijskim testovima. Usporedbe radi, prvi savremeni lijek – aspirin, proizveden je 1897 godine. Aspirin se kao najpoznatiji nesteroidni lijek za bol našao u kapsuli astronauta Neil Armstronga na Mjesecu. U periodu od 122 godine još se pronalaze indikacije I kontraindikacije za upotrebu aspirina. XX vijek se obično naziva vijekom aspirina. Sa tačke kineske medicine, aspirin je još u eksperimentalnoj fazi.
Druga prednost akupunkture se sastoji u tome što akupunktura liječi čovjeka u cjelini, upotrebljavajući principe kineske medicine I stimulišući organizam da svojim silama otkloni uzrok bolesti I dovede organizam u stanje ravnoteže, bez upotrebe ljekova.
MONITOR: Pored akupunkture, koja se izvodi uz pomoć metalnih, najčešće čeličnih iglica, postoji i elektroakupunktura i laserska akupunktura…
MIĆUNOVIĆ: Tradicionalno se akupunkturne igle izrađuju od različitih materijala (zlato, srebro, bakar, čelik) I upotrebljavaju sa ciljem da se proizvedu različiti terapeutski efekti. Dimenzije igala ergonomski opredjeljuju akupunkturne igle za različitu segmentalnu primjenu. Akupunkturni tretman se ostvarujeubodom igle u tačno lociranu akupunkturnu tačku u cilju poboljšanja stanja organizma. U novije vrijeme za blagu stimulaciju akupunkturnih тačaka koristi se terapijala seromilimagnetom. Pojačani efek atakupunkture se izvodi elektro stimulacijom igalaili zagrijavanjem igala – moksibustijom. Počev od 1968. godine u Kini se uspješno vrši akupunkturna analgezija I anastezija tokom raznih operativnih zahvata. Posljednjih decenija u Kini se primjenjuje metoda farmako-akupunkture.
Osnovna podjela akupunkture je na klasičnu, tradicionalnu, modern akupunkturu i eksperimentalnu akupunkturu, kao i na korporalnui mikroakupunkturu.
MONITOR: Da li se akupunktura može primjenjivati kod svih uzrasta?
MIĆUNOVIĆ: Kineska medicina smatra da se čovjek nalazi u labilnoj ravnotežii da zdravlje predstavlja ravnotežu mentalnog, fizičkog I duhovnog sklopa čovjeka,I unutrašnjeg I spoljašnjeg stanja čovjeka. Akupunktura se koristi kod svih uzrasta, a posebno se preporučuje mladim osobama dok bolesti nisu uznapredovale. Akupunktura je medicinska grana kineske medicine koja glavninu svoje pažnje poklanja prevenciji i održavanju zdravlja i zbog toga je pedijatrijska akupunktura veoma značajan segment nauke o akupunkturi.
MONITOR: Šta Vas je motivisalo da se bavite ovom drevnom kineskom metodom liječenja?
MIĆUNOVIĆ: Tokom magistarskih studija na Medicinskom fakultetu u Kragujevcu, moja sfera interesovanja je bila upotreba Tradicionalne kineske medicine, u prvom redu akupunkture, za podizanje fizičkih, kognitivnih I konativnih karakteristika sportista. Moj magistarski rad je prvi naučni rad u Srbiji i Crnoj Gori koji se bavi tematikom tradicionalne, alternativne, komplementarne i integrativne medicine.
MONITOR: Ko su najčešći pacijenti u Vašoj ordinaciji?
MIĆUNOVIĆ: Većina mojih pacijenata su strani državljani, prvenstveno građani Rusije. Najčešći razlozi za dolaske su bolni sindromi.
MONITOR: Predsjednik ste Udruženja akupunkturologa Crne Gore. Koliko Udruženje ima članova i odakle su?
MIĆUNOVIĆ: Udruženje akupunkturologa Crne Gore (UACG) je osnovano 2014. godine sa ciljem promocije, standardizacije I edukacije iz oblasti Tradicionalne kineske medicine i akupunkture. Kao jedino regionalno udruženje, UACG je punopravni član dvije vodeće svjetske organizacije: World Federation of Chinese Medicine Societies – WFCMS i World Federation of Acupuncture & Moxibustion Societies.
Sem obavljanja funkcije predsjednika Udruženja akupunkturologa CG – UACG, takođe obavljam funkciju predsjednika obrazovnog komiteta WFCMS – Svjetske federacije kineske medicine. UACG ima ukupno oko 40 članova od kojih su oko dvadeset profesionalnI inostrani članovi.
Pvi ljekar kineske medicine u Evropi
MONITOR: U Kini ste završili osnovne, doktorske i postdoktorske studije…
MIĆUNOVIĆ: Kao kandidat ZAMTES CG (Zavod za međunarodnu, tehničku saradnju Crne Gore I Ministarstva prosvjete Crne Gore, te Ministarstva prosvjete SRJ, 2001. godine, dobio sam punu recipročnu stipendiju Obrazovnog savjeta NR Kine za studiranje na Fakultetu tradicionalne kineske medicine u graduTianjinu.
Inicijalna ideja o upotrebi akupunkture u sportu je izgledala jako daleka kada sam počeo da učim kineski jezik. Već tokom prve godine uslov profesora je bio da zaboravim sve što sam do tada naučio. Sljedećih 13 godina sam imao rijetku priliku da se profesionalno usavršavam, da se mentalno i duhovno mijenjam i da ponovo vjerujem u umjetnost liječenja. Tokom januara 2013. godine sam se vratio u Crnu Goru. Sljedeće dvije godine trajao je proces notarizacije diploma, i konačno 2015. godine od strane nadležnih ministarstava Crne Gore sam kao prvi ljekar kineske medicine u Evropi dobio notarizaciju diploma – osnovnih, doktorske diploma kineske medicine. Postdoktorske studije eksperimentalne akupunkture i farmakopunkture sam završio 2016. Godine na Fakultetu tradicionalne kineske medicine u Tianjinu kao stipendista vlade Kine. Od tada se moje polje interesovanja širi i dobija drugačije dimenzije razumijevanja procesa liječenja.
Veseljko KOPRVICA
Komentari
INTERVJU
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema
Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv
MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?
PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.
Dobro pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.
MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?
PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.
Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize
Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije
MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?
JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.
MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?
JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora
Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu
“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.
MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?
SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.
Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno: šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.
U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.
MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno, ne odustaje od ambicioznih obećanja. Šta očekujete?
SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.
S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.
MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?
SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.
Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.
MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?
SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.
Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.
Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.
MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?
SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.
Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.
MONITOR: Vlada javnosti i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?
SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020. do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.
Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.
Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.
Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).
MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?
SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.
Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.
Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.
Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.
MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?
SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.
Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025. predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
RAZLAZ MILATOVIĆA I SPAJIĆA: Novo miješanje karata
-
DRUŠTVO4 sedmice
DRŽAVA I MONTENEGRO PETROL: Hoće li građani opet platiti krađu šljunka
-
INTERVJU4 sedmice
TATJANA LAZAREVIĆ, UREDNICA PORTAL KOSSEV: Tope se posljednje ružičaste naočare Srba sa Kosova
-
DRUŠTVO4 sedmice
UBISTVO EDMONDA MUSTAFE U BARU: Je li država zatajila
-
INTERVJU4 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Otvoren prostor za pregrupisavanja na političkoj sceni
-
Izdvojeno4 sedmice
DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet
-
Izdvojeno4 sedmice
NAKON HAPŠENJA ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA: Ukrivanje imovine
-
Izdvojeno4 sedmice
NASILJE U ŠKOLAMA: Nezaštićeni i učenici i nastavnici