Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANISLAV GRUBAČKI, OSNIVAČ NOVOG OPTIMIZMA IZ ZRENJANINA: Srbiju je uzurpirala kriminalno-politička hobotnica

Objavljeno prije

na

Danas autoritarizam, populizam, nacionalizam i ksenofobija dobijaju na značaju na svjetskom nivou, tako da mi imamo posla ne samo sa Vučićem i njegovim ličnim režimom, već sa jednim opštim trendom, koji prijeti da dovede do velikih svjetskih potresa

 

MONITOR: Nakon prošlonedjeljnog  razgovora sa američkim senatorima u Beogradu, Aleksandar Vučić je ponovio da Srbija želi postizanje kompromisnog dogovora sa Prištinom. Da li to on priprema javnost za „scenario razgraničenja“, čemu se ne protive SAD, koje insistiraju na  „međusobnom priznanju“ Kosova i Srbije?

GRUBAČKI: Nasuprot  uvaženom mišljenju da je to već gotova stvar, i da je ovo prepariranje javnosti za prihvatanje „čina razgraničenja” deo jasne politike Aleksandra Vučića,  ja ne verujem da u njegovoj glavi  postoji čista zamisao o tome kako da uspešno izvrši ono što je obećao akterima međunarodnog poretka. Jedina evidentna artikulacija njegove politike je ovo šizofreno bauljanje između EU, SAD i naravno Rusije (kao nezaobilaznog faktora uticaja svake naše politike na Balkanu). Nemoguć je krajnji rezultat događaja na Kosovu, koji će istovremeno zadovoljiti Srbiju, Srbe na Kosovu i međunarodne aktere, a to će biti, po svemu sudeći, nezavisnost Kosova u punom kapacitetu. Naravoučenije za građane Srbije kada biraju svoje najviše predstavnike je da ne može jedan iskompromitovani, i zbog svoje prošlosti ucenjeni političar, biti nosilac bilo kakvog prosperitetnog dogovora u korist građana Srbije i Kosova.

MONITOR: Nedavno ste izjavili da je aktuelna vlast u Srbiji do te mjere otela državu od društva i naroda i da je teško boriti se sa njom…

GRUBAČKI: Ta uzurpacija države od strane jedne političko-kriminalne hobotnice polako se završava kao potpuno vlasništvo jedne klike nad svim institucijama. Tu se brišu granice između lične volje i zakona, nasilja i prava, nepravde i pravde, laži i istine, ludila i smisla. Kada se uz pomoć potpune gebelsovske propagande svakodnevno urniše sopstveno stanovništvo, teško je da se izrodi jasna i čista alternativa, koja bi tu apsolutnu  inverziju činjenica okrenula u pravcu istine, koja bi neminovno dovela do promene svega. Postoji ipak nada da će građani Srbije kad-tad shvatiti da je car go.

MONITOR: Кao član Lige socijaldemokrata Vojvodine  bili ste narodni poslanik većine koja je 2001. izabrala  Zorana Đinđića za premijera  Srbije. Kako se desilo da nekadašnji Šešeljev radikal Aleksandar Vučić postane predsjednik Srbije i pod svoju kontrolu stavi bezmalo sve državne institucije, medije, sudove…   

GRUBAČKI: Slabost demokratskih institucija, koje nažalost nisu uspostavile ni postpetooktobarske vlasti, te javno mnjenje i političke elite zatrovane nacionalističkom ideologijom, nizak nivo političke kulture i demokratskog delovanja, kao i najvažnije – egzodus u inostranstvo jedne stvarne društvene elite koja broji stotine hiljada ljudi, omogućili su da se stvore uslovi da takav jedan opskurni lik ispliva na površinu ponovo. Tu poziciju koristi za nekontrolisano i štetočinsko vladanje, o kome će se pisati knjige, praviti filmovi, raditi razne sociološke opservacije u budućnosti.

MONITOR: Nedavno se jedan analitičar iz Beograda zapitao zar ne postoji u Srbiji psihijatar koji bi saopštio naciji o čemu se radi povodom „više nego histeričnog svakodnevnog obraćanja Prvorođenog”, misleći na Vučića i na neistine koje plasira javnosti.  Statistika kaže da je čak 30 minuta dnevno na TV ekranima. Vaš komentar?

GRUBAČIĆ: Histerično je i to pozivanje struke da se izjasni, kada je svakom pametnom čoveku jasno o čemu se tu radi. Inače, to je i odlika ovdašnja  da se krivi i proziva neko drugi, ko treba da nam reši neki zajednički problem. Za mene i Novi Optimizam dovoljnu dijagnozu o stanju Aleksandra Vučića uradio je naš poznati karikaturista Predrag Koraksić Koraks, koji je inače i jedan od laureata naše nagrade „Dobar primer Novog Optimizma”. Novi Optimizam će se zato potruditi da Koraksova knjiga karikatura pod nazivom „Dijagnoza” izađe što pre.

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora, s obzirom na to da Vučić sigurno neće dozvoliti slobodne i fer izbore?

GRUBAČKI: Ne očekujem ništa što bi razrešilo ovaj društveni i politički galimatijas. Uz sve mane bojkota, ja u ovom trenutku ne vidim da je moguće da građani u iole slobodnoj situaciji išta BIRAJU. Da li je aktivni bojkot jedino što nam je preostalo, ostaje da se vidi.

MONITOR: Kakav je rezultat  protesta „Jedan od pet miliona“?

GRUBAČKI: Kao aktivni učesnik  i jedan od organizatora protesta u Novom Sadu i Vojvodini, ja nisam zadovoljan krajnjim ishodom svega. Ipak, protesti su oslobodili dobar deo stanovništva od straha, i u tom smislu treba podsetiti da se u jednom trenutku protestovalo u preko 100 gradova i opština širom Srbije. Pokazalo se da postoje aktivni ljudi koji ne pristaju na ovo permanentno ludilo i nadam se da će se svi koji su spremni da se bore do kraja okupiti ne bi li „ovo” konačno poslali na društvenu marginu, odakle je i stiglo. I, naravno, pred lice pravde.

MONITOR: Da li će protesti biti nastavljeni ili na neki drugi način treba artikulisati nezadovljstvo građana kako bi se ubrzao kraj Vučićevog režima?

GRUBAČKI: Čvrsto verujem da će ova društvena stvarnost, koja je neprihvatljiva i nepodnošljiva za građane jedne evropske zemlje na pragu treće decenije 21. veka, dovesti do okupljanja tih istih građana u neki novi vid otpora. To svakodnevno vređanje inteligencije svakog normalnog stanovnika Srbije mora imati jasan odgovor svih koji ne pristaju na to.

MONITOR: Novi Optimizam, čiji ste osnivač, serijom tribina  pokušava da napravi asocijaciju i pokrene inicijativu o novoj solidarnosti da bi se bilo šta promijenilo u Srbiji, ali Vi naglašavate da je veliko pitanje da li smo solidarni?

GRUBAČKI: U samom nazivu naše organizacije nalazi se verovanje da je ovde moguć život dostojan čoveka. Da bi se to ostvarilo, mora se pokazati, nasuprot onoga da je „čovek čoveku vuk“, da postoje ljudi koji imaju kapaciteta za brigu o drugom. Problem je što danas autoritarizam, populizam, nacionalizam i ksenofobija dobijaju na značaju na svetskom nivou, čak i u zemljama koje se nazivaju „starim demokratijama“. Tako da mi imamo posla, ne samo sa Vučićem i njegovim ličnim režimom, već sa jednim opštim trendom, koji preti da dovede do velikih svetskih potresa. U tako teškoj situaciji, smatramo da je solidarnost ta osnovna vrednost koju moramo probuditi da bi se uspešno suprotstavili i odbranili slobodu i demokratiju. Zato pozivamo na Novu solidarnost – solidarnost za sve, i pokušavamo da vratimo taj pojam i tu relaciju, prvo među one koji najviše trpe pritiske od autoritarnog režima, a zatim i među sve građane i na svakodnevnom nivou.

MONITOR: Vlast u Zrenjaninu pokušala je da promijeni ime grada u Petrovgrad. Žarko Zrenjanin je simbol antifašizma. Da li ta inicijativa lokalne vlasti znači da u Srbiji vlada ideologija anti-antifašizma, odnosno negiranja antifašističke tradicije?

GRUBAČKI: Deo tog nacionalističkog revizionizma je i pokušaj da se Zrenjanin preimenuje u Petrovgrad. Novi oligarsi Zrenjanina su tako naumili da zakucaju i poslednji esker u mrtvački kovčeg jednog propalog grada. Time bi zapečatili sudbinu grada kome su prethodno oduzeli zemlju, vodu i vazduh. Pokazali su nesposobnost da reše realne probleme građana Zrenjanina, koje dodatno i sami proizvode svojim postupcima, kao što je davanje najbolje zemlje u Banatu nekakvom lažnom nemačkom investitoru (Tenis), ili neuspešan pokušaj da reše dugogodišnji problem pijaće vode u Zrenjaninu pomoću lažnih Italijana (Zilio). Jedini stvarni akter  u tom trilingu, ali i stvarni zagađivač, je kineska fabrika guma Linglong, koja je dovedena da na najplodnijoj zemlji u Banatu uspostavi najprljaviju proizvodnju. Sva ta nepočinstva i nemoć rešili su da kompenzuju prekrštavanjem Zrenjanina u Petrograd. Neće proći!

MONITOR: Prostor kultnog zrenjaninskog kluba “Zeleno zvono”, čiji ste Vi bili vlasnik, tokom ratnih devedesetih postao je uporište antiratnog i antinacionalističkog pokreta i okupljalište protivnika režima Slobodana Miloševića. Međutim, 2006. godine prostor u kome se nalazio je zapaljen. Kakva je bila poruka tog kriminalnog čina i da li su počinioci otkriveni?

GRUBAČKI: Prvobitno Zeleno zvono, građeno na dedovini, je kamenovano, upucano, devastirano, i na kraju spaljeno. Ono drugo, u zgradi pozorišta, je posle 22 godine prognano i počišćeno, da ni traga ne ostane. Vinovnici toga čina nisu nađeni, iako su mnogi ljudi sa imenom i prezimenom bili deo tog nedela. Niko nikada nije odgovarao zbog svega što se dešavalo sa Zelenim zvonom. Dopustite mi jednu, ipak možda neprimerenu digresiju. Srbija ne može nastaviti dalje kao društvo dok ne razreši politički kontekst streljanja prvog demokratskog premijera dr Zorana Đinđića, a Zrenjanin ne može napred dok ne objasni društvene razloge ubistva i progona Zelenog zvona.

 

Vojvodina je plijen srpskog nacionalizma

 

MONITOR: Janja Beč-Nojman, u prošlogodišnjem intervjuu Monitoru rekla nam je da je jedini ratni plijen Srbije u projektu Velika Srbija Vojvodina i da je Vojvodina poražena i ponižena, čak je i ime izgubila –  zovu je u Srbiji  „naša severna pokrajina”.  Je li to zaista tako ?

GRUBAČKI: Apsolutno je tačno da je jedini plen nacionalističkog orgijanja srpskog nacionalizma AP Vojvodina. Na obeležavanju 100. godišnjice od završetka Prvog svetskog rata, društvena klika koja vlada sa malim pauzama 30 godina, to je jasno i ponudila javnom mnjenju- Vojvodina kao utešna nagrada nasuprot izgubljene Velike Srbije. To je ponižavajuće za sve građane Vojvodine, koji ne pristaju na taj diskurs, ali i za sve slobodne građane Srbije. Jedan od „ubica” Jugoslavije se tako vratio na 100. godišnjicu od stvaranja države južnih Slovena kao na mesto svog zločina. I umesto da odgovara za svoj udeo u razbijanju te države, seiri i orgija na jedinom mestu gde još to može. Dok može!

                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo