INTERVJU
ĐURO KOZAR, VOJNI ANALITIČAR IZ SARAJEVA: Rastu tenzije u BiH, ali rata neće biti

Dok na izborima pobjeđuju Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica i Savez nezavisnih socijaldemokrata u BiH nacionalno će biti na vlasti, a to znači da će se i dalje sve teže dolaziti do kompromisa
Đuro Kozar je novinar veteran i vojnopolitički analitičar. U “Oslobođenju” i u drugim medijama više od pedeset godina pisao je, a i sada piše, o vojnim temama. Iako rođen u Hrvatskoj kaže da je bosanski patriota, jer je u BiH od svoje šeste godine. Ne izbjegava da kaže da je bio član SKJ i da poštuje Titovu politiku. Sada nije ni u jednoj političkoj stranci. Osvjedočeni je antifašista i ljevičar.
Na pitanje kako kao vojni anaitlčar komentariše sporazum, koji su o uspostavi državne vlasti kao izborni pobjednici potpisali lideri SDA, HDZ-a i SNSD-a, a realizacija tog sprozuma je zapela u vezi sa predajom Prvog godišnjeg nacionalnog plana BiH za NATO, Kozar je odgovorio:
– To je apsurdna situacija koja je stvorena u nedostatku kompromisa. Podnošenje Prvog nacionalnog plana NATO-u nije prijem u taj vojni savez, nego tehnička stvar, ali establišment u Republici Srpskoj, pozivajući se na Rezoluciju o vojnoj neutralnost RS-a koju je donijela Narodna skupštna tog entiteta 2017. godine, neće ni da čuje ni o kakvom približavanju Bosne i Hercegovine NATO-u. Oni slijede politiku Republike Srbije kao da su njen dio, a ne samo jedan od dva entiteta u BiH. Najviša zakonodavna i izvršna vlast u BiH mnogo prije ove entitetske rezolucije odlučila je da zatraži poziv u NATO, tzv. MAP i kad je to dobijeno ispostavilo se da je rezolucija nižeg nivoa (entitetskog) jača od državnih akata. I sada je pitanje: ko će popustiti? Zastoj u funkcioniranju državne vlasti mnogo šteti BiH, a najviše je negativnih posljedica na ekonomskom planu jer dosta zakona čeka zasjedanje domova Parlamenta BiH (Predstavničkog i Doma naroda), budući da je Milorad Dodik zabranio da poslanici i delegati iz RS-a dolaze u Sarajevo. S druge strane bošnjačka politička eliteta tvrdo insistira na slanju Prvog godišnjeg nacionalnog polana NATO-u i tako i ona koči državu, a stalno ističe da joj je BiH na prvom mjestu. Bilo bi pametno da se cijeli proces otkoči i da se insistira na onome o čemu postoji kompromis, a to je put u Evropsku uniju.
MONITOR: Šta bi za BiH značilo učlanjenje u NATO?
KOZAR: To bi bilo odlično za Bosnu i Hercegovinu, jer bi ušla pod odbrambeni “kišobran” što znači da više ne bi bilo rata ni pokušaja secesije nekog njenog dijela. NATO doprinosi novim ulaganjima u industrijsku proizvodnju i izgradnju infrastrukture. Gotovo sve zemlje iz istočne Evrope putem članstva u NATO-u i EU ostvarile su veliki ekonomsii napredak. Kad se znaju svi benefiti članstva u NATO-u u najmanju ruku je nelogično što rukovodstvo RS-a odbija da se BiH približi ovom vojnom savezu i, kad ispuni uvjete, bude primljena. Međutim, već pri otkrivanju sadržaja predloženog Prvog godišnjeg plana BiH za Alijansu saznalo se da reforme koje taj plan podrazumijeva ne odgovaraju vlastima manjeg bh. entiteta. NATO neće da uvozi probleme, želi zemlju koja je na visokim standardima razvijenosti ekonomije, funkcionalne države, vladavine prava, demokratskih principa i riješenih sigurnosnih i odbrambenih pitanja, dobrih odnosa sa susjedima, riješenih unutrašnjih bitnih pitanja, itd. i onda tek NATO razmatra šansu za prijem. Bosna i Hercegovina za sada ne može ispuniti jedan od prvih uvjeta – da bude funkcionalna država, jer RS mnogo toga čini da oteža funkciju onoga na razini BiH.
MONITOR: Naoružavanje u Bosni i Hercegovini, ali i regionu, ponovo je u centru pažnje javnosti. Vlasti tvrde da se to radi zbog očuvanja mira, a građani strahuju od novih ratnih sukoba….
KOZAR: Prvo i najvažnije: rata u BiH ne može biti i neće ga biti, ali možda bude sukoba niskog intenziteta jer iz nekih usijanih glava rat još nije izašao. BiH je što se tiče eventualnih vanjskih i unutrašnjih konflikata zaštićena. Uz vlastitu policiju i vojsku u BiH su snage Evropske unije EUFOR-a iz 22 članice EU i 11 drugih zemalja sa ukupno 7.000 vojnika. Tu uz Štab NATO-a sa stotinjak ljudi i oni prate sigurnosnu situaciju i sve promjene da bi mogli djelovati preventivno i spriječiti konflikt. Ako bi se eventualni sukobi proširili za nekoliko sati u BiH bi sletjeli borbeni heliklopteri “apači” iz američke vojne baze “Bondstil” koja se nalazi kod Uroševca na Kosovu.
Susjedi Srbija i Hrvatske se naoružavaju, a to zbog balansa u regionu ne mora biti loše, jer zemlja koja je spremna za odbranu u pravilu ne bude napadnuta. Ali, opet Balkan ne bi bio to što jeste da se pošuju sva pravila. Kamo sreće. U Republici Srpskoj policijske snage, po naoružanju i obuci, sve više poprimaju vojna svojstva. Kad se 9. januara na Dan RS-a održi parada policije to umnogome podsjeća na nekadašnje vojne parade u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji. Estrablišmentu RS-a očito je jako stalo do toga da pokaže moć i opremu svojih policijskih snaga koje Rusi obučavaju u nekadašnjoj kasarni u Zalužanima kod Banjaluke koja je sada baza MUP-a Repubike Srpske.
MONITOR: Koji su uslovi da se države Zapadnog Balkana uspješno bore protiv terorizma?
KOZAR: Države u ovom regionu trebale bi mnogo više da surađuju tako što će razmjenjivati bezbjednosne informacije. Njihovi vojni i policijski ministri morali bi se češće sastajati i procjenjivati situaciju kako recimo teroristi ne bi mogli nesmetano prelaziti granice ovih zemalja. Terorista Mevlid Jašarević, koji je u oktobru 2012. ispalio 105 metaka na zgradu Američke ambasade u Sarajevu i služi kaznu zatvora od 15 godina, do dolaska u BiH prelazio je nekoliko granica, a nijedna država, pa ni BiH, to nije evidentirala. Valjda se smatralo da on kao pripadniik vehabijskog pokreta ne predstavlja sigurnosnu prijetnju. Da se razumijemo, nisu sve vehabije potencijalni teroristi, ali među njima ima i onih koji imaju zle namjere i to bi trebalo prepoznati i preduziamti mjere. Najgore je kad obavještajna agencije jedne države ljubomorno čuva informaciju koja bi susjednoj državi mnogo značila. U stilu “šta ćemo im išta davati, neka se sami potrude…” Takva sebičnost lako se može obiti o glavu onih koji tako misle. Zapravo, nema uspješne borbe protiv organiziranog kriminala, posebno protiv terorizma, bez zajedničke akcije u regionu.
MONITOR: Mnogi tvrde da u BiH postoje samo konstituentni narodi i nacionalne manjine, ali ne i građani u političkom smislu?
KOZAR: U Bosni i Hercegovini se godinama vode debate o etničkom i građanskom, pri čemu nacionalne stranke smatraju da su narodi prioritet, a multietničke (lijeve) da građanskoj opciji treba dati prednost. Dok na izborima pobjeđuju Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica i Savez nezavisnih socijaldemokrata u BiH nacionalno će biti na vlasti, a to znači da će se i dalje sve teže dolaziti do kompromisa. Svako će vući na svoju strranu i to smatrati logičnim. Uz to će stalno svoje narode plašiti onim drugim i tako ih homogenizirati. Dok ne bude važno kako se ko zove, nego je li stručan i sposoban, teško će pravi ljudi dolaziti na najvažnije funkcije u vlasti i realnom sektoru.
MONITOR: Milorad Dodik kazao je da je Programska deklaracija SDA, usvojena na kongresu te stranke i koja predviđa Republiku BiH, rezolucija muslimanskog naroda u BiH, da poziva na sukobe, da je antiustavna, antidejtonska …
KOZAR: Stranka demokratske akcije s pravom se bori za jedinstvenu, cjelovitu i funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu i to naglašava u svim svojim stranačkim dokumentima. To je strateški cilj SDA, ali ova kongresna deklaracija dolila je ulje na vatru u politički ambijent u BiH u kojem već skoro godinu nisu provedeni rezultati izbora i formirana državna vlast. Zbog toga mislim da nije gori trenutak da se ponavlja pomenuti strateški cilj SDA tim prije jer Dodiku ni na koji način ne treba davati povoda da ruši BiH, budući je njemu je nestanak BiH strateški cilj. Podsjećam, Republika Srpska je dejtonska tvorevina i ona se ne može ukidati u ime neke Republike BiH, barem do daljnjeg.
Dejtonski sporazum nije švedski sto
MONITOR: Šta je najbitnije da BiH postane prosperitetna, moderna evropska država?
KOZAR: Najvažnije je da se u cjelini poštuje Dejtonski mirovni sporazum, a ne da se iz njega, kao sa „švedskog stola“, izvlače i potenciraju samo oni dijelovi koji odgovarjau jednom, drugom ili trećem narodu, a da se ostali dijelovi ne samo zanemaruju nego i krše. Taj dokument je usvajan nakon dosta muke u u vojnoj bazi u Dejtonu da bi prestao rat u BiH i ima felera, ali ono što je u njemu dobro, sa dopunama visokih prestavnika koji su prihvaćeni u entitetima, treba realizirati. Jer, cilj Dejtonskog sporazuma bio je da se održi i razvija BiH sa entitetima, a ne da se država destruira do ukidanja. U krajnjem BiH ima državni suverenitet, a u svakoj državi, pa i u BiH, suverenitet je jedan i on pripada samo i isključivo državi, dok je nositelj suvereniteta građanin. Suverenitet je neprenosiv, nepodjeljiv i neotuđiv.
Vučiću godi Dodikova servilnost
MONITOR: Kako komentarišete nedavnu poruku Aleksandra Vučića sa drvarskog „Dana sjećanja“ da će Srbija štititi svoj narod gdje god da je?
KOZAR: Milorad Dodik se ne bi ponašao ovako kako se ponaša i radi da nema apsolutnu podršku Aleksandra Vučića. Indikativno je da predsjednik Republike Srbije često ističe da poštuje suverenitet i cjelovitost BiH, ali ne upozorava Dodika da ne ugrožava tu istu državnu suverenost. Vučiću očito godi Dodikova servilnost, pa je tako Milorad više u Beogradu nego u Sarajevu. Na raznim manifestacijama širom Srbije, na koje ide privatno, Dodik je uvijek uz Vučića kao da mu je šef kabineta ili tjelohranitelj. Takvo dodvoravanje smeta mnogima u BiH, pa i nekima iz srpskog naroda koji kažu “što je previše, previše je”.
Poznate su Vučićeve izjave da Srbija štiti svoj narod gdje god da je, a srpski ministar odbrane Aleksandar Vulin otišao i korak dalje, pa je izjavio da “RS nema vojsku, ali je ima srpski narod”. Time je želio poručiti da je Vojska Srbije ujedno i vojska srpskog naroda u BiH namjerno pri tome prelazeći preko činjenice da vojsku imaju države, a ne narodi. U reakcijama na ovu izjavu u SDA su naveli da su Oružane snage BiH vojska svih građana BiH, pa tako i srpskog naroda što ministar odbrane Srbije svojim izjavama negira. “Vulinu je puno pametnije da se pomiri s tim da će za Srbiju i njenu vojsku granica uvijek biti na Drini, bez obzira na to ko živi u BiH” – saopćeno je iz SDA. Na ovo još bih dodao i slijedeće: kao što dopušta Dodiku da svojim postupcima ugrožava suverenitet BiH, Vučiću ni na kraj pameti nije da upozori ministra Vulina da svojim izjavama ne provocira Bošnjake, Hrvate i ostale koji BiH smatraju svojom domovinom, a Oružane snage BiH vlastitom vojskom. Ili, možda Vučiću baš trebaju ovakve ministrove uznemirajuće izjave. Što predsjednik države misli to ministar odbrane te iste države javno iznosi.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci
Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.
MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?
ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.
MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.
ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji
MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.
MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?
STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način