Povežite se sa nama

INTERVJU

GORAN JOVANOVIĆ – TIMUR TMURNI, LJEKAR, PJESNIK, SATIRIČAR: Režim baulja

Objavljeno prije

na

Poražavajuće je koliko su bezmudi i oportuni mnogi pametni i obrazovani ljudi kada dopuštaju da žive paralelne svjetove kreirane od medijskih trovača

 

MONITOR: Zabrana Vašeg nastupa na manifestaciji Kotorski krug izazvala je 
brojne reakcije u javnosti. Prija li Vam što ste zbog cenzure DPS-a
postali, kako pišu mediji, regionalna disidentska zvijezda?

JOVANOVIĆ: Pretjerano je upotrebljavati sintagmu regionalna disidentska zvijezda. Anta Tomića su hrvatski fašisti polivali kantom fekalija. Ljude vrijeđaju, prebijaju, hapse jer drugačije misle, govore i pišu, Balkan nije sigurno mjesto za one koji se javno opiru izopačenom sistemu vrijednosti koji se ovdje ugnijezdio zahvaljujući egoizmu, primitivizmu, potkupljivosti, mitomaniji i idolopoklonstvu. Istina, zabranjuju me i tuže zbog izgovorenog i napisanog, pokušavaju me diskreditovati, predstaviti izgrednikom i šarlatanom, prijete mi fizičkim krajem, da ne pominjem bezbroj sitnih i niskih pakosti koje su mi činili i koje mi još uvijek pokušavaju učiniti, ali se ne osjećam zvijezdom. Bio sam počastvovan pozivom organizatorki da govorim sa Ivanom Čolovićem, Teofilom Pančićem, Antom Tomićem. Zatim sam bio oduševljen zabranom da se kao govornik obratim publici, to je dokaz da me režim čita i sluša, da me se boje i da ih moji tekstovi i satira godinama  nerviraju. Nisu me ućutkali jer me zabranjuju oni koji su u uzaludnom traganju za sopstvenim mišljenjem i oni koji su uspjeli devalvirati najveća crnogorska državna priznanja iz oblasti kulture i umjetnosti. U stvari,  čine mi veliku uslugu i promociju.

MONITOR: Mnogi učesnici Kotorskog kruga, građani, intelektualci solidarisali su se sa Vama. Teofil Pančić je prokometarisao da je ovakav vid ogoljene censure  – nevjerovatno glup. Kako komentarišete to što DPS više i ne šminka svoju bahatost?

JOVANOVIĆ: Riječi cenzura i zabrana su gromko odjeknule posljednjih dana u crnogorskoj javnosti. Još više zbog činjenice da se to dogodilo na dan početka festivala, samo par sati prije otvaranja skupa. Prethodno je na Njegoševim danima blokirana predstava Koto(r) o Kotoru. Čim sam obaviješten da sam zabranjen na Kotorskom krugu  reagovao sam i uzbunio javnost putem FB profila. Organizatori su ponudili da se festival ne održi, ali procijenjeno je da se slobodna riječ ipak ne smije zaustaviti. Učesnici skupa, ugledna imena regionalne kulturne scene, među kojima su jugoslovenski disidenti sa dugim stažom, ljudi koji su mnogo puta na svojoj koži osjetili mengele maloumlja i zublje progona, pružili su mi podršku i kroz nošenje majica Ja sam Timur Tmurni i kroz prilagođavanje svojih besjeda sramnim zabranama slobodne riječi u 21. vijeku.  Aktivistkinje NVO Anima su napravile mali performans lijepljenjem flastera preko usta i napuštanjem skupa. Javno su istupili Đuro Radosavović, Balša Brković i drugi slobodni intelektualci i građani. Oglasile su se i neke političke partije, udruženja, mediji, moji prijatelji, poštovaoci i poznanici. Zahvaljujem se svima na podršci u dosta osjetljivom i ozbiljnom trenutku.


MONITOR: Zbog oštre satire protiv Vas su podnijete brojne tužbe. Koja Vam je 
najdraža?

JOVANOVIĆ: Gospodin Slavko Mandić, direktor prorežimskog Skala radija, na društvenim mrežama znan i kao Leopold, cenzurisao me je još prije desetak godina. Obrađivao je moja saopštenja i tekstove ispred ,,Beštija” u cilju brisanja rečenica koje kritikuju tadašnju kotorsku upravu koju je predvodila gradonačelnica Kotora Maja Ćatović. Mandić je bio izdašno finansiran kao privatni medij da bi pisao podobne tekstove režimu i da bi se u svojim kolumnama u kojima često koristi oštre i ružne kvalifikative obračunavao sa opozicijom i antirežimskim novinarima. Na svom FB profilu sam raskrinkavao njegovu političku medijsku ulogu, pa me je pokušao ućutkati tužbama. Sve tužbe Leopolda za povredu  ugleda i časti su pale pred prvostepenim sudskim organima, ostaje da se sačeka izjašnjavanje više instance.Upada u oči to što gospodin Mandić ima svoj radio, sedmično gostuje na TV-u, uređuje internet portal, ima novinare, lažne komentatore, narodni novac koji dobija preko DPS funkcionera i opet, ne može da izađe na kraj sa jednim čovjekom koji ima  FB i Youtube profil. Pojavile su se nove prijave i tužbe, tako da se moja sudska saga nastavlja, ali ja se dobro zabavljam, pa im se radujem. S druge strane, u međuvremenu je iznervirani gospodin Mandić uputio na televiziji teške prijetnje meni i kotorskim sudijama, shvatio sam ih ozbiljno, te sam podigao krivičnu prijavu i prepuštam Osnovnom državnom tužilaštvu da se nadalje bavi time.

Čekaju se presude za više tužbi protiv ovih sitnih bahatnika, a u međuvremenu oni stvaraju materijal za nove tužbe i procese. Prekršili su član 50 Ustava Crne Gore o slobodi govora, potpisani ugovor, Evropsku  konvenciju o ljudskim pravima. Na različite načine su pokušali nevješto opravdati cenzuru dokazujući da su počinili, kako je poručio Teofil Pančić nevjerovatno glup i besmislen potez sa vrlo jasnom i opasnom porukom.

MONITOR: Osvrt na aktuelni politički trenutak u kome smo zatrpani poplavom 
brojnih afera.

JOVANOVIĆ: Režim baulja, guši se u sopstvenoj glomaznosti i nesposobnosti, konstantno trpa afere i probleme na gomilu koja ga prerasta i ponaša se kao da živimo u rajskom blagostanju, a ne u rableovskoj groteski. Poražavajuće je koliko su bezmudi i oportuni mnogi pametni i obrazovani ljudi kada dopuštaju da žive paralelne svjetove kreirane od medijskih trovača. Kada imate jednu aferu poput Koverte, u svakoj normalnoj državi bi pala vlast. U Crnoj Gori predsjednik poblijedi, preznoji se, zamuca, pravi se neuvjerljivo lud i neznaven, izlupeta gluposti i… ništa! Nižerangirani činovnici dobijaju stanove pod nevjerovatnim okolnostima, iako su situirani, brane se time da su ih zaslužili. Uvreda zdravom razumu, moralu i… ništa. Štetočine uništavaju obalu, rijeke, šume, parkove, sve je javno i lako zaključivo, VDT se ponaša kao štićenik specijalne psihijatrijske ustanove zatvorenog tipa. Kršenja zakona na svakom koraku, bahato i odvratno ponašanje, sve se jasno vidi i sve je dokazivo, ali ne smije se i ne može se. Poražavajuće je koliko su građani Crne Gore većinski postali apatični i indiferentni prema razaranju svega vrijednog u Crnoj Gori.  Sve ovo me podsjeća na mnogo brutalniju i goru situaciju pred Miloševićev pad u Srbiji prije oko 20 godina kada je režim potpuno  izgubio kompas. Od zabrana do ubistva nije daleko, dobro se sjećam likvidacije vlasnika opozicionih Evropljanina i Dnevnog telegrafa  Slavka Ćuruvije i drugih antirežimskih novinara i sjećam se sramnih izjava onih koji su i tada bili dio vlasti u Srbiji kao što su, nažalost,  i sada.

MONITOR:   Gajite li nade u mogućnost ozdravljenja ovog društva?

JOVANOVIĆ: Moram priznati da sam pesimista kada je u pitanju brzina oporavka crnogorskog društva. Ljekar sam po struci, specijalista interne medicine. Znaju se dijagnoze, znaju se terapije, gangrena nagriza, odavno više ne pomažu ljekovi, sad samo pomaže radikalna hirurgija. Amputacija.
Biće teško i bolno, čak i ako se danas sve učini da se gorući društveni problemi riješe. Kada najbolji odlaze iz zemlje ili ih zgrabe kandže režima, što očekivati od onih u sredini ili na začelju. Gausova kriva je neumoljiva. Trebaće decenije, a možda i vjekovi  da se ovaj narod edukuje, da se nauči toleranciji, dijalogu, da ojača  građanska svijest, da se potisnu plemensko-lupeški okviri koji nas urnisaše neprilagođene u ovom novovjekovnom feudalnom sistemu. Za moga života ja neću vidjeti značajniji boljitak, ali to ne znači da se ne treba boriti, pisati, opominjati, podnositi žrtve.

Neće me ućutkati, ne mogu me kupiti, ne dam se ucijeniti. Riječi ne smiju presušiti, glas neće zamuknuti. Timur će pisati, govoriti i pjevati. Još će se oni bojati i nervirati, ide jesen, ide i inspiracija…

 

Pjesme koje udaraju zmiju u glavu


MONITOR: Da li će biti još pjesama na Jutjubu, poput one u kojoj je jedan stih bio – ,,Aktivisti DPS-a, ličnih karti šampioni’’?

JOVANOVIĆ: Imao sam poriv da snimim još pjesama poput Milo Britva, Zatočnici interesa (aktivisti DPS-a), Mom Kotoru; Pjesma o Leopoldu, Rodoljubiva, Crnogorske majke, koje se bave deformacijama i devijacijama crnogorskog režima, političkog poretka koji je on kreirao i katalizirane dekadencije crnogorskog društva.  Te pjesme su prilično slušane i dijeljene, za njih nema mjesta na radio i TV stanicama, ali ima na jedinim slobodnim teritorijama u Crnoj Gori, na ulici i na internetu. Meni je to dovoljno. Za to vrijeme se vrte bljutave patriotske pjesme podobnih autora, apanažista-vlastodržaca. Neke od mojih nabrojanih pjesama možda i nisu velikih umjetničkih dosega, reklo bi se ,,kakav svetac, takav i tropar”, ali su direktne, hrabre, inatne, udaraju zmiju u glavu. Pjesma Bakula je, npr. umjetnički mnogo snažnija, ali upravo zbog toga je i značajno manje prepoznata u odnosu na druge političke hitove. Visocki je imao sreću da brusi svoj pjesnički talenat u vremenu kada je morao da metaforama uvije svoje pjesme, da nametne zadatak slušaocu, da ovaj napregne čula i čuvstva kako bi shvatio poruku, a da autor ne bude uhapšen. Nažalost, danas su metafore sve manje nužne  jer je sve manje onih kojima one trebaju. Pjevao sam još o ljubavi, južinama duše, o Golom otoku, o Dolima pivskim, o kotorskim oriđinalima, o Beštijama…  Te pjesme su sada u sjenci popularnosti mojih političkih i angažovanih stihova, ali su ipak lijepo praćene.


Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MARIĆ (MALI ČEKIĆ), GRAFIČKI DIZAJNER: Mali čekić za „fine radove“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako od nas ima neke heroje koji su mu, hteo to ili ne, na neki način oblikovali pogled na svet svojim stvaralaštvom. Moji radovi su način da im odam priznanje i zahvalnost

 

MONITOR: Vaš dizajnerski rad prvi put predstavljamo našim čitaocima. Možete li nam reći kako je sve počelo i kako ste došli do portreta kao osnovnog motiva vaših radova?

MARIĆ: Pozdrav svim čitaocima. Počelo je to odavno, još u analogna vremena – papir i olovka. Prestalo je, jer sam doneo odluku da se bavim nekim drugim stvarima. Povratak se desio pre tri, tri i po godine  kao vežba u jednoj vrsti rada u digitalnoj formi. Međutim, pozitivna reakcija meni bliskih ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo me naterala da izađem u javnost sa tim radom.

MONITOR: Uradili ste portrete cijele jedne armije ljudi koji su oblikovali naš svijet. Od Ujevića i Pekića do Bate Stojkovića, Tome Zdravkovića i Milana Mladenovića. Ili internacionalno od Nik Kejva do Bad Spensera. Šta je to što ih povezuje i što ih konačno dovede u Vaš rad?

MARIĆ: Povezuje ih lični svetonazor, dugogodišnja naklonost prema raznim kulturnim i pop-kulturnim obrascima i konceptima. Svako od nas ima neke heroje koji su mu, hteo to ili ne, na neki način oblikovali pogled na svet svojim stvaralaštvom. Ovo je neki moj način da im odam priznanje, pa i zahvalnost.

MONITOR: Da li vodite evidenciju koliko ste do sada radova uradili?

MARIĆ: Portreta oko 200. Nemam tačnu evidenciju. Radova-posveta isto toliko, otpriike. Izlaskom u javnost putem Facebooka, na koji, to moram da napomenem, nisam ni privirio pre toga, došlo je do znatnog ubrzanja cele priče. To vidim sada kao nešto pozitivno. Pre svega zbog podrške, a i širenja grafičkog izraza na neke druge sfere.

MONITOR: Iako nijeste školovani dizajner, Vaši radovi su među najprisutnijim i najprepoznatljivijim na internetu. Šta je to što im daje vjetar u leđa? Možda njihova svedenost ili upravo sami likovi koje portretišete, ili nešto treće?

MARIĆ: Školovanje za dizajnera je bila prva opcija, međutim, tada sam se opredelio da krenem u drugom pravcu.

Reakcije su najveći vetar u leđa, pobuđivanje emocije. Izbor tema svakako utiče, ali i pristup. Svedenost izraza se nekako nametnula, nije tu bilo nekog predumišljaja. Ali je isto tako izazovno da se minimalnim grafičkim sredstvima uobliči ideja i postigne reakcija, uglavnom pozitivna. Biti prepoznatljiv trenutno je vrlo velik kompliment.

MONITOR: Radite uz pomoć softvera, ali je očigledan uticaj pop arta, stensila… Šta je formiralo Vaš izraz?

MARIĆ: Da, radim u softveru, brza je manipulacija, ali i papir i olovka su zastupljeni i dalje. Ipak sam ja old skul.

Uticaj pop arta je najvidljiviji, ali ne i jedini. Ima toga još, od klasičnih majstora do street arta. Naravno, tu je i velik broj grafičkih ilustratora, strip majstora takođe. Ne treba tu zanemariti ni vizuelne uticaje poput filma, videa. Mnogo toga.

MONITOR: Radite pod umjetničkim imenom Mali čekić. Šta taj čekić predstavlja za Vas?

MARIĆ: Čekić je elememtarna alatka. A mali čekić je za one fine neke radove i zanate, ili za decu. Kad sam bio dete voleo sam taj moj mali čekić iz onog nekog ”Uradi sam” kompleta za decu. Recimo da taj mali čekić kucka po nekim tankim, malo otvrdlim mestima i ponovo pobuđuje one dečije emocije koje sa godinama odbacimo i zanemarimo.

MONITOR: Očigledni su muzički uticaji. Iz onoga što sam uspio da ispratim na internetu, čini mi se da je baza muzičkih portreta i najveći dio Vaše kolekcije. Kakva je Vaša veza sa muzikom?

MARIĆ: Moja veza sa muzikom je počela sa tranzistorom na uhu kad sam imao sedam, osam godina  i traje evo do danas. Muzika je preko raznih referenci koje nudi otvorila vrata za druge vrste umetničkih izraza – književnosti, likovne umetnosti, filma. Dalje je radoznalost učinila svoje. Kao prva ljubav, naravno da je najveća.

MONITOR: Region je u karantinu. Šta se dešava u Vašem studiju, dok traje ova nužna, ali nepopularna mjera?

MARIĆ: Ova situacija nas sve pomera. Komplikovano je. Neki planovi su odloženi na neoderđeno, stvorilo je i to dosta nervoze. Ali budući da je moj život već duže vreme polukarantinski, promena je relativno mala. Radi se, koliko se može i čeka se da prođe. Pa ćemo videti kako dalje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Sead Hodžić, urednik portala Fokus, eksluzivno za Monitor iz Njujorka: Kao u apokaliptičnim filmovima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ono što smo svojevremeno smatrali filmskim maštarijama danas je stvarnost. Grad je na svjetskoj mapi postao centar zaraze. Svakog je dana  sve veći broj i zaraženih i mrtvih. Svjedoci smo optužbi i kontraoptužbi  čelnika grada i države Njujork i predsjednika Trampa koji nije imao sluha da na vrijeme Njujorčanima obezbijedi pomoć

 

MONITOR: Kako je Amerika postala najveće žarište na svijetu po broju zaraženih od korone?

HODŽIĆ: Uprkos upozorenjima koja su stigla mjesecima ranije, dok se virus SARS-CoV-2 širio u Kini, Sjedinjene Američke Države su, čini mi se, ovu zarazu dočekale nespremne. Bogata i razvijena država, koju su na Indeksu globalne zdravstvene zaštite kotirali kao najspremniju za pandemiju, danas je u velikim problemima. Pominju se brojevi od čak 100.000 do 200.000 umrlih u naredna tri mjeseca. Ovih dana na CNN-u i u drugim medijima pratim sve vezano za virus. Za ovako brzo širenje stručnjaci kao glavni razlog navode nedostatak testiranja i identifikovanje zaraženih osoba, kao i gustinu naseljenosti u leglu zaraze – Njujorku. Kažu da se puno kasnilo i da na vrijeme nijesu preduzete mjere, uprkos upozorenjima ljekara i stručnjaka o mogućim posljedicama korona virusa. Stručnjaci kažu da su bolnice, nakon upozorenja, morale biti spremne za pandemiju, s dovoljnim brojem obučenog osoblja koje će se isključivo baviti oboljelima od korona virusa. Pominje se i nedostatak zaliha, odgovarajućih maski, dezinfekcionih sredstava, respiratora…

MONITOR: U Njujorku je stopa širenja virusa pet puta veća nego u ostalim krajevima države?

HODŽIĆ: Njujork je svijet u malom i primjer da ljudi sa čitave planete mogu živjeti mirno na jednom malom prostoru. Baš zbog te šarenolikosti i odnosa prema stanovnicima – bez obzira na njihove različitosti, isključivo se na njih gleda kao na ljude, za mene je to najljepši grad na svijetu, u kojem, uzgred da pomenem, živi i najviše iseljenika iz Crne Gore. Trenutno u Njujorku živimo kao u apokaliptičnim filmovima. Sve ono što smo svojevremeno smatrali filmskim maštarijama danas je, nažalost, stvarnost. Grad je na svjetskoj mapi postao centar zaraze, gdje je svakog dana sve veći broj i zaraženih i mrtvih. Ovih dana smo svjedoci optužbi i kontraoptužbi čelnika grada i države Njujork i predsjednika Trampa koji nije imao sluha da na vrijeme Njujorčanima obezbijedi pomoć. Nedostatak testova, dezinfekcionih sredstava i maski, kao i gustina naseljenosti, neblagovremeno zatvaranje škola, restorana i drugih mjesta gdje se ljudi masovno okupljaju, uzrokovali su ovakvu situaciju. Primjera radi, Njujorčani se svakodnevno sretnu sa hiljadama ljudi kako na ulici, tako i u metrou, gdje se putnici zbog velike gužve tiskaju jedni uz druge. U takvoj sredini, a uz nedostatak sredstava zaštite koje sam već nabrojao, normalno je da dođe do masovne zaraze.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Pribojavam se svijeta poslije korone

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme krize je dobrodošlo autoritarnim režimima, jer je to njihovo prirodno okruženje – mogu da čine šta hoće i ne polažu nikome račune za to. Oni se te lagodnosti neće lako odreći ni kada opasnost od epidemije prođe

 

MONITOR: Premijer Duško Marković zahvalio se crnogorskim medijima na profesionalnom i kvalitetnom izvještavanju u vrijeme korone. Kako Vi vidite izvještavanje ovdašnjih medija otkako je pandemija postala naša svakodnevnica i jedina tema?

VUKOVIĆ: Razumljivo je meni što se premijer zahvaljuje medijima. Ljudi iz vlasti vole da im mediji budu pri ruci i izvještavaju o njihovih pregnućima, a klone se kritike i zavirivanja ispod tepiha, kako se ne bi svrstali u tabor otežavajućih okolnosti.

Možda ova situacija pomogne premijeru da ozbiljnije shvati značaj medija u društvu i potrebu da se ta oblast uredi na način koji odgovara društvu koje želi da bude demokratsko i kome su svi ljudi jednako važni.

Od hvale koju sada izgovara premijer, više bih volio da je on održao obećanje iz obraćanja parlamentu dok je još bio mandatar 2016. godine. Tada je najavio izradu strategije razvoja medijskog sektora u Crnoj Gori, a do sada niti imamo strategiju niti nove, bolje medijske zakone.

Nemam cjelovit uvid u medijsku produkciju u doba korone, ali sam siguran da su oni koji  su  i ranije radili u javnom interesu nastavili to da čine, a oni koji su radije služili državi, kako je to lani definisao generalni direktor nacionalnog javnog emitera RTCG Božidar Šundić, dodatno usavršavali te vještine.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo