Povežite se sa nama

OKO NAS

Sara Grejs Ivanović, dijete, pijanistkinja: Talenat bez podrške

Objavljeno prije

na

Umjesto da nastavi da osvaja prva mjesta na takmičenjima po svijetu, devetogodišnja pijanistkinja sa porodicom u Crnoj Gori čeka na pomoć nezainteresovanih moćnika

 

Devetogodišnja Sara Grejs Ivanović aktivno svira klavir  više od godinu. Za tako kratko vrijeme njen talenat je prepoznat nadaleko. Više puta je osvojila prvo mjesto na internacionalnim takmičenjima za pijaniste. Zajedno sa roditeljima sve to vrijeme muku muči sa institucijama kako bi dobila državljanstvo i pomoć zemlje koju ponosno predstavlja u svijetu.

Spletom životnih okolnosti Sara Grejs Ivanović rođena je u Novom Sadu, u Srbiji. Živi u Budvi, gdje ide u Osnovnu školu Stefan Mitrov Ljubiša. Talenat za sviranje klavira otkriva sa samo pet godina. U učenju i napredovanju, osim porodice, pomaže joj profesorica Gabriela Aksamit, u čijoj klasi pohađa i Školu za osnovno muzičko obrazovanje takođe u Budvi.

Prvi put na takmičenju za pijaniste pobjeđuje u Tivtu, u maju 2018. godine, nakon samo dva ipo mjeseca pripreme. ,,Prepoznala sam da je klavir ono što volim. Trudila sam se svaki dan da sviram, vježbam. Bilo je naporno, ali sam se sa takmičenja vratila kući srećna“, priča Sara Grejs Ivanović.

U oktobru iste godine pobjedu odnosi i na takmičenju u italijanskom gradiću Kortemilija. Slijedi trijumf u Sarajevu u maju 2019. Ubrzo, u junu na takmičenju u Pjanelu Val Tidone, na jednom od prestižnijih takmičenja za mlade pijaniste i pijanistkinje, Sara Grejs osvaja ubjedljivo prvo mjesto. Pobjede su slatke, ali ostaje gorak ukus koji u Crnoj Gori osjeća njena porodica.

Sarin otac, Budvanin Milenko Ivanović kaže da u domovini ne vidi perspektivu svoje ćerke: ,,Nakon uspjeha u Val Tidonu bili smo na prijem kod načelnika službe predsjedništva Opštine Budva Nikole Jovanovića. On joj je čestitao na izvanrednim rezultatima u muzičkim takmičenjima  i zahvalio joj se što predstavlja opštinu Budva na pravi način. I nakon ovog susreta, ostao sam bez odgovora na pitanje kada će se novčana pomoć za osvojena prva mjesta dodjeljivati češće i umjetnicima“.

Milenko Ivanović je srećan što država ulaže u sportiste jer oni podstiču takmičarsku borbenost i patriotizam kod ljudi. Naglašava da se ipak umjetnici ne smiju zaboraviti jer su baš  oni ti koji posebno razvijaju duh internacionalizma. ,,Da je to u interesu države, trenutno ne vidim“, kaže otac Sare Grejs Ivanović.

On za Monitor govori o finansijskim nedaćama sa kojima se susreće porodica, a sve kako bi ćerki pomogli da u muzici zauzme mjesto koje zaslužuje: ,,Do sada smo finansijski izdržali sva putovanja. Kotizacije koje su za ovakva takmičenja pozamašne, ali i ostali troškovi poput plaćanja karata, smještaja i hrane, postaju za nas preveliki. Neka takmičenja traju i po deset dana. Jednom smo dobili pomoć od opštine, dodijeljen nam je  novac za jednu trećinu puta“.

Za prosperitet pijaniste treba platiti mnogo privatnih i proći kroz više Masterclass časova kod priznatih umjetnika. ,,Sara je učila od Bojana Martinovica, dekana muzičke Akademije na Cetinju, od našeg najpoznatijeg pijaniste Borisa Kraljevića i od Đulijana Mazokantea, svjetskog pijaniste i nekadašnjeg direktora međunarodne muzičke škole Cenacolo della Musica u Katinjanu, u Italiji. Kako ćemo dalje, ne znam, ali za svoju ćerku radim i uradiću sve što mogu“, poručuje Milenko Ivanović.

Nakon što je ponovo 2019. godine u junu na ostvru Iskija zasijenila ostale takmičare, Sari Grejs Ivanović je ukazana životna prilika. Italijani su prepoznali njen potencijal i ponuđen joj je nastavak školovanja u toj zemlji. ,,Mi trenutno nismo u mogućnosti da je podržimo. Zbog nedostatka novca moraćemo da odbijemo ovu šansu“, kaže s tugom u glasu njen otac.

Sara Grejs Ivanović je trebalo da predstavlja Crnu Goru na takmičenju u Parizu ovog jula. U Francusku nije otišla.

Milenko Ivanović se obraćao nadležnima. Na prijem u Ministarstvo prosvjete čeka već više od osam mjeseci. Pomoć je tražio kod brojnih uspješnih firmi u Budvi. Nailazio je na zatvorena vrata. Sumira iskustvo: ,,Najtužnija mi je bezvoljnost onih koji se svakodnevno hvale dobrim poslovanjem. Hoteli, mega marketi, banke, svi su nijemi na molbe. U svijetu je sponzorstvo, posebno kada su u pitanju uspješna i talentovana djeca, uobičajena stvar. U Crnoj Gori jednostavno nikoga nije briga“.

Na prijavu za Javni konkurs za dodjelu nagrada učenicima iz Fonda za kvalitet i talente, Milenku Ivanoviću stigao je odgovor iz Ministarstva prosvjete: ,,Vrijednuju se jedino takmičenja koja organizuje ili koja su u koordinaciji Ispitnog centra Crne Gore. Kako takmičenja na koja je učestvovala Sara Grejs Ivanović nisu bila u organizaciji ili koordinaciji Ispitnog centra Crne Gore, tako od strane Komisije nisu mogla biti vrednovana po kriterijumima ovog javnog konkursa“. Još jedan hladan tuš.

U aprilu ove godine u Crnoj Gori je organizovano muzičko takmičenje za djecu uzrasta od petog razreda osnovne škole. Sara Grejs Ivanović nije u toj kategoriji, a njen otac zaključuje da se ovakvim uslovima nalaže da talenat može da čeka.

Peripetije su se stvorile i oko državljanstva mlade pijanistiknje. Nije rođena u Crnoj Gori, pa to dodatno hladi ionako mlaku podršku. U Zakonu o crnogorskom državljanstvu piše: ,,Crnogorsko državljanstvo stiče porijeklom dijete rođeno na teritoriji druge države, čiji je jedan roditelj u trenutku rođenja djeteta crnogorski državljanin, ako se do navršene 18. godine života podnese prijava za upis u matičnu knjigu rođenih i registar crnogorskih državljana, a nema državljanstvo drugog roditelja“.

U istom Zakonu još piše: ,,Punoljetno lice čiji prijem u crnogorsko državljanstvo je od posebnog značaja za državni, naučni, privredni, kulturni, ekonomski, sportski i drugi interes Crne Gore može, izuzetno, steći crnogorsko državljanstvo prijemom i ako ne ispunjava uslove iz člana 8 ovog zakona”.

Sve su prilike da će Sara na državljanstvo morati da čeka do 18. godine. Ili na dobru volju rukovodioca države. Da li će tada biti kasno za njenu ljubav prema klaviru, njen otac ne zna. ,,Ne mogu da ne primjetim da ako imaš novac, u Crnoj Gori možeš sve. Šinavatra može da dobije državljanstvo. Na ostalima je da se snalaze kako znaju i umiju. Šta čovjek da očekuje od zemlje u kojoj ovakva djeca treba da mole za državljanstvo i pomoć“, pita se Milenko Ivanović.

Sara Grejs Ivanović ima samo devet godina i ogroman talenat.  Italijani su pokazali spremnost da ga njeguju. Crna Gora nije.

                            Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo