Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANISLAV GRUBAČKI, OSNIVAČ NOVOG OPTIMIZMA IZ ZRENJANINA: Srbiju je uzurpirala kriminalno-politička hobotnica

Objavljeno prije

na

Danas autoritarizam, populizam, nacionalizam i ksenofobija dobijaju na značaju na svjetskom nivou, tako da mi imamo posla ne samo sa Vučićem i njegovim ličnim režimom, već sa jednim opštim trendom, koji prijeti da dovede do velikih svjetskih potresa

 

MONITOR: Nakon prošlonedjeljnog  razgovora sa američkim senatorima u Beogradu, Aleksandar Vučić je ponovio da Srbija želi postizanje kompromisnog dogovora sa Prištinom. Da li to on priprema javnost za „scenario razgraničenja“, čemu se ne protive SAD, koje insistiraju na  „međusobnom priznanju“ Kosova i Srbije?

GRUBAČKI: Nasuprot  uvaženom mišljenju da je to već gotova stvar, i da je ovo prepariranje javnosti za prihvatanje „čina razgraničenja” deo jasne politike Aleksandra Vučića,  ja ne verujem da u njegovoj glavi  postoji čista zamisao o tome kako da uspešno izvrši ono što je obećao akterima međunarodnog poretka. Jedina evidentna artikulacija njegove politike je ovo šizofreno bauljanje između EU, SAD i naravno Rusije (kao nezaobilaznog faktora uticaja svake naše politike na Balkanu). Nemoguć je krajnji rezultat događaja na Kosovu, koji će istovremeno zadovoljiti Srbiju, Srbe na Kosovu i međunarodne aktere, a to će biti, po svemu sudeći, nezavisnost Kosova u punom kapacitetu. Naravoučenije za građane Srbije kada biraju svoje najviše predstavnike je da ne može jedan iskompromitovani, i zbog svoje prošlosti ucenjeni političar, biti nosilac bilo kakvog prosperitetnog dogovora u korist građana Srbije i Kosova.

MONITOR: Nedavno ste izjavili da je aktuelna vlast u Srbiji do te mjere otela državu od društva i naroda i da je teško boriti se sa njom…

GRUBAČKI: Ta uzurpacija države od strane jedne političko-kriminalne hobotnice polako se završava kao potpuno vlasništvo jedne klike nad svim institucijama. Tu se brišu granice između lične volje i zakona, nasilja i prava, nepravde i pravde, laži i istine, ludila i smisla. Kada se uz pomoć potpune gebelsovske propagande svakodnevno urniše sopstveno stanovništvo, teško je da se izrodi jasna i čista alternativa, koja bi tu apsolutnu  inverziju činjenica okrenula u pravcu istine, koja bi neminovno dovela do promene svega. Postoji ipak nada da će građani Srbije kad-tad shvatiti da je car go.

MONITOR: Кao član Lige socijaldemokrata Vojvodine  bili ste narodni poslanik većine koja je 2001. izabrala  Zorana Đinđića za premijera  Srbije. Kako se desilo da nekadašnji Šešeljev radikal Aleksandar Vučić postane predsjednik Srbije i pod svoju kontrolu stavi bezmalo sve državne institucije, medije, sudove…   

GRUBAČKI: Slabost demokratskih institucija, koje nažalost nisu uspostavile ni postpetooktobarske vlasti, te javno mnjenje i političke elite zatrovane nacionalističkom ideologijom, nizak nivo političke kulture i demokratskog delovanja, kao i najvažnije – egzodus u inostranstvo jedne stvarne društvene elite koja broji stotine hiljada ljudi, omogućili su da se stvore uslovi da takav jedan opskurni lik ispliva na površinu ponovo. Tu poziciju koristi za nekontrolisano i štetočinsko vladanje, o kome će se pisati knjige, praviti filmovi, raditi razne sociološke opservacije u budućnosti.

MONITOR: Nedavno se jedan analitičar iz Beograda zapitao zar ne postoji u Srbiji psihijatar koji bi saopštio naciji o čemu se radi povodom „više nego histeričnog svakodnevnog obraćanja Prvorođenog”, misleći na Vučića i na neistine koje plasira javnosti.  Statistika kaže da je čak 30 minuta dnevno na TV ekranima. Vaš komentar?

GRUBAČIĆ: Histerično je i to pozivanje struke da se izjasni, kada je svakom pametnom čoveku jasno o čemu se tu radi. Inače, to je i odlika ovdašnja  da se krivi i proziva neko drugi, ko treba da nam reši neki zajednički problem. Za mene i Novi Optimizam dovoljnu dijagnozu o stanju Aleksandra Vučića uradio je naš poznati karikaturista Predrag Koraksić Koraks, koji je inače i jedan od laureata naše nagrade „Dobar primer Novog Optimizma”. Novi Optimizam će se zato potruditi da Koraksova knjiga karikatura pod nazivom „Dijagnoza” izađe što pre.

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora, s obzirom na to da Vučić sigurno neće dozvoliti slobodne i fer izbore?

GRUBAČKI: Ne očekujem ništa što bi razrešilo ovaj društveni i politički galimatijas. Uz sve mane bojkota, ja u ovom trenutku ne vidim da je moguće da građani u iole slobodnoj situaciji išta BIRAJU. Da li je aktivni bojkot jedino što nam je preostalo, ostaje da se vidi.

MONITOR: Kakav je rezultat  protesta „Jedan od pet miliona“?

GRUBAČKI: Kao aktivni učesnik  i jedan od organizatora protesta u Novom Sadu i Vojvodini, ja nisam zadovoljan krajnjim ishodom svega. Ipak, protesti su oslobodili dobar deo stanovništva od straha, i u tom smislu treba podsetiti da se u jednom trenutku protestovalo u preko 100 gradova i opština širom Srbije. Pokazalo se da postoje aktivni ljudi koji ne pristaju na ovo permanentno ludilo i nadam se da će se svi koji su spremni da se bore do kraja okupiti ne bi li „ovo” konačno poslali na društvenu marginu, odakle je i stiglo. I, naravno, pred lice pravde.

MONITOR: Da li će protesti biti nastavljeni ili na neki drugi način treba artikulisati nezadovljstvo građana kako bi se ubrzao kraj Vučićevog režima?

GRUBAČKI: Čvrsto verujem da će ova društvena stvarnost, koja je neprihvatljiva i nepodnošljiva za građane jedne evropske zemlje na pragu treće decenije 21. veka, dovesti do okupljanja tih istih građana u neki novi vid otpora. To svakodnevno vređanje inteligencije svakog normalnog stanovnika Srbije mora imati jasan odgovor svih koji ne pristaju na to.

MONITOR: Novi Optimizam, čiji ste osnivač, serijom tribina  pokušava da napravi asocijaciju i pokrene inicijativu o novoj solidarnosti da bi se bilo šta promijenilo u Srbiji, ali Vi naglašavate da je veliko pitanje da li smo solidarni?

GRUBAČKI: U samom nazivu naše organizacije nalazi se verovanje da je ovde moguć život dostojan čoveka. Da bi se to ostvarilo, mora se pokazati, nasuprot onoga da je „čovek čoveku vuk“, da postoje ljudi koji imaju kapaciteta za brigu o drugom. Problem je što danas autoritarizam, populizam, nacionalizam i ksenofobija dobijaju na značaju na svetskom nivou, čak i u zemljama koje se nazivaju „starim demokratijama“. Tako da mi imamo posla, ne samo sa Vučićem i njegovim ličnim režimom, već sa jednim opštim trendom, koji preti da dovede do velikih svetskih potresa. U tako teškoj situaciji, smatramo da je solidarnost ta osnovna vrednost koju moramo probuditi da bi se uspešno suprotstavili i odbranili slobodu i demokratiju. Zato pozivamo na Novu solidarnost – solidarnost za sve, i pokušavamo da vratimo taj pojam i tu relaciju, prvo među one koji najviše trpe pritiske od autoritarnog režima, a zatim i među sve građane i na svakodnevnom nivou.

MONITOR: Vlast u Zrenjaninu pokušala je da promijeni ime grada u Petrovgrad. Žarko Zrenjanin je simbol antifašizma. Da li ta inicijativa lokalne vlasti znači da u Srbiji vlada ideologija anti-antifašizma, odnosno negiranja antifašističke tradicije?

GRUBAČKI: Deo tog nacionalističkog revizionizma je i pokušaj da se Zrenjanin preimenuje u Petrovgrad. Novi oligarsi Zrenjanina su tako naumili da zakucaju i poslednji esker u mrtvački kovčeg jednog propalog grada. Time bi zapečatili sudbinu grada kome su prethodno oduzeli zemlju, vodu i vazduh. Pokazali su nesposobnost da reše realne probleme građana Zrenjanina, koje dodatno i sami proizvode svojim postupcima, kao što je davanje najbolje zemlje u Banatu nekakvom lažnom nemačkom investitoru (Tenis), ili neuspešan pokušaj da reše dugogodišnji problem pijaće vode u Zrenjaninu pomoću lažnih Italijana (Zilio). Jedini stvarni akter  u tom trilingu, ali i stvarni zagađivač, je kineska fabrika guma Linglong, koja je dovedena da na najplodnijoj zemlji u Banatu uspostavi najprljaviju proizvodnju. Sva ta nepočinstva i nemoć rešili su da kompenzuju prekrštavanjem Zrenjanina u Petrograd. Neće proći!

MONITOR: Prostor kultnog zrenjaninskog kluba “Zeleno zvono”, čiji ste Vi bili vlasnik, tokom ratnih devedesetih postao je uporište antiratnog i antinacionalističkog pokreta i okupljalište protivnika režima Slobodana Miloševića. Međutim, 2006. godine prostor u kome se nalazio je zapaljen. Kakva je bila poruka tog kriminalnog čina i da li su počinioci otkriveni?

GRUBAČKI: Prvobitno Zeleno zvono, građeno na dedovini, je kamenovano, upucano, devastirano, i na kraju spaljeno. Ono drugo, u zgradi pozorišta, je posle 22 godine prognano i počišćeno, da ni traga ne ostane. Vinovnici toga čina nisu nađeni, iako su mnogi ljudi sa imenom i prezimenom bili deo tog nedela. Niko nikada nije odgovarao zbog svega što se dešavalo sa Zelenim zvonom. Dopustite mi jednu, ipak možda neprimerenu digresiju. Srbija ne može nastaviti dalje kao društvo dok ne razreši politički kontekst streljanja prvog demokratskog premijera dr Zorana Đinđića, a Zrenjanin ne može napred dok ne objasni društvene razloge ubistva i progona Zelenog zvona.

 

Vojvodina je plijen srpskog nacionalizma

 

MONITOR: Janja Beč-Nojman, u prošlogodišnjem intervjuu Monitoru rekla nam je da je jedini ratni plijen Srbije u projektu Velika Srbija Vojvodina i da je Vojvodina poražena i ponižena, čak je i ime izgubila –  zovu je u Srbiji  „naša severna pokrajina”.  Je li to zaista tako ?

GRUBAČKI: Apsolutno je tačno da je jedini plen nacionalističkog orgijanja srpskog nacionalizma AP Vojvodina. Na obeležavanju 100. godišnjice od završetka Prvog svetskog rata, društvena klika koja vlada sa malim pauzama 30 godina, to je jasno i ponudila javnom mnjenju- Vojvodina kao utešna nagrada nasuprot izgubljene Velike Srbije. To je ponižavajuće za sve građane Vojvodine, koji ne pristaju na taj diskurs, ali i za sve slobodne građane Srbije. Jedan od „ubica” Jugoslavije se tako vratio na 100. godišnjicu od stvaranja države južnih Slovena kao na mesto svog zločina. I umesto da odgovara za svoj udeo u razbijanju te države, seiri i orgija na jedinom mestu gde još to može. Dok može!

                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo