Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANISLAV GRUBAČKI, OSNIVAČ NOVOG OPTIMIZMA IZ ZRENJANINA: Srbiju je uzurpirala kriminalno-politička hobotnica

Objavljeno prije

na

Danas autoritarizam, populizam, nacionalizam i ksenofobija dobijaju na značaju na svjetskom nivou, tako da mi imamo posla ne samo sa Vučićem i njegovim ličnim režimom, već sa jednim opštim trendom, koji prijeti da dovede do velikih svjetskih potresa

 

MONITOR: Nakon prošlonedjeljnog  razgovora sa američkim senatorima u Beogradu, Aleksandar Vučić je ponovio da Srbija želi postizanje kompromisnog dogovora sa Prištinom. Da li to on priprema javnost za „scenario razgraničenja“, čemu se ne protive SAD, koje insistiraju na  „međusobnom priznanju“ Kosova i Srbije?

GRUBAČKI: Nasuprot  uvaženom mišljenju da je to već gotova stvar, i da je ovo prepariranje javnosti za prihvatanje „čina razgraničenja” deo jasne politike Aleksandra Vučića,  ja ne verujem da u njegovoj glavi  postoji čista zamisao o tome kako da uspešno izvrši ono što je obećao akterima međunarodnog poretka. Jedina evidentna artikulacija njegove politike je ovo šizofreno bauljanje između EU, SAD i naravno Rusije (kao nezaobilaznog faktora uticaja svake naše politike na Balkanu). Nemoguć je krajnji rezultat događaja na Kosovu, koji će istovremeno zadovoljiti Srbiju, Srbe na Kosovu i međunarodne aktere, a to će biti, po svemu sudeći, nezavisnost Kosova u punom kapacitetu. Naravoučenije za građane Srbije kada biraju svoje najviše predstavnike je da ne može jedan iskompromitovani, i zbog svoje prošlosti ucenjeni političar, biti nosilac bilo kakvog prosperitetnog dogovora u korist građana Srbije i Kosova.

MONITOR: Nedavno ste izjavili da je aktuelna vlast u Srbiji do te mjere otela državu od društva i naroda i da je teško boriti se sa njom…

GRUBAČKI: Ta uzurpacija države od strane jedne političko-kriminalne hobotnice polako se završava kao potpuno vlasništvo jedne klike nad svim institucijama. Tu se brišu granice između lične volje i zakona, nasilja i prava, nepravde i pravde, laži i istine, ludila i smisla. Kada se uz pomoć potpune gebelsovske propagande svakodnevno urniše sopstveno stanovništvo, teško je da se izrodi jasna i čista alternativa, koja bi tu apsolutnu  inverziju činjenica okrenula u pravcu istine, koja bi neminovno dovela do promene svega. Postoji ipak nada da će građani Srbije kad-tad shvatiti da je car go.

MONITOR: Кao član Lige socijaldemokrata Vojvodine  bili ste narodni poslanik većine koja je 2001. izabrala  Zorana Đinđića za premijera  Srbije. Kako se desilo da nekadašnji Šešeljev radikal Aleksandar Vučić postane predsjednik Srbije i pod svoju kontrolu stavi bezmalo sve državne institucije, medije, sudove…   

GRUBAČKI: Slabost demokratskih institucija, koje nažalost nisu uspostavile ni postpetooktobarske vlasti, te javno mnjenje i političke elite zatrovane nacionalističkom ideologijom, nizak nivo političke kulture i demokratskog delovanja, kao i najvažnije – egzodus u inostranstvo jedne stvarne društvene elite koja broji stotine hiljada ljudi, omogućili su da se stvore uslovi da takav jedan opskurni lik ispliva na površinu ponovo. Tu poziciju koristi za nekontrolisano i štetočinsko vladanje, o kome će se pisati knjige, praviti filmovi, raditi razne sociološke opservacije u budućnosti.

MONITOR: Nedavno se jedan analitičar iz Beograda zapitao zar ne postoji u Srbiji psihijatar koji bi saopštio naciji o čemu se radi povodom „više nego histeričnog svakodnevnog obraćanja Prvorođenog”, misleći na Vučića i na neistine koje plasira javnosti.  Statistika kaže da je čak 30 minuta dnevno na TV ekranima. Vaš komentar?

GRUBAČIĆ: Histerično je i to pozivanje struke da se izjasni, kada je svakom pametnom čoveku jasno o čemu se tu radi. Inače, to je i odlika ovdašnja  da se krivi i proziva neko drugi, ko treba da nam reši neki zajednički problem. Za mene i Novi Optimizam dovoljnu dijagnozu o stanju Aleksandra Vučića uradio je naš poznati karikaturista Predrag Koraksić Koraks, koji je inače i jedan od laureata naše nagrade „Dobar primer Novog Optimizma”. Novi Optimizam će se zato potruditi da Koraksova knjiga karikatura pod nazivom „Dijagnoza” izađe što pre.

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora, s obzirom na to da Vučić sigurno neće dozvoliti slobodne i fer izbore?

GRUBAČKI: Ne očekujem ništa što bi razrešilo ovaj društveni i politički galimatijas. Uz sve mane bojkota, ja u ovom trenutku ne vidim da je moguće da građani u iole slobodnoj situaciji išta BIRAJU. Da li je aktivni bojkot jedino što nam je preostalo, ostaje da se vidi.

MONITOR: Kakav je rezultat  protesta „Jedan od pet miliona“?

GRUBAČKI: Kao aktivni učesnik  i jedan od organizatora protesta u Novom Sadu i Vojvodini, ja nisam zadovoljan krajnjim ishodom svega. Ipak, protesti su oslobodili dobar deo stanovništva od straha, i u tom smislu treba podsetiti da se u jednom trenutku protestovalo u preko 100 gradova i opština širom Srbije. Pokazalo se da postoje aktivni ljudi koji ne pristaju na ovo permanentno ludilo i nadam se da će se svi koji su spremni da se bore do kraja okupiti ne bi li „ovo” konačno poslali na društvenu marginu, odakle je i stiglo. I, naravno, pred lice pravde.

MONITOR: Da li će protesti biti nastavljeni ili na neki drugi način treba artikulisati nezadovljstvo građana kako bi se ubrzao kraj Vučićevog režima?

GRUBAČKI: Čvrsto verujem da će ova društvena stvarnost, koja je neprihvatljiva i nepodnošljiva za građane jedne evropske zemlje na pragu treće decenije 21. veka, dovesti do okupljanja tih istih građana u neki novi vid otpora. To svakodnevno vređanje inteligencije svakog normalnog stanovnika Srbije mora imati jasan odgovor svih koji ne pristaju na to.

MONITOR: Novi Optimizam, čiji ste osnivač, serijom tribina  pokušava da napravi asocijaciju i pokrene inicijativu o novoj solidarnosti da bi se bilo šta promijenilo u Srbiji, ali Vi naglašavate da je veliko pitanje da li smo solidarni?

GRUBAČKI: U samom nazivu naše organizacije nalazi se verovanje da je ovde moguć život dostojan čoveka. Da bi se to ostvarilo, mora se pokazati, nasuprot onoga da je „čovek čoveku vuk“, da postoje ljudi koji imaju kapaciteta za brigu o drugom. Problem je što danas autoritarizam, populizam, nacionalizam i ksenofobija dobijaju na značaju na svetskom nivou, čak i u zemljama koje se nazivaju „starim demokratijama“. Tako da mi imamo posla, ne samo sa Vučićem i njegovim ličnim režimom, već sa jednim opštim trendom, koji preti da dovede do velikih svetskih potresa. U tako teškoj situaciji, smatramo da je solidarnost ta osnovna vrednost koju moramo probuditi da bi se uspešno suprotstavili i odbranili slobodu i demokratiju. Zato pozivamo na Novu solidarnost – solidarnost za sve, i pokušavamo da vratimo taj pojam i tu relaciju, prvo među one koji najviše trpe pritiske od autoritarnog režima, a zatim i među sve građane i na svakodnevnom nivou.

MONITOR: Vlast u Zrenjaninu pokušala je da promijeni ime grada u Petrovgrad. Žarko Zrenjanin je simbol antifašizma. Da li ta inicijativa lokalne vlasti znači da u Srbiji vlada ideologija anti-antifašizma, odnosno negiranja antifašističke tradicije?

GRUBAČKI: Deo tog nacionalističkog revizionizma je i pokušaj da se Zrenjanin preimenuje u Petrovgrad. Novi oligarsi Zrenjanina su tako naumili da zakucaju i poslednji esker u mrtvački kovčeg jednog propalog grada. Time bi zapečatili sudbinu grada kome su prethodno oduzeli zemlju, vodu i vazduh. Pokazali su nesposobnost da reše realne probleme građana Zrenjanina, koje dodatno i sami proizvode svojim postupcima, kao što je davanje najbolje zemlje u Banatu nekakvom lažnom nemačkom investitoru (Tenis), ili neuspešan pokušaj da reše dugogodišnji problem pijaće vode u Zrenjaninu pomoću lažnih Italijana (Zilio). Jedini stvarni akter  u tom trilingu, ali i stvarni zagađivač, je kineska fabrika guma Linglong, koja je dovedena da na najplodnijoj zemlji u Banatu uspostavi najprljaviju proizvodnju. Sva ta nepočinstva i nemoć rešili su da kompenzuju prekrštavanjem Zrenjanina u Petrograd. Neće proći!

MONITOR: Prostor kultnog zrenjaninskog kluba “Zeleno zvono”, čiji ste Vi bili vlasnik, tokom ratnih devedesetih postao je uporište antiratnog i antinacionalističkog pokreta i okupljalište protivnika režima Slobodana Miloševića. Međutim, 2006. godine prostor u kome se nalazio je zapaljen. Kakva je bila poruka tog kriminalnog čina i da li su počinioci otkriveni?

GRUBAČKI: Prvobitno Zeleno zvono, građeno na dedovini, je kamenovano, upucano, devastirano, i na kraju spaljeno. Ono drugo, u zgradi pozorišta, je posle 22 godine prognano i počišćeno, da ni traga ne ostane. Vinovnici toga čina nisu nađeni, iako su mnogi ljudi sa imenom i prezimenom bili deo tog nedela. Niko nikada nije odgovarao zbog svega što se dešavalo sa Zelenim zvonom. Dopustite mi jednu, ipak možda neprimerenu digresiju. Srbija ne može nastaviti dalje kao društvo dok ne razreši politički kontekst streljanja prvog demokratskog premijera dr Zorana Đinđića, a Zrenjanin ne može napred dok ne objasni društvene razloge ubistva i progona Zelenog zvona.

 

Vojvodina je plijen srpskog nacionalizma

 

MONITOR: Janja Beč-Nojman, u prošlogodišnjem intervjuu Monitoru rekla nam je da je jedini ratni plijen Srbije u projektu Velika Srbija Vojvodina i da je Vojvodina poražena i ponižena, čak je i ime izgubila –  zovu je u Srbiji  „naša severna pokrajina”.  Je li to zaista tako ?

GRUBAČKI: Apsolutno je tačno da je jedini plen nacionalističkog orgijanja srpskog nacionalizma AP Vojvodina. Na obeležavanju 100. godišnjice od završetka Prvog svetskog rata, društvena klika koja vlada sa malim pauzama 30 godina, to je jasno i ponudila javnom mnjenju- Vojvodina kao utešna nagrada nasuprot izgubljene Velike Srbije. To je ponižavajuće za sve građane Vojvodine, koji ne pristaju na taj diskurs, ali i za sve slobodne građane Srbije. Jedan od „ubica” Jugoslavije se tako vratio na 100. godišnjicu od stvaranja države južnih Slovena kao na mesto svog zločina. I umesto da odgovara za svoj udeo u razbijanju te države, seiri i orgija na jedinom mestu gde još to može. Dok može!

                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SREĆKO CRNOGORAC, FILOZOF I POLITIKOLOG: Postoji pravo na pobunu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći

 

MONITOR: Kako biste najkraće opisali današnju Crnu Goru?

CRNOGORAC: Kad god se takvo pitanje postavi, s nelagodom se sjetim jedne večeri na Oksfordu, kada sam prisustvovao predavanju profesora Džozefa Naja, jednog od najslavnijih svjetskih politikologa i tvorca pojma „meke moći”. Održavši predavanje i odgovarajući na pitanja publike, profesor Naj se dotakao i balkanske politike. Došavši do savremene Crne Gore, opisao ju je kao „balkansku satrapiju, rukovođenu od strane kriminalnog kartela, koji u evropskim i evroatlantskim integracijama prepoznaje samo privremenu ličnu korist”. Ma kako neprijatno i poražavajuće ta ocjena zvučala, ni danas nemam ništa da dodam, osim iskrene želje da stid koji sam kao student tada osjetio, više ne doživi niti jedan naš mlad čovjek u inostranstvu.

MONITOR: A njenu vlast?

CRNOGORAC: Politička teorija je iznašla terminološki nezadovoljavajuće opise režima u Podgorici – a „režim”, ne zaboravimo, je politički neutralan izraz. Reći da se radi o „stabilokratiji”, dakle sistemu u kome sloboda, demokratija i prava bivaju žrtvovana radi stabilnosti, opisuje isključivo spoljnopolitički aspekt – jer se na hibridnu prirodu poretka gleda kao na žaljenja vrijednu, ali neophodnu cijenu stabilnosti na trusnom Balkanu. Interno, radi se o nominalno liberalnoj autokratiji – nominalno, jer je usvajanje liberalnih vrijednosti površno i ima isključivo trenutnu pragmatičnu svrhu, dok je teza o samodržavlju sasvim opravdana, budući da je vlast lidera vladajuće partije sine qua non čitave strukture. Prava istina je da se radi o akterima savršeno lišenim bilo kakvog ideološkog usmjerenja, koje bi ih samo ograničilo i smanjilo manevarski prostor. Vlast karakteriše, međutim, nemogućnost da prevaziđe problem legitimnosti, koju nadomješta naslijeđenim totalitarnim mehanizmima proizvodnje saglasnosti dijela populacije, kao i disciplinovanjem putem kontrole radnih mjesta, izbornih manipulacija, a sve češće i otvorene represije. Vlast ima jasan zavjerenički karakter, jer je riječ o grupi okupljenoj oko projekta očuvanja nezarađenih sredstava i privilegija, kao i nezasluženih pozicija u profesionalnoj hijerarhiji.

MONITOR: Kako vidite dešavanja u Budvi, iz koje nam svakodnevno stižu nove slike nasilja, mahom policijskog?

CRNOGORAC: Dva su ključna aspekta prisutna u budvanskim dešavanjima: legalizacija političke korupcije i normalizacija nasilja. I dok prvo odavno više nikog ne skandalizuje, ovo drugo je jasna indicija da su žaljenja vrijedna instrumentalizacija policije i upotreba neuniformisanih plaćenika dio strategije eskalacije, a ne pokušaji pacifikacije antirežimski orijentisanog stanovništva. Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojima je policija po operativnim sposobnostima u najmanju ruku rival vojnim snagama, iako te kapacitete koristi ekstremno (i sumnjivo) neefikasno u borbi protiv organizovanog kriminala. Stoga bi se dalo zaključiti da primaran razlog takvog stanja leži u svrsi kontrole stanovništva u slučaju opravdanog bunta. Ne smije se zaboraviti – u uslovima predstojećeg i sasvim izvjesnog ekonomskog kraha, policijski poziv može privremeno nanovo postati privlačan očajnim mladim ljudima, čija će stvarna lojalnost svakako vremenom biti stavljena na probu.

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, zapravo integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći.

MONITOR: Kada, postoji razlog za pobunu?

CRNOGORAC: Na takvo nešto, filozofija politike je odgovorila još od početaka Prosvjetiteljstva – pobuna je opravdana kada Vlada iznevjeri svrhu zbog koje joj je povjerenje dato. Kada je  jasno da su institucije nelegitimne, ali da odbijaju da se povinuju društvenom ugovoru koji ih obavezuje, baš kao što građane obavezuje na poštovanje normi, kada su one ne samo zarobljene, već uzurpirane, kada pravda više nije slijepa, kada se značajan dio populacije osjeća isključenim, jer je suštinska podjela ona koju svi izbjegavaju artikulisati – a to je zapravo klasna podjela, tako nesumnjivo postoji džefersonovsko pravo na pobunu. Opasnost od nekanalisane i stihijske pobune, jednako je velika, koliko i opasnost od stanja u kome je srušen i privid principa jednakosti pred zakonom. Svaku vrstu društvene kohezije je moguće postići, kada napokon postane jasno, da država postoji zbog građana, a ne građani zbog države.

MONITOR: Vlast je raspisala izbore usred ljeta. Mislite li da je to slučajno? I ima li razloga za vjeru da izbori mogu biti demokratski?

CRNOGORAC: Ne samo vrijeme, već je i način raspisivanja izbora bez presedana i predstavlja demonstraciju predsjedničke moći, koje je opozicija 2018. bila savršeno nesvjesna. Očigledan taktički razlog se nalazi u potrebi da se preduprijedi razorna ekonomska kriza, kao i mogući krah javnih finansija, nakon kojeg bi uslijedilo masovno otpuštanje zaposlenih u javnom sektoru, koji čini značajan glasački rezervoar. Drugi razlog leži u očekivanim znatno težim zimskim pandemijskim uslovima, koji lako mogu urušiti zdravstveni sistem u kome je najnovija bolnica izgrađena 1975, jer se 1/3 vijeka ulagalo u privatan luksuz, a ne u opšte dobro.

Opštepoznato je, da niti jedan uslov za održavanje fer i demokratskih izbora nije ispunjen. Problem vlasti ne leži u izbornom procesu, već u mogućnosti da se postizborna narodna frustracija pretoči u po nju znatno opasnije političke aktivnosti.

MONITOR: Kako stojimo sa alternativom ovoj vlasti?

CRNOGORAC: Intrigantno je da u opoziciji sasvim nedostaje potreba za rekompozicijom, ili makar podmlađivanjem, iako je i DPS tome pribjegao 2016. Suštinski problem nije samo u vladajućoj partiji, već i u kvalitetu političke klase generalno, kao i težnji da se podražavaju devijacije poput partitokratskog zapošljavanja i načina vladanja. Taktički, opozicija dozvoljava da Đukanović diktira kako teme, tako i tempo događaja, dok ona sama prvenstveno bira letargiju kao strategiju. Posebna nevolja crnogorske scene je odsustvo sposobnosti ili volje da se artikulišu stvarni društeni problemi koji tište većinu populacije, dok kod pojedinih lidera problem leži u artikulaciji sopstvenih stavova, čak i u rijetkim prilikama u kojima imaju nekakve stavove.

Izbor alternative vlastima morao bi biti zasnovan na sposobnostima, integritetu i vrlinama. Jer, ako građani ne biraju shodno tim kategorijama, već tradicionalnom partijskom afinitetu, kakvo pravo onda imaju da očekuju drugačiji tretman u privatnom životu?

MONITOR: Trenutno je najjača opozicija DPS-u  Mitropolija crnogorsko primorska. Šta vam to govori?

CRNOGORAC: Cetinjska mitropolija se ne može smatrati opozicijom, iako su i u modernom dobu u pravoslavnom svijetu postojale krizne situacije u kojima je svještenstvo preuzimalo na sebe aktivnu političku ulogu – sjetimo se arhiepiskopa i predsjednika Kipra Makariosa III, npr. Utisak o kome govorite nastao je zbog masovnog odziva i  pravednog cilja Mitropolije. Litijama prisustvuju građani svih vjeroispovijesti, kao i oni bez nje, očigledno u njima prepoznajući ono što im u političkom životu nedostaje – autoritet znanja i moralnu čvrstinu. Jer, iako pojedinačni velikodostojnik može i znatno griješiti ili biti grešan, sanktitet crkve se ne može narušiti, kao ni njena pozicija institucije koja konstantno uživa najveće povjerenje. Moramo priznati da je Mitropolija pokazala najveće dostojanstvo u jednoj ekstremno složenoj situaciji. Svako  ko modernost i evropske vrijednosti uzima ozbiljno, ne bi trebao da se dvoumi: paradoksalno, država je ta koja je narušila princip sekularnosti najavom stvaranja državne crkve, nečuvenom od Vestfalskog mira, kao i neprikosnoveno pravo vlasništva de facto ozakonjivanjem nacionalizacije. Uzrok je apsolutna pretenzija vladajuće porodice. Građani štede u njihovim bankama, školuju djecu na njihovim univerzitetima, plaćaju njihovu struju, ali idu u tuđe crkve. To je suština spora.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da mladi i obrazovani odavde odlaze i kako se to može zaustaviti?

CRNOGORAC: Trivijalno je isticati ekonomske razloge kao primarne i oni su nesumnjivo konstantan problem, ali nisu jedini. Mladi prepoznaju da su se obreli u sredini koju karakteriše temeljna nepravda i nevrjednovanje kvaliteta, u kojoj se ne nagrađuje ono što znaju, već koga znaju. Oni vide da u njihovoj domovini plagijatori postaju ambasadori, da su njihovi roditelji živjeli gore živote nego što su zaslužili i ne žele da protraće svoju priliku. Vratimo meritokratske principe u društvo i pokažimo da nijedna generacija nije budućnost, ako se za nju ne izbori. Budućnost je nešto što se osvaja.

 

Država je ugrožena uzurpacijom vlasti

MONITOR: Vlast svoje nasilje pravda  odbranom „ugrožene države“. Je li država ugrožena i od koga?

CRNOGORAC: Zaista jeste. Od kako su nakon objelodanjivanja afere Koverta postale jasne razmjere rutinske kupovine glasova i otkako je time postao jasan deficit legitimnosti kada je u pitanju Skupština, a time i Vlada, uključujući i „ministarstva sile”, mi ne možemo s pravom govoriti o suverenitetu Crne Gore, jer suverenitet prvenstveno predstavlja ekskluzivno pravo države da upotrijebi silu. To pravo ne postoji, ukoliko nije podržano većinskom voljom. Otuda potreba da se reduciranjem MUP-a na partijsku vojsku, a potom i upotrebom nasilja protiv sopstvenih građana, nadomjesti nedostajući legitimitet.

Da, naša domovina je ugrožena, ne spoljnom opasnošću ili izdajom, već uzurpacijom vlasti i zarobljavanjem institucija od strane onih koji se cinično predstavljaju kao njihovi zaštitnici. Posebno je zabrinjavajuća toksična retorika koju putem kontrolisanih medija šire pseudo-intelektualni lakeji režima, ne bi li izjednačili partiju i državu, a osujetili osvješćivanje naroda koji ne pati toliko od vještačke podjele i miloševićevske segregacije, koliko od nejednakosti i nepravdi počinjenih u ime države.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva: BiH nije siromašna već opljačkana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mafijaška hobotnica je zahvatila sve sfere društva, od politike, preko pravosuđa, preduzetništva, zdravstva, pa sve do obrazovanja. Najbolji dokaz za to je da u Bosni i Hercegovini niko od ljudi s vrha piramide nije osuđen za korupciju i organizovani kriminal

 

MONITOR: Kakva je  politička situacija u BiH?

MARIĆ: Politička situacija u Bosni i Hercegovini je već dugi niz godina loša i zabrinjavajuća. Kriza je za nas postala normalno političko i društveno stanje. Izazivanje vještačkih kriza i podizanje nacionalnih tenzija je snaga koja održava političke stranke na vlasti. Ukoliko bi se situacija normalizirala i smirila, građani bi mogli početi razmišljati o kvalitetu svog života i perspektivi koju njima i njihovoj djeci nudi Bosna i Hercegovina. Vještačkim stvaranjem sukoba i izazivanjem straha od „drugih“ političari svoje narode uspješno drže pod kontrolom. Vodeći političari ne žele da zaista dođe do sukoba, pogotovo ne oružanog i stoga uspješno balansiraju. Oni ciljano stvaraju onoliko tenzija koliko im je potrebno da se održe na vlasti, a dobro paze da slučajno ne pređu nedozvoljenu granicu. I dok se narod zabavlja njihovim predstavama oni mogu neometano dalje da dijele „osvojeni plijen“.

MONITOR: Koji su to najveći problemi sa kojima se BiH suočava?

MARIĆ: Najveći problem Bosne i Hercegovine, uostalom, kao i čitavog regiona, je korupcija i organizirani kriminal koji su doveli do velike nezaposlenosti i jako loše ekonomske i socijalne situacije u državi. Bosna i Hercegovina nije siromašna država, ona je opljačkana država. Mafijaška hobotnica je zahvatila sve sfere društva, od politike, preko pravosuđa, poduzetništva, zdravstva, pa sve do obrazovanja. Najbolji dokaz za to je da u Bosni i Hercegovini niko od ljudi s vrha piramide nije osuđen za korupciju i organizirani kriminal. Građani su korupciju prihvatili kao sastavni dio života i uobičajen način da dođu do onoga što žele. Prioritet većine vodećih političara je lično bogaćenje nauštrb građana i sve dok im građani to tolerišu, oni se neće brinuti za dobrobit društva. Bosna i Hercegovina je zahvaljujući svojim korumpiranim političarima, ali i biračima koji ih već decenijama opetovano biraju, postala crna rupa na Balkanu koju više niko ne shvata ozbiljno.

MONITOR: Lokalni izbori u BiH odgođeni su za 15. novembar. Zbog toga je negodovao srpski član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a Milorad Dodik. Je li ta odluka Centralne izborne komisije legitimna?

MARIĆ: U Bosni i Hercegovini je uvijek važniji uzrok problem kojeg vladajuće strukture dobro kriju, nego sam problem. To je i ovaj put u pitanju. Vodeće stranke bh. Hrvata i Srba su nezadovoljni nedavnim kadrovskim promjenama u Centralnoj izbornoj komisiji BiH (CIK). Javna je tajna da su lideri upravo ove dvije stranke imali utjecaj na pet od ukupno sedam članova CIK-a. SDA, vodeća Bošnjačka stranka u BiH, je u suradnji s još nekoliko stranaka nedavno uspjela promijeniti taj odnos snaga tako da trenutno u CIK-u niko nema monopol. To je glavni razlog za Dodikove kritike „nelegalnom“ odgađanju lokalnih izbora.

S druge strane, SDA je tokom pandemije ostavila građane da se sami liječe, ugrožavala je njihova ljudska prava nedozvoljenim restrikcijama, te bila upletena u brojne aferesa sumnjivim nabavkama. SDA je svjesna da će zbog toga izgubiti podršku birača i zato se najglasnije zalaže za odgađanje izbora, po mogućnosti i njihovo spajanje s općim izborima 2022. godine. HDZBiH i SNSD su taj očaj SDA pokušale iskoristiti da odgađanje izbora uvjetuju ponovnim izborom članova CIK-a ne bi li vratili raniji utjecaj u ovoj, za izborne rezultate, jako korisnoj instituciji. Možda bi i uspjeli u tome da se nije umiješala međunarodna zajednica, koja je nedvosmisleno poručila da se izbori moraju održati.

Samo odgađanje izbora jeste upitno, jer Izborni zakon Bosne i Hercegovine predviđa da CIK može odgoditi samo izbore na određenom izbornom mjestu ili u izbornoj jedinici, ali ne i cjelokupne izbore, i to ukoliko izbore nije moguće provesti. U tom slučaju izbore u pravilu provode u roku od sedam do 30 dana od dana kada su izbori predviđeni (4. oktobar 2020). Međutim, oni su izbore odgodili za više od 30 dana pozivajući se na dio odredbe koji kaže „u pravilu od sedam do 30 dana“.

MONITOR: Nedavno se navršilo trideset godina od osnivanja Stranke demokratske akcije. Kako ocjenjujete rezultate njene vladavine?

MARIĆ: Od trenutka kada je Bakir Izetbegović, sin osnivača stranke Alije Izetbegovića, preuzeo predsjedavanje strankom, ona bilježi stalni pad. Stranku je od tada napustio značajan broj visokih dužnosnika od kojih su neki osnovali nove stranke koje su sada najveći oponenti SDA. Brojni visoki dužnosnici ove stranke su vremenom postali „poznati organima gonjenja“ zbog afera u kojima su glavni osumnjičeni. Zahvaljujući dobroj suradnji politike i pravosuđa niko od njih nikad nije odgovarao za počinjeni kriminal. Dodatni problem za stranku predstavljaju i politički apetiti supruge predsjednika Izetbegovića, koja je čak bila i potencijalni kandidat za člana Predsjedništva BiH iako ranije nije bila politički aktivna. To je dodatno doprinijelo razdoru u stranci. Trend opadanja moći ove stranke i prelaska članova u druge stranke nastale iz SDA će se sigurno nastaviti i u narednom periodu.

MONITOR: Milorad Dodik često izjavljuje da Repubici Srpskoj nije mjesto u BIH i prijeti da će je propijiti Srbiji. Može li on ostvariti taj  plan?

MARIĆ: Cilj Dodika nije samostalnost Republike Srpske i njeno pripajanje Republici Srbiji, njegov cilj je da na osnovu te priče vlada i narednih 20 godina. Samostalnost Republike Srpske je mantra koja Dodika već drugu deceniju drži na vlasti. To je jedna od tema koje mu donose najviše političkih poena. On jako dobro zna da Ustav Bosne i Hercegovine ne predviđa mogućnost osamostaljenja RS-a, tako da bi to mogao eventualno pokušati ostvariti samo ratom. Upravo zbog toga Dodik i ne smije da provede referendum o samostalnosti Republike Srpske, jer zna da bi to ujedno značilo i objavu rata. Inteligentan je on političar i zna da bi tim činom prešao crvenu liniju koju su mu nacrtale svjetske sile, uključujući tu čak i Rusiju. Time bi odsvirao kraj sopstvenoj političkoj karijeri.

MONITOR: Politička psihologija je jedna od sfera Vašeg interesovanja. Da li su politički akteri svjesni važnosti psihologije u oblikovanju društva i djelovanju pojedinaca, odnosno njene uloge u vezi funkcionisanja političkih ideologija, formiranja javnog mnjenja, političkih konflikata, nasilja…

MARIĆ: Vladajući političari ne da su svjesni značaja i moći političke psihologije i propagande, oni su postali majstori tog zanata. Manipulacija biračima ih i održava na vlasti već nekoliko decenija i to bez ikakvih konkretnih rezultata i poboljšanja ekonomskog i socijalnog položaja građana. Čim osjete da se građani počinju buniti zbog loše ekonomske situacije, oni izmisle neki novi nacionalni sukob. I tako naivni birači već evo 30 godina nasjedaju na njihove iste fore.

 

Tužilaštvo zbog korone imalo najviše posla

MONITOR: Kakva je  situacija u BiH kad je u pitanju epidemija korona virusa?

MARIĆ: Građani Bosne i Hercegovine su na samom početku pandemije shvatili da su prepušteni sami sebi. Zdravstvene ustanove su bile nespremne za borbu protiv pandemije, a zdravstveni radnici su bježali od pacijenata sa simptomima COVID-19. Uglavnom, možemo reći da smo imali više sreće nego pameti. Situacija se ni do danas nije znatno popravila. Krizni štabovi su se odmah na početku podijelili po nacionalnoj liniji pa je svako mogao neometano da provodi javne nabavke u svom reonu. Situacija u Republici Srpskoj je bila malo bolja, dok je u Federaciji BiH vladao haos. Građani su morali poštovati nelogične i neopravdane restrikcije kriznih štabova u kojima nije bilo relevantnih stručnjaka za ovu oblast. Najviše posla tokom pandemije imalo je tužilaštvo koje je istraživalo brojne sumnjive javne nabavke. Građani su se osjećali kao da su sve institucije prestale raditi dok su se političari povukli u apsolutnu izolaciju ostavljajući građane da se sami brinu za sebe, po pitanju fizičke, zdravstvene i ekonomske egzistencije.

MONITOR: Kako je u BiH reagovano na odluku Hrvatske da opet zatvori granice prema BiH i uvede obaveznu dvonedjeljnu samoizolaciju za sve one koji iz nje ulaze u Hrvatsku?

MARIĆ: Bosanskohercegovački Hrvati su posebno emotivno reagirali na ovu odluku, jer su navikli da imaju poseban tretman. Nije ih toliko pogodilo što je Hrvatska uvela restrikcije za sve bh. građane, već to što se ta zabrana odnosi i na bh. Hrvate. Međutim, Hrvatska je shvatila da je napravila grešku i već je poništila tu odluku. Na to su se odlučili djelomično zbog predstojećih izbora i činjenice da određeni broj bh. građana ima prebivalište u Hrvatskoj i tamo glasa, većinom za HDZ, a djelomično i zbog pokušaja spašavanja turizma, posebno južnog dijela hrvatske obale gdje su ove godine upućeni na turiste iz BiH, jer teško da mogu računati na značajniji odziv gostiju iz drugih država.

 

I vodiči pasa postali ministri

MONITOR: Analitičari kažu da je današnje bh. društvo izgubilo moralni kompas i da u takvom društvu vlast prelazi u ruke najgorih, što će reći neobrazovanih i nemoralnih. Šta Vi na to kažete?

MARIĆ: Loši đaci ako ne i najgori polako preuzimaju sve više rukovodećih funkcija. Kada kažem „loši đaci“ ne mislim simbolično već mislim na bukvalno loše đake koji su se jedva provlačili kroz školovanje, koji su studirali duže od decenije i koji imaju sumnjive, da ne kažem kupljene diplome. Brojni vozači, portiri, vodiči konja i pasa su u BiH ostvarili svoj san i sada su ministri i direktori nekih od najvažnijih institucija. Takvi ljudi su najodaniji kadrovi onih koji ih postave na te pozicije, jer su svjesni da to nisu zalužili svojim radom i znanjem već time što su poslušni. Reći da ste nečiji „poltron“ (uvlakač) je postao trend koji drugi odobravaju aplauzom. Podobni kadrovi su polako zauzeli primat nad sposobnim kadrovima što se katastrofalno odražava na cjelokupnu situaciju u državi.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Aida Ćorović, aktivistkinja za ljudska prava iz Beograda: Korona je ogolila Vučićevo Potemkinovo selo, mi više nemamo državu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok ovo pišem, hiljade građana su na ulicama Beograda, bijes je  uglavnom uperen protiv novonajavljenih mjera koje je objavio predsjednik Srbije. Bojim se da će bilo kakva odluka koju narednih dana donese Vučić biti dočekana sa negodovanjem. Nije isključeno da ćemo imati ozbiljne nemire na ulicama Beograda. Duboko polarizovana Srbija je na korak od građanskog rata i sada je važno da svi sačuvamo hladne glave

 

MONITOR: Srbija se ovih dana našla u fokusu javnosti zbog epidemije korona virusa. Kakvo je trenutno stanje?

ĆOROVIĆ: Kao laik, mogu da kažem da je stanje pred kolapsom i da će se u nekoliko narednih dana zdrvastveni sistem u Srbiji raspasti. Sve više gradova i opština proglašava krizne situacije, vidimo sve veći broj ljudi ispred bolnica i zdravstvenih centara, svakodnevno čujemo da je neko nama blizak bolestan ili je umro. To nije bio slučaj u prvom talasu epidemije.

MONITOR: Da li se zvanično saopštava istina o broju oboljelih i umrlih?

ĆOROVIĆ: Vlast čini sve da zataška istinu. Pre svega, da bi sakrili svoju direktnu odgovornost za eskalaciju epidemije i porast zaraženih, a drugo da se ne vidi kolaps zdrastvenog sistema. Korona je ogolila Vučićevo Potemkinovo selo i tu besmislenu kulu od karata i mi više nemamo državu, ne samo zdravstveni sistem.

MONITOR: Kada su se pojavili prvi zaraženi korona virusom, vlasti su negirale da će biti ozbiljnijih problema…

ĆOROVIĆ: Od samog početka epidemije u Srbiji vlast je lagala građane. Što je još gore, pripadnici Kriznog štaba, koga čine medicinski radnici, neki eminentni lekari, stavili su struku i lekarsku odgovornost u drugi plan i stavili se u službu manipulacija Aleksandra Vučića. Srbija ima nekoliko vrhunskih stručnjaka iz oblasti epidemiologije, cenjenih u celom svetu, ali su sklonjeni u stranu jer su nepotkupljivi i zato što bi zasigurno reagovali protiv politikantskih odluka vlasti. Nažalost, neki lekari su svoju profesionalnu i ljudsku čast stavili na raspolaganje Vučiću, neki su se ponašali kao klovnovi i obrukali profesiju za koju se nakada položili zakletvu.

MONITOR: Zloupotrebljava li i sada vlast pandemiju za svoje političke ciljeve?

ĆOROVIĆ: To je vidljivo čak i nekom ko se ne bavi politikom i ko ne prati društvena dešavanja. Vlast, tačnije Aleksandar Vučić, je od početka pandemije zloupotrebljavao okolnosti da bi sebe promovisao kao jedinog ko kontroliše situaciju, kao jedinog spasioca i dobrotvora. On je lično nosio opremu po Srbiji (između ostalog i u Novi Pazar), svakodnevno je bio prisutan na prorežimskim medijima, neustavno proglasio vanredno stanje koje je Skupština Srbije „blagosiljala” tek tri meseca nakon uvođenja. Javno se hvalio kako kupuje medicinske aparate mimo procedura, teatralno dočekivao avione sa humanitarnom pomoći iz Kine ili evropskih zemalja, koju su građani kasnije plaćali po višetruko većim cenama, bukvalno je zamandalio penzionere i osobe starije od 65 godina. Javni prevoz u Beogradu je bio obustavljen, bili smo zatvarani u kuće po 72 sata i za sve to vreme je krivio opoziciju i bukvalno pozivao na linč opzicionih lidera. Ta neprestana propaganda protiv opozicije i protesta građana, koji su nekoliko večeri pravili buku uperenu protiv Vučićeve samovolje, rezultirala je divljanjem navijačkih grupa koje su bile pod direktivom službi bezbednosti.

Kada je Vučić procenio da treba da uđe u otvorenu predizbornu kampanju, pandemija je iznenada poklekla, polovinom maja naš predsednik je obzananio da smo „pobedili koronu”, počela su masovna okupljanja, fudbalske utakmice, koncerti, predizborni skupovi. Krizni štab je otišao na odmor, građani su prestali da dobijaju informacije o pandemiji, što je za posledicu imalo poptuno odstupanje od mera koje su vladale tokom vanrednog stanja. U suštini građani su samo sledili primer političkih elita i Kriznog štaba, pa je eskalacija pandimije isključivo njihova odgovornost.  Svet je obišao snimak tzv. „vlažne noći” gde je vrh SNS-a, uz trubače, igru i pesmu, bez maski i držanja odstojanja, slavio svoju „veliku pobedu” na parlamentarnim i lokalnim izborima u Srbiji.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo