SUSRETI
MARKO ORŠOLIĆ, FRANJEVAC, TEOLOG, PUBLICIST, POLITOLOG : Iznad svega – ljubav
Objavljeno prije
8 mjesecina
Objavio:
Monitor onlineU sarajevskom domu fra Marka Oršolića, franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerzita, profesora i publiciste, te aprilske ramazanske večeri obavljen je iftar. Čitane su molitve iz Tore, Biblije, Kur’ana. Rumijevi stihovi… Družilo se, i zapjevalo.” Susret dobrih insana” opisala je ovo veče Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija
Bili su dani Ramazana. U Sarajevu, na obali Miljacke, u blizini Vijećnice, te aprilske noći obavljen je iftar u domu fra Marka Oršolića. Franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerziteta, profesora i publicistu…
Čovjeka, koji do danas, iako na bolesničkoj postelji, živi svoju ulogu , ” rodoljuba i domoljuba, a nadasve čovjekoljubca, ” kako ga nazva Gradimir Gojer. Čitale su se molitve iz Tore, Biblije, Kur’ana, ali i Rumijevi stihovi… Družilo se, i zapjevalo.” Susret dobrih insana” opisala je ovo veče , Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija.
Gospodja Spahić Šiljak članica je i Direktorija IMIC-a Zajedno’. Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra, osnovanog na inicijativu fra Marka Oršolića, one predratne 1991. .Osnivačkoj skupštini IMIC-a, prisustvovao je i tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Muhamed Kreševljaković. ” Znao sam šta će biti ako se ne ujedinimo. Da će djavo iskoristiti priliku. Osnivanjem Centra željeli smo pokazati, da se nikome ne smije dozvoliti da ljude dijeli po vjeri. Ko ljude po vjeri dijeli, on nesvjesno priziva naše medjusobno istrebljenje…” sjeća se bosanski franjevac. Nažalost, njegov glas, i glas onih koji su razmišljali kao on, nije se čuo. Nacionalni zov bio je glasniji.
Pored fra Markovog bolesničkog kreveta smo .Domaćica Gordana iznosi kolače i kafu, dok se on , uz vidan napor, trudi , da zadovolji novinarsku znatiželju.
” Rat se mogao zaustaviti, da je bilo malo više pameti. Ali, nacionalni lideri su samo razdor raspirivali… Poznavao sam dobro i Radovana i Aliju. Pred sam početak rata, u martu, večerao sam sa Karadžićem.Grafče na tavče i Karadjordjeva šnicla na stolu , a on mi kaže da prenesem Aliji kako oko njega ima nekih četrdesetak četnika, ali da će on uspjeti da ih ‘obuzda’. Ispričao sam ovaj razgovor Aliji Izetbegoviću. Nenada Kecmanovića, mog prijatelja, nagovorao sam da, kao srpski predstavnik udje u Predsjedništvo BiH…”
Vjerovao je, fra Marko, ta dobra i pitoma ljudina, da je Karadžić ” pravi prostodušni i otvoreni Crnogorac”. Dosledan sintagmi postojanja franjevačkog reda ” mir i dobro”, fra Marko,je tražio dobro u svakom čovjeku . Pričao mu je, veli, Kecmanović da je, kad je izašao iz Sarajeva i došao na Pale, cijelu noć pričao sa Karadžićem i da mu je ovaj citirao Sveto pismo. ” Dobar je on bio čovjek, ali….” I Izetbegović je bio dobar čovjek, ali… Obojica su se izgubila, djavolja su vremena bila.”, kaže. I dodaje: ” Uvijek ima dva puta, pa jednim preko Vijećnice završiš na Palama, a drugim malo lijevo, preko Zenice za Evropu…”
Rat je proveo pomažući ugroženim Sarajlijama. Preko 2000 ugroženih porodica, zahvaljujući angažmanu ovog dobrog čovjeka, smješteno je po četrdesetak evropskih gradova.Podsjeća nas na to da je poštovao ljude iz mješovitih brakova.” Jer njima je ljubav važnija i od nacije i religije”.
Prijateljstvo sa suprugom Karla Bilta, omogućilo je fra Marku propusnicu za ulazak i izlazak iz Sarajeva. Privilegiju, koju su tada, tek rijetki imali. U svom malom marutiju, majke i dječicu vozio je na teritorije van ratnih dejstava. Do Minhena, gdje je u prostorijama protestantske crkve, zajedno sa Brankom Bačanovićem i Simom Mrdjom, organizovao prihvat bosansko hercegovačkih izbjeglica.
” Dok sam ja živ neće biti nijedno dijete bez čaše mlijeka i bez krova nad glavom”, govorio je. I uspjelo je fra Marku da ovu misao i u djelo sprovodi. Ali, i da u prostorijama crkve, svakog prvog i trećeg petka u mjesecu, okupi izbjeglu raju, na muziku i pjesmu.“’ Uz Gorana Gerina, nekad Čolinog saradnika, sarajevska raja znala je da ‘poludi’…” sjeća se fra Marko Oršolić.
Pomogao je i Svetlani Broz, unuci Josipa Broza Tita kad je došla u Sarajevo, na razne načine.
Rodio se 1943. godine u bosanskoj Posavini, dvadesetak kilometara od Šamca, grada u kome su rodjeni Alija Izetbegović i Zoran Djindjić. U familiji pobožnih, prema drugim vjerama, tolerantnim katolicima. Razlog prvog i jedinog šamara, kojeg je od oca dobio, bila je posprdna pjesmica koju je, nagovoren od starijih, dobacivao pravoslavnom popu. U roditeljskom domu naučio je i cio život ponavljao da je ” prvo čovjek, a tek zatim postaje Bošnjak, Hrvat, Srbin, Jevrej ili Rom. Ili ostaje samo čovjek”.
Prijateljevao je i družio se sa ljudima, bez razlike koje vjere ili nacije su. Na zidu njegove sobe fotografija pravoslavnog popa Krstana Bjeljaca.” Uvijek bi posle molitve iz Stare pravoslavne crkve dolazio do mene. Kao otac mi je bio” glas fra Marka podrhtava, dok govori.
„ Vjera mora ljude zbližavati.Možete li zamisliti da je u 14. stoljeću jedan franjevac, fra Vito iz Kotora, gradio zadužbinu cara Dušana, Dečane. U 21. stoljeću to bi bio problem, ali nije bio u četrnaestom. Zato treba izvući, iz judeo- kršćanske- islamske duhovnosti, ono što je pozitivno i što pomaže čovjeku da se okane uskogrudnosti”, pisao je harizmatični fra Marko.
Pisao je i ovo: ” Sve crkve i vjerske zajednice ne mogu se okriviti za strahote nacizma, pa ni Katolička crkva u Hrvatskoj, ali one jesu odgovorne. Mi, franjevci bosanski, jasno smo donijeli odluku da nijedan franjevac ne može biti član ustaškog pokreta. A ponekad je teško voditi dijalog kada, recimo, još imate katoličkih velikodostojnika koji ne znaju ko je bio Pavelić…”
Maja 2012. godine fra Marko je otvorio Beogradski multireligijski i interkulturni centar. „ Izabrali smo Beograd da u njemu otvorimo Centar, jer je to grad u kojem je patrijaško središte, a sve vjerske zajednice imaju ovdje svoje vodje…”
Bez obzira na otpore i zamjerke, koje su stizale često i iz njegove redovničke zajednice, i opise poput, crveni fratar, aludirajući na njegovo ljevičarstvo , nije odustajao od svojih stavova. Objašnjavao je da samo želi da pomiri revoluciju i religiju, a da se užasava desnih nacinalista. Na sebe je skrenuo pažnju i kada je 1995.godine odbio da udje u zagrebačku Katedralu, izjavivši da se izmedju njega i Boga ispriječio kardinal Stepinac, osudjen za saradnju sa pronacističkim ustaškim režimom. Njegov život i njegovu zemaljsku misiju, obilježili su pomiriteljski tonovi i borba protiv nacinalizma, koji je potkopavao njegovu rodnu Bosnu.
”Katolicizam i pravoslavlje su jedna vjera, a samo dvije crkve.Čak i Ivo Andrić je govorio o četiri vjere u BiH, a ima ih samo tri: judeizam, kršćanstvo i islam…”
Ispričao nam je i da je, zbog teksta Marka Vešovića, objavljenog u časopisu Svjetlo riječi koje izdaju bosanski franjevci, i u kojem je Vešović, mitropolita Amfilohija Radovića nazvao ” Risto sotona”, definitorij Bosne Srebrne smijenio uredjivačku redakciju.
Razgovor ga je zamorio. Gasimo diktafon i polako napuštamo sobu. Fra Markova knjiga Suvremena suočavanja. i posveta na njoj, poklon je sa kojim nas prati. Misao, da su u pravu oni koji za njega kažu da je vizionarski čitao znakove vremena, dugo nas ne napušta.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
IZDVOJENO
SUSRETI
SA LJILJANOM TOMANOVIĆ PONOMAREV U OČEVOM ATELJEU: Kroz generacije
Objavljeno prije
4 sedmicena
15 Novembra, 2024„Krečili smo atelje”, kaže ćerka Luke Tomanovića dok me provodi kroz prostor u kome su nastajala neka od najvažnijih djela vajarstva u Crnoj Gori. Svuda se osjeća prisustvo stvaraoca koji je čitav život, drvo, kamen ili bronzu pretvarao u djela koja imaju dušu i emociju. Ljiljanine oči zaiskre mješavinom tuge i ponosa: ” Njegov atelje je bio više od radnog prostora, mjesto okupljanja umjetnika, prijatelja i učenika.Ovdje su vođeni beskonačni razgovori o umjetnosti, životu, budućnosti…”
U ateljeu vajara Luke Tomanovića dočekala me njegova ćerka Liljana Tomanović Ponomarev. Po brojnim sklupturama izrađenim u drvetu, bronzi ili kamenu prebačene su bijele plahte.” Krečili smo atelje”, kaže Ljiljana dok me provodi kroz prostor u kome su nastajala neka od najvažnijih djela vajarstva u Crnoj Gori.
Zastajemo pored nekoliko manjih modela koje je Tomanović pravio kao skice za veće radove.Energija, strast i majstorska ruka vajara očigledna je. Tu je i minijaturni model, jedne od njegovih najpoznatijih djela, skulptura „ bezmetkića”. Statue, visoke preko dva metra, savršeno uklopljene u zelenilo i kamen hercegnovskog okruženja. Na zidu je i portret njenih roditelja, rad slikarke Milene Šotre, na polici komplet sabranih djela Ive Andrića, u kožnom povezu i sa posvetom autora Luki Tomanoviću. ” Ne bih Andrića nazvala tatinim prijateljem, ali imali su uzajamno poštovanje. Družili su se i šetali zajedno…” govori Ljiljana.
Svuda se osjeća prisustvo stvaraoca koji je čitav život, drvo, kamen ili bronzu pretvarao u djela koja imaju dušu i emociju.Ljiljanine oči, na tren, zaiskre nekom mješavinom tuge i ponosa dok se sjeća: ” Njegov atelje je oduvijek bio više od radnog prostora, mjesto okupljanja umjetnika, prijatelja i učenika.Ovdje su se vodili beskonačni razgovori o umjetnosti, životu, budućnosti.. Dolazili su i mladi stvaraoci da se posavjetuju ili čuju kritiku na svoje radove, ili tek da prisustvuju živim razgovorima i intelektualnim susretima.“
Kada je počela da shvata da su očevi prijatelji važni ljudi i da je odrastanje u tom i takvom okruženju, privilegija? ” Nikad”, spremno odgovara.” Vjerujte nikad nisam imala osjećaj privilegovanosti. Naravno, uživala sam u posjetama Branka Ćopića ili Dušana Kostića, pisaca čije su knjige bile tada glavna školska lektira…Ili u razgovorima, kojima sam kad sam odrasla mogla prisustvovati”.
Ljiljana je često odlazila u kuću Iva Andića u Novom.Spremala se da upiše kostimografiju, a Andrićeva supruga, Milica Babić, kostimograf Narodnog pozorišta u Beogradu, rado joj pomagala da spremi prijemni ispit. Pamti i danas riječi kojima je Milica prokomentarisala njen maturski rad, ljubavnu poeziju Jovana Dučića. ” Kad si mlad voliš Dučića, a kad sazriješ kao žena, Milana Rakića”.
Blagi smiješak je na Ljiljaninom licu dok oživljava uspomene: ” Milica je bila vrlo pametna, stabilna žena.Odlazila sam često kod nje, gledala je moje crteže, davala sugestije, a onda bi nam se, sa sprata, pridružio Andrić. ‘ Dobar dan Ljiljana, šta radiš, kako si ?’, pitao je tihim glasom. Milica bi se okrenula prema meni i pitala: ‘ Je li lijep čika Ivo danas?’ Ponosna jer ga je uspjela nagovoriti da omiljeno odijelo u kojem bi najradije proveo dan, zamijeni plavim farmerkama, crvenom polo majicom i teget espadrilama koje je obuo na bosu nogu. ‘To me Milica tjera da se ovako obučem’, govorio je. ”
Ljiljana Tomanović je rođena 1948. u Titogradu. Ovdje je njen otac, Bokelj, službovao, ovdje upoznao Ljiljaninu majku Ljubicu Vukičević, ovdje se i oženio. U Herceg Novi porodica Tomanović se preselila 1953. Luka Tomanović imenovan je za direktora Umjetničke škole u Herceg Novom, pa je Ljiljana do završetka gimnazije ovdje živjela. Potom seli u Beograd.
Kostimografiju nije upisala.Studirala je i diplomirala francuski jezik i književnost na Filološkom fakutetu, a potom nastavila usavršavanje u Francuskoj na fakultetu u Grenoblu. Pohađala je i postdiplomske studije sociologije kulture na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
” Katedra francuskog bila je u duhu ovog jezika.Slobodna, otvorena, liberalna.Sa profesorima smo se družili, odlazili na izlete, putovali do Novog Sada, na Frušku Goru, usput jeli riblju čorbu iz kazana na obalama Dunava…”
Predavali su joj profesori poput Slobodana Vitanovića, velikog poznavaoca francuskog baroka i klasicizma, koji je po pozivu, predavao nekoliko semestara na univerzitetima u Bordou i pariškoj Sorboni. Slušala je i predavanja profesora Ratka Božovića .Intelektualca čije riječi su se, onih devedesetih, pamtile i ponavljale: ”Znanje podrazumijeva moral, savjest, gradjansku slobodu i hrabrost da se ona brani, dobrotu i aktivizam za bolje društvo i sve one viteške vrline koje čine dostojanstvo i integritet čovjeka”.
Diplomu postdiplomskih studija na Fakulteta političkih nauka nije stekla.Položila je sve ispite i kako kaže ” ostvarila cilj da proširi znanje iz društvenih nauka.”
Radno mjesto profesorice u Desetoj beogradskoj gimnaziji, zamijenila je poslom prevoditeljice. U tom svojstvu nekoliko godina boravila je u Maroku i Džibutiju. Ali, devedesetih SRJ je pod sankcijama, zatvara se inostrana firma za koju Ljiljana radi . Dane prinudnog odmora koristi da sortira papire na kojima je godinama bilježila doživljaje i razmišljanja. Zemlja se raspada, ratuje se, a ona se pita i preispituje. ” Niste u ratu, a pogodjeni ste. Sve je izmijenjeno, a vi se pitate ko ste i kojim jezikom govorite.”
Razgovor sa Ljiljanom liči na susret dugogodišnjih prijateljica. Otvorena je i iskrena.
Sjetila se susreta sa očevim kolegom: ” Predstavio me kao ćerku Luke Tomanovića. Zapitala sam se tada da li ja imam svoje ime, identitet. Osjećala sam da imam talenat i da i sama mogu nesto ostvariti…”
Počela je da piše. ” Mićo ovo ti je odlično”, rekao je profesor Božović kome je pokazala rukopis svog prvog romana . Pohvala profesora, koji je tokom karijere razvio reputaciju jednog od vodećih intelektualaca na Balkanu, bila je Ljiljani velika podrška i ohrabrenje. Kvalitet njenog rada prepoznao je i Radomir Uljarević i kao izdavač Oktoiha objavio njen prvi roman, Moja sestra Erika 2001. Za ovaj roman dobila je nagradu Petar Kočić. Nastavlja. Objavljuje roman Igre i ogledala , porodični psihološki roman koji autorku potvrdjuje kao značajno ime u savremenoj srpskoj književnosti. Njen roman Učenica profesora Džojsa, objavljen 2012. ulazi u najuži izbor za NIN- ovu nagradu. Roman Umjetnik i muza, iz 2019., inspirisan je likovima njenih roditelja i njihovih porodica.” Ovo je moja posveta njima”, kaže.
U porodičnoj tradiciji, bogatoj i dugoj, nalazi likove i teme za svoju literaturu.” Oslanjam se na tradiciju kako ne bih krenula od nule, nego nadograđujem nešto novo, pomjeram granice u granicama svojim mogućnosti” , objašnjava Ljiljana.
U toj tradiciji su i kontinentalna Crna Gora i Primorje. Majka Ljubica rodjena je Podgoričanka, otac rodjen u Lepetanima.” U našoj kući spojili su se i partizani i kraljevski oficiri.” Stric Ljiljaninog oca dr Lazar Tomanović istorijska je ličnost, čovjek od povjerenja kralja Nikole. Tokom kraljevine bio je predsjednik Vlade, Suda , Ministar inostranih poslova, urednik lista Glas Crnogoraca. Lazar je doveo Sima Matavulja u Novi.
Ljiljana sa mužem, potomkom ruskih emigranata, živi na relaciji Beograd, Petrovac na Mlavi, Herceg Novi. Udata ćerka već je napustila roditeljski dom.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Izdvojeno
HALID BEŠLIĆ, PJEVAČ, LEGENDA: Halide, od danas si zvijezda
Objavljeno prije
3 mjesecana
20 Septembra, 2024,,Bio sam u beogradskom Interkontinentalu. Društvo za stolom u auli hotela uz flašu viskija pjeva moju pjesmu Neću, neću dijamante. Pogledam i prepoznam Čolu i Maksa Ćatovića. Halide, od danas si zvijezda, rekao sam samom sebi. Pjesma je napravila veliki bum….“ Ostalo je istorija
Mirno nikšićko jutro. Na kafi sa Halidom Bešlićem nakon njegovog sinoćnjeg nastupa u ovom gradu. Prija društvo čovjeka čije ime je sinonim za dobrog pjevača, dobrog čovjeka i dobrog prijatelja. Muzičara kojeg vole, bez razlike na godište, pol i zanimanje. I kafanske meraklije, i akademici. Njegov rad vole i poštuju kako kolege tako i vjerna publika. Halid- pjevač, legenda.
Razgovaramo o njegovoj muzici, dugogodišnjoj karijeri, porodici i prijateljima. O rodnoj Romaniji, dragoj Miljacki i našem Sarajevu… Stolu na terasi, za kojim sjedimo, prilazi dječak sa majkom. ” Naravno”, predusretljivo odgovara Halid na molbu za fotografisanje, uz šarmantni osmjeh tako karakterističnim za njega. Za novine rijetko govori. Kaže da je o njemu sve već rečeno i napisano.” Ponovićemo gradivo” našalim se…Odaje utisak skromnog i toplog čovjeka.
Rođen je u mjestu Knežine na Romaniji 1953. Nastarije je dijete majke Behare i oca Muje. Četiri sestre, sa kojima je rastao, nisu ga razmazile. Živjelo se skromno i lijepo. Očeva plata poslovodje u lokalnom šumskom gazdinstvu i mala bašta pored kuće, prehranjivala je porodicu Bešlić. Medenjak ili kocka čokolade bile su rijetke poslatice, ali djetinstvo uz rijeku i polja Romanije zauvijek su ostala u Halidovom sjećanju. Rado je pjevao, lijepo pjevao, ali tome niko nije davao značaj .” Na Romaniji su znali za gusle i šargije…” sjeća se Halid. Pjevao je ponekad na priredbama u lokalnom Domu kulture. A, gotovo stalno, lupkajući prstima po stolu davao sebi takt i pjevušio.” I onda neko kaže, ajde prestani malo. Valjda sam im bio dosadan”.
Sa četrnaest godina preselio se u Sarajevo i upisao srednju školu. Grad koji će zavoljeti i koji će njega zavoljeti i za koji će reći: ” Sve će proći, Sarajeva će biti” . Smijeh prati njegove riječi : ” Moje rodno selo bilo je daleko u to vrijeme četiri sata od Sarajeva. Makadam, a svaka kuća stanica. Danas se do grada stigne za 45 minuta”. Staru kuću u rodnom kraju obnovio je. Danas uglavnom živi u Semizovcu pokraj Sarajeva. Uz kuću, na imanju Bešlića, nalazi se i benzinska pumpa i hotel. Prostori koje daje u najam, ali gdje voli popiti jutarnju kafu i prelistati novine.
Početkom sedamdesetih oblači uniformu, tada obavezne, Jugoslovenske narodne armije. Dvadesetogodišnji Halid služi narodu u Obrenovcu. Po talenatu, mlade vojnike razvrstavaju u razne sekcije. Muzičke, sportske, gimanstičke… Halid pjeva Natoči vino djevojko lijepa…, pjesmu Nikole Karovića. Kapetan Vlahović, Crnogorac, zadužen za selekciju mladića, oduševljen je.” Taj Vlahović je bio sudbinski čovjek u mom životu”, kaže Halid. Rasporedjen je u vojni orkestar. Halidovi vojnički dani protekli su uz pjesmu i nastupe. Klesao je i isklesao i glas i nastup, naučio da prati orkestar i da stoji pred publikom. ” I svaki put bih, kad je kapetan bio prisutan, otpjevao bih Karovićevu pjesmu. Sjećam se crvenio je od oduševljenja…”
Iz vojske opet u Sarajevo. Pet godina pjeva po kafanama. ” Raja me voljela. Pjevao sam u svim djelovima grada, na Ilidži, u Nedjarićima, Pionirskoj dolini na Koševu“ . Pjeva šlagere, romanse, starogradske, sevdalinke…“Tu sam se baš izbirikao. Pročulo se da sam dobar i počeli su da me pozivaju.” Gostovanje u zeničkom zatvoru sa Zaimom Imamovićem i harmonikašem Jovicom Petkovićem prvi je je Halidov nastup sa zvijezdama.
Onda je krenulo. Gazda restorana u kojem je Halid pjevao, David Mandić, inžinjer po struci, napisao je riječi za pjesmu Ne budi mi nadu, muziku Nedžad Esadović, a sarajevski Diskoton, te 1979. snimio Halidovu prvu singlicu. Dvije godine kasnije Halid snima i prvi album, ali prepoznatljivot na području cijele bivše Jugoslavije počeće objavom albuma Dijamanti.
” Bio sam u beogradskom Interkontinentalu. Društvo za stolom u auli hotela uz flašu viskija pjeva moju pjesmu Neću, neću dijamante. Pogledam i prepoznam Čolu ( Zdravka Čolića prim.op.) i Maksa Ćatovića .Halide, od danas si zvijezda, rekao sam samom sebi. Pjesma je napravila veliki bum…Sledeće godine snimio sam još bolji album Zlatne strune…”, priča Halid Bešlić.
Ostalo je istorija. Malo kome nepoznata na ovim prostorima. Dvadeset albuma, osam singlova, sedamnaest kompilacija… Halid Bešlić puni sale po gradovima bivših jugoslovenskih republika. Rekord održanih koncerata u Zagrebu, najprodavaniji koncert u Ljubljani, ulaznice za nastup u Sarajevu 2013. na stadionu rasprodate par sati nakon puštanja u prodaju, nastup pred 15.000 gledalaca u Sloveniji, u Beogradu, Skoplju…Rado vidjen gost i u Kanadi, Americi, u evropskim prijestonicama…Njegovi hitovi Malo je malo dana, Miljacka, Prvi poljubac…znani su i onima koji ovu vrstu muzike ne slušaju… A kad se spoje stolovi i tambure zatrepere, Halidove pjesme neizostavne su.
On sam sve rjedje je u kafani. Nekad se znalo popiti i zapjevati sa rajom. Ali, prijatelji odlaze. Ostaju sjećanja na drage – Kemu, Davorina, Mirzu Delibašića, Nijaza Durakovića… I obilje anegdota.” Nikad nisam vidio čovjeka koji je postojao pametniji što je pijaniji kao Sidran. Misli mu dublje, čudo jedno.“
Jednom, tako, u sobi u Salzburgu, sjede Sidran, Tifa i Halid. „ Volio sam da sjedim sa pametnim ljudima. Sidran nešto priča, a Tifa, nestrpljiv, upada i svo vrijeme ponavlja čika Avdo, čika Avdo…On mu veli, gledaj kako Halid umije da sluša. A, umio sam da slušam ”, priča Halid. Sve je manje onih sa kojima se družio i koje je rado slušao. I sve su rjedje sjedeljke. Odlazi raja. Zauvijek.
Par mjeseci prije početka rata u njegovoj dragoj Bosni, Halid je na radu u Njemačkoj. O tome nikad ne govori, ali Sarajlije i Bosanci nisu zaboravili, brojne koncerte na kojima je u to vrijeme pjevao, ili ih organizovao u dobrotvorne svrhe. Onda 1994.godine, još uvijek ratne, vratio se Halid u grad. ” U Sarajevu su mi sva raja, a ja ovamo…”, razmišljao je. Prijatelji, Miro Lazović, Davorin Popović i Mirko Pejanović preko UNPROFOR-a omogućili su mu da udje u opkoljeno Sarajevo.
” Mislio sam, idem makar poginuo. I danas kažem, svi se mi moramo poklopiti ušima kad je Sarajevo u pitanju. Taj užas. Sjećam se, kad sam ušao u grad te 1994., pomislio sam, pa ovo je Hirošima.Ali, izdražalo je Sarajevo. Fala Bogu, to je iza nas i valjda se nikad ponoviti neće. Mora se živjeti…”
U grad je ” ušao” sa 100.000 njemačkih maraka.Novac koji su familija i prijatelji poslali svojima. I dijelio je Halid u sarajevskom FIS’u. Uz lične karte da sve prodje bez mrlje.
” Volio bih da me pamte kao dobrog čovjeka, radije nego kao dobrog pjevača” način je na koji živi. Sa Suprugom Sejdom je od 1979.godine kad je zaprosio.
” Bio sam jaran sa njenom sestrom, danas mojom svastikom.Pozvala me na ručak kod svojih.Čim sam je vidio pomislio sam, evo meni žene za kuću. Jel’ dobra ova…”, smije se glasno Halid.
Djed je postao 2014. To mu je bio, kaže, jedan od najsrećnijih dana u životu. Sin Dino i snaha Mahira, dobili su blizance Lamiju i Belmin Kana.
” Pjevaću dok živim…” kaže na rastanku. A mi njega pratimo njegovim riječima: ”Taze pozdrav Sarajevu”.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Izdvojeno
BRANKA BOGAVAC, NOVINARKA, KNJIŽEVNICA, PREVODITELJICA: U društvu sa najvećima
Objavljeno prije
3 mjesecana
6 Septembra, 2024Tokom šest decenija života u Parizu, srela je i intervjuisala brojne značajne ličnosti dvadesetog i dvadesetog prvog vijeka. Na listi njenih sagovornika su i brojni nobelovci. Dolazila je do njih na najrazličitije i čak nevjerovatne načine. Neprestano, Branka je pravila i pravi mostove izmedju različitih kultura i naroda
Prvi put Branku Bogavac srela sam u njenoj kući u Budvi ljetos, vrelog avgustovskog dana. Srdačna i prijatna, brzo je razbila blagu tremu koju sam imala pred susret sa njom. Jer, razgovaraću sa ženom koja je razgovarala sa najvećima. Popile smo kafu i Branka me ispratila sa nekoliko svojih knjiga: Razgovori u Parizu, Razgovori sa Dadom, Susret je najveći dar, Žene svijeta…
Par dana kasnije dogovoren je razgovor sa Brankom Bogavac, književnicom i novinarkom koja je, tokom šest decenija života u Parizu, srela i intervjuisala brojne značajne ličnosti dvadesetog i dvadesetog prvog vijeka. Dolazila je do njih, kako sama kaže,na najrazličitije i čak nevjerovatne načine. „Preko izdavačkih kuća, pismom, telefonom, ali najčešće ličnim susretom na nekom važnom dogadjaju, koktelu ili svečanosti. Maria Vargasa Ljosu sam srela na velikoj svečanosti lista Nuvel Observater, povodom proslave trideset godina ovog značajnog nedeljnika…” Srela je ovdje i Alena Ginzberga.
Na vrhuncu slave Margaret Diras pozvala je Branku telefonom i saopštila joj da je baš nju izabrala da joj da intervju, sjeća se, susreta sa slavnom francuskom spisateljicom. Pred razgovor sa Borhesom imala je veliku tremu, sa Umbertom Ekom treme nije bilo …
Restoran Mogren u Budvi. Naš drugi susret i već je osjećam bliskom. Topao zagrljaj, hladna limunada i priča je potekla. Branka Bogavac i u osmoj deceniji lijepa je žena otmenog držanja. Podsjećam je na rečenice iz njene knjige i susret koji je promijenio njen život. Susret sa mladićem kojeg je privuklo njeno držanje na peronu pariškog metroa na Trgu Zvijezde kraj Trijumfalne kapije i koji će postati njen muž. ” I danas on se rado sjeti tog momenta kad me prvi put vidio, a prošlo je šest decenija” priča Branka Bogavac …
Prvi objavljeni razgovor je sa Žanom Kusom, čovjekom koji je svojevremeno u Francuskoj javno podržao Titov otpor Staljinu, posjetio Jugoslaviju i pohvalno pisao o Titovom režimu. Shvatila je tada da će kroz razgovore sa velikim stvaraocima najbolje zadovoljiti i svoju i čitalačku radoznalost. Kad je Sreten Asanović, urednik časopisa Stvaranje, zamolio da napravi razgovor sa Dadom Djurićem, odgovorila mu je da slikarstvo nije njen domen. Ali, bilo joj je nezgodno da prijedlog odbije pa se potrudila. ” Kad je taj razgovor objavljen bio je to dogadjaj u Crnoj Gori”, sjeća se Branka. U kulturnom dodatku današnjih novina, taj razgovor je objavljen ko zna po koji put. Sa zadovoljstvom ga je opet pročitala i sjetila se kako je jedan intelektualac, kad ga je pročitao, izjavio ” Ova žena bi trebala da bude ministar kulture kod nas…” Branka će zaista postati direktor Kulturnog centra Srbije i Crne Gore.
Za sebe kaže da nije novinarka. Nikada nije bila zaposlena ni u kojoj redakciji, niti joj je koja redakcija platila put do nekog pisca ili napravila preporuku za razgovor. Za razgovor sa Klodom Simonom, francuskim nobelovcem, dobila je honorar koliko poštanska marka za unutrašnjost. Penziju nema, iako su brojne novine tražile i objavljivale njene tekstove. Više od tri decenije njene intervjue objavljivala je Politika, Borba, Pobjeda, Oslobodjenje, Danas, NIN, Oko, Odjek, Književna revija, Književna riječ, Književne novine…
Zabilježila je brojne susrete sa svjetskim velikanima i kroz tekstove i knjige. Imala je dar da se nadje u sredini gdje su se ovi velikani mogli sresti. Naravno, i znanje iz raznih oblasti kulture pa su njeni intervjui izgledali kao razgovor sa prijateljem kojeg poštuješ. Intervjuu je Branka Bogavac dala poseban, uzvišen status, jer njeni razgovori nisu bili ni šablonski, ni obični.” Kada sagovornik vidi šta znate i mislite o njegovom djelu, naravno kroz pitanja, on rado učestvuje, trudi da to ne bude šablonski odgovor…” opisuje Branka. Česlav Miloš je odgovarajući na njena pitanja zaključio: ” Branka, vi mi postaljate takva pitanja da se pitam da li sam ja to napisao.”
A pitala je mnoge. Na listi njenih sagovornika su nobelovci: Orhan Pamuk, Mario Vargas Ljosa, Nadin Gordimer, Gao Sindjijan, Toni Morison, Imre Kerteš. Mihail Gorbačov…Na njena pitanja odgovarali su, Borhes, Kundera , Jonesko, Sioran, Eko, Kiš, Boske, Kadare, Diras, Oz, Adonis…
” Sa Borhesom je razgovor bio značajan jer je on bio značajan”, sjeća se Branka. „Meni lično razgovor sa Česlavom Milošem je bio mnogo drag. Objavila sam razgovor sa njim u vrijeme kad su kod nas komunisti još vladali, a Česlav knjigom Zarobljeni um raskrinkavao taj sistem…”
Nakon njenog intervjua sa Milanom Kunderom zakazana je vanredna sjednica Izvšnog vijeća Jugoslavije da bi se raspravilo ” ko je ta Branka Bogavac da nam preko Kundere čita lekciju”. Njeni tekstovi kružili su medju intelektualcima, ali ona je, kaže, malo o tome znala. Tek na promocijama svojih knjiga, koje je počela da objavljuje devedestih, shvatila je značaj i uticaj svojih tekstova u domovini.
Bibliografi su izračunali da je 1300 stranica njenog opusa posvećeno slikarima. Nije likovna umjetnost njena najveća ljubav, spremno odgovara. ” Te sam slikare intervjuisala zbog njih, da bih ih veličala.. Da se kod nas zna da su bili gosti Francuske koja ih je pozvala kao umjetnike.” Razgovori sa Ljubom Popovićem, Petrom Omčikusom, Mihajlovićem, Veličkovićem ili sa slikarima crnogorske umjetničke scene, Filom Filipovićem, Vojom Stanićem, Rajkom Todorovićem, Zlatkom Glamočakom, Ratkom Odalovićem, Krstom Andrijaševićem, Jarmilom Vešović, Perom Nikčevićem … imaju bezmalo značaj monografskih publikacija.
Rođena je u Virpazaru 1937. godine, ali je djetinjstvo provela u selu Bor, u svom Bihoru, na sjeveru Crne Gore . Pisala je o brdima zavičaja, o godinama djetinstva koje su je obilježile. O sjećanjima na onu Crnu Goru iz koje je otišla, a koju je čitav život nosila sa sobom. „Tu je i odgovor zašto pišem”, kaže Branka. „To je način da vrati dug prema zemlji u kojoj se školovala”. Ali i da zadrži uspomenu na oca, predratnog učitelja i velikog intelektualca koji je govorio francuski. Imala je samo pet godina, ali sjeća se dana kada je, pred kraj Drugog svjetskog rata, otac izašao iz njihovog doma, da se nikad više ne vrati. Ostale su zabilježene njegove drame, pjesme i brojni rukopisi koje Branka i danas rado prelistava.
Gimnaziju Branka završava u Beranama, a romansku grupu predmeta, francuski, talijanski i latinski, na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kad je dobila francusku stipendiju odlazi u Pariz.” I moj otac je bio jedan od deset stipendista koji su trebali ići na usavršavanje u Pariz. A, onda se desi da je njegova ćerka ispunila njegovu želju.” Na Sorboni Branka je diplomirala na odsjeku slavistike, a potom na istom sveučilištu predavala na katedri za srpsko hrvatski jezik.” Dvadeset godina radila je kao profesor u jugoslovenskoj dopunskoj školi u Parizu.
Orden viteza umjetnosti i književnosti, nagradu koje dodjeljuje francusko Ministarstvo kulture i koje spada medju četiri važna odlikovanja Francuske, Branka Bogavac je dobila 2013. ”Bila je to velika moralna satisfakcija…” kaže Branka, za to što je decenijama prenosila francusku kulturu u svoju domovinu.
Čitav njen spisateljski rad ilustruju te riječi. Neprestano, Branka je pravila i pravi mostove izmedju razlilčitih kultura i naroda. Baš kao što je, dok je bila direktora Jugoslovenskog kulturnog centra u Parizu u perodu 2004. do 2006. godine, činila sve da povrati ugled jugoslovenskog prostora, nakon strašnih ratnih godina.” Pozvala sam velike pjesnike iz svih bivših jugoslovenskih republika.Govorili su svoje stihove i svaki od njih je predstavio po jednog velikog stvaraoca iz svoje republike. Bila je to veče za pamćenje.U Kulturnom centru u Parizu, velika Jugoslavija je opet postojala te noći”, sjeća se Branka.
U zavičaju je nisu zaboravili. Dobitnica je i nagrade 21 jul’ Opštine Berane i rado je vidjen gost u starom kraju. Dugo, dugo bi se o Branki, o njenom djelu, njenom životu, o posebnosti i obrazovanju ove posebne žene moglo pisati.” Kada bi mi dobri Bog dao vremena ja bih napisao 50 romana o Branki”, zapisao je pjesnik Faiz Softić u knjizi Branka uzdarje za dar koju su priredili njeni brojni prijatelji iz Berana i Petnjice. Ganuta, Branka kaže: ” Sjutra da umrem ništa ne bi trebalo dodati. “
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Kolumne
Novi broj
Struka i rezultati bili su jedino mjerilo
ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi pravosuđe po svojoj mjeri
VLAST I FINANSIJE: Nema para, ima problema
Izdvajamo
-
Stav2 sedmice
Ima li spasa za Plantaže
-
FOKUS4 sedmice
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?
-
INTERVJU4 sedmice
DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Iskorak
-
DRUŠTVO4 sedmice
KRIVIČNA PRIJAVA ZBOG FINANSIRANJA SREDNJIH VJERSKIH ŠKOLA: Sumnjiva raspodjela 4,9 miliona
-
INTERVJU4 sedmice
TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu
-
Izdvojeno4 sedmice
NOVEMBAR PUN SLUŽBENIH PUTOVANJA U VLADINOM OFISU: Skupo, a ne vrijedi
-
HORIZONTI4 sedmice
NJEGOŠ I NJEGOŠEVSKA CRNA GORA: U slavu mitova, (proto)tajkuna i podjela