Povežite se sa nama

INTERVJU

GORAN JOVANOVIĆ – TIMUR TMURNI, LJEKAR, PJESNIK, SATIRIČAR: Režim baulja

Objavljeno prije

na

Poražavajuće je koliko su bezmudi i oportuni mnogi pametni i obrazovani ljudi kada dopuštaju da žive paralelne svjetove kreirane od medijskih trovača

 

MONITOR: Zabrana Vašeg nastupa na manifestaciji Kotorski krug izazvala je 
brojne reakcije u javnosti. Prija li Vam što ste zbog cenzure DPS-a
postali, kako pišu mediji, regionalna disidentska zvijezda?

JOVANOVIĆ: Pretjerano je upotrebljavati sintagmu regionalna disidentska zvijezda. Anta Tomića su hrvatski fašisti polivali kantom fekalija. Ljude vrijeđaju, prebijaju, hapse jer drugačije misle, govore i pišu, Balkan nije sigurno mjesto za one koji se javno opiru izopačenom sistemu vrijednosti koji se ovdje ugnijezdio zahvaljujući egoizmu, primitivizmu, potkupljivosti, mitomaniji i idolopoklonstvu. Istina, zabranjuju me i tuže zbog izgovorenog i napisanog, pokušavaju me diskreditovati, predstaviti izgrednikom i šarlatanom, prijete mi fizičkim krajem, da ne pominjem bezbroj sitnih i niskih pakosti koje su mi činili i koje mi još uvijek pokušavaju učiniti, ali se ne osjećam zvijezdom. Bio sam počastvovan pozivom organizatorki da govorim sa Ivanom Čolovićem, Teofilom Pančićem, Antom Tomićem. Zatim sam bio oduševljen zabranom da se kao govornik obratim publici, to je dokaz da me režim čita i sluša, da me se boje i da ih moji tekstovi i satira godinama  nerviraju. Nisu me ućutkali jer me zabranjuju oni koji su u uzaludnom traganju za sopstvenim mišljenjem i oni koji su uspjeli devalvirati najveća crnogorska državna priznanja iz oblasti kulture i umjetnosti. U stvari,  čine mi veliku uslugu i promociju.

MONITOR: Mnogi učesnici Kotorskog kruga, građani, intelektualci solidarisali su se sa Vama. Teofil Pančić je prokometarisao da je ovakav vid ogoljene censure  – nevjerovatno glup. Kako komentarišete to što DPS više i ne šminka svoju bahatost?

JOVANOVIĆ: Riječi cenzura i zabrana su gromko odjeknule posljednjih dana u crnogorskoj javnosti. Još više zbog činjenice da se to dogodilo na dan početka festivala, samo par sati prije otvaranja skupa. Prethodno je na Njegoševim danima blokirana predstava Koto(r) o Kotoru. Čim sam obaviješten da sam zabranjen na Kotorskom krugu  reagovao sam i uzbunio javnost putem FB profila. Organizatori su ponudili da se festival ne održi, ali procijenjeno je da se slobodna riječ ipak ne smije zaustaviti. Učesnici skupa, ugledna imena regionalne kulturne scene, među kojima su jugoslovenski disidenti sa dugim stažom, ljudi koji su mnogo puta na svojoj koži osjetili mengele maloumlja i zublje progona, pružili su mi podršku i kroz nošenje majica Ja sam Timur Tmurni i kroz prilagođavanje svojih besjeda sramnim zabranama slobodne riječi u 21. vijeku.  Aktivistkinje NVO Anima su napravile mali performans lijepljenjem flastera preko usta i napuštanjem skupa. Javno su istupili Đuro Radosavović, Balša Brković i drugi slobodni intelektualci i građani. Oglasile su se i neke političke partije, udruženja, mediji, moji prijatelji, poštovaoci i poznanici. Zahvaljujem se svima na podršci u dosta osjetljivom i ozbiljnom trenutku.


MONITOR: Zbog oštre satire protiv Vas su podnijete brojne tužbe. Koja Vam je 
najdraža?

JOVANOVIĆ: Gospodin Slavko Mandić, direktor prorežimskog Skala radija, na društvenim mrežama znan i kao Leopold, cenzurisao me je još prije desetak godina. Obrađivao je moja saopštenja i tekstove ispred ,,Beštija” u cilju brisanja rečenica koje kritikuju tadašnju kotorsku upravu koju je predvodila gradonačelnica Kotora Maja Ćatović. Mandić je bio izdašno finansiran kao privatni medij da bi pisao podobne tekstove režimu i da bi se u svojim kolumnama u kojima često koristi oštre i ružne kvalifikative obračunavao sa opozicijom i antirežimskim novinarima. Na svom FB profilu sam raskrinkavao njegovu političku medijsku ulogu, pa me je pokušao ućutkati tužbama. Sve tužbe Leopolda za povredu  ugleda i časti su pale pred prvostepenim sudskim organima, ostaje da se sačeka izjašnjavanje više instance.Upada u oči to što gospodin Mandić ima svoj radio, sedmično gostuje na TV-u, uređuje internet portal, ima novinare, lažne komentatore, narodni novac koji dobija preko DPS funkcionera i opet, ne može da izađe na kraj sa jednim čovjekom koji ima  FB i Youtube profil. Pojavile su se nove prijave i tužbe, tako da se moja sudska saga nastavlja, ali ja se dobro zabavljam, pa im se radujem. S druge strane, u međuvremenu je iznervirani gospodin Mandić uputio na televiziji teške prijetnje meni i kotorskim sudijama, shvatio sam ih ozbiljno, te sam podigao krivičnu prijavu i prepuštam Osnovnom državnom tužilaštvu da se nadalje bavi time.

Čekaju se presude za više tužbi protiv ovih sitnih bahatnika, a u međuvremenu oni stvaraju materijal za nove tužbe i procese. Prekršili su član 50 Ustava Crne Gore o slobodi govora, potpisani ugovor, Evropsku  konvenciju o ljudskim pravima. Na različite načine su pokušali nevješto opravdati cenzuru dokazujući da su počinili, kako je poručio Teofil Pančić nevjerovatno glup i besmislen potez sa vrlo jasnom i opasnom porukom.

MONITOR: Osvrt na aktuelni politički trenutak u kome smo zatrpani poplavom 
brojnih afera.

JOVANOVIĆ: Režim baulja, guši se u sopstvenoj glomaznosti i nesposobnosti, konstantno trpa afere i probleme na gomilu koja ga prerasta i ponaša se kao da živimo u rajskom blagostanju, a ne u rableovskoj groteski. Poražavajuće je koliko su bezmudi i oportuni mnogi pametni i obrazovani ljudi kada dopuštaju da žive paralelne svjetove kreirane od medijskih trovača. Kada imate jednu aferu poput Koverte, u svakoj normalnoj državi bi pala vlast. U Crnoj Gori predsjednik poblijedi, preznoji se, zamuca, pravi se neuvjerljivo lud i neznaven, izlupeta gluposti i… ništa! Nižerangirani činovnici dobijaju stanove pod nevjerovatnim okolnostima, iako su situirani, brane se time da su ih zaslužili. Uvreda zdravom razumu, moralu i… ništa. Štetočine uništavaju obalu, rijeke, šume, parkove, sve je javno i lako zaključivo, VDT se ponaša kao štićenik specijalne psihijatrijske ustanove zatvorenog tipa. Kršenja zakona na svakom koraku, bahato i odvratno ponašanje, sve se jasno vidi i sve je dokazivo, ali ne smije se i ne može se. Poražavajuće je koliko su građani Crne Gore većinski postali apatični i indiferentni prema razaranju svega vrijednog u Crnoj Gori.  Sve ovo me podsjeća na mnogo brutalniju i goru situaciju pred Miloševićev pad u Srbiji prije oko 20 godina kada je režim potpuno  izgubio kompas. Od zabrana do ubistva nije daleko, dobro se sjećam likvidacije vlasnika opozicionih Evropljanina i Dnevnog telegrafa  Slavka Ćuruvije i drugih antirežimskih novinara i sjećam se sramnih izjava onih koji su i tada bili dio vlasti u Srbiji kao što su, nažalost,  i sada.

MONITOR:   Gajite li nade u mogućnost ozdravljenja ovog društva?

JOVANOVIĆ: Moram priznati da sam pesimista kada je u pitanju brzina oporavka crnogorskog društva. Ljekar sam po struci, specijalista interne medicine. Znaju se dijagnoze, znaju se terapije, gangrena nagriza, odavno više ne pomažu ljekovi, sad samo pomaže radikalna hirurgija. Amputacija.
Biće teško i bolno, čak i ako se danas sve učini da se gorući društveni problemi riješe. Kada najbolji odlaze iz zemlje ili ih zgrabe kandže režima, što očekivati od onih u sredini ili na začelju. Gausova kriva je neumoljiva. Trebaće decenije, a možda i vjekovi  da se ovaj narod edukuje, da se nauči toleranciji, dijalogu, da ojača  građanska svijest, da se potisnu plemensko-lupeški okviri koji nas urnisaše neprilagođene u ovom novovjekovnom feudalnom sistemu. Za moga života ja neću vidjeti značajniji boljitak, ali to ne znači da se ne treba boriti, pisati, opominjati, podnositi žrtve.

Neće me ućutkati, ne mogu me kupiti, ne dam se ucijeniti. Riječi ne smiju presušiti, glas neće zamuknuti. Timur će pisati, govoriti i pjevati. Još će se oni bojati i nervirati, ide jesen, ide i inspiracija…

 

Pjesme koje udaraju zmiju u glavu


MONITOR: Da li će biti još pjesama na Jutjubu, poput one u kojoj je jedan stih bio – ,,Aktivisti DPS-a, ličnih karti šampioni’’?

JOVANOVIĆ: Imao sam poriv da snimim još pjesama poput Milo Britva, Zatočnici interesa (aktivisti DPS-a), Mom Kotoru; Pjesma o Leopoldu, Rodoljubiva, Crnogorske majke, koje se bave deformacijama i devijacijama crnogorskog režima, političkog poretka koji je on kreirao i katalizirane dekadencije crnogorskog društva.  Te pjesme su prilično slušane i dijeljene, za njih nema mjesta na radio i TV stanicama, ali ima na jedinim slobodnim teritorijama u Crnoj Gori, na ulici i na internetu. Meni je to dovoljno. Za to vrijeme se vrte bljutave patriotske pjesme podobnih autora, apanažista-vlastodržaca. Neke od mojih nabrojanih pjesama možda i nisu velikih umjetničkih dosega, reklo bi se ,,kakav svetac, takav i tropar”, ali su direktne, hrabre, inatne, udaraju zmiju u glavu. Pjesma Bakula je, npr. umjetnički mnogo snažnija, ali upravo zbog toga je i značajno manje prepoznata u odnosu na druge političke hitove. Visocki je imao sreću da brusi svoj pjesnički talenat u vremenu kada je morao da metaforama uvije svoje pjesme, da nametne zadatak slušaocu, da ovaj napregne čula i čuvstva kako bi shvatio poruku, a da autor ne bude uhapšen. Nažalost, danas su metafore sve manje nužne  jer je sve manje onih kojima one trebaju. Pjevao sam još o ljubavi, južinama duše, o Golom otoku, o Dolima pivskim, o kotorskim oriđinalima, o Beštijama…  Te pjesme su sada u sjenci popularnosti mojih političkih i angažovanih stihova, ali su ipak lijepo praćene.


Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo