Povežite se sa nama

INTERVJU

ĐURO KOZAR, VOJNI ANALITIČAR IZ SARAJEVA: Rastu tenzije u BiH, ali rata neće biti

Objavljeno prije

na

Dok na izborima pobjeđuju Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica i Savez nezavisnih socijaldemokrata u BiH nacionalno će biti na vlasti, a to znači da će se i dalje sve teže dolaziti do kompromisa

 

Đuro Kozar je novinar veteran i vojnopolitički analitičar. U “Oslobođenju” i u drugim medijama više od  pedeset godina pisao je, a i sada piše, o vojnim temama. Iako rođen u Hrvatskoj kaže da je bosanski patriota, jer je u BiH od svoje šeste godine. Ne izbjegava da kaže da je bio član SKJ i da poštuje Titovu politiku. Sada nije ni u jednoj političkoj stranci. Osvjedočeni je antifašista i ljevičar.

Na pitanje  kako kao vojni anaitlčar komentariše sporazum, koji su o uspostavi državne vlasti kao izborni pobjednici potpisali lideri SDA, HDZ-a i SNSD-a, a realizacija tog sprozuma je zapela u vezi sa predajom Prvog godišnjeg nacionalnog plana BiH za NATO, Kozar je odgovorio:

To je  apsurdna situacija koja je stvorena u nedostatku kompromisa.  Podnošenje Prvog nacionalnog plana NATO-u nije prijem u taj vojni savez, nego tehnička stvar, ali establišment u Republici Srpskoj, pozivajući se na Rezoluciju o vojnoj neutralnost RS-a koju je donijela Narodna skupštna tog entiteta 2017. godine, neće ni da čuje ni o kakvom približavanju Bosne i Hercegovine NATO-u. Oni slijede politiku Republike Srbije kao da su njen dio, a ne samo jedan od dva entiteta u BiH. Najviša zakonodavna i izvršna vlast u BiH mnogo prije ove entitetske rezolucije odlučila je da zatraži poziv u NATO, tzv. MAP i kad je to dobijeno ispostavilo se da je rezolucija nižeg nivoa (entitetskog) jača od državnih akata. I sada je pitanje: ko će popustiti? Zastoj u funkcioniranju državne vlasti mnogo šteti BiH, a najviše je negativnih posljedica na ekonomskom planu jer dosta zakona čeka zasjedanje domova Parlamenta BiH (Predstavničkog i Doma naroda), budući da je Milorad Dodik zabranio da poslanici i delegati iz RS-a dolaze u Sarajevo. S druge strane bošnjačka politička eliteta tvrdo insistira na slanju Prvog godišnjeg nacionalnog polana NATO-u i tako i ona koči državu, a stalno ističe da joj je BiH na prvom mjestu. Bilo bi pametno da se cijeli proces otkoči i da se insistira na onome o čemu postoji kompromis, a to je put u Evropsku uniju.

MONITOR: Šta bi za BiH značilo učlanjenje u NATO? 

KOZAR: To bi bilo odlično za Bosnu i Hercegovinu, jer bi ušla pod odbrambeni “kišobran” što znači da više ne bi bilo rata ni pokušaja secesije nekog njenog dijela. NATO doprinosi novim ulaganjima u industrijsku proizvodnju i izgradnju infrastrukture. Gotovo sve zemlje iz istočne Evrope putem članstva u NATO-u i EU ostvarile su veliki ekonomsii napredak. Kad se znaju svi benefiti članstva u NATO-u u najmanju ruku je nelogično što rukovodstvo RS-a odbija da se BiH približi ovom vojnom savezu i, kad ispuni uvjete, bude primljena. Međutim, već pri otkrivanju sadržaja predloženog Prvog godišnjeg plana BiH za Alijansu saznalo se da reforme koje taj plan podrazumijeva ne odgovaraju vlastima manjeg bh. entiteta.  NATO neće da uvozi probleme, želi zemlju koja je na visokim standardima razvijenosti ekonomije, funkcionalne države, vladavine prava, demokratskih principa i riješenih sigurnosnih i odbrambenih pitanja, dobrih odnosa sa susjedima, riješenih unutrašnjih bitnih pitanja, itd. i onda tek NATO razmatra šansu za prijem. Bosna i Hercegovina  za sada ne može ispuniti jedan od prvih uvjeta – da bude funkcionalna država, jer RS mnogo toga čini da oteža funkciju onoga na razini BiH.

MONITOR: Naoružavanje u Bosni i Hercegovini, ali i regionu, ponovo je u centru pažnje javnosti. Vlasti tvrde da se to radi zbog očuvanja mira, a građani strahuju od novih ratnih sukoba….

KOZAR: Prvo i najvažnije: rata u BiH ne može biti i neće ga biti, ali možda bude sukoba niskog intenziteta jer iz nekih usijanih glava rat još nije izašao.   BiH je što se tiče eventualnih vanjskih i unutrašnjih konflikata zaštićena. Uz vlastitu policiju i vojsku u BiH su snage Evropske unije EUFOR-a iz 22 članice EU i 11 drugih zemalja sa ukupno 7.000 vojnika. Tu uz Štab NATO-a sa stotinjak ljudi i oni prate sigurnosnu situaciju i sve promjene da bi mogli djelovati preventivno i spriječiti konflikt. Ako bi se eventualni sukobi proširili za nekoliko sati u BiH bi sletjeli borbeni heliklopteri “apači” iz američke vojne baze “Bondstil” koja se nalazi kod Uroševca  na Kosovu.

Susjedi Srbija i Hrvatske se naoružavaju, a to zbog balansa u regionu ne mora biti loše, jer zemlja koja je spremna za odbranu u pravilu ne bude napadnuta.  Ali, opet Balkan ne bi bio to što jeste da se pošuju sva pravila. Kamo sreće. U Republici Srpskoj policijske snage, po naoružanju i obuci, sve više poprimaju vojna svojstva. Kad se  9. januara na Dan RS-a održi parada policije to umnogome podsjeća na nekadašnje vojne parade u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji. Estrablišmentu RS-a očito je jako stalo do toga da pokaže moć i opremu svojih policijskih snaga koje Rusi obučavaju u nekadašnjoj kasarni u Zalužanima kod Banjaluke koja je sada baza MUP-a Repubike Srpske.

MONITOR: Koji su uslovi da se države Zapadnog Balkana uspješno bore protiv terorizma?

KOZAR:  Države u ovom regionu trebale bi mnogo više da surađuju tako što će razmjenjivati bezbjednosne informacije. Njihovi vojni i policijski ministri morali bi se češće sastajati i procjenjivati situaciju kako recimo teroristi ne bi mogli nesmetano prelaziti granice ovih zemalja. Terorista Mevlid Jašarević, koji je u oktobru 2012. ispalio 105 metaka  na zgradu Američke ambasade u Sarajevu i služi kaznu zatvora od 15 godina, do dolaska u BiH prelazio je nekoliko granica, a nijedna država, pa ni BiH, to nije evidentirala. Valjda se smatralo da on kao pripadniik vehabijskog pokreta ne predstavlja sigurnosnu prijetnju. Da se razumijemo, nisu sve vehabije potencijalni teroristi, ali među njima ima i onih koji imaju zle namjere i to bi trebalo prepoznati i preduziamti mjere. Najgore je kad obavještajna agencije jedne države ljubomorno čuva informaciju koja bi susjednoj državi mnogo značila. U stilu “šta ćemo im išta davati, neka se sami potrude…” Takva sebičnost  lako se može obiti o glavu onih koji tako misle. Zapravo, nema uspješne borbe protiv organiziranog kriminala, posebno protiv terorizma, bez zajedničke akcije u regionu.

MONITOR: Mnogi tvrde da u BiH postoje samo konstituentni narodi i nacionalne manjine, ali ne i građani u političkom smislu?

KOZAR: U Bosni i Hercegovini se godinama vode debate o etničkom i građanskom, pri čemu nacionalne stranke smatraju da su narodi prioritet, a  multietničke (lijeve) da građanskoj opciji treba dati prednost. Dok na izborima pobjeđuju Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica i Savez nezavisnih socijaldemokrata u BiH nacionalno će biti na vlasti, a to znači da će se i dalje sve teže dolaziti do kompromisa. Svako će vući na svoju strranu i to smatrati logičnim. Uz to će stalno svoje narode plašiti onim drugim i tako ih homogenizirati. Dok ne bude važno kako se ko zove, nego je li stručan i sposoban, teško će pravi ljudi dolaziti na najvažnije funkcije u vlasti i realnom sektoru.

MONITOR: Milorad Dodik kazao je da je Programska deklaracija SDA, usvojena na kongresu te stranke i koja predviđa Republiku BiH, rezolucija muslimanskog naroda u BiH, da poziva na sukobe, da je antiustavna, antidejtonska …

KOZAR: Stranka demokratske akcije s pravom se bori za jedinstvenu, cjelovitu i funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu i to naglašava u svim svojim stranačkim dokumentima. To je strateški cilj SDA, ali ova kongresna deklaracija dolila je ulje na vatru u politički ambijent u BiH u kojem već skoro godinu nisu provedeni rezultati izbora i formirana državna vlast. Zbog toga mislim da nije gori trenutak da se ponavlja pomenuti strateški cilj SDA tim prije jer Dodiku ni na koji način ne treba davati povoda da ruši BiH, budući je njemu je nestanak BiH strateški cilj. Podsjećam, Republika Srpska je dejtonska tvorevina i ona se ne može ukidati u ime neke Republike BiH, barem do daljnjeg.

 

Dejtonski sporazum nije švedski sto

MONITOR: Šta je najbitnije da BiH postane prosperitetna, moderna evropska država?

KOZAR: Najvažnije je da se u cjelini poštuje Dejtonski mirovni sporazum, a ne da se iz njega, kao sa „švedskog stola“, izvlače i potenciraju  samo oni dijelovi koji odgovarjau jednom, drugom ili trećem narodu, a da se ostali dijelovi ne samo zanemaruju nego i krše. Taj dokument je usvajan nakon dosta muke u u vojnoj bazi u Dejtonu da bi prestao rat u BiH i ima felera, ali ono što je u njemu dobro, sa dopunama visokih prestavnika koji su prihvaćeni u entitetima, treba realizirati. Jer, cilj Dejtonskog sporazuma bio je da se održi i razvija BiH sa entitetima, a ne da se država destruira do ukidanja. U krajnjem BiH ima državni suverenitet, a u svakoj državi, pa i u BiH, suverenitet je jedan i on pripada samo i isključivo državi, dok je nositelj suvereniteta građanin. Suverenitet je neprenosiv, nepodjeljiv i neotuđiv.

 

Vučiću godi Dodikova servilnost

 

MONITOR: Kako komentarišete nedavnu poruku Aleksandra Vučića sa drvarskog „Dana sjećanja“  da će Srbija štititi svoj narod gdje god da je?

KOZAR: Milorad Dodik se ne bi ponašao ovako kako se ponaša i radi da nema apsolutnu podršku Aleksandra Vučića. Indikativno je da predsjednik Republike Srbije često ističe da poštuje suverenitet i cjelovitost BiH, ali ne upozorava Dodika da ne ugrožava tu istu državnu suverenost. Vučiću očito godi Dodikova servilnost, pa je tako Milorad više u Beogradu nego u Sarajevu. Na raznim manifestacijama širom Srbije, na koje ide privatno, Dodik je uvijek uz Vučića kao da mu je šef kabineta ili tjelohranitelj. Takvo dodvoravanje smeta mnogima u BiH, pa i nekima iz srpskog naroda koji kažu “što je previše, previše je”.

Poznate su Vučićeve izjave da Srbija štiti svoj narod gdje god da je, a srpski ministar odbrane Aleksandar Vulin otišao i korak dalje, pa je izjavio da “RS nema vojsku, ali je ima srpski narod”. Time je želio  poručiti da je Vojska Srbije ujedno i vojska srpskog naroda u BiH namjerno pri tome prelazeći preko činjenice da vojsku imaju države, a ne narodi. U reakcijama na ovu izjavu u SDA su naveli  da su Oružane snage BiH vojska svih građana BiH, pa tako i srpskog naroda što ministar odbrane Srbije svojim izjavama negira. “Vulinu je puno pametnije da se pomiri s tim da će za Srbiju i njenu vojsku granica uvijek biti na Drini, bez obzira na to ko živi u BiH” – saopćeno je iz SDA. Na ovo još bih dodao i slijedeće: kao što dopušta Dodiku da svojim postupcima ugrožava suverenitet BiH, Vučiću ni na kraj pameti nije da upozori ministra Vulina da svojim izjavama ne provocira Bošnjake, Hrvate i ostale koji BiH smatraju svojom domovinom, a Oružane snage BiH vlastitom vojskom. Ili, možda Vučiću baš trebaju ovakve ministrove uznemirajuće izjave. Što predsjednik države misli to ministar odbrane te iste države javno iznosi.

               Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

Kristof Bender – potpredsjednik Evropske stabilizacione inicijative: Mijenjati sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore

 

ESI je vodeća strateška analitička grupa za jugoistočnu Evropu i politiku EU proširenja. Kristof Bender je dio ESI ekspertskog tima od početka 2000.god. i živio je dugo vremena u Srbiji, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori. Trenutno živi u rodnoj Austriji. Tečno govori naš jezik.

MONITOR: Nedavno je ESI objavio analizu pristupnih pregovora sa prijedlozima kako da se ubrza proces evropskih integracija zemalja zapadnog Balkana. Šta je glavna zamjerka sa vaše strane na dosadašnji tok pregovora? 

BENDER: Ključni problem u dosadašnjem procesu pristupanja je nepostojanje realnog i ostvarivog cilja od strane zemalja kandidata.

Crna Gora je, kao i većina zemalja zapadnog Balkana u određenim momentima pokazala da može odraditi dobar posao u smislu zahtjevnih reformi u razumnom vremenskom roku. To se ranije desilo kada je trebalo ispuniti kriterije za bezvizni režim sa Šengenom, onda u slučaju ispunjavanja Upitnika EU ili u slučaju ispunjavanja kriterija za početak pristupnih pregovora.

Problem je u tome da kada određena država otpočne pristupne pregovore nema pred sobom realni i ostvarivi cilj. Članstvo u Evropskoj Uniji je više kao neki cilj u dalekoj budućnosti koji je izvan domašaja Crne Gore. Francuski predsjednik Makron je jasno stavio do znanja da EU može primiti nove članice tek kada se sama EU reformiše a to već ne zavisi samo od Crne Gore.

MONITOR: Često se navodi da je Crna Gora lider u EU integracijama, ali sudeći po ESI analizi sa ovakvom dinamikom CG će doći sa sadašnjih 98 na zadata 33 boda potrebna za članstvo tek za 30 godina. Takođe CG ima nakon 8 godina pregovora skoro isti broj bodova kao S.Makedonija koja nije ni počela pregovore. Kakvo je vaše viđenje Crne Gore i da li mislite da je sadašnja vladajuća garnitura sposobna da napravi suštinski progres ka članstvu u EU ili se radi o simuliranju reformi? 

BENDER: Protekle godine su pokazale da pristupni pregovori nisu rezultirali ispunjenjem ključnog cilja a to je transformacija i reforma. Čak i takozvani predvodnici, Crna Gora i Srbija, se suštinski nisu promijenile. To je nešto što tvrdi Evropska komisija u svojim analizama i ocjenama.

Naravno, možemo se, a i trebamo se žaliti na državno rukovodstvo. Ali ovdje je poenta nešto drugo. Kada pogledate na nove članice EU iz istočne Evrope vidite da su nekoliko njih prošle kroz process pridruživanja sa liderima koji su bili ili korumpirani ili nezainteresirani za prave reforme. Ali sa druge strane postojala je dinamična energija u tim državama koja ih je tjerala da slijede evropsku agendu. Zabušavanje sa EU integracijama bi za njih bilo ravno političkom samoubistvu.

Danas su stvari veoma drugačije i političarima je mnogo lakše da skrenu pažnju sa reformi i vladavine prave na priče o nacionalnim identitetima, granicama i simbolima.

MONITOR: Da li to znači da je stanovništvo lakše pokrenuti na takve vrste protesta, kao što je slučaj sa protestima u Crnoj Gori oko novog zakona o religiji i crkvenoj imovini, nego oko suštinskih stvari od kojih se živi?  

BENDER: Perspektiva članstva u Evropskoj uniji je nešto što može mobilizirati stanovništvo. Slovaci su shvatili krajem devedesetih da njihovi češki, mađarski i poljski susjedi napreduju brže ka članstvu u EU jer je njihova zemlja zapela u blatu zbog autoritarnog režima Vladimira Mečijara. To je na kraju dovelo do Mečijarevog pada. Ovo je bilo moguće jer je vladalo uvjerenje da ako Slovačka radi ispravne stvari da se može jednako brzo kretati ka EU integracijama kao i Mađari i Česi. Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore.

MONITOR:  U čemu vidite glavnu razliku izmedju Hrvatske i Crne Gore kod pristupnih pregovora? Hrvatska je za 6 god. zatvorila sva 33 poglavlja a Crna Gora je za 8 godina uspjela zatvoriti samo 3 poglavlja.

BENDER: U Hrvatskoj je tada pristupanje Evropskoj Uniji bilo na vrhu prioriteta. Postojalo je prije svega uvjerenje da ako Hrvatska radi naporno i ispunjava što se traži od nje da će u dogledno vrijeme postati država članica EU. Državno rukovodstvo je bilo predano tom projektu i svoju političku budućnost su vezali za postavljeni cilj. Hiljade zaposlenih u državnoj administraciji su marljivo radili na ispunjenju kriterija jer su vjerovali da čine nešto što je od velikog značaja za njihovu zemlju.

U Crnoj Gori nema ovakve pokretačke energije. Čak i kad bi Crna Gora ispunjavala ono što se od nje traži ostaje upitno da li bi je pustili u punopravno članstvo. Ovo je nešto što sigurno ne daje podsticaj ni državnom rukovodstvu ni brojnim službenicima koji na svoja pleća trebaju iznijeti najveći teret u smislu ispunjavanja pristupnih kriterija.

MONITOR: Da li to znači da su kriteriji za Hrvatsku bili blaži? 

BENDER: Pristupni kriteriji su za Crnu Goru formalno manje više isti kao i oni koji su važili za Hrvatsku- ispunjavanje standarda i implementacija cjelokupne EU legislative i pravila. Ali dosadašnja loša iskustva sa novim članicama su učinila neke starije članice puno opreznijim kod prijema preostalih zemalja aspiranata. To sada znači da će buduće članice morati da učine puno više da uvjere Uniju da su kadre implementirati politiku i pravila EU i da neće postati problematične članice čim uđu u EU.

MONITOR: Prema izvještajima EU, CG nije ostvarila progres u čak 23 poglavlja, u jednom je nazadovala a u ni jednom poglavlju nije dobila najbolju ocjenu (well advanced). U čemu je problem? 

BENDER: Problem je sada u tome što stagnacija, napredak ili nazadovanje više nisu bitni. Da li bi išta bilo drugačije da je, recimo, Evropska komisija napisala da je umjesto stagnacije Crna Gora napredovala u 23 poglavlja? I šta to zapravo znači u datom trenutku i da li bi napredak povećao šanse Crne Gore da uđe u EU?

Ili možemo si ovako reći: Zbog čega bi se crnogorsko rukovodstvo mučilo da dostigne EU standarde da bi eventualno Crna Gora postala članica za nekih 10 godina ili možda ni tada. Zar nije puno privlačnije da se uradi nešto malo i da se potencira status Crne Gore kao ,,predvodnika” gdje će sve druge zapadnobalkanske zemlje kaskati za njom?

MONITOR: Imate li dojam da su obični građani Hrvatske i Bugarske osjetili suštinski na svojoj koži da im je bolje nakon ulaska u EU (ako se izuzme mogućnost slobode putovanja i rada u zapadnoj Evropi)? 

BENDER: Članstvo u EU nije dovelo do eliminacije socio-ekonomskih nedaća u ovim zemljama, pogotovo kad se radi o problemima jednakosti ili zaštite socijalno ranjivih grupa. Samo članstvo uEU nije univerzalni lijek za sve probleme. Međutimkada pogledate kompletnu sliku ekonomskog razvoja onda je stvar veoma jasna. Sve istočnoevropske zemlje koje su ušle u EU i u jedinstveno tržište od 2004. su smanjile zaostajanje za Zapadom i napredovale u odnosu na EU prosjek. Neke zemlje, kaona primjer Estonija, Rumunija ili Bugarska su napredovale dramatično bolje od nekih drugih država, kao što je na primjer Hrvatska. Ali sve u svemu, svi su napredovali manje ili više što je u ogromnom kontrastu sa zemljama koje su na obodu EU i na čekanju za članstvo, od zapadnog Balkana pa do Moldavije i Ukrajine.

MONITOR: Da li je sadašnja EU dobar okvir za zemlje zapadnog Balkana? Vidimo da postoje problemi sa pravosudjem i vladavimom zakona u Poljskoj, Slovačkoj, Malti, Hrvatskoj, Bugarskoj… Da li je EU uspješna u apsorpciji ovih država ili su mnoge stvari ostale nepromijenjene? 

BENDER: Evropska unija se bori da se osigura vladavina prava kako u zemljama kandidatima tako i u zemljama članicama. Loša iskustva sa Poljskom i Mađarskom su dovele do velikog otrježnjenja. Većina država članica je sasvim jasna da ne želi da primi u članstvo države koje će biti nalik Mađarskoj ili Poljskoj, pa makar i u mini verziji unutar EU. Možemo ubrzo očekivati  nove mehanizme kojima će se osigurati vladavina zakona i za kandidate i za one koje su već članice jer je to od krucijalne važnosti za fukcionisanje EU. Ono što je već danas savršeno jasno je da ako Crna Gora hoće punopravno članstvo u EU onda će morati da se fundamentalno promijeni.

 

Ponuditi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu

MONITOR: Kako gledate na prijedlog nove metodologije koja se nudi CG i Srbiji za pristupne pregovore i u čemu su prednosti (i mane) u odnosu na dosadašnji proces?

BENDER: Mislim da bi daleko najvažnije bilo da EU da jasan i ostvariv cilj u prijelaznom periodu- koji bi zavisio od stvarnog učinka svakog kandidata posebno. Svi kriteriji trebaju biti jasno saopšteni na dugačkom spisku za svaku oblast pojedinačno. Takođe analize i ocjene za sve zemlje zapadnog Balkana trebaju biti javne i lako uporedive.

Najbolje rješenje bi bilo da se ponudi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu. Ovo bi obuhvatalo i usvajanje najvećeg dijela pravne tekovine EU i njenih pravila ali ne i puno članstvo u EU. Tako da bi takav aranžman bio prihvatljiviji za sve sadašnje članice EU. To bi svakako bila usputna stanica koja bi se svakako morala proći a ne alternativa punom članstvu u EU. To je nešto kao da svratite u Bijelo Polje na putu za Beograd, bilo da se odmorite ili sipate gorivo.Moguće je da neke zemlje uspiju zadovoljiti ove prijelazne kriterije do 2025. ukoliko bi postojala jasno obećanje iz Evrope. Mislim da je ovo kao privremeni cilj nešto što je urgentno potrebno i što bi dalo kredibilnost čitavom pristupnom procesu. Takođe taj princip regate bi bio veća motivacija državnoj administraciji i državnom rukovodstvu nego sadašnji proces u čiji zvanični cilj – članstvo u EU, trenutno više niko ne vjeruje.

Još nije jasno kako će reforma procesa stvarno izgledati ali se nadam i da će ove ideje koje je ponudila Evropska stabilizaciona inicijativa (ESI) zavrijediti pažnju.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Crna Gora je skrenula u desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novih aktera političke scene. Trebaju nam ljudi sa sposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma 

 

MONITOR: Kakav je po vama aktuelni socijalni kontekst u kome se dešavaju masovne litije u organizaciji Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ:  U Crnoj Gori prema Monstatu u 2018. godini,  stopa rizika od siromaštva iznosi 23, 8 %, i ova stopa se odnosi na stanovništvo čiji je dohodak ispod praga rizika od siromaštva koji Monstat procjenjuje na 2.270 eura godišnje za jednočlano domaćinstvo, odnosno 189 eura mjesečno.  Za četvoročlano domaćinstvo prag siromaštva je dohodak od 4.766 eura godišnje, odnosno 397 eura mjesečno. Prema Upravi za statistiku i Unicefu u riziku od siromaštva se nalazi čak 32,4% djece. U 2018. godini  u sjevernom regionu je 40 % stanovništva u riziku od siromaštva. Takođe, tom riziku je izložen svaki treći stanovnik ruralnih područja. Socijalne razlike u Crnoj Gori su izražene –  20% stanovništvaprihoduje čak  40% raspoloživog dohodka, dok  20% prihoduje svega 5,4% ukupnog dohodka stanovništva. Ovi Podaci potiču iz Monstatove „Ankete o dohotku i uslovima života“ za 2018. godinu. Komentar ovih pokazatelja ostavljam čitaocu.

Kada ljude socijalno marginalizujete i osiromašite, kada izgube vjeru u prosperitet, lični i društveni, oni se po pravilu okreću katemeljnim, fundamentalnim vrijednostima kao što su crkva i religija. Ako  ih dodatno  podstaknete da vjeruju  da ćete i tu nešto da im oduzmete, onda se ne treba čuditi buntu u vidu litija koje je proteklih sedmica organizovala Mitropolija Crnogorsko primorska. Nameće se ovdje puno pitanja, prvo je svakako – što je država uradila u proteklih 15 godina od refereduma na ovamo da socijalno integriše društvo i ponudi mu objektivan prosperitet? Da li to što u nizu anketa građani više vjeruju Mitropoliji nego državnim institucijama govori više o slabosti državnih institucija nego o crkvi koja je već vjekovima to što jeste? Da li se identitet jedne nacije gradi (isključivo) sviješću o specifičnosti kulturnog i istorijskog identiteta proisteklog iz istorijske dijalektike i standardizijom jezika,  ili pak socijalnom kohezijom, kao i političkom inkluzijom. Eto recimo Švajcarskoj ne smeta što  kulturno i lingvistički ima germanski, frankofonski, italijanski i retroromanski identitet, da bi bila politički integrisana i ekonomski bogata zajednica.Ako vladavinu bazirate na siromaštvu i  identitetskim pitanjima, onda kao zajednica balansirate na ivici žileta.

MONITOR: Kako vidite položaj Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ: Odnosi države Crne Gore i Mitropolije su kompleksni i opterećeni negiranjem crnogorskog identiteta od strane velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Identiteta iz koga je i nastala savremena država Crna Gora.

Mada je ustavom i evropskim pravnim nasljeđem crkva odvojena od države, legitimno je od Mitropolije Crnogorske primorske, kao crkve sa najvećim brojem vjernika, očekivati veću samostalnost, osobito onu kadrovske i političke prirode u odnosu na Beograd. Crkva ne bi smjela  biti instrument bilo čije politike. Mitropolija Crnogorsko primorska treba deklarativno da prihvati nezavisnost Crne Gore. Takođe, možda na prvom mjestu neohodno je da pruži ruku prema drugim vjerskim zajednicama posebno prema Islamskoj zajednici Crne Gore. Država i crkva treba da grade dijalog kroz odnos međusobnog poštovanja. Pitanja, uključujući i ona imovinske prirode se moraju rješavati transparentno, inkluzivno, uz poštovanje Ustava Crne Gore.

Na kraju ili na početku, u aktuelnom kontekstu neophodno je  naglasiti da bi sve strane trebalo da izbjegavaju nasilje koje bi moglo da ima nesagledive posljedice.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR NERZUK ĆURAK, PROFESOR SARAJEVSKOG FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA: Dodik je potpuno na tamnoj strani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha

 

MONITOR: Bosna i Hercegovina je u centru pažnje javnosti nakon što je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poručio sa sastanka sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu da će tražiti da se referendumom odluči o statusu RS.

ĆURAK:Izjava koju navodite, kao i sijaset drugih neofantastičnih izjava gospodina Dodika, svjedoče da je pomenuti provincijski kabadahija u potpunosti prešao na tamnu stranu, da ga činjenice više e zanimaju i da je spreman poput njemačkih nacionalsocijalista tridesetih godina dvadesetog stoljeća, vršiti postepeni državni udar, institucionalno i parainstitucionalno. Upravo ovih dana na HBO možemo gledati vrhunsku seriju Babilon Berlin o proizvodnji uvjeta za dolazak nacista na vlast. Laž, primitivna drska laž koja mora postati istina, čak i po cijenu ubistava, proglašavanje bezopasnih najopasnijim, potčinjavanje državnih institucija goloj sili nadolazeće desničarske moći, permanentno proizvođenje vanrednog stanja… Slično radi režim Milorada Dodika uvjeren da neočembrlenovska, ksenofobna Evropa koja pokušava pobijediti dobru Evropu ljudskih i građanskih prava, ima više sluha za njegovo plemensko desničarenje nego za izgradnju pristojne, građanske države eurounijskog tipa u Bosni i Hercegovini.

To nije daleko od istine, budući da su izjave međunarodne zajednice (i to bez ruskog učešća), nakon što su njeni predstavnici skrušeno otišli čuti propovijed na Dodikovoj gori, bile baš ono što je antibosanski član bosanskog državnog predsjedništva htio čuti: ništa. Uspostavljena je nova politička linija od koje se ide u urušavanje BiH, a Dodik je de facto razumio poruku Zapada baš onako kako je Milošević svojevremeno razumio Bejkerovu poruku (državni sekretar SAD-a) da Amerika nema psa za borbu: Razvaljuj. Mi nećemo intervenirati. Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha. Ne toliko zbog BiH, koliko zbog sopstvene vjerodostojnosti: teško je vjerovati da bi SAD bile spremne na toliko poniženje – da ih jedan lokalni drznik baci u prašinu balkanske geopolitike.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo