Fudbalski poznavaoci vrte glavama na pomen mogućnosti da Zmajevi budu ti kojima će biti uručen pehar na Svjetskom u julu. No, pošto ovo nije priča o fudbalu, nego o snovima o boljem svijetu, lijepo bi to bilo: bosanski sinovi izbjeglih roditelja postaju šampioni i odbiju da prime nagradu od Donalda. Eh. I kod kuće treba sanjati. Zemlju čije se vlasti neće dodvoravati raznoraznim, domaćim i svjetskim nasilnicima

Dirljivo je gledati slavlje u Bosni i ono Zmajeva na terenu, nakon pobjede reprezentacije BiH nad Katarom na Svjetskom prvenstvu. Baš kao i raspjevano Sarajevo, kada je krajem marta postalo jasno da Bosna ide u SAD. No, ovo nije priča o fudbalu. Već o mladićima koji su mahom rasli van Bosne natapane krvlju tokom rata devedesetih, a koji danas toj zemlji, ali i nama, ne baš uzornim komšijama, donose radost decenijama kasnije.

Pa njihovi navijači, koje bi svako ko duše ima, najradije zagrlio. Na američkim ulicama skandirali su podržavajući Palestinu, a na tribinama pjevali ljubavnu pjesmu nedavno usnulog, vječnog  Halida Bešlića – Poljem se širi miris ljiljana. Sa fudbalskih tribina i muzičkog navijačkog repertoara šarmantno i s lakoćom izbacili su poenje nacionalizmu, ratu, zločincima.

No, postoje i druge priče o Mundijalu. Najmanje ih je, u stvari, o fudbalu. Miljenko Jergović u ovonedjeljnoj kolumni, recimo, upoređuje ovo svjetsko prvenstvo sa onim iz 1978. godine u Argentini, kada je tom zemljom vladala devetočlana vojna hutna, čiji je čelnik Jorge Rafael Videla Redondo direktno odgovoran za nestanak ili smrt između 10.000 i 30.000 ljevičara, sindikalista ili slobodoumnih studenata.  Danas se svjetsko prvenstvo u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu igra u SAD Donalda Trampa. Lika koji bi od razorene Palestine pravio rivijeru, a od svijeta naše devedesete. Sa milijarderskim VIP ložama. Lično je upozoravao da reprezentacija Irana ne dolazi na svjetsko, pa je na kraju iranski tim morao da boravi u Meksiku između utakmica i dolazi u SAD neposredno prije mečeva. Dok američke imigracijske službe maltretiraju učesnike prvenstva iz zemalja koje Trampu nijesu po volji. Somalijskom fudbalskom sudiji Omaru Abdulkadiru Artanu zabranjen je ulazak u SAD iako je imao važeću vizu. Morao je da propusti prvenstvo, gdje je trebalo da bude prvi sudija iz Somalije na Mundijalu. Američke vlasti obrazložile su tu odluku njegovom navodnom „povezanošću sa osumnjičenim članovima terorističkih organizacija“. Važi.

Kako je izjavio Gianni Infantino, predsjednik FIFA-e, američki predsjednik će zajedno s njim uručiti pehar pobjedniku finala Svjetskog prvenstva 19. jula 2026. na stadionu New York New Jersey (MetLife) u New Jerseyju. Kritičari te odluke ukazuju da FIFA time dodatno politizuje prvenstvo i odstupa od uobičajene prakse političke neutralnosti. FIFA je 2025. godine dodijelila Trumpu inauguralnu „FIFA Peace Prize“ nagradu. Toliko i o neutralnosti, i o ostalom.

Jergović u svojoj kolumni zaključuje: „Volio bih da svjetsko prvenstvo osvoji zemlja čiji će nogometni kapetan odbiti da primi pehar i medalju od Donalda Trumpa. Možda bi to mogla biti moja zemlja.” Možda. Ono, fudbalski poznavaoci vrte glavama i na pomen mogućnosti da Zmajevi budu ti kojima će biti uručen pehar u julu. No, pošto ovo nije priča o fudbalu, nego o snovima o boljem svijetu, lijepo bi to bilo: bosanski sinovi izbjeglih roditelja postaju šampioni i odbiju da prime nagradu od Donalda. Eh.

Kod kuće, na javi, predsjednik parlamenta Andrija Mandić saopštava da je sada „pravi trenutak za izgradnju strateškog partnerstva sa SAD“. Baš vala. I kod kuće treba sanjati. Zemlju čije se vlasti neće dodvoravati raznoraznim, domaćim i svjetskim nasilnicima.

Milena PEROVIĆ

Dok Vanja prima nagradu u Milanu, njene decenije posvećene borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, Crnu Goru jesu napravile boljom, ali ne i zemljom koja je zaslužuje

Prestižna italijanska nagrada Giorgio Ambrosoli pripala je ove godine  direktorici Mreže za afirmaciju nevladinog sektora Vanji Ćalović. Bilo je čestitki i pljeskanja kod kuće, no ipak ne dovoljno imajući u vidu važnost ovog priznanja.

Nagrada je ustanovljena 2012. godine i dugo je dodjeljivana isključivo italijanskim državljanima. Rezervisana je za one koji se ističu integritetom i hrabrošću u odbrani vladavine prava. Odnedavno ima i međunarodni karakter, a naša Vanja je jedna od tek nekoliko onih koji ne žive u Italiji koji su dobili ovo veliko priznanje. Među njima je, recimo, Diana Salazar Méndez, bivša glavna tužiteljka Ekvadora  poznata po borbi protiv narko-kartela i korupcije u tamošnjim državnim institucijama, ili Andrew Jennings, poznat po istraživanjima korupcije u FIFA. Prethodno su nagradu dobili ljudi impresivnih biografija – italijanski tužioci, policajci, naučnici, bankari, koji su riskirali i živote ustajući protiv korupcije i mafije. Nagrada nosi ime italijanskog advokata koji je ubijen 1974. godine, nakon što je razotkrio finansijske malverzacije povezane sa mafijom. U pismu supruzi napisao je da nije želio da bude heroj već da radi ono što je ispravno.

Vanja decenijama u Crnoj Gori radi ono što je ispravno. Zbog toga je bila na meti moćnika i njihovih prljavih kampanja. Brojne krivične prijave zbog korupcije i zloupotrebe moći MANS je uputio tužilaštvu proteklih decenija. Iako su mnoge dugo skupljale prašinu u fiokama, a neke i do danas ostale bez epiloga, bez njih bi brojnim ovdašnjim moćnicima bilo lakše živjeti i poslovati.

„Dolazim sa Balkana, iz regiona u kojem korupcija i organizovani kriminal nijesu apstraktni pojmovi, već sile koje oblikuju svakodnevni život ljudi. Oni određuju ko dobija posao, ko ima pristup pravdi, ko može da se osloni na institucije i ostvari osnovna prava, a ko ostaje bez stvarne šanse za normalan život”,  kazala je na dodjeli nagrade u Milanu, zahvalivši se posebno svojim saradnicima. „Zato ovu nagradu vidim i kao poruku građanima Crne Gore i Balkana: ne pristajte na ideju da je sve već izgubljeno, da se ništa ne može promijeniti ili da je ćutanje jedini način da se opstane… Borba protiv korupcije i organizovanog kriminala nije samo posao tužilaca i policije. To je borba za normalan život: za škole u kojima znanje vrijedi više od veza; za poslove koji se dobijaju sposobnošću, a ne partijskom ili kriminalnom lojalnošću; za institucije koje štite građane, a ne moćnike; za društvo u kojem se hrabrost ne kažnjava, nego poštuje”.

Dok Vanja prima nagradu u Milanu, njene decenije posvećene borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, Crnu Goru jesu napravile boljom, ali ne i zemljom koja je zaslužuje. Zemljom po njenoj mjeri. I dalje ovdje veze vrijede više od znanja, poslovi se ne dobijaju sposobnošću već partijskom i kriminalnom lojalnošću, a hrabrost se ne poštuje nego kažnjava.

Vanja je pojasnila da ova nagrada u ovom trenutku za nju ima i posebno lično značenje: „U periodu kada se oporavljam od liječenja i postepeno vraćam profesionalnim obavezama, ona predstavlja dodatni podsticaj da istrajem u borbi za vrijednosti u koje vjerujem”, kazala je na dodjeli priznanja.

Vanja Ćalović će, sasvim sigurno, istrajati. Red je, kod kuće, javno i gromko reći –  bez tebe Vanja i tvojih  pregnuća, ovdje bi bilo nepodnošljivo.

Milena PEROVIĆ

Ima onih koji misle da Vučića treba ignorisati. Problem je što Vučić ne ignoriše Crnu Goru. Naprotiv. Osim što mlati Milanom i Metodijem po njoj, lično dođe kivan zbog njene evropske budućnosti, ispod žita pokušava da se domogne i ovdašnjih kritičkih medija. Na njegovoj crvenoj listi su svi nepokoreni. To je poruka koju je poslao i zaustavljajući dugogodišnjeg urednika Monitora ovog vikenda na srpsko crnogorskoj granici

Vučić se vratio u Beograd sa svojim ćacijima, a Crna Gora dobila pohvale za dobru organizaciju Samita u Tivtu,  plus nikad optimističnije poruke Brisela da će biti naredna članica EU. Stvar je prilično jasna, osim Perici Đakoviću. Revnosnom izvještaču sa dubrovačkog ratišta, jednom od kolumnista portala Borba, gdje su glavni junaci Milan Knežević i Aleksandar Vučić. Po Perici, ključni igrači na Samitu bili su francuski predsjednik Makron, njemački kancelar Merc i gospodar Vučić. „Dok hvale Crnu Goru, ključni predstavnici Evrope baš su u Tivtu sjeli za sto upravo sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem”, zaključio  je  starohuškač.  Promaklo mu je  da se Vučić progurao do stola u Tivtu, uz uobičajenu medijsku halabuku njegovih,  i u maniru umišljenog gospodara Crne Gore i regiona.

Neko će reći, šta nas briga šta misli Perica. Ima i onih koji misle da i Vučića treba ignorisati. Problem je što Vučić ne ignoriše Crnu Goru. Naprotiv. Osim što mlati Milanom i Metodijem po njoj, pa dođe kivan zbog njene evropske budućnosti, ispod žita pokušava da se domogne i ovdašnjih kritičkih medija. Vijesti su na udaru.  Da medije koje ne kontroliše posebno ne voli, pokazuje kontinuirano i kod kuće. I kao zloglasni ministar za informisanje Miloševićevog doba i danas. Svim silama pokušava da stavi ruku na prekidač i ugasi ono malo medija koji ne gore za njega.

Vučićeva ljubav prema Crnoj Gori i kritičarima demonstrirana je ove sedmice i na srpsko crnogorskoj granici. Boraveći u Tivtu Vučić je  “zamolio”  državne organe Srbije da prestanu da “recipročno” vraćaju i zadržavaju crnogorske državljane na graničnim prelazima Srbije.

Kako je ta Vučićeva „molba“ izgledala u praksi pokazalo je i putovanje dugogodišnjeg urednika,  programskog direktora Monitora Esada Kočana službeno u Novi Pazar, dan nakon što su ćaciji vraćeni za Beograd.  Automobil u kom je putovao skupa  sa  aktivistkinjama Anime Ljupkom Kovačević i  Ervinom Dabažinović, i novinarom Duškom Vukovićem, zaustavljen je s obje strane granice, i put Srbije i u povratku kući. Reakcija graničnih službenika jasno je ukazivala da ih u stvari zanima  Monitor, odnosno njegov dugogodišnji urednik. Na naslovnici našeg nedjeljnika, čiji je novi broj izašao baš tog dana je pisalo –  „Vučić pojačava tempo“.  Nekim je čudom, kofer Esada Kočana  bio zanimljiv graničnim policajcima sa jasnim uputstvima, pardon, molbom srpskog gospodara. Ostali tek onako. Čekanje sa strane trajalo je – 40 minuta na odlaku i sat na povratku. Bez objašnjenja, bez izvinjenja.

Vučić se i tokom posjete Tivtu osvrnuo na kritičare u Crnoj Gori. “Protiv mene vode godinama kampanju ovdje u Crnoj Gori, brutalnu i potpuno neistinitu. Ovdje vam je kampanja oko Jovanjice bila taman kao i kod ljudi sa N1 u Beogradu”, kazao je u svom maniru. Slab na „kampanje“.

Za  Vučića čista je bajka priča o tome da on pokušava da destabilizuje Crnu Goru: „ Te priče o destabilizaciji su bile potpuno besmislene. Mogli ste to da riješite na taj način, mogao je mene da pozove bilo ko, mogao je bilo ko da mi kaže – ‘Ajde da riješimo to, Aleksandre, sklonite te momke’.

Dobro onda. Aleksandre, sklonite ruke sa Crne Gore i ovdašnjih medija.  Manite se masovnih i selektivnih  pravila tobožnjeg reciprociteta. Kaučuk,  elastičnih, normi,  veoma pogodnih za široko tumačenje.  U jednom slučaju izvan svake sumnje – uzaludno je. Monitor će putovati. Ovako i onako.

Milena PEROVIĆ